Connect with us

Zlatko Pinter

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

- datum

 Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada      U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“. (Vidi video: 

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom BiH.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Vidi: 

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • –       4.gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • –       7.gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • –       1.HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. 

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

BIJELI KRIŽEVI

Objavljeno

- datum

Bijeli križevi traže istinu. I čekaju…

Njihova duboka šutnja govori o patnji. O patnji Vukovaraca. O hrvatskoj patnji. Svaki Križ jedan život, jedna sudbina, jedna patnja, jedna duša…I trobojnica koja lagano leluja na vjetru u dnu Križa. Kao znak da pripadaju svima nama. Oni kojima ne znamo počivališta. Niti kako su okončali svoj ovozemaljski put. Samo znamo da nisu među nama. Osjećamo prazninu i sjećamo se njihovih rođendana, navika, osmjeha, riječi, pogleda, likova…

Mnogi između njih imali bi sad već odraslu djecu, unuke…

Njima palimo svijeće kod zajedničkog Križa. Tamo nisu sami jer stotine je takvih sudbina, svaka različita, a opet iste ili barem sasvim nalik jedna drugoj. Nema ih, to im je zajedničko.

Jesu li jako patili? Jesu li trpjeli studen? Što su im bile zadnje riječi? Na kojem su to strašnom mjestu usmrćeni i kud su njihova beživotna tijela bacili oni kojima ništa nije sveto? Oni koji nemaju Boga. Jer, da ga imaju rekli bi istinu. Koliko tvrda moraju biti srca koja kriju ove tajne pred crnim maramama, usahlim očima i molećivim pogledima očajnika čiji se život pretvorio u traganje, traganje za kostima…?

Nema veće boli i teže sudbine od one što je u sebi i sa sobom nose naši mučenici koji traže svoje drage kojima se ne zna za grobišta. Ni za sudbine. Pamte posljednje susrete, slike koje ostaju jedini fragmenti njihovih prekinutih života i ta zrnca sjećanja su sve što imaju. Obilaze mjesta masovnih grobnica, okupljaju se i raspituju, mole, traže, traže…i žive u nadi da će jednom doznati istinu i zapaliti svijeću na mjestu posljednjeg počivališta. I tako pronaći mir. I jedni i drugi. I oni koji traže i oni koji su traženi.

Ne može čovjek nestati tek tako, bez traga i glasa. Netko mora znati. Uvijek netko vidi i zna. Ali zašto taj netko šuti? Imaju li duše i savjesti? Znaju li što znači tragati iz dana u dan, očekivati, osluškivati, ne imati mira, ne moći usnuti, buditi se u tmini i gledati u prazninu noći, trpjeti bol koja kida grudi i para dušu?

Agonija je to koja crpi tijelo i slama srce. Suze su već odavno presahle, snage je sve manje, ali tinja nada, nada koju daje vjera u Boga Svemogućeg.

On jedini zna odgovor na pitanje: ZAŠTO?

Bože, zašto si im dodijelio taj teški i preteški Križ? Do kada će to iskušenje trajati? Znaš li Bože da su mnogi preslabi i da ga na svojim plećima sve teže nose? I da gube nadu? Umiru a nisu priveli kraju svoje traganje. Znaš li to? I znaš li Bože kako je bolno uvijek se iznova vraćati na onaj trenutak koji se tako živ, stvaran i urezan u sjećanje opire zaboravu? Na tren rastanka kratak kao treptaj oka, za koji se ni slutilo nije da je zadnji i konačan? Posljednji osmijeh, riječ ili dvije, zadnje mahanje rukom ili nijemi pogled prožet očajom i nadom. U sjećanjima koja se ne daju izbrisati i za koja ne postoje tjedni, mjeseci, godine ima mjesta samo za uspomene. Tu vrijeme staje poput prekinute niti u trenutku rastanka. I život koji se nastavlja – ako se to uopće može zvati životom, sastoji se od traganja, čekanja, patnje, neizvjesnosti sjećanja i nade.

Kad nas jednom više ne bude, nastavljamo živjeti u sjećanjima svojih bližnjih. Sjećanje je jedino što nam ostaje. Nakon svega. I svijeća, molitva, cvijeće na grobu…

Ali, oni Bože nemaju grobova. Ne zna se gdje im je počivalište. Jesu li se njihove duše smirile u Kraljevstvu Tvome ili još uvijek lutaju i traže smiraj?

Bože, Ti znaš što je patnja. Dao si svoga Sina jedinca. Za nas ljude. Za naše spasenje. Mučili su ga i razapeli. Zbog naših grijeha i opačina.

U vrtu Getsemanskom, posljednje večeri uoči svoje muke i On se pokolebao i molio Te: „Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

I mi kažemo isto.

Oprosti nam na slabostima našim.

I neka bude volja Tvoja.

Ti jedini znaš zašto je to tako.

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

MERČEP JE ČASTAN ČOVJEK, LAŽNO OPTUŽEN I NEPRAVEDNO OSUĐEN!

Objavljeno

- datum

Pišem ove redove u ime istine o našem časnom branitelju i čovjeku koji je za obranu Vukovara učinio više od mnogih drugih, ali je upravo zbog toga od strane hrvatske pete kolone oklevetan, lažno optužen i na kraju i osuđen bez ijednoga jedinog dokaza o krivnji.

Ako je on kriv i ja sam, ako je on zločinac i ja sam. Govorim istine radi i drugih motiva osim toga nemam.

Svjestan sam da ovim tekstom neću pomoći ni Tomislavu ni njegovoj obitelji, ali mi savjest ne dopušta u ovim danima kad napaćeni grad heroj Vukovar, njegov i naš Vukovar obilježava 26. obljetnicu svoje  golgote, prešutim ono što znam.

Tomislava Merčepa upoznao sam u rujnu 1990. godine, u vrijeme kad je bio predsjednik Mjesnog odbora HDZ-a i „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar (izabran na prvim višestranačkim izborima za gradskog vijećnika općine Vukovar).

Došao je s nekoliko svojih suradnika (na poziv Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka DSHV u kojemu sam bio i ja), u naše selo na lijevoj obali Dunava, udaljeno desetak kilometara od Vukovara (Plavna, općina Bač), gdje smo mi Hrvati iz općine Bač 14. rujna (te 1990. godine) održavali osnivačku skupštinu prve podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Pored vukovarskog HDZ-a, gosti su nam bili i predstavnici HSS-a iz Đakova, Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice i još nekih hrvatskih stranaka.

Na samoj osnivačkoj skupštini Tomislav Merčep je održao govor u kojemu je pozvao na mir i apelirao na to da Hrvati (koji su bili većina u Plavni, ali manjina na razini općine), njeguju suživot sa svim drugim narodima i da ne dopuste da bilo tko među njih unosi pomutnju, te naglasio:

„Mi iz HDZ–a Vukovar nismo došli kod vas da stvaramo nemir i da vas nagovaramo na bilo što, pogotovu ne na to da budete nelojalni državi u kojoj živite, nego naprotiv, došli smo vam poručiti da je i nama i Hrvatskoj stalo da sa svojim susjedima i svim narodima na ovom području živite u miru i slozi i razvijate demokraciju. Što se vaše matice Hrvatske i HDZ-a tiče, mi ćemo u tom smislu uvijek biti uz vas i podržat ćemo vas u takvim nastojanjima.“ (Citat prema zabilješkama autora ovog teksta s osnivačke skupštine DSHV – Podružnica Plavna, održane 14.09.1990. u 18,00 sati).

Podsjećanja radi, događa se to u vrijeme kad je u Hrvatskoj u tijeku „balvan revolucija“, uz desetke održanih četničkih mitinga (od onoga na Petrovoj Gori u veljači 1989. nadalje).

Atmosfera u vrijeme održavanja skupa (u kino dvorani sela Plavna) bila je vrlo napeta, jer su nama Hrvatima već danima prije stizale prijetnje od naših ekstremnih suseljana i Srba iz okolnih mjesta (Vajska, Bođani, Bačko Novo Selo, Mali Bač) da će ako se okupimo „biti krvi“. Stoga smo se obratili tadašnjem zapovjedniku policijske postaje Branku Malbaši, koji nam je obećao zaštitu i jamčio da se ne smije dogoditi nikakvo nasilje, a što je potvrdio i njegov zamjenik Živko Rajković. Uostalom, stranka DSHV bila je uredno registrirana u Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Srbije, te stoga nikakvih zakonskih zaprjeka za njezinu promociju nije bilo.

Budući da je skup bio javan, po proceduri predviđenoj zakonom njegovo je održavanje uredno i na vrijeme prijavljeno nadležnoj policijskoj postaji u Baču, koja je u svemu postupila korektno.

Policija SUP-a Bač osigurala je ulaz, tako da oni najekstremniji četnici (jer dolazili su s četničkim obilježjima i pjevali četničke pjesme) nisu pušteni u dvoranu, ali se skup pokušao prekinuti uz niz incidenata pred zgradom pa i u samoj dvorani. Posebno je na meti bio Merčep i HDZ, jer su se na njihov račun najčešće izvikivale uvrede i psovke, uz obvezno: „Jebo vas Pavelić!“, „Ustaše jebat ćemo vam majku!“, „Vi ste nas u Jasenovac, a mi ćemo vas u gasne komore!“ i slično.

Unatoč takvoj atmosferi, ni Tomislav Merčep, ni gosti iz Đakova niti bilo tko drugi s naše strane nije podlegao strastima i mržnji. Na skupu, prije i nakon njega, nismo izgovorili ni jednu jedinu riječ mržnje i mi Hrvati iz općine Bač  bili smo ponosni na to.

Četnici su nas poslije završenog okupljanja pokušali napasti i oteti stranački stijeg (na zastavi je bio povijesni hrvatski grb s upisanim slovima D-S-H-V). Zastavu sam uzeo ja i spasili smo je zahvaljujući policiji koja nas je čuvala. Odnijeli smo je kod svećenika Stipana Bošnjaka, kod kojega su se iz razloga sigurnosti sklonili predsjednik stranke mr Bela Tonković, tajnik Julije Skenderović i drugi iz vrha DSHV-a).

Poslije održane osnivačke skupštine, svi smo skupa otišli u Bač, u poznatu kavanu „Kod Bujaka“, gdje smo imali večeru. S nama u društvu, uz goste iz Hrvatske (Tomislav Merčep, predstavnici HDS-a, HSS-a i drugi), na večeri je bio i zapovjednik policijske postaje Bač Branko Malbaša (kasnije smijenjen s te dužnosti kao nepodoban), a lokalni četnički ekstremisti nisu smjeli ući u dvoranu, nego su se ograničili na provokacije ispred kavane i u holu na ulazu u dvoranu u kojoj smo mi sjedili.

Već tada (dakle, rujan 1990. godine!), za Tomislava Merčepa se među Srbima u našem selu i okolici pričalo svašta. Između ostaloga, tvrdili su kako on „Srbe priključuje na elektro-šokove“, da ih „ubija i baca u Dunav“, da „organizuje crne ustaške trojke koje idu po srpskim kućama i odvode ljude“ itd., itd.

Bila je javna tajna da se tamošnji Srbi naoružavaju, što počinje već u vrijeme onih masovnih mitinga po Vojvodini i naročito nakon proslave 600-obljetnice „Kosovskog boja“ na Gazimestanu (28. lipnja 1989. godine). Najaktivniji četnički suradnici s područja općine Bač u to vrijeme su Lukijan Vladulov – arhimandrid manastira Bođani (odmah poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog) koji je od početka bio povezan s Vojislavom Šešeljem i Vukašinom Šoškoćaninom, i Mileta Jergić koji je već od jeseni 1988. godine na svome salašu br 29. (Bođani) okupljao četnike i koji je sebe s ponosom zvao „četničkim vojvodom“. Kod njega su se na salašu skupljali i četnici koji su se ubacivali u Borovo Selo od veljače-ožujka 1991. (kasnije dolaze Vojislav Šešelj i Milan Paroški i drže mitinge u Borovu Selu, Jagodnjaku itd.).

Merčep je dakle, već od jeseni 1990, godine bio najomraženija osoba među Srbima u našem kraju. Svi smo znali – i oni i mi – da su to što pričaju o njemu bile laži, ali prljava kampanja se nastavljala još bezobzirnije. On je bio izjednačen s Tuđmanom i nazivan „koljačem“, „ustašom“ i sl., a od HDZ-a i dr Franje Tuđmana tada nije bilo omraženije stranke i osobe među Srbima širom Juge.

Sjećam se jednog događaja koji rječito govori o tomu kakva je ta kampanja bila i što su sve bolesni mozgovi bili u stanju smisliti.

U vrijeme pravoslavnog Uskrsa (dok se u srpskim crkvama čita „Uskrsna poslanica“ patrijarha Pavla koja je prepuna govora mržnje i huška na rat), kroz selo i okolicu pronosi se glas, kako su jednoga lokalnog ribara Savu (beskućnika i boema koji nije imao stalno mjesto prebivališta) „Merčep i njegove ustaše razapele na krst, zaklali ga i pustili Dunavom prema Beogradu“. Tog nesretnika stvarno nije bilo nekoliko dana u našem kraju i za to vrijeme priča se razvila do neslućenih dimenzija što je unosilo nemir među nas. „Eto, to je Tuđmanova politika“ – otvoreno su nam govorili naši susjedi Srbi; „Je l’ vidite šta taj Merčep radi?“ itd.

Sava se pojavio nedugo nakon toga i priče su prestale, ali nitko od onih koji su širili te ogavne laži nije rekao niti riječ o tomu. Kao da se nikad nije ni dogodilo.

Za Tomislava Merčepa znam također, da je kao „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar od početka činio sve da bude mir i da se izbjegnu sukobi i mogu mirne duše reći da ga je i najveći broj Srba simpatizirao, znajući tko je i iz kakve obitelji potječe (na sebi nije imao hipoteku „ustaše“, jer njegovi nisu bili na toj strani), a njegovo cjelokupno ponašanje bilo je usmjereno na srprječavanje sukoba i dogovore. Međutim, kolo su vodili ratoborni srpski ekstremisti koji su dobivali instrukcije iz Srbije, preko četničkog štaba u Borovu Selu i čija je zadaća bila započeti rat. Zato je Merčep bio smetnja.

To jako dobro znaju svi njegovi Vukovarci, oni koji su se borili i žrtvovali za Hrvatsku.

Poslije pokolja nad našim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine), prljava kampanja protiv HDZ-a, Tuđmana i Merčepa dobiva na zamahu i ispredaju se fantastične priče o „tajnim likvidacijama“ koje u Vukovaru „provode Merčepove ‘crne trojke’“. Blasfemija koja prelazi granice zdravog razuma. Svi smo znali da su to laži, a znali su i oni koji su te nebuloze smišljeno širili. Od njega se pravilo monstruma samo s jednim ciljem – da se Hrvati ustraše i četnici preuzmu Vukovar koji je tada bio njihov glavni cilj. Govorili su kako Ilok ionako „nema šanse“ i da će kad padne Vukovar lako „odseći“ taj dio Srijema (od Iloka do Vukovara), nakon čega su na redu Vinkovci i Osijek.

Četnička „pobuna“ u Borovu Selu bila je i organizirana u tom mjestu zato što ju nije bilo moguće izvesti u Vukovaru, jer većina vukovarskih Srba nije bila za tu opciju. To je činjenica. Za takvo raspoloženje Srba u Vukovaru najzaslužniji su upravo vukovarski HDZ i Tomislav Merčep. TO I DANAS ZNAJU SVI U VUKOVARU, PA I TAMOŠNJI SRBI, A ZNAJU I GRAĐANI U MOJOJ PLAVNI – NA LIJEVOJ OBALI DUNAVA, samo što o tomu ne smiju govoriti.

Sve događaje vezano za jugozapadnu Bačku u fazi pripreme za agresiju na Hrvatsku (od mitinga u Vojvodini preko pokolja u Borovu Selu i kasnijih napada četnika i „JNA“ na istočnu Slavoniju) opisao sam u feljtonu koji je u Večernjem listu objavljen u rujnu 1992. godine (u 6 nastavaka).

Tomislava sam sreo na jednom skupu Hrvata iz Vojvodine, u Zagrebu, sredinom 90-ih i tada sam s njime razgovarao o nekim događajima koji su se prije i u vrijeme rata zbivali u našem kraju.

Pitao sam ga vezano za Vukašina Šoškoćanina (kako je poginuo i što se događalo s njime poslije 2. svibnja 1991., jer već 15. svibnja se navodno „udavio u Dunavu“) i on mi je (pred desetak ljudi) rekao, kako mu se Vukašin Šoškoćanin osobno javio telefonom dva dana poslije pokolja i tražio s njime razgovor, ali „u četiri oka“, na što mu je Merčep odgovorio – citiram njegove riječi: „Čuj, vi ste napravili veliko zlo i ti znaš da ćete za to morati odgovarati. Možeš doći ovamo, ali samo tako da se predaš našoj policiji, drugačije nikako. Neće vam dlaka s glave faliti, ali morate se predati našoj policiji, svi vi koji ste sudjelovali u tomu“.

Dva dana nakon ovog razgovora, umjesto da se preda Hrvatskoj policiji, Šoškoćanin pod pritiskom svojih suradnika iz štaba u Borovu Selu i po naputku SDB-a Srbije odlazi na TV emisiju („Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.“ – koju uživo prenose TV Beograd i TV Novi Sad) i tamo nastavlja sa svojim esktremizmom, govoreći kako su „Merčep i njegovi HDZ-ovci došli u nekoliko autobusa i izazvali nerede u Beogradu“ (9. 3. iste godine, u vrijeme kad se odigravao veliki miting Vuka Draškovića), tamo „po zlatarama podrpisali zlato i pobegli nazad u Vukovar“, te da je u Borovu Selu (2. svibnja) ubio „6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još barem 606“.

Jesu li i te izgovorene gluposti bile jedan od razloga njegova nestanka ne zna se, ali po svemu sudeći, netko od njegovih (iz štaba u Borovu Selu) doznao je za kontakt s Merčepom i to dojavio SDB-u, pa su ga na kraju oni sami ubili (Jovica Vučenović i njegove pristaše po nalogu SDB-a i Jovice Stanišića), jer nisu smjeli dopustiti da bilo tko zaustavi „pobunu“ i komunicira s drugom stranom. Tijelo krvnika Šoškoćanina odmah je odneseno u Vojvodinu i poslije privremeno pokopano u kompleksu manastira Bođani uz asistenciju njegovog prijatelja arhimandrida manastira Lukijana Vladulova. Našim se patolozima nije dopuštao pristup, kako se ne bi otkrio uzrok smrti.

Pitao sam tada Tomislava i kako je i zašto uhićen i odveden iz Vukovara, i on mi je rekao sljedeće:

1.      Nije znao razloge uhićenja, niti mu je to itko ikad objasnio

2.      Nekoliko je „specijalaca“ iznenada upalo u njegov stožer u Vukovaru, vezali su ga žicom (kao razbojnika), strpali u helikopter i odveli u jedan podrum u Zagrebu (nije ni znao gdje)

3.      Bio je uvjeren da će ga ubiti, ali je uporno tražio razgovor s predsjednikom Tuđmanom, što mu je na kraju omogućeno

4.      Poslije razgovora s predsjednikom, s njega je skinuta svaka krivnja i odgovornost za bilo što

5.      Za sve to krivio je Josipa Manolića i bio je uvjeren da „on stoji iza svega“ i da je tu akciju vodio BEZ ZNANJA PREDSJEDNIKA TUĐMANA

Tko god je imalo poznavao predsjednika Tuđmana, jako dobro zna da on čovjeku na kojemu je bilo ikakve krivnje ili opravdane sumnje, ne bi povjerio zapovijedanje nikakvom postrojbom, pa ni pričuvom policije, niti bi dopustio da isti kasnije postane savjetnik ministra MUP-a.

Ovdje ću prekinuti svoj zapis, jer javnosti je uglavnom poznato što se kasnije događalo.

Tomislav Merčep je optužen i osuđen na temelju iskaza dvojice protuha kojima ni jedan normalan sud ne bi povjerovao.

Njemu su presudili peta kolona i lešinari iz medija koji su godinama vodili bezobzirnu, gebelsovsku kampanju, ne samo protiv Merčepa, nego i protiv Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Ante Gotovine i drugih istaknutih generala i junaka Domovinskog rata. Sve je to odradila ista BAGRA.

U nadi da će istina izaći na vidjelo kad-tad i s osjećajem duboke zahvale Tomislavu Merčepu za sve što je učinio u obrani Vukovara i tijekom Domovinskog rata, pozivam sve Vukovarce koji znaju istinu, neka pišu, neka govore, neka svjedoče!

Netko će jednoga dana možda pročitati. Naša djeca i unuci, ako nitko drugi.

U ime istine i pravde, jer u konačnici ćemo svi (mi kršćani u to čvrsto vjerujemo) pred jedinog pravednog Suca gdje ćemo položiti račune za sve što smo činili (ili nismo, a trebali smo) tijekom svoga ovozemaljskog života, moramo govoriti i pisati što i kako je bilo.

Da se ne zaboravi i da se istina ne izgubi pod naslagama gliba i mulja koji se nabacuje na sve nas i naš Domovinski rat!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 2. dio

Objavljeno

- datum

Donosimo nastavak priče o tragičnoj sudbini obitelji Markobašić… 

>> KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 1. dio

Kalvarija Ružice Markobašić

  Upravo u vrijeme emitiranja ovog opskurnog  „Dnevnika“ srbijanske televizije u kojemu se iznose neviđene, monstruozne konstrukcije o „stradanju Srba i srpske djece“ u Vukovaru (20. studenoga 1991. u večernjim satima), a sve kako bi se prikrio masovni zločin genocida i satiranje ovog hrvatskog grada kakvo nije viđeno u poratnoj Europi, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica koju su srpski „teritorijalci“ i četnici istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje tukući je i nazivajući „ustaškom kurvom“, jer su nakon identifikacije znali kako se radi o supruzi Davora Markobašića.

Egzekucija, taj završni krvavi čin, prepušten je četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima je žrtve isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, major „JNA“, komandant Operativne grupe Jug i najodgovornija osoba za sve što se tamo događalo, krvnik i ratni zločinac Veselin Šljivančanin.

Zadnji sati Ružice Markobašić protekli su u nezamislivim patnjama i agoniji. Tukli su je kao i većinu drugih, a prema nekim svjedočenjima i silovali iako je bilo očito da nosi dijete (bila je u šestom mjesecu trudnoće). Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

“Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?“ (Vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.;str. 192-205..; izvor: pešćanik.; istaknuo: Z.P.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić i njezino nerođeno dijete pogubljeni su na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“.

Izjavio je to na sudskoj raspravi pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike.

Prema njegovom iskazu, ubojica je Zoran Dašić. Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali joj je on ispucao rafal u trbuh.

Nakon što je krvavi posao obavljen, žrtve su zakopane bagerom.

Detaljni opisi bestijalnog mučenja i ubojstva Ružice Markobašić sadržani su i u izjavama drugih svjedoka sa suđenja, dostupni su na Internet stranicama ‘Fonda za humanitarno pravo’ iz Beograda, i obiluju groznim opisima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi (kako sami autori kažu), nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, govoreći o Ružici Markobašić, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

Ove bezočne, perfidne, patološke laži koje su u stanju smisliti samo teško poremećeni umovi i bolesni mozgovi, trajno su obilježile život obitelji Markobašić.

Kataklizma kakvu je Vukovar doživio 1991., nezabilježena je u povijesti ovoga grada

(Izvor za fotografiju: telegram.hr/)

 

Sudbina Davora Markobašića i sina Srđana

  Davor Markobašić (Ružičin muž) rođen je 1953. godine u Zagrebu, ali je 60-ih godina njegova obitelj preselila u Vukovar. Tamo se školovao, zaposlio i oženio.

Pod dojmom Hrvatskoga proljeća i svega što se tada događalo u Hrvatskoj, 1972. godine bježi s odsluženja vojnog roka u „JNA“ (iz Strumice, Makedonija) i dolazi u Vukovar gdje se skriva tri mjeseca, sve dok ga nije pronašla policija. Osuđen je na robiju i poslan u Staru Gradišku gdje pored mnogih drugih zatvorenika upoznaje i dr Franju Tuđmana koji ga se sjetio i srdačno se pozdravio s njim 1990. godine, kad ga je ugledao kao djelatnika specijalne policije u svome osobnom osiguranju. Anegdota je to koja se dugo prepričavala među Davorovim prijateljima.

-Znamo li se mi otkuda? –  upitao je predsjednik Davora već pri prvom susretu.

-Da, gospodine predsjedniče. Iz zatvora – odgovorio je ovaj.

Nakon toga, predsjednik Tuđman ga je sradačno zagrlio i poljubio.

Bio je prvi Vukovarac koji je kao pripadnik hrvatske specijalne policije obukao odoru u Rakitju 5. kolovoza 1990. godine (dakle, na dan formiranja prve takve postrojbe) i u njoj je iste godine došao na božićnu ponoćnu misu u svome gradu. Kao i svi drugi koji su se od početka stavili u obranu Domovine, praćen je od agenture KOS-a koja je o njemu znala sve.

Sudionik je svih akcija u obrani Hrvatske, počevši od Plitvica, Gospića, Ličkog Osika, Lovinca, do Pakraca, Petrinje, Gline, Dvora na Uni. U vrijeme „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama (31. ožujka 1991.) nalazi se među redarstvenicima koji prvi pružaju otpor srpskim teroristima, a već u svibnju iste godine odlazi na slavonsko bojište, gdje je u srpnju ranjen od granate na području Vukovara. Tri mjeseca poslije, u jeku najžešćih napada na Vukovar, iz grada uspijeva izvući svoga četverogodišnjeg sina Srđana – koji je uslijed zadobivenih ratnih trauma oslijepio i izgubio sluh. U gradu mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Pored supruge i nerođenog djeteta, u ratu je izgubio 14 članova šire obitelji.

Budući da je od neprijateljske strane evidentiran kao poznati „zenga“ i „ustaša“, već u ljeto 1991. godine, beogradske Večernje novosti objavljuju prvi pamflet u kojemu ga lažno optužuju da „srpskoj deci reže prstiće i od toga pravi ogrlice“. Ova gnjusna izmišljotina uzela je toliko maha, da je Davor postao sinonim „ustaškog koljača i monstruma“. Pripisivana su mu najgora zlodjela: od sječenja dječjih prstića i vađenja očiju, do klanja, silovanja, pa čak i nekrofilije. Propagandni pamfleti takvoga sadržaja kopirani su u tisuće primjeraka i dijeljeni četnicima koji su napadali Vukovar, tako da su se te gnjusne laži proširile i izvan granica Hrvatske, poglavito po Srbiji i Vojvodini.

Iako protiv njega nikad nije bilo nikakvih prijava za ratni zločin, niti od strane srpskog tužiteljstva, niti od DORH-a, sa Davora Markobašića još uvijek nije skinuta nepravedno nametnuta stigma.

Da ima pravde i da naša država vodi brigu o svojim građanima koji su za nju dali sve, Davor bi odavno bio oslobođen monstruoznih optužbi, a on i njegova obitelj dobili bi barem moralnu zadovoljštinu za golemu žrtvu koju su podnijeli za Domovinu.

Prljava kampanja koju agenti KOS-a započinju u Večernjim novostima, nastavlja se potom putem drugih tiskovina i srbijanske televizije. Trebalo je opravdati agresiju, krvave zločine, pljačke, razaranja, progone i silovanja što su ih skupa po Hrvatskoj činili „JNA“, četnici, srpski „teritorijalci“ i „dobrovoljci“, pa se u nedostatku činjenica o „zločinima nad Srbima“ pristupilo bezočnim konstrukcijama.

Materijal koji slijedi dokazuje kakav je monstrum srpska propaganda i dokazuje da joj nema takmaca nadaleko. Takvi primjeri prljave kampanje koja prelazi granice zdravog razuma i završava u blasfemiji i patološkoj mržnji, nezabilježeni su u povijesti ratova i oni podsjećaju i opominju. DA NE ZABORAVIMO!

Ovdje ćemo se samo kratko podsjetiti na neke od tih pamfleta koji rječito govore o tomu kako je funkcionirala srpska ratna propaganda. Upravo je slučaj Davora Markobašića najbolji primjer za to.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.“

(Kako se vidi, srbijanski mediji navode „Darko“ umjesto „Davor“, no to je u svemu ovome najmanji problem.)

Priču o „ogrlici od dečjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom propagandom koja se može zamisliti, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu).

 „Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

 

  O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres, nadograđujući priču.

 

  Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: „Dolijao koljač“ – potpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

 „Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se ‘proslavio’ pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni srpski propagandist Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

„Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je prilikom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 Priču proširuje s mnogo novih „detalja“, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: „Streljan Markobašić“, u kojemu se kaže:

Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofilu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

 U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, Mirko Stanković za Radio Beograd (istoga dana), kaže:

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofi lu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

 Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici), i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: „Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt“. Evo citata:

“Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je ‘recept’ koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima ‘suverene i nezavisne’.“

  Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili. Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države“, gdje se (pod naslovom: „Neki od vukovarskih ubica i koljača“), pravi „intervju“ sa (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: „Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

 Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je „Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

 Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: „Oči u oči s koljačem“. Pod naslovom: „Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica tog navodnog „Dnevnika“ tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

 „Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. ‘Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.’ Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? … Imam utisak da ću izgubiti svest. ‘I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo’, kaže Siniša.“

 Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić. Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: „Prstići na regalu“):

„Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogrlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

  Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na bestijalan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“, i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

 „Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada ‘pružaju pomoć bolesnicima.’“

U vrlo kratkom vremenskom razdoblju od dva mjesec (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića –  napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

 Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi nepostojeća „krivnja“ koja je nametnuta ne samo obitelji Markobašić, nego svim Hrvatima kojima su zlikovci i barbari s istoka htjeli oduzeti zemlju i izbrisati svaki trag postojanja.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.