Connect with us

Antun Babić

Hrvatska ulazi u zonu sumraka bez pravog, odlučnog i domoljubnog državnog vodstva

Published

on

Ovih sam dana od prijatelja iz SAD-a dobio članak «Mučeništvo Hrvatske», koji je 1920. objavljen u međunarodnom časopisu (London, New York i Budimpešta) East-European Problems. Autor je članka C. Battorich. Na sedam stranica vrlo dobro informiran autor opisuje tešku tragediju koja je zadesila hrvatski narod nakon što mu je od strane tadašnjih sila Antante bila nametnuta, bez plebiscita, velikosrpska Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Battorich posebnu pozornost posvećuje opisu na koje su sve načine Srbijanci prevodili žedne preko vode tadašnje hrvatske političare. Iako su tada bile prošle samo dvije godine otkako je Hrvatska postala sastavni dio te nove države, autor iznosi detalje o vojnoj okupaciji Hrvatske od strane Kraljevine Srbije i progonu hrvatskog naroda, a posebno hrvatskog vođe Stjepana Radića. Meni je stoga danas vrlo teško shvatiti kako je beogradska čaršija, na razne načine, uspijevala i uspijeva, cijelo jedno stoljeće držati hrvatski narod pokornim, osim između 1941. do 1945. godine.

Taj misterij nije do danas uspio u cijelosti objasniti ni jedan hrvatski povjesničar. Nažalost, mnogo više informacija o toj zaluđenosti hrvatskih političara s Beogradom i beogradskom čaršijom daju nam strani izvori.  

Od velikosrpske Jugoslavije do Europske unije

U zadnje vrijeme sve veći broj analitičara, diplomata i stručnjaka za međunarodne odnose najavljuje ozbiljnu mogućnost tektonskih promjena u izgledu karte svijeta kad je riječ o nacionalnim državama. U članku «Mogu li nacionalne države preživjeti», koji je za londonski think-thank za međunarodne odnose – Chatham House napisao sir Mark Lyall Grant (britanski stalni predstavnik pri UN-u od 2009. do 2015. i savjetnik za nacionalnu sigurnost u Vladi Ujedinjenoga Kraljevstva od 2015. do 2017.), stoji da će se na udaru povijesnog hoda naći čak i najmoćnije države svijeta, kao što je SAD. U članku se iznosi podatak kako je SAD svoj teritorijalni oblik mijenjao trinaest puta u svojoj kratkoj povijesti.

U tom kontekstu, ali i da ostane zapisano za povijest: sudbina hrvatskog naroda danas je mnogo neizvjesnija nego što je bila nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i sudbonosnog odlaska izaslanstva Narodnog vijeća u Beograd u studenom 1918. godine. Prije odlaska Ante Trumbića i njegovih projugoslavenskih istomišljenika u Beograd, Stjepan Radić članove Narodnog vijeća upozorio je da ne idu u srpsku prijestolnicu kao guske u maglu i da tamo ne izručuju Hrvatsku i hrvatski narod u ruke srpskoga kralja. Ja nisam Stjepan Radić, ali potpuno svjesno i prvi zdravoj pameti usuđujem se reći kako bi budućnost koja čeka hrvatski narod, ostvare li se planovi centara moći unutar Europske unije o stvaranju super-države (ne treba vjerovati Junckerovim lažnim izjavama da to nije njihova namjera), mogla biti puno gora i tragičnija nego što nam je bila u velikosrpskoj Jugoslaviji. Zapravo, ono što zasad izgleda potpuno nevjerojatno i provokativno, moglo bi se dogoditi – “da mi Hrvati jednog dana plačemo čak i za Jugoslavijom”.

Mi Hrvati još uvijek imamo svoju državu

Iako smo već ušli u zonu sumraka, za razliku od 1918. godine, mi Hrvati danas imamo kakvu-takvu svoju državu, koja još uvijek može, kad bi to njezine političke elite htjele i znale, odlučivati o svojoj sudbini. Od 1918. do 1990. neprijatelj i tlačitelj Hrvatske bila je bahata, primitivna i fašistička velikosrpska čaršija, koja nije imala političku sofisticiranost poput one kakva danas postoji u krugovima koji vladaju Europskom unijom. Zbog tog društvenog i političkog nazadnjaštva, usko povezanog s bizantinskom kulturom neiskrenosti (kulturom laganja), nije nikakvo čudo da se, u vremenu pada komunizma i snažnog vala demokratizacije društava u zemljama Istočne Europe, multinacionalna, tj. velikosrpska Jugoslavija morala raspasti. Međutim, s druge strane, na našu narodnu tragediju, u nas Hrvata jugoslavenstvo je do 1990. godine bilo već toliko duboko usađeno u naše gene, a tragovi tih gena i danas su, nažalost, još uvijek vrlo vidljivi, da bi Jugoslavija u nekom novom obliku opstala, barem još neko vrijeme da je nisu bili srušili sami Srbijanci, koji su bili uvjereni da silom mogu stvoriti Veliku Srbiju i oteti veliki dio teritorija Hrvatske. Naravno, nakon ozbiljno prijetećih signala iz Beograda, pojava Hrvatske demokratske zajednice 1989., pod vodstvom Franje Tuđmana, te zajedništvo iseljene i domovinske hrvatske, kao i hrabrost hrvatskih branitelja, odigrali su ključnu ulogu u odluci hrvatskog naroda da se izbori za svoju državnu samostalnost.

Duboko sam uvjeren kako Hrvatska danas ne bi bila samostalna država da je, primjerice, na prvim izborima 1990. godine pobijedio SDP ili da je na čelu HDZ tada bila osoba političkog, tj. globalističkog svjetonazora, kakav danas zagovaraju predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Kad govorimo o nazočnosti jugoslavenstva u hrvatskom društvu, potrebno je sjetiti se kako je HDZ kao stranka koja u to vrijeme nije javno zagovarala uspostavu hrvatske države, nego temeljitu promjenu političkog sustava i davanja više prava i slobode republikama, na prvim izborima u travnju i svibnju 1990. godine dobio manje od pedeset posto glasova. Više od pedeset posto glasova dobile su stranke koje u svojim programima nisu javno tražile rastavu između Hrvatske i Srbije.

U kontekstu današnje tehnologije vladanja potrebno je posebno naglasiti kako cilj mozgova u Europskoj uniji nije da, za razliku od prošlog stoljeća, bilo kojoj maloj zemlji u Europi prijeti silom ili ratom kad je u pitanju članstvo u toj europskoj asocijaciji država,  kojom isključivo vladaju velike države i narodi, koji imaju višedesetljetnu praksu u i znanje o tomu na koji se način može maksimalno izboriti za vlastite interese na štetu malih i malobrojnih naroda. Na primjer, nakon što pronađu sluge među domaćim političarima, glavna je zadaća lažnim obećanjima i sirenskim pozivima iz Bruxellesa pridobiti sve europske države, a posebice one siromašne, ali i strateški vrlo važne, u zajedničku asocijaciju i s vremenom tu asocijaciju pretvoriti u super-državu (Savez država Europe), iz koje više nijedna mala država članica neće moći izići, osim u slučaju velikog, tj. svjetskog rata, koji bi doveo do raspada Europske unije.

Hrvatska je danas država koja nema državotvorno i domoljubno svjesno državno vodstvo – ni na Pantovčaku ni u Hrvatskom saboru, a naravno, ni u Banskim dvorima

Da u ovom kratkom članku ne ulazim u brojne detalje, već danas možemo slobodno reći kako je pozivom Vučiću da dođe u Zagreb hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne samo izgubila povjerenje velikog dijela glasača, nego je i pobudila sumnju kod svojih stranih nalogodavaca da ona zapravo nije dovoljno sposobna provesti u djelo zadaće koje su joj povjerene. Kao povremeni kritičar nekih poteza ili nečinjenja (micanje loših savjetnika) hrvatske predsjednice, danas moram otići korak dalje i upitati je li naša predsjednica dovoljno sposobna i iskusna za donošenje važnih odluka u ovim povijesnim trenutcima? Odsada nadalje hrvatski će domoljubi vrlo pozorno pratiti i analizirati svaki njezin iskorak prema Srbiji, koji nema veze s rješavanjem problema iz prošlosti (velikosrpska agresija, ratna odšteta, nestali itd.), nego je u funkciji šahovskih i strateških igara velikih sila, gdje bi Hrvatska mogla ponovno izuzetno loše proći. Dakle, jedan dio hrvatskog naroda danas smatra kako se na Pantovčaku nalazi ekipa koja ne ulijeva stopostotno povjerenje kad je riječ o beskompromisnom čuvanju vitalnih nacionalnih interesa.

Još više zabrinjava činjenica da premijer Andrej Plenković – donedavno velika politička nada, koja je Hrvatsku trebala izvući iz teške gospodarske i političke krize – iz dana u dan veoma brzo troši sve kredite koje su mu na izborima dali članovi HDZ-a. Taj kredit dodatno se brzo topi nakon preslagivanja Vlade i lijevo orijentirane političke stranke u Hrvatskoj. Dobar primjer Plenkovićeva gubljenja u vremenu i prostoru jesu i nebulozne preporuke Vladina Povjerenstva za suočavanje s prošlosti. Plenkovićeva namjera da od HDZ-a napravi stranku koja će biti lijevo od centra, a Hrvatsku pretvoriti u provinciju Europske unije u kojoj nema mjesta za hrvatsko domoljublje, završit će kao i Josipovićev i Milanovićev grubi pokušaj obračunavanja sa svim vrednotama i vrijednostima te s kulturnom i vjerskom baštinom hrvatskog naroda. Naravno, u tom procesu HDZ bit će smrtno ranjen. Pljačka Hrvatske, korupcija, nepotizam i duboki nemoral u upravljanju državom dobar su razlog zašto zajedno s Hrvatskom umire i HDZ te zašto će se na sljedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj dogoditi velike promjene na političkoj i stranačkoj sceni. Josipović je danas politički potpuno nevažna osoba u Hrvatskoj, Milanović je na Zavodu za zapošljavanje, a Plenković će u doglednoj budućnosti tražiti novi posao u Bruxellesu. Nije potrebno brinuti se za buduću egzistenciju današnjeg predsjednika Vlade. Njegovi prijatelji u Bruxellesu već će nešto naći za najvećeg Europejca među velikim Europejcima.

Hrvatska ima najgoru političku elitu u Europi

O kvaliteti zastupnika koji sjede u Hrvatskom saboru, koji bi u trenutcima velike krize bili sposobni preuzeti odgovornost za državu sukladno Ustavu Republike Hrvatske, nije potrebno trošiti previše riječi. Sve su to stranački uhljebi, koji u ovoj strašnoj gospodarskoj krizi zahvaljuju Bogu i vlastitom nemoralu što imaju sigurne i velike plaće, za koje osim dizanja ruku  ne moraju ništa drugo raditi.

U svim djelotvornim demokratskim zemljama osim vlasti postoji i snažna oporba, koja svakog trenutka može na sebe preuzeti odgovornost upravljanja državom. Hrvatska, nažalost, ni tu nema ama baš nikakve sreće. Osim što najveću oporbenu stranku – SDP, vodi osoba koja je možda malo duže trebala ostati u dječjem vrtiću, riječ je o stranci koja se kontinuirano drži slogana iz vremena Boljševičke revolucije u Rusiji i titoizma, koji je neizbrisiv iz njihovog razmišljanja. Može li itko uopće zamisliti sliku kako Bernardić kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske razgovara s Trumpom, kineskim predsjednikom Xi Jingpingom ili Angelom Merkel? Naravno, isto to vrijedi i za provincijskog psihijatra Božu Petrova, a o Ivanu Sinčiću iz Živog zida da i ne govorimo. Cijeli svijet još bi nam se dodatno smijao.

Hrvatska kao Albanija prije pola stoljeća

Zahvaljujući seriji antihrvatskih vlada, koje su vodili duboko nemoralni i pokvareni ljudi od 2000. godine nadalje, a danas vidimo da su svojoj lopovluk pod plaštem domoljublja i vojne agresije na Hrvatsku vrlo spretno pokrivali i brojni članovi vlada od 1991. godine, Hrvatska je danas zemlja koja umire. Sve je to rezultiralo činjenicom da je Hrvatska danas potpuno uništena država na svim područjima. Od Švicarske, koju su nam obećavali svi političari od 1990. godine naovamo, pa i Kolinda Grabar-Kitarović prije tri godine, Hrvatska se danas po svim parametrima uspješnosti nekog društva nalazi ondje gdje je Albanija bila prije pola stoljeća. Mi stariji dobro se sjećamo kakav je imidž u svijetu imala tadašnja Albanija. To sam mišljenje spreman braniti u svim javnim nastupima ili sučeljavanjima.

Svima koji znaju čitati gospodarske i druge pokazatelje više je nego jasno da se Hrvatska u brojnim područjima života i u odnosu na perspektivu za doglednu budućnost srozala na dno ljestvice članica Europske unije. Kad je riječ o stranim investicijama, čak nas i Srbija sve više ostavlja za sobom. U tom Vam kontekstu, gospođo predsjednice, moram skrenuti pozornost na činjenicu da Hrvatska ne tapka u mjestu, nego da ubrzano nazaduje. Dok mi, kako Vi kažete, tapkamo u mjestu, drugi su svoj razvoj ubacili u petu brzinu, a to znači da mi sve više zaostajemo za svim drugim zemljama u Europskoj uniji.

Demografski slom najveća opasnost

Već prije pet godina počeo sam javno upozoravati kako su za Hrvatsku iseljavanje i veliki prirodni pad stanovništva najveća prijetnja i opasnost. Trebale su proći tri godine pa da o tome vrlo neodređeno i bez pravih rješenja počnu govoriti i hrvatski političari. U zadnje vrijeme nema medija, od velikih do najmanjih, koji se ne natječu u iznošenju poraznih podataka kad je riječ o demografskom slomu Hrvatske. Danas već i djeca u vrtiću znaju da Hrvatska izumire i da će, ako se ovaj trend nastavi, kad odrastu biti prisiljeni otići iz Hrvatske u potrazi za golom egzistencijom.

Hrvatskoj će u dogledno vrijeme zaprijetiti i novi imigracijski val iz Afrike. Više od polovice stanovništva u siromašnim afričkim zemljama mlađe je od trideset godina. Ni svijet ni Europska unija neće dopustiti da prekrasna zemlja kao što je Hrvatska ostane prazna. Prema prognozama relevantnih svjetskih institucija do 2050. broj stanovnika na ovom našem planetu narast će na devet milijardi. Ako se mi danas odmah ne probudimo, Hrvatska će 2050. imati najmanje deset milijuna stanovnika, a mi Hrvati bit ćemo manjina u toj državi.

Hrvatski političari rade protiv vitalnih interesa hrvatskog naroda

Hrvatski političari rade sve što je moguće da unište i Hrvatsku i hrvatski narod. Nijedna veća politička stranka u Hrvatskoj nema ozbiljan, realan i dobro razrađen program kako u što kraćem vremenu zaustaviti izumiranje Hrvata i u konačnici nestanak Hrvatske kao samostalne države pod tim imenom. Većina predsjednika političkih stranaka pala je pod utjecaj globalizacije i stvaranja novog svjetskog poretka, u kojem neće biti nacionalnih država, a u kojem će pojedinci biti kontrolirani u daleko većoj mjeri nego što je to čak i Orwell predvidio u svojoj knjizi Veliki brat.

Nakon što sam sve ovo naveo, ima li uopće nade za opstanak hrvatskog naroda? Ne bih se uopće upuštao u pisanje ovakvog teksta da ne mislim kako nema nade. Hrvatska se može održati samo ako na sljedećim izborima pobijedi JEDINA OPCIJA, a to je domoljubna opcija, koja će u ropotarnicu povijesti baciti sadašnje prokomunističke, projugoslavenske i proglobalističke političare i stranke. Opcija koja će znati maksimalno iskoristiti sve ljudske i financijske resurse koje Hrvatska ima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i hrvatskom iseljeništvu diljem svijeta. Zato program Pokreta Spasimo Hrvatsku o povratku dvjesto tisuća Hrvata iz iseljeništva nije baš toliko neizvediv kao što mnogi misle. Uvjeren sam da će to vrijeme pokazati.

Antun Babić

Komentari

Antun Babić

NI FRANJO TUĐMAN NE BI BIO ZADOVOLJAN S DANAŠNJOM HRVATSKOM

Published

on

Ivan Koren, Franjo Tuđman, Antun Babić u Kanadi 1989. (foto: arhiva A.B.)

Danas sam na HTV4 gledao svečanu ceremoniju otkrivanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Za mene koji sam od 1990. bio jedan od suradnika dr. Tuđmana današnja je ceremonija bila vrlo žalosna i nestvarna. Više se ljudi okupi na kirvaju u najmanjem selu u Hrvatskoj, nego što ih je bilo danas u Zagrebu na otkrivanju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku.

Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Gordan Jandroković (nitko od njih nije bio suradnik dr. Tuđmana u vremenu stvaranja i obrane samostalne i nezavisne hrvatske države) natjecali su se tko će izreći više praznih i neuvjerljivih hvalospjeva u povodu obilježavanja 20. obljetnice smrti predsjednika Tuđmana. Morao sam se prisiljavati da nastavim gledati i slušati njihovo licemjerje kad su u pitanju život i djelo Franje Tuđmana.

TUĐMAN ANTIFAŠIST I EUROPEJAC

Predsjednica se požurila istaknuti kako je Franjo Tuđman bio antifašist. To je vjerojatno zbog njezinog djeda. Na drugim mjestima pak pjeva pjesme hrvatskog domoljuba Marka Perkovića Thompsona. Koja je zapravo prava Kolinda Grabar – Kitarović? Zar joj je toliko važan drugi mandat, ili je to radi po zadatku nekih skrivenih svjetskih krugova? Kako može vrijednosno opravdati hvaospjeve prvom hrvatskom predsjedniku, a za glavnog savjetnika imati Matu Granića, koji je radio Tuđmanu iza leđa, i htio se htio se pod svaku cijenu dokopati mjesta predsjednika države dok je Tuđman bio još živ.

Tuđmanova posveta Antunu Babiću na knjizi

Da bi opravdao sebe i svoju proeuropsku i antihrvatsku politiku, Andrej Plenković nije propustio naglasiti “da Tuđman bio Europejac”, što apsolutno nije istina. Tuđman je prije svega bio hrvatski domoljub, a Europu je video kao zajednicu samostalnih i suverenih država, a ne jedinstvenu europsku državu, s Vladom u Bruxellesu, što zagovara Andrej Plenković.

Zajedno s Amerikancima, tada glavne europske države, Ujedinjena Kraljevina i Francuska, činile su sve što je bilo u njihovoj mogućnosti da na početu velikosrpske agresije na Hrvatsku pomognu Miloševiću i Srbiji, te da spriječe međunarodno priznanje Hrvatske. Osim što sam kao prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova bio izravni svjedok te činjenice, na tu sam temu napisao i magisterijski rad na Dublinskom Sveučilištu. Tadašnjim europejcima trn u oku nisu bili ni račan, ni Gotovac, ni Savka i Tripalo, nego upravo dr. Franjo Tuđman.

Ma koliko god me poneki ljudi kritizirali, oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države u nemogućim uvjetima, do svoje ću smrti tvrditi da je Franjo Tuđman najuspješniji hrvatski vođa u modernijoj hrvatskoj povijesti, a ako se uzme u obzir činjenicu da je pod njegovim vodstvom stvorena samostalna, nezavisna i demokratska hrvatska država (naravno uz neprocjenjivu zaslugu hrvatskih branitelja i zahvaljujući zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske), onda se slobodno može reći kako je dr. Tuđman i najuspješniji hrvatski vođa u zadnjih tisuću godina.

TUĐMAN JE I GRIJEŠIO

Tuđman i njemački ministar vanjskih poslova Kinkel u Zagrebu 1993.

Da se razumijemo, nikada neću osporiti neke od značajnih pogrješaka dr. Tuđmana, prvenstveno kad je riječ o brojnim lošim ljudima, pa i udbašima, kojima je dao svoje povjerenje, a nije trebao. Dr. Tuđman nije bio ni demokrat u klasičnom smislu demokracije kakva je nekoć postoja u demokratskim zemljama na zapadu. Nije to mogao ni biti, jer nije nikada živio u demokratskom društvu, a odrastao je i ostario u komunističkoj tj. velikosrpskoj diktaturi. Međutim, danas vidim da nije bio takav ne bi bilo ni hrvatske države. Da i ne govorimo o Tuđmanovoj velikoj praznini kad je riječ o gospodarstvu u kontekstu slobodnog tržišta. Nije imao ni piuno iskustva s upravljanjem velikih sustava. Da je imao i više znanja na iz područja gospodarstva, nije imao vremena baviti se s tim važnim segmentom u vođenju države. Bio je prisiljen sve svoje vrijeme posvetiti obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Zbog teorijskog neznanja i praktičnog neiskustva iskustva o dobrim i lošim stranama kapitalizma, Tuđman je dozvolio privatizaciju državnih poduzeću i jeku rata. To se kasnije pokazalo jednom od njegovih najvećih pogrješaka. Netransparentnu te korupcijom i mitom podmazanu transformaciju gospodarstva u Hrvatskoj,  iskoristili su lopovi i pljačkaši, lijevi i desni, a zapravo svi bivši članovi Partije, koji su bili uz Tuđmana. Svi znamo tko su. Poriješio je što nije već 1995. proveo makar i blažu lustraciju udbaških i komunističkih kadrova.

Mogao bih još puno toga nabrojiti što bi se moglo upisati u negativnu bilancu Tuđmanovog vladanja. Ipak, unatoč toj negativnoj bilanci, s jedne strane, Tuđman je, s druge strane, postao velik i nezamjenjiv u hrvatskoj povijesti samo po jednoj stvari: uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju i sada dugovječnosti hrvatske države.

Ako na sljedećim predsjedničkim izborima pobijedim, ispraviti ću sve propuste dr. Franje Tuđmana, a posebno one koje je prouzročila katastrofalna politika SDP-a i HDZ-a od 2000. godine do danas. Jednostavno, sadašnja predsjednica ne zaslužuje drugi mandate, jer je predsjedničku dužnost isključivo podredila njezinim partikularnim I tajnim interesima.

NIKADA NISAM BIO TUĐMANOVAC

Iako nikada nisam bio, niti ću biti Tuđmanovac, jer sam oduvijek bio i ostao Radićevac, postao sam njegov suradnik 1990. godine zato jer sam nakon razgovora s njim u Kanadi 1989. godine bio uvjeren da je taj čovjek spreman boriti se za samostalnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu. Prije toga bio sam politički emigrant, koji je krenuo u otvorenu borbu za hrvatsku državu, u vrijeme kad gotovo nitko u hrvatskom iseljeništvu nije ni čuo za Franju Tuđmana. Dakle, meni nije 1990. bio potreban Franjo Tuđman da mi kaže što trebam činiti. Ja sam se u Hrvatsku 1990. vratio s jasnim državotvornim stajalištem i ciljem. Da su se tada Gotovac, Budiša, pa i Savka i Tripalo, izjašnjavali za hrvatsku državnu samostalnost (oni su, nažalost, tražili demokratizaciju Jugoslavije) oštrije nego što je to činio Franjo Tuđman, ja bih u tim trenutcima vjerojatno njima dao moju potporu, a ne Fanji Tuđmanu. Na sreću hrvatskog naroda dr. Tuđman je bio daleko ispred spomenutih “proljećara” kad je u pitanju bila državotvornost i hrabrost.

HRVATSKA DRŽAVA UVIJEK MI JE BILA NA PRVOM MJESTU

Onima koji danas imaju manje od četrdeset i pet godina, i koji govore da je Tuđman izdajnik a da je dr. Ante Pavelić bio najveći Hrvat, poručujem da o hrvatskoj politici od 1941. do 1995. godine. ništa ne komentiraju, ukoliko nisu završili povijest, jer sami sebe čine smiješnima. Oni nisu na svojim leđima osjetili bezumnost i nasilje komunističkog režima, a jako površno poznaju i događaje iz vremena Drugog svjetskog rata. Mene možete kritizirati do mile volje, a ja ću Vam uvijek odgovoriti jednako: MOJ ŽIVOTNI CILJ JE BIO STVARANJE SAMOSTALNE I TRAJNE HRVATSKE DRŽAVE. Taj je cilj ostvaren pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. To će ostati upisano i za idućih tisuću godina, ako do tada svijet bude postojao.

Želim također naglasiti kako nikada nisam kritizirao NDH kao iskren odraz želje hrvatskog naroda da ima svoju državu. Ako sam kritizirao dr. Antu Pavelića i njegovu politiku, onda je to bilo zbog strašnih posljedica za hrvatski narod, koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata. Da je NDH ostala kao država, s novim vodstvom, danas bi Hrvatska imala barem dest milijuna stanovnika, i mala Srbija ne bi nikada bila prijetnja stanovništvom brojnijoj i gospodarski nekoliko puta jačoj i razvijenijoj Hrvatskoj. Srbi su tek pod Titom postali čimbenik ne samo u komunističkoj Jugoslaviji nego i na međunarodnoj političkoj pozornici, jer su dobili zadaću čuvati Jugoslaviju kao tampon zonu između Sovjetskog Saveza I zapadnih demokracija.

DESETI TRAVANJ BIO JE IZRAZ ŽELJE HRVATSKOG NARODA

Da ne bude nikakve zablude, ja sam Pavelića javno kritizirao i tijekom mojeg političkog aktivizma u Australiji. No, nisam se nikada odricao ideje i prava hrvatskog naroda na svoju samostalnu državu. Iz tog razloga, i u tom kontekstu, nisam se prije 1990., kao vodeći član HSS-a u Australiji, ustručavao držati ni govor na proslavi 10. travnja u Sydneyu. Deseti travanj bio je odraz volje i želje hrvatskog naroda da sa svojih leđa skine tešku velikosrpsku i kraljevsku diktaturu. Nažalost, već nakon 11. Travnja 1941. U Hrvatskoj se gradila politika koja je na kraju dovela do teškog hrvatskog poraza 1945. godine.

Zaključno se želim vratiti današnjoj ceremoniji otvaranja spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, o kojoj bi mogao napisati esej od pedesetak stranica. Ipak ograničit ću se na samo moja tri uvjerenja.

Prvo, da je bio živ i da je vidio tko danas o njemu govori na otkrivanju spomenika, Tuđman se ne bi pojavio na toj ceremoniji.

Drugo, nakon što je dvadeset godina odugovlačio s podiznjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, gradonačelnik Milan Bandić danas se ponovno narugao Franji Tuđmanu. Spomenik prvom predsjedniku hrvatske države ne bi smio biti komad kamena koji nitko, osim njegovog tvorca, ne zna što zapravo predstavlja. Spomenik je trebao biti u toj mjeri prepoznatljiv da i školska djeca u prvom razredu znaju da je to spomenik dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku.

Treće, i najvažnije, duboko sam uvjeren da bi, da je danas živ, i dr. Franjo Tuđman rekao: OVO NIJE DRŽAVA ZA KOJU SAM SE BORIO.

Antun Babić

Fotografije: Arhiva Antun Babić

Komentari

Continue Reading

Antun Babić

PUT DO KONAČNE POBJEDE HRVATSKOG NARODA BIT ĆE VRLO TEŽAK I BOLAN

Published

on

Prije dva dana vratio sam se iz trodnevnog boravka u Budimpešti. Tijekom prijašnja dva službena posjeta, 1992. i 2017., nisam imao priliku razgledati grad i njegove znamenitosti. Ovog puta to jesam, hodajući svaki dan oko 15 kilometara (odlično sam se osjećao, što je dobar znak za nastavak moje borbe za spas Hrvatske), i bio sam duboko impresioniran.

Budimpešta kao grad toliko je u svakom pogledu daleko ispred Zagreba, da su danas jako smiješne one priče iz vremena komunizma “kako su Jugoslaveni živjeli u blagostanju, a Mađari u bijedi”. 

Ukoliko to i jest povijesna istina, onda su mađarski političari, za razliku od hrvatskih, napravili pravo čudo u zadnja dva i pol desetljeća. I na tomu im treba čestitati. Koliko Mađari i drugi narodi u toj zemlji vole svoju državu, najbolje pokazuje činjenica da osamdeset posto, od 120 000 Židova koji danas žive u Mađarskoj, podržavaju Viktora Orbana.

HRVATSKA JE DALEKO OD MAĐARSKE, A AUSTRIJU MOŽEMO SAMO SANJATI

Naravno, tijekom obilaska Budimpešte osjećao sam i tugu pri pomisli kako mi Hrvati, a prvenstveno naši političari, nismo iskoristili da od Hrvatske napravimo ne sadašnju Mađarsku, nego Austriju, u što smo se zaklinjali prije stvaranja samostalne hrvatske države. Ne samo da nismo stvorili Švicarsku, nego se sada dosljedno borimo s Albanijom, Makedonijom, BiH i Kosovom za zadnje mjesto u Europi.

cof

Na povratku iz Budimpešte u Zagreb, naš turistički vodič odveo nas je u obližnji grad koji se na hrvatskom jeziku zove Sveti Andrija (Szentendre), u koji su se tijekom 18. stoljeća doseljavali i Hrvati s otoka Hvara, gdje i danas postoje potomci, ali i običaji, hrvatskih otočana. Po svojem izgledu i arhitekturi, grad ima dosta sličnosti s našim Samoborom.

U Svetom Andriji smo ručali u jednom restoranu i tu me je čekalo posebno ugodno iznenađenje. Jedan dio stolica bio je ukrašen s hrvatskim grbovima i grbovima nekoliko hrvatskih gradova. Premda bi se to moglo protumačiti kao mađarsku nostalgiju za hrvatskim zemljama (što ponekad javno govore vodiči u Budimpešti), ja sam se ipak oduševio, jer danas svi u svijetu hrvatski grb poistovjećeju sa samostalnom hrvatskom državom, a ne nekom kraljevskom ili carskom unijom. Baš sam se dobro osjećao, najbolje u zadnje tri godine.

Tijekom boravka u Budimpešti nisam imao internet, pa tako nisam ni pratio političku situaciju Hrvatskoj. Kakvo je to olakšanje samo bilo.

KOJOJ KGK VJEROVATI?

Nakon prelaska granice na Goričanima, upalio sam mobitel, i odmah sam se probudio iz sna. U samo tri dana izbivanja iz Zagreba došlo do, prije ili kasnije očekivanih, tektonskih promjena na političkoj sceni. Predsjednica države KGK po ne znam koji puta je pokazala kako je veliki kameleon i da će jedan dan, kad je to za njezinu korist, biti globalistkinja, liberalka, podupirateljica Istanbulske konvencije, braniteljica NOB-a i partizana, braniteljica njoj lojalnih političkih propalih i karakterno sumnjivih savjetnika kao što je Mate Granić itd. Isto tako naša predsjednica nema problema ni odreći se svega što je govorila na nedavnoj UN-ovoj konferenciji o globalnim migracijama, zapjevati s Markom Thompsonom Perkovićem, Matom Bulićem, pokriti se u iseljeništvu s “onim drugim hrvatskim barjakom”, slaviti rođendan s Ivan Zvonimirom Čičkom, družiti se sa Zdravkom Mamićem … Za potrebe dobivanja glasova domoljubnih glasača za drugi mandat spremna je kritizirati i svoje Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, u kojem ima i svoje ljude. Naravno, nisu na odmet ni toplo hladni odnosi s premijerom Plenkovićem. Je li to znak kako i predsjednica misli da su Plenkoviću odbrojani dani, ili je to ipak poruka predsjedniku Vlade da ne dira njezine saveznike u HDZ-u, kao što je, primjerice, Milijan Brkić?

Vjerujte mi da ja osobno ne bih imao ništa protiv da KGK svaki dan pjeva s Thompsonom i Bulićem, ili da RH kao svoj službeni grb prihvati i onaj s bijelim početnim poljem. I jedan i drugi su dio naše povijesti.

Čekalo me i veliko iznenađenje da je ipak jedan globalni lider kao Putin dao odlikovanje Milandu Bandiću, najvećem i najnemoralnijem mešetaru u hrvatskoj politici od 1991. godine. Nemalo sam se iznenadio kad sam, s druge strane, pročitao kako za moralnu i političku kaljužu Zlatko Hasanbegović optužuje Milana Bandića, svojeg koalicijskog partnera u Gradskoj skupštini. Nadam se da je i moja mala nedavna konstruktivna kritika uspavanosti NZH natjerala Hasanbegovića da opali po Bandiću. No, nisam siguran je li dobro promislio prije nego što je navalio na svojeg partnera, preko kojeg je zaposlio i dosta svojih članova. NZH mogu vratiti povjerenje jednog većeg postotka hrvatskih domoljuba samo ako odmah raskinu koaliciju s Bandićem u Gradskoj skupštini.

U konačnici moram ipak biti zadovoljan. Put u Budimpeštu pokazao mi je da se dobro oporavljam, fizički i psihički, i da ću za dva do tri mjeseca biti u izvrsnoj formi za natjecanje u predsjedničkim izborima.

DOLAZI NOVA POVIJESNA PRILIKA ZA SPAS HRVATSKE

Međutim, ono što me posebno veseli su sve vidljiviji znakovi da se političko klupko u Hrvatskoj počelo polako odmotavati. Uvažena kraljica “Balkana” sve više pokazuje svoje pravo lice, ali ne ono nasmijano, koje je ionako namješteno samo za javnost. S druge strane, Plenkovićeva Europska unija u sve je većim problemima. Nitko tko je domoljub i tko je zdravog razuma više ne sumnja da HDZ pod vodstvom Plenkovića gubi sljedeće izbore, a Plenkoviću preostaje samo da moli čelnike EU i EK, da mu omoguće povratak u Bruxelles, pa makar to bila i niža činovnička dužnost. Međutim, nisam toliko naivan da povjerujem kako će patnje hrvatskog naroda biti u skoroj budućnosti riješenje. Ne, prije toga se moramo u cijelosti osvijestiti, jer će put konačne pobjede bit dug i bolan.

Dragi moji FB prijatelji, nemojte klonuti. U idućih šest do dvanaest mjeseci otvoriti će se novi povijesni prostor i nova velika prilika ne samo da Hrvatsku vratimo Hrvatima, nego da je i spasimo od sigurne propasti u koju sada pod KGK i Plenkovićem srlja. Osobno sam na vrijeme, još prije dvije godine jednako upozoravao na prevrtljivost KGK i servilnost Andreja Plenkovića moćnicima u Europskoj uniji i Europskoj komisiji. Samo ako se većina hrvatskih domoljuba oslobode zaljubljenosti u predsjednicu države, a članstvo HDZ odbaci strah od Plenkovića, možemo očekivati konačnu pobjedu hrvatskog naroda nad lopovima, globalistima, jugo-komunistima, udbašima i petoj koloni u Hrvatskoj.

Antun Babić

Komentari

Continue Reading

Antun Babić

Stvarali Veliku Hrvatsku – hrvatski narod tjerali u Irsku i Njemačku!

Published

on

Na današnji komentar ponukala me, između ostalog, i velika domoljubna aktivistkinja iz Petrinje dr. Viktorija Kaleb svojim Facebook komentarom od 20. listopada 2018. pod naslovom «Bacam rukavicu svim odvažnim muškarcima». Za razliku od odličnog komentara dr. Kaleb, ja ću odmah na početku reći da od danas skidam rukavice u svojim komentarima.

Najprije se želim ograditi što u ovom komentaru ne pišem o današnjim tzv. hrvatskim domoljubima u iseljeništvu. U meni taj komentar zrije već dugo vremena i napisat ću ga u skoro vrijeme. Ipak, ne smije se zaboraviti činjenica da je u iseljeništvu, a specifično unutar hrvatske političke emigraciju, u najgorim mogućim uvjetima, i kad nitko u svijetu u tu mogućnost nije vjerovao, održana baklja svjetla i nade u uskrsnuće slobodne hrvatske države. 

Glavni razlog zašto pišem najprije o Hrvatima u domovini jest činjenica da smo mi u Hrvatskoj baštinici ostavštine i rezultata najveće pobjede u povijesti hrvatskog naroda – Domovinskog rata od 1991. do 1995. Baštinici tada izborene slobodne hrvatske države. Za današnju generaciju tzv. hrvatskih domoljuba više od petnaest tisuća hrvatskih branitelja položilo je svoje živote na Oltar domovine, a nekoliko deseteka tisuća je ranjeno za tu državu. I mrtvi i ranjeni branitelji svima su nama ostavili tu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, da je očuvamo i izgradimo u državu pravde, poštenja i gospodarskog prosperiteta, a ako treba da u novom ratu za tu krvlju izborenu slobodnu Hrvatsku, ponovno položimo i na desetke tisuća novih i vlastitih života. Dakle, danas smo mi, današnja generacija, a pogotovo mladi ljudi, najodgovorniji pred Bogom i poviješću za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda – nas samih.  A što mi danas veliki domoljubi radimo? Gradimo Veliku Hrvatsku do Drine, a hrvatski narod nečinjenjem – tjeramo u Irsku i Njemačku. Tjeramo i – zaboravljamo.

Nema više nikakvog opravdanja za ponašanje današnjih tzv. Hrvatskih velikih domoljuba, za njihov oportunizam, za njihov konformizam, za njihovo srebroljublje, za lažno predstavljanje, za strah i kukavičluk, i na kraju za, ono što je najstrašnije: IZDAJU HRVATSKE I HRVATSKOG NARODA. Hrvatsku ne mogu izdati oni koji se, kao članovi današnje Vlade, ne osjećaju domoljubima, nego oni ljudi kojim su usta puna domoljublja.

PRKOSILI JUGOSLAVENSKIM I ZAPADNIM TAJNIM SLUŽBAMA

Dolje ću spomenuti sebe, ali sam kao primjer tisuća Hrvata u političkoj emigraciji od 1945. do 1990., ali samo radi usporedbe odnosa prema domovini između Hrvata u emigraciji i današnjih tzv. domoljuba. Na desetine tisuća onih koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i Križni put 1945. i pobjeći od partizanskih koljača, došli su u razne države svijeta, gdje im je život i dalje bio ugrožen. Sve do 1989. godine zloglasne jugoslavenske tajne službe progonile su ih i ubijale kao što lovci ubijaju divlje zvijeri u Africi. Kakva je bila reakcija političkih Hrvata u emigraciji, koju je Udba jednako pratila kao i disidente u Hrvatskoj? Oni se nisu uplašili. Dapače, bez vlastitog krova nad glavom, s plaćom najnižeg radničkog sloja, od rudnika, do plantaža šećerne trske, farmi šuma, izgradnji kanala i cesta, radnika i čistača u tvornicama, počeli su, na štetu svoje djece i cijele obitelji, stvarati hrvatske političke organizacije. Neustrašivo su prkosili jugoslavenskim tajnim policijama i svemoćnim zapadnim obavještajnim službama kao što su CIA-e, MI6, Mossad, KGB, BND itd., koje su blisko surađivale u razmjeni informacija o hrvatskim aktivistima u emigraciji.

Redovno su organizirali prosvjede u brojnim državama svijeta, pokretali hrvatske tjedne i mjesečne državotvorne novine, radio programe, hrvatske društvene klubove, nogometne klubove, folklorne skupine, izgrađivali velebne crkve, i tako u nedogled. U nekim zapadnim državama, odigrali su važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske. U rujnu 1991. u glavnom gradu Australije Canberri održan je prosvjed na kojem je sudjelovalo četrdeset tisuća Hrvata, koji za od Vlade Australije tražile da odmah prizna Hrvatsku. Posebno je, na primjer u Australiji, vlastima zadavala glavobolju upornost mladih Hrvata koji su se, gdje god su stigli, penjali i na najveće stupove i zgrade da bi skinuli jugoslavenske zastave. Nije bilo većeg zadovoljstva nego skinuti jugoslavensku zastavu, u vrijeme dok su nas u Australiji nazivali Jugoslavenima, a mi uporno odgovarali: «Do not call me Yugoslav, I am Croatian» (Ne zovi me Jugoslavenom, ja sam Hrvat). Sve su to iz svojih skromnih sredstava i džepova uglavnom financirali najsiromašniji hrvatski iseljenici, u čijim je srcima duboko tinjala nada da će na kraju Jugoslavija ipak propasti i da će se oni jednog dana, kad tada, vratit s djecom u svoja sela i krajeve diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

EKSPOLOZIJA ODUŠEVLJENA I ENTUZJAZMA

To je bio glavni razlog eksplozije oduševljena i entuzijazma koji su se 1989. i 1990. poput najvećeg uragana, proširili u svim sredinama u hrvatskom iseljeništvu, od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, svih zapadnoeuropskih zemalja, do Kanade, SAD-a i cijele Južne Amerike. Nažalost, i na tragediju hrvatske brige za svoje slavne i povijesne dane, kako u domovini tako i u iseljeništvu, nitko do sada nije snimio cjelovit film, pa ni Jakov Sedlar, o povijesnoj i jedinstvenoj potpori koju je hrvatska dijaspora dala svojoj domovini u njezinim najtežim trenutcima. Nije to bilo oduševljenje niti potpora za Franju Tuđmana i HDZ kao takve. Mi u emigraciji nosili smo domovinu u srcu i radili za Hrvatsku desetljećima prije pojave dr. Tuđmana i HDZ-a u Hrvatskoj. Mogao je to biti i netko drugi da je imao tadašnju hrabrost dr. Tuđmana I obratiti se Hrvatima u svijetu za pomoć. Uz početne rezerve,  Tuđman i Hadeze su u iseljeništvu su bili iskreno prihvaćeni, bez velikog i dugoročnog razmišljanja, kao ostvarenje nade da će se hrvatski narod u domovini jednog dana osloboditi straha u kojem je živio od dolaska komunista na vlast 1945. godine, i ući u otvorenu borbu ne samo s velikosrpskim Beogradom, njegovim četnicima i hrvatskim komunistima, nego i najvećim silama svijeta koje su čuvale Titovu Jugoslaviju.

Nakon što sam prestao igrati nogomet za hrvatske klubove u Sydney i Melbourneu i nakon ženidbe, uključio sam se u politički rad i borbu za Hrvatsku 1973. godine, kada sam u Sydneyju bio izabran za tajnika ogranka u Hrvatskoj zabranjene Matice Hrvatske. Ponavljam sebe uziman samo kao primjer jednog od tisuća hrvatskih domoljuba u Kanadi, SAD-u, zemljama Južne Amerike, Europe, Australije i Novog Zelanda. Svi smo mi imali istu želju i isti cilj.

Mi koji smo se upustili u to visoko rizično djelovanje za Hrvatsku, nismo imali svoj život. Dok su naše obitelji patile, naš je život bila Hrvatska. Preko vikenda putovali smo automobilima na tisuće kilometara, da bi se u ponedjeljak mogli vratiti na posao. Sve smo plaćali i financirali sami i iz vlastitog džepova. Nikada nam nije bilo, barem, meni, na kraj pameti da za to što radim za Hrvatsku naplatim od nekoga. Tog nekoga nije ni bilo, jer smo svi činili isto.

Godine 1997., zajedno s pokojnim kumom, dr. Antom Kunekom, u Melbourneu sam pokrenuo mjesečnik Hrvatska istina. Dr. Kunek je financirao prvi broj novina s 300 australskih dolara. Ja sam nakon toga 12 godina bio glavni urednik, tehnički urednik, tipkačica, prodavač pred mjestima gdje se okupljala hrvatska zajednica (crkve, domovini nogometna igrališta). U tih dvanaest godina ni jedan godišnji odmor nisam iskoristio za obitelj i sebe, nego za rad za Hrvatsku. U više sam navrata bio i fizički napadnut od strane ubačenih ‘velikih domoljuba’, a zapravo Udbinih agenata, o čemu se nadam više pisati u knjizi. U početku sam bezbroj puta morao cijeli sadržaj novina ispuniti vlastitim komentarima i člancima. Ako tomu dodam činjenicu da sam za tiskanje novina sadržaj pisao na običnom pisaćem stroju, i kuhinjskom stolu u malom satnu, onaj tko želi može si dočarati volju i trud koji je taj posao iziskivao. Sve sam to dvanaest godina, kao volonter, radio bez ičije pomoći sa strane. Hrvatsku istinu sam kasnije preimenovao u Hrvatsku slobodu.

MATERIJALIZAM JE GLAVNA MISAO VODILJA TZV. HRVATSKIH DOMOLJUBA

Kad sam se vratio u Hrvatsku 1990. Bio sam šokiran kad sam vidio da tzv. domoljubi i članovi, a posebno vodstvo, političkih stranaka, traže dnevnice i honorare za putovanja i napisane članke, a rat je godinu dvije dana kasnije već bjesnio. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se tako nešto u Hrvatskoj događa. Već tada sam trebao znati da su tzv. domoljubi u domovini prvenstveno motivirani materijalizmom, a «domoljublje» im služi kao vozilo do položaja, novca, političke moći, gospodarskog utjecaja, nepotizma i korupcije.

Godine 1994. napustio sam visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova i istupio iz HDZ-a, vjerujući da ću svojim vlastitim političkim angažmanom moći promijeniti već tada jako vidljiv krivi smjer u kojem su išli Hrvatska i hrvatsko društvo. Naravno, ostalo je povijest. Nisam, na moju veliku žalost, uspio, jer su tada protiv mene bili i lijevo krilo HDZ-a (većina), SDP, HSS, HSLS i ostale stranke.

Dr. Kaleb, možda više nego itko drugi u Hrvatskoj razumijem Vaš vapaj za «odvažnim muškarcima», a ja bih dodao i domoljubima, iz čijih bi se redova pojavio vođa, koji bi poveo hrvatski narod iz sadašnjeg zla i velike opasnosti. Nažalost, usprkos svim svojim nastojanjima da pronađem takvu osobu među tzv. hrvatskim domoljubima, nisam u tomu uspio u zadnje dvije do tri godine. Na kraju sam odlučio, usprkos svim svojim nedostatcima, staviti se na čelo jednog domoljubnog pokreta ili stranke. Poznato je da do danas u tome ne uspijevam, jer je većina današnjih tzv. hrvatskih domoljuba, a posebno oni koji sjede u Hrvatskom saboru, prodala vragu svoju dušu. Oni nas jednako varaju i vode u propast kao i Plenković i njegovi sljedbenici u svim političkim strankama. Oni jednostavno Hrvatsku ne nose u srcu, nego Hrvatsku vide kroz vlastiti džep i hedonizam (droga, prostitucija, jahte, skupi automobili, vile, putovanja po svijetu itd.) Sve sam više uvjeren da ja neću doživjeti toliko potreban preporod hrvatskog naroda u domovini. Iskreno se nadam da ćete Vi, dr. Kaleb, to prije ili kasnije doživjeti. No, iako nada umire zadnja, ta je nada sve slabija, ukoliko se kao narod ne trgnemo u zadnji trenutak.

PAD U VUKOVARU

U zaključku imam potrebu samo kratko opisati što mi se dogodilo nakon završetka prosvjeda u Vukovaru prošle subote. Prema ranijem dogovoru otišao sam na piće s jedinom prijateljem iz Zagreba. Prijatelj je izvrstan analitičar društvenog stanja u Hrvatskoj i osjećao sam se vrlo ugodno. Na kraju razgovora on je krenuo prema svojem automobilu a ja sam se uputio preko Mosta Jean-Michele Nicolier natrag prema mojem autobusu. Razgovarao sam na mobitel i nisam primijetio da je nogostup na mostu uzvišen i teško sam pao na desnu stranu tijela. Tijekom pada snažno sam se udario u desnu ruku i nogu. Dva ljubazna mlada čovjeka su me podigla s betona i ja sam nastavio uzdrman hodati prema kraju mosta gdje se nalazi spomenik francuskom dragovoljcu Domovinskog rata. Tamo sam se malo smirio i krenuo prema autobusu. Ruka i noga su me boljele, ali ni jedna fizička bol ne može toliko boljeti kao ona duševna koju sam kasnije u autobusu doživio.

Antun Babić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno