Connect with us

Kultura i vjera

RAT I(LI) MIR: Jeruzalem u biblijskom proroštvu

Objavljeno

- datum

Uz napetosti između kršćana, Židova i Arapa, kakva budućnost čeka Jeruzalem?
Hoće li doći do mira? Što će se dogoditi nakon odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o proglašenju Jeruzalema glavnim gradom Izraela? Što Biblija kaže o proročanstvima o Jeruzalemu?
 
Grad Jeruzalem, koji je nastao prije otprilike 3.000 godina, već se dugo smatra svetim gradom mira – koncept koji je utjelovljen u svoje ime. Iako među bibličarima ne postoji konsenzus o tome što točno znači Jeruzalem, “najstariji poznati oblik riječi, Uru-sa-lim, mnogi smatraju da znači “grad mira” ili “grad (bog) Salema”. A s obzirom na ime hebrejskog podrijetla, drugi ga tumače kao “temelj mira” ili “posjed mira” (International Standard Bible Encyclopedia, “Jeruzalem”).
 
No, za stanovnike ovog poznatog grada nije bilo previše mira. Ironično, stoljećima je ovaj grad bio mjesto brojnih sukoba. Prema Ericu H. Clineu, grad je “uništen najmanje dva puta, opkoljen 23 puta, napadnut još 52 puta, zarobljen i preotet 44 puta” (citirano iz “Dijelimo li najsvetiji grad?”, Moment, Ožujak/Travanj 2008.).
 
Iako se povijest jeruzalemskih sukoba lako dokumentirala, danas se često postavljaju sljedeća pitanja: Što slijedi za ovaj čuveni grad na kraju vremena? Hoće li biti još više sukoba ili će konačno doći do mira spomenutog u njegovom imenu? Što Biblija kaže o Jeruzalemu u proroštvu?
 
Da bismo odgovorili na ova pitanja, počnimo danas s pregledom napetosti.
 
Sukob između Abrahamskih religija 

Povijest judaizma, kršćanstva i islama objašnjavaju zašto sve tri ove velike religije tvrde da je Jeruzalem jedno od njihovih svetih mjesta štovanja.
Kako su nastale sa istog sveobuhvatnog područja na Bliskom istoku i od zajedničkog pretka – biblijskog patrijarha Abrahama – netko bi pomislio da će ove religije imati poseban odnos jedne s drugima. No, to nije slučaj.
 
Odnos ovih blisko povezanih religija uvijek je bio problematičan. Od svog osnutka kao nacije 1948. godine, Izrael se borio da preživi; a brojni američki predsjednici i drugi međunarodni čelnici pokušali su posredovati za mir na Bliskom istoku. Unatoč najboljim ljudskim namjerama, Bog preko svojih proroka otkriva da će Jeruzalem i dalje biti leglo sukoba do povratka Isusa Krista na zemlju.
 
Preko pisanja proroka Zaharije, Bog je otkrio svoju duboku ljubav prema gradu Jeruzalemu i svoju namjeru da mu je Jeruzalem bio i da će mu biti posebno mjesto u budućnosti (Zaharija 1,14. 17. 2,12). Međutim, Bog je također preko proroka otkrio da će taj poseban grad biti “teškim kamenom svima pucima” (12,3). JJer tisućama godina grad eruzalem često je bio u  središtu regionalnog i svjetskog sukoba.
 
Zahtjevi grada
 
Židovi, koji danas zastupaju oko dvije trećine stanovnika suvremenog grada, zahtijevaju dugovječnost posjeda, iako su stoljećima bili protjerani iz Jeruzalema i davno im je uništen njihov hram. Mnogi Židovi i dalje žele da se hram obnovi, a mnogi konzervativni Židovi žele vidjeti žrtvovanje životinja ponovno na mjestu Salomonova hrama. Njihovo nacionalno osvajanje Jeruzalema tijekom arapsko-izraelskih ratova iz 1967. i 1973. godine pružilo je nadu o mogućoj obnovi mnogim religioznim Židovima koji se mole na Brdu hrama. No postoje velike političke, vjerske i fizičke prepreke.
 
Kršćani žele održati krhki mir u ovom svetom gradu koji sadrži mnoge njihove crkve i svetišta. Uostalom, ovdje je počelo kršćanstvo, a svaki sukob između muslimana i Židova uznemiruje trenutnu ravnotežu moći i može ugroziti
kršćanska svetišta i sigurnost 15.000 kršćana koji sada žive u Jeruzalemu i oko njega. Kršćani čine oko 2 posto stanovnika.
 
Muslimani, otprilike trećina stanovništva, neće se odreći svoje džamije Al-Aksa i Kupole na stijeni na Brdu hrama. Ova su svetišta previše važna za islam da bi razmotrili dijeljenje hrama sa Židovima koji ga isto tako žele.
Još uvijek kontroliraju Brdo hrama, iako Židovi kontroliraju grad i područje oko muslimanskih svetišta.
 
I muslimani i Židovi kažu da ne mogu i neće dijeliti ovaj važan dio posjeda.
Opasna prijetnja se nastavlja. Svjetsko javno mnijenje, uz pritisak kršćanskih crkava i izraelskih saveznika, pomaže u održavanju krhkog mira na Brdu, u gradu i regiji.
 
Suvremena država Izrael također zahtijeva grad Jeruzalem jer je bio glavni grad drevnog naroda Izraela pod kraljem Davidom (2. Samuelova 5,5; 1. Ljetopisa 15,1-3). Danas većina naroda ne prepoznaje Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Međunarodni konzulati su u Tel Avivu. Opet, to je zato da bi se održao vrlo krhki i slabi mir u gradu i regiji.
 
Jeruzalem u proroštvu: Budući sukob
 
Biblija otkriva da će u vrijeme pred Kristov povratak na zemlju ovo područje svijeta i grad Jeruzalem ponovno biti u nemirima i sukobima. Krhka ravnoteža mira koja trenutno postoji bit će uništena.
 
Prorok Daniel nadahnuto je napisao da će u posljednja vremena Židovi obnoviti žrtvovanje životinja i da će izrasti vjerska sila pod nazivom “mali rog” (Daniel 7,8. 11. 21-22; 8,9 -10). Svojim utjecajem i nadzorom nad civilnom vladom – zvanom “zvijer” u Otkrivenju 13,1-4 – ovaj će čovjek koristiti vojsku zvijeri da zaustavi ove svakodnevne žrtve (Daniel 8,12) i  postavi “gnusobu opustošenja” na ono što je očito Brdo hrama (Daniel 12,11; Matej 24,15).
 
U dugom i detaljnom proroštvu, Daniel je također prorokovao sukob koji bi se dogodio između “kralja Juga” i “kralja Sjevera” u “vrijeme svršetka” (Daniel 11,40). Jeruzalem će biti zahvaćen usred ove bitke. Proročanstvo otkriva da će “kralj Sjevera” “ući će i u Prekrasnu zemlju” – što upućuje na Palestinu.
Ovaj kralj i njegov duhovni savjetnik preuzet će kontrolu nad gradom Jeruzalemom.
 
Armagedon
 
Kad se Isus Krist vrati na zemlju, proriče se velika borba. Sotona đavao i njegove dvije lutkarske vođe, poznate kao zvijer i lažni prorok, uzbunit će narode svijeta da se bore protiv Krista u “boju za onaj veliki dan Boga Svemogućega” (Otk 16,14). Područje za ovu bitku bit će mjesto pod nazivom “Armagedon” ili Har Meggido, koji se nalazi oko 55 milja od Jeruzalema.
 
Sama bitka održat će se u Jeruzalemu. Zaharija je prorekao da će se Krist vratiti na zemlju na Maslinskoj gori u Jeruzalemu i da će sukob obuhvatiti grad (Zaharija 14,1-4). Proročanstva pokazuju da će Isus Krist uništiti one
narode koji navale protiv Jeruzalema (12,9; 14,2-3. 12).
 
Jeruzalem nakon Kristovog povratka
 
Nakon Kristova povratka, Jeruzalem će biti obnovljen (Zaharija 1,16) i novi hram će biti izgrađen u gradu (6,13.15). Uz bogatstvo okolnih država okupljenih zajedno (14,14), sredstva će biti dostupna za izgradnju novog,
veličanstvenog hrama koji će biti mjesto štovanja svim ljudima u novoosnovanom Božjem kraljevstvu (14,16-19). Žive vode će poteći iz hrama i Jeruzalema u ostatak zemlje kako bi pružile fizičko i duhovno iscjeljenje svim narodima (Zaharija 14,8; Ezekiel 47,1-12).
 
Tada, i tek tada, Jeruzalem će biti “grad mira”. Kao što je prorok Zaharija zapazio: “I opet će stanovati u njemu, i prokletstva više neće biti; i Jeruzalem će prebivati spokojno” (Zaharija 14,11).
 
 
Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela zasigurno će donijeti nova previranja i uzburkati javnost, ali i pridonijeti ostvarenju proročanstava o dolasku Antikrista koji će
zavladati svijetom.
 
Autor: Jim Haeffele; Izvor: Lifehopeandtruth.com  | bibilijaiznanost.net

 

Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno