Connect with us

Lili Bencik

IDS I SDP TINJANA NAMJERAVAJU SRUŠITI TEK POSTAVLJENO SPOMEN OBILJEŽJE VIKTORU KANCIJANIĆU NA TINJANSKOM GROBLJU

Objavljeno

- datum

 USUDIT ĆE SE?   IDS I SDP TINJANA NE MOGU NIKAKO PROHVATITI DA NA TINJANSKOM GROBLJU BUDE SPOMEN OBILJEŽJE VIKTORU KANCIJANIĆU!

Iz izvora bliskih IDS-u saznajem da imaju namjeru srušiti nedavno postavljeno i svečano obilježeno 7. rujna 2018., spomen obilježje na tinjanskom groblju, istarskom sinu Viktoru Kancijaniću. Toliko su bjesni na Borisa Mofardina, koji je kupio dva grobna mjesta i na svojim privatnim grobnim mjestima uz pomoć hrvatskih domoljuba postavio spomen obilježje, da su ga naumili srušiti !

A bliži se i Internacionalni sajam pršuta Tinjan: ISAP 2018, pa će mnogi posjetitelji otići  na groblje odati počast Viktoru Kancijaniću, što bi IDS htio svakako spriječiti.

CITIRAM NJIHOVO PRIOPĆENJE I ZGRAŽAM SE NAD MRŽNJOM, INDOKTRINIRANOŠĆU I LAŽNIM INFORMACIJAMA KOJOM JE NAPISANO.

“Riječ je o čovjeku koji je sedamdesetih godina bio pripadnik paravojne postrojbe “Planinska lisica” čiji je cilj bio teroristički čin velikih razmjera protiv civila“, rekao je Sandi Bančić, predsjednik Općinske podružnice IDS-a Tinjan

Prvi pokušaj postavljanja spomen ploče zaustavljen je krajem 2012. zahvaljujući promptnoj reakciji  vijećnika IDS-a i SDP-a te raznih antifašističkih udruga.

„Tada se održala samo komemoracija i misa zadužnica sa besramnim korištenjem ustaških simbola. Sada se to izvodi u režiji pojedinca, preciznije Borisa Mofardina (HDZ) koji je prošle godine podmuklo kupio dva privatna mjesta na groblju u Tinjanu s namjerom da se na njegovo privatno vlasništvo postavi sramotna spomen ploča Viktoru Kancijaniću“, kazao je Bančić.

„Informacije koje su predstavnici IDS-a Tinjan dobili od općine u krajnju su ruku dvosmislene. Načelnik Goran Hrvatin s jedne strane navodno ne odobrava otkrivanje spomen ploče, dok s druge strane poziv na postavljanje iste poslan je od same Općine. Stoga, još uvijek nije poznato je li g. Mofardin dobio suglasnost općine Tinjan za podizanje spomenika. Također, ostaje nepoznato što se promijenilo da sada načelnik Općine iz redova SDP-a i član predsjedništva SDP-a Istarske županije svojim nečinjenjem omogućava postavljanje spomen ploče jednom teroristu?

Mještani Općine zgražavaju se od pomisli da se postavi spomen ploča Viktora Kancijanića na mjesno groblje. Tinjan je kao mala tolerantna sredina bila svijetli primjer zdravog društva, čime se iznimno ponosimo. Naša je dužnost konstantno raditi na očuvanju tolerancije i demokracije, promicanju ljudskih prava, a ovakvim se postupkom čini upravo suprotno – narušavaju se sve temeljne vrijednosti naše zajednice te se iskazuje krajnje nepoštivanje vrijednosti koje naša regija njeguje.

IDS Tinjan jasno je i nedvosmisleno obavijestio Općinu o našem protivljenju te od načelnika Gorana Hrvatina zahtjeva da se otkaže postavljanje ove sramotne spomen ploče“, stoji u priopćenju IDS-a Općine Tinjan.

SA ČVRSTOM ARGUMENTACIJOM DEMANTIRAM NAVODE IZ PRIOPĆENJA;

1. VIKTOR KANCIJANIĆ  dao je život za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Nije istina da je cilj akcije bio “teroristički čin velikih razmjera protiv civila“. To je lažno tumačenje yugo -agitpropa, i čisto yugoideološko ispiranje mozga! Akcija nije bila usmjerena protiv civila već protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, s ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države. Još šest članova HRB-a UDBA je likvidirala zbog sudjelovanja u pripremi, a među njima je bila i devetogodišnja kći (obitelj Ševo) jednoga od organizatora otpora jugoslavenskoj vlasti.

Pročitajte više na: vecernji.hr

SANDI BANČIĆ da ste samo malo pregledao GOOGLE našao biste mnogo članaka na tu temu, i ne biste obmanjivao javnost u svojem priopćenju, jer postoji svjedok koji je preživio i policijsko-pravosudno-političko-udbaški  spis  o Bugojanskoj skupini hrvatskih domoljuba !

“Otkako je skinuta prašina s policijsko-pravosudno- političko-udbaškog spisa o Bugojanskoj skupini hrvatskih domoljuba koji su 1972. pokušali prodrmati tadašnju Jugoslaviju zbog sustavnog zatiranja Hrvata, u javnost su procurile i nove pojedinosti koje su počeli iznositi akteri davnih zbivanja o velikoj potjeri, likvidaciji, ali i višegodišnjem skrivanju u tajnome zatvoru jednoga od aktera ove najveće pobune u bivšoj Jugoslaviji.”

U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane.

Iz dokumenata proizlazi da se Viktor Kancijanić borio protiv istih onih, protiv kojih su se hrvatski branitelji borili u Domovinskom ratu, borio se za Hrvatsku, protiv Jugoslavije. A to je upravo ta istina koju IDS ne priznaje, već u Istri pokušava održati Jugoslaviju u malom i jugoslavenske vrednote.

IDS-ovci Istra je u Hrvatskoj, to je vaš predsjednik tek nedavno priznao, kada se grdno uplašio radnika Uljanika!  Jugoslavija je propala, a  u krvi hrvatskoga naroda , koji se uspio obraniti upravo od jugoslavena,  stvorena je Republika Hrvatska, u kojoj živimo hrvatske vrednote za koje su pale hrvatske žrtve!

2 .”Tada se održala samo komemoracija i misa zadužnica sa besramnim korištenjem ustaških simbola.” Besramnim korištenjem ustaških simbola”, moram ponoviti , jer kada pogledate fotografiju , nema ustaških simbola, jedino hrvatska zastava, koja je nota bene bila službena zastava Republike Hrvatske istaknuta 30. svibnja 1990. na trgu bana Jelačića, do  21. prosinca , od kada imamo zastavu kakva je i danas – sa grbom i krunom na njemu oblikovanom od povijesnih grbova hrvatskih zemalja.

SANDI BANČIĆ radi li se o nepoznavanja povijesnih činjenica  ili zlonamjerno obmanjivanje javnosti? Rekla bih i jedno i drugo, potaknuto ideološkom netrpeljivošću i indoktrinacijom!

3.  “Tinjan je kao mala tolerantna sredina bila svijetli primjer zdravog društva, čime se iznimno ponosimo. Naša je dužnost konstantno raditi na očuvanju tolerancije i demokracije, promicanju ljudskih prava, a ovakvim se postupkom čini upravo suprotno – narušavaju se sve temeljne vrijednosti naše zajednice te se iskazuje krajnje nepoštivanje vrijednosti koje naša regija njeguje.”

Ova rečenica je dokaz totalnog jednoumlja preuzetog programa Pokreta za Jugoslaviju, koji je IDS-u bio temelj za njegov program 90-tih godina!

” Svijetli primjer zdravog društva”  Kojeg zdravog društva? Jugoslavenskog u kojem nisi smio  izraziti svoje mišljenje, ako nije bilo na partijskoj crti? Isto tako se ne usude Tinjanci reći svoje mišljenje, jer bi ih  u tako maloj sredini  IDS sotonizirao!

To je vaše poimanje zdravog društva, da svi misle kao vi, da vam se nitko ne smije usprotiviti i izreći svoje mišljenje, jer biste ih proglasio vašim neprijateljima? Jeli to vaše zdravo društvo?

” konstantno raditi na očuvanju tolerancije i demokracije, promicanju ljudskih prava,” O  kojoj i kakvoj demokraciji to Sandi Bančić govorite?  Evo pokazali ste na djelu svoje poimanje demokracije i zamisli , tolerancije i promicanje ljudskih prava! Da sve to samo za vaše istomišljenike , ali ne za druge i drugačijeg mišljenja. A demokracija  podrazumijeva upravo pluralizam mišljenja i svjetonazora. Po tome zaključujem da o demokraciji pojma nemate , nego da samo pričate floskule, koje ste naučio napamet, a da ne znate njihovo pravo značenje!

TAKAV NAČIN KOMUNIKACIJE I PRIJETNJE SU  ZAOSTALA METODA VLADANJA IZ PROPALOG TOTALITARNOG I DIKTATORSKOG NAČINA VLADANJA BIVŠE JUGOSLAVIJE I NEMAJU VEZE SA DEMOKRACIJOM I TOLERANCIJOM,

Stoga se okanite prijetnji, okanite se rušenja, jer vaše spomenike se ne ruši, eno puna ih je Pula, Titov park je čak i obnovljen. U demokratskom društvu ima mjesta za jedne i druge, onda je to prava demokracija, prava tolerancija i suživot i jednih i drugih!

Svaka žrtva zaslužuje pietet! Svatko se  u svoje vrijeme borio i ginuo za neke ideale, makar za neke bio i na pogrešnoj strani! Koja je pogrešna, a koja prava strana, tko je heroj, a tko terorist,  ovisi o svjetonazoru i povijesnom momentu !

Stoga poštujući žrtvu, poštujemo i državu u kojoj živimo i povijest koju naslijeđujemo i na taj način gradimo društvo istinske tolerancije i demokracije!

Lili Benčik

Komentari

Komentari

Lili Bencik

KOLIKO ĆE JOŠ PROJEKATA, PLANOVA I MEMORANDUMA NAPRAVITI SRBI U SVOJOJ ”VEKOVNOJ” TEŽNJI ZA VELIKOM SRBIJOM?

Objavljeno

- datum

NAKON PROČITANOG RAZGOVORA SA  POVJESNIČAROM STJEPANOM LOZOM, IZNENAĐENJE , POSTOJE JOŠ DVA DOKUMENTA O VELIKOM SRPSKOM  MITU,  NEOSTVARENOM I  MITOMANSKOM  VELIKOM SRBIJOM!

Toliko žrtava, toliko patnje i razaranja, i sve zato, jer se Srbi ne žele odreći svoga mita o Velikoj Srbiji, sve  na štetu drugih naroda u okruženju, a naročito Hrvata.

U javnost je Stjepan Lozo iznio projekat “HOMOGENA SRBIJA 1941” i ” Valerijanov memorandum! Srpske Pravoslavne Crkve”.

Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve”kaže Stjepan Lozo.

“Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandni alat za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba.  u drugoj do 8. kolovoza 180 000 a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300 000 Srba pobijenih u NDH.

NAČERTANIJE  IZ 1844 , GODINE ILIJE GARAŠANINA

Prvi puta se o Velikoj Srbiji počelo govoriti 1844. godine u Načertaniju ,Ilije Garašanina , srpskog književnika,  političara i premijera, poznatog  kao autora velikosrpskog programa Načertanije.

“Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na kraju 1844. godine – koji je važio sve do 1918. godine, a u određenim nijansama i bitnim smjernicama sve do danas. Osnovne postavke  toga programa jesu:

“Historijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne države”.

O kojoj to tradiciji “srednjovjekovne države” govore Srbi? Pa oni su nakon poraza na Kosovu polju 1389. godine, kada im je izginulo skoro cijelo plemstvo, bili pod turskom vlašću! Bili su turski vazali 500 godina! A jest im tradocija državnosti?

“Ovaj prvi pisani program vanjske politike Srbije trebao ju je predstaviti projekt Južnoslavenske države, a oslanjanjem na Francusku i Veliku Britaniju, ona bi trebala biti snažna prepreka prodora Rusije na Sredozemlje. ”

Koliko god je polazio od načela da “Balkan treba pripasti balkanskim narodima” s ciljem da “posle sloma Otomanskog carstva u Evropi treba sprečiti da ga ne zameni neka Velika sila, pre svega Austrija” u biti je cijeli Program bio koncipiran za stvaranje Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa vodećom ulogom Srbije.

Poznati su i velikosrpski projekti Srpske akademije nauka i umetnosti- SANU, MEMORANDUM 1,2 I 3, koji na osnovu srpske” ugroženosti” svojataju hrvatske teritorije i nakon izgubljenih ratova, propisuju kako  smanjiti štetu, opet okrivljavanjem Hrvata!

HOMOGENA SRBIJA 1941- TEKST

“Iskušenja srpskog naroda u ovome ratu, izazvana gubitkom države i slobode, dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:

1) da snagu države ne čini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog žiteljstva, pa ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost pogleda, smisao i ljubav za državu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrašnja sloga i duhovna povezanost naroda u času spoljne opasnosti, te spremnost njegova da za državu i njenu slobodu žrtvuje sve što ima pa i sebe sama;

2) da on tu istovetnost pogleda na državu, smisao i ljubav za državu i njenu nezavisnost može opet postići samo ako bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su mu za to dale Srbija i Crna Gora u prošlim ratovima i Grčka u sadanjem ratu.

Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost:

da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.

Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi, potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim se pruži prilika.

Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.

GRANICE

Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Ćustendilom.

2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorije Zetske banovine:

a) sva istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu za-štićavao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislići; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče6 i sve područje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.

b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju,

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička želj. pruga od Plaškog do Šibenika i severna želj. pruga od Okučana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lije vanjskog opštine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza: opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi želj. pruga Knin — Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako da granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza perušićkog istočni deo, preko koga prelazi želj. pruga; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opštine: Drež-nica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnički osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Stankovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Gra-dusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajnički osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti tako da želj. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Velić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica.

Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po duša, na kojoj je celo preduzeće Šipada,8. i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, i preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo — Banja Luka — Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laže, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo;

Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Rešicama.

5) Središnoj srpskoj oblasti — Drinskoj banovini — imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica.

Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do ispod Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj. Rimokatolička crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog sveštenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.

ODNOS PREMA OSTALIM JUGOSLOVENSKIM I BALKANSKIM DRŽAVAMA

Srbija ima da, verna svojoj prošlosti i svojoj misiji na Balkanu, bude i u budućnosti nosilac jugoslovenske misli, te prvi pobornik balkanske solidarnosti i Gledstonova principa »Balkan balkanskim narodima«. Vreme traži okupljanje manjih država u veće jedinice, saveze i blokove, a od Srba će to tražiti i njihovi prijatelji. Srbi će se tim traženjima rado odazvati, jer je to u duhu njihove istoriske misli na Balkanu. Srbi su tim putem pošli već onda kad su stvarali Jugoslaviju, i oni s toga puta neće natrag. Samo, kako je prvi korak na tome putu bio pogrešno učinjen u tome što su oni sve dali i u Jugoslaviju odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok su ostali — Hrvati i Slovenci i muslimani — pošli protivnim putem — da od Jugoslavije sve uzmu, a ništa da ne daju, to se sad ta greška mora ispraviti, a ispraviće se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, već u prvom času, i bez ičijeg pitanja, stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred označene, pa tek onda sa te osnovice, kao svršenog čina, pristupe uređenju svih ostalih pitanja i sa Hrvatima i Slovencima.

Jugoslavija bi, prema tome, imala biti urađena na federativnoj osnovi sa tri federalne jedinice: srpskom, hrvatskom i slovenačkom (Srbija, Hrvatska i Slovenija). I tek kad se to stanje sredi, kad se svi srpski krajevi povežu u jednu homogenu Srbiju i kad se sažive, onda bi se moglo pomišljati na uže zbli-ženje s Bugarima. Dotle bi se moglo s njima sarađivati na kulturnom i ekonomskom približavanju (prvo putem štampe, knjige, crkve, i društvenog upoznavanja, a drugo carinskom unijom).

Srbi, koji su se pre blizu pet vekova jedini na Balkanu ozbiljno oprli najezdi Osmanlija sa istoka na zapad,

Srbi, koji su u borbi sa turskom imperij om istrajali i prvi digli ustanak protiv Turaka,

Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moćiće to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji. Samo ta hegemonija mora da bude u veličini duha, u širini pogleda i daljini vidika, u smelosti političke misli, u odlučnosti političke akcije, za što su Srbi do danas dali dovoljno primera i dokaza u svim odlučnim časovima svoje prošlosti. I kao što je sadašnjost samo krajnja tačka prošlosti, i budućnost valja da im bude produžena linija prošlosti.

DRUŠTVENO UREĐENjE

Društveno uređenje u Jugoslaviji, zasnovano na neograničenom liberalizmu, bilo je u nesređenim poratnim vremenima zloupotrebljavano i iskorišćavano na štetu slabijih od strane jačih i od strane pojedinaca na štetu zajednice. To je remetilo potrebnu ravnotežu u privrednom životu, a vodilo rasulu nacionalnog i društvenog morala i javnog života, u Srbiji rad ima da bude osnov, cilj i smisao života svakog čoveka te da bude pravedno nagrađen prema kvalitetu i kvantitetu; kapital ima da bude sredstvo kojim će srpski narod da ostvaruje svoju istorisku misiju na polju narodne odbrane, narodne privrede i narodne kulture, te obezbedi svoj narodni opstanak, ali nosilac kapitala i kapitalizma ima da bude u prvom redu država.

I privatni kapital je narodna svojina, i ima da bude pod zaštitom, ali i pod nadzorom države, te da i on posluži dobru naroda i zajednice.

Država ima da stvori svakom svom državljaninu mogućnost rada i zarade, te da svakog osigura za slučaj bolesti, starosti i iznemoglosti.

Sloboda ličnosti, lične inicijative i lične imovine ima biti svakom državljaninu obezbeđena zakonom; samo ta sloboda ne sme biti zloupotrebljavana i iskorišćavana ni na štetu drugog čoveka ni na štetu zajednice.

Sloboda misli, sloboda vere i sloboda štampe ima također biti obezbeđena, ali ne sme biti zloupotrebljavana.

Crkva, kao organizacija, može biti u Srbiji priznata i pomagana samo ako je prema inostranstvu potpuno nezavisna i ako u Srbiji ima svog vrhovnog poglavara.

Na verskoj osnovi ne mogu se stvarati političke partije.

Štampa ima da služi narodu i državi, te podizanju javnog morala.

NARODNI PREPOROD

Da se postigne preuređenje države i njenog društvenog stanja, srpskom narodu je potreban opšti narodni preporod u svima njegovim redovima i na svim poljima narodnog života. Za taj preporod potrebno je pribrati i okupiti sve narodne snage, ne deleći srpski narod po klasama, jer se on deli samo po zanimanjima, koja valja sva da budu časna i po zajednicu korisna, te da sva rade u jednom istom smeru u punoj harmoniji, da se u svom radu dopunjuju i ispomažu. U prve redove valja da uđu intelektualci — prosvećeni sinovi srpskog naroda i njegova omladina, te da daju primere svoga pregalaštva, sa-mopregora, reda, rada i discipline, i da izgaraju na svojim dužnostima.

Stevan Moljević, u Nikšiću, 30. juna 1941 god.”Četnički dokumenti iz Drugog svetskog rata Dokumenat se nalazi u omotu na kome piše: Dr St.[evan] M.folje-vić] »HOMOGENA SRBIJA«.http://www.znaci.net/ zb/4_14_1_1.htm

Što reći na ovaj dokument?  Pitam se sa kojim pravom, se Srbi postavljaju kao da su hrvatske zemlje dobili na poklon ili u dotu, kao da hrvatski narod ne postoji, svojataju prostor koji  nije njihov, niti su ga dobili . Jednostavno u toj svojoj mitoligiji  i agresiji postali su  iracionalni! Na osnovu čega , kojeg prava sebe vide kao jedini narod na ovom dijelu zemaljske kugle, koji ima pravo na državu i domovinu?

Hrvati su prvi došli na prostore današnje Hrvatske, naseljavali se od 6. stoljeća, prihvatili katoličanstvo i rimskog Papu, te zapadno-europsku kulturu. Izašli su na Jadransko more i naselili se u bizantske gradove na obali , prihvatili  kulturu i običaje tih gradova.

Srbi su se kasnije naselili, ali u unutrašnjost, u primorje i obalne gradove su  se već naselili Hrvati. Od tada Srbi nikako ne mogu priznati Hrvatima pravo na Jadran i jadransku obalu, već stalno iznova nekim novim projektom ili memorandumom planiraju agresivni pohod na hrvatske krajeve.

Tko je bio Stevan Moljević pisac HOMOGENE ZEMLJE?

Dr Stevan Moljević (1883, Rudo- 1959 ,Srijemska Mitrovica), odvjetnik u Banjaluci, član Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, osnivač Francuskog i Engleskog kluba i predsjednik Srpskog kulturnog kluba u tom mjestu. 10, travnja 1941.godine  pobjegao je u Crnu Goru. Član je četničkog Centralnog nacionalnog komiteta (dalje: CNK) od kolovoza 1941. godine, do kraja siječnja 1944 ,godine.(Arhiv VII, Ca, k. 3, reg. br. 27/1). Član je Štaba četničke Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini ,(dalje: VK JVUO) početkom svibnja 1942. godine  uključen u tzv. civilni (politički) dio ) VK JVUO, u kome su se već nalazili Dragiša Vasić (podpredsednik Srpskog kulturnog kluba u Beogradu) i dr Mladen Žujović (član Republikanske stranke). Po povratku VK JVUO iz Crne Gore u Srbiju (početkom ljeta  1943. godine ) preuzima ulogu političkog rukovoditelja  četničkog pokreta Draže Mihailovića (dalje: četnički pokret DM) i savjetnika Draže Mihailovića po političkim pitanjima (do tada je to bio Dragiša Vasić). Sa Dražom Mihailovićem organizira (krajem siječnja 1944) četnički kongres u Srbiji (Valjevo). Autor je više političkih dokumenata četničkog pokreta Draže Mihajlovića  (»Deklaracija od 1. i 12. 1943«, »Poruka Hrvatima«, Poruka Muslimanima«, »Pred nama je jedan put« i dr.). i sa njim ostao sve do razbijanja četničkih jedinica od strane NOVJ (kraj travnja 1945.godine. ) Vlastima FNRJ  predao se 3. rujna  1945. godine .Osuđen je na 20 godina robije i poslije  pomilovan (Arhiv VII, Ča, k. 260, reg. br. 26-2/1 i 34-2/1).

VALERIJANOV MEMORANDUM

Valerijanov memorandumom dokument je Srpske Pravoslavne Crkve,  episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941.godine
njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije,generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih!

Taj  pamflet, s 24 fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je donio dr. Miloš Sekulić,  a fotografije su također bile krivotvorene. Nije isključeno, da su one djelo njemačke obavještajne službe. Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257-268.; Bićanićevje tekst izazvao bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34-39. i d.)Upravo taj dr Miloš Sekulić bio je četnički kurir posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Taj Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom kazuje da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo „osim pojedinačnih slučajeva“ „nikakvog značajnijeg progona Srba“.

I samo logičkim zaključivanjem, ne može se u roku tri mjeseca (od lipnja, do rujna 1941 godine) pobiti 300 000 ljudi?

Usporedbom popisa  stanovništva iz 1939. godine ,  i nakon rata lako se te brojke poništavaju.

Kao autonomna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, Banovina Hrvatska  brojila je 4.403.199 stanovnika. Od toga je bilo 3.235.830 Hrvata (3.061.680 katoličke i 174.150 islamske vjeroispovijedi), 847.005 Srba, 40.524 Slovenca, 62.647 Madžara, 96.023 Nijemca, 40.939 Čeha, 13.189 Slovaka, 5 498. Rusa, 7.468 Ukrajinaca, 5.414 Poljaka, 6.867 Talijana i 41.956 ostalih.
Izvan Banovine je, po službenim podatcima banovinskih vlasti, otisnutima na
dopisnici sa zemljovidom Banovine, u nakladi Seljačke sloge (Zagreb, 1939.),
ostalo 421.198 Hrvata, od toga 205.987 u BiH, 121.741 u Vojvodini, 31.227 u
Srijemu, 14.172 u Boki Kotorskoj, 19.354 u Sloveniji, 28.717 u Srbiji i Crnoj Gori,
te oko 800.000 izvan Jugoslavije (u Istri, Gradišću, Americi itd.).

Prvi poslijeratni popis stanovništva 1946.godine u Hrvatskoj je planirano popisati najmanje 300.000 ljudskih gubitaka, no pokazalo se kako je taj broj nerealan i nedostižan te rezultati popisa nisu obznanjeni.

Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945., tijekom Drugoga svjetskog rata okupacijske su snage i njihovi suradnici odgovorni za smrt 132.098 civilnih osoba na području Hrvatske. No po utvrđenim počiniteljima zločina, život je izgubilo 109.002 osobe. Ni jedna brojka nije ni blizu  onih lažnih 300 000 , koje SPC po valerijanovom memorandumu širi po svijetu.
Pročitajte više na:  – ZvonimirDespot/blog.vecernji.hr

Tu klevetu i stigmu ustaštva i zločinaca, Srbi šire i potenciraju i danas. Dovoljno je samo spomenuti izložbu o Jasenovcu u zgradi UN, koju su Srbi organizirali 26. siječnja 2018. godine. A hrvatska diplomacija ne poduzima ništa da se takvim propagandnim lažima suprostavi istinom.!

Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohteVölker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; to tako izgleda nakon što je papa Franjo dopustio da ta Crkva suodlučuje o tome je li naš veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem.

Lili Benčik

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Lili Bencik

DR. ANTE CILIGA, SVJEDOK, KOJI JE BIO ZATOČEN U JASENOVCU I ZA TO VRIJEME NAPISAO KNJIGU ŠTORICE IZ PROŠTINE, NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU RODNOG KRAJA

Objavljeno

- datum

DR. ANTE CILIGA, književnik, revolucionar, novinar, istarski i hrvatski domoljub

O Jasenovcu najbolje i  najpouzdanije svjedočanstvo istine je ono dr. Ante Cilige, bivšeg logoraša radnog i sabirnog logora Jasenovac, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti : uspomene iz logora” kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939-1945). Knjigu  je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu  objavio gosp. Ninoslav Mogorović iz Pule, 1998.godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga„ u Puli.

Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar, iskusni komunista i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), krajem 1941. bio je uhićen  u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942.

Dr. Ante Ciliga rođen je u Šegotićima  blizu Pule ,20.veljače 1898 godine. Njegova obitelj pripadala je istarskom, hrvatskom seljaštvu, na zasadama biskupa Jurja Dobrile, protiv vladajuće austrijske birokracije koja je pripadala njemačkom govornom području kao i protiv urbane buržoazije, koja je govorila talijanskim jezikom. Gimnaziju je pohađao u Mostaru, U jesen 1905, kada mu je bilo sedam godina, poslali su ga živjeti sa stricem, veterinarom, u Mostar, glavni grad Hercegovine. Tu je ostao devet godina, do ljeta 1914. i atentata  na prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu, koje je izvela srpska nacionalistička tajna organizacija Mlada Bosna, povezana sa Crnom rukom,  što je označilo početak 1. svjetskog rata.

Izbačen je iz gimnazije na početku I. svjetskog rata 1914. godine, zbog izražavanja protuaustrijskih stavova. Nastavlja školovanje u pazinskoj gimnaziji iz koje je istjeran 1915. godine opet zbog protuaustrijskih stavova. Pred kraj 1, svjetskog rata, bojeći se invazije na južnu Istru zbog pulske ratne luke, vlasti Austro-Ugarske monarhije  internirali su civilno  stanovništvo u Moravsku. Tako tamo nastavlja školovanje, gimnaziju završava u Brnu 1917.  godine, a 1918. .godine upisuje Više gospodarsko učilište u Križevcima. Visoko školovanje pohađao je u Pragu  i Zagrebu, a doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, s temom “O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida. Kritika i obrana marksizma na području filozofije”.

Bio je istinski istarski i hrvatski političar, revolucionar, novinar i publicist. Dvadesetih godina prošlog stoljeća bio je istaknuti komunistički  aktivist. Godine 1921. Ante Ciliga sudjeluje i jedan je od organizatora prvih otpora  protiv talijanskog fašističkog  terora u Istri. (Proštinska buna i Labinska republika).

Na Proštini, kraju malih istarskih raštrkanih sela, 20-tak kilometara od Pule, Ante Ciliga je od veljače do travnja 1921. godine bio na čelu ustanka , Proštinska buna izbila je protiv nasilja talijanskih squadrista, dobrovoljnih fašističkih odreda , koji su dolazili iz Marčane, upadali u mirna sela i maltretirali seosko stanovništvo. Gotovo u isto vrijeme pobunili su se i rudari iz Labinskog rudnika, pa je Ante Ciliga sudjelovao i u pobuni raških rudara i u osnivanju Labinske Republike. Prvi je ustao protiv fašizma u Europi, što se ne spominje, jer je kao humanist nepoćudan svima koji su zaprljali svoje ruke. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih squadri upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće , Ciliginu rodnu kuću, te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u pulski istražni zatvor, protiv 12-orice je pokrenut kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade amnestirani  i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.

Iz Beča je 1925. otišao u Rusiju jer je izbliza želio upoznati socijalizam. Zanosio se „radničkom diktaturom“. Od deset godina boravka u Rusiji, tri je godine bio u Moskvi, jednu je predavao političke nauke u Lenjingradu. Tri je godine bio politički zatvorenik. I dvije i pol bio je prognanik u gulagu na Uralu i u Sibiru. Na svojoj je koži iskusio „blagodati“ socijalizma.  Ciliga je 1935. uspješno iskoristio svoje talijansko državljanstvo da bi pobjegao iz sovjetskoga carstva, te je veljače 1936. dospio u Pariz,

O svojim patnjama u Rusiji napisao je knjigu »U zemlji velike laži«. Ta knjiga objavljena je u Parizu 1938. godine i prevedena je na važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Objavljena je i u Hrvatskoj, u nakladi »Ceresa« 2007. godine. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako „  revolucije jede i vlastitu djecu“, a ujedno i prvo informiranje Europe i svijeta o „sovjetskoj „slobodi. Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se „mnogim diže kosa na glavi“ kad čuju što je proživio  Ciliga, i kako mu uvijek smeta „diletantizam hrvatskih političara“ Valjda se i danas „prevrće“ u grobu!

Radosno je dočekao raspad Jugoslavije 1941.godine i došao u Zagreb. Međutim tu su ga ilegalni komunisti nekom trgovinom prokazali ustašama i on je ubrzo osuđen na smrt, pa pomilovan i upućen na izdržavanje kazne u sabirni logor Jasenovac!

U logoru je ispočetka i sam sudjelovao u teškom radu, a onda se zahvaljujući svom iskustvu boravka u Staljinovim logorima i gulagu u Sibiru uspio izboriti kako kod ustaških čuvara i zapovjednika, tako i zatočenika i zatočeničke uprave za povoljniji položaj, s boljom hranom i posebnim stanovanjem, pa je mogao i pisati.

Ante Ciliga: Štorice iz Proštine

U Jasenovcu je uspio završiti knjigu (pseudonim Tone Valić) Štorice iz Proštine, knjigu pripovijedaka iz zavičajnog života Istre na proštinskom čakavskom dijalektu..

Svoje utiske i doživljaje Ante Ciliga opisao je kroz dva načina promatranja; usporedbom Jasenovca sa Staljinovim logorima, komunističkog sistema i njemačkim koncentracijskim logorima nacizma. Prema karakteru, svrsi i načinu rada i usporedbom, Ciliga ocjenjuje da je Jasenovački logor originalna tvorevina Ante Pavelića. Kao i logori Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, tako je i ovaj logor Pavelićeve NDH imao proizvođačku funkciju putem zatočeništva i prisilnog rada, a logoraši zbog uvjeta života umirali su  bez posebnih ubilačkih sredstava i mjera. Upravi logora dovoljno je brinuti za proizvodnju i za osiguranje radne snage. Međutim za razliku od Hitlerovih logora smrti, Staljinovi i Pavelićev nisu  imali  namjenu isključivo kao tvornice  smrti, za masovno pogubljenje zatvorenika.

Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora.U Jasenovačkom logoru unutarnju vlast imali su Židovi. To je bila ta originalnost Ante Pavelića. U Jasenovcu su logorsku upravu držali židovi. Židovi su bili ta „ unutarnja vlast u logoru! I samog Ciligu je to prenerazilo i iznenadilo prigodom dolaska u logor.

Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, došlo je do izražaja  i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi,  Židovi logoraši držali brojne rukovodeće  položaje  dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije vodio  rasnom mistikom poput Hitlera.

Njegov najveći neprijatelj, ipak su bili Srbi, dok su mu Židovi bili najmanje važan i najmanje opasan protivnik.  I dok Ciliga opisuje svoje susrete i s Luburićem, ali i bivšim franjevcem Majstorovićem, kaže i to da su logornici koji su bili Židovi vrlo grubo postupali s nežidovskim logorašima te u njima nalazi starozavjetnu tvrdoću i nesmiljenost i odjeke Mojsijevih riječi prema kojima im Bog zapovijeda istrijebiti druge i zauzeti njihovo mjesto… Ciliga vrlo često  ističe židovsku oholost, netolerantnost i vjerski fanatizam. No, Ciliga primjećuje i fantastične oblike židovske organiziranosti, čak i u logoraškim uvjetima. Tako ističe da je jedina pomoć koja je izvana u Jasenovac stizala sistematski bila pomoć židovske općine iz Zagreba , koja je svakog tjedna u logor slala pakete. Paketi su stizali vlakom u četvrtak kako bi se dijelili logorašima uoči šabata. I Ciliga ističe divljenje Židovima zbog te požrtvovnosti i solidarnosti, ali mu i smeta što ne osjećaju grižnju savjesti kada spašavaju vlastitu kožu na tuđi račun. I u tome vidi utjecaj Mojsijeva učenja o izabranom narodu koji je nadmoćniji od drugih, pa će i danas Ciligine oštre kritike židovskog karaktera i židovskog ponašanja u jasenovačkom logoru naići na kritike.  Doduše, i Ciliga priznaje da su se Židovi u Jasenovcu trudili preživjeti i da za to nisu birali sredstva.  I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora   dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt , ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.

U svom dugom i burnom životu, umro je 20.listopada 1992. godine u Zagrebu, prošao je logore u Sibiru ( SSSR), logor Jasenovac, živio u okupiranoj Europi nakon puštanja iz Jasenovca, u Sjedinjenim američkim državama i prošao put od revolucionara do komunističkog disidenta.

Svagdje je bio gdje god se dizala revolucija. Bio je vizionar, novinar, publicist, povjesničar, socijalist, svjedok vremena, prognanik 60 godina, vuk samotnjak i neshvaćen, siromah, boem. Ante Ciliga svjedoči da je bit svih logora „razaranje dostojanstva i moralnoga integriteta čovjeka“

Dr. ANTE CILIGA , ISTARSKI I HRVATSKI DOMOLJUB

Po završetku 2.svjetskog rata postao je i žestoki kritičar Titova režima, uspoređujući ga sa Staljinovim. U eseju “Tito nije uspio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji”(objavljen u zborniku simpozija “Hrvatskoj naciji u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost.”, održanog u Chicagu 1955. godine) iznosi ocjene: “Kao što je Staljinova Moskva naslijedila imperijalizam cara, tako je Titov Beograd naslijedio imperijalizam Pašića i kralja Aleksandra.”; dokazuje da je “u stvari, Beograd želio i još želi steći imperijalističku jednakost s Moskvom: Titov režim prihvatio je dominaciju velikoruskoga imperijalizma nad narodima SSSR-a, te je za sebe želio priznavanje dominacije velikosrpskog imperijalizma nad narodima Jugoslavije i Balkana“; na drugom mjestu u eseju on napominje da Srbi “ne posjeduju one brojčane, geografske, ekonomske, tehničke, kulturne ili političke prednosti koje … Rusi imaju nad narodima SSSR-a. Srbi i neupućeni koji u Titovoj Jugoslaviji vide ‘mali SSSR’ ne uočavaju dovoljno dobro slabost te države.“.

1974  godine u Rimu počinje izlaziti časopis Na pragu sutrašnjice (na hrvatskom jeziku poslije izlazi i u Švedskoj)  gdje Ciliga objavljuje iznimno važne dokumente o povijesti Komunističke partije Jugoslavije,  te o hrvatskoj i južnoslavenskoj politici, tako se Ciliga  istaknuo u političkome životu hrvatske dijaspore

ANTE CILIGA : ŽiVOT NA POVIJESNIM RASKRIŽJIMA
autor: S Schwartz – ‎1995

»Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga.

Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga, pisao je Ciliga u  sjećanju na godinu dana koje je proveo u ustaškom logoru Jasenovac,  ratne 1942. godine.

U vrijeme komunističke vladavine Ciliga je bio persona non grata pa njegove trpke logoraške uspomene nisu mogle biti ni objavljene niti spominjane. No, i nakon pada komunizma Ciligin zapis bio je opasan, jer je u njemu Ciliga vrlo otvoreno progovarao o stvarnim odnosima koji su vladali u jasenovačkom logoru, odnosno  o funkcijama koje su u logoraškoj zakučastoj i neljudskoj hijerarhiji imali i sami logoraši, prvenstveno Židovi, ali i Srbi i Hrvati. Naravno, pravi gospodari logora , bili su ustaše, ali oni su i same logoraše uvodili u različite dužnosti kako bi u njihovo ime kontrolirali zatvorenike i osuđenike,  denuncirali ih, maltretirali i ubijali. Uostalom, sličan postupak uspostavile su i komunističke vlasti kada su zatvorenici sami na Golom otoku do besvijesti tukli svoje supatnike, a stražari su sve to promatrali sa strane. A Ciligini zapisi ne bi izazvali toliku pozornost da se u jasenovačkim uspomenama posebno oštro nije obrušio na brojnu židovsku zajednicu u Jasenovcu. A kada je budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u “Bespućima povijesne zbiljnosti” citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i ne samo izraelskih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje morao i izbacivati kako bi se Izraelske vlasti dobrohotnije ponašale  prema Hrvatskoj.

Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, do izražaja je došlo i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi,  Židovi logoraši držali brojne rukovodeće  položaje  dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom poput Hitlera.

DR. ANTE CILIGA I BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC

Ciliga je kao humanist bio pogođen sudbinama  ljudi u logoru Jasenovac u kojemu je . boravio godinu dana. Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac od njega je tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu. Nakon razgovora s Ciligom nadbiskup Alojzije Steinac je pisano ustvrdio kako je čitavi logor Jasenovac, a ne  samo neki zločini počinjeni u njemu, „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“.Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ta se ljaga nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od  nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.  25,listopada 1942.godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi  “Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci ,bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore “Oče naš koji jesi na nebesima” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti takvoj politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac.

Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: »Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.«

I na drugom mjestu, kao borbeni komunist, napisao je: »Stepinac je pravi svetac. Kada je Pavelićev režim počeo zloglasna djela protiv Srba, Židova i Cigana, Stepinac je svojim propovijedima kao maljem udarao tu nehumanu politiku.«

UMJESTO ZAKLJUČKA

Dr. Ante Ciliga Bio je često proganjan, pa se koristio raznim pseudonimima; Istrijanac, Jagić, Josip Kovač, Tone Proštinar, Tone Valić, Rošić, Anton Antonovič Zadvornij i dr. Svojim djelima ušao je u antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića.

Pročitajte više na: vecernji 

Jasenovac nije bio samo ustaški radni logor nego i partizanski logor smrti!

Dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi“ Sam kroz Europu“ spominje i dr. Spitzera, kao vanjskog liječnika u logoru Jasenovac. Dr Milan Spitzer bio je zagrebački Židov, koji se slobodno kretao i živio u Zagrebu kroz cijelo razdoblje NDH, skupa za ženom  i kćerkom!

Postavlja se pitanje; Ako je logor Jasenovac služio za likvidacije zatvorenika, čemu liječnik, čemu troškovi liječenja i lijekova za logoraše?

U Jasenovcu su pored Cilige bili Ratko Maček, Vladimir Velebit i mnogi znani i neznani i izašli iz Jasenovca živi i zdravi!

Dr.Ante Ciliga bio jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih ličnosti  što su potekle iz modernoga hrvatskog društva.

Dr. Ante Ciliga, jedna je od najneobičnijih ličnosti u novijoj istarskoj i hrvatskoj povijesti, ali i velikan koji nije dostojno vrednovan  i koji  je gotovo potpuno nepoznat široj javnosti u Hrvatskoj!

„ Dr. Ante Ciliga je bio samostalan i slobodan mislilac,  koji je čitav svoj život odbijao služenje kolonijalističkom i neokolonijalističkom sustavu vladanja svijetom i tražio emancipacijski put za slobodan i skladan razvoj svih naroda svijeta bez međusobnog ugnjetavanja i porobljavanja. Tito, na jednoj strani i Ciliga na drugoj, dva su potpuno suprotna i nepomirljiva koncepta. Ciliga nikada nije radio protiv interesa vlastitog naroda, a u korist Beograda, Londona, Rima, Haaga…ili Bruxellesa! Za njega bi bilo nepojmljivo masovno ubijanje vlastitog naroda zbog vlasti, posebice još k tomu u interesu tuđinaca, za njega bi bilo izručenje hrvatskih generala, dodvoravanje stranim centrima moći, lažno svjedočenje te izdaja vlastitog naroda i njegove države , nešto što bi se trebalo radikalno i najoštrije sankcionirati, a ne da se takvi uz pomoć, prije svega, (stranih) medija još nameću kao „progresivni i jedino prihvatljivi” likovi „hrvatske” politike!“ Napisao je Nino Mogorović, predsjednik Udruge „dr. Ante Ciliga“ iz Pule, koji ga je i osobno poznavao.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Lili Bencik

IMAJU LI SVE ŽRTVE PRAVO NA SJEĆANJE NA SVI SVETE I DUŠNI DAN? IMAJU LI PRAVO NA DOSTOJNO OBILJEŽJE I PIETET?

Objavljeno

- datum

Goblje hrvatskih vojnika u Hlebivki, Galicija, o kojem se brinu mjestani, a ne naša, ni ukrajinska država (foto: Hrv. drž. arhiv)

 NARAVNO DA IMAJU, ALI MNOGIMA JE USKRAĆENO     Svi sveti je dan spomena na kršćanske mučenike, a slavi se još od 4. stoljeća,

Dušni dan je je nastao inicijativom benediktinskog opata Sv. Odilona 998.godine, a Vatikan ga je potvrdio 1311. godine.Na taj dan služe se mise za spas i pokoj duša umrlih.

Običaj je na dan Svi Sveti uređivanje i posjećivanje groblja, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na grobovima pokojnih članova obitelji. prijatelja, poznanika i velikana.

Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama, jer svijetlost svijeća umrlim dušama osvjetljava put i daje toplinu u mraku.

Nažalost mnoge obitelji ni na taj dan nemaju gdje upaliti svijeću za svoje pokojnike, jer ni  ne znaju gdje su izgubili život i gdje im kosti počivaju.

Hrvatski narod je kroz svoju tisućljetnu povijest stalno suočen sa agresijom na njegovu zemlju i njegove domove. Dok su pojedini krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlasti hrvatski su mladići bivali novačeni u tuđinsku vojsku i ginuli za kraljeve i careve.

PRVI SVJETSKI RAT

U 1.svjetskom ratu boreći se na strani Austro-Ugarske,  Hrvati su se uglavnom ratovali u Galiciji  (protiv Rusije) i na Soči  (protiv Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava. Veliki dio poginulih ostavio je svoje kosti u tuđini, neobilježenih grobova, bez imena i oznaka u Galiciji, na Soči i drugim bojištima! Njihovi bližnji nemaju gdje zapaliti svijeće, ni donijeti cvjetak.

“Cijelo stoljeće nije se znalo gdje su  razasute kosti, desetaka tisuća poginulih domobrana, tog topovskog mesa koje će diljem fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije. Utoliko je važnije, a gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Glybivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika na istočnom bojištu. U spomen na njih, pripadnike 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, sve ove godine uzdizali su se križevi sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, no njihova imena sve do danas – upravo kad svijet obilježava 100. godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata – nisu bila poznata.”

Pročitajte više na: Večernji.hr

Samo sedamdesetak metara dalje od groblja postoji i spomenik hrvatskim vojnicima, a lokalno stanovništvo svoju im je zahvalnost pokazalo postavili su  ulazna vrata deset metara visoka i široka, s natpisom “U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i hrvati, 1916.-1917.”

Pročitajte više na: Galicija: najveća klaonica hrvatskih vojnika u I svj. ratu

VIRIBUS UNITIS

A u noći sa 31.listopada 1918, na 1.studeni 1918. godine u pulskoj luci otišlo je na morsko dno oko 400 mornara, uglavnom Hrvata, koji su potopljeni sa brodom Viribus Unitis, nakon što su ga talijanski diverzanti minirali. Sa admiralskim brodom, na kojem se vijorila  hrvatska trobojnica, otišao je na dno mora i admiral Janko Vuković Potkapelski. Svega mjesec dana austro-ugarska flota bila je pod hrvatskim stijegom. U Istru, dio  Primorja i Dalmacije  ušli su  Talijani, a ostali dio “kao guske u magli ” ušao je u državu SHS. Ni ovim mornarima ne znaju se imena, nisu se vratili svojim obiteljima. Jedino se pojedine udruge sjete baciti vijenac cvijeća u more, u znak sjećanje na njihovu žrtvu.

DRUGI SVJETSKI RAT I PORAĆE

Drugi svjetski rat donijeo je nove žrtve hrvatskom narodu. Podijeljene  između partizanskih, ustaških, fašističkih i nacističkih. Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neljudskost  i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne, kao što je primjerice bio slučaj sa najmanje nekoliko tisuća žrtava savezničkih bombardiranja u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata. No žrtve savezničkih bombardiranja često su u jugoslavenskim iskazima žrtava rata označene kao žrtve nacističkog odnosno fašističkog terora.

Pročitajte više na: Vecernji.hr

Jugoslavenski režim manipulirao je brojem žrtava, radi ratne odštete, propagande, sve sa ciljem učvršćivanja  vlasti i homogeniziranja naroda. Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu poslani su podatci da je u logoru Jasenovac do potkraj 1943. ubijeno najmanje 600.000 osoba, najviše Srba, zatim Židova, Roma i Hrvata. Tako je neutemeljena procjena ušla i u međunarodni optjecaj i postala odrednicom za sva kasnija preuveličavanja žrtava logora Jasenovac. Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946., Sastavljeno  bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika koje kakvih komisija , nevjerojatnih pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, osnova  je na kojoj  se zasniva mit o logoru Jasenovac. Prema prvom popisu ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947. u logorima NDH život je izgubilo 25.773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15.792 i logora Stara Gradiška 2.927. Prema, podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. u svim logorima na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 89.851 osoba. No znatne su žrtve stanovništva Jugoslavije, i Hrvatske, i u logorima u Trećem Reichu i u logorima ostalih okupacijskih zemalja.

Manipuliranje žrtvama nastavlja se do današnjeg dana. Po popisima u logoru Jasenovac žrtve su viktimizirane više puta, jer su poginule i umrle daleko od Jasenovca i opet stavljene na popis stradalih u Jasenovcu. To je nedopuštena ponovna viktimizacija žrtava.

Jugoslavenski je režim krajnje neljudski, licemjerno, lažljivo , pokvareno i nepravedno, manipulirao sa brojem žrtava u 2.svjetskom ratu na području Jugoslavije do brojke od 1,7 milijuna žrtava. Međutim uspoređujući popise stanovništva prije i nakon rata, srpski se nacionalni korpus uopće nije smanjio, dok je hrvatski znatno izgubio na brojnosti.  Prikrivanje stvarnoga broja žrtava pogodovalo je politici njihova stalnog uvećavanja kao podlozi za tezu o stalnoj životnoj ugroženosti Srba zbog »urođene genocidnosti« Hrvata.

Konačni popis žrtava je bio dovršen 1964. godine i on je govorio o oko milijun poginulih (zajedno s poginulim pripadnicima kvislinških postrojbi). Zbog iznenađenja “malenim” brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu. Popis iz 1964  odmah je po dovršetku bio proglašen državnom tajnom tako da je postao gotovo potpuna nepoznanica za stanovnike Jugoslavije. Prvi put će izaći u javnost 1989. godine u časopisu Danas.[16]hr.wikipedia.org/…/Demografski_gubici_Jugoslavije_u_Drugom_svjetskom_ratu

Englezi su  predajom na Bleiburga u svibnju 1945.godine, Titovoj vojsci mnoštvo civila i vojnika različitih postrojbi, a ne samo ustaša, prekršili Treću Ženevsku konvenciju o statusu ratnih zarobljenika i odgovorni su za masovne likvidacije. Znaju oni to veoma dobro, jer su produžili tajnost dokumenata sa Bleiburga, za još 20 godina, dok svi sudionici ne umru.

Trećom Ženevskom konvencijom status ratnih zarobljenika priznat je i civilima (u slučaju zarobljavanja), koji prate oružane snage,  iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao i članovima posada trgovačke mornarice i civilnog zrakoplovstva. Pored ovih osoba status ratnih zarobljenika imaju i pripadnici oružanih snaga okupiranih zemalja ukoliko okupator odluči da pristupi njihovom interniranju.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67817

Cijelim putem po Sloveniji , prema Hrvatskoj otkrivaju se nakon 70- godišnje šutnje, stravični zločini počinjeni u osvetničkoj misiji po izravnom naređenju Josipa Broza Tita. Napunjeni su rudnici, rovovi sa likvidiranim  ljudima, koje se mjeri u desecima tisuća.

Citiram dio članka; http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-delu

“Kad se Veliki zločin primakao kraju, Tito je odlučio da napusti Beograd i da razvoj događaja prati iz Zagreba. Pet dana je svakodnevno primao izveštaje o masovnim likvidacijama u Sloveniji, petog je, povodom svog iskontruisanog rođendana, 25. maja, primio prvu štafetu mladosti, a šestog se uputio u Kumrovec. Da radost zbog onoga što se desilo prvo podeli sa svojim zemljacima:

– Mi smo zemlju očistili ne samo od njemačkih osvajača, nego i od domaćih izroda – kaže on 26. maja 1945.

Nekoliko sati kasnije na Kongresnom trgu u Ljubljani bio je još konkretniji:

– Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći – govorio je on hiljadama ljudi s terase Ljubljanskog univerziteta.

Posle mitinga, Titu je u Ljubljani priređen svečani ručak.

Sve ono što se tih dana događalo širom Slovenije, “stvari je izbliza pratio” Josip Broz.

– Novine iz tog perioda, kao što su “Slovenski poročevalec”, “Ljudska pravica”, potvrđuju da je Tito neprestano boravio u Ljubljani od 24. maja do 1. juna, što je dakako veoma indikativno – veli dr Ferenc. “Tito i Ranković u Mariboru i Celju”, “Tito i Ranković u Gorenjskoj”… samo su neki od naslova iz tog vremena. Obilazili su dakle teren, s njima je bio i slovenački šef Ozne Ivan Maček Matija. I nema sumnje da su razgovarali o tome. Šta su se, pak, dogovorili, za sada se ne zna. Nema pisanih tragova. No, ako se, pak, uzme u obzir Titov govor od 26. maja u Ljubljani, stvari su mnogo jasnije. Govor je objavljen na prvoj strani lista “Slovenski poročevalec” (novine Oslobodilne fronte Slovenije) od 27. maja 1945. pod naslovom preko cijele strane “Dostojno ćemo braniti i odbraniti svoje tekovine”.

“Što se tiče onih izdajnika”, rekao je Tito, “koji su bili u svojoj državi, u svakom narodu posebno, to je stvar prošlosti… Samo manjem dijelu izdajica je uspjelo pobjeći pod okriljem pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina više nikada neće ugledati naše divne planine, cvjetna polja. Ako bi se ipak to dogodilo, biće veoma kratkog vijeka”…”

Ljudi su ubijani i bacani  u rudnike -Huda i mnoge druge jame  po  Sloveniji , fojbe u Istri , samo da se zamete svaki trag. Znači da su znali da čine teško kazneno djelo protiv čovječnosti, kada su za sobom pomno zatirali tragove. Tim žrtvama nema tko upaliti svijeću, ni donijeti cvijeće.

DOMOVINSKI RAT

Ne bi bilo Srebrenice, ni Vukovara, ni Škabrnje, ni mnogih drugih mjesta, da su zločinci iz 1945. kažnjeni!

Stravični zločini počinjeni u Domovinskom ratu 1991-1995 izravna su posljedica nekažnjenih zločina počinjenih poslije završetka  2. svjetskog rata  od strane yugokomunista, pod izravnom Titovom kontrolom. Čak su bili i ubrzavani!!!

Yugokomunistički duh nekažnjenih zločina protegnuo se i na zločine počinjene u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj, gdje hrvatsko Pravosuđe ni nakon 27 godina nije ” uspjelo ” kazniti počinitelje. Nečovječno. stramotno, nemoralno i nepojmljivo u 21.stoljeću!

Hrvatske žrtve srbočetničke agresije, potpomognute sa JNA,  nemaju jednak tretman sa partizanskim žrtvama počinjenim od strane Ustaškog režima.

Izraziti primjer je Ploča poginulih pripadnika HOS-a koja je morala biti izmještena. Nesrazmjer velikog kamenog cvijeta Jasenovca i male ploče na zidu zgrade vrtića u Jasenovcu simbolično pokazuje nesrazmjer borbe Davida i Golijata. Gdje je Hrvatska David, koja je uspjela pobjediti Golijata Srbiju i JNA koja je bila 3. armija po snazi u Europi!

Iza Domovinskog rata ostala je još  uvijek nepoznata sudbina 1.508 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 414 smrtno stradalih osoba, po podacima Ministarstva branitelja! Ni tim žrtvama nema se gdje zapaliti svijeća i donijeti cvijetak!

Hrvatske” političke elite” nažalost, još  uvijek su  yugokomunističkog mentaliteta, sakrivanja komunističkih i  srbočetničkih  zločina ili njihovog umanjivanja,  umjesto da stoje čvrsto na poziciji njihova otkrivanja i javne osude!

ZLOČIN JE ZLOČIN MA TKO DA GA JE POČINIO, I SVAKA ŽRTVA ZASLUŽUJE PIETET I POKOJ VJEČNI U MIRU GOSPODNJEM.

Lili Benčik

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno