Connect with us

Vijesti

Hrvati između ‘Hristos se rodi’ i ‘Allahu ekber’

Published

on

Ilustracija Kamenjar.com

Kad pojedinca, skupinu ljudi ili cijeli narod zapadnu teški trenutci, razumno im je osloniti se na slična iskustva iz prošlosti, bila vlastita ili tuđa, kako bi ih prebrodili. Što su ta iskustva vremenski i prostorno bliža, vjerojatnije je da će biti uspješno primjenjiva. Hrvati u BiH su imali tu “vrašku sreću” nedavno proživjeti nesreću koja im može pomoći u rješavanju izazova s kojima se danas susreću piše Grgur S. na portalu Kamenjar.com.

Žepče 93′ kao putokaz BiH Hrvatima danas

Nakon što su još ’92 Srbi protjerali Hrvate iz dijelova BiH na kojima su bili većina i(li) vojno premoćni, istim su se receptom godinu potom poslužili Muslimani u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Tamo su se Hrvati našli – ili stisnuti između Srba i Muslimana kao između čekića i nakovnja ili posve okruženi višestruko brojnijim Muslimanima. Koristeći priliku potonji su primijenili posve pragmatičnu taktiku –  brisati jednu po jednu hrvatsku mrlju sa zemljopisne karte. Prozrevši taj naum, zapovjedništvo HVO-a bi sukladno elementarnoj vojnoj logici, čim je jedan džep bio napadnut, zapovjedilo drugim postrojbama da zapodjenu sukob s muslimanskom vojskom radi vezivanja njihovih snaga i popuštanja pritiska na napadnutu enklavu. Ipak, solidarnost među Hrvatima nerijetko bi izostala. Ilustrativan je primjer napada na Žepče kad je HVO Fojnice odbio takvu zapovijed jer su tamošnji Hrvati njegovali dobre odnose s lokalnim Muslimanima, uvjereni kako ne će oni na njih, ne budu li ih dirali. I doista nisu… čak 3 mjeseca! A tada je Fojnica šaptom pala budući lokalni HVO, držeći neprijatelja prijateljem, dodatno vrijeme nije iskoristio kako bi organizirao učinkovitu obranu.

Našavši se u skoro bezizlaznoj situaciji, koju postupak Fojničana i još nekih nije olakšao, HVO Žepča se odlučio osloniti na dojučerašnje neprijatelje Srbe. U zamjenu za naftu koju je osiguravala Hrvatska dobio je pomoć u oružju (unajmljena je čak i srpska tenkovska postrojba za ofenzivna djelovanja), logistici i liječničkoj skrbi. Štoviše, držeći crtu zajedno s vojskom BiH Srba Žepčaci su, za razliku od Fojničana, dočekali kraj rata kao svoji na svome. Slično su prošli i drugi koji su posegnuli za istom taktikom, dok oni koji nisu iskoristili priliku na vrijeme se okrenuti Srbima, danas uglavnom žive izvan BiH. Oni, pak, koji su uspjeli junački se obraniti u potpunom muslimanskom okruženju (Lašvanska dolina), prošli su kroz pravu kalvariju.

Danas je čitav hrvatski narod u BiH u pogledu institucionalne ugroze u poziciji nalik onoj hrvatskih enklava u Bosni koje su se ratne ’93 našle pod vojnim pritiskom Muslimana, a imale su dodir sa Srbima. Ne padaju, doduše, više glave, ali provode se isti ciljevi drugim sredstvima – pokoravanje Hrvata muslimanskoj volji. U krvi izborena prava Hrvata sad Muslimani mic po mic poništavaju. Stoga nije pretjerano reći kako politička prava Hrvata iščezavaju kao hrvatski džepovi u srednjoj Bosni ’93. Naime, njihov gubitak u miru rezultira istim posljedicama kao i gubitak teritorija u ratu – nestajanjem Hrvata. Odgovor na pitanje treba li vodstvo Hrvata danas postupiti kao HVO ’93 u Fojnici (ma, stat će Muslimani već jednom) ili kao onaj u Žepču (treba im se oduprijeti makar i zajedno sa Srbima), vrijeme je, dakle, već dalo.

Dragan Čović pokazuje da je naučio povijesnu lekciju prihvativši u Srbima Milorada Dodika prirodnog saveznika. Svi oni koji mu žure to zamjeriti i zbog toga ga osuditi, posebno ako je riječ o sudionicima rata na hrvatskoj strani, neka prije navrate do Žepča. Ima tamo spomenik s poduljim popisom imena “kolaboracionista” sa Srbima ni godinu dana nakon pogroma Srba nad Hrvatima u drugim dijelovima Bosne. Pa neka pljunu na njega! A ako im pljuvačke još dostane, neka krenu od kuće do kuće pa popljuju i preživjele im suborce. Da, one koji su u manje od godinu dana spoznali ono što nekima ne ide u glavu ni nakon više od 25 godina – nema trajnih prijatelja, a ni neprijatelja! Jer pitanje je opstanka, kako onda tako i sada, na vrijeme spoznati koji su koji.

Za krvavoga rata devedesetih Hrvati su ginuli i bivali proganjani i od srpske i od muslimanske ruke. Zbirni  brojevi hrvatskih žrtava od jednih i drugih su tu negdje. U krajevima koji su pripali Republici Srpskoj Hrvati su još za rata praktično iskorijenjeni dok su u dijelovima Federacije BiH na koje je stala čizma muslimanske armije ostali tek ostatci ostataka koji, kako je pokazao popis stanovništva 2013. godine, ubrzano cure. Hrvati su brojem donekle stabilni tek na područjima koja je vojno obranio ili povratio HVO, ili su vraćena pregovorima u Daytonu. Dok su prije 25 godina doživljavali zlo i od Srba i od Muslimana, preostali Hrvati u BiH danas doživljavaju zlo samo od Muslimana, što nije posljedica neke njihove urođene zloće, još manje dobrote Srba, nego činjenice da Hrvati s Muslimanima dijele zajedničku kuću – Federaciju BiH! A to Muslimanima kao većinskom narodu nije baš po ćeifu pa neostvarene ratne ciljeve nastoje postići u miru, u čemu ih svesrdno skoro već 20 godina potiču relevantni strani faktori, ponajprije SAD, Velika Britanija i Njemačka. Hrvati tu nemaju druge nego – ili se predati ili se oduprijeti!

Odakle tolika ljubav Aleksandra Vučića prema BiH Hrvatima?

U takvim okolnostima nije razumno biti odveć izbirljiv prema samaritancu koji naiđe pa makar ga i ne bio upamćen po dobru. A naišao nije nitko drugi (istina, neki jesu, ali okrenuše glavu u stranu) doli Srbi u vidu Milorada Dodika, čak i Aleksandra Vučića. I nisu naišli kao putnici namjernici nego iz pukog interesa, jednostavno zato što položaj Hrvata u Federaciji BiH Vučić vidi kao model rješavanja pitanja Srba na Kosovu. Naime, svako rješenje koje bi vodilo razgraničavanju između Muslimana i Hrvata u Federaciji BiH išlo bi u prilog istome i na Kosovu. Tim više što se optimalno rješenje, kako za Hrvate u BiH, tako i za Srbe na Kosovu, temelji na teritorijalnom diskontinuitetu čime bi bile obuhvaćene i enklave duboko u etničkom prostoru većinskih muslimanskih naroda. Zato se Vučić tako brine za Hrvate u BiH, a sigurno ne zato što su mu, kao i svakom Srbinu koji imalo drži do sebe, ustaše navodno pobili kompletnu širu familiju osim njegovih neposrednih predaka, a bome ni zato jer mu je HVO spalio djedovinu u bugojanskom naselju Čipuljiću.

I što bi sad vodstvo BiH Hrvata trebalo učiniti? Odustati od prirodnog interesa svog naroda (entiteta, federalne jedinice, ma može se i sandžak zvati, samo nek’ je hrvatski) samo zato jer se on poklapa s interesom Srba? Ili možda zato što bi time izazvali Muslimane? A ima ih, napose na hrvatskoj “desnici”, koji misle da trebaju odustati iz oba navedena razloga. Ili bi BiH Hrvati trebali odustati od svog interesa samo zato da netko, a javljaju se i takvi, ne bi rekao kako je Dragan Čović surađujući s Dodikom upregnut u ni manje ni više nego politiku odcjepljenja Republike Srpske? Mada je očito kako bi to Hrvatima najmanje odgovaralo budući bi ostali sami na vjetrometini s Muslimanima. Ovako samo još u tijelima na nivou cijele BiH nisu preglasani, i to uglavnom zahvaljujući Miloradu Dodiku. Pa da mogu otići, Srbi bi to već odavno učinili. Samo što to nije do njih, čak ni do Čovića koliko god mu neki pripisivali natprirodne moći. O rastavi odlučuje ipak netko drugi. Isti onaj koji ovakvu BiH sastavi.

Amerika ni sveta, ni prokleta!

Kad smo već kod sastavljača “luđačke košulje”, u kratkoj povijesti svoje samostalnosti Hrvatska Ameriku pamti i po zlu i po dobru. Među otvoreno neprijateljskim iskustvima ističu se zeleno svjetlo JNA da uvede reda u ljeto ’91, potom embargo na oružje kad je ono Hrvatskoj najviše trebalo, a što ju je koštalo dodatnih žrtava, i najgore od svega – trećejanuarska restauracija struktura i mentaliteta iz komunističkog totalitarizma. Od dobroga Hrvatska pamti žuto svjetlo za Oluju i prijelomni poguranac prilikom prijema u Europsku Uniju. Kako bilo da bilo, ne može se tek tako zanemariti da je Amerika jedina relevantna svjetska sila koja bi u ključnim trenutcima stala na stranu Hrvatske, naravno, samo kad bi se interesi međusobno poklopili. S druge strane, Hrvatima u BiH, osim po dobrome učinjenom za Hrvatsku pa tako posredno i za njih, Amerika nije ostala u nekom posebno lijepom sjećanju. Suviše bi vremena i mjesta oduzelo sad nabrajati uspješne i neuspješne pokušaje besramnih preinaka Daytonskog sporazuma u kaubojskoj izvedbi američkih činovnika, sve na štetu Hrvata. Vrijedi se tek prisjetiti aktivne potpore, a vjerojatno i organizacije onog uličnog divljanja prije 5 godina kad su se isprva socijalni nemiri izrodili u paljenje zgrada županija – tih zadnjih crta obrane konstitutivnosti Hrvata. Zapravo, sliku odnosa Amerike prema Hrvatskoj i Hrvatima u BiH najbolje ilustriraju dvije haaške presude – oslobađajuća Gotovini i Markaču s jedne strane te osuđujuća šestorici dužnosnika Herceg-Bosne s druge.

I nije slučajno kruna rada tog političkog suda – čija je svrha bila, barem kad su zbivanja u BiH posrijedi, da osuđuje kršćane a muslimane oslobađa krivnje – bila presuda hrvatskoj šestorici upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini (Dobro nam se vratio Valentine, a veselje ne bi bilo manje kad bi se i tvoj koruški imenjak vratio odakle je došao). Tjedan dana nakon dramatičnog izricanja i potresnog neprihvaćanja presude američki će predsjednik pohvaliti rad Suda s čijim radom muslimanski svijet može biti više nego zadovoljan, kako bi amortizirao muslimansko ogorčenje zbog odluke da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela. Eto, tako stoje dionice Hrvata na svjetskoj političkoj burzi. Nedostatak svijesti o toj surovoj realnosti lako se može pokazati pogubnim.

Rascjep neželjen ali nužan

Do neminovnog rascjepa u politikama između Hrvatske i Hrvata u BiH ne dolazi zato što bi Hrvati to htjeli, nego se radi o iznuđenom racionalnom odgovoru na djelovanje jače sile izvana – Amerike! Silom takvih prilika HDZ BiH danas više nego ikad dosad mora biti autonoman u odnosu na sestrinsku stranku u Hrvatskoj. A istodobno Hrvati s obje strane granice ipak moraju ostati zajedno, kao jedna duša, kad već ne i jedno tijelo. Jer hrvatski nacionalni interes obuhvaća interes kako Hrvata u Hrvatskoj tako i onih u BiH, a nipošto to nije interes Hrvatske postignut nauštrb prava BiH Hrvata. Onakav kakvim se često zamišljao u ovom stoljeću kad bi se Hrvatska lako distancirala od Hrvata u susjednoj državi čim bi svjetske geopolitičke silnice to diktirale. Sad, čini se, Hrvatska konačno ima odgovornu vlast odlučnu i sposobnu izboriti najviše što povijesni trenutak nudi.

U tom kontekstu vrijedi dobro razmisliti je li baš najgora opcija za Hrvatsku imati u “trbuhu” 600-700 tisuća više ne tako neprijateljski raspoloženih Srba, uz to, s obzirom na opća gospodarska i politička kretanja, srednjoročno gotovo izvjesno u vazalnom odnosu prema Hrvatskoj? Naime, kako se to osjetljivo područje očito nije moglo naseliti Hrvatima čak ni u slučaju potpune vojne pobjede ’95 – a što potvrđuje činjenica da ni za Tuđmana nije uspjelo naseljavanje Hrvatima dijelova Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije – nije tako teško naslutiti tko bi se tamo danas našao da nema Srba. A kako bi to utjecalo na Hrvatsku, pokazuje okrutna stvarnost. Onako kako Erdogan ucjenjuje Europu dinamikom puštanja migranata, slijedno tomu i u amanet ostavljeno mu vodstvo bosanskih Muslimana pritišče Hrvatsku puneći hot spot za muslimansku raju uz granicu s njom. Nije razborito previdjeti ni kako muslimansko plemstvo iz zaljevskih zemalja i Turske osniva čitava naselja u BiH, oaze u Europi koje neodoljivo podsjećaju na mostobran u Galipolju kad je osmanlijska noga prvi put stupila na europsko tlo. Republika Srpska se ipak pokazuje kakvom takvom branom od takvih pojava, svojevrsnom tampon-zonom pred nadirućim globalnim islamom u čijem su pohodu malobrojni bosanski Muslimani tek vodonoše. Imajući to u vidu, može li Hrvatskoj baš biti svejedno odzvanja li joj u trbuhu “Hristos se rodi” ili “Allahu ekber”? Teško, kao što joj ni u slučaju možebitnih globalnih geopolitičkih turbulencija ne može biti svejedno hoće li joj se u nekom trenutku američke slabosti, koji nije razumno priželjkivati, na Savi i Uni naći Rusija ili ISIL.

Grgur S./Kamenjar.com

Komentari

Vijesti

Predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru

Published

on

By

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nas je počastila tiskovnom konferencijom o svom četvorogodišnjem mandatu pa je normalno osvrnuti se na njen mandat od 4 godine. I mi takozvani marginalci (domoljubi i branitelji), kako nas naziva predsjednica, imamo pravo kazati svoje mišljenje o njenom mandatu.

O predsjednici imam pozitivno mišljenje i mislim da je tri godine mandata odradila korektno, imala je jasan cilj (Inicijativa tri mora), promovirala je Hrvatsku na svjetskoj političkoj sceni (sastala se s kineskim predsjednikom Xijem, predsjednicima Trumpom, Putinom, kancelarkom Merkel i drugima), trudila se zaštititi nacionalne interese koliko joj Ustav RH dozvoljava. Okruženje nije bilo povoljno, naprotiv mediji su je stalno držali na nišanu a politički protivnici su je vrijeđali na najgori način. Budući da je vrijeđanje dolazilo od takozvanih lijevih, mediji su to odobravali i nikada nisu kritički o tome pisali.

Međutim, u zadnjoj godina mandata (4 godina) predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru, pozvala je predsjednika četničke Srbije u posjet Hrvatskoj. Na upućene dobronamjerne kritike odgovorila je da je kritiziraju figure s margine političkoga spektra“ .

Osvrnuo sam se na riječi predsjednice 18. veljače 2018. godine člankom „Što traže hrvatski „Marginalci“ ?“ (https://croative.net/sto-traze-hrvatski-marginalci/) (vidi dolje što tražimo)

Pozivanje predsjednika četničke Srbije u Hrvatsku nakon sramotne izložbe u New Yorku, izložbe o genocidnosti hrvatskog naroda je sramotno. Na toj izložbi je istaknuto da su Hrvati ubili 700.000 Srba, da su ubili više od 20.000 djece u Jasenovcu itd. Do kada ćemo dopuštati te laži?

Danas, godinu dana nakon tog sramotnog posjeta možemo podvući crtu i pitati koji je rezultat posjeta, nakon godinu dana. Rezultat je NULA! Ponavljam rezultat je NULA!

Agresor (Srbija) na Hrvatsku nije dao podatke gdje su masovne grobnice, gdje su nestali, nije vratio dokumentaciju vukovarske bolnice, nije vratio matične knjige, filmove, kulturno blago, nije platio ratnu odštetu itd. Srbija i dalje ima Zakono o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske!? Zar to nije sramota? Srbija i dalje vodi pročetničku imperijalističku politiku a političari govore o napretku Srbije glede ulaska u EU!? Strašno i uvredljivo!

Bio je to strašan promašaj predsjednice na što su branitelji, takozvani marginalci, ukazali. Danas je sasvim jasno da su branitelji bili u pravu.

Predsjednica je podržala reformu školstva druga Jokića što je isto bio promašaj.

Predsjednica se nije jasno odredila prema Istanbulskoj konvenciji koja negira suverenitet RH,  niti Marakeškom sporazumu koji obvezuje.

Predsjednica nije nedvosmisleno podržala pravo naroda da iziđe na referendum, nije osudila manipulacije koje ministar Kuščević izvodi (brojenje potpisa i broj navodno nevažećih potpisa).

Po pitanju pozdrava „Za dom spremni“ ima pravo da to nije u izvornom obliku stari hrvatski pozdrav. Povezivati taj pozdrav s ustaštvom na kraju 20-tog stoljeća i sada u trećem tisućljećju je idiotizam. Kakve veze imaju branitelji u Domovinskom ratu i ustaše? Nemaju nikakve veze pa je nedopustivo dovoditi ih u neku vezu. Ustaše su poražene, pobijene i pomrle pa danas lupetati o ustaštvu je neprimjereno. Očito je da predsjednica nedovoljno zna povijest, da ne zna mnogo o Domovinskom ratu pa sluša svoje savjetnike koji postavljaju pitanje što Hrvatska ima s Dubrovnikom!

Stalno se izvrću činjenice, negiraju dokazi, negiraju dokumenti i naglašava ustaštvo samo zato da bi se prikrio kriminal, da bi se zadržale pozicije i privilegije. Veličanje zločinca Tita je pozitivno, poželjno i napredno bez obzira što je ubio pola milijuna Hrvata, što je devastirao Hrvatsku za vrijeme svoje diktature. Zbog toga se nikoga ne proziva!

Podržavati Hrvate u BiH na hrvatskoj televiziji i u hrvatskim komunističkim medijima je obično lupetanje od kojega nema koristi. Pitanje položaja Hrvata u BiH se ne rješava izjavama u medijima već razgovorima u centrima moći: u Washingtonu, Londonu, Brusselsu, Berlinu i Moskvi! Hrvatska vanjska politika je katastrofalna, izbor Komšića u BiH je strašan poraz hrvatske vanjske politike. Neka predsjednica sama ocjeni koliko je ona kriva za tu katastrofu (nečinjenjem i imenovanjem veleposlanika).

Nije upitno naše članstvo u EU, NATO-u i drugim asocijacijama upitno je što hrvatski predstavnici ne zastupaju interese hrvatskog naroda i države.

Predsjednica je odrasla osoba koja sama (tako kaže) bira svoje savjetnike i donosi odluke pa treba snositi i posljedice. Pozivanje na loše savjetnike je neprimjereno.

Predsjednicu napadaju mnogi kritičari, posebno su zanimljivi poluidioti s fakultetskom diplomom koji sve znaju a nisu do gležnja predsjednici. Slušajući i čitajući mnogobrojne komentara vidljivo je da se radi o mržnji, kod nekih o patološkoj mržnji.

Predsjednica je kazala: “Svaki zločin se treba osuditi, povijesno utvrđivanje istine je pravi korak naprijed. Jedan zločin se ne treba opravdavati drugim. Ne uspoređujem zločine. Zločin je zločin i treba ga promatrati individualno”, slažem se ali se pitam je li predsjednica misli ozbiljno, je li stoji iza svojih riječi? Nažalost, predsjednica ne misli ozbiljno jer ne brani otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu. Otkrivanje istine u Hrvatskoj naziva se fašizmom, pojavom ustaštva, revizijom povijesti i slično.

Predsjednica je komentirala osuđujuću presudu provokatoru Ercegu pa je govorila o slobodi govora, (Pitanje: zašto je komentirala nepravomoćnu presudu?). U slučaju Erceg se ne radi o slobodi govora, radi se o govoru mržnje kojega dotični širi. On ima pravo na svoje mišljenje ali njegovi javni ekscesi i njegov javni govor mržnje su neprihvatljivi. Nije prihvatljivo njegovo veličanje zločinca Tita i blaćenje branitelja bez obzira kako na to gledaju savjetnici predsjednice.

Predsjednica se susretala s našim iseljenicima širom svijeta ali rezultati su izostali!

Treba podsjetiti Predsjednicu da Hrvatska nije mnogo napredovala u zadnje četiri godine, nisu napravljene nužne reforme, situacija u pravosuđu je katastrofalna, zdravstveni sustav puca po šavovima, ne dozvoljava se demokratsko izjašnjavanje naroda (referendumi), nije promijenjen nakaradni izborni zakon, nije rješeno pitanje blokiranih, onemogućava se glasovanje Hrvatima izvan Hrvatske (mali broj mjesta za glasovanje, neuvođenje elektronskog glasovanja), vanjska politika je katastrofalna, u medijima imamo govor mržnje, širenje lažnih vijesti i cenzuru.  

Ponovno podsjećam na napisano 18. 2. 2018. godine:

Tko su ti „Marginalci“?

To smo mi koji smo branili Hrvatsku, to su udovice hrvatskih branitelja, to su domoljubi koji ukazuju na antihrvatsku politiku hrvatske vlade! Dakle mi „Marginalci“ ( s navodnicima i bez navodnika) smo protiv: uklanjanja HOS-ove ploče,  protiv Jokićeve kurikularne reforme, protiv usvajanja Istanbulske konvencije, protiv financiranja četničkih Novosti, protiv Frljizacije hrvatske kulture, protiv protupravnog financiranja Srpske pravoslavne crkve, protiv političkog imenovanja antihrvatskih konzula i veleposlanika, protiv uhljeba na svim razinama itd.

Što mi „MARGINALCI“ tražimo?

Mi „Marginalci“ tražimo: izmjenu izbornoga zakona, reformu pravosuđa, izmjenu ovršnoga zakona, reformu zdravstva, tražimo istinu o Jasenovcu, zaštiti hrvatskog književnog jezika,  zaštitu obitelji i naše pozitivne tradicije, tražimo procesuiranje zločinaca i udaljavanje antihrvatskih kadrova iz državnih službi (četničkih ubojica i silovatelja, udbaša i kosovaca). To mi „Marginalci“ tražimo bez odgode! 

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski branitelj i domoljub (takozvani „marginalac“)

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Hrvatski Sabor protiv hrvatskog naroda – SRAMOTA

Published

on

By

Dana 15. veljače 2019. godine Sabor je većinom glasova odbio raspisati referendum o promjeni izbornog zakonodavstva i o otkazivanju Istanbulske konvencije.

„Sabor je sa 105 glasova ‘za’, dva suzdržana i 16 protiv, potvrdio zaključak svog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da nisu ispunjene pretpostavke za raspisivanje dvaju državnih referenduma koje su inicirale građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.“

Protiv naroda su glasovali „domoljubni“ HDZ-ovci, „veliki katolici“, vitez, neokomunisti i antihrvatski sateliti Plenkovićeve vlasti.

Odlukom hrvatskog Sabora (koji vodi antihrvatsku politiku) je povrijeđen Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu. 

Vlada i Sabor negiraju Ustavno pravo naroda, Članak 1. Ustava RH:

(2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

(3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Jasno je zašto su vladajući protiv referenduma, Članak 87.:

(5) Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

Ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić kaže:

Kako je moguće da dva različita državna tijela (Hrvatski sabor i Ustavni sud) u isto vrijeme mogu biti nadležna odlučiti o istom pitanju (da li je ispunjena jedna od pretpostavki za raspisivanje referenduma)? Kako to da Hrvatski sabor zaključkom koji je donesen prekoračenjem ovlasti može derogirati Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu? Znači li takav presedan da će ubuduće Hrvatski sabor moći odlučivati o tome da li je prikupljen dovoljan broj potpisa, a Ustavni sud o ostalim pretpostavkama za raspisivanje referenduma? I kako to da nikada ranije nije proveden takav postupak??”

Njonjo i ostali uhljebi su protiv promjene izbornog zakona jer će izgubiti svoje privilegije. Političkom trgovinom oni (HDZ, SDP, HNS, SDSS i drugi) se uzajamno štite pa nema sankcija za kriminalne radnje, korupciju. Oni ne žele reforme, ne žele izgubiti svoje privilegije (što im sadašnji zakon osigurava) i tako uništavaju državu.

Po Ustavu RH Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, Članak 115.:

(1) Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

(2) Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.

Međutim praksa pokazuje da je Sabor postao potrčko Vlade (potrčko Ivice, Ive, Zorana ili Andreja).

To je potvrdio i drug Kuščević, koji je lijepo izjavio: “Vlada je usvojila jednoglasno i Sabor će usvojiti Izvješće, Ustavni sud kaže da je sva napravljeno u skladu s Ustavom i zakonima. Ovo što se danas koristiti u dnevno-političke svrhe da bi se postigla mala politička vidljivost, neka služi na čast onima koji to rade.”

Sramotno je da Sabor ne odlučuje o ničemu već izvršava naređenja trenutnog vladara Plenkovića.

Mediji javljaju:

Ministar uprave Lovro Kuščević odgovorio je na optužbe Mostovih zastupnika da su članovi Povjerenstva koji su provjeravali potpise referendumskih inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – uništili kontrolne liste.

“Svi već znamo da su izjave Bulja, Grmoje u javnosti prihvaćene kao apsolutna istina, čudi me da im je promaklo i da ovako manipuliraju. Kompletna lista i popis se nalaze u aplikaciji koja je pohranjena u APIS-u. Svi listići, svaki glas i potpis se čuvaju u Saboru i moguće je u svakom trenu provjeriti je li neki potpis valjan ili nevaljan. Očito gospodi iz Mosta nije stalo od istine, da jest – bili bi se prijavili za uvid i vidjeli valjanost svog potpisa”, kaže ministar Lovro Kučević.

Dakle, može se provjeriti samo svoj potpis i drug Kuščević može raditi i tvrditi što hoće!

Mostovci otišli do Ministarstva uprave:

„Na poziv ministra Kuščevića otišli smo i do Ministarstva uprave, ali ni tamo nismo dobili uvid u dokumentaciju, ali smo dobili odgovor državne tajnice Josipe Rimac da zastupnici nemaju pravo uvida ni u potpise, ni u kontrolne liste bez privole 40-ak tisuća građana čiji su potpisi proglašeni nevažećima, rekao je Petrov.“

Drugarica Rimac im je kazala da moraju imati privolu 40.000 građana, koji su to građani?

Oni nemaju pravo uvida!? OK.

Ako oni nemaju pravo uvida pitanja su: Tko ima pravo uvida osim potpisnika? Je li Ministarstvo uprave pozvalo imenom i prezimenom potpisnike inicijativa da dođu provjeriti zašto su njihovi potpisi nevažeći?

Znaju li građani, koji su dali potpis, da je njihov potpis nevažeći? Zašto ih drug Kuščević nije pozvao da provjere svoj „nevažeći“ potpis kada samo oni mogu provjeriti svoj potpis?

Iz gore navedenog se može zaključiti da Ministarstvo uprave ne dozvoljava provjeru tobože nevažećih potpisa. Radi se o lažima i prevari najgore vrste. Inicijativama ne treba 40.000 potpisa već cca 3.200 potpisa pa je jasno da se radi o sramotnoj prevari.

Protiv volje naroda su, osim uhljeba iz HDZ-a, Plenkovićevi sateliti: pročetnički SDSS, antinarodni HNS, neokomistički SDP i otpadnici iz SDP-a i HNS-a.

Evo bisera vladajuće klike:

Jedan bjednik iz HNS-a govori o krivotvorenju potpisa. Neka pojasni imenom i prezimenom tko je krivotvorio, koliko je krivotvorenih potpisa, je li 40.000 potpisa krivotvoreno?

Sve rasprave bi bile izbjegnute da je drug Kuščević, inače veliki „domoljub“ i „veliki katolik“, dozvolio da predstavnici referendumskih inicijativa budu promatrači, samo promatrači, kod provjere potpisa. Sve bi bilo čisto i pošteno bez bespotrebnih rasprava.

Čemu služi Sabor?

Sabor se sveo na debatni klub gdje se iznose mišljenja, suprostavljeni stavovi, izvode igrokazi (takozvani performansi koji se danima pripremaju), gdje se pojedinci dive svojoj poluidiotskoj izvedbi, a u konačnici bez ikakve veze i potrebe jer je unaprijed odlučeno što će biti izglasano. Kokošari ne glasaju po savjesti već po naputku koje je donije stranka (bez obzira o kojoj se stranci radi).

Da se ukine Sabor narod to ne bi ni primjetio jer tu je Ivica, Ivo, Zoran ili Andrej. Suvišno je imati Sabor kada imaš Ivicu, Ivu, Zorana ili Andreja. Sabor je nepotreban i treba ga ukinuti jer je potrčko premijera i vladajuće klike (principijelne ili neprincipjelne koalicije). Umjesto da dajemo novac za saborske uhljebe dajmo za bolesnu djecu!

Biti protiv svog naroda je zločin!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Vijesti

KVIZ: Sličnosti hrvatskog i ruskog jezika

Published

on

Donosimo kratki youtube video sa zanimljivim kvizom koji ilustrira sličnosti hrvatskog i ruskog jezika, čak neke riječi koriste isključivo ovi narodi, što potkrepljuje tvrdnje o posebnim vezama Hrvata i Rusa.

Naime, prema povijesnim izvorima, upravo Hrvati su utemeljili Kiev, iz kojega je nastala Kii(e)vska Rus, kao temelj buduće ruske, odnosno ukrajinske države…

Pogledajmo zanimljiv video (u obliku simpatične kviz igraonice):

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno