Connect with us

Zlatko Pinter

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

- datum

 Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada      U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“. (Vidi video: 

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom BiH.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Vidi: 

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • –       4.gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • –       7.gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • –       1.HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. 

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

ACO, POPTISUJEM TVOJ TRAKTAT PROTIV MRŽNJE U MEDIJIMA, ALI…

Objavljeno

- datum

Nikad mi nije napamet palo da ću se u bilo čemu složiti s voditeljem emisije Nedjeljom u 2 Aleksandrom Stankovićem, ali, eto, uvijek postoji prvi put.

A sad, ako dopustiš, Aco, prelazim na osobno obraćanje (lično i personalno – kako bi rekli naši istočni susjedi, odrastao sam tamo pa mi takvi izričaji nisu strani).

Najprije Ti želim reći da ovo „Aco“ nema nikakve negativne konotacije: Nije izraz mog (ne daj Bože) podcjenjivačkog odnosa prema Tebi kao osobi, još manje želje za intimom i zbližavanjem, nego jednostavno, djeluje mi simpatičnije. Kod nas u Vojvodini (u kojoj sam odrastao) nikoga tko se zvao Aleksandar nisu zvali tako, nego skraćeno: „Aleksa“ ili „Aca“, a ja eto odabrao ovo drugo.

Nadam se da se ne ljutiš što ja kao anonimus sebi dopuštam Tebe etabliranog voditelja javne TV oslovljavati malo „intimnije“ i da ne zamjeraš na tomu.

Od riječi do riječi POTPISUJEM sve što si izgovorio u onom monologu na kraju svoje emisije danas dne 14. siječnja 2018., na temu mržnje u medijima. Apel je bio UBITAČAN (u pozitivnom smislu) i uvjeren sam (do panja) da će kod svih razumnih ljudi naići na odobravanje. Posebno je simpatičan bio onaj transparent koji si se potrudio ispisati na papir (čini mi se A3 format, flomasterom crnim – ako se ne varam) i podignuo ga na kraju monologa onako visoko iznad glave, da svi vidimo.

Bravo, bravissimo, Aco! To se traži! Tako se ponaša novinar javne TV. Moja potpora svakom (eventualnom) projektu koji će biti na tom tragu!

Možda se pitaš Aco, zašto no „ALI“ (uz tri točke) u naslovu teksta ovog „Otvorenog pisma“?

Pa da objasnim.

Razlog je (po meni) itekako opravdan, a Ti procjeni stoji li to ili ne.

Aco, kod nas se mržnja u medijima prosipa oduvijek, samo što je ona do 1990. godine bila monopol komunista i njihovog Agitpropa i širila se pod njihovom dirigentskom palicom, a nakon toga je (pod okriljem novostečene slobode i demokracije) postala „svojina“ i „običnih“ građana, pogotovu od vremena uporabe Interneta.

Ja sam Aco, protiv mržnje uopće, pa shodno tomu i protiv one u medijima. I nikad javno nikomu nisam psovao majku (ili druge članove obitelji), rodbinu, čak ni stranku, partiju ili stranačakog vođu, aktivista, člana itd., itd. Najkraće rečeno: nikad nikomu ništa ne psujem (javno), ne pozivam na mržnju, uporabu sile, nisam rasist, šovinist i sl. (ako vjeruješ na riječ), tako da se nikako, ama baš nikako ne mogu naći pogođen time što si rek’o, dapače, ISTOMIŠLJENICI SMO (kako već rekoh, da se ne ponavljam) po ovom pitanju.

Možda se još uvijek pitaš Aco, kojim povodom Ti pišem.

E, pa evo, da ti kažem.

Meni se Aco čini da si pomalo zakasnio sa svojim apelom. Nikad u više od 15 godina (koliko vodiš ovu emisiju, čini mi se), nešto slično nisi rekao – ako griješim ispravi me, ali takvim tonom, tako odlučno, rezolutno, u macho stilu baš nikad!

A bilo je prigoda, Aco, itekakvih je prigoda bilo da se oglasiš!

Spomenut ću samo neke slučajeve – onako zbrda-zdola, po sjećanju, jer mi se ne da sad tragati za kronologijom (iako imam to zapisano) i to samo one koji su imali medijskog odjeka.

Sjećaš li se Aco, onog referenduma o braku koji je inicirala „Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’“ u proljeće 2013. godine?

Legitimne inicijative udruge civilnog društva, koja je na koncu završila tako što je 66% građana glasovalo ZA USTAVNU ZAŠTITU BRAKA KAO ZAJEDNICE ŽENE I MUŠKARCA.

Sjećaš se, naravno.

E, ako se toga sjećaš, onda se sigurno sjećaš i fizičkih napada na volontere koji su prikupljali potpise za referendum i njihova ozljeđivanja na javnim mjestima, paljenja i prevrtanja štandova, otimanja i cijepanja listova s potpisima…itd., itd. Bilo je u medijima (sporadično doduše, ali bilo je). Otrovna i bolesna mržnja koja se širila ulicama Zagreba od ljeta do jeseni te 2013. godine, a koja je svojski poticana u medijima (u čemu ni tvoja kuća – HTV nije bila bezgrješna), vjerovao Ti ili ne, bilo je nešto najgore što sam ja doživio u Hrvatskoj od 1990. godine do danas.

Ta patološka mržnja Aco (ljevičarsko-liberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i javnih osoba, LGBT udruga itd.) bila je prešutno poticana (elegantno i ispod žita) od strane tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, dok su konkretni „izvođači radova“ bili tadašnji ministri (Vesna Pusić, Milanka Opačić), potpredsjednik  Hrvatskog Sabora (Nenad Stazić), savjetnik SDP-ovog EU parlamentarca Olega Valjeva, Nikša Spremić, vodeći novinari iz najutjecajnijih medija – spomenuo sam samo neke, po sjećanju – a među njima je, nažalost, bio i dr sc Tvrtko Jakovina sa FF Zagreb.

Željku Markić nazivalo se „Mengeleom“, „Eichmannom“, uspoređivalo ju se s Hitlerom, govorilo se kako „planira ponovno otvoriti Jasenovac za djecu samohranih roditelja“ itd., itd.

Dr sc Tvrtko Jakovina napisao je pamflet sa školskim primjerom prikrivenog govora mržnje pod naslovom: „I Hitler je referendumom ušao na nacionalnu političku scenu“ (objavljeno na Tportalu; dostupno na: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/i-hitler-je-referendumom-usao-na-nacionalnu-politicku-scenu-20131125) i naravno, potpisao ga svojim imenom (i titulom).

Nisam čuo, Aco, da si se oglasio u to vrijeme s pozivom protiv mržnje u medijima – ili sam, dopuštam, propustio možda kakav Tvoj apel. Nisi se (koliko znam) oglasio nikad do sada, a od 2000 godine do danas prilika je itekako bilo.

Nemoj da Ti sad nabrajam sve (kako se na Trgu Bana Jelačića javno pozivalo na paljenje naših Katoličkih crkvi, nazivalo nas se „talibanima“, „teroristima“, „ustašama“, katolibanima, prijetilo se kako će „padati glave i biti krvi do koljena ako se skine ploča s Trga Maršala Tita“, da ne spominjem javne žalopojke ljevičara i anarhista koji žale „što na Bleiburgu nije bilo dvostruko više mrtvih“ ili što „Goli otok nije nastavio s radom“ et cet., et cet. Ponavljam, imam kronologiju događanja – ako treba pošaljem Ti na e-mail.

Nije Te žuljalo Aco do sada. Do sada Te nije bilo briga za mržnju u medijima? A sad, kad se radi o tvojoj koži, skičiš, je li?

No, nemoj zaboraviti da su TI DAO POVOD ZA OVO. To naravno, ne opravdava mržnju koja je usmjerena prema Tebi ili bilo komu drugome, ALI, ACO STOTINU PUTA DO SADA SI OVOM NARODU PLJUNUO U LICE, što jest, jest. I to zato (po mom dubokom uvjerenju) da bi izazvao incident, na sebe skrenuo pozornost i učinio svoje emisiju gledanijom.

„Tko sije vjetar…“, dalje znaš Aco.

I još nešto. Nema jednosmjerne demokracije i ljudskih sloboda rezerviranih za određene ideološke ili svjetonazorske skupine. Vi koji ste lijevo-liberalnog ili ateističkog svjetonazora nemate monopol na istinu, humanizam, ljudska prava. A ponašate se kao da imate. U tomu je veliki problem.

„Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a u svome balvan ne vidiš?“ (i to znaš, garant, ali ne bi bilo loše da zapamtiš).

Ne može se šutjeti kao riba kad se vrijeđaju katolici i Hrvati, a zinuti samo kad se kolo obrne. Ne može se ovaj narod provocirati do te mjere da mu se na državnoj televiziji prekraja povijest tezama o „građanskom ratu“, a da to ostane bez reakcija. Je l’ tako Aco?

Ja primitivce ne dijelim na „vaše“ i „naše“. Ni jedan primitivac nije moj. A kod vas je ta podjela bogme jako uočljiva.

I još nešto. Ne brinem ja za tebe. Kod vas ljevičara i ateista svaki čas prijetnje, a nikomu dlaka nikad falila nije. I hvala Bogu da je tako. Nas kršćane takvi kao Ti ne moraju učiti toleranciji, pa ne bi bilo loše da s vremena na vrijeme svoju branšu i ideološke istomišljenike podsjetiš na ono što si danas izgovorio na kraju emisije.

Ja o tebi ne mislim ništa dobro. Znam da si uhljeb, provokator, beskrupulozni materijalist, hipohondar, narcis, sklon vrijeđanju onih koji drugačije misle i provokacijama, da nisi sposoban novinar i da na HTV-u uživaš mnogo bolji status nego zaslužuješ, ali, nikad Ti u životu ne bih ništa opsovao niti učinio nažao.

I ne brini, Aco, i Tatjani Jurić su „prijetili“, Šerbedžiji, Miri Furlan, Frljiću, nema komu iz vašeg miljea nisu i hvala Bogu, nikad se nikomu ništa nije dogodilo. Nek tako i ostane. I ostat će, znate vi to jako dobro. Samo malo dižete graju. Gledanost Tvoje emisije će opet skočiti – provjeri sljedeće nedjelje popodne, budeš vidio.

Ali, zapamti: Ako se pljuje u lice čitavom narodu, u tom narodu će se uvijek naći skupina onih koji bi pljuvaču razbili gubicu. To je, nažalost, tako. Vidiš, ja imam 63 godine i nikad mi nitko u životu nije prijetio. NIKAD. Možda zato što ne tražim vraga.

Da Te na kraju malo nasmijem.

Prije nego sam sjeo pisati ovaj tekst, moja stara (mama) me pita što radim.

-Prijete Aci Stankoviću, pa da mu napišem pismo potpore, velim joj ja.

-Aha, na to će ona – eno, puna su groblja ljevičara, koliko smo ih pobili.

Živ i zdrav mi bio, Aco!

I na kraju samo čestitka na izračunu (ono: 20% građanski rat, 80% agresija) tu računicu ni Einstein riješio ne bi. Daj, prijavi patent dok ti nisu ukrali intelektualno vlasništvo.

Adio!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

BITKA ZA GVOZDANSKO HRVATSKO JE JUNAŠTVO BEZ PREMCA U EUROPSKOJ POVIJESTI

Objavljeno

- datum

Rijetko koji narod u Europi ima tako bogatu i burnu povjesnicu kao Hrvati. I rijetko koji narod u Europi tako lako i brzo zaboravlja slavne trenutke svoje prošlosti.

Gvozdansko, koje se nalazi podno Zrinske gore (u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora) starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca. U vrijeme osmanlijskih prodora i nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.

U samo 6 godina (od 1571 do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada.

Svoj peti pohod i opsadu utvrde Turci su poduzeli krajem 1577. godine. Bitka je trajala više od stotinu dana (od 3. listopada 1577 do 13. siječnja 1578. godine).

Prema zapisima, osvajači su raspolagali s oko 10.000 uvježbanih vojnika koje su vodili Ferhad-paša Sokolović i Kapidži-paša, dok su nasuprot njima bili branitelji utvrde: 300 vojnika među kojima samo 50 iskusnih vojnika posade Zrinskih i 250 rudara koji su se pred turskom najezdom tu sklonili sa ženama i djecom. Zapovjednici obrane bili su kapetan Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Odsječeni od ostatka Hrvatske i prepušteni sami sebi, izmoreni glađu i strašnom zimom (od koje su kako kronike kažu „ugibali konji“ i „pucala stabla“), branitelji su odolijevali nadčovječanskim snagama i odbijali sve ultimatume za predaju utvrde – mada su im Turci obećavali slobodu. Dugotrajna opsada uz sve spomenute nevolje, na kraju je malobrojnu posadu Gvozdanskog dovela u bezizlazan položaj.

Osvajači su u ranu zoru 13. siječnja krenuli na juriš, ali iz utvrde na njih nije opalila ni jedna puška, iako su branitelji stajali na bedemima s oružjem u rukama. Unutar zidina zatekli su strašan prizor: smrznuta, nepomična tijela posade, žena i djece koji su radije izabrali smrt od zime i gladi nego da se predaju i postanu roblje. Branitelji su i dalje držali svoju mrtvu stražu na mjestima bojnog rasporeda, kao du su i tim posljednjim činom htjeli dati do znanja kako ne pristaju na predaju i ropstvo.

Budući da na takvo što u svojim pohodima do tada nisu naišli, turski zapovjednici bili su iznenađeni ali i zadivljeni besprimjernom hrabrošću i žrtvom Hrvata. Ferhad-paša zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu, uz vojne počasti.

U znak poštovanja prema braniteljima Gvozdanskog, malobrojne preostale kršćanske žitelje ovoga kraja oslobodio je teških nameta i poreza kakvi su bili raspisani za druge krajeve. Vidi: 

Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.

No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet.

Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti.

U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep).

Srpski teroristi nastavili su tradiciju svojih prethodnika, pa su u agresiji na Hrvatsku 1991. godine u Gvozdanskom ubili troje ljudi i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.

Gvozdansko: spomenik s popisom hrvatskih žrtava pobijenih od partizana za Božić (26. prosinca) 1941. izvor: HKV.hr

Od 2010. godine, započeli su redoviti Hodočasnički spomen pohodi na Gvozdansko (zadnjih godina pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske), kojom prigodom našim junacima iz daleke prošlosti, hrabrim braniteljima hrvatske Masade, poštivatelji njihove žrtve odaju počast i podsjećaju na te dane slave i mučeništva.

Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.

Hrvatska Masada – utvrda Zrinskih, Gvozdansko, oteta je zaboravu i očišćena od korova, trnja i šiblja.

Ne smijemo dopustiti da nam je ponovno otmu.

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost“, govorio je Otac Domovine.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

ROMAN LELJAK – ISTRAŽIVAČ KOJI JE ZADUŽIO HRVATE

Objavljeno

- datum

Časni, pošteni čovjek, hrabri istraživač i beskompromisni borac za istinu Slovenac Roman Leljak, na polju istraživanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava i djelovanja zločinačkog komunističkog režima i njegovih tajnih službi (od 1945. godine do danas), napravio je pomak kakav nisu bile u stanju sve naše institucije zajedno, uključujući i Hrvatski institut za povijest i HAZU.

Da se mene pita, koliko sutra, gospodin Leljak bi dobio najviše odličje Republike Hrvatske, a iza njega bi financijski i logistički stala država, jer (među ostalim) odrađuje ono što bi morala ona.

O razlozima naše neshvatljive indiferentnosti kad je u pitanju istraživanje prošlosti (i to onih segmenata koji su od vitalnog značaja za našu sadašnjost i budućnost), može se pričati naširoko. Tu svakako poprilično veliku ulogu igra činjenica da su deseci tisuća građana SR Hrvatske (od 1945. go 1990. godine) bili aktivno uključeni u rad tajnih komunističkih vojnih i civilnih službi (OZNA-e/UDB-e/SDB-a/ ili KOS-a), a neki od njih i danas nastavljaju slično djelovanje kroz ljevičarske i anarhističke stranke, „antifašističke“ organizacije i udruge civilnog društva. Njihov zajednički cilj jeste destrukcija Republike Hrvatske i njezino utapanje u neku od budućih balkanskih ili jugoslavenskih tvorevina, što uostalom mnogi od intelektualaca iz tog miljea (poput Dejana Jovića) i ne kriju.

Uzimajući sve to u obzir, ne čudi da je prema nekim istraživanjima oko 40% građana današnje Republike Hrvatske protiv otvaranja arhiva i utvrđivanja istine o prošlosti, posebice kad je riječ o razdoblju 1941-1990. I to je ona snaga koja želi zacementirati svoje mitove, laži i krivotvorine i pretvoriti ih u vječne i nepromjenljive istine, u dogme kojima bi se mi morali klanjati.

Zar će nam oni diktirati što smijemo istraživati, pisati i govoriti a što ne? Sinovi i unuci zločinaca i komunističkih uhoda koji su se poput pijavica nakačili na tijelo ovog naroda i sišu mu krv! Oni koji žive u otetim stanovima i kućama i iz naraštaja u naraštaj ostavljaju jedni drugima pozicije i privilegije, dok nas proglašavaju „ustašama“ i „ekstremistima“! Taj će ljudski talog, ološ i šljam biti mjera naše slobode!? Oni će nam krojiti povijest i određivati sadržaje udžbenika!? Oni će nam odgajati djecu!?

Dok bitku s njima ne dobijemo, vrtjet ćemo se u krugu. I do tada ne možemo reći da imamo Hrvatsku. Mi se za našu Hrvatsku još uvijek borimo.

No, rekao bih da nam čak nisu glavni problem niti apatridi i destruktivci iz lijevih, liberalnih i anarhističkih krugova, jer ipak su u manjini (mada jako glasni i medijski eksponirani). S njima bi nekako izašli na kraj, ali nismo u stanju sami među sobom raščistiti neke stvari.

Nije li najblaže rečeno SRAMOTNO da udruge koje se  bave povijesnim istraživanjima svoje aktivnosti nisu u stanju objediniti i koordinirati, nego svatko udara u svoju tamburu? Imamo „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, „Hrvatsku družbu povjesničara ‘dr Rudolf Horvat’“ i još nekoliko organizacija, udruga i pojedinaca koje rade na istim ili sličnim projektima, ali paralelno, bez ikakve međusobne komunikacije.

Najmanje 20-ak (možda i više) doktora znanosti i još veći broj magistara i fakultetski obrazovanih ljudi mlati praznu slamu i želi dokazati kako su upravo oni i samo oni, jedino oni, bogomdani i pozvani da kao „pioniri“ otkriju nešto što će ih upisati u povijest ovog naroda!

Je li to normalno?

Bave li se oni tim istraživanjima ZBOG SEBE I SVOJE PROMOCIJE, stjecanja materijalne koristi, ili iz razloga postizanja općeg cilja koji je od izuzetne važnosti za sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda, za naraštaje koji dolaze poslije nas?

Mogu li intelektualci koji sjede u tim udrugama i organizacijama u svojim glavama napraviti pomak i izdići se iznad vlastitoga ega, pa sjesti i dogovoriti suradnju, ili će se u nedogled trzati za mrvice neke buduće imaginarne „slave“ koju vjerojatno (tako nesložni i sujetni kakvi jesu) nikad neće dočekati?

Hrvatska nesloga i sklonost da jedni drugima bacamo klipove pod noge je općepoznata i u tomu smo svjetski prvaci. Isto tako, olako, poput kljukanih gusaka gutamo sve ono što nam podmeću oni koji nas žele zavaditi, tako da na kraju ispada da većina nas radi u korist vlastite štete. Potraga za „udbašima“ i njihovo „otkrivanje“ naš je omiljeni šport, a koliko je to produktivno i je li nam svima skupa u korist, pokazuje to što u ovih 27 godina samostalnosti na planu raščišćavanja prošlosti nismo napravili gotovo ništa.

Do prije koji mjesec, čak su i našeg časnog viteza, junaka Domovinskog rata i mučenika, generala Praljka neki proglašavali „udbašem“!? Zamislite, čovjeka koji zbog Hrvatske robija i iz petnih žila dokazuje istinu na sudu, oni koji tu istinu iskrivljuju i zataškavaju, proglašavaju „udbašem“!? I dio naše „domoljubne“ javnosti to prihvaća kao činjenicu!?

Ma tko smo mi, za Boga miloga!? Koja je to desnica u Hrvatskoj ako poput bijesnih pasa laje na generala Slobodana Praljka, na dr Franju Tuđmana, ako radi isto ono što nam rade četnici iz Srbije i što nam je do jučer radio perverzni haaški sud? Kakva je to desnica ako optužuje dr Tuđmana za podjelu BiH i na istoj je liniji s Mesićem? Mi ćemo knjigu naših apsurda na desnici morati otvoriti kad-tad i utvrditi tko je tu tko, jer ovako dalje ne ide!

I tako, dok naša država ne poduzima ništa na planu utvrđivanja povijesne istine, a mi „domoljubi“ se glođemo oko gole kosti, našao se častan čovjek, Slovenac, hrvatski prijatelj koji zna što radi. I hvala Bogu da je tako.

Roman Leljak, jedan je od rijetkih ljudi među istraživačima koji se umjesto ispraznih naklapanja i teoretiziranja uhvatio sasvim konkretnog rada na traganju za dokumentima i slaganju tog mozaika beščašća koji u svojim konturama već jasno ocrtava svu monstruoznost komunističkog režima i zločinačku narav njegove vrhuške predvođene Josipom Brozom Titom.

Njegova istraživanja poratnih žrtava – u većini Hrvata pobijenih na području Slovenije – epohalna su otkrića, a masovne grobnice poput Hude jame dokaz da Staljinovi šegrti s područja Hrvatske koje s pravom možemo nazvati crvenim fašistima ni u čemu nisu zaostajali za svojim učiteljem i uzorom. Ono što je megazločinac Staljin bio u europskim razmjerima, to su Tito i njegova vrhuška bili u regionalnom smislu.

Hrvatski slugani i poslušni izvršitelji partijskih naloga ubijali su, osuđivali, uhodili, ucjenjivali i bavili se svim drugim nečasnim radnjama kako bi u korist i za račun Partije (i sinekure što su ih time sebi osiguravali). I dakako, bili su uvezani preko partijskog aparata u cjelokupni sustav koji je u bivšoj SFRJ izrastao u pravog monstruma. Ostaci tog čudovišta, njegovi krakovi koji su preživjeli još uvijek su aktivni. I to je jedna od stvari koje dokazuje Roman Leljak. Zato mnogima smeta i rado bi ga uklonili i onemogućili u radu. Stoga je svojedobno i dignuta halabuka oko toga kako čovjek „udbaš“. Sva sreća pa se otkrilo kako je akcija njegove diskreditacije krenula iz Slovenije – od Cirila Ribičiča (sina slovenskog komunističkog krvnika Mitje Ribičiča) i potom kanalizirana na području Hrvatske.

Najnoviji rezultati istraživanja do kojih je došao Leljak, jasno govore kako na ovim prostorima još uvijek postoje prilično homogene grupacije ostataka bivšeg partijskog aparata koje nastoje iz sjene upravljati procesima i to su stvari koje će se rasplitati dugi niz godina.

Ono što je, međutim, za nas Hrvate (uvjeren sam), od neprocjenjive važnosti, jesu EPOHALNI POMACI što ih je gospodin Roman Leljak napravio na planu otkrivanja broja poratnih komunističkih žrtava, ali i mnogih do sada skrivanih istina o događajima u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.

Najnoviji podaci do kojih je došao u beogradskim arhivima, govore kako je broj žrtava što su ih jugoslavenske komunističke (partizanske) vlasti pobile u poraću mnogo veći nego se to do sada smatralo i u cjelosti se poklapaju s tvrdnjama iznošenim od strane mnogih naših istraživača iz emigracije koji su o tomu pisali desetljećima a što je od komunista bilo proskribirano kao „ustaška propaganda“.

Originalna komunistička arhiva („Knjige depeša“, djelovodnici i popisi žrtava, dnevnici divizija i brigada, dnevnici likvidatorskih bataljuna, prepiska vodećih političkih i vojnih dužnosnika), daju detaljne podatke na temelju kojih je moguće rekonstruirati veliki zločin što su ga počinili nakon okončanja Drugoga svjetskog rata.

Titovi su partizani od 9. svibnja 1945. godine zarobili ili primili od Engleza i Bugara već 444.426 zarobljenika. Doda li se tomu i broj ubijenih u borbama s partizanima do 15. svibnja 1945. godine, dobivamo broj od 536.833 žrtve. Dosadašnja istraživanja na području Slovenije i Hrvatske pokazuju da Križni put nije preživjelo niti 10% od ukupnog broja zarobljenika, a da je ogromna većina ubijenih bila hrvatske nacionalnosti.

Generali Arso Jovanović i Kosta Nađ bili su na čelu zločinačkog partijskog sustava koji je planski i organizirano provodio deportacije u masovna smaknuća hrvatskih zarobljenika i civila.

Maribor je bio jedno od najvećih stratišta Hrvata i tamo ih je pobijeno najmanje 30 tisuća.

Kakav je bio tretman ustaša a kakav četnika, govori sam sudionik događanja, jedan od egzekutora:

„Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a za samo 3 dana strijeljali smo preko 30 hiljada ustaša ’45 godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi izašli iz zatvora“ – kaže Vladimir Dapčević (brat narodnog heroja i partizanskog generala Peke Dapčevića) u svojoj izjavi koju u svome prilogu objavljuje TV emisija „Bujica“ od 5. siječnja 2018. godine, a sadržan je u dokumentarnom filmu Romana Leljaka „Maribor najveće stratište Hrvata“ – koji je rađen isključivo na temelju originalne arhivske građe Jugoslavenske vojske.

U dokumentima se nalaze i dokazi o formiranju logora u kojima su žrtve provele zadnje dane i sate. General lajtnant Terzić 3. je svibnja 1945. godine napisao uputstvo o formiranju logora za zarobljenike u svim armijama, određen je naziv logora, njihovi brojevi, način rukovođenja njima (za one od preko tisuću zatočenika odrđene je „komandant“) itd., ali se nigdje ne govori TKO SU zatočenici (mada je sasvim pouzdano dokazano da su velika većina Hrvati).

Zanimljivo je međutim, da u dokumentu NDH iz srpnja 1941. godine decidirano stoji koga se zatvara u logore:

„Pozivamo da se najžurnije izvrši pritvaranje svih Židova i Srba – pravoslavaca, ali samo onih koji su bili poznati komunisti. Iste mjere valja poduzeti i protiv komunista katoličke i muslimanske vjeroispovijedi.“   Vidi: 

NDH je, dakle imala logore ZA KOMUNISTE, ali u proteklih 72 godine iz ovakvih su se dokumenata selektivno izvlačili podaci, pa je, primjerice, iz gore navedenog citiran samo dio prve rečenice, kako bi se dokazalo da su u ustaškim logorima (pa i u Jasenovcu) zatvarani gotovo isključivo Židovi i Srbi.

Leljak je u beogradskom arhivu došao i do dokumenta koji jasno govori kako je u ustaški logor Jasenovac od 1941. do ožujka 1945. godine dovedeno ukupno 18.644 zatočenika (postoji poimenični popis, tako da su podaci provjerljivi).

Naravno, to je još uvijek vrh ledenog brijega, ali u smislu utvrđivanja istine EPOHALNI POMAK kojega danas još uvijek možda nismo ni svjesni.

Nervoza koju danas pokazuju čuvari komunističkih mitova, potpuno je opravdana i ona se može razumjeti. Ali, ako misle da će galamom i halabukom spriječiti da istina izađe na svjetlo dana, ljuti se varaju.

Neće.

Dok je takvih istraživača kao što je gospodin Roman Leljak koji zaslužuje svaku potporu i najdublje poštovanje svih onih kojima je Hrvatska na srcu.

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno