Connect with us

Igor Petrić

Hrvati, poluhrvati i antihrvati

Published

on

Ni jedan narod nije potpuno homogen. Pa tako nije ni hrvatski narod. Uvijek postoje razlike unutar nacionalnoga bića. To je osobito vidljivo u odnosu prema općemu dobru. Upravo ovaj odnos određuje pravu mjeru nečijeg hrvatstva, a ne krvna slika ili rodoslovno stablo. O nečijem domoljublju najbolje svjedoče djela. I to upravo ona koja se tiču zajednice, a ne samo pojedinca.

Da bih čitavu stvar učinio jednostavnijom ja sam sebi uzeo slobodu i puk hrvatski podijelio u tri osnovne skupine. Podijelio sam ga na prave Hrvate, antihrvate i poluhrvate. Moja je namjera pokušati razlučiti žito od kukolja. Naš narod ima, kao i svaki, i jednoga i drugoga. Pa krenimo redom. Za početak ćemo oslikati profil antihrvata.

Njihova je glavna osobina izražena mržnja prema svemu hrvatskome. Od hrvatskih nacionalnih simbola oni neizbježno dobivaju ospice. Bjesne i pjene na sve što odaje identitet i suverenitet hrvatskoga naroda. Jezik, himna, povijest, Domovinski rat crvene su krpe koje ih draže i dovode do ludila. Za njih je svako, pa i najbenignije hrvatstvo, najcrnje ustaštvo. Njima je samo mrtav Hrvat dobar Hrvat. Između republike Hrvatske i Nezavisne države Hrvatske oni ne vide značajniju razliku.

Antihrvati su mahom politički Jugoslaveni, ali često su to i globalisti, ponekad su i neprilagođeni pripadnici nacionalnih manjina. Nerijetko su po porijeklu Hrvati, ali se svojih korijena stide i rade sve ne bi li ih zanijekali. Nacionalni ponos za njih je teška bolest koju valja liječiti, a sa svojim se anacionalnim osjećajem beskrajno ponose.

Brojčano ih nema puno, ali su zato jako eksponirani. Mediji, ministarstva, državne službe, državne firme i institucije pune su antihrvata. Postotak uhljeba među njima užasno je velik. Pa tako imamo samo nama svojstven paradoks da su najveći mrzitelji ove države upravo oni koji od njezina novca najlagodnije žive. Zamislite samo kakva morate biti moralna nakaza da živite na grbači onih koje duboko prezirete?

Antihrvat živi kao i svaki petokolonaš u savezu s neprijateljima vlastite države. On će saveznika naći i u crnome vragu samo da se održi na poziciji u kojoj parazitira. Svjestan je da je strano tijelo. Dobro zna da je izdajica i pokvarenjak. U dubini duše zna da se sutra situacija može stubokom preokrenuti, a on se naći u poziciji puža golaća bez političkog zaleđa. Zbog toga je glavna emocija koja pokreće svakog antihrvata – strah. Užasni strah da će se puk hrvatski naglo probuditi i oduzeti im sve one privilegije koje trenutno uživaju.

Antihrvatu opće narodno dobro nije ni na kraj pameti. On ga spominje ponekad samo kao demagoški ukras. Antihrvat misli isključivo na sebe i nikoga više. Sposoban je uništiti sve i svakoga samo da se održi na svojoj uhljebničkoj poziciji.

Za razliku od antihrvata pravi Hrvati su u svojoj državi gurnuti na margine. Iako zamjetno brojniji njihov je utjecaj razmjerno slab. U državnoj upravi, u politici, u medijima nije uputno biti pravi Hrvat. Zbog toga je njihov glas slab, a kako vrijeme prolazi situacija je sve gora. Pravi Hrvat misli o općem dobru, ali može malo učiniti da se stvari promijene na bolje. Među pravim Hrvatima najviše je hrvatske sirotinje. Oni koji ovu zemlju najviše vole imaju od nje najmanje. Puno pravih Hrvata mora zato trbuhom za kruhom u druge zemlje kao što je to bilo i stoljećima prije. Najviše je u postotku pravih Hrvata među braniteljima iz Domovinskog rata. I njihov je utjecaj marginaliziran, a politička im je snaga nikakva.

Na svakim izborima upravo se pravim Hrvatima najviše tepa i podilazi. Poslije svakih izbora prave se Hrvate prve i prevari. Jer čim se neka stranka dočepa vlasti zaboravlja na svoja predizborna obećanja i okreće se svojim sebičnim interesima. Svaka je vlast u Hrvatskoj do sada favorizirala antihrvate na štetu pravih Hrvata. To je najčešće rađeno s namjerom dodvoravanja svjetskim i europskim centrima moći kojima je jaki hrvatskih nacionalni interes smetnja i prepreka u kontroli ovoga dijela Europe.

Za kraj su nam ostali poluhrvati. Oni nisu protiv hrvatske države. Njih ne iritiraju nacionalni simboli. Oni generalno nemaju negativan odnos prema Domovinskom ratu. Ovo se osobito odnosi na našu najmlađu generaciju koja je zaražena potrošačkim društvom i globalističkom sebičnošću.

Poluhrvat će u doba svjetskoga prvenstva staviti na glavu navijačku gljivu s kockicama. Možda će i na retrovizor navući navijačku navlaku u nacionalnim bojama. Ali u suštini poluhrvat nema osjećaja za opće dobro. Poluhrvat ne voli Hrvate u BiH. Poluhrvati nemaju osjećaj samilosti ako je Slavonija poplavljena ili Dalmacija opožarena.

Poluhrvati uglavnom misle samo o sebi i svojemu osobnom probitku. Najveća boljka poluhrvata je njihova pasivnost. Na određeni način poluhrvata iritiraju i antihrvati i pravi Hrvati. Poluhrvat misli kako pravi Hrvati pretjeruju u svojemu nacionalnom zanosu. Istovremeno, poluhrvati se ne daju navući na priču koju im serviraju antihrvati. U slučaju kakve kataklizme ili izravne vojne opasnosti veći bi dio poluhrvata ipak stao na branik domovine. Oni to ne bi napravili odmah i bez razmišljanja, ali kad bi dogorjelo do nokata ponašali bi se posve isto kao i pravi Hrvati. Ova ih osobina na koncu u očima antihrvata svrstava u njihove neprijatelje. Zato antihrvati mrze poluhrvate jer u njima vide prikrivene ustaše.

I tako je naše nacionalno biće danas raspolućeno. Jedni su puni mržnje i bijesa, a imaju pritom mnogo i novca i privilegija. Drugi su puni ljubavi i požrtvovanja, a imaju razmjerno malo. Oni pak treći misle uglavnom samo na sebe i svoje trenutne probitke. Svi zajedno smo na gubitku. I tako će biti sve dok za kormilom ove zemlje budu oni koje je ne vole i žele joj zlo.

Igor Petrić

Komentari

Igor Petrić

UMJETNI EGZEKUTORI? Tko danas gura ciljeve “umjetne inteligencije”?

Published

on

Kroz medije se stalno plasira slika o umjetnoj inteligenciji kao neizbježnoj tekovini naše tehnološke budućnosti. No što je zapravo umjetna inteligencija i kome će ona u budućnosti služiti?

Može li inteligencija uopće biti umjetna? Jer ako je umjetna onda nije inteligencija. Ta se dva pojma međusobno isključuju. Umjetno ne može biti inteligentno i inteligentno ne može biti umjetno.

Inteligencija jest uvijek nešto živo. Ona je kreativna, ona stvara, ona uvijek ima zacrtane ciljeve. Kreativne ciljeve. Ako su joj ciljevi destruktivni ona prestaje biti inteligencija. Jer čim nešto uništava to više nije inteligentno. Svako uništavanje na koncu završi uništenjem i onoga tko je uništavanje započeo. Samo glupost može biti destruktivna.

Umjetna inteligencija ne može imati vlastite ciljeve. Te joj ciljeve mora odrediti netko drugi. Čim joj to netko drugi određuje ciljeve ona više nije samostalna, pa tako automatski nije ni inteligentna. Inteligencija pretpostavlja samostalnost u odlučivanju. Osoba koja nije samostalna nije ni inteligentna u svojemu djelovanju. 

Tko financira rad na umjetnoj inteligenciji?

Razmislimo malo o tome tko zapravo vlada modernim tehnologijama? Tko ih usmjerava tokovima vlastitoga novca? Tko je glavni financijer? Kome je u to interesu da se takve tehnologije dalje razvijaju? Jer sve je u životu vezano uz neku svrhu. Svrha je ta koja svemu daje i smisao i razlog.

Mogu li amoralni, pohlepni i bezdušni pojedinci kreirati moralni, suosjećajni i pravedni svijet budućnosti? Jer ako je golemi kapital koncentriran u rukama malobrojne bogate klike u što oni svoj novac ulažu posljednjih desetljeća?

  • U biotehnologiju
  • U genetski modificiranu hranu
  • U farmaceutsku industriju lijekova i cjepiva
  • U kloniranje ljudskih bića
  • U razvoj umjetne inteligencije

I kakav je krajnji cilj njihova djelovanja? Kamo nas vodi put kojim su krenuli i kojim nas sve zajedno žele povesti? Pa oni samo zadovoljavaju svoje vlastite najniže porive. Jer ljude koji kreiraju našu i vašu budućnost motivira: 

* pohlepa

* volja za moći

* želja za vlašću 

To su arogantni i beskrajno sebični pojedinci. Zapravo se radi o vrlo lošim ljudskim bićima. I kako onda da nam takvi likovi kreiraju svijetlu budućnost? Kako da takvi, u osnovi loši ljudi, određuju pravac kojim će se ljudsko društvo kretati?

U kojem se pravcu svi skupa krećemo?

Dominantna logika današnjega svijeta jest logika kapitala. Kapital je taj koji pokreće današnji svijet. A kapital je danas mahom špekulativan. Lihvarski kapital nastao je na kamatama koji su gulikože zgrtali unatrag zadnjih nekoliko stoljeća. Ali njihov se svijet urušio jer je sve manje onih koje se može nekažnjeno pljačkati. Izlaz se zato traži u stvaranju posve novog, drugačijeg svijeta.

I u tome svijetu važnu ulogu ima umjetna inteligencija koja će pokorno služiti svojim tvorcima. Ona će biti njihova produžena ruka. Ona će bespogovorno i bez trunke krzmanja izvršavati sve njihove naredbe i zadatke. 

To je prava uloga umjetne inteligencije.

Nju bi najbolje bilo nazvati umjetnim slugama i egzekutorima. Jer današnji su vlastodršci jako razočarani svojim inženjerima, agentima, policajcima i vojnicima. Njihova je velika mana da ponekad pokazuju moralna osjećanja, a to bogataška klika ne voli. Moral je ovdje jedna nepremostiva prepreka. 

Robot neće imati nikakvih moralnih dvojbi i zato je idealni egzekutor budućnosti. 

Ono što bi svima moralo biti jasno je da tu budućnost kreiramo svi mi zajedno. To znači da bogataška klika nema na nju nikakvo patentirano pravo. Ne pripada njima ta budućnost ništa više nego vama ili meni. 

Svi smo mi njezini kreatori.

Igor Petrić/Croative.net

Komentari

Continue Reading

Igor Petrić

Golema moć pozitivne promjene ili snaga dobrih vijesti

Published

on

Ako malo pogledamo oko sebe lako ćemo uočiti kako dobra, iskrena i poštena društvena inicijativa u našem društvu danas propada.

Naše namjere mogu biti plemenite, možemo imati i žara i volje, ali uza sav trud naš rezultat će biti mizeran. Sve oko nas ostaje jednako loše, nepravedno, nepošteno i pokvareno. Što to u našemu društvenom angažmanu ne valja? I kako to promijeniti?

Svima je jasno kako poštenih ljudi u Hrvatskoj ima dosta. To su ljudi koji bi mijenjali svijet oko sebe na bolje. To su oni koji neizmjerno vole ovu zemlju i koji ovom narodu žele dobro. Osobito se to odnosi na one koji su se za ovaj naš narod i oružano borili.

Zašto sva naša nastojanja da se ljude motivira propadaju, a sva želja za promjenom prestaje prije nego li što se išta i započelo?

Prije nekih par tjedana naišao sam na jedan zanimljivi video koji sažeto pogađa bit problema s kojim se susrećemo.

Taj je video pod naslovom: /How to motivate yourself to change your behavior | Tali Sharot | TEDxCambridge./

Radi se dakle samo o načinu na koji ljude motiviramo na određeno ponašanje. Znači, naša je namjera dobra, naši su ciljevi dobri, ALI NAŠ NAČIN JE POGREŠAN! Što to u njemu nije dobro?

Ljudi po prirodi ne vole slušati loše stvari. Zašto? Zato jer im je puna kapa loših stvari. Loše stvari nailaze poput plime sa svih strana. Loše su vijesti u svim medijima. Loše su vijesti vezane uz naše bližnje (bolest, nepravda, siromaštvo). Mi smo kao jedinke okruženi poplavom očajnih i tužnih životnih priča.

I ZATO SE LJUDE NIKAKO NE MOŽE MOTIVIRATI STALNIM IZNOŠENJEM LOŠEGA! 

Normalno ljudsko biće ima određeni kapacitet primanja lošega. A taj je kapacitet odavno premašen. I što rade naši vrijedni politički aktivisti? Misle da će iznošenjem još više lošega trgnuti ljude da se pokrenu i napokon zažele promjene.

No to se neće dogoditi.

Jednostavno zato jer je svaka loša vijest, loša informacija, loša misao, u startu gurnuta u stranu.

LOŠA INFORMACIJA IZAZIVA U LJUDIMA NELAGODU. I zato se ljudi od nje uklanjaju, bježe i sakrivaju. Previše lošega normalno ljudsko biće jednostavno ne može podnijeti.

LJUDI ŽELE DOBRO!

Iz ovoga proizlazi da svaki politički aktivist kritiziranjem trenutačnog stanja zapravo radi na njegovom učvršćivanju. Što je više lošega to će se ljudi više sakrivati od stvarnosti i na koncu biti sve dalje od promjena.

Ponavljam, ne radi se o cilju, radi se o načinu.

Naš način je posve pogrešan. Naš kritizerski, negativni nastup je skroz kriv i naravno bezuspješan. I to s razlogom. Jer to je princip na kojemu funkcionira ljudska psiha. Ona uvijek izbjegava nelagodu. Ona se uklanja lošim vijestima, a želi dobre, pa makar one bile i lažne.

Mnogima je u našoj zemlji Hrvatskoj čudno kad se prisjete stotina tisuća ljudi koji kliču nogometašima ili tenisačima na njihovim velikim sportskim uspjesima.

Istovremeno, u prosvjedima skoro da nema nikoga. To nam izgleda nelogično, ali zapravo nije. Sportske pobjede globalnih razmjera (Svjetsko nogometno prvenstvo ili Davis Cup u tenisu) donose ljudima prijeko potreban osjećaj postignuća i pobjede. A ljudi se prirodno žele osjećati pobjednicima, a ne gubitnicima.

Ako se prestane sa žalopojkama i tužbalicama, ako se promijeni predznak, tek onda se mogu očekivati korjenite promjene. Kad ljudi osjete da pripadaju onima koji pobjeđuju oni će pohrliti u tisućama.

Onda će korjenite promjene postati moguće i na dohvat ruke. Od kukanja i naricanja nema nam koristi. Moramo promijeniti svoj rječnik. Moramo promijeniti predznak svih svojih istupa. On uvijek mora biti pozitivan.

Čak i male promjene su velike ako su pozitivne. Isticanjem ovih pozitivnih stvari ohrabrujemo ljude da idu dalje u smjeru daljnjih promjena. U pitanju je samo kreiranje pozitivne lavine. Ona nastaje od sasvim male grudice pozitivnoga. Koja će privlačiti sve više i više angažmana na uvećavanju toga pozitivnoga. Dok na koncu ne postanemo lavina pozitivnih promjena. Ova se lavina neće dogoditi niti naglo, niti preko noći. Bitno je tu lavinu pokrenuti i ohrabrivati, jačati je i snažiti. Ljudi su ti koji će je na svojim plećima nositi dalje.

LJUDI NISU GLUPI

Većina političkih aktivista ne shvaća ovu jednostavnu istinu. Političar kojega mase ne slijede misli da su te mase glupe i nazadne. Ali političari ne shvaćaju da je naš narod majstor u preživljavanju i procjeni situacije. Naša sposobnost izdržavanja i najgorih životnih okolnosti je kolosalna. To će reći da možemo podnijeti mnogo više, mnogo gore i mnogo dulje od velike većine drugih naroda.

Ali svaki fitilj ima svoj kraj. Tako i hrvatski narod ima svoj fitilj koji će jednoga dana ipak dogorjeti do svojega kraja. Tada ne bih volio biti u koži nikakvoj sili i vlasti koja se našem narodu tada nađe na putu.

Igor Petrić

Komentari

Continue Reading

Igor Petrić

Strašna istina o rodnoj ideologiji

Published

on

Puno se priča posljednjih dana o Instanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji kao njezinom važnom dijelu. Mnoga se koplja lome i puno se teških riječi poteže u borbi za i protiv rodne ideologije.

Ovaj tekst ima namjeru otići jedan korak dalje. Željeli bismo čitavu priču o rodnoj ideologiji staviti u drugačiji kontekst. Da bismo to ostvarili moramo najprije odgovoriti na pitanje zbog čega se sve ovo događa? Zašto se sve to donosi i kamo nas sve to vodi?

Rodna ideologija se ne smije promatrati izdvojeno od ostalih tendencija u modernom zapadnom društvu. Ovdje će nam od velike pomoći biti futurologija, znanost o budućnosti.

Zašto baš futurologija? Jer je rodna ideologija jedna od važnih postaja na putu u budućnost koju kreiraju isti oni koji su naredili našoj vladi da poslušno prihvati sve direktive iz Brisela.

Pa dobro kakav nam to svijet budućnosti kreiraju prebogate glavešine i stvarni vladari današnjeg svijeta?

Kreiraju nam tkz transhumano društvo. To je društvo u kojemu će ljudska jedinka biti “”dorađena” i “unaprijeđena”. Ljudi budućnosti bit će jednostavno rečeno genetski modificirani.

Rodovi se uvode jer će budućnost koju nam kreiraju sadržavati:

– robote
– umjetnu inteligenciju
– hibridna bića ljudi i životinja
– hibridna bića ljudi i strojeva
– klonove svih vrsta
– osobe s ugrađenim životinjskim organima
– obične ljude

Nisu slučajno ljudi na posljednjem mjestu. Oni su tu zato što su nas tamo smjestili oni koji kreiraju zajedničku budućnost. Ljudi su za njih samo izvor problema i pobune. Zato će se svim dostupnim sredstvima broj ljudi smanjivati dok će se ostali rodovi brojno povećavati.

Prvi cilj rodne ideologije jest napad na suštinsku podjelu – muško i žensko. Za to se najprije koriste transrodne osobe, LGBT grupe, feminizam i slični pokreti kojima je cilj uništiti tradicionalni nazor koji još uvijek dijeli ogroman broj ljudi današnjice.

Izbacuju se prisilno iz upotrebe pojmovi: žena i muškarac, otac i majka, gospodin i gospođa, muž i žena. Sve se radi s namjerom da se potpuno uništi identitet ljudske jedinke. Na taj se način priprema teren za kreature koje će doći u budućnosti. To su novi rodovi koji se spremaju u tajnim laboratorijima diljem svijeta.

Pred nama je jedna užasna dehumanizirajuća budućnost. Dolazi vrijeme u kojemu ćemo imati GMO ljudske jedinke. Na ljudima će se raditi posve isti zahvati kao što se danas rade na kukuruzu ili soji. Eksperimenti kojima su u prošlosti bili izloženi laboratorijski bijeli miševi dječja su igra prema onome što smjeraju znanstvenici budućnosti.

Budućnost uvijek započinje razaranjem sadašnjosti. I upravo je u tome osnovna namjera rodne ideologije. Ona želi razoriti temelje na kojima počiva čitava ljudska civilizacija da bi je potom zamijenila “posthumanističkom” civilizacijom.

Ovo će se razaranje najprije izvesti uništavanjem tradicionalnoga odgoja djece. Cilj je stvoriti ljude budućnosti koji će biti spolno dezorijentirani i u stalnom konfliktu sa svojom istinskom prirodom.

Muškarci ne smiju biti muškarci, žene ne smiju biti žene. Takve bolesne individue jednostavno neće moći ni uspostaviti ni održavati elementarne obiteljske veze. Sve će veze među generacijama biti pokidane.

Ako današnje obitelji shvatimo kao zajednice koje tendiraju konfliktima i raspadu one će u budućnosti biti još daleko gore. Obitelj u bliskoj budućnosti jednostavno neće ni postojati. Jednakim društvenim inženjeringom bit će razorena i nacija.

Destrukcijom naše ljudske civilizacije želi se napraviti prostor za konstrukciju globalističke civilizacije budućnosti. One koja će biti seksualno pluralna i transhumana.

Jedino će gazde ostati iste. Bit će to potomci istih ovih glavešina koji danas naređuju marionetskim vladama poput naše.

Mala povlaštena manjina upravljat će centralistički i autokratski svim društvenim procesima primjenom gole sile. Degenerirane ljudske jedinke budućnosti neće im se biti sposobne suprotstaviti.

Igor Petrić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno