Connect with us

Društvo

Hoće li Srbija opet napasti Hrvatsku?

Published

on

​Spremaju li se Srbi zaista na pokušaj osvajanja hrvatskih teritorija koji su im već poslovično u mentalnome sklopu dio odavno sanjane Velike Srbije? Ima li dokaza za to? Na čemu temeljiti takvu tvrdnju? To su si pitanje postavljali roditelji današnjih pripadnika generacije y, takozvanih milenialsa, u nevjerici, dakako.

Ma nije moguće da bi naši susjedi Srbi s kojima živimo u Hrvatskoj u miru i slozi ikada napali na nas, mislili su – piše Marin Vlahović u Hrvatskom tjedniku.

I nije bilo sve jasno tamo negdje sredinom osamdesetih kad su sve glasniji bili povici o jednoj Srbiji za sve Srbe, sve do čuvenoga Miloševićeva govora na Gazimestanu koji je zapalio buktinju rata.

‘Dobre namere’ Slobodana Miloševića

Istoga onoga Miloševića za kojega je današnji predsjednik Srbije Vučić izjavio: ‘Milošević je svakako imao dobre namere da zaštiti srpske interese govorom na Gazimestanu, ali se to u dobrom delu pretvorilo u suprotno, kako zbog stranog faktora, slabe srpske ekonomije i drugih problema. Zato ne može da nosi te zasluge u istorijskom smislu, iako je nesumnjivo želeo dobro narodu.’

Znamo kako je to dobro koje je želio srpskom narodu završilo. A počelo je na Kosovu koje bi Srbi, čini se, sada konačno mogli trajno izgubiti. Sve vodi prema tome. Pažljivo sročena najava u srpskim medijima da će Vučić i Tachi zajedno s Federicom Mogherini biti nominirani za Nobelovu nagradu za mir ako razriješe kosovski čvor, daje to naslutiti. Slijedi u prošlome tjednu Vučićevo pompozno zatvaranje kampa na Zlatiboru gdje su se djeca vježbama učila umijeću ratovanja, no tek nakon što su stigle reakcije iz inozemstva. Nije kao prije znao za to. Što se toga tiče, ili zaista nije znao pa je zatvorio kamp uz veliku buku nakon reakcija da ne pokvari svoju novu reputaciju mirotvorca, ili ga je sam dao otvoriti kako bi ga mogao uz pompu zatvoriti i na tome ubrati dodatne reputacijske bodove. Kako bilo, tome treba dodati njegove riječi da bi svatko normalan potpisao svako slovo Milorada Dodika koji je izjavio da ‘malo ko  Slobo razmišlja da li bi Srbija mogla da podnese da joj se vrati Kosovo i da Albanci dobiju 30 posto poslanika, mjesto premijera ili predsjednika države.’ Je li to nešto što se sprema Vučić predložiti Kosovu? Nerealan lik.

>> OPASNO NA KOSOVSKO-SRBIJANSKOJ GRANICI? Vučić dramatično Srbima: ‘Prijete mi kćeri, ali sutra idem na Kosovo!’

Najmirotvornije izjave Srbija daje spremajući se za rat. Jer može li itko zamisliti da bi Albanci pristali da budu sa Srbima u jednoj državi? Nakon što je Miloševićev fašizam (to je onaj Milošević koji je mislio ‘dobro narodu’, kako reče Vučić) pokrenuo najveći egzodus izbjeglica u Europi od Drugoga svjetskog rata. U međuvremenu, Vukovar, Škabrnja, trećina Hrvatske okupirana, tenkovi posuti cvijećem na ulicama Beograda, genocid bez presedana u Srebrenici i konačni poraz okončan intervencijom NATO snaga. Bilo pa prošlo, reći će neki. Ne ponovilo se, reći će svatko normalan. Pa ipak, ovo čemu svjedočimo ono je što se popularno zove déjà vu. Scenarij nije isti, ali neki se znakovi ponavljaju. Srbi nemaju Miloševića već Vučića koji igra simultanku s Rusima, NATO savezom, Europskom unijom ali prije svega sa Srbima i to ne samo u Srbiji već, opet kao i Milošević s ‘dobrim namjerama’, sa Srbima u Bosni i Hrvatskoj, prije svega. Opet bi ih mogao iskoristiti za ciljeve Velike Srbije. Jer Srbi od ideje Velike Srbije nisu odustali.

‘Istorijske zasluge’ Aleksandra Vučića

Vučić je upravo na putu osvajanja ‘historijskih zasluga’, a pete kolone, prije svega u Hrvatskoj, stavljene su u stanje pripravnosti, moguće ne vojno kao osamdesetih kada naivni Hrvati nisu vidjeli što im se ispred nosa sprema, pa su  Vučićtek nakon Oluje s nevjericom čitali datume na bunkerima, ali svakako politički i psihološki. Tu ima velike sličnosti s ozračjem prije agresije na Hrvatsku.

Prije početka pisanja ovog teksta, na društvenoj mreži Facebook, pročitao sam zanimljiv status. Jedna korisnica je sa stanovitim žaljenjem ustvrdila kako je izgubila prijateljicu, prvo u virtualnome, a onda i stvarnome svijetu. Nekoliko dana ranije, naime, čestitala je dan oslobođenja Petrinje i zahvalila hrvatskim braniteljima. To je bio povod da ju njezina dugogodišnja prijateljica, također stanovnica Petrinje i državljanka Republike Hrvatske, izbriše s popisa prijatelja. Ženu je ova reakcija šokirala. Zvala je prijateljicu i ova joj je rekla da njihovo prijateljstvo više ne postoji.

Znači, dotle smo došli, ili bolje rečeno vratili se u neka davna vremena, kada su Srbi mogli biti prijatelji samo s onim Hrvatima koji negiraju vlastitu hrvatsku nacionalnost, dakle s Hrvatima, koji to u političkome i kulturnome smislu i nisu. Svako otvoreno izražavanje hrvatskoga stava ili ponosa, velik dio Srba u Hrvatskoj shvaćao je, a čini se da se  Pupovac to i ponavlja, kao tešku uvredu. Istodobno, nemaju problem s time što žive u Hrvatskoj i traže da im se grade nove i veće kuće, isplaćuju mirovine, no i dalje ne priznaju hrvatsku državu i njezine međunarodno priznate granice.

Doduše, sumnjali smo u njihovu lojalnost i ranije, no ovo što se sada događa, javna je demonstracija revitalizacije politike kojoj je glavni cilj ponovna uspostava nekakve autonomne srpske paradržave, koja bi se kasnije pripojila matici Srbiji. Zapravo, u kontekstu usklađivanja političkih poteza, ali i organiziranja konkretnih događaja, Milorad Pupovac odgovara isključivo Beogradu. Vlast u Zagrebu, odavno je izgubila ovlasti nad Pupovcem, SDSS-om, SNV-om, pa i Prosvjetom, iako sve navedene organizacije financira upravo Republika Hrvatska. Kako bi se razjasnila povezanost velikosrpskih isturenih političkih boraca u Hrvatskoj i Srbiji, pozabavimo se konkretnim primjerom grada Gline i područja Banovine. Oni već godinama uporno i dosljedno truju srpski narod u tome kraju uvijek istim porukama kako bi formirali nove pobornike velikosrpske politike na ucijepljenome strahu od ‘ustaša’ i kriminalizaciji Hrvatske.

>> UDARNA VIJEST – POČELO JE: Specijalne jedinice Srbije na državnoj granici s Kosovom!

Srpske ‘Novosti’ nisu jedini medij koji promovira aktivnosti SNV-a, SDSS-a i Milorada Pupovca. Na portalu ‘Banija.rs’, iza kojega stoji ‘Udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije’, sa sjedištem u Beogradu, objavljuju se informacije i vijesti iz SNV-a, kao i tekstovi iz ‘Novosti’. Tu se radi o suradnji izbjeglih Srba i četnika iz tzv. Krajine te predstavnika Novosti SDSS-a i SNV-a, koji participiraju i u aktualnoj vlasti. Za razliku od ‘Novosti’, koje povremeno pokušavaju stvoriti prividnu ravnotežu, objavljivanjem tekstova i o srpskim zločinima, njihov bratski portal ‘Banija RS’, neskriveno je četničko glasilo koje ni na deklarativnoj ni na formalnoj razini, ne prihvaća međunarodno priznate granice Republike Hrvatske. Naime, na stranicama portala ‘Banija rs’, sasvim otvoreno Hrvatsku se proglašava nasljednicom NDH, a hrvatske branitelje ustašama.

Nakon što se Pupovac u povodu obljetnice Oluje pojavio u Bačkoj Palanci te svojom nazočnošću i šutnjom podržao govor predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, oglasili su se brojni pojedinci, kao i neke braniteljske udruge. Svi oni traže da premijer Plenković raskine koaliciju s Miloradom Pupovcem, a neki, poput Zorice Gregurić, traže i da ga se kazneno goni. Ove reakcije, iako razumljive, zapravo su deplasirane i zakašnjele. Pupovčevo pojavljivanje u Bačkoj Palanci logičan je slijed predvidljivih događaja. Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće godinama usklađuju sve svoje aktivnosti s vladajućim političarima iz Srbije, ali i liderima izbjeglih Srba iz takozvane Krajine. Mnogo su opasnije od njihovih riječi djela, odnosno politika koja je ostala na istim pozicijama iz ranih devedesetih. Tako je spomenuti portal ‘Banija.rs’, koji promovira tečajeve i festivale ‘ojkanja’ u organizaciji SKD Prosvjeta i SNV-a, objavio tekst o Ljubanu Jednaku, navodno jedinome preživjelom svjedoku ustaškoga pokolja u glinskoj crkvi 1941.

Manipulacije brojevima i događajima

U pitanju je još jedan navodni ustaški zločin iz Drugoga svjetskog rata o kojemu postoje različita tumačenja. Neki  MPTpovjesničari osporavaju da se događaj uopće dogodio, a drugi tvrde da se manipuliralo brojem žrtava. Postoji tobože i pismo kardinala Stepinca u kojemu protestira kod ustaške vlasti i Pavelića zbog ubojstva 260 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi, ali se uopće ne zna tko je kardinala Stepinca obavijestio o ovome događaju. Kroz osobnu priču Ljubana Jednaka, vuku se jasne paralele između 1941. i 1991., NDH i današnje Hrvatske, kao i ustaša te hrvatskih vojnika i policajaca. Ovaj medij, bez ikakvih ograda optužuje i Marka Perkovića Thompsona da je koncert u Glini održao, ne zbog proslave Oluje, već radi slavlja ustaških zločina u Glini.

‘Nije slučajno nazovi pevač Marko Perković Tompson, u svojoj domovini popularan zbog izrazitog ustaštva, odabrao baš Glinu da u njoj održi koncert u okviru obeležavanja “Oluje”. Ustaški pir napravio je u mestu koje je jedan od simbola stradanja Srba u fašističkoj NDH. Koncert je održan 100 metara od naše porodične kuće i isto toliko od nekadašnje glinske pravoslavne Crkve Presvete Bogorodice, u kojoj su, 29. i 30. jula i 4. i 5. avgusta 1941, ustaše svirepo, noževima ‘srbosjecima’, poklale više od 1.700 Srba. Mesto koncerta je, dakle, ‘pažljivo’ odabrano, kao i  Upitnikdatum – 5. avgust. Tako su, u stvari, uz najstrašnije ustaške pokliče, obeležili tačno 77 godina od pokolja i 23 godine od proterivanja Srba iz Hrvatske.’

Objavljen je i dio razgovora s kćeri Ljubana Jednaka, Dušankom Zorić, koja je između ostaloga izjavila kako se zna da je kuća svjedoka ‘ustaške svireposti u Glini 1941. I danas čuvam očevu belu košulju iz 1991. izrešetanu u ormaru. Možete li u to da verujete?! Danas je očeva kuća u očajnom stanju, urušava se, iz nje rastu dva drveta… Oni zapravo žele da ta kuća nestane, da je nema, iako je deo celine na kojoj se nalaze dvorište i nova kuća mog brata Steve, u kojoj danas živi gradonačelnik Gline. On svakog dana s prozora gleda kako nestaje kuća Ljubana Jednaka.’

Isti taj Ljuban Jednak, bio je jedan od glavnih svjedoka na suđenju kardinalu Alojziju Stepincu i Andriji Artukoviću. O kakvu se vjerodostojnome svjedoku radi, ponajbolje razotkriva sam svjedok Ljuban Jednak svojom nevjerojatnom pričom koju je za vrijeme Jugoslavije ispričao novinaru Đuri Zatezalu. Ljubanovih fantazija ne bi se posramio ni pisac laganoga štiva, kalibra Pere Zlatara. Priča kako su ustaše zaklale više od 1700 Srba u jednome pokolju, a Ljuban je nekim čudom preživio. Samo on, kao jedini svjedok surovoga ustaškog zločina. U starome izdanju srpskih ‘Novosti’, na mrežnoj stranici, našao sam tekst iz 2013. o navodnome masakru u glinskoj pravoslavnoj crkvi i tada se u Pupovčevu glasilu govorilo o nekoliko stotina ubijenih muškaraca. Naraslo za nekoliko stotina na 1700 i to po srpskim izvorima.

Poražavajuće je da mi više ne možemo znati ne samo stvaran broj žrtava, već moramo i opravdano sumnjati da se tako nešto uopće dogodilo. Velikosrbi toliko izmišljaju i lažu da su preorali vlastita groblja. Čovjek se pita, nad čime da se zgraža, nad kojim zločinom ustaša, kada nijedna epizoda nije do kraja rasvijetljena, dokumentirana i dokazana? Mi Hrvati, radi istine, moramo ispočetka utvrđivati i pisati povijest Drugoga svjetskog rata. Što se tiče četnika i velikosrba, laž je njihova jedina istina, i samo to ponekad priznaju.

I Vučić kaže da Srbi vole da lažu

Mi nismo uvek racionalni – rekao je Vučić prošloga tjedna kada je komentirao predstojeće događaje u vezi s Kosovom i kada je rekao da je Milošević dobro mislio – Ponekad volimo sebe da lažemo i da živimo u svom svetu. S tim se valja složiti. Majstori laži i zavaravanja svih, ali prije svega, sebe samih. Ukratko, na mitovima počiva i polazišna točka srpskoga gledišta na Domovinski i oslobodilački rat Hrvata protiv velikosrpskoga agresora. Pad Petrinje i stotine ubijenih Hrvata na ulicama toga grada, kao i glinski logori smrti, genocid nad hrvatskim stanovništvom, za ove ljude nikada se nisu dogodili. Kad smo kod toga, teško je povjerovati da je Ljuban Jednak morao i 1991. spašavati živu glavu od hrvatskih policajaca. Malobrojni i slabo naoružani hrvatski branitelji, na tom području, nisu imali nikakve šanse protiv velike vojne sile JNA , lokalnih četnika i paravojnih formacija iz Srbije.

Uostalom, sam naziv udruženja ‘Banijaca’, koji stoje iza portala ‘Banija RS’ govori o tome da njihovi članovi Baniju smatraju srpskim područjem. Iza imena Banijci, Kordunaši i pa i Ličani oni uvijek podrazumijevaju pripadnike srpske Crnonacionalnosti, dok se Hrvate i ne spominje. Milorad Pupovac nije samo suodgovoran za sve što objave takvi mediji, već je i glavni organizator suradnje s organizacijama, koje Hrvatsku smatraju ustaškom državom stvorenom na genocidu. Pupovac se često poziva na dijalog i ponekad daje općenite pomirljive izjave, ustvari jeftine ispraznice bez pravoga sadržaja. Istodobno, šuti o suradnji s društvima koja uopće ne priznaju Republike Hrvatsku i Hrvatima pripisuju genetski uvjetovano zločinačko ponašanje, koje se prenosi s jedne generacije na drugu.

Događaj u Bačkoj Palanci bio je javan, ali mnogo su važniji događaji i sastanci koji se zbivaju tajno, ili izvan fokusa javnosti. A upravo u toj sivoj, ustvari, mračnoj zoni, kriju se prave veze između Srbije, Milorada Pupovca i lidera izbjeglih Srba iz takozvane Krajine. Pupovac nije novi lider pobunjenih Srba, niti značajan ideolog politike Velike Srbije. Unutar svetosavskih struktura, Milorad Pupovac marginalna je ličnost koja bespogovorno ispunjava naloge i strateške ciljeve Beograda. A iz srpske prijestolnice, Hrvatskoj su upućene jasne ratne poruke i čim se za to stvore uvjeti na globalnome planu, Hrvatska vjerojatno može očekivati novu agresiju Srbije.

Ideja Velika Srbije i svih Srba u istoj državi jedina je konstanta srpske politike, više od 150 godina i to još od vremena kada su svi Srbi bili sabijeni na prostor beogradskoga pašaluka. Bez pokušaja realizacije te ideje, nema srpske politike. Svi pojedinci, plemstvo i političari koji su pokušali od Srbije napraviti europsku i civiliziranu državu, doslovno su lišeni svega, kako vlasti, tako i života. Nakon posljednjega iskustva u ratu 1991.-1995., Srbija ipak respektira Hrvatsku, ali i taj respekt nestaje zbog učinka vlasti odnarođenih elita koje personificira još jedan proizvod lažnoga antifašizma, Andrej Plenković. Srbija zato imitira Rusiju i sanjari o velikome savezništvu, dok u isto vrijeme ucjenjuje Europsku uniju koja joj tolerira fašizam i stalno zveckanje oružjem.

Militarizacija i radikalizacija Srbije

Po uzoru na Rusiju, Srbija je odlučila pokrenuti i spomenute patriotsko-vojne kampove za djecu pod ravnanjem bivših oficira takozvane vojske takozvane Republike Srpske Krajine na čijemu je zatvaranju Vučić opet zaradio poene jer ionako glavne vježbe bojne gotovosti koje se odvijaju istodobno, nije prisiljen prekinuti. U lipnju su Rusija, Bjelorusija i Srbija dovršile drugu fazu zajedničkih vojnih vježbi pod nazivnom ‘Slavensko bratstvo 2018.’, a u kolovozu osam stotina ruskih i srpskih vojnika i dvije stotine oficira u području St. Petersburgha (koji pokoji srpski medij još nazove i Lenjingradska oblast) izvodi još jedne dodatne vježbe vojne gotovosti. Čini se da zadnjih godina Zlatiborsrpska vojska marljivo trenira s braćom Rusima. Tko ne vjeruje, a i ne čita ćirilicu, neka gugla, ali na engleskome jer naši mediji ne misle da su to važne vijesti u ljetnoj medijskoj sezoni kiselih krastavaca.

Kampovi slični onome u Zlatiboru postali su uobičajeni u Rusiji, ali vojni kamp za djecu na Zlatiboru bio je prvi takve vrste u Srbiji. Jedan od organizatora kampa stanoviti je Željko Vukelić, predstavnik ‘Udruženja učesnika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije’. Ova organizacija zapravo okuplja ratne veterane srpskih osvajačkih ratova, iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Bave se organizacijom raznih stručnih skupova te imaju značajan utjecaj na političke prilike u Srbiji. Aktivno sudjeluju u zakonskim prijedlozima koji se bave pitanjem prava ratnih veterana, a daju i prijedloge za imenovanje trgova i ulica, u raznim gradovima Srbije.

U pitanje je još jedan segment militarizacije, ali i političke radikalizacije Srbije. Političku podlogu imali smo prilike čuti prilikom manifestacije u Bačkoj Palanci kada je Aleksandar Vučić Oluju usporedio s holokaustom, a Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom. Slične poruke i indoktrinacija velikosrpstvom dio je opće edukacije putem medija i teško je, osim nekih osviještenih antivladinih aktivista koji nose glave u torbi, naći dokaze o postojanju drukčijega razmišljanja. Podsjetimo da su nedavno srpski nogometni navijači razvili transparent i poslali poruku o ponovnome podizanju srpske zastave u Kninu. Situacija polako izmiče kontroli. Ne samo da Hrvatska sa Srbijom nije riješila sporna pitanja iz prošlosti nego se iz susjedne države, praktički otvoreno, zazivaju novi sukobi i ratovi.

U svemu tome ključnu će ulogu odigrati srpski gubitak Kosova. Srbija će prije ili kasnije morati priznati neovisnost Kosova, a da bi srpski narod to nekako prihvatio, tražit će se neka vrsta psihološke kompenzacije. Frustraciju i nemoć može utažiti samo preusmjeravanje bijesa i agresije prema nekome drugom neprijatelju, a to su, naravno, Hrvati. Kako Hrvati mogu tome parirati? Djecu treba odgajati u ljubavi i vjeri, ali i domoljublju. Opreznost, budnost i spremnost svakoga Hrvata dijelovi su domoljublja. Aleksandar Vučić zna da je njegova generacija gubitnička i zato polaže nade u nove generacije kako bi oni u budućnosti vodili neke nove ratove. S druge strane granice, Andrej Plenković od novih generacija, svojim primjerom, ali i politikom koju vodi, stvara legije metiljavih kukavica bez kralježnice.

Sadašnje vrijeme možemo promatrati i kao predratno razdoblje kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Što bi bilo da je umjesto predsjednika Franje Tuđmana, na vlast u Hrvatskoj došao Andrej Plenković, zvani ‘anemični’? Ili, da preokrenemo stvari, što će se dogoditi s Hrvatskom, ako nas do sljedećega rata sa Srbijom, budu vodili ovakvi političari? Smjena blijede, antihrvatske i servilne vlasti, preduvjet je jake Hrvatske. A onda, kad se riješimo bruxelleskih slugu i drugih izdajica i pokažemo zajedništvo i snagu, agresor će se morati zamisliti isplati li mu se ponovno lomiti zube na Hrvatskoj.

Kreketanje

Ima jedna priča koja se često prepričava među poznavateljima mentaliteta Srba koji ne uče iz povijesti i ne priznaju kad su poraženi:

Išlo mlado momče na sajam u drugo selo. Spremao se za taj događaj gotovo godinu dana, to je glavni događaj u  Zabanjegovom životu, strašno važna stvar, a on sav upicanjen i uređen. Ide tako putem kad preda nj iskoči čovječuljak.

– Pomoz’ bog, mladiću – reče čovječuljak.

– More, nosi se! – odbrusi mladić.

– Bolje ti je da me pristojno pozdraviš – upozori ga čovječuljak. – Ja sam moćni čarobnjak i pretvorit ću te u žabu ako me ne poštuješ.

– Nosi se u materinu! – odbrusi momak ponovno.

A čovječuljak digne prst prema njemu i momak se pretvori u žabu. Bio je tako žaba tri dana i pretvorio se ponovno u momka nakon toga, ali sajam u susjednome selu već je završio pa je morao čekati cijelu godinu na idući sajam. Čeka on strpljivo, sprema se, jedva dočeka taj dan, krene uređen na put u drugo selo na sajam kad, gle, na putu, opet onaj čovječuljak. Njemu već muka, ali ne će pozdraviti pristojno. I cijela priča se ponovi još dva puta. Prošle tako tri godine. Nikako on na taj sajam. Već je stvarno frustriran. I odjene se lijepo kad je došlo vrijeme i krene putem kad preda nj iskoči onaj čovječuljak.

– Pomoz’ Bog, mladiću – reče čovječuljak. – Kud si kren’o?

Momče ga pogleda ljutito i reče: Ja odo’ kreketati, a ti ideš u materinu!

Napisao: Marin Vlahović
Izvor: Hrvatski tjednik/hkv.hr

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno