Connect with us

Croative top

HOUSTON: Film Nikole Kneza “Bleiburg: Titova dozvola za genocid” dobio dvije glavne nagrade

Objavljeno

- datum

Nikola Knez, predsjednik iFilms LLC-a i Dr. Dorothy McClellan, redovni profesor na Texas A@M University Corpus Christi, dobili su dvije glavne nagrade na 51 godišnjem WorldFest International Film Festivalu u Houstonu, 28 travnja, za dokumentarni film: “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”.

WorldFest Houston je treći najstariji međunarodni filmski festival u Sjevernoj Americi i najstariji neovisni filmski festival na svijetu. Ove je godine bilo prijavljeno 4500 filmova iz 74 zemalja, od toga 1500 dokumentaraca. Gospodin Knez primatelj je preko 40 glavnih filmskih nagrada od osnivanja iFilms LLC-a, filmskog produkcijskog studija u Sedinjenim Američkim Državama, od 2007.

Na gala večeri 28. travnja u Houstonu, redatelj Nikola Knez dobio je SPECIAL JURY REMI AWARD, posebnu nagradu žirija za dokumentarni film, a skupa sa Dr. Dorothy McClellan dobio je i SPECIAL JURY REMI AWARD za scenarij istog filma. McClellan je istovremeno bila u funkciji savjetnika za međunarodno kazneno pravo.

Oko 10 filmova iz raznih kategorija dobilo je specijalnu nagradu koja zahtijeva ocjenu u razredu od 96 -100 a koju ocjenjuju članovi međunarodnog žirija koji pregledavaju pristigle filmove. Ovo je 42 filmska nagrada producenta i redatelja Nikole Kneza u Sjedinjenim Američkim Državama koju je dobio nakon osnivanja filmske produkcijske kuće iFilms LLC, 2007.

te glavna nagrada za scenarij

Croative.net

Komentari

Croative top

O kurikulu Povijesti kao znanstvenik, učitelj i novinar

Objavljeno

- datum

Budući da sam povjesničar, učitelj Povijesti, ali i novinar Slobodne Dalmacije, moj prilog javnoj raspravi  formuliran je u vidu pitanja oko stvari koje smatram nejasnima.

Molim vas da mi na pitanja odgovorite što prije jer o svemu pišem novinski članak. Odgovori autora kurikula ili odgovorne osobe omogućili bi da sagledam i službenu stranu ove priče – piše povjesničar dr. Tihomir Rajčić.

1.       Zašto stranice kurikula nisu numerirane i zašto nisu navedeni autori ili osobe čije profesionalne kompetencije i profesionalno iskustvo stoje iza ovog kurikula?

Sadašnji, prilično neuredan, grafički prijelom otežava snalaženje u materijalu, posebno pri kraja kada se govori o ocjenjivanju koje je objašnjeno na kraju kurikula, a veže se uz sadržaje koji su izneseni na početku. S obzirom da je ovo, ako je suditi po odluci koja je priložena, službeni dokument, grafička „razbarušenost“ ostavlja neugodan dojam nesustavnosti, što u jednome ovako ozbiljnom poslu nije dobro. Također, anonimnost kurikula smanjuje transparentnost čitavog procesa i otvara pitanje kompetencija autora ili odgovornih osoba u smislu Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru.

2.       Zašto su nastavni sadržaji, odnosno nastavne teme koje trebaju biti obrađene, nabrojane vrlo šturo i tek usput?

Stječe se dojam da su, nakon kontroverzne rečenice iz jedne od brojnih prethodnih inačica kurikula – u kojemu je Domovinski rat prikazan kao sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“, autori kurikula ili odgovorne osobe spominjanje nastavnih tema odlučili svesti na najmanju moguću mjeru kako bi izbjegli svjetonazorske kontroverze koje je kurikul Povijesti do sada generirao. Ovakav postupak, koji je sa stajališta autora kurikula ili odgovornih osoba možda opravdan, ostavlja puno dvojbi i nejasnoća glede budućeg načina izvođenja nastave Povijesti i načina na koji će biti pisani udžbenici. Naime, odredba navedena na kraju kurikula kako je „obrada svih cjelina obvezna“ i da „učitelj planira teme za dublju obradu“ ostavlja dvojbu oko toga koje su to „obične“ teme obvezne. Gledano strogo pravno, ova bi neodređenost mogla značiti da učitelji imaju odriješene ruke u okvirima zadanih cjelina. No, kad se pogleda odgojno-obrazovna praksa, takvo nešto izgleda da ne izgleda realno. Kudikamo realnije izgleda da će netko anoniman naknadno propisati teme i time, mimo kurikula i javne rasprave, odrediti što će se poučavati u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a što bi svakako bilo vrlo netransparentno.

Sve ovo aktualizira pitanje koje sam početkom ove godine postavio u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji o tome tko će i kako propisivati što će se u školama učiti iz povijesti. Naime, iz kurikula Povijesti uklonjena je, do sada uobičajena, detaljna razrada odgojno-obrazovnih sadržaja, koja je u prošloj verziji kurikula izazvala mnoge profesionalne kontroverze. Umjesto toga razrađena je konkretna, metodička strana poučavanja uz pomoć povijesnih koncepata koja – ako je suditi prema popisu literature navedenom u jednoj od prethodnih verzija kurikula – počiva na širokom spektru europskih iskustava. Ovakav prilično netransparentan pristup otvara mogućnost da se konkretni nastavni sadržaji formuliraju na jedan od tri dolje navedena načina. Naime, kurikul Povijesti može se nadopuniti inicijativama za konstruiranje zajedničke jugoslavenske povjestice, koju npr. već duže vrijeme promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingaro. Autori kurikula Povijesti ili netko anoniman mogli bi posegnuti i za inicijativom američke politologinje i savjetnice USAID-a, Lube Fajfer, koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. Naravno, postoji i alternativa, projekt zajedničke europske povjestice, koju npr. piše američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost, promovirajući zanimljivu tezu da je Prvi svjetski rat zapravo bio europski građanski rat. Zajedničkom europskom povjesticom bavi se i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik EU-a i UN-a Falk Pingel.

Međutim,, što god se u budućnosti dogodi, autor ovih redaka smatra da nam je potreban stručan i argumentiran kompromis svih vrhunskih stručnjaka, ne samo kad je u pitanju kurikul Povijesti, nego i reforma školstva općenito. Tim više što je provođenje cjelovite reforme školstva jedna od  bitnih točaka programa sadašnje Vlade. Ideološke i političke podjele i, ne daj Bože, netransparentno i samovoljno nametanje gotovih rješenja, nisu u interesu naše djece.

3.       Zašto u kurikulu za 6. razred osnovne škole kao tema za detaljniju obradu nije navedeno doseljenje Hrvata?

S obzirom da je riječ o događaju/procesu koji u povijesnom i baštinskom smislu predstavlja utemeljenje današnje Republike Hrvatske, koja je naša zajednička domovina i o kojoj sva hrvatska djeca svakako trebaju opširnije učiti, ovdje valja postaviti dva vrlo važna pitanja koja čine zanimljiv povod za posebnu novinsku priču.

·         Je li ovaj propust posljedica nečijega neznanja o ovome vrlo važnom događaju/procesu hrvatske povijesti?

·         Je li ovaj propust povezan sa svjetonazorskim uvjerenjima autora kurikula ili odgovornih osoba koje su u kurikulu Povijesti iz 2016. uvrstile kontroverznu rečenicu kako je Domovinski rat bio sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“?

4.       Zašto su umjesto preciziranih tema vrlo detaljno razrađena metodologija poučavanja povijesti koja po mnogo čemu nadilazi razinu poučavanja u osnovnoj i srednjoj školi?

Naime, prethodno spomenuti, odmak od jasnog i transparentnog navođenja tema koje bi se trebale obrađivati na nastavi Povijesti jako odudara od dobre profesionalne prakse. Primjer toga je udžbenik Common Core Curriculum: United States History, objavljen 2014. u izdanju ugledne američke izdavačke kuće specijalizirane za akademske i obrazovne sadržaje Jossey Bass Wiley, u kojemu su precizno pobrojane i kronološki razvrstane teme koje će biti obrađivane, unutar čega su opet konkretno navedene podteme. Ovdje je posebno zanimljivo da su imena autora ove američke „zajedničke jezgre“ navedena transparentno, skupa s njihovim kompetencijama i profesionalnim iskustvom. Stoga predlažem da se u eventualnoj novoj verziji kurikula Povijesti postupi na isti način kako bi stručna ali i šira javnost općenito imala puni, transparentni, ali i lako razumljiv uvid u to što će hrvatska djeca učiti u nastavi Povijesti. Također, vrlo je važno stručnoj, ali i široj javnosti transparentno navesti podatke tko je i s kakvim kompetencijama i profesionalnim iskustvom autor kurikula Povijesti.

5.       Zašto je kurikul Povijesti toliko usredotočen na pet koncepata poučavanja? 

Kako sada stvari stoje, ti koncepti formulirani su toliko opširno i detaljno da je upitno koliko je ovakav pristup izvediv na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Da je tome tako, svjedoče i sljedeća rečenica, kojih je u tekstu kurikula obilje: „Strukturirani rad za većinu učenika u ovom ciklusu podrazumijeva rad koji ima uvod, razradu i zaključak, u kojem postoji logički slijed odlomaka i poglavlja te u kojem je tekst popraćen navođenjem izvora informacija u osnovnoj formi.“

Iako ova zamisao potpisniku ovih redova izgleda vrijedna učiteljskog truda – jer bismo time obrazovali vrlo kompetentne učenike, spremne za aktivan pristup budućnosti – čitava zamisao u konkretnoj stvarnosti obrazovnog sustava izgleda neizvedivo iz više razloga.

·         Pojednostavljena digitalizacija vezana uz društvene mreže i fokusiranost na kratke video sadržaje kod većine učenika sasvim je uklonila želju za čitanjem.

·         U konkretnoj prosvjetnoj stvarnosti ovako zamišljeni pisani uraci mogli bi sa sobom povući pitanje preopterećenosti učenika, a posebno u kontekstu pisanih zadaća iz hrvatskog i stranih jezika.

·         Treće, a možda i najvažnije, nije izvjesno da će učenici, ali i njihovi roditelji, blagonaklono gledati na pristup koji bi u njihovim očima mogao izgledati kao pretjerano apstraktan i opsegom vrlo opširan, zahtjevan.

Da je tome tako, svjedoči odlomak iz onoga što se zahtijeva od studenata studija povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. „Studentima pruža znanje i kompetencije s područja povijesti. Ujedno razvija njihove opće sposobnosti da raščlanjuju i tumače različite probleme, prosuđuju o njima i tumače ih, te da na akademski način priopćavaju zaključke koje su izveli i raspravljaju o njima. Studenti upoznaju osnovne povijesne procese, strukture i događaje od prapovijesti do suvremenosti iz svjetske, europske, regionalne i nacionalne povijesti kroz kolegije koji daju dijakronijski pregled povijesnog toka.“

Usprkos vidljivim razlikama, očito je da su konceptualni zadaci u kurikulu Povijesti, posebno u kurikulu za osnovnu školu, previše blizu zahtjevima visokoškolskog izučavanja povijesti. Stoga predlažem da se, koliko je god to moguće, konceptualni pristup pojednostavi i približi novoj generaciji „cyber-učenika“.

6.       Što točno znači rečenica „vrednovanje naučenog u kontekstu predmeta, odnosno njegovih pojedinih elemenata vrednovanja“? 

Ova rečenica, koja nije sasvim jasna i u uvjetima našega školskog sustava otvara mogućnost za višestruke zabune, otvara pitanje transparentnosti sustava ocjenjivanja kakav je opisan na kraju kurikula. Naime, nije izvjesno da će učenicima i njihovim roditeljima biti transparentna i sasvim razumljiva zamisao ocjenjivanja koja bi se temeljila na postocima navedenih elemenata učenja od kojih koji bi se na kraju godine trebala konstruirati ocjena na skali ocjena od 1 do 5. Čak štoviše, vrlo je vjerojatno da će se roditelji i djeca uvijek iznova pitati što se točno uči na nastavi Povijesti i kako se naučeno znanje ocjenjuje jer će višeslojnost i kompleksnost poučavanja i ocjenjivanja izazivati zabune.

7.       Što točno znači rečenica da se nastava Povijesti treba izvoditi u sigurnom i poticajnom okružju, koja se – bez jasnog i vidljivog razloga – provlači kroz kurikule još od 2016.?

Kakvo je okruženje „sigurno i poticajno okruženje”? Znači li to da se nastava Povijesti ne može odvijati u školi u kojoj se dogodilo nasilje, koje je sve češći fenomen u našim školama. Znači li da se nastava Povijesti ne može organizirati u okružju u kojemu je previše vruće (u Dalmacija u lipnju i rujnu temperature prelaze 30 Celzijevih stupnjeva, bez klimatizacije) ili previše hladno (škole bez odgovarajućeg grijanja u unutrašnjosti Hrvatske)? Zato sam slobodan ponovno predložiti, kao što sam to učinio i 2016., da se ovaj odlomak u cijelosti ukloni iz prijedloga kurikula. Isto treba učiniti i s rečenicom o tome kako učionice Povijesti trebaju biti opremljene odgovarajućom informatičkom opremom jer u ovome trenutku nešto takvo nije moguće.

8.       Što točno znači rečenica navedena u tablici Oodgojno-obrazovni ishodi na razini „dobar“ na kraju razreda?

Znači li ovo da priložena tablica treba biti predložak po kojemu će učitelji konstruirati spomenuti način ocjenjivanja? Ako je tako, zašto u tablicama nisu razrađeni ishodi za ocjene od 1 do 5?

dr. sc. Tihomir Rajčić, Split

rajcic66@yahoo.com

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

Kako Hrvati u Australiji, uz Lijepa li si, slave hrvatske mega-uspjehe

Objavljeno

- datum

Evo kao ponosni Hrvati iz Australije slave uspjehe svoje stare domovine… trebali bi se trgnuti iz mrtvila koji nam nameću glavni mediji, i ponosno pokazati, tko smo i što možemo… A možemo puno, to smo pokazali i zadnjom pobjedom u Davis cupu, a pogledajte tko su nam rivali – same svjetske sile…

Bravo Hrvati, posebno oni u Svijetu!

Nadamo se da će u budućem hrvatskom preporodu, upravo oni imati jednu od glavnih riječi… !

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

Kolektivno krivi – poslijeratna krivnja jugoslavenskih Nijemaca

Objavljeno

- datum

Foto: HKV, Tomislav Sunic: Ritualni partizanski pokolji Njemaca u Vukovaru

U jednom hrvatskom radnom logoru umrlo je po završetku Drugog svjetskog rata tisuće ljudi – jer su imali njemačke predke. Njihov put patnje bio je skoro pola stoljeća tabu tema, do danas ne zna većina Hrvata ništa o žalosnoj poslijeratnoj sudbini Podunavskih Švaba u Slavoniji

Trošni metalni križevi i kameni nadgrobni spomenici smjenjuju se
na groblju logora Valpovo. No najviše
mrtvih žrtava pokopano je ovdje anonimno.  (Foto: Veronika
Wengert)

Valpovo – jedan neugledni provincijski grad u nizini Istočne Slavonije, u
kojemsu stari habzburški graditelji ostavili svoj arhitektonski rukopis. Jedan poljski put s dubokim usjeklinama vodi od glavne ceste do jedne livade, koju nitko više ne kosi. Zidovi zemlje presjecaju jarko zelenilo, na horizontu protežu se kukuruzišta prema vedrom nebu. Nikola Mak (Nikolaus Mack) silazi iz kola, odlazi nekoliko koraka u desno i pokazuje na lijevo. Za jedan kratki trenutak pretvara se prošlost u sadašnjost, jedino kroz njegove riječi i geste. Nikakav natpis, nikakav znak na rubu puta ne tumači ništa o zaboravljenoj livadi. Ovdje je jedna uz drugu bilo poredano 14 baraka, ograđenih hladnom bodljikavom žicom, i u ogradu ugrađenim visokim stražarskim tornjevima. U sedam baraka bili su smješteni žene i djeca, a u ostalima muškarci, sjeća se Mak (Mack). „Europa zna za Auschwitz, ali ništa o Valpovu“, kaže pravnik, koji je danas kao zastupnik u Hrvatskom saboru koji zastupa interese nacionalnih manjina.

Mnogi nadgrobni spomenici mrtvih na groblju logora u Valpovu obilježeni su na njemačkom jeziku.

Valpovo – ovdje se nalazio najveći radni logor njemačke manjine u Hrvatskoj. Kada je osnovan, u Europi su oružja već zašutjela. Od svibnja 1945 ovdje je postepeno na najuži prostor zgurano više od 3.000 osoba, koje su kasnije prisiljene na teške radove u poljima. Svaki treći nije preživio te štrapace. Glad, hladnoća, tifus i tjelesna
iscrpljenost odnijeli su u godinu dana najmanje tisuću ljudskih života. Dvokatni drveni boksovi, kroz čije pukotine su se provlačile bube, uši na glavi i buhe u odjeći, dobrih dana 150 grama kruha i vodenasta juha od ljuski graška – bila je to svakidašnjica u Valpovu. Ubijen nije nitko, no „kotao“ će učinite sve potrebno, bilo je to čvrsto vjerovanje logorskih komesara. „Kotao“ je važio kao sinonim za neumoljivu glad, koja je zatvorenike postepeno pojela.

Samo nekoliko koraka udaljena od prostora bivšeg lagera uzdiže se iz sjene jednog velikog drveta kapelica oker boje. Zubci crne metalne ograde drže znatiželjne posjetitelje na udaljenosti. Sakralni objekt odiše trošan šarm davno prošlih dana. Mjesto, koje izgleda kao stvoreno za Makove vizije:

Spomen područje s informacijama i pokretnim zidovima, zamišlja političar ovdje. Neka vrsta hodočašća, tako da potomstvo ne zaboravi Valpovo.

„MIR SEN SCHWOBELOJT“ – „MI SMO ŠVABSKI LJUDI“

NJEMAČKI KOLONISTI U SLAVONIJI

Hansu Fudereru uspio je
bijeg iz radnog logora.
Danas on u Valpovu
vodi jedan od najvećih
rasadnika Slavonije.

Kad je djetinjstvo Nikolausa Macka prestalo, bio je on upravo osam godina star. U zemlju je došlo proljeće i Njemačka je prije svega nekoliko dana kapitulirala. Vojnici jugoslavenske narodne armije su počeli sistematski pročešljavati kuće njemačke
manjine. Dobrih 200.000 jugoslavenskih Nijemaca još je neposredno poslije rata živjelo u zemlji, dok ih je prema popisu stanovništva 1931 bilo skoro pola milijuna.
Najviše tih takozvanih Volksdeutschen već je krajem 1944 prebjeglo u Njemačku, kada su se Hitlerove trupe povukle s Balkana. Drugi su ostali, jer se nisu osjećali odgovornima za zločine počinjene od strane nacista. Kada su Titovi vojnici odvodili obitelj Mack, ostalo im je tek četvrt sata vremena, za spakirati najpotrebnije. Tako da se Nikolaus Mack našao u jednom pretoplom zimskom odijelu, kada je došao u radni logor u Valpovu. Debela odjeća ga je vjerojatno spasila, kaže on danas. Da ju godinu dana neće mijenjati, nije tada mogao slutiti.

„Mir sen Schwobelojt“ – „Mi smo švabski ljudi“, kaže Mack. Pritom se on poziva na svoje pretke, koji su jednom preselili iz Württemberga, Badena ili Lothringena u istočne regije Habsburgškog carstva.

Samo nekoliko metara udaljena od područja lagera nalazi se kapelica
Sv. Roka. Ovdje bi Nikolaus Mack htio postaviti spomen područje.

Nakon povlačenja osmanlijskih trupa trebali su zemlju Bačke, Baranje ili Slavonije učiniti obradivom i zemlju modernizirati. Bili su vinogradari, važili su za marljive zanatlije, obrađivali su polja i živjeli u njemačkim naseljima Hirschfeld (Sarvaš) ili Josephsdorf (Josipovac) u Slavoniji. Njihove kuće su uvijek imale „Schpajsa“ (špajz, ostavu) i „Hajboden“ (sjenik), s hrvatskim susjedima povezivala ih je pretežno katolička vjera.

Drugi svjetski rat donio je kraj mirnom suživotu: Nijemci su u Jugoslaviji proglašeni kolektivno krivima i optuženi za kolaboraciju s Nijemcima. Preko noći su postali državni neprijatelji, koji više nisu imali nikakvih prava. Odluka Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od studenoga 1944 imala je fatalne posljedice: posjedi Nijemaca su konfiscirani i prešli su u vlasništvo države. Kroz kolektivno izvlaštenje pojednostavila si je nova Jugoslavija provođenje agrarne reforme. Tko nije mogao dokazati,  da se suprotstavio nacizmu i da je aktivno sudjelovao u partizanima, bio je odmah sproveden u jedan lager. Često je već bilo dovoljno, imati njemačko prezime.

PIJANI KOČIJAŠI IZGUBILI SU MRTVE NA PUTU

PREMA GROBLJU

Oni se zovu Burger, Hettich ili Valter: Žrtve lagera, koje su pokopane u stražnjem uglu valpovačkog groblja. Na njemačkom jeziku na mrtve podsjećaju oštećene ploče s imenima na jednostavnim metalnim križevima. One se izmjenjuju s kamenim spomenicima, koje su puno kasnije postavili potomci mrtvih iz lagera. Najviše mrtvih žrtava ipak je ostalo anonimnima.
Njihovi leševi su bačeni u masovne grobnice, najviše noću, da mjesno stanovništvo ne bi previše saznalo o umiranju u radnom logoru. Samo ponekad, pričaju očevidci, kad bi pijani kočijaš putem izgubio kojeg mrtvaca, bili su stanovnici sljedećeg jutra konfrontirani s masovnim umiranjem pred vlastitim kućnim pragom.

Jedna zaboravljena livada – danas ništa više ne podsjeća na radni
logor Valpovo.

O Valpovu mediji ne izvještavaju. Samo jednom, kada se više od 600 osoba okupilo na groblju lagera, osluhnuli su žurnalisti. Die Volksdeutsche Gemeinschaft aus Osijek (Njemačka zajednica Osijek) godinama se angažirala za projekt: Pregradni zid s utorima koji simboliziraju zemljoradnju etničkih Nijemaca – Eine Stellwand mit eingekerbten Furchen, die den Ackerbau der Volksdeutschen symbolisieren soll – spomenik su darovali Donauschwaben iz cijelog svijeta. Da su na otvaranju u listopadu 2003. godine bili prisutni i visoko pozicionirani hrvatski političari, Mack osjeća kao zadovoljstvo. „To nam je bilo važno, podrška s političke strane, ali i podrška
stanovništva“, kaže on.

ZADNJI VLAK U SMJERU ZAPADA

Na groblju lagera miriše na svježe pokošenu travu, cvjetni aranžman krasi spomenik, svijeća treperi na podnevnom suncu. Održavanje groba preuzeo je Hans Fuderer, od svih zvan samo „Hansik“. Skupa sa svojim sinom Rudolfom vodi on jedan od najvećih rasadnika u Slavoniji, snabdijeva s cvijećem čak i hrvatske gradove na moru. Veselo pozdravlja s „Grüß Gott“ (Pomoz Bog), što malo zvuči bavarski i ponosno pokazuje svoj tipično njemački kameni vrt na ulazu u dvorište. Fuderer je kao mladić proživio pakao radnog lagera Valpovo, no mogao je pobjeći i naći utočište kod rodbine. Bio je to riziko, jer je skrivanje bjegunaca bilo strogo kažnjavano.

Jednostavni drveni križevi podsjećaju na bezimene žrtve.

Samo dva, tri dana su odlučila o daljnjoj sudbini „Hansika“: Skupa s oko 800 zarobljenika iz okolnih lagera našao se mladić opet u jednom prepunom teretnom vlaku u smjeru Austrije. Dok je prvi transport s jugoslavenskim Nijemcima još bio propušten, Austrijanci su uz podršku stranih sila zaustavili sljedeće vlakove. Zemlja se i sama borila s golemim ekonomskim i socijalnim problemima i nije bila u stanju, primiti više stotina tisuća izbjeglica i prognanika. Transport se morao vratiti. Sedam dana trajala je vožnja natrag u Slavoniju, preko Ljubljane i Zagreba. Glad i žeđ prouzročile su mnoge mrtve. „Hansik“ je preživio, no morao je natrag u radni logor Valpovo. Nijemci su trebali tako dugo ostati u lageru, „dok se ne pokaže mogućnost njihovog transporta“, piše povjesničar Vladimir Geiger u svojoj monografiji o radnom lageru Valpovo.

O ČEMU SU JUGOSLAVENSKE ŠKOLSKE KNJIGE ŠUTJELE

Nikolaus Mack pokazuje mjesto groblja lagera Valpovo.

Geiger važi za vodećeg eksperta u Hrvatskoj, koji se bavi sudbinom njemačke manjine. Kao povjesničar pripada on među prve, koji su prekinuli desetljećima dugu, od države naređenu šutnju i o tome otvoreno govorili. Četiri i pol desetljeća bilo je to tabu tema i nije spomenuta ni u jednoj školskoj knjizi, kaže Geiger. Izvještaji očevidaca, koje su publicirale zavičajne udruge u inozemstvu, bili su proglašeni kao neistinita propaganda. Kada je Geiger prosinca 1989 dao svoj prvi intervju, označen je od zagriženih partizana kao lažov. Geiger, koji i sam ima njemačko korijenje, pokazuje se kritičnim s obzirom na povijesne obrade: On prije svega kritizira posebno loše termine i mišljenja, koji su knjige na tu temu, često označili kao „pronacističke”.

Svijest javnosti u Hrvatskoj izgleda da je po pitanju jugoslavenskih Nijemaca podvojen: „Do danas kažu neki, pravo je da im se to dogodilo, dok drugi o tome još ništa ne znaju ili während andere immer noch nichts davon wissen ili to ne žele priznati“, kaže Geiger. Prije svega bivšim komunistima ne odgovara, njihove prijašnje partijske drugove zbog egzodusa Nijemaca prikazati u lošem svijetlu. Nadu pobuđuje, da mlada hrvatska država aktivno podržava istraživanja o Volksdeutschen – kao na primjer Geigerov novi projekt, knjigu o njemačkom selu Krndija u Slavoniji, u kojem je kasnije također otvoren jedan lager.

Dvorac bivšeg habsburgškog grofa
Norman-Prandau je glavna atrakcija u istočnoslavonskom
gradiću Valpovo.
Engleski park okružuje
uređeni prostor.

Radni lager u Valpovu raspušten je u svibnju 1946. Je li zbog protesta Internacionalnog crvenog križa zbog nedopustivih higijenskih uvjeta ili zbog drugih razloga, o kojima se može samo špekulirati. Volksdeutschen koji su preživjeli dobili su otpusnice i morali su se vratiti u svoja prijašnja mjesta – bez da su se smjeli približavati svojim kućama, jer tamo su već odavno bili naseljeni kolonisti iz drugih dijelova zemlje.

Otpusni papiri nisu Nijemce iz lagera Valpovo dugo učinili slobodnim građanima: mnogi su sprovedeni u okolne jugoslavenske logore, od kojih ih je najviše tek 1948 raspušteno, drugi su se morali obvezati obavljati trogodišnji prisilni rad. I mnogi su se nakon insceniranih procesa s lažnim iskazima svjedoka našli ponovno u zatvoru.

Od početka pedesetih godina omogućio je Crveni križ preživjelima iseljavanje u Njemačku. Više od 87.000 jugoslavenskih Nijemaca izselilo se do sredine osamdesetih godina u domovinu svojih predaka. Tko je ostao, prilagodio se. Danas živi oko 3.000 pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj. Većina je već davno zaboravila jezik svojih predaka. Isto tako, kako će jednog dana zaboraviti Valpovo. Još je oko 150 svjedoka toga vremena na životu, no ipak će kad tad i zadnji zatvorenik lagera umuknuti.

  • Autorica je slobodna novinarka. Ova reportaža je nastala u okviru stipendije berlinske zadužbine
    „Erinnerung, Verantwortung und Zukunft“ („Sjećanje, odgovornost i budućnost“). Temu je autorica
    izabrala ne bez osobnih razloga, jer je njena rodbina bila zatočena u radnom lageru Valpovo. Na
    iseljenje njenog oca u Njemačku podsjeća još danas požutjeli papir Crvenog križa, ispostavljen
    početkom pedesetih godina.

Autor: Veronika Wengert,
Prijevod na hrvatski: Zvonimir Mitar, CH

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno