Connect with us

Društvo

IVICA ŠOLA Lijevi intelektualci tvrde: Antifašisti su korisni idioti i sluge globalnog kapitala

Objavljeno

- datum

Noam Chomsky smatra da su upravo antife u SAD-u najveći saveznici Donalda Trumpa jer su radništvo gurnuli na njegovu stranu, dok se oni bore za LGBT-prava i prava feministica

Fašizacija društva, puzajući fašizam, neofašizam… Od Sjedinjenih Država preko Europe do Hrvatske, antifašisti svugdje vide fašiste. Tko god kaže da voli svoju domovinu, da voli svoju kulturu, tko god se protiv divljajućeg ekonomskog fanatizma i devastirajućih učinaka globalističkog kapitala na nacionalne ekonomije postavi kao suverenist, odmah je fašist.

Ikonama globalne ljevice, ne desnice, već je pukao film na tu globalnu antifašističku demagogiju koja skriva prave probleme suvremenog svijeta.

Tako je prvo Slavoj Žižek u The Independentu nedavno napisao: “Antifašizam, a ne religija, novi je opijum za narod.” I nastavlja cinično parafrazirajući Komunistički manifest: “Novi bauk kruži progresističkom politikom u Europi i Sjedinjenim Državama, bauk fašizma. Trump u Sjedinjenim Državama, Le Pen u Francuskoj, Orban u Mađarskoj – odmah su detektirani kao novo zlo protiv kojeg svi moramo ujediniti snage, piše Ivica Šola / GLOBUS

Svaka minimalna sumnja ili odmak od takvog stava odmah se etiketira kao tajna kolaboracija s fašizmom.” Za Žižeka je antifašizam u odsutnosti stvarnih fašista obični fetiš koji služi za prikrivanje stvarnih problema suvremenog svijeta. Tzv. antifašisti su korisni idioti i sluge globalnog kapitala, jer dok radništvo i srednji sloj propada, nejednakosti rastu, oni izmišljaju nepostojeći fašizam tako da se “globalni kapitalizam predstavlja kao zadnja zaštita od fašizma”, veli Žižek.

Istog je mišljenja u istom listu i Noam Chomsky koji kaže: “Fašizam prošlog stoljeća nema ništa s današnjom desnicom… Razlike su radikalne. Tridesetih godina prošloga stoljeća nacisti su zavladali Njemačkom, fašizam se ustoličio u Italiji pa su nastali posvuda snažni antifašistički pokreti. Danas postoje neki prijeteći procesi, no to nije usporedivo s fašizmom.” Prema Chomskom, upravo su antife u SAD-u najveći saveznici Trumpa jer su radništvo i njihove probleme gurnuli na stranu Trumpa, dok se oni bore za LGBT-prava i prava vegetarijanaca i feministica, poput nesretne i poražene Hillary.

U domovini fašizma, Italiji, istog je mišljenja najistaknutiji neomarksist, autor knjige jasnog naslova “Dobrodošao Marx. Ponovno rođenje revolucionarne misli”, Diego Fusaro. Prema Fusaru, antifašizam u odsutnosti fašizma jest velika prijevara: “Antifašizam je bio razumljiv u vremenu Gramscija ili Gobettija, odnosno kada je fašizam bio na životu, današnji antifašizam više od sedamdeset godina od poraza nacifašizma jest u funkciji novoj jednoumlja zvanog politička korektnost”, pri čemu se događa perverzna fuzija između ljevice i fanatizma globalnog kapitala koji proizvodi “socijalne nepravde, nezaposlenost, bijedu, divlje privatizacije i deregulaciju tržišta rada” koja pogađa radničke mase.

Pored takve antifašističke ljevice koja je borbu za prava radnika zamijenila borbom za homoseksualna prava, koja je klasnu borbu zamijenila rodnom teorijom i borbom za seksualne slobode na matrici dokonih i bogatih feministica, radnička klasa s pravom bježi Trumpu, Le Penovoj i Orbanu, suverenistima koji nisu fašisti, već političari koji su detektirali pravi problem, ma koliko vam bili antipatični.

Na primjeru Francuske ljevičar Fusaro sprda se s ljevičarima, antifašistima u funkciji kapitala, a ne rada koji ga, među inim, stvara. Kako bi pobijedio “fašisticu” Le Pen, ljevica je poduprla Rothschildovo dijete, ultrakapitalista Macrona koji zagovara deeticizirani ultrakapitalizam. Macron je preziratelj radnika, nazvao ih je “krezubima”, a u poznatoj izjavi još im pljunuo svisoka u facu: “Što misli ta europska radnička rulja, da je euro stvoren radi njihove sreće?” Rulja, krezubi…, toliko “lijepih riječi” o radnicima dugo nije izgovoreno, a ljevica u borbi protiv “fašista” dala svoj glas krupnom kapitalu, Macronu.

Fusaro, koji nije ljubitelj Le Penove, ipak zaključuje: “Gospođa Le Pen je shvatila, kako bi zaštitila srednju i radničku klasu, da je potreban suverenitet (kao Trump ‘prvo Amerika’), i tako pružanje otpora globalizmu… Ljevica luđački identificira naciju s fašizmom, a gubitak suvereniteta smatra emancipacijom… Srušimo granice materijalne i nematerijalne, stvarne i simboličke (pa i između muškog i ženskog), shvatimo slobodu bez ikakvih limita, eto vam korisnih antifašističkih idiota u službi globalnog kapitala.”

Paradoks i perverzija antifašista farsične razmjere poprimila je u rušenju demokratski izabrane vlasti u Ukrajini. Naime, i kada se pojave stvarni nacifašisti, kao što je bio slučaj u Ukrajini kada su rušili vlast uz pomoć SAD-a i Europske unije, antifašisti su stali na stranu nacifašista, a jedinog, Putina, koji je u ovom državnom udaru prepoznao i jasno rekao da se radi o nacifašistima dirigiranim iz Bruxellesa, čitaj Berlina i Washingtona, Putina su nazvali, a što drugo nego – fašistom.

Antifašisti koji podupiru fašiste, eto to su antifašisti današnjice. Antifašizam danas, lelujajući između tragičnog i komičnog, skončava u farsičnom, dozivajući u pamet scenarij “dvije minute mržnje” koji je Orwell iznio u djelu “1984.”, gdje u ime borbe protiv fašizma koji više ne postoji, nova ljevica, liberalna i antimarksistička, može mirno i s euforijom obgrliti i najneljudskiji kapitalizam, koji stvara vojske mladih bez posla i dužničko ropstvo po čitavom svijetu. No nema veze, bitno da Elton John sa svojim partnerom ima pravo napraviti si dijete, bitno da se protestira na vijest da su ugrožena jaja galapagoške kornjače, a na svaki mijauk neke frustrirane feministice upire prstom u fašiste. Očito ima istine u onoj izreci da će se fašisti 21. stoljeća nazivati antifašistima.

U Hrvatskoj i s našim antifašistima nije bitno drugačije. Perjanica hrvatskih antifašista je Stipe Mesić, čovjek koji je više puta glorificirao fašističku, kvislinšku Nezavisnu Državu Hrvatsku, čovjek koji je izjavio da je Jasenovac bio radni logor, čovjek koji je kao ljevičar i antifašist prvi krenuo u divlju privatizaciju devedesetih stavivši sa svojom kćerkom šapu na našičku cementaru, gdje ga je tih godina napao i sam Feral Tribune, kao predatora, da bi ga, nakon što je poslije neuspjelog državnog udara otuđen od “fašista” Tuđmana, počeo promovirati. To su naši antifašisti u medijima i politici, svatko tko ne misli kao oni je – fašist. Nemaštovito, glupo, zamračivanje stvarnosti u svrhu opravdanja vlastitog “antifašizma” i novca moraju izmišljati ustaše, a istovremeno oprostiti i našičke cementare, samo ako je lopov naš, a ne njihov. To što oni zovu antifašizam, u najblažoj verziji, možemo nazvati moralnim poduzetništvom uz pomoć širenja moralne panike. Na Mesiće ne treba više trošiti riječi…

U svijetu u kojem nema fašista, a bujaju antifašisti, u svijetu u kojem čak ni kineska Komunistička partija nije komunistička već kapitalistička, a bujaju antikomunisti koji kako danas, tako nekoć, uključujući i crvenog buržuja Tita, uopće ne vjeruju u komunizam, već u jahte “Galeb”, vile, skupa pića i odjeću, jedina “ideologija” i stranka od koje sve polazi i u kojoj sve skončava zove se – kapital, novac. A antifašisti su samo skupina lunatika, kako je upozorio Žižek, fetišista koji stvarnost (sukob rada i kapitala) zamračuju svojim dizanjem moralnih panika uz kompleks moralne superiornosti.

Današnji antifašisti uvreda su svim onim hrabrim ljudima koji su, dok je fašizam haračio, digli svoj glas i oružje riskirajući život, dočim ovi uvaljeni u dobro plaćene fotelje, stranke i nevladine udruge šire moralnu paniku nad utvarom koju sami dozivaju, a onda se nude, u pauzi između kavijara i boce skupog vina, kao rješenje problema koji ne postoji. Današnji antifašisti uvreda su svim ljevičarima koji su stoljećima radili teško i mučno kako bi zaštitili radnike, povećali im prava, dočim ovi današnji štite kapital, a radnika su zamijenili homoseksualcem.

Adam Michnik rekao je kako su od komunista jedino gori antikomunisti, danas, na tragu globalnih lijevih ikona, Žižeka, Chomskog, Fusara…, može se reći da su od fašista gori jedino antifašisti. Kao što je u šali rekao talijanski pisac Ennio Flaiano: “U Italiji fašisti se dijele u dvije kategorije: fašisti i antifašisti.” U Hrvatskoj je Stipe Mesić živi dokaz ove tvrdnje. On je najveći fašist među našim antifašistima.

Analizirajući na isti način suvremene antifašiste poput citiranih ljevičarskih autora, filozof Marcelo Venziani zaključio je: “Zbog svega toga smatram, parafrazirajući Samuela Johnsona, nije domoljublje, nego antifašizam zadnje utočište hulja.” Potpisujem.

(P. S. Nisam antikapitalist, dapače, samo sam protiv onih degeneracija kapitalizma koje idu protiv čovjeka i suverenih naroda i država, a koje antifašisti izravno i neizravno promiču.)

Ivica Šola / GLOBUS

Komentari

Društvo

ALEX BANNED! Aktivna cenzura kao specifičan oblik informacijskog rata

Objavljeno

- datum

Pojavom društvenih mreža za elitu se prvi put u 6000 godina ljudske civilizacije pojavio problem nemogućnosti kontroliranja informacija. Društvo sada može slobodno razmijenjivati misli, ideje i stavove.

Iako se novim generacijama to čini kao najnormalnja stvar, istina ne može biti dalje od toga. Slobodan tok informacija je novotarija, nešto čega nikada ranije nije bilo.

Takav proces doveo je u pitanje opstanak mnogih nedemokratskih ili prividno demokratskih struktura na vlasti. Prividno demokratske su one poput vladajuće elite u Hrvatskoj koja dubinski i sveobuhvatno kontrolira medije, obrazovni sustav, mogućnost zapošljavanja i sve ostale mehanizme društvene kontrole piše I. Pernar na logicno.com.

Ona nikada neće otvoreno priznati da vlada uz pomoć društvenog inženjeringa, tvrdit će da nije sve podređeno njenom o(p)stanku na vlasti, ali ako pogledate niz povezanih i nepovezanih detalja, bit će vam jasno da ne štedi načina i truda kako bi spriječila bilo kakve društvene promjene.

I tu dolazimo do aktera u informacijskom ratu, do onih koji pokušavaju promijeniti svijest društva dajući drugačije, alternativne informacije i poglede na stvarnost oko nas.

Takvi ljudi imaju velik broj pratitelja na društvenim mrežama jer mainstream ili bolje rečeno kontrolirani mediji svojim sadržajem ne mogu privući korisnike. Ljudima je dosadno to što oni objavljuju.

Iz tog razloga se nalazimo u paradoksalnoj situaciji da npr. moja facebook stranica ima veću aktivnost korisnika od gotovo svih etabliranih medija.

Ta činjenica poraznija je tim više što oni imaju na raspolaganju puno veće ljudske i materijalne resurse, puno veći broj objava, puno veću širinu tema, ali nemaju tzv. „zabranjeni sadržaj”. Nemaju teme o kojima se „ne smije pisati”, a koje ja npr. najviše volim jer upravo one generiraju najviše komentara i najživlje rasprave.

Međutim, koliko god ja djelovao subverzivno, moj rad ograničen je jezičnom barijerom budući da je 95% mojih objava na hrvatskom jeziku.

Međutim, neki ljudi se svojim objavama istaknu na globalnoj razini, navest ću primjer youtube kanala Alexa Jonesa, on je imao više od 2 milijuna pretplatnika, a njegovi videi pregledani su više od 1,6 milijarde puta. Njega su u jednom danu skinuli i facebook i youtube.

Abraka dabra i više ga nema, on je nestao s društvenih mreža, a taj kanal komunikacije bio je jedini, budući da niti jedan „alternativac” nema pristup mainstream medijima.

Pokušajte zamisliti koliko je uloženo truda i vremena da bi se napravio kanal kojeg prati dva milijuna ljudi i potom koliko je potrebno da se on jednostavno ukine. To vam govori o lakoći kojom vladajuća elita može destruktivno djelovati na razvoj kritičke svijesti u društvu.

Moram pritom napomenuti da ovdje nije pitanje slaganja ili neslaganja s Alexom Jonesom, na kraju krajeva, ja sam osobno ukazao na njegovo licemjerje. Ovdje se naprosto radi o tome hoće li naše društvo ići putem slobode ili neslobode. Hoće li informacije biti slobodno razmijenjivane ili ne. Hoće li ljudi prosuđivati što je istina na osnovu dostupnih informacija ili će to raditi netko drugi umjesto njih, određujući sadržaj (informacije) koji oni mogu vidjeti.

Alex Jones je samo prividno bitan u ovoj priči, on je samo najpoznatija meta cenzure, igrom slučaja se danas radi o njemu, već sutra će se raditi o nekom drugom (Ivan Pernar)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO/FOTO) OVO JE PRAVA TORCIDA! Naježit ćete se: RAJSKA DJEVO…

Objavljeno

- datum

Navijači Hajduka ponovo su napravili neviđeni ‘show’. Naime, u jednom su trenutku uoči utakmice torcidaši priredili sjajnu koreografiju, preko cijele tribine su kartonima napravili sliku Gospe i uglas otpjevali ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’.

Na transparentu ispod slike pisalo je na latinskom, ‘Advocatea fidelis Croatia’, odnosno, ‘vjerna zaštitnica Hrvata’.

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
Podsjetimo, nogometaši Hajduka u prvoj su utakmici 3. pretkola Europske lige na Poljudu pred više od 25.000 gledatelja odigrali 0-0 protiv rumunjskog FCSB-a – donosi dnevno.hr.

Usprkos boljoj igri u većem dijelu susreta Hajduk nije uspio pronaći način kako da zatrese mrežu gostiju iz Bukurešta.

 

Hajduk je u prvih 45 minuta stvorio tri vrlo izgledne prilike, a prve dvije imali su njegovi bočni igrači. Prvo je u 12. minuti Fomitschow pucao sa 10-ak metara no vratar FCSB-a Balradean uspio je uhvatiti loptu, da bi samo minutu potom udarac s vrha kaznenog prostora okušao i Juranović, ali lopta je prohujala tik pored vratnice. U 35. minuti zaprijetio je i Ivanovski, ali njegov udarac glavom nije bio precizan.

U drugom poluvremenu ritam utakmice bio je mnogo slabiji, a Hajduk je najbolju priliku imao u samoj završnici. U 90. minuti Said je bio najviši u skoku nakon ubačaja iz kuta, pucao je pod vratnicu, ali Balgardean je sjajnom reakcijom uspio odbiti loptu u gredu. Doslovno u posljednjoj sekundi dvoboja FCSB je imao svoju jedinu pravu priliku za pogodak, no udarac Morutana iz velike blizine odlično je zaustavio Posavec.

Uzvratna utakmica igrat će se u Bukureštu za tjedan dana.

Pobjednik utakmice Hajduk – FCSB u 4. i posljednjem pretkolu igrat će protiv boljeg iz susreta Slovan Bratislava – Rapid Beč.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOKINJA ZA GLOBUS ‘Noću smo čuli pucnjavu…’

Objavljeno

- datum

Ulazak partizana u Zagreb 1945. (u krugu), grobnica ispred Pedagoške akademije (desno)

 MRAČNA TAJNA SAVSKE 77  Tko su ljudi ubijeni i pokopani u masovnoj grobnici u centru Zagreba

I. H. (92), svjedokinja događaja iz svibnja 1945., kaže za Globus: “Noću smo čuli pucnjavu jer smo živjeli blizu Učiteljskog fakulteta. Bojali smo se… Ujutro sam vidjela veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame. Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom…”

Potkraj srpnja završena je prva faza istraživanja lokacije “Savska 77”, za koju se sumnja da je stratište poraženih ustaških i njemačkih vojnika ubijenih u svibnju 1945. godine, netom nakon oslobođenja Zagreba – donosi Globus u opsežnoj reportaži…

Zasad su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 25 osoba iz dviju masovnih i jedne pojedinačne grobnice u dvorištu Učiteljskog fakulteta (donedavno Pedagoška akademija). Ministarstvo branitelja izvijestilo je kako njihova Uprava za zatočene i nestale nastavlja s pripremom sljedeće faze terenskog istraživanja na istoj lokaciji u Savskoj 77. Iako u Ministarstvu branitelja nisu ulazili u detalje, ta sljedeća faza vjerojatno znači da će se istraživati i ostala mjesta u dvorištu i neposrednoj blizini zgrade Učiteljskog fakulteta, a koja su već ranije svjedoci naveli kao lokacije gdje su zakopana tijela ubijenih u svibnju 1945.

Reporteri Globusa razgovarali su s 93-godišnjom I. H. (podaci poznati redakciji), svjedokinjom tih događaja iz svibnja 1945.

“Sjećam se da je noću bilo pucnjave jer smo živjeli jako blizu tog mjesta. Ljudi u našem naselju bili su jako uznemireni, bojali smo se. Jednog jutra išla sam prema Savskoj cesti i prolazila uz potok, danas Gagarinov put, dakle uz samo dvorište današnjeg Učiteljskog fakulteta. Vidjela sam veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame”, govori svjedokinja I. H. koja smatra da su u tu jamu bačena tijela žrtava ubijenih ispred današnjeg Učiteljskog fakulteta. Zgrade koju su, prije nego što je u svibnju 1945. došla komunistička vlast, za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci koristili kao centar za regrutaciju vojnika.

Sama ubojstva u dvorištu današnjeg Učiteljskog fakulteta I. H. nije vidjela, međutim mjesto o kojemu priča kao grobnici tada ubijenih podudara se s rezultatima prve faze terenskog istraživanja Ministarstva branitelja, odnosno pronalaskom dviju masovnih grobnica i jednog pojedinačnog groba na lokaciji “Savska 77”. To se mjesto nalazi u dvorištu fakulteta, tik uz nekadašnji potok a danas ulicu Gagarinov put.

“Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom, tamo se nije smjelo. Sjećam se da su nam ljudi koji su tamo bili zatvoreni, dok smo prolazili uz potok, prema Savskoj cesti, dobacivali papiriće na kojima su valjda ispisivali poruke svojim obiteljima… Neki su im kriomice pokušali baciti hranu… Bilo nas je strah, ja sam prolazila tim putem pognute glave… Išli smo ravno uz potok, nismo se zaustavljali. To su prizori kojih se i danas sjećam”, ispričala je za Globus I. H. u svom stanu u Vrbiku, naselju u kojem je i tada stanovala.

Događaji iz svibnja 1945., kaže, bili su joj posebno šokantni jer je njezina obitelj za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagala pokretu otpora, pripadnicima Komunističke partije.

Kaže da je njezina kuća nekad znala poslužiti kao privremeno sklonište članovima pokreta otpora koji su bježali pred ustaškim i njemačkim vlastima.

Svoje spoznaje o događajima iz svibnja 1945. godine I. H., skupa s još nekoliko svjedoka, ispričala je prije deset godina predstavnicima Hrvatskog odgovornog društva, građanske udruge koja se bavila istraživanjem lokacija stratišta iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata.

“Za lokaciju moguće masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije u Zagrebu prvi put sam doznao 2007. kad mi je u ruke došlo izvješće saborske komisije objavljeno 1999. Tamo stoji da je riječ o 300 žrtava, i to zatvorenika iz obližnjeg zatvora bačenih u jamu u dvorištu Akademije, nakon čega je teren poravnan i zasađeno raslinje. Meni se osobno činilo sve to blago rečeno čudno, pa i nevjerojatno, jer od izvješća saborske komisije je prošlo skoro deset godina, a nitko nije poduzeo ništa da se takva informacija činjenično potvrdi ili ospori”, govori Ivica Relković, koji je tada bio angažiran u spomenutoj udruzi.

Potom su, kaže, pokrenuli svoju istragu.

Željko Puhovski / CROPIX

“Da bismo testirali je li to uopće moguće potkrijepiti bilo kakvim potvrdama svjedoka, tiskali smo mali letak, ubacili ga u poštanske sandučiće u naselju Vrbik i čekali rezultat. Ne znam jesu li prošla i dva dana kada smo zaprimili prve pozive svjedoka na naš telefon. Od niza poziva, tri su nam se činila vrlo izazovna. Među njima je bila i svjedokinja koja je tada imala 19 godina. Tada smo shvatili da bi se iza vrlo neodređene natuknice saborske komisije mogla skrivati zaista teška i opterećujuća istina. Vrlo brzo smo snimili iskaze svjedoka.

Dobili smo precizno određene dvije moguće lokacije te još nekoliko s nešto manjom sigurnošću. I, naravno, potresne priče iz prve ruke te nekoliko iz obiteljskih prepričavanja. Neki od njih cijelo su vrijeme živjeli u neposrednoj blizini tih lokacija s tolikom sigurnošću o masovnim grobnicama da nikad nisu kročili u dvorište Pedagoške akademije, ni 53 godine nakon svibnja ‘45. Jedna je svjedokinja na pitanje tko bi sve mogao biti među žrtvama to prikazala tako da nam je citirala iskustvo svoje majke koja je iz šikare promatrala neke scene pogubljenja:

‘Pola ih je molilo Boga na hrvatskom, a pola na njemačkom.’ Tri glavne svjedokinje skicirale su nam ukupno pet mogućih lokacija: pravokutnu grobnicu uz južno krilo zgrade, dugi rov uz Gagarinov put i tri moguće lokacije sa sjeveroistočne strane Pedagoške akademije”, ispričao nam je Relković.

Sve materijale, iskaze, nacrte lokacija i podatke o svjedocima predali su potom, kaže, DORH-u i MUP-u.

“Nakon nekog vremena svjedoci su nam se javili s potvrdom da su ih nadležne službe posjetile i da su izravno ponovili svoja svjedočenja. Svjedoke treba uvažavati i pristupati im s povjerenjem, čak i kad nisu potpuno sigurni u svoja sjećanja, jer ta sjećanja su traumatična i potisnuta, ali ne i lažna. Nama se u tom periodu nije javio nijedan lažni svjedok”, zaključio je Ivica Relković.

I. H. kaže kako je nakon što je 2008. o događajima iz svibnja 1945. razgovarala s ljudima iz Hrvatskog odgovornog društva bila pozvana kao svjedok na lokaciju “Savska 77”. Tamo je, priča, na licu mjesta istražiteljima pokazala gdje je točno u svibnju 1945. vidjela svježe zatrpanu jamu.

Na naš upit o dosad poduzetim radnjama vezanim uz istragu lokacije “Savska 77”, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu kaže da kriminalistička istraga još traje te da počinitelji još nisu otkriveni.

“I dalje je u tijeku kriminalističko istraživanje te vršenje potrebnih provjera, a koje policijski službenici provode u suradnji s Upravom za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja. Dosadašnjim radom još uvijek nisu otkriveni počinitelji predmetnog kaznenog djela. Obzirom da je odredbom članka 206. f. Zakona o kaznenom postupku određeno da je postupanje tijekom izvida tajno, ne možemo detaljnije odgovoriti na Vaš upit”, poručili su nam iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu.

Prije nego što je 2016. godine razriješen dužnosti, šef Uprave za zatočene i nestale bio je pukovnik Ivan Grujić, kojem je poznata lokacija “Savska 77”.

“Činjenica je da se za Savsku 77 zna već dugo te da je ona evidentirana među poznate lokacije koje je svojevremeno istraživalo Ministarstvo unutarnjih poslova. S nama je MUP imao jednu zajedničku akciju za izradu popisa svih grobišta iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Grujić.

Međutim, to što je neka lokacija već dugo poznata nadležnim državnim tijelima ne znači da će zbog toga biti na vrhu liste prioriteta za sveobuhvatno terensko istraživanje, pronalazak i obradu posmrtnih ostataka žrtava.

Prioriteti se određuju, objašnjava Grujić za Globus, prema procjeni ugroženosti posmrtnih ostataka na određenoj lokaciji, prema procjenama točnosti informacija o mogućim grobištima, prema tome koliko je moguće istražiti grobišta a da se pritom ne uništi infrastruktura i drugi objekti koji su naknadno izgrađeni na tim mjestima…

“Za vrijeme mog mandata sve lokacije su imale isti tretman, količina podataka koja je došla za neku lokaciju stavljena je na stol. A tada je sve podatke analizirala posebna komisija i potom predlagala listu prioriteta za istraživanja pojedinih lokacija. Komisija je imala 21 člana, među kojima su bili predstavnici Katoličke i Pravoslavne crkve, židovske zajednice, povjesničari te predstavnici nadležnih državnih institucija”, kaže.

Iz Grujićeva objašnjenja jasno je kako je dalek put od kvalitetne dojave o lokaciji nekog stratišta do početka terenskog istraživanja, a poslije i obrade posmrtnih ostataka.

Naravno, jedan od ograničavajućih faktora uvijek je i novac jer su takva sveobuhvatna terenska istraživanja masovnih grobnica vrlo skupa.

Grujić procjenjuje da na području cijele Hrvatske zasad postoje informacije o oko 800 lokacija koje kriju posmrtne ostatke žrtava iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata, a da je zasad obrađena tek svaka deseta lokacija.

izvor: Globus    foto-ilustracija: Cropix

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno