Connect with us

Magazin

ISPOVIJEST TITOVA DOKTORA KOJI MU JE ISKLJUČIO APARATE PRED SMRT: Pred kraj je…

Objavljeno

- datum

Dr. Predrag Lalević (87), kirurg i anesteziolog koji je u 16 godina s predsjednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inozemstvu, detaljno opisuje posljednja četiri mjeseca njegova života u bolnici u Ljubljani, te kako je došlo do odluke da ga isključe s respiratora. Snima Matija Koković i fotografije iz privatnog albuma Predraga Lalevića.

 

Dogodilo se u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedjelju, 4. svibnja 1980., navlas prije 34 proljeća. Anesteziolog i kirurg prof. dr . Predrag Lalević – jedan od specijalista u brojnome konzilijumu, koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnoga predsjednika SFRJ, i jedine ličnosti odlikovane tri puta najvišim ratnim odličjem, Ordenom narodnoga heroja, a koji je za tri tjedna trebao dočekati 88. godinu – izveo je čin po kojemu će biti zasvagda spominjan u povijesti negdašnje države.

“U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, poslije izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog tlaka koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilija, dežurni osobni liječnici, te najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio. Respirator je normalno radio, ali su se na EKG-u zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj. Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju – znak da je srce prestalo kucati. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja – najstarijega u konziliju, koji je za dva dana trebao zakoračiti u sedamdeset i četvrtu – pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu i pošli da sastavimo završni izvještaj o predsjednikovu liječenju i smrti”, i danas se živo sjeća 87. godišnji specijalist.

Kako ste doživjeli trenutak dok ste isključivali sprave koje su održavale Tita na životu i time mu ga prekinuli?

“Doživio sam ga kao poraz, onako kao što svaki liječnik doživi smrt pacijenta, ma kako on bezizgledno bolovao. Unatoč nadljudskim naporima, koje sam s ostalim kolegama uložio skrbeći nad predsjednikom, vrlo često po dvadeset jedan sat dnevno, dakle uz jedva tri sata sna!” odgovorio je prof. dr. Lalević.

Dr. Lalević je bio u Titovoj pratnji i u ožujku 1971. kada ga je primio papa Pavao VI.

Preporuka nekih kolega

Rodio 1927. u Peći, na Kosovu, a preci su mu iz Crne Gore, iz plemena Vasojevića. Diplomu Medicinskog fakulteta zaslužio je 1951. u Beogradu, u rekordnome roku, dok još nije bio proslavio dvadeset četvrtu. U međuvremenu je počeo raditi na kirurškom odjelu bolnice “Dr. Dragiša Mišović”. Nakon što je 1953. specijalizirao na beogradskoj Vojno-medicinskoj akademiji, dvije godine proveo je na sveučilištu u danskom Kopenhagenu, a stavio je točku na i, usavršavajući se, isto dvije godine, kao stipendist u globalno glasovitoj američkoj klinici Mayo.

U svibnju 1964., dok je u 36. godini vodio jedan od odjela u “Dragiši Mišoviću”, Lalevića je zatekao poziv da se javi u Kabinet predsjednika Republike. Izvijestili su ga kako je, na preporuku “pojedinih kolega”, izabran za člana tima liječnika koji će pratiti druga Tita na inozemnim putovanjima. Lalević nikada nije pouzdano dokučio tko su bili ti “pojedini kolege”. Suho su mu odgovorili da ih, takoreći, svakodnevno viđa i ni slova više od toga. Mogao je tek nagađati, ali je na tome i ostao. Tek bio je načistu kako su prije izbora višestruko provjeravali sve o njemu, njegovoj stručnosti i obitelji. Poslije se sastao s ađutantom predsjednika, generalom Lukom Božovićem. “Pitao me koje listove čitam? Politiku i NIN, odgovorio sam.” Na to će general: “Pred polazak na put, recite ženi neka kupuje te novine i sačuva vam ih do povratka. I nakon što ih budete pročitali, sve što je u njima napisano – samo to ste vidjeli i čuli. Ništa nemojte bilježiti, osim službenih zapisa o predsjednikovu zdravstvenome stanju!”

“Božovićev naputak sam ispoštovao”, kaže Predrag Lalević i nastavlja: “Uoči svakoga od mojih 106 putovanja s predsjednikom, na svim kontinentima s izuzetkom Australije, tijekom 16 godina, od 1964. do 1979., iz Kabineta smo dobivali omotnicu s naznakom: Strogo povjerljivo.”

Što se u njima nalazilo?

“Više dana unaprijed, obavještavali su me o predstojećem odlasku, naveli bi tko su članovi službene delegacije i osobne Titove pratnje, potom imena ljudi iz tehničkih službi, novinara i snimatelja, te posada dvaju zrakoplova, takozvanih jedinice i dvojke. Dakako, uz pregršt detalja o geografskome položaju i ustavnom ustrojstvu zemlje u koju polazimo, najbitnijih povijesnih nadnevaka, i klimi. Posavjetovali su nas i o tome kakvu odjeću i obuću trebamo ponijeti, a bio je i program sa satnicom o svakome danu boravka, smještaju, ceremonijalima dočeka i ispraćaja. Poslali su i bedž po kojemu će nas prepoznavati osiguranje… Osim hrpe snimaka i suvenira, s putovanja, koja sam u šali zvao turizmom na najvišoj razini, sačuvao sam i jelovnike svečanih ručkova i večera.”

Vaša putovanja s Titom, sve do odlaska, bila su pomno čuvana državna tajna…

“Nikome nisam smio zaustiti ni slova do objave polaska. Događalo se da mi najbliži prijatelj telefonira i prijekorno kaže: – Putuješ s Titom u Japan, a ništa mi ne govoriš… Na to se, tobož, začudim i upitam ga: – Otkud ti takva ideja? A taj će: – Pa upravo su javili na televiziji! Tek tada mu priznam: Ako su javili, onda putujem!”

Opstali ste u Titovoj blizini dugih 16 godina…

“To su me često pitali, jer su se mnogi kolege zadržali jedva godinu, dvije. Uvjeren sam da sam taj posao prihvatio kao radno mjesto. Umjesto da budem u bolničkoj dvorani za operacije, ja sam u predsjednikovoj pratnji. I tu predstavljam sama sebe. Čak me je i supruga Ljubica, nakon drugoga putovanja, pitala jesam li doista bio tamo, jer me nije vidjela na televiziji…”

Je li bilo ljubomore među liječnicima zbog vašega povlaštenog položaja?

“Je, kad spominjete ljubomoru, u to me uvjerila priča koju mi je ispričao njegov posljednji ađutant, admiral Zvonko Kostič…”

Onaj s fotografije koja je obišla svijet, dok na sprovodu, ispred grobnice u Kući cvijeća, posljednji put salutira svom vrhovnom komandantu?

“Da, to je bio admiral Kostić koji je jednom bio prenio predsjedniku mišljenja nekih navodnih drugova koji su smatrali kako profesor Lalević više nije potreban da prati predsjednika stoga što je u ekipu njegovih osobnih liječnika došao i anesteziolog, pa sam tako postao suvišan. Tito mu je na to uzvratio kako ga to ne zanima budući da je profesor Lalević mnoge godine uz njega, rekao je da sam napisao knjigu o anesteziji i stoga što me je dobro upoznao želi da i dalje ostanem s njim. Tu predsjednikovu pohvalu primio sam s rezervom, sumnjajući u istinitost razgovora koji mi je prepričao admiral Kostić. No nakon nekoliko dana isto mi je doslovce prenijela maserka Darijana Grbić, koja je to čula iz neposredne blizine.”

Sa suprugum Ljubicom u Titovoj pratnji bio je dio jugoslavenske elite

Mučnina zbog Gertrude

Maserke, sestre Darijana i Radojka Grbić, govorilo se…

“Naslućujem što želite čuti od mene. Dugo se po revolveraškim listovima, a i po nekim kvaziistraživačkim knjigama beskrupuloznih pisaca provlačio ružan trač da je predsjednik bio više nego intiman s maserkama Darijanom i Radojkom i da je zbog njih njegova supruga Jovanka dobivala napade ljubomore. Neprimjerena izmišljotina prema čovjeku respektabilnih godina kakav je bio Tito. Jednako kao što je prije toga prokuljala laž, na koju su nasjeli i neki ozbiljni inozemni listovi, da će se predsjednik oženiti splitskom opernom pjevačicom Gertrudom Munitić. Ne mogu drugo reći nego da mi je od takvih podlih i zluradih gadosti bilo mučno.”

Vratimo se putovanjima s predsjednikom Titom…

“Ona su me lišavala da dugo budem daleko od obitelji. Gotovo nijedan zimski školski raspust nisam proveo sa svoje dvije kćerke zato što je predsjednik tada, po pravilu, odlazio u tople krajeve. Ali s druge strane bio sam višestruko nagrađen. Najprije zbog toga jer su godine provedene uz predsjednika za me bile ravne najvećem stručnom priznanju. Potom i zato što sam više puta obišao svijet. Bio sam deset puta u SSSR-u, devet puta u Egiptu, osam u Rumunjskoj, pet u Alžiru, po četiri u Indiji i Njemačkoj, dva u SAD-u… Boravio sam u etiopskom, iranskom i japanskom carskom dvorcu, na svim europskim kraljevskim dvorcima i još u nekima diljem svijeta. Bio sam iznad polarnoga kruga, ali i podno Ekvatora…”

Je li bilo i dramatičnih medicinskih zahvata?

“Osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i Titove upale pluća godinu dana potom u Bugarskoj, moja 16-godišnja skrb o njegovu zdravlju protekla je bez teškoća. Ali posljednja četiri mjeseca života i njegovo liječenje u Ljubljani debelo su naplatili višegodišnju privilegiju udobnih putovanja. Svakodnevno uz njega kad je radni dan trajao 16, a povremeno i 40 sati, za mene koji sam se mučio s hipofunkcijom štitne žlijezde, bilo je uistinu iscrpljujućei. Za uobičajenu nadoknadu hormona, ranije sam danomice uzimao 200 mikrograma tiroksina, ali u Ljubljani sam povećao dozu na 300 mikrograma. Svejedno, i dalje sam bio u hipofunkciji. Da se posvema oporavim nakon predsjednikova upokojenja, trebalo mi je šest mjeseci.”

Taj dio razgovora s Lalevićem naveo nas je na temu o početku Titova kraja.

“Zbog šećerne bolesti, a nju smo skrivali od javnosti, predsjednikovo zdravlje se pogoršavalo. Zato smo mu u terapiju ubacili i inzulin. Povremeno mu je popuštao srčani mišić i slabila funkcija bubrega. Tegobe nisu zaustavljale Tita da bude aktivan cijele 1979. i tada posjeti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu i Kubu, gdje je u Havani bio upriličen skup nesvrstanih zemalja, i na kraju Rumunjsku, posljednju državu u kojoj je bio. Najviše je patio od reumatičnih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smjesta ode u ljubljanski Klinički centar, gdje je stalno išao na redovite kontrole. Ljubljanski profesor Miro Košak me pozvao 2. siječnja navečer i rekao da moramo otići Titu u Ljubljanu. Rekao mi je neka pripremim sve što će mi biti potrebno. I još da sutra ujutro dođem u zračnu luku u Batajnici. Jako uznemiren požurio sam u bolnicu da skupim sve što je trebalo za snimanje arterija. Takva intervencija, napose kod loših arterija, zna biti bolna pa sam uzeo i lijekove u ampulama.”

Izvor: jutarnji.hr

 

Komentari

Komentari

Magazin

Beskućnik izašao na pozornicu ali kada je zapjevao, žiriju se slomilo srce – ostali u šoku !

Objavljeno

- datum

Kada se Pablo Lopez Morales predstavio u meksičkoj verziji emisije Imam talenat, niko nije vjerovao da će uspjeti. Ulični muzičar nije imao lak život.

Kao tinejdžer, bio je beskućnik, a zatim ga je usvojila jedna američka obitelj. Kada je napunio 18 godina, vratio se u Meksiko, ali ga je tamo opet ‘dočekala’ ulica. Spavao je na autobusnim stanicama, jeo što je zatekao, a novac je zarađivao tako što je svirao flautu i pjevao.

Kada se pojavio na bini ovog takmičenja, bio je veoma nervozan. Kada je počeo pjesmu ,,Old Time Rock And Roll” svi u sali su bili oduševljeni i dirnuti!

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

DNEVNA DOZA DALMATINCA …jedino se usprave na noge kad idu na misu, na Hajduka i… kad Mate Mišo Kovač kaže!

Objavljeno

- datum

Donosimo malo dalmatinskog duha u sive i hladne dane Sjevera… prenosimo jedan jako vrijedan post iz Dnevne doze prosječnog Dalmatinca…

Kako Purgeri vide Dalmatince…

Dalmatinci hodaju u prugastim majicama na špaline, bosi. Rade samo tri miseca godišnje tako što nađu neku ženu da im iznajmljuje apartmane. Za to vrime leže u drvenoj barci na vesla. Zarade 45 ‘iljada eura od ležanja.

Jedino se usprave kad idu na misu, na Hajduka, na glasačko misto i kad in to kaže Mate Mišo Kovač. Svi pivaju u klapi.

Kako Dalmatinci vide purgere

Purgeri su svi zaposleni u nekim firmama. Tipa “Uprava za nadzornu inspekciju sektora podnazora uprave”. Malo su svi nervozni jer putuju 4 sata na posal i s posla. Svi žive na Jelačić placu i Markovu trgu. Za vikend idu u kazalište u odijelima i svi šute. Put doma se muž posvađa sa ženon oko toga tko će nosit škartac s pečenim marunima. Nikad ne spavaju nego samo razmišljaju jer in je blizu Sabor…

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

Pjesma iz Sunje: Piše Sunja Vukovaru

Objavljeno

- datum

 U SJEĆANJE NA GENERALA i PRIJATELJA MU GLUMCA I RATNIKA   General Praljak je 1992. bio u Sunji. Suborci su ga silno postovali i cijenili. Medu njima je bio i Sven Lasta (sjećate ga se?) – piše nam Željko William Krnjak šaljući pjesmu pokojnog glumca i ratnika.

Njegov prijatelj Želimir Ivanović takoder je bio tada na bojištu u Sunji s Praljkom i sačuvao je ovu pjesmu koju je tom prilikom napisao Sven Lasta.

Suvise je potresen dogadajima na sudenju u Haagu pa je meni uputio pjesmu da je stavim na raspolaganje medijima za objavu – kaže Krnjak. Objavljujemo ovu prekrasnu Lastinu pjesmu.

SVEN LASTA

Piše Sunja Vukovaru

Dunav je otvorio njedra i blago spustio

sveca-viteza na šaš i pijesak.

Utonuo je svetac u utrobu grada

i mirno spavao kroz stoljeća.

Tiha braća mrmljala su nad njim molitve,

optočili ga dragim kamenom.

I stoljeća su prošla…

I dode dlakav nakot i pohlepno

utrobu razgrne, sline im potekoše.

Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su

drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.

Otkle li su došli, iz kojih vremena?

Da ih nije iznjedrio Vučedol?

Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji

još se na Mitnici čuju.

Sad grad je oklop željezni sapeo

i sve stade pod gomilom gvozda.

Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost.

Imam samo Mariju Magdalenu, a i

ona je nekad bila grešnica.

Sad kleči ranjena, na ramenu pleh se njiše.

Zvona šute, treće zvono napuklo noću uzdiše.

Crijep se rasu preko cintera.

Jučer su se vratile dvije rode.

Tebi, Vukovare, možda nikad.

Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi

zenge sa svojim smiješnim imenima.

I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki

i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači

i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni.

Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama. Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim šibljem koje sada pupa.

Na mom zidu piše putnik namjernik: »Ostaj zbogom,

krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto«.

Vukovare, gdje su tvoja djeca?

Sveti Bono, tko će ih sad čuvat?

Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće.

Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim

smiješnim nadimcima, jer nisam dala

niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško

ja sam mali Vukovar.

* * * * * *

Život u miru i u ratu

1992.

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.