Connect with us

Zlatko Pinter

HRVATI SE VIŠE NE MIRE S NAMETANJEM KOLEKTIVNE KRIVNJE

Objavljeno

- datum

(foto: Hrvatskoobrambenoštivo)

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.- Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

ŽIVOT I DJELO HRVATSKOGA VITEZA, REVOLUCIONARA, DOMOLJUBA, KNJIŽEVNIKA I MUČENIKA ANTE BRUNE BUŠIĆA (1939-1978.) – Dio III.

Objavljeno

- datum

Izvor za foto: projektvelebit

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Naslijeđe

Idealist, sanjar, revolucionar, političar, lider hrvatske emigracije, nepopravljivi zaljubljenik u ideale slobode, naš vitez, mučenik i učitelj Ante Bruno Bušić bio je i ostao simbol revolucionarne borbe i hrvatske državotvorne misli, a njegovo djelo nadahnuće novim naraštajima domoljuba koji su slijedili isti put.

Hrvatska je 12 godina poslije njegove smrti započela tešku bitku za svoju samostalnost, a nešto kasnije i Hrvati iz Bosne i Hercegovine su krenuli istim putem – u obranu svojih domova, sela i gradova. Barbari s istoka krenuli su ponovno nakon 50 godina uništiti sve što je hrvatsko na ovim prostorima i tu Hrvati nisu imali nikakvoga izbora. Bilo je pitanje: opstati ili nestati, ali kao i uvijek u povijesti, hrvatski je narod osvajaču odgovorio na primjeren način, ne štedeći krvi ni žrtava.

Točno 13 godina poslije razbojničkog ubojstva Brune Bušića, na isti dan 16.10. (1991. godine) u Borovu Naselju ja u obrani svoga doma i Hrvatske od velikosrpskog agresora poginuo junak Domovinskog rata Blago Zadro, hrabri Hercegovac (rodom iz Ledinca – općina Grude), jedan iz plejade naših heroja koji su za svoj narod i njegovu slobodu dali najviše što čovjek može dati.

Golgota Tovarnika,Vukovara, Borova Naselja, cijele Slavonije i herojski otpor diljem hrvatskih prostora, od Dubrovnika, do Jajca, Lašvanske doline, Konjica, Mostara, Kupresa, Livna, Splita, Šibenika, Gospića, Škabrnje, Karlovca, Siska, Pakraca, Lipika, svjedočili su o tomu da se Hrvat slomiti i pokoriti ne da i da ne misli pred ikim klečati.

Među postrojbama koje su sudjelovale u hrvatskom Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila Brunino ime.

Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’.

Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruki broj onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te jesenje večeri 16. listopada 1978. godine.

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća, a ogroman su doprinos dali i u obrani hrvatskoga juga, te u potpunosti opravdali ime što su ga nosili.

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoložive građe i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

  1. A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)
  2. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)
  3. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

 

Nakon smrti:

  1. Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.
  2. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.
  3. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)
  4. Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Ono što nam ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam naš mučenik Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj, demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti.

Nažalost i u domovini Hrvatskoj nakon rata koji smo dobili, pojavile su se mnoge naznake defetizma i destrukcije, što je teško shvatljivo, ali se mora priznati kao realnost. I to se među ostalim očitovalo u sramotnom odnosu prema našim emigrantima, idealistima i borcima za slobodu koji su za Hrvatsku sve dali, a od nje nisu tražili ništa. Poslije oluje, kad je dobiven Domovinski rat, iz svojih su jazbina počeli ponovno promaljati svoje štakorske njuške oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za njih je svaka borba za slobodu hrvatskog naroda bila “terorizam” i “ekstremizam”, a da je tomu tako, najbolje svjedoči tragična sudbina Bruninog bliskog prijatelja i suborca, Zvonka Bučića Taika.

Zvonko se poslije 32 godine robije vratio u Republiku Hrvatsku (srpnja 2008.), ali je u vlastitoj je Domovini od početka bio progonjen (medijskom kampanjom koja je bila ravna pozivima na linč), izrugivan, vrijeđan i omalovažavan od onih koji se nikad nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Izdržao je u tom bolesnom okruženju nešto više od 5 godina i kad dalje više nije mogao oduzeo je sebi život (1. rujna 2013. godine u Rovanjskoj), ostavivši svomu narodu poruku kako više ne može živjeti u ‘Platonovoj špilji’. Njegova vjerna životna suputnica Julienne, u knjigama Tvoja krv i moja (Zagreb, 2008.) i Ljubavnici i luđaci (Zagreb, 2008.), ostavila je svjedočanstvo o jednoj borbi i izgaranju za Hrvatsku, ali i o tragičnoj sudbini onih koji su dali sve, a Hrvatska im nije uzvratila – barem toliko da im omogući normalan i dostojanstven život, bez progona, etiketiranja, ponižavanja i omalovažavanja.

Danas svaki Hrvat treba postaviti samome sebi pitanje: Jesam li izašao iz Platonove špilje?

Dok god u nama postoji strah od slobode, od toga da bez kompleksa progovaramo o svemu, pa i o onim temama koje su u vrijeme komunizma bile tabu (kao što su mit o ustaškom Jasenovcu, krivotvorenje broja žrtava rata, konstrukcije vezano za povijesne događaje koje su komunisti “prilagođavali” svojim potrebama), nalazit ćemo se u ‘Platonovoj špilji’ i nećemo biti slobodni ljudi.

A duhovno i mentalno ropstvo najgori su oblici ropstva.

Bruno, Zvonko, Blago i brojni drugi heroji, svojim su nam životima i žrtvom koju su podnijeli za nas i Hrvatsku poručili: ne smijemo povijati glave i moramo se skupa izboriti za vlastitu slobodu – onu stvarnu slobodu koja čovjeka čini ljudskim bićem, a ne zatočenikom špilje u kojoj mu igra sjena zamjenjuje stvarnost, a “slobodu” određuje duljina lanca prikačenog uz okove.

Povratak u Domovinu

Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja. Oni su se okupili na posljednjem ispraćaju svoga prijatelja i brata, usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili i unatoč svim rizicima.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu u novijoj povijesti prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba, te cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše Cesarića, Trubač sa Seine (posvećene velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (1999. godine) u nazočnosti nekoliko tisuća ljudi i uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

(Izvor za foto: Croatiarediviva)

Za iznimne zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Slučaj Brune Bušića potvrdio je kako zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput njega.

Oni u svojim skučenim staljinističkim mozgovima nisu mogli shvatiti kako se istinu ne može ubiti, jer ona kad-tad izađe na svjetlo dana. Bruno je bio vjesnik  slobode koji se svjesno žrtvovao u borbi za ideal istine i pravde i njegova žrtva nije bila uzaludna.

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S.S. Kranjčević, A.G. Matoš, A.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali.

Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dokle budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom mukom i žrtvom obvezali da nastavimo san što su ga oni sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

“Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju” – rekao je ne bez razloga, davne 1961. godine John F. Kennedy u svome inauguracijskom govoru, nakon što je izabran za 35-og po redu predsjednika SAD-a.

Ova krilatica prihvaćena je od mnogih naših veteranskih udruga hrvatskog obrambenog rata kao geslo koje ga se trebamo držati.

Oni koji su se za našu slobodu žrtvovali, svojim su životima, mukom i prolivenom krvlju potvrdili taj zavjet.

A mi? Kako se mi ponašamo? I koliko nam je stalo do zajedničkih ciljeva, vlastite budućnosti, istine, pravde, morala, časti i dostojanstva?

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni vlastitih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na štetu svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek bez Domovine je kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Čovjek bez Boga i morala, ljuštura je bez sadržaja. Čovjek bez ideala i viših ciljeva već je umro, on samo misli da živi.

“Onaj tko je svačiji, taj nije ničiji, jer nije do njega čiji će biti” rekao je Otac Domovine.

No, da bi učinili svoju Domovinu istinski slobodnom, najprije moramo osloboditi sebe: straha, predrasuda i kompleksa koje nam drugi nameću.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo očajavati nad vlastitom sudbinom.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili makar otkriti istinu  o svemu što se događalo? Zar ni poslije 40 godina nismo u stanju izboriti se za konačno i potpuno otvaranje arhiva bivše Jugoslavije?

Ne dugujemo li to onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…pa na koncu i sebi samima? Kakva nam je sadašnjost ako u njoj ne gradimo zdrave temelje budućnosti?

S čvrstom vjerom u Boga svemogućega i s pouzdanjem u hrvatski narod, sjetimo se zavjeta što ga je naš Bruno položio sam pred sobom i svojom savješću u godini svoje mučeničke smrti:

 

“Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.”

Ante Bruno Bušić, 1978.

Trubač sa Seine, Ibrica Jusić

https://www.youtube.com/watch?v=SMmLHBrpOhY

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

Organizacije koje su pripremale ubojstvo hrvatskog revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika ANTE BRUNE BUŠIĆA (1939-1978.) Dio II.

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: kamenjar)

 U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti      Bruno je dobro znao da je odavno potpisao vlastitu smrtnu presudu i on je tom stazom koračao hrabro i nepopustljivo. U više navrata povjeravao je bliskim prijateljima kako zna da će kad-tad biti ubijen, a u bezbroj prigoda od bliskih je osoba primao upozorenja o mogućnosti atentata. No, znao je i osjećao da je put kojim je krenuo još u svojim gimnazijskim danima za njega jedini mogući izbor i nije očajavao niti posustajao.

Posljednji mjeseci njegova života prolaze u stalnom i napornom radu i neprekidnim putovanjima, uz neumjereno fizičko i psihičko iscrpljivanje do krajnjih granica, što je krhko tijelo sve teže podnosilo.

Materijalna oskudica, stalno mijenjanje boravišta i neizvjesnost koju je donosio svaki novi dan, morali su ostaviti traga. U svojim pismima koja je krajem 1977. i početkom 1978. godine uputio omiljenoj „nevistici“ (Julienne Bušić) prema kojoj je gajio bratsku ljubav i posebnu naklonost, žali se kako je bolestan ali unatoč svemu ne ide doktoru, a budući da ima neodložnih obveza trudi se raditi koliko može. Spominje i emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) i na jednom mjestu kaže:

„Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.“

(Vidi: hrvati-amac; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.10.2016.

S prijateljima Zlatkom Markusom, Mladenom Schwartzom i Tomom Matašićem, početkom kolovoza 1978. pokreće u Mainzu mjesečnik „Hrvatski list“, a neposredno prije smrti dovršava nacrt studije „Ustaše i komunisti“ koja je iste godine objavljena u „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskoj borbi“.

U ovoj studiji Bušić obrađuje još jednu, za jugoslavenske komuniste traumatičnu temu – suradnju ustaša i komunista u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije, njihovim planovima o uspostavi mješovitih tijela (“komiteta”) za političku i praktičnu suradnju i izradu zajedničke političke platforme za revolucionarno rušenje jugoslavenske „tamnice naroda“. Dakako, takve stvari su komunisti krili kao zmija noge. Njihova suradnja s četnicima (u pojedinim područjima BiH tijekom cijelog rata – o čemu su čak i pisali Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi ), pregovori s Nijemcima i kontakti s ustašama imali su status najstrože državne tajne i zbog otkrivanja tih podataka letjele su glave, ali naročito im je bilo stalo da prikriju svoju predratnu suradnju s ustašama koje su nakon 1945. godine oblatili preko svake mjere prokazujući ih kao najveće zločince i glavne krivce za sve što se događalo tijekom svjetskog sukoba.

Iako već dugo osjeća opasnost, Bruno ne zna da je njegova egzekucija već pripremljena. Odluka o njoj donesena još u siječnju 1977. godine.

Slijedi završni čin. Dželati su već pripremili zamku.

Tko su bili egzekutori?

Mnogi su nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je izvršitelj gnjusnog zlodjela?

Kako je već ranije rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine. Neki od detalja koji bi mogli služiti kao putokaz za utvrđivanje istine ugledali su svjetlo dana u vrijeme suđenja bivšim jugoslavenskim udbašima Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Njemačkoj (u studenome 2015. godine), ali oni se odnose na odluke političke vrhuške i SDB-a Jugoslavije i Hrvatske, gotovo pune dvije godine prije same egzekucije, a ne na samu pripremu i provedbu zločina.

Ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije, odnosno, tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak. I, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba izgubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala osobe od povjerenja iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu ili Zagrebu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Budući da je Bruno bio „meta“ od posebne važnosti i da je njegovo ubojstvo ne bez razloga pripremano gotovo pune dvije godine, zločinci su imali više nego dovoljno vremena da razrade sve potrebne detalje i prikriju tragove.

Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Neven Baričević, Slavko Buljat, Petar Gudelj, Ante Paparela, Miljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (navodno) bio s Brunom na toj posljednjoj večeri. Adresu gdje je stanovao (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugim Vinko Sindičić, pa Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još 1982.godine službeno su prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinka Sindičića (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve (Vicom Vukojevićem, Nevenom Baričevićem i drugima). Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko Čolak, Ivan Lasić, Blagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on dalje navodi i sljedeće:

„Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su svakako odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo Herljević, Miloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar. (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

I nikad ne treba smetnuti s uma kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji. Po svijetu se i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima kad su provaljeni, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili potakne sukobe u kriminalnim klanovima pri čemu se ubijaju međusobno.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim “ljutim” ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa “JNA” protiv naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode.

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

PIROMANI, NE “GASITE” VIŠE POŽAR, AKO BOGA ZNATE!

Objavljeno

- datum

Izvor za foto: fosmedia.me

Neću započeti s onom općepoznatom pričom o piromanu koji se poslije izbijanja požara umiješa u masu i tobože “gasi” požar, dok se u sebi naslađuje i likuje (a neki od njih prema tvrdnjama psihologa doživljavaju takvo zadovoljstvo kakvo inače nisu u stanju u običnim okolnostima), ali sve ovo što se događa na našoj javnoj i medijskoj sceni, podsjeća upravo na to.

Samo što piromana ima nažalost, na tisuće i tako su raspoređeni da im za potpaljivanje i nije potreban neki naročiti trud. Ima ih od vrha vlasti preko lokalnih političara do isfrustriranih oporbenjaka, da ne spominjemo medije koje je poodavno i gotovo posve zahvatilo žutilo – i to prljavo žutilo (za razliku od onoga kakvo smo imali na početku, 60-ih i 70-ih godina u ta davna romantičarska vremena kad su se oni koji nisu u stanju napisati ništa suvislo bavili estradom i goluždravim ljepoticama), počevši od mainstream tiskovina do TV kuća s nacionalnim frekvencijama.

Histerija koja se smišljeno, organizirano, planski i sustavno širila posljednjih par tjedana oko mirnog prosvjeda u Vukovaru – a njezini odjeci se još uvijek nisu stišali, najbolji je pokazatelj u kakvom svijetu živimo i koliko je naša javna scena prožeta hipokrizijom, lažnim moralom i prijetvornošću. U pravu su oni koji tvrde kako je to dostiglo razinu perverzije. I jeste, na žalost svih nas koji još uvijek očekujemo da se dogodi nešto normalno, neki logički i razumski pomak u glavama onih koji utječu na javno mnijenje i u velikoj mjeri oblikuju njegove stavove.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije pošteno ni sklopio usta nakon najave mirnog prosvjeda, a krenula je takva kakofonija razno-raznih teorija, naklapanja i nagađanja (o cilju, svrsi, namjerama itd. prosvjednika) da se odmah iz prve vidjelo kuda sve vodi.

Oni koji su dizali najveću halabuku, činili su to tobože vođeni “dobrim namjerama” (znamo već kako je ne rijetko i put u pakao popločan upravo tim “materijalom”), jer, eto, vjerovali mi to ili ne, njima je odjednom toliko “stalo” do Vukovara i pravde za žrtve da je to naprosto “ganutljivo”.

Gospodin premijer je pokušao ostati neutralan, ali ipak diskretno opominjući kako “postoji mogućnost politizacije skupa”, uz elegantnu opasku kako vjeruje da njegov “prijatelj” Penava nema zadnjih namjera.

I sad, pitam se ja, može li se igdje pod kapom nebeskom (pa samim time i kod nas u Hrvatskoj) upriličiti bilo kakvo okupljanje a da je unaprijed isključena njegova politizacija. Naime, ako to još uvijek nekomu nije jasno, današnji Homo sapiensi (a Hrvati čini mi se pripadaju također toj vrsti) obično su u psihološkom i sociološkom smislu osim Homo economicusi i Homo emoticusi, pa u stanovitoj mjeri čak i Homo politicusi, što je ponekad vrlo teško odijeliti, osim kod individua koje su u stanju kontrolirati svoj disocijativni poremećaj.

Dakle, od prvotnih sasvim diskretno iznošenih “bojazni” kako bi se mirni prosvjed u Vukovaru mogao izroditi u “nešto drugo”, a imajući u vidu “mogućnost manipulacije i politizacije”, ubrzo se sve skupa pretvorilo u neku vrstu “lova” na Penavu i organizatore okupljanja, s ciljem da ih se diskreditira.

Tako se čak postavljalo pitanje “iskrenosti namjera”, prognoziralo koliko su Vukovarci uopće skloni prosvjedu (čak uz tvrdnje kako će na njemu “biti svi osim Vukovaraca”), pa sve do otvorenog prozivanja Penavinog savjetnika Tomislava Josića, “po zlu” poznatoga lidera “Stožera za obranu hrvatskog Vukovara” (jer, tko to njemu, molim vas lijepo, samo zato što se u ratu borio za ovaj grad, izgubio članove obitelji i bio u logoru, daje pravo da ga brani u miru – i od koga).

Gruda koja je zavaljana postajala je sve veća, usporedo s najavama pojedinaca iz HRAST-a, MOST-a i nekih pravaških opcija da će se odazvati prosvjedu, a usput se (kao i obično) nastojala ubaciti “kost” među branitelje ionako “razbacane” po brojnim udrugama (ima ih navodno 1.384!), pa to i nije bila baš teška zadaća.

Nije nedostajalo ni pamfleta (Od Večernjaka i Jutarnjeg lista do perjanica lijevo-liberalnog medijskog žutila), a ulje je na vatru svojski dolijevala “javna” HRT i već uobičajeno RTL.

Namjerno sam izostavio SDSS, Pupovca, dožupana vukovarsko-srijemske županije Ćurčića i sve druge koji su se silno uplašili da će mirni prosvjed protiv nekažnjavanja zločinaca i nerada državnih institucija u tom pogledu “narušiti međunacionalne odnose” ili “neće doprinijeti njihovom poboljšanju”.

Ovaj stav bio bi čini se sasvim na mjestu da nije jednog jedinog “detalja”, a koji se sastoji u tomu da je upravo nekažnjavanje zločinaca – uz sve druge negativne posljedice sklapanja trulih kompromisa hrvatskih vlasti s dojučerašnjim akterima agresije na Republiku Hrvatsku – dovelo do toga da je Vukovar duboko podijeljen grad koji se od 1998. godine do danas nije ni za milimetar približio nekoj normali življenja.

Ono što je toliko podjeljeno da podjeljenije biti  ne može teško je dodatno podijeliti, a ono što je skroz-naskroz pokvareno još više pokvariti.

To je barem moja logika.

Ako je istinita teza Zorana Pusića i Milorada Pupovca (kako su u Vukovaru “ubijani i Srbi”), onda je potpuno neshvatljivo da s toliko indignacije odbijaju svaku pomisao kažnjavanja počinitelja (jer, od početka je naglašavano da je riječ o zahtjevima za procesuiranjem svih zločinaca, neovisno kojoj naciji ili vjeri pripadaju).

Ipak, najzanimljiviji su mi oni koji su opetovano, poput papiga ponavljali kako “prosvjedi nisu rješenje, jer ti se problemi rješavaju kroz institucije”!?

Eureka! (reče jednom davno Arhimed), samo što on za razliku od naših “pronalazača” nije otkrio toplu vodu, nego zakon uzgona.

Pa prosvjed se i organizirao upravo zbog nerada tih institucija, zar ne?

Ne znam možda nisu čuli, pa im ostalo nejasno.

I nema ni jednog jedinog protivnika prosvjeda (osim SDSS-a i društva), koji nije obično u uvodu izlaganja naglasio kako je on “legitiman”, uz neizbježno “ali” koje je dolazilo iza toga – umjesto da se stavi točka. Eto, samo da nije toga “ali”, sve bi bilo drugačije. To je, kao kad primjerice, čovjeku u tramvaju koji ima valjanu prijevoznu kartu potvrdite kako je ista ispravna, a onda ga optužite da se šverca, tako nekako, samo što je u ovom slučaju stvar daleko ozbiljnija od tramvajske vožnje.

O manipulaciji brojkama od strane službenih tijela MUP-a izlišno je i govoriti. Čovjek ne mora biti matematičar pa uočiti bitnu razliku između 9.000 prosvjednika koliko nam je “priznao” gospon ministar i barem 20-ak tisuća koliko ih je na Trgu dr. Franje Tuđmana u Vukovaru vidjela cijela Hrvatska.

Na kraju bih ponovio ono što sam nedavno napisao u jednom tekstu:

Gospodo i drugovi, ne gasi se vatra benzinom!

Sumnjam da će išta pomoći, ali eto…

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno