Connect with us

Zlatko Pinter

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

- datum

 Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada      U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“. (Vidi video: 

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom BiH.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Vidi: 

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • –       4.gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • –       7.gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • –       1.HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. 

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

SRPSKI NACIZAM I HRVATSKA ŠUTNJA

Objavljeno

- datum

Pepeo vođe američkih neonacista Davida Edena Lane-a (koji je idol mnogim današnjim pokretima ove vrste u Europi i svijetu) nakon njegove smrti razasut je u 14 „arijevskih“ zemalja među kojima je i Srbija.

Učinili su to poklonici ovog zločinca u studenome 2008. godine, a ceremonijal je obavila srpska neonacistička organizacija „Krv i čast“ – i u znak sjećanja na taj „istorijski trenutak“ napravili su prigodnu skupnu fotografiju kraj simboličnog groba s velikim kamenim pravoslavnim križem i natpisom u slavu svoga uzora koji je umro u zatvoru (2007. godine) nakon što je bio osuđen na ukupno 190. godina robije.

Na svome internet sajtu ova je ekstremna organizacija objavila fotografije s obreda uz prigodni tekst i veličanje rasističkih ideje koje su bile spiritus movens Davida Lane-a, ali su isto tako i sastavnice njihovog programa uz pomoć kojega planiraju stvoriti „rasno čistu i zdravu Srbiju“.

O tom događaju svojedobno je srbijanski portal Espreso rs ovako izvijestio:

„Na sajtu među ostalim piše: ‘Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajedničke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak.

Srpska ‘Krv i čast divizija’ imala je tu čast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom ćutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala sećajući se velikih dela Davida Lejna.’“ (espreso.rs)

Pretpostavlja se da su srpski neonacisti ovu za njih vrlo važnu stvar obavili u „Vrtu sećanja“ (na Novom groblju u Beogradu), ili na nekoj „nepoznatoj lokaciji“.

Analitičari društvenih zbivanja u Srbiji tvrde kako tu država nije u stanju učiniti ništa na zaustavljanju širenja rasističke i neonacističke propagande putem interneta, budući da su najaktivnije organizacije koje u tom smislu djeluju („Nacionalni stroj“ i „Rasonalisti“) „umrežene s međunarodnim grupama, a server njihovih sajtova je u SAD-u“.

Slučajno ili ne, ne spominje se organizacija „Krv i čast“ (koja se ne rijetko naziva i „Krv i čast divizija“) iako je ova neonacistička družina jedna od najaktivnijih u Srbiji. Formirana je 1995. godine, a 2003. je u okviru nje ustrojena borbena skupina „Combat 18“ (broj „18“ predstavlja prvo i osmo slovo abecede što simbolizira inicijale Adolfa Hitlera). Kako kažu upućeni u Srbiji, ono što „Combat 18“ čini opasnim, jeste priljev novčanih sredstava iz međunarodnih izvora koji rade na financiranju nacističke propagande.

Dakako, ovo nije jedina neonacistička organizacija u Srbiji.

Vrlo sličan program imaju ili su imale mnoge bivše i sadašnje organizacije ustrojene kao „građanska udruženja“ ili one koje djeluju konspirativno, bez formalne hijerarhije i ne traže registraciju („Obraz“, „Rasonalisti“, „Nacionalni stroj“, „Dveri srpske“ – kasnije „Srpski sabor Dveri“, „Skinhedi“ itd.), od kojih su neke (poput „Srpskog sabora Dveri“) postale i parlamentarne stranke.

Tu je, naravno i Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja je u suštinskom smislu jednako nacistička i rasistička kao i bilo koja od spomenutih organizacija, budući da se i njezina ideologija zasniva na „svetosavskom nacionalizmu“, teoriji srpske „nad-rase“ i ideologiji etnički čiste „Velike Srbije“ – što se u suštinskom smislu uklapa u neonacistički ideološki okvir. Daleko nisu odmakle i Vučićeva Srpska napredna stranka i Dačićeva Socijalistička partija Srbije – sve su one, kao i Srpski sabor Dveri potekle iz istog legla, s istog izvorišta, nadahnute velikosrpskom ideologijom.

Srbija je premrežena ekstremnim strankama, pokretima i organizacijama.

O svemu tomu tamo se, naravno, šuti. Oni kriju svoje prljavštine kao zmija noge. I svijetu se predstavlja kao „antifašistička“!? Vučić, Dačić i Nikolić vode iste ove ekstremiste (četnike i neonaciste) na Crveni trg u Moskvu, kako bi u ime Srbije odali počast „Velikoj oktobarskoj revoluciji“ ili „Danu pobjede nad fašizmom“!?

Kod njih se ne diže galama o „fašizaciji“ društva čak ni kad su u pitanju ozbiljne stvari poput nasilja na ulicama, gdje nacisti ubijaju ljude druge nacije, rase ili vjere, javno na ulicama slave rođendane svojih idola (Hitlera, Eichmanna, Hessa…), ni onda kad toljagama prebijaju neistomišljenike, divljaju, lupaju i lome po gradovima!

Oni su „antifašisti“ – svi u kompletu; oni koji slave nacizam, četništvo, svetosavlje, traže „naplatu duga u krvi“, sanjaju o „oslobađanju svoje ‘republike srpske krajine’“ za koju kažu da je „privremeno okupirana od ustaša“, oni koji organiziraju lov na Tomislava Žigmanova čim spomene položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji ili njihova prava!?

I uz sve to Srbija ne miruje nego optužuje sve oko sebe, pogotovu nas Hrvate.

I tu joj na ruku idu svi oni koji upiru prstom u svaki grafit u Hrvatskoj, u svaku kapu „nalik ustaškoj“, svi za koje je pozdrav „Za dom spremni“ krunski dokaz hrvatske „fašistoidne naravi“, a nesretni Keleminec sa svojih nekoliko čudaka oličenje „ustaške Crne legije“!?

U isti rog s Vulinom, Šešeljem i Vučićem pušu svi koji Thompsona prozivaju „ustašom“, nabacuju se blatom na Bleiburg a u isto vrijeme čuvaju lažni mit o Jasenovcu i svojski se trude da ovaj narod i dalje drže zarobljenikom svojih bolesnih opsesija.

Čak se i spaljivanje jednog šovinističkog smeća od novina kao što su srpske ‘Novosti’ proglašava „ekstremizmom“, a nitko ne čini ništa kako bi se obuzdala otrovna i primitivna, rasistička mržnja koja otuda kulja i neštedimice se prosipa po hrvatskom narodu i njegovim svetinjama!

Jesmo li mi Hrvati osuđeni na vječitu šutnju i moramo li se praviti da smo gluhi i slijepi – samo da bi ugodili onima koji nam rade o glavi?

Ima li koga u Hrvatskoj da i jednima i drugima (i nacistima u Srbiji i ovim našim domaćim crvenim fašistima) konačno začepi usta i kaže „popu pop“ a „bobu bob“?

Je l’ već dosta te perverzije!?

Zlatko Pinter

 

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

OTROVNA JEZIČINA I ZLOĆUDNE LAŽI KLAUNA SRPSKE POLITIČKE SCENE NENADA ČANKA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: ovdje)

Poznavao sam jednog Nenada Čanka, Novosađanina, Lalu, gospodina, hrabrog, poštenog i otresitog čovjeka koji je u vrijeme uspona nacizma u Srbiji (1990/91.) grmio na skupovima protiv „režima koji danas radi isto što se radilo 30-ih godina u Nemačkoj“. Na sav glas je osuđivao „srpski nacionalsocijalizam i ‘srpskog Hitlera’ Slobodana Miloševića“, optužujući s pravom tadašnji režim za rušenje Jugoslavije, progon manjina u Vojvodini i pripremanje rata. U vrijeme popisa stanovništva u Srbiji (ožujak 1991. godine), govorio je kako je to „kartoteka za progon ljudi druge nacije i vere, slično kako je to Hitler radio u Nemačkoj s Jevrejima uoči Drugog svetskog rata“.

Da, baš tako je govorio. I još mnogo toga. Bio je po izjavama daleko radikalniji nego bilo tko drugi. I svi smo se pitali kako ga vlast ne makne, kako to da mu ne začepe usta!? Čanak je brbljao, optuživao, žestio se na režim u vrijeme kad se za pocijepani Miloševićev poster dobivalo 60 dana zatvora!

I svi mi naivci (Hrvati, Mađari, Slovaci i drugi) koji takvo što nismo smjeli javno izreći, slušali smo ga s divljenjem i poštovanjem. I smatrali ga svojim. Bio je jedan od nas. Tako smo barem mislili.

Svoju tadašnju stranku LSDV/J (Ligu socijaldemokrata Vojvodine/Jugoslavije) osnovao je (tobože) „u ilegali“ – istoga dana, dan prije ili kasnije (više se točno ne sjećam) kad je formiran naš DSHV (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini), dakle, između 14. i 16. srpnja 1990.

Bila je to prva (i jedina) stranka u to vrijeme koja je čvrsto stajala na „autonomaškoj“ liniji i čija se politička koncepcija temeljila na vraćanju oduzete autonomije AP Vojvodini. Tražila je minimum prava koja je ova pokrajina imala po Ustavu SFRJ iz 1974.

I budući da Čanak nije smio „iz sigurnosnih razloga“ okupljati svoje pristaše, BIO JE REDOVIT GOST NA NAŠIM SKUPOVIMA. Sa skupova DSHV-a (koji su održavani diljem Bačke i Srijema tijekom ljeta/jeseni 1990. i zime 1991. godine, a bilo je to osnivanje lokalnih ogranaka – podružnica i mjesnih organizacija), Čanak je u eter slao poruke javnosti i žestio se na režim podržavajući parolu „Vojvodina Vojvođanima“ (koja je bila i naša) i „uzimajući u zaštitu“ nas Hrvate.

Tada, koliko znam, nije bio osjetljiv na „ustaše“. A mi smo Hrvati listom i bez izuzetka bili prozvani od režima i četnika (pa čak i srbijanskih „demokrata“) „ustašama“ – tamo nas se rijetko kad drugačije i oslovljavalo.

Nije Nenadu smetala „Lijepa naša“, pa ni HRVATSKI GRB S PRVIM BIJELIM POLJEM (prvi amblem stranke DSHV bio je hrvatski grb s prvim bijelim poljem u sredini kojega su u bijelim poljima upisana slova: D S H V), iako su nas i zbog toga, čak i u Narodnoj Skupštini Srbije javno proglasili „ustašama“. Uredno je stajao ispod tog grba, bez ikakve nelagode i prema nama bio vrlo, vrlo ljubazan.

Moram reći da mi je i tada bilo pomalo čudno to pojavljivanje ISKLJUČIVO NA NAŠIM SKUPOVIMA. Nenad nije išao ni kod Mađara, ni kod Ante Markovića (SRSJ), niti kod Slovaka, ni na skupove UJDI-a, pa ni na skupove Narodne seljačke stranke (Dragan Veselinov). On se pojavljivao isključivo na skupovima DSHV-a, redovito i uvijek s oštrom retorikom kakvu nitko drugi koristio nije. Računao sam tada, da ima onih koji o tomu vode računa (Predsjedništvo na čelu s mr Belom Tonkovićem) i nisam se previše zamarao tim dilemama.

Sjećam se našeg susreta u Subotici (7. travnja 1991. godine) nakon skupa DSHV-a (u pitanju je bilo objedinjavanje dviju subotičkih podružnica naše stranke). Čanak je stajao sa strane, sam, izdvojen od svih. Činio mi se nekako izoliran. Vjerovao sam tada da se ljudi plaše naći se njegovoj blizini (jer u dvorani su bile kamere i sve je izlazilo u javnost), pa sam mu prišao, iako su malo dalje bili naši gosti iz HDZ-a s kojima bih rado razgovarao (Neven Jurica i Dragutin Hlad). Bio je vrlo ljubazan. U nekih pol sata razgovora „pretresli“ smo političku situaciju u Vojvodini (koja je već bila dobrano „zagrijana“) i u jednom trenutku sam mu predložio suradnju i to tako da pokušam agitirati za formiranje ogranka LSDV/J u općini Bač. Naime, kao tajnik podružnice za općinu Bač bio sam svjedokom kako se ljudi teško odlučuju za pristup DSHV-u i tada sam se nosio mišlju da u općini Bač možda možemo okupiti Srbe (starosjedioce), Slovake, Rusine, Mađare, Ukrajince, Nijemce, Muslimane i druge oko programa njegove stranke – a budući da su nam ciljevi bili isti („Vojvodina Vojvođanima“) mi Hrvati smo tu mogli biti samo na dobitku, kao i on i njegova LSDV/J. I složio se Nenad od prve. Dogovorili smo kontakt preko tadašnjeg tajnika DSHV Julija Skenderovića i razišli se.

Nije se nikad javio, iako je čvrsto obećao da ćemo se opet sresti.

U međuvremenu je došlo do pokolja naših redarstvenika u Borovu Selu i nije mi više bilo na pameti nikakvo političko organiziranje, jer sve se događalo na 12-ak kilometara od moga sela.

U kolovozu te 1991. došao sam u Hrvatsku. Povremeno sam čuo ponešto o Čanku, prati neke njegove izjave za medije i nastupe itd., ali nikad više nismo imali kontakta.

Znam da je bio ovdje u Zagrebu gost naše Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na koncertu u Lisinskom (4.12.2002.) i da je bio posebno toplo pozdravljen. I nakon toga, naravno, optužen od medija u Srbiji kako je „bio na ustaškom mitingu“.

Što se sve s njime događalo u godinama od kad više nisam tamo, ne znam. Samo sam primijetio (iskreno i bez zluradosti) da se Nenad polako „prilagođavao“. Nije više bio oštar i otresit kao nekad, sa Šešeljem i sličnim likovima (za koje je prije tvrdio da s njima „neće ući ni u trolejbus“) počeo je „ćaskati“, oslovljavati ih „gospodom“ (iako je poslije rušenja Miloševića 2000. godine u DOS-u ultimativno tražio „zakonsku zabranu fašističkih stranaka – prije svega Miloševićeve SPS i Šešeljeve SRS“).

Malo po malo, od njega su u Srbiji napravili neku vrstu (blago rečeno) „zabavljača“ kojega nitko nije ozbiljno shvaćao. Nekadašnji „ljuti borac“ protiv srpskog nacizma (kojega su navodno „pretukli bejzbol palicama u Novom Sadu“, za vrijeme rata „na silu mobilisali u rezervu JNA i poslali na front“ itd., itd.), malo pomalo je smekšavao svoje stavove, sve dok nije (po mome osobnom uvjerenju) došao u balans s Dačićem, Vučićem i Šešeljem.

Njegov „politički rad“ sveo se na „prepucavanje“ s četnicima u Skupštini, zastupanje nekog „antifašizma“, pričanje viceva na TV-u, ponekad bi u studiju i svirao itd. itd. I na kraju se od nekada hrabrog političara (koji je barem na riječima oštro oponirao srpskom naci-fašizmu) pretvorio u pudlicu, ili bolje reći klauna.

I svima dobro. Četnicima paše jer imaju koga ismijavati, medijima je zanimljiv iz istih razloga, a vlast ga ne dira jer je bezopasan, pa osobnih problema i pritisaka s te strane nema.

Neću se upuštati u analizu „lika i djela“ Nenada Čanka, jer se kladim da ga ne bi definirali ni njegovi najbliži suradnici, ali, iskreno moram reći, da nisam mogao ni sanjati da je toliko POKVAREN I PODMUKAO. Do te mjere da se služi GORIM I OTROVNIJIM LAŽIMA nego oni protiv kojih se tobože „borio“ i još uvijek „bori“.

Ono što je on izbljuvao (nemam drugoga izraza, jer to ljudski govor nije!) neki dan u jednoj TV emisiji, nisu do sada izrekli ni Vojislav Šešelj, ni Milan Bulajić, Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, pa ni opskurni Vučić i još opskurniji Vulin! Nitko od njih nikad nije iznio tako bolesne, podle i prljave laži!

Citat: „…kao što je beskonačna sramota za našu susednu i prijateljsku državu Hrvatsku da dozvoli da se na mestu magnum crimena, neopisivog zločina kakav se odigrao u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-ih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“

Voditelj emisije Sarapa na to kaže: „Oni to negiraju“ a Čanak odgovara: „Pa mogu i ja da negiram da sam debeo…to šta ko negira iz političkih razloga mene ne zanima, ja vam govorim šta je oficijelni nalaz šezdesetih godina komisije Ujedinjenih nacija koja je radila ekshumacije. Mogu da vam dam i imena, jednom prilikom, ko je tu učestvovao.“ (u videu 11’25”- 12’50”)

Eto, to je ta razina „dubokoumnog“ razgovora koji se tamo vodio.

No, nastranu razina razgovora (jer ovo je još „mila majka“ u odnosu na ono što se sreće na njihovim televizijama), ali, takve OTROVNE, PODMUKLE i SMIŠLJENE LAŽI u životu nisam čuo! Pa još od jednoga „Vojvođanina“ i „demokrata“ za kojega sam mislio da dijeli sa mnom neke vrijednosti.

I na kraju, u čemu je problem!?

Pa u tomu što Čanak JAKO DOBRO ZNA DA LAŽE, JER TIH SU SE BROJKI DAVNO ODREKLI SVI KOJI IMAJU IMALO MOZGA U GLAVI!

Ali on također ZNA i to da Hrvati u Vojvodini nose (ne od jučer!) hipoteku „ustaša“ i smatraju se kolektivnim krivcima i „zločinačkim narodom“, te da svako preuveličavanje ustaških žrtava IMA ZA IZRAVNU POSLJEDICU PRITISKE I NAPADE PRIMITIVACA I ČETNIKA NA NJIH, odnosno, na ono što je nakon svega ostalo od našeg naroda na tim područjima!

Zato je to podmuklo, pokvareno i bolesno!

Koja „komisija UN-a“ je „vršila ekshumacije“ na području Jasenovca 60-ih godina i „na samo jednom jezičku Save pronašla 780.000 leševa“!?

KOJA KOMISIJA!?

ČANAK, KAŽEŠ DA IMAŠ IMENA ČLANOVA KOMISIJE (obećao si ih dostaviti Sarapi), a ja ti poručujem:

OBJAVI IMENA ČLANOVA KOMISIJE I RECI GDJE SU POKOPANI TI LEŠEVI!? TKO IH JE VIDIO I GDJE JE ZAVRŠILO TIH „780.000 LEŠEVA“!? U KOJOJ GROBNICI, NA KOJEM LOKALITETU!? GDJE SU!?

Čanak, navukao si na tanak led nas Hrvate 1990/91.!

Rigao si vatru na Miloševića na našim skupovima, a tko zna s kime si sve bio povezan i što ti je bio cilj! Mi smo morali otići, ti si ostao! Da si bio stvarna opasnost za režim završio bi kao Slavko Ćuruvija ili Ivan Stambolić! Ili bi te barem pokušali ubiti kao Vuka Draškovića! Ni dlaka ti usfalila s glave nije, a naše su ljude – anonimuse ubijali po selima i na fronti metkom u potiljak, s leđa!

Danas vodiš kampanju protiv ostatka ostataka naše manjine!

Sram te bilo – ako u tebi ima ičega ljudskog!

ČEKAM DA OBJAVIŠ IMENA „KOMISIJE UN-a“ KOJA JE „IZVADILA 780.000 LEŠEVA IZ SAVE 60-ih GODINA“!

I DA KAŽEŠ GDJE SU TI LEŠEVI!

TRAŽIM TO U IME 40.000 NAS HRVATA KOJE STE SILOM OTJERALI, IAKO SMO BILI LOJALNI GRAĐANI I NISMO U VOJVODINI I SRBIJI NIKOMU NI PROZOR RAZBILI!

Poslao sam ti večeras mail na stranku i slat ću ih sve dok ne dobijem odgovor!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

PODSJEĆANJE NA VELIKOG HRVATSKOG POVJESNIČARA DR LJUBU BOBANA

Objavljeno

- datum

Izvori za fotografije: enciklopedia.hr  antikvariat.studio.hr

Uz obljetnicu rođenja     Za koji dan (točnije 10. svibnja 2018. godine), navršit će se 85 godina od rođenja sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je našem narodu i historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.

Rođen je u Solinu  10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Jedan je od utemeljitelja Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.

Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa.

Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu „Ustaše“, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što nije pristajao.

Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki „ustaških žrtava“. Svjestan da je upravo to maksimiziranje „ustaških žrtava“ (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju rasističku teoriju o „genocidnosti“ hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke.

Dr Boban će ostati zapamćen i kao sjajni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stanovišta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice.

Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata i velikosrpskih ideologa predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, tek tada donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.

Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju.

Na „okruglim stolovima“, raznim „simpozijima“ i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.

U to je vrijeme (pored dr Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavljao toj stoglavoj nemaniRIJEČIMA I ARGUMENTIMA, nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje.

I nije mu ni malo smetalo što je u tom „rovovskom ratu“ najčešće bio usamljen i prepušten sam sebi.

Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.

Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest upušta u bitke s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom generalom Velimirom Terzićem i pukovnikom Milutinom Šušovićem upušta u ne borbu, nego RAT za povijesnu istinu i odnosi pobjedu!

U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o „krivnji“ Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.

U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.

Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze.

I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.

Pukovnik Milutin Šušović tobože „podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran dokazima Bobana „do zida“ i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: „Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana.

Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.

Podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.

Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim i arhivima srpskih tajnih službi, Boban razotkriva laži i konstrukcije, dosljedno, neumoljivo i konzekventno i to na samome njihovom izvorištu.

Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.

Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao „fabrici smrti“ i „masovnom stratištu“, učinio apsurdnim tvrdnje o „stotinama hiljada pobijenih Srba“ u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.

Prof. dr Ljubo Boban ostavio nam je kapitalna djela:

Sporazum Cvetković – Maček (1965), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992). (Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8266)

„Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.“, a  „svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje“ – kaže u jednome osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar-Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).

Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.

Ne želim glorificirati pokojnog prof. dr Ljubu Bobana, jer pouzdano znam da mu do toga nije bilo stalo ni za života.

Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti.

I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.

Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije.

To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr Bobana. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.

Nije omiljen ni na „ljevici“ ni na „desnici“. Prvima smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je „komunjara“. Danas mnogi „otkrivaju toplu vodu“ i „pronalaze“ ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 30 i više godina.

Misle da s njima počinje svijet. Umjesto da nastave tamo gdje je on stao.

Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju.

Ali, o dr Bobanu najbolje govori njegov životni put i ostavština kojom je obogatio hrvatsku historiografiju.

A ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.

 

Zlatko Pinter

 

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno