Connect with us

Društvo

IVICA ŠOLA Lijevi intelektualci tvrde: Antifašisti su korisni idioti i sluge globalnog kapitala

Objavljeno

- datum

Noam Chomsky smatra da su upravo antife u SAD-u najveći saveznici Donalda Trumpa jer su radništvo gurnuli na njegovu stranu, dok se oni bore za LGBT-prava i prava feministica

Fašizacija društva, puzajući fašizam, neofašizam… Od Sjedinjenih Država preko Europe do Hrvatske, antifašisti svugdje vide fašiste. Tko god kaže da voli svoju domovinu, da voli svoju kulturu, tko god se protiv divljajućeg ekonomskog fanatizma i devastirajućih učinaka globalističkog kapitala na nacionalne ekonomije postavi kao suverenist, odmah je fašist.

Ikonama globalne ljevice, ne desnice, već je pukao film na tu globalnu antifašističku demagogiju koja skriva prave probleme suvremenog svijeta.

Tako je prvo Slavoj Žižek u The Independentu nedavno napisao: “Antifašizam, a ne religija, novi je opijum za narod.” I nastavlja cinično parafrazirajući Komunistički manifest: “Novi bauk kruži progresističkom politikom u Europi i Sjedinjenim Državama, bauk fašizma. Trump u Sjedinjenim Državama, Le Pen u Francuskoj, Orban u Mađarskoj – odmah su detektirani kao novo zlo protiv kojeg svi moramo ujediniti snage, piše Ivica Šola / GLOBUS

Svaka minimalna sumnja ili odmak od takvog stava odmah se etiketira kao tajna kolaboracija s fašizmom.” Za Žižeka je antifašizam u odsutnosti stvarnih fašista obični fetiš koji služi za prikrivanje stvarnih problema suvremenog svijeta. Tzv. antifašisti su korisni idioti i sluge globalnog kapitala, jer dok radništvo i srednji sloj propada, nejednakosti rastu, oni izmišljaju nepostojeći fašizam tako da se “globalni kapitalizam predstavlja kao zadnja zaštita od fašizma”, veli Žižek.

Istog je mišljenja u istom listu i Noam Chomsky koji kaže: “Fašizam prošlog stoljeća nema ništa s današnjom desnicom… Razlike su radikalne. Tridesetih godina prošloga stoljeća nacisti su zavladali Njemačkom, fašizam se ustoličio u Italiji pa su nastali posvuda snažni antifašistički pokreti. Danas postoje neki prijeteći procesi, no to nije usporedivo s fašizmom.” Prema Chomskom, upravo su antife u SAD-u najveći saveznici Trumpa jer su radništvo i njihove probleme gurnuli na stranu Trumpa, dok se oni bore za LGBT-prava i prava vegetarijanaca i feministica, poput nesretne i poražene Hillary.

U domovini fašizma, Italiji, istog je mišljenja najistaknutiji neomarksist, autor knjige jasnog naslova “Dobrodošao Marx. Ponovno rođenje revolucionarne misli”, Diego Fusaro. Prema Fusaru, antifašizam u odsutnosti fašizma jest velika prijevara: “Antifašizam je bio razumljiv u vremenu Gramscija ili Gobettija, odnosno kada je fašizam bio na životu, današnji antifašizam više od sedamdeset godina od poraza nacifašizma jest u funkciji novoj jednoumlja zvanog politička korektnost”, pri čemu se događa perverzna fuzija između ljevice i fanatizma globalnog kapitala koji proizvodi “socijalne nepravde, nezaposlenost, bijedu, divlje privatizacije i deregulaciju tržišta rada” koja pogađa radničke mase.

Pored takve antifašističke ljevice koja je borbu za prava radnika zamijenila borbom za homoseksualna prava, koja je klasnu borbu zamijenila rodnom teorijom i borbom za seksualne slobode na matrici dokonih i bogatih feministica, radnička klasa s pravom bježi Trumpu, Le Penovoj i Orbanu, suverenistima koji nisu fašisti, već političari koji su detektirali pravi problem, ma koliko vam bili antipatični.

Na primjeru Francuske ljevičar Fusaro sprda se s ljevičarima, antifašistima u funkciji kapitala, a ne rada koji ga, među inim, stvara. Kako bi pobijedio “fašisticu” Le Pen, ljevica je poduprla Rothschildovo dijete, ultrakapitalista Macrona koji zagovara deeticizirani ultrakapitalizam. Macron je preziratelj radnika, nazvao ih je “krezubima”, a u poznatoj izjavi još im pljunuo svisoka u facu: “Što misli ta europska radnička rulja, da je euro stvoren radi njihove sreće?” Rulja, krezubi…, toliko “lijepih riječi” o radnicima dugo nije izgovoreno, a ljevica u borbi protiv “fašista” dala svoj glas krupnom kapitalu, Macronu.

Fusaro, koji nije ljubitelj Le Penove, ipak zaključuje: “Gospođa Le Pen je shvatila, kako bi zaštitila srednju i radničku klasu, da je potreban suverenitet (kao Trump ‘prvo Amerika’), i tako pružanje otpora globalizmu… Ljevica luđački identificira naciju s fašizmom, a gubitak suvereniteta smatra emancipacijom… Srušimo granice materijalne i nematerijalne, stvarne i simboličke (pa i između muškog i ženskog), shvatimo slobodu bez ikakvih limita, eto vam korisnih antifašističkih idiota u službi globalnog kapitala.”

Paradoks i perverzija antifašista farsične razmjere poprimila je u rušenju demokratski izabrane vlasti u Ukrajini. Naime, i kada se pojave stvarni nacifašisti, kao što je bio slučaj u Ukrajini kada su rušili vlast uz pomoć SAD-a i Europske unije, antifašisti su stali na stranu nacifašista, a jedinog, Putina, koji je u ovom državnom udaru prepoznao i jasno rekao da se radi o nacifašistima dirigiranim iz Bruxellesa, čitaj Berlina i Washingtona, Putina su nazvali, a što drugo nego – fašistom.

Antifašisti koji podupiru fašiste, eto to su antifašisti današnjice. Antifašizam danas, lelujajući između tragičnog i komičnog, skončava u farsičnom, dozivajući u pamet scenarij “dvije minute mržnje” koji je Orwell iznio u djelu “1984.”, gdje u ime borbe protiv fašizma koji više ne postoji, nova ljevica, liberalna i antimarksistička, može mirno i s euforijom obgrliti i najneljudskiji kapitalizam, koji stvara vojske mladih bez posla i dužničko ropstvo po čitavom svijetu. No nema veze, bitno da Elton John sa svojim partnerom ima pravo napraviti si dijete, bitno da se protestira na vijest da su ugrožena jaja galapagoške kornjače, a na svaki mijauk neke frustrirane feministice upire prstom u fašiste. Očito ima istine u onoj izreci da će se fašisti 21. stoljeća nazivati antifašistima.

U Hrvatskoj i s našim antifašistima nije bitno drugačije. Perjanica hrvatskih antifašista je Stipe Mesić, čovjek koji je više puta glorificirao fašističku, kvislinšku Nezavisnu Državu Hrvatsku, čovjek koji je izjavio da je Jasenovac bio radni logor, čovjek koji je kao ljevičar i antifašist prvi krenuo u divlju privatizaciju devedesetih stavivši sa svojom kćerkom šapu na našičku cementaru, gdje ga je tih godina napao i sam Feral Tribune, kao predatora, da bi ga, nakon što je poslije neuspjelog državnog udara otuđen od “fašista” Tuđmana, počeo promovirati. To su naši antifašisti u medijima i politici, svatko tko ne misli kao oni je – fašist. Nemaštovito, glupo, zamračivanje stvarnosti u svrhu opravdanja vlastitog “antifašizma” i novca moraju izmišljati ustaše, a istovremeno oprostiti i našičke cementare, samo ako je lopov naš, a ne njihov. To što oni zovu antifašizam, u najblažoj verziji, možemo nazvati moralnim poduzetništvom uz pomoć širenja moralne panike. Na Mesiće ne treba više trošiti riječi…

U svijetu u kojem nema fašista, a bujaju antifašisti, u svijetu u kojem čak ni kineska Komunistička partija nije komunistička već kapitalistička, a bujaju antikomunisti koji kako danas, tako nekoć, uključujući i crvenog buržuja Tita, uopće ne vjeruju u komunizam, već u jahte “Galeb”, vile, skupa pića i odjeću, jedina “ideologija” i stranka od koje sve polazi i u kojoj sve skončava zove se – kapital, novac. A antifašisti su samo skupina lunatika, kako je upozorio Žižek, fetišista koji stvarnost (sukob rada i kapitala) zamračuju svojim dizanjem moralnih panika uz kompleks moralne superiornosti.

Današnji antifašisti uvreda su svim onim hrabrim ljudima koji su, dok je fašizam haračio, digli svoj glas i oružje riskirajući život, dočim ovi uvaljeni u dobro plaćene fotelje, stranke i nevladine udruge šire moralnu paniku nad utvarom koju sami dozivaju, a onda se nude, u pauzi između kavijara i boce skupog vina, kao rješenje problema koji ne postoji. Današnji antifašisti uvreda su svim ljevičarima koji su stoljećima radili teško i mučno kako bi zaštitili radnike, povećali im prava, dočim ovi današnji štite kapital, a radnika su zamijenili homoseksualcem.

Adam Michnik rekao je kako su od komunista jedino gori antikomunisti, danas, na tragu globalnih lijevih ikona, Žižeka, Chomskog, Fusara…, može se reći da su od fašista gori jedino antifašisti. Kao što je u šali rekao talijanski pisac Ennio Flaiano: “U Italiji fašisti se dijele u dvije kategorije: fašisti i antifašisti.” U Hrvatskoj je Stipe Mesić živi dokaz ove tvrdnje. On je najveći fašist među našim antifašistima.

Analizirajući na isti način suvremene antifašiste poput citiranih ljevičarskih autora, filozof Marcelo Venziani zaključio je: “Zbog svega toga smatram, parafrazirajući Samuela Johnsona, nije domoljublje, nego antifašizam zadnje utočište hulja.” Potpisujem.

(P. S. Nisam antikapitalist, dapače, samo sam protiv onih degeneracija kapitalizma koje idu protiv čovjeka i suverenih naroda i država, a koje antifašisti izravno i neizravno promiču.)

Ivica Šola / GLOBUS

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠOKANTNE TVRDNJE: Imamo dokaze da je Clinton predložio, a Izetbegović dopustio pokolj u Srebrenici!

Objavljeno

- datum

Da je rat u Bosni i Hercegovini unaprijed planiran i dogovoren, još jedan video koji smo odlučili podijeliti s vama to najbolje dokazuje. Alija Izetbegović se pravio naivan i nikada ništa nije znao … Ovi ljudi su založeni da bi Alijin sin bio najbogatiji čovjek u državi, da bi podijelili Bosnu i Hercegovinu i trgovali teritorijama.

Hakija Meholjić, ratni zapovjednik policije Srebrenice, otvoreno govori tko je i što je bio Alija Izetbegović. Koliko je vrijedio život Bosanca i Hercegovca za Aliju i kako je nagovarao Srebreničane da pristanu da budu zaklani.

Očito je Alija našao drugog partnera u Oriću pošto nijedan častan čovjek ne može sa ovakvim zlikovcima poput Alije i Clintona imati posla.

Poslušajte iskreni govor Hakije koji je bio uveden u sve dok ga nisu iz SDA proglasili izdajnikom. Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA stranke, koji je uvidio na vrijeme što smjera Alija Izetbegović i progovorio glasno o tome.

Ibran Mustafić tvrdi: Srebrenica je dogovoreni genocid, Alija je sve znao! “Srebrenica je apsolutno dogovoreni genocid. Za kompletan razvoj događaja u Srebrenici Alija Izetbegović je znao prije nego što se dogodio”, rekao je član Organizacijskoga odbora za obilježavanje 11. srpnja u Srebrenici Ibran Mustafić.

Donosimo ovaj intervju u kojem Mustafić izražava vrlo kontroverzne tvrdnje.

* Vi ste nedavno ukazali na komercijalizaciju srebreničke tragedije i manipuliranje bošnjačkim žrtvama i njihovim obiteljima. Tko se bavi ovim nemoralnim poslovima?

MUSTAFIC: To nije samo slučaj s žrtvama Srebrenice. Svaka politička stranka ima svoju vlastitu udrugu. Ovo je mreža politike, kriminala i pranja novca, ali nitko ne vidi pravu žrtvu i žrtve. U pitanju je samo osobni interes grupe ljudi koji se motaju oko udruženja žrtava i žive od toga, i to nikad bolje u životu.

* Koju skupinu ljudi mislite?

MUSTAFIC: Znate, sve ide od središta. Imate one koji su pod nadzorom nekih drugih ljudi. Između ostalih, Haris Silajdžić upravlja na daljinski svojim udrugama i takav je princip na cijelom prostoru BiH, samo što je ovdje najizraženiji, jer je u Srebrenici najkrupniji zalogaj.

* Je li istina da političke stranke pokušavaju preuzeti kontrolu Organizacijskog odbora za obilježavanje 11. srpnja u Potočarima?

MUSTAFIĆ: Sastanak u četvrtak se, nažalost, pretvorio u predizbornu kampanju i ne zna se kakav će biti konačni ishod. Poslije svega što sam čuo i vidio zaključio sam da je mnogim ljudima stalo da dođe do incidenata i mislim da ova izborna godina neće proći bez teških incidenata. Imamo vampire koji hrane ljudsku krv i, nažalost, proteže se do tzv. udruženja.

* Zašto tako zovu?

MUSTAFIĆ: Ima dosta žena koje nisu prije rata vidjele ni Zvornik, a sada se bave politikom po svijetu.

* Koje udruge mislite?

MUSTAFIĆ: Mislim na četiri, pet osoba iz Srebrenice i znat ćete koje su, jer su na svim televizijama. Poznato je koje žene predstavljaju majke Srebrenice.

* Vi ste Srebrenica, ali ne živite u Srebrenici. Bili ste među osnivačima SDA, koji ovdje sada drži krajeve u svojim rukama. Što je SDA dao Srebrenici?

MUSTAFIĆ: Kad je u pitanju SDA, moram odgovoriti protupitanjem: A što možete očekivati ​​od političke stranke koja je izravno umiješana u genocid nad narodom Srebrenice?

* Možeš li argumentirati takve optužbe?

MUSTAFIC: Srebrenica je apsolutno dogovoreni genocid. Za potpuni razvoj događaja u Srebrenici, Alija Izetbegović je znao prije nego što se to dogodilo. I iz tog razloga, najveća glupost bi bila tražiti spas od onih koji su vas odvukli u odvajanje. Ali ne samo SDA da je na vlasti u Srebrenici. Nedavna smjena predsjednika Skupštine općine potvrđuje da su ovdje u stvari SDA i SDS u koaliciji, koju nisu prekinuli od vremena kada su jedni bili na Palama, a drugi u Sarajevu.

* U knjizi “Planirani kaos”, otkrili ste neke činjenice koje su šokirale javnost. Koji je bio vaš cilj?

MUSTAFIĆ: Znam da je borba za istinu najopasniji posao na svijetu, ali od istine ne odustajem. Znam da svaki rat ima “ratne pse”. No, tragedija je da ratni psi postaju poslijeratni psi koji se drže na dugotrajnoj matrici.

* Hoćete li se vratiti u politiku?

MUSTAFIĆ: Iako sam skoro 15 godina na burzi rada, još nisam prodao dušu i obraz. No, politika se može riješiti samo onima koji su izišli iz rata s ogromnim bogatstvom. Uvijek sam u politici, ali nisam u kartelima “cosa nostra”, jer su njihova vrata zatvorena za poštene ljude.

* U ratu se niste slagali sa zapovjednikom Armije BiH u Srebrenici Naserom Orićem. Kontaktirate li se s njim i što mislite o poslijeratnim angažmanima?

MUSTAFIĆ: Naser Orić je genetski orijentiran kriminalu i njegova najveća želja je da bude glavni “bos” kad su u pitanju kriminalne radnje i to mu je pošlo za rukom.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠOKANTNE TVRDNJE AMERIČKIH MEDIJA: Ovaj čovjek kroji sudbinu zemalja bivše Jugoslavije…

Objavljeno

- datum

Politički magazin “American Spectator” analizirao je način na koji su milijarder George Soros i njegova Fondacija za otvoreno društvo postupno preuzeli institucije američke vanjske politike na Balkanu.

Magazin upozorava da diplomati SAD nastavljaju da se ponašaju u 2017. godini kao da je ovo deveta godina mandata bivšeg predsjednika Baracka Obame, iako je novi predsjednik Donald Trump kritizirao intervencionističku politiku Washingtona.
U tekstu se naglašava da je ljevičarska orijentacija američke politike posebno apsurdna u BiH, gdje postoje tri etničke grupe sa snažnim vjerskim identitetom.

“Umjesto da daje nepristrane savjete, Veleposlanstvo SAD u Sarajevu redovito se ponaša nametljivo prema liderima u ovoj zemlji i njenim građanima i promovira nova prava seksualnih manjina dok istovremeno igra opasnu igru ​​favoriziranja muslimanske zajednice nad Hrvatima i Srbima, na štetu svih”, navodi se u tekstu.

“Spectator” napominje da je, kao rezultat politike SAD i Europe, radikalni islam dobio utočište u BiH, Hrvati se potiskuju, a Srbi su u sve jačem savezu s Rusijom.

U analizi se upozorava da je Trumpova administracija, uz potencijalno tragične posljedice, dala “dodatni kisik propaloj vanjskoj politici” zadržavanjem Obaminih diplomata.
Takva indiferentnost prema ovom turbulentnom mjestu nije mudra, naročito kada džihadistički teroristi, koji sada dolaze iz Iraka i Sirije, pokušavaju uklopiti u postojeća sigurna utočišta u BiH, na pragu Europe, piše američki magazin.

U tekstu se navodi da se podrivanje Dejtonskog sporazuma vrši od početka dvije tisućitih godina, kada je američka administracija posvetila skoro svu svoju pažnju Afganistanu, Iraku i Bliskom istoku.

“Spectator” napominje da je politika Obamine administracije, pod snažnim utjecajem Soroša i njegove Fondacije, otvoreno antagonirala Hrvate i Srbe i promovirala viziju Bošnjaka o unitarnoj državi koja je u suprotnosti s decentraliziranim uređenjem iz Daytona.

Veleposlanstvo SAD podržava brojne programe kojima se kritiziraju BiH i konzervativne tradicije njena tri naroda. U tekstu se posebno ukazuje na programe kojima je Obamina administracija podržavala prava LGTB zajednice u BiH.

“Veleposlanstvo SAD je u višestrukim konfliktima kada je riječ o reprezentaciji, obrazovanju i ravnopravnom tretmanu tri naroda, umjesto da ih umiruje, a osobito od dolaska aktualnog veleposlanika Maureen Cormack”, ocjenjuje američki politički magazin.

Ured visokog predstavnika u BiH opisana je kao “neka vrsta vanjskog diktatora s ovlastima da zaobilazi parlament, smjenjuje javne dužnosnike i negira sudske odluke”.

“Zalaganje za unitarni, centralizirani sustav (s nacionalnim obrazovnim programom) ide u korist Bošnjaka, koji su najbrojniji narod u BiH. To bi bilo poput zalaganja za ukidanje prava država i lokalnog obrazovanja u SAD u korist centraliziranog sustava kojim se upravlja iz Washingtona “, piše “Spectator”.

Izvor: Balkanuživo 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno