Connect with us

Zlatko Pinter

HRVATI SE VIŠE NE MIRE S NAMETANJEM KOLEKTIVNE KRIVNJE

Objavljeno

- datum

(foto: Hrvatskoobrambenoštivo)

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.- Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

SRPSKI NACISTI U OFENZIVI

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: Novi horizonti)

Iz Srbije nam kroz usta bivšeg Šešeljevog potrčka i obožavatelja, četnika i ratnog huškača, aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i dalje stižu blasfemične optužbe.

Klasična zamjena teza o “nacističkoj Hrvatskoj” i “antifašističkoj Srbiji” i dalje je na djelu i to već prelazi svaku razumnu granicu i završava u sferi patologije. Bolesnik Vučić i njegovi (ništa bolji) suradnici vjeruju da će tako promijeniti stvarnost i svijetu dokazati kako nisu ono što jesu, jer za sve što su do sada činili “krivi” su drugi, ponajprije Hrvati.

I tu je uzalud podsjećati, pozivati na razum i činjenice, opominjati, ukazivati na pogubnost politike sukoba i konflikta. No, prije svega treba znati i ne gubiti iz vida prostu činjenicu da se taj četnik, opskurni prevrtljivac, lažac i kukavica tako ponaša jer to odgovara njegovom biračkom tijelu, odnosno, najvećem dijelu Srba u samoj Srbiji i “republici srpskoj”.

I dok je tako – dok je većina Srba čvrsto vezana za velikosrpsku ideologiju odnosno za srpski naci-fašistički koncept – u Srbiji na vlast neče doći normalni političari demokratskog opredjeljenja niti će s Beogradom biti moguća dobrosusjedska suradnja.

I ne treba zaboraviti još nešto: riječ je o trajnom stanju društvene i nacionalne svijesti većine javnog mnijenja u Srbiji, što se, nažalost, jako teško i sporo mijenja, a mi smo skloni sve što se događa promatrati na razini incidenata.

 

Tradicija genocida i etničkog čišćenja

Nakon sveg zla što ga je Srbija počinila od 1904. godine do danas nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, bosanskim muslimanima i Hrvatima i toliko izgubljenih ratova, čovjek bi očekivao od njih barem da šute. Ali, ne, uporno okreću pilu naopako i dokazuju kako su operacije etničkog čišćenja i genocida poduzimali drugi, a ne oni. Taj stupanj perfidije i beskrupuloznosti, pri čemu se čak i očite i nepobitno dokazane istine i činjenice izvrću, a Srbija uvijek i u svakoj prilici sebe prikazuje kao žrtvu(koristeći to kao paravan iza kojega se skriva njihov velikosrpski naci-fašizam) nešto je što dovodi u nevjericu i nameće brojna pitanja, a jedno od temeljnih je: Kako s takvim susjedom uopće surađivati?

Svijet je bio svjedokom njihovih masovnih zločina nad Makedoncima, Albancima i muslimanima u vrijeme “oslobađanja” tzv. Stare Srbije (Makedonija, Kosovo, Sandžak), kad su srpske trupe na tradiciji Karađorđevih klanja u Beogradskom pašaluku (1804-1813.) nastavile svoj krvavi pir uz pomoć vlastitih i crnogorskih vojnika i komita (četnika), a ta zvjestva i nezapamćena nedjela (pri čemu su čitava sela pretvarana u prah i pepeo, neprijateljski vojnici i civili zvjerski mučeni, kuće pljačkane i spaljivane, žene silovane u masama) u svojim je izvješćima zabilježila i Komisija međunarodne Carnegijeve zaklade. Slična nedjela u još većem opsegu Srbija je počinila u Balkanskim ratovima i pod okriljem Prvoga svjetskog rata. Razaranja Skadra, Lješa, Ljume i masakri koji su tamo uslijedili višestruko su nadmašili sve ono što su u više od pet stoljeća na tim prostorima činili osmanlijski osvajači. U sjevernoj Albaniji zabilježena su i masovna pokrštavanja tamošnjeg stanovništva. O tim sramnim epizodama iz srpske povijesti pisali su u to vrijeme srpski oficir Kosta Novaković (u svome Ratnom dnevniku; vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html) i njegov ideološki istomišljenik (socijaldemokrat) Dimitrije Tucović (u Radničkim novinama i knjizi Srbija i Albanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije; vidi: pescanik.net; i pescanik.net, a danas ove teme obrađuje sociolog iz Beograda Damjan Pavlica (e-novine). O rasističkom odnosu spram albanskog naroda i propagandi koja je u tom smislu vođena od beogradske štampe između dva svjetska rata pisao je i hrvatski književnik Miroslav Krleža u svojoj knjizi eseja (Deset krvavih godina, Zagreb 1937.).

Bio je to nacizam prije Hitlera i fašizam prije Mussolinija. Velikosrpska ideologija po svojoj naravi objedinjuje najvažnije sastavnice ovih ideologija (teoriju nad-rase i obnovu “starog srpskog Carstva” – po uzoru na Dušanovo), a kao sredstva postizanja ratnih ciljeva koristi etničko čišćenje i genocid.

Slična je poltika provođena i u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, od koje se nastojala stvoriti “Velika Srbija” uz primjenu krvavog terora i nasilnog zatiranja svega što nije srpsko.

 

Dušom i tijelom uz Hitlera

Kad je u pitanju Drugi svjetski rat, nacizam i fašizam su u intelektualnim i crkvenim krugovima tadašnje Srbije imali fanatične pobornike i gorljive obožavatelje Hitlera, Mussolinija i Franca (već od početka 30-ih godina). Postoji čitav niz radova ozbiljnih srbijanskih znanstvenika (dr Dubravka Stojanović, dr Olivera Milosavljević, prof. Radomir Konstantinović itd.) koji se bave fenomenom srpskog nacizma i fašizma i kolaboracijom Srbije s okupatorom kroz cijelo ratno razdoblje 1941-45. Istaknuti rasisti i fašisti bili su tada kultni srpski pisac Miloš Crnjanski koji je već od 1936. godine za list Vreme izvještavao iz stožera generala Franca, veličao fašizam i snagu španjolskog diktatora, a izrugivao se republikancima (uz to je bio oduševljen prijamom kod Hitlera i njegovim pohvalama – uz srdačan zagrljaj). Crnjanski je u svome časopisu Ideje skupa s glavnim urednikom Svetislavom Stefanovićem promovirao rasnu teoriju i njezinim najradikalnijim oblicima (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y), a za ovaj časopis su pisali i mnogi tada istaknuti srpski intelektualci (Isidora Sekulić, Stanislav Vinaver i drugi). Danas se isti popularizira u Srbiji i “republici srpskoj” kao kulturna baština prvog reda.

U Srbiji se očekivalo da će se poslušnošću i služenjem Hitleru, na kraju, kad taj “novi poredak” zavlada ostvariti ideja “Velike Srbije” u okviru budućeg nacističkog carstva.

Zato je Srbija već u rujnu 1940 godine uvela rasne zakone, uvukla tadašnju Jugoslaviju u Trojni pakt, a 13. kolovoza 1941. godine, objelodanjen je Apel srpskom narodu koji je potpisalo 546 ntelektualaca predvođenih episkopima SPC, najviđenijim političarima i javnim radnicima. U njemu se pozivalo na potporu okupatorskoj vlasti i agitiralo protiv svih koji joj pružaju otpor, a među potpisnicima se nalazio i Viktor Novak (autor pamfleta Magnum crimen iz 1948., kojega je napisao za potrebe komunističke propagande, kako bi oprao vlastitu prošlost, optužio Katoličku crkvu, Alojzija Stepinca i hrvatski narod, te prikrio masovne zločine što su ih nakon rata počinili partizani pod vodstvom KPJ).

“Židovsko pitanje” u Srbiji je bilo riješeno već u svibnju 1942., a Beograd je postao prvi veći iuden frei grad u Europi. Kroz cijelo vrijeme rata tamo nije bilo nikakvih borbi (od jeseni 1941 do jeseni 1944.). Srbija je vjerno služila nacistima i izvršavala njihove naloge – počevši od Nedića i njegove vlade, do ljotićevaca, četnika, Specijalne policije i drugih postrojbi – o čemu je detaljno pisao i američki intelektualac židovskih korjena Philip J. Cohen u svojoj knjizi Tajni rat Srbije – propaganda i manipuliranje poviješću (Sarajevo 1996.; Zagreb 1997.).

Posebna je priča djelatnost SPC čiji su najviši velikodostojnici (od patrijarha Petra Rosića Varnave, preko Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca i brojnih drugih (od kojih su mnogi bili aktivni fašisti, četnički ideolozi i vojvode). SPC je također bila i ostala uz Hitlera od početka rata do kraja.

Danas najugledniji i najcjenjeniji srpski “duhovnik” i “svetitelj”, “Tajnovidac” i “Bogovidac” (koji jedini u crkvenom kalendaru SPC ima dva zapovjedna svetkovna dana!), okorjeli rasist, antisemit, aktivni član fašističke organizacije “Zbor”, duhovni otac Dimitrija Ljotića i tvorac novovjeke srpske teološko-nacističke ideologije zvane “svetosavlje”, Nikolaj Velimirović Žički bio je veliki obožavatelj Hitlera kojemu se divio kao “geniju i heroju”, pišući kako se ipak “mora priznati” da je njegov preteča bio Sveti Sava koji je put idejama što ih provodi Hitler srpskom narodu “utro prije 6 vekova” (vidi: http://www.telegraf.rs/vesti/910771-hitlerov-orden-cigarete-antisemitizam-sve-o-vladici-nikolaju-velimirovicu=)

No, kud bi nas odvela detaljnija razrada ove teme o kojoj su mnogi ljudi već napisali knjige!

 

Inverzija povijesti

Naš je temeljni problem da se i danas suočavamo s istim mentalitetom koji je kod naših istočnih susjeda nepromijenjen već čitavo stoljeće i pol. I da on, nažalost, u tom narodu prevladava.

Nema onoga što srpska propaganda nije u stanju izokrenuti – i ona to čini uporno i sustavno, jer im je takvo postupanje u prošlosti donosilo teritorijalne i strateške probitke. U onim razdobljima kad su natjerani na uzmak, nastoje se konsolidirati i ponovno kreću u kampanju istim smjerom: LAŽ I INVERZIJA POVIJESTI temeljne su odrednice te njihove propagande.

Srbija sve svoje izgubljene ratove pretvara u “pobjede”. I to je kod njih sasvim normalna stvar. U krajnjem slučaju, tu je “carstvo bebesko” uz pomoć kojega se i najveća nacionalna katastrofa može prikazati kao dobitak.

Čak i mit o Prvom svjetskom ratu (koji su posljednjih desetljeća pokušali instalirati kao pobjednički mit), postavljen je na klimave noge. Srpska je vojska pred očima cijelog svijeta bila razbijena i primorana na bježaniju (preko Albanije u Grčku), a tek četiri godine poslije vraća se i zahvaljujući isključivo saveznicima (ponajprije Francuzima) ulazi u Srbiju. Dakako, od toga je stvoren mučenički, ali u isto vrijeme i pobjednički mit, iako je tadašnji francuski predsjednik (i glavni saveznik Srbije tijekom ovog svjetskog sukoba) Georges Benjamin Clemenceau na Mirovnoj konferenciji u Versailles-u rekao kako su se Srbi “dovukli za repovima” njihovih konja, nazivajući ih “strvinarima saveznčkih pobjeda”.

Mogli bismo gotovo u nedogled spominjati epizode srpskih poraza i masovnih zločina što su ih počinili u ovom dijelu Europe u posljednjih 114 godina, ali možda je najbolje da se kratko vratimo na 90-e.

Mi Hrvati uvjerili smo se na svojoj koži u kojoj je mjeri taj velikosrpski osvajački mentalitet ostao nepromijenjen. Srpski agresor (četnici, dobrovoljci, krajinska i srbijanska paravojska i “JNA”) u suštinskom smislu nije promjenio ništa u svojoj strategiji od Nemanjića i “cara” Dušana do danas. Opkoli, razori, osvoji, pokolji, zapali, pljačkaj, siluj – i čini takve zločine da onima koji su živjeli na tim područjima nikad više ne padne napamet vratiti se na svoja zgarišta! Zar to nije bila njihova strategija!? Što su učinili s Vukovarom, Daljem, Sarajevom, Osijekom, Gospićem, Dubrovnikom, koliko su masovnih grobica napunili i gradova i sela etnički očistili!?

Žarili su i palili dok su bili jači. Kad je Hrvatska odgovorila i krenula u oslobađanje svojih okupiranih područja, dali su se u bježaniju i potom udarili u kuknjavu o “progonu i genocidu”.

Krivi su za smrt preko 150.000 ljudi, progonstvo više od 2 milijuna (od Hrvatske preko BiH do Kosova), za stotine tisuća invalida, desetke tisuća srušenih domova, za razaranje bolnica, crkava, džamija, škola, spomenika kulture, za pljačku, palež, za masovna silovanja, za zločine genocida i etničkog čišćenja s kojima će se njihovi mladi naraštaji tek morati suočiti (“Srbija će ovo ispaštati sledećih stotinu godina” – pisao je ne bez razloga Bogdan Bogdanović).

I ta bratija koja je u crno zavila milijune ljudi i teško osramotila vlastiti narod, prijeti, proziva, optužuje!

Misle da će svoje zločinačke krvave tragove prikriti optužujući druge, iako i sami znaju što su učinili!

 

Bogu hvala, nismo isti!

Može li se na hrvatskoj strani pronaći jedan jedini časnik koji je zapovjedio takva granatiranja i satiranja gradova i sela, ili onaj koji je zapovjedio da se opkoli, zarobi i pobije na jednom mjestu (Srebrenica) preko 8.000 ljudi!? Ima li među Hrvatima zločinaca takvog kalibra kao što je Srbin Milan Lukić koji je u Višegradu spalio 119 živih bošnjačkih civila? Milana Lukića se i danas u Srbiji i “republici srpskoj” slavi kao nacionalnog junaka, a u Patrijaršijskom domu u Beogradu SPC na sva zvona promovira njegove knjige!? I jedan Goran Jelisić, zvani Adolf (po Hitleru) je nacionalni junak, kao i Željko Ražnatović Arkan, Slavko Savanović Kojić (zvani Geza), Milorad Ulemek Legija, Sretko Kalinić, Nebojša Minić Mrtvi, Marinko Magda, Siniša Petrić Zenica i čitava plejada drugih krvnika kojih bi se trebao sramiti svaki civilizirani čovjek. Slave i Mladića, Karadžića, Miloševića i sve druge zločince bez trunke srama i obzira prema žrtvama!

Negiraju genocid u Srebrenici, krivnju za Vukovar i Sarajevo, ne žele se suočiti ni s jednom od svojih tamnih mrlja!

I još uz sve to nas nazivaju sljedbenicima nacista!

Među Hrvatima na sreću takvih nema. Nek ih potraže među sobom – i počnu od predsjednika i njegove svite.

Njihove optužbe izvan pameti, ali se na njih reagirati mora.

Sa Srbijom, dok su na njezinom čelu patološki lašci, huškači i naci-fašisti poput Vučića, Dačića, Vulina i sličnih, ne treba imati nikakve veze, jer ta je vlast odraz većinske volje javnog mnijenja – ma što tko mislio i govorio o tomu!

Čini se da su i u našem MVEP-u počeli shvaćati tu prostu istinu. Samo da ih ne popusti, prije nego Srbija ozdravi.

Zlatko Pinter/Croative.net

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KAKO JE NEKAD PISAO DEJAN JOVIĆ

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografju: VekVrhveka)

Vjerovali ili ne, današnji radikalni velikosrpski propagandist i ideolog, dr sc Dejan Jović, u svojoj je ranoj fazi znanstvenog „sazrijevanja“ (kao jedna od mladih uzdanica Šuvarove Sosijalističke radničke partije – SRP), imao prilično uravnotežene stavove vezano za tadašnju političku zbilju, pa i za događaje i procese koji su u odlučujućoj mjeri utjecali na raspad SFRJ.

Iz obilja činjenica koje potvrđuju metamorfozu Dejana Jovića iz znanstvenika koji pokušava promišljati u  – politikanta, ovom prigodom evo samo dva primjera (iz njegove knjige Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003.)

Sredinom 80-ih godina XX stoljeća, radikalni velikosrpski nacionalisti u Srbiji predvođeni „kritičkom inteligencijom“ (na čijem je čelu tada „duhovni otac nacije“ Dobrica Ćosić od milja zvani Gedža) sve češće govore o „silovanom srpstvu“ izražavajući svoje zgražanje i revolt nad time što Jugoslavija ne čini ništa kako bi „suzbila šiptarski terorizam“ i kosovsku „politiku flaše i kolca“ (riječ je o 1985. godini i navodnom „nabijanju na kolac“ Crnogorca Đorđa Martinovića što su ga – opet navodno – počinili „albanski separatisti“, a što nikad nije dokazano) i od kosovske krize nastoje napraviti općejugoslavenski problem. Najviđeniji srpski intelektualci tog vremena traže bezuvjetnu solidarnost ostalih republika i nastoje ih okupiti u jedinstvenu frontu sumjerenu protiv ostataka „turskog bašibozuka“ (kako se u njihovim krugovima od „milja“ tada često nazivalo kosovske Albance), ali i svih onih koji ne dijele njihovu viziju „nove Jugoslavije“ .

U nizu razno-raznih apela, molbi, „vapaja“ i plediranja na „svest i savest“ ponajprije Slovenaca i Hrvata (za koje se ne bez razloga u Srbiji smatralo da baš i nisu previše voljni miješati se u njihove „unutarnje stvari“), spomenuti Dobrica Ćosić, nekadašnji Titov poltron, obožavatelj i njegov „dvorski pisac“,  idejni tvorac Memoranduma SANU, meštar zaplotnjačkih propagandnih igara (koji je pored tituliranja „duhovnim ocem nacije“ ne rijetko nazivan i „srpskim Tolstojem“), u studenome 1986. godine piše pismo svojoj prijateljici i bivšoj partijskoj „drugarici“, Slovenki Spomenki Hribar, u kojemu poznatim riječnikom velikosrpske propagande navodi lažne podatke o „albanskom teroru na Kosovu“.

Evo što o tom pismu kaže Dejan Jović:

„ Pismo koje je Dobrica Ćosić poslao slovenskoj sociologinji Spomenki Hribar, u novembru 1986., otkriva do koje je mjere percepcija o seksualnim zločinima Albanaca ušla u javni diskurs. Ćosić citira svog prijatelja, čestog posjetitelja Kosova, koji mu je rekao da je u selu Klina samo tog ljeta 20 djevojčica silovano, a da se ni riječ o tome nije pojavila u medijima. ‘Ta su silovanja oblici totalnog rata protiv srpskog naroda, kojeg planiraju i sistematski izvode bataljoni mladih ljudi otrovanih nacionalnom mržnjom, i koji su zaštićeni zakonom i vladom’ (Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Beograd, Politika, 1992., str.87.). U svom govoru na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog vrha Srbije (5. novembra 1988.), predsjednik Predsjedništva Srbije Petar Gračanin, rekao je: ‘Na Kosovu, došli smo do tačke na kojoj više ni devojčice u obdaništima, nijedna žena, mlada ili stara, ako je srpske ili crnogorske nacionalnosti, ne može da prošeta kroz albansko selo bez pratnje ili zaštite’“ (autor kao izvor navodi: IB CK SKS, 8/1988:6).

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 354., bilješka br. 27.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Već na sljedećoj stranici iste knjige (br. 355.), autor daje argumentaciju kojom u cjelosti pobija Ćosićeve navode (uz citiranje podataka i komentar istih) pa kaže:

„Još je više iznenađujuća snaga srpskog narativa, pogledaju li se podaci za silovanja: od 1. januara 1981. do 1. novembra 1986., na Kosovu je bilo 360 seksualnih delikata (silovanja, pokušaja silovanja, i drugih ‘djela protiv časti, morala i ugleda’). U 277 slučajeva i žrtve i zločinci su bili Albanci/Albanke, dok su u 38 slučajeva oboje bili Srbi/Srpkinje. Albanci su bili počinitelji takvih zločina nad Srpkinjama/Srbima u 58 slučajeva (od kojih 16 silovanja), dok je u sedam slučajeva počinitelj bio Srbin/Srpkinja, a žrtva Albanka/Albanac (Branko Horvat, ‘Kosovsko pitanje’, Zagreb, 1989., str.154.). Prema tim podacima, Albanci su počinili – u relativnim brojkama (tj. kad se uzme omjer u stanovništvu) – manje zločina tog tipa od Srba… Nakon početka kampanje protiv politički motiviranih seksualnih delikata, zločini te vrste gotovo su nestali. Od početka 1986. do juna 1988., slijedeći zločini u kojima su žrtve bili Srbi i Crnogorci registrirani su na Kosovu: nijedno ubojstvo, dva pokušaja ubojstva i četiri silovanja. Registrirana su  22 fizička napada, 67 prijetnji, 18 verbalnih napada, 69 uličnih tučnjava, 56 povreda polja, 4 povrede šuma i dvije prijave za trovanje vode (B. Horvat, isto, str.155.).“ (istaknuo: Z.P.)

Prilično uravnotežen pristup, uz očitu tendenciju osude velikosrpske propagande i dokazivanja njezine neutemeljenosti u činjeničnom stanju, zar ne?

Evo i sljedećeg primjera.

Te iste (1985.) godine, kad su srpske tajne službe inscenirale tobožnje „nabijanje na kolac“ Đorđa Martinovića, iz tiska izlazi Knjiga o Milutinu, autor Danka Popovića.

Riječ je o „epskoj priči“ pisanoj priprostim seljačkim jezikom (tako da je svaki Srbin dobro razumije), u kojoj glavni lik, šumadijski seljak Milutin, u komunističkom zatvoru, neposredno pred smrt „otvara srce“ i svome sudrugu – robijašu s kojim dijeli ćeliju, priča svoju životnu štoriju. U suštini, Milutinova se ispovijest svodi na vrlo sugestivan i prilično dojmljiv opis vlastitih patnji i stradanja kroz koja on prolazi od Balkanskih ratova, preko dva svjetska sukoba i na kraju završava u komunističkom kazamatu pod optužbom da je „kulak“, „srpski hegemonist“ i „državni neprijatelj“. Milutin je (kao i svi drugi Srbi toga vremena – što je uvriježena tvrdnja kojoj valjda i ne treba dokaza), cijeloga života bio „opijen jugoslovenstvom“ i prepun „ljubavi prema svojoj južnoslovenskoj braći“ za koju neštedimice „lije krv“ i „podnosi neviđene patnje“ ne bi li ih „oslobodio od tuđinskog jarma“. Iako intimno zna (što i potvrđuje u trenucima „triježnjenja“ od „ideala kojima je obuzet“), kako su oni (pogotovu Slovenci, Hrvati i muslimani) nad njegovim narodom „stolećima činili zločine i istrebljivali ga“, Milutin uporno „proljeva krv“ i „bori se kao lav“ od Soče do Ohrida, Skadra i Bojane, sve dok svojoj nezahvalnoj subraći ne donese slobodu. On trpi i šuti, iako je duboko svijestan te njihove mržnje prema Srbima, svjestan da će „čim im se ukaže prilika ponoviti iste zločine“ koje su činili u prošlosti. No, tako dobrohotan kakav jeste, krotke duše i široka srca koje zna samo za ljubav, on bezgranično prašta. Milutin je „mučenik“, „paćenik“ i „izopćenik“ koji je nepravedno i trajno „žigosan“ kao „unitarista“ i „hegemonista“ – samo zato što pripada jednom časnom, hrabrom, velikodušnom i dobrodušnom (ali i naivnom!) narodu koji se uvijek žrtvuje za druge, a to mu se dobro, nažalost, vraća zlom.

Milutin uskoro postaje (virtualni iliti duhovni)  „tata svih Srba“ – kako reče sam Danko Popović jednom prigodom, a Knjiga o Milutinu (Beograd, 1985.) u doslovnom smislu riječi preko noći apsolutni književni hit u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Ona ulazi u svaku srpsku kuću i ekspresno, munjevito (po skraćenom postupku) i u srednjoškolsku lektiru u Srbiji i Vojvodini. Za kratko vrijeme tiska se 40 izdanja u fantastičnih (za većinu daleko značajnijih književnika nedostižnih) više od 500.000 primjeraka (s tendencijom daljnje ekspanzije), te u samo nekoliko mjeseci postaje najčitanija knjiga u Srbiji u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O njoj se pišu hvalospjevi, sjajne kritike, dobiva nagrade i pohvale, pristupa joj se kao nekoj vrsti literarnog „nacionalnog žrtvenika“.

No, u čemu je tajna Popovićeve knjige koja (ruku na srce, po svojim literarnim dosezima ne bi zadovoljila ni najskromnijeg, polupismenog čitatelja koji promišlja svojom glavom i zna što je pisana riječ)? U tomu što je Knjiga o Milutinu ustvari digest (sažetak) romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti, tog „mitskog“ opusa „duhovnog oca nacije“ (u 4 sveska, na ukupno 2212 stranica) u kojemu je autor preko jedne srpske obitelji i njezina stradanja u vrijeme Prvoga svjetskog rata, prikazao „zlu kob“ i „nesretnu sudbu“ srpskog naroda, dakako, opet u svjetlu „žrtvovanja za druge“ i trajnog podnošenja teških nepravdi. Ta „mučenička nacija“, frustrirana stoljetnim „nepravdama“, koja se iz „pobednika u ratovima“ pretvara u „poraženika u miru“, konačno „mora progledati“, svojim „vekovnim neprijateljima“ jednom zauvijek dati do znanja da ona taj „ponižavajući položaj ne prihvaća“ – i naravno, vratiti im istom mjerom! To je poruka koja se provlači između redova, kako kod Dobrice Ćosića, tako i kod Danka Popovića.

Brojni intelektualci u Srbiji upravo u ovom fenomenu „Milutina“ vide onu razdjelnicu, kritični trenutak kad je ogromna većina javnog mnijenja (kako to jasno i glasno kaže profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Dubravka Stojanović), „prešla na čeničku stranu“ („Svi…skoro svi su, da tako kažem, prešli na četničku stranu“ – veli ona):

„Više puta smo, naravno, pričali šta znači takav odnos prema četnicima. Ono što mislim da još jednom mora da se kaže, to je da je samo jedan dokaz o tome da je ta ideologija u Srbiji pobedila. I ta ideologija jeste u Srbiji pobedila mnogo pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ona je nedvosmisleno većinu dobila već negde od 1985. godine, od kad kreću one desetine hiljada tiraža Knjige o Milutinu. Tada je već javno mnjenje potpuno prešlo na četničku stranu, da tako kažemo, već od 1985. godine. Slobodan Milošević je došao na već formiran i primljen program, prosto kao njegov egzekutor i mislim da je to ključno o čemu treba da govorimo, da ne treba da se sada pecamo sa nekim detaljima iz Drugog svetskog rata ili sa nekim datumima, pa će sad ovi njegovi obožavaoci da izvuku odjednom neki datum i da kažu da su četnici, evo majke mi, ubili tog jednog Nemca. Dakle, to nije nivo razgovora na koji treba ikada pristajati.“ (Vidi: https://pescanik.net/nadziranje/)

I ne zaboravimo, riječ je o 1985. godini, kad još uvijek nije bilo nikakvih naznaka višestranačja u Sloveniji i Hrvatskoj niti nacionalnih pokreta koji su težili za samostalnošću ovih republika.

Razmatrajući fenomen Knjige o Milutinu i njezina utjecaja u svjetlu distanciranja od Jugoslavije, Dejan Jović piše kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi“ 1978. … pred SANU:  „’U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?’

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)

Kult „ugroženog“ i „obespravljenog“ Srbina tako nezaustavljivo „vaskrsava“ – na filmu, u literaturi, publicistici, historiografiji, medijima, kazalištu, na političkim pozornicama i javnim tribinama, u slikarskim, glazbenim i kiparskim umjetničkim djelima, monografijama, žrtvoslovima, crkvenim „spomenicama“, „molebanima“, „parastosima“ i „opelima“, na uličnim mitinzima i skupovima, gdje god okom kreneš i uhom poslušaš.

I to nije sve.

Iz takvog diskursa javlja se jedna zloćudna i zlokobna paradigma čiji je kamen zaglavni „vraćanje istom mjerom“, „naplata duga u krvi“, „namirivanje ‘krvarine’ od vekovnih neprijatelja naših…“

Te morbidne teorije o nepostojećem „dugu u krvi“ rađaju se u bolesnim glavama onih kojima trebaju poslužiti kako bi se opravdalo zatiranje i istrebljenje drugih naroda i otimačina njihove zemlje, a što su takve tvrdnje daleko od svake istine i realnosti –  tko će još za to mariti!?

Ne kaže Dobrica Ćosić uzalud: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

No, ostavimo se Ćosića.

Pitam se što bi „naš“ Dejan Jović danas rekao o onome što je pisao 2003., kao već zreo čovjek od 35 godina s titulom dr sc (koju je stekao 4 godine prije u Engleskoj) u džepu?

Bi li bio spreman citirati izvore koji dokazuju lažnu ugroženost njegovih zemljaka u „sao krajini“ uoči raspada Jugoslavije onako kako je to nekad činio vezano za Kosovo, ili potvrditi svoje teze o kretanjima u Srbiji i bivšoj SFRJ te daleke 1985. godine, kad je većina Srba prešla na četničku stranu?

Kameleoni su vrlo zanimljiva sorta.

 

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

U SPOMEN NA HRVATSKOG VITEZA, PRIPADNIKA „GROMOVA“, TENKISTA DAMIRA POKIĆA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: udruga-2gbr-gromovi)

Na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, u nazočnosti ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda i i njegovog pomoćnika nadležnog za Upravu za zatočene i nestale Stjepana Sučića, danas, 23. srpnja 2018. godine, identificirani su posmrtni ostaci hrvatskoga viteza, branitelja, dragovoljca, časničkog namjesnika, tenkista 2. gardijske brigade (Gromovi), Damira Pokića.

Damir je rođen 13. listopada 1962. godine u Zagrebu, a  početkom Domovinskog rata uključio se dragovoljno u obranu Hrvatske. U vojnoj operaciji „Vihor“ koja se prosinca 1991. godine odvijala na Banovini, nestao je na području Gračanice Šišinečke skupa s preostala 3 člana posade (Siniša Janjić, Damir Sajko i Pave Žgela), dana 12 prosinca 1991. godine.

Posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika.

Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na području Gračanice Šišinečke iz prikrivene grobnice, nakon terenskog istraživanja mogućih lokacija masovnih grobnica što ga je provela Uprava za zatočene i nestale u lipnju ove godine.

Po završenom postupku identifikacije, ministar hrvatskih branitelja i njegovi suradnici izrazili su sućut obitelji koja je dugih 27 godina tragala za posmrtnim ostacima svoga sina, supruga i oca i konačno našla mir.

Mi, Damirovi suborci i prijatelji, čuvat ćemo uspomenu na našeg viteza i njegovu žrtvu.

Obitelji iskrena sućut, a Damiru laka hrvatska zemlja za koju je dao svoj život.

SLAVA MU!

Zlatko Pinter/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno