Connect with us

Istaknuto

I TU JE BIO JEDAN …

Published

on

Je li stvarno istina da je veće čudo izliječiti ljudsko srce od nezahvalnosti nego izlječiti ljudsko tijelo od najteže bolesti?

Je li to stvarno istina?

Gdje su bila ona dvetorica gubavaca nakon izliječenja?

Zašto se nisu vratili?

I zahvalili?

Kako se uopće izliječiti od nezahvalnosti?

Pogledajmo ponajprije malo ovu devetoricu, pa onda onog desetog gubavca.

Devetorica.

Bili su to jako religiozni ljudi – sve dok su trebali Boga.

Vapili su: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!”

Ali nakon što su se izliječili zaključili su da im Bog više ne treba.

Pa, zar tako nije i danas?

Ljudi vape, plaču od boli, zbog razvoda, raka, srčanih udara, poslovnih propasti: „Trebam te Bože! Život mi je u rasulu! Bože, pomozi mi!“

Ali kratko nakon toga, kada kriza prođe, kada se život vrati u normalu – Boga više ne zazivaju.

Ljudi vape, traže Boga u krizama, onda kada su očajni.

Paradoks ovog čuda je bio u tome da je čudo udaljilo gubavce od Boga.

Kada su trebali Boga bili su blizu Bogu ali kada ga više „nisu trebali“ onda su bili previše zauzeti svojim dobrim životom.

To donekle možemo i razumjeti. Radi svoje bolesti bili su odvojeni od svojih obitelji i prijatelja, od svojega posla. Bili su u karanteni. Izolirani. A sada su bili slobodni vratiti se svojem prijašnjem životu.

I bili su previše zauzeti.

Trebalo je trčati na sve strane. Javiti se ocu i materi. Braći i sestrama. Stričevima, strinama, ujnama, ujacima, barbama i tetkama. Trebalo je obići i brod i auto i kafić i dućan, otići na utakmicu, u kino, u teatar, na partijski sastanak. Svugdje gdje dugo bili nisu. I kako im je to oduzimalo puno vremena onda više nisu imali vremena za Boga i za zahvalnost Bogu.

Svi mi to možemo razumjeti.

Pa zar i mi, čim smo se ustali, ne trčimo po čitav dan, pa navečer potpuno iscrpljeni zaspemo čim dotaknemo postelju?

Dobro, izmolimo mi nešto malo toga prije nego nas san savlada, a i prekrižimo se prije jela. Ako ne zaboravimo.

Riječi zahvalnosti?

Osjećaj zahvalnosti?

Ma, mi smo ti Bože – previše zauzeti.

Posla je priko mire. I priko glave.

Puno smo ti mi, dragi naš Bože, zauzet svit.

Ovo sliči na malog kome su djed i baka za rođendan donijeli vlak na baterije. Mali se zalijepio, sastavlja, namješta, a majka i otac mu govore – “Zahvali se, dušo.” ali on ne čuje i ne vidi ništa nego vlakić

Tako i mi, prezaposleni svojim malim „vlakićima“, svojim karijerama, svojimposlovima, svojim hobijima zaboravljamo na Boga koji nas je došao vidjeti i obići, biti s nama, čuvati nas i voljeti nas.

U tome je stvarna tragedija one devetorice.

Oni su propustili pravi blagoslov.

Da, oni jesu doživjeli čudo, čudesno su iscijeljeni, ali oni nisu upoznali čudotvorca.

A što je s onim desetim gubavcem?

Samarijancem?

Strancem? Autsajderom?

Mnogi od nas su blagoslovljeni dobrim životom, dobrim brakom, a kada čovjek živi dobrim životom, u dobrom braku, s vremenom, tu dobrotu počne shvaćati – zdravo za gotovo. Čovjek se navikne. U braku počne očekivati samo dobre stvari od svog partnera. Nema više one zahvalnosti za male, ali ni za velike stvari, život postane rutina, usluge se očekuju.

Tako je i s vjerom.

Naviknemo se na Božje blagoslove i shvaćamo Boga kao nešto – zdravo za gotovo. Počinjemo očekivati blagoslove kao svoje – pravo.

Onaj koji tek otkriva vjeru on je Bogu duboko zahvalan i za onaj najmanji blagoslov, a mi – NAS DEVETORICA – mi smo valjda zaslužili sve blagoslove, zar ne!?

Pa nama se ne treba vraćati. Onaj stranac, onaj što je „tek jučer“ upoznao Krista, on je zahvalan – i on se vraća. Tako i treba, zar ne?!

Vidite, čini mi se, da najveće čudo nije izlječenje od gube ili od raka ili od koronarnih bolesti – najveće je čudo kada se moje ljudsko srce izliječi od nezahvalnosti i kada se napuni zahvalnošću – prema Bogu i prema bližnjemu.

I ne zaboravimo ako se želimo nazivati kršćanima:

Rođen u štali drugog čovjeka.

Pokopan u grobu drugog čovjeka.

Njegov prvi jastuk – slama.

I nejgov posljednji – trnova kruna.

Njegovo prvo počivalište nečije jaslice.

Njegovo posljednje nečiji križ.

I sve je to bilo za tebe i za mene.

Jesmo li mu ikada zahvalili?

Jesmo li ikada pali na koljena i pokazali svoju zahvalnost?

Proklinjali smo ga, izgovarali njegovo ime uzalud, odbacivali ga, progonili ga.

Progonili smo njegove sljedbenike, ismijavali ih, nemilosrdno ih optuživali.

Ali Isusu nikada nismo zahvalili.

I to je naš najveći grijeh – nezahvalnost.

Ne zaboravimo da za Boga ništa teže nije od našeg nezahvalnog srca.

On je otišao na križ i umro je kako bismo mi mogli živjeti.

To nekada bijaše mjesto smrti, ali sada je mjesto života.

Kako mu vječno ne biti zahvalan?

CIJELU EMISIJU POSLUŠATI OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno