Connect with us

Dr. Marko Jukić

Haški sud za bivšu Jugoslaviju je međunarodna sramota

Objavljeno

- datum

Konačna presuda Haškog suda bosanskohercegovačkim Hrvatima – bez obzira kakva će ona u konačnici biti treba podsjetiti da je Haški sud koji je sudio za zločine na području bivše države Jugoslavije međunarodna pravna sramota.

To je bio (završava s radom ali njegovi zločini ostaju) politički sud koji je prihvaćao nevjerodostojne svjedoke, podmetanja obavještajne zajednice, ucjene nekih država a često nije tražio ili prihvaćao svjedoke i dokumente koji otkrivaju istine. Nakon 24 godine od osnutka suda situacija na području nekadašnje države Jugoslavije nije bolja nego je gora. Zanemarivanjem činjenica, zanemarivanjem srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (evo nekih Škabrnja, Lovas, Vukovar-Sajmište, Bugojno, Travnik, Lašvanska dolina, Busovača  i druga) neprimjerene kazne za ratni zločin (npr. Šljivančanin), izjednjačavanje žrtve s agresorom, otezanjem sudskih postupaka, misteriozne smrti u zatvoru sve su to dokazi o sramotnoj ulozi suda a posebno haškoga tužiteljstva koje je zatiralo istinu a širilo laži, progonilo novinare i druge koji su dokumentirano dokazivali što se dogodilo.

Haško tužiteljstvo (Carla del Ponte) je progonila hrvatske novinare (Margetić, Jović, Marijančić, Rebić) zbog navodnog otkrivanja zaštićenog svjedoka, a zaštićeni svjedok Mesić se sam hvalio svojim svjedočenjem, svojom izdajničkom aktivnošću. Sve što su hrvatski novinari objavili je već bilo objavljeno u novinama i medijima izvan Hrvatske. Tužilaštvo je svojim postupkom htjelo zabraniti objavljivanje istine o svjedočenju Mesića i drugih.

Haški sud je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi trebalo braniti pravo naroda na opstojnost, braniti demokraciju, spriječiti agresiju. Nažalost to Vijeće je stavilo embargo na naoružavanje nenaoružanom narodu (25. rujna 1991. godine) i omogućilo strašnu agresiju na Republiku Hrvatsku (1991. godine) za koju su samo malobrojni akteri odgovarali. Glavni injicijatori projekta velike Srbije (kompletno srpsko vodstvo, JNA, vojska Srbije)  nisu ni optuženi, ni kažnjeni već su amnestirani sramotnim postupcima tužilaštva i suda u cjelini.

Ono što u međunarodnom pravu vrijedi za druge države i narode ne vrijedi za Hrvatsku. Prema Haškom sudu Hrvatska nema pravo na samostalnost (izraženu voljom naroda na referendumu), nema pravo na obranu (embargo na uvoz oružja), nema pravo na oslobađanje svojih okupiranih područja (Oluja 95.), nema pravo na pravedno suđenje (tužilaštvo je dovodilo svjedoke koji lažu, svjedoke koji su krivotvorili dokumente, tužilaštvo nije tužilo počinitelje zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini),  nema pravo na iznošenje istine (suđenje hrvatskim novinarima u Haagu). Ti postupci su sramota za međunarodnu zajednicu i  međunarodno pravo?

Haški sud je ucjenjivao Republiku Hrvatsku (otvaranje nekih poglavlja za pristup EU), prijetio Republici Hrvatskoj, sramotio Republiku Hrvatsku putem medija a sve protivno običajnom i međunarodnom pravu, iznošenjem laži, krivotvorenjem dokumenata, zanemarivanjem dokumenata, blokadom pristupa dokumentima agresora Srbije.

Haškom sudu u njihovoj nečasnoj raboti su pomogli i ljudi iz Hrvatske, glavni protagonisti bili su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader i mnogi drugi.

Patološka mržnja prema Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu (ocu nove Hrvatske države) se pokazala u nizu postupaka na Haškom sudu. Haško tužiteljstvo je uz pomoć Stjepana Mesića, Ivice Račana i ostalih željelo pokazati da je postojao „udruženi zločinački pothvat“ pa je nudilo oslobađajuću presudu Dariju Kordiću (Haški sud nije ništa dokazao u slučaju Kordić) ako optuži dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška za zločinački pothvat. Časni Dario Kordić je to odbio!

O modelu po kojem se sudi Hrvatima u Hagu pisao je Hrvoje Marković (Hrvatski list 26. travnja 2007.), to je „model parnjaka“. Po tom modelu jedan Hrvat je dobar a drugi je zao, evo nekoliko „suprostavljenih parnjaka“: Blaškić-Kordić; Stipetić-Bobetko; Ademi-Norac; Mesić-Tuđman.

„Model parnjaka“, dobrih i loših Hrvata je smišljen u Londonu i Beogradu s ciljem dokazivanja da je Hrvatska rezultat „udruženog zločinačkog pothvata“. U tom projektu su sudjelovali mnogi a glavni akteri su bili nosioci projekta detuđmanizacije: Mesić, Račan i Sanader. Tim projektom su takozvani dobri Hrvati trebali svjedočiti protiv zlih Hrvata koji su provodili takozvani „udruženi zločinački pothvat“. Sanader je javno pozvao generala Gotovinu da se preda i da dokazuje nevinost u Hagu! Dokazuje se krivnja a ne nevinost, to će Sanader sam iskusiti nekoliko godina kasnije!

Zločinački sud u Haagu

Nemoralna tužiteljica Carla del Ponte je bila lutka na koncu svjetskih moćnika ali je pokazala i svoju pristranost, zloću i licemjerje. Ona je glavni krivac za iskrivljene optužnice, zanemarivanje srpskih zločina u Hrvatskoj, podmetanje, pritiske i ucjene. Ta spodoba je trijumfalno otišla u Beograd objaviti da je uhićen Ante Gotovina!? To je bio još jedan dokaz njenog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu svjetskih moćnika i nekih država protiv hrvatskog naroda i hrvatske države.  Tražila je zapovjednu odgovornost za hrvatsko vodstvo i vojne zapovjednike a odbacila je zapovjedne odgovornosti za Kadijevića, Adžića, Mrkšića, Radića, Halilovića! To vrijedi samo za hrvatske zapovjednike i hrvatsko političko vodstvo! Jadno i sramotno ponašanje tužiteljice i Haškog suda koji je njeno ponašanje prihvatio.

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je amnestirao Srbiju za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jer nije dozvolio otvaranje arhiva JNA i vojske Srbije, nije sudio glavnim akterima agresije (političko i vojno vodstvo Srbije, JNA), glavnim planerima zločina (velika Srbija, crta Virovitica-Karlovac-Karlobag). Haški sud je postupkom izjednjačavanja žrtve i agresora amnestirao srpsko vodstvo, amnestirao JNA, amnestirao vojsku Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH i time pokazao da je politički sud koji ne poštuje međunarodne zakone i konvencije.

Optužiti rukovodstvo jedne države zbog oslobađanja svojih okupiranih područja je suludo i nema nikakve veze s međunarodnim pravom. Obveza je državnog vodstva da oslobodi svoja okupirana područja i da povrati svoje stanovništvo na njihova ognjišta i njihove domove! Formulacija zajednički zločinački pothvat je bolesna konstrukcija Carle del Ponte koja je izišla iz nekih međunarodnih zločinačkih laboratorija. Nažalost u tom zločinačkom projektu Carle del Ponte su sudjelovali i izdajnici iz hrvatskog naroda: političari, novinari i građani. Bolesni um Carle de Ponte se nije pomaknuo naprijed od vremena kada je istraživala i tužila mafijaše pa je mislila da ima posla s mafijom a ne  s časnim vojnim zapovjednicima i državnicima. Pokazala je svoju nekompetentnost, aroganciju, zloću i podložnost pritiscima moćnika (država, političara).   

Haški sud je temeljem lažnih svjedočanstava a bez stvarnih dokaza osudio pojedince (Blaškić, Kordić). Na istom tom sudu je tužilaštvo odustalo od svjedočenja lažnog svjedoka Mesića  u slučaju Praljak, Prlić i ostali jer je procijenilo da ne će biti od koristi. Zbog Mesićevih laži i podmetanja ljudi su u zatvoru iako su obrane optuženih i osuđenih dokazale da se ne radi o dokazima već o lažima.

Haški sud je izmislio zapovjednu odgovornost ali samo za Hrvate tijekom Domovinskog rata 1991-1995. A što je sa zapovjednom odgovornosti zapovjednika UNPA zona odgovornosti, protjerivanje nesrpskog stanovništva i više od 400 ubijenih za vrijeme njihova mandata? Za te zločine nije nitko optužen niti osuđen! Da se ne govori o sramotnim postupcima pojedinih zapovjednika u UNPA sektorima.

Haški sud nije pravio razliku između agresorskog i obrambenog rata pa je time prekršio Rimski statut (članak5), Londonski statut (članak 6-1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16), Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN a iz 1974. godine.

Rasizam suda u Haagu

Međunarodna zajednica je saučesnik u agresije na Hrvatsku, saučesnik u zločinu nad Hrvatima jer nije spriječila agresiju (a mogla je), nije osudila i kaznila zločine nad Hrvatima (haške presude).  Oni koji su planirali (vlada Srbije, JNA) i izvršili agresiju na Hrvatsku su amnestirani, njihovi arhivi su nedostupni (blokirani) odlukom tužiteljice i suda!

Tužiteljstvo Haškog suda je tražilo topničke dnevnike, transkripte, dokumente bez izuzetka od Hrvatske ali to isto nije vrijedilo za Srbiju i BiH. Takva zloća i pristranost ostat će zapisana kao dokaz o nepravdi prema Hrvatima i njihovoj domovini.

Haško tužiteljstvo je optužilo HV zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina, ali to isto tužiteljstvo nije optužilo agresora Srbiju za razaranje Vukovara, Turnja, Crnog, Dubrovnika, Zadra, za rušenje katoličkih crkava, krađu umjetnima, prometnu blokadu itd. 

U postupcima protiv Hrvata i hrvatske države tužiteljstvo Haškoga suda se postavilo iznad suda, međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Obrana nije bila u ravnopravnom položaju jer su se dokazi obrane odbacivali, izvrtali i minorizirali tako da suđenja nisu bila pravedna ni poštena. Carle del Ponte je bila arogantna, bezobrazna, bolesno pristrana i sve to uz podršku moćnih država koje su bile protiv osamostaljenje Hrvatske. General Ante Gotovina je odbio razgovor s bezobraznom tužiteljicom, papa je također nije htio primiti ali su je primali hrvatski političari (izdajnici) i bespogovorno slušali. Ruanda je tražila i dobila njen opoziv! Sramotna je uloga Carle del Ponte jer nije htjela podići optužnicu (tvrdnja bivšeg suradnik ICTY-a Attila Hoare), iako je imala dokaze, protiv osoba koje su činile “udruženi zločinački pothvat” a to su: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović i drugih. Ona je inzistirala na optužnici samo za Slobodana Miloševića i zbog toga zločinci koji su planirali i provodili zločinački pothvat Srbije (Memorandum SANU) u Hrvatskoj  nisu optuženi  iako je postojao udruženi zločinački pothvat  i čitav zapovjedni lanac. Pojedini zapovjednici JNA ili vojske Srbije nisu vodili privatni rat već su izvršavali planove i zapovijedi svojih nalogodavaca koji su im davali oružje, opremu i svu moguću podršku pri izvršenju agresije i zločina. Prekršene su međunarodne konvencije i negirano međunarodno pravo s ciljem postizanja političkih ciljeva nekih europskih država, proširenje njihove zone utjecaja i interesa.  Kratko rečeno: Sramotno ponašanje Haškog suda za bivšu Jugoslaviju koji nije povezao uzrok i posljedicu te kaznio agresora!

Sramotno ponašanje pojedinih sudaca koji nisu sudili po zakonu, međunarodnom pravu već prema svojim simpatijama i političkom diktatu. Dobro je da taj politički sud prestaje s radom jer predstavlja primjer nepravde, nemorala i političke trgovine. Također,  treba navesti nepoštivanje hrvatskog književnog jezika od strane suda.

Bosna i Hercegovina danas postoji samo zahvaljujući Hrvatima jer su Hrvati obranili BiH (dolina Neretve 1992., Livanjsko područje 1992., Bihaćka enklava 1995). Što bi se zbilo u Bihaću da ga nije deblokirala hrvatska vojska!? Hrvati su u BiH konstitutivan narod a Haški sud i njegovi nalogodavci su se trudili uništiti Hrvate u BiH. Današnja Bosna i Hercegovina je bure baruta zahvaljujući međunarodnoj zajednici, zahvaljujući nekim državama. Sud nije doveo do pomirenja već je napravio nove podjele pa, nažalost, haške presude mogu biti uzrok novoga rata na području Bosne i Hercegovine. Dobro je da Haški sud za bivšu Jugoslaviju završava rad tako da ne pravi dodatne zločine svojim odlukama, presudama, oslobađanjima zločinaca i izvrtanjem činjenica prema političkom diktatu moćnika. 

Florence Hartmann: Mir i kazna

O Haškom sudu i njegovom radu može se pročitati u knjigama akademika Josipa Pečarića: Zločinački sud u Haagu (2008. g.) i Rasizam suda u Haagu (2011. g), također svjedočanstvo Florence Hartmann (glasnogovornice Carle del Ponte): Mir i kazna (2007. g.) te u tekstovima Višnje Starješine koja je pratila rad međunarodnog suda od početka njegova rada te mnoge druge napise, svjedočanstva.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Dr. Marko Jukić

O granicama Republike Hrvatske

Objavljeno

- datum

Slika 1. Akademik Davorin Rudolf i ing. Sanjin Dumanić

Akademik Davorin Rudolf je u velikoj dvorani Zavoda HAZU-a u Splitu održao predavanje „O granicama Republike Hrvatske“ Organizator predavanja bila je Udruga pomorskih kapetana Split i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti-Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu.

Uvodno se prisutnima obratio predsjednik Udruge pomorskih kapetana Split – kap. Sanjin Dumanić dip. ing. te najavio akademika Davorina Rudolfa.

Akademik Davorin Rudolf je održao sjajno predavanje, pojasnio što je važno znati kada se govori o međunarodnim granicama Republike Hrvatske. Akademik je pojasnio na koje se način može odrediti granica. Kada se neka država osamostaljuje njene granice su one koje su zatečene na dan osamostaljenja pa tako za novonastale države raspadom Jugoslavije vrijedi pravilo da su međunarodne granice one koje su bile kod datuma osamostaljenja. Hrvatska je proglasila osamostaljenje, razdruživanje od bivših jugoslavenskih republika na dan 25. lipnja 1991. godine pa su međunarodne granice one koje su bile u trenutku osamostaljenja. To vrijedi za sve jugoslavenske republike. Badinterova komisija je prihvatilo to načelo da su međunarodno priznate granice novonastalih država granice kod osamostaljenja države. Primjenom navedenog međunarodnog načela određivanja granice novonastale države se izbjegavaju mnogobrojni konflikti koji se javljaju kod utvrđivanja povijesnih granica. To načelo je Republika Hrvatska prihvatila ali nažalost bivše republike nisu jer imaju teritorijalne pretenzije na hrvatski teritorij (Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora)

Slika – Tajni Londonski ugovor

Akademik Rudolf je pojasnio povijesni kontekst razgraničenja nakon raspada Austrougarske monarhije. Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine je Italiji dat hrvatski teritorij, nakon nastanka države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) vođeni su mučni pregovori da se vrati oteti hrvatski teritorij. Doktor Ante Trumbić je bio pregovarač u ime novonastale države i on se silno borio da se otuđeni hrvatski teritorij vrati. Akademik Davorin Rudolf je naglasio da je američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson zaslužan za vraćanje hrvatskog teritorija jer nije prihvatio tajni Londonski ugovor. On je kazao da međunarodni ugovori ne mogu biti tajni pa je tako najveći dio teritorija vraćen i potpisan je Rapalski ugovor (1920) kojim je određena granica između Italije i novonastale države SHS. I tako Hrvati trebaju biti zahvalni Thomasu Woodrowu Wilsonu za poništenje tajnog Londonskog ugovora i vraćanje hrvatskog teritorija. Zanimljivo je da se predsjedniku T. W. Wilsonu nismo odužili ni imenovanjem ulice ili trga njegovim imenom!

Nakon Drugog svjetskog rata bilo je mnogo petljanja oko granice s Italijom i konačno je razgraničenje napravljeno 1954. godine. Opet se pokušalo trgovati s hrvatskim teritorijem.

Slika – Granica prema Rapalskom ugovoru (1920. godina)

Slika – Prijedlozi za razgraničenje nakon Drugog svjetskog rata

Slika – Hrvatsko more i gospodarski pojas

Nakon raspada komunističke Jugoslavije, 1991. godine, novonastale države (bivše republike) Slovenija, BiH, Crna Gora i Srbija imaju velike pretenzije na hrvatski teritorij i granice još nisu određene iako se to može rješiti za 5 minuta (kako je kazao akademik Rudolf) primjenom međunarodnog načela kojim se vodila i Badinterova komisija.

Slovenci traže izlaz na otvoreno more iako na to nemaju pravo ali imaju neškodljiv prolaz. Također traže cijelu ili 4/5 Savudrijske uvale iako im to po pravu mora ne pripada niti po Badinterovoj komisiji. Akademik Rudolf je pojasnio kako su tekli razgovori i što se sve događalo, pokazao je karte i prijedloge za razgraničenje. Ivica Račan je kao predsjednik vlade prilikom druženja (moguće i pušenja trave, napomena autora) dogovorio da se Slovencima da 160 četvornih kilometara hrvatskoga mora! Tadašnja vlada i drug Mesić su svjesno davali hrvatski teritorij. Nakon godinu dana drug Račan je poslao pismo drugu Drnovšeku da se njihov, nikad ratificirani, sporazum otkazuje. Taj sporazum je bio krajnje štetan za Hrvatsku, kasnije je korišten u svim kombinacijama za moguće sporazumno razgraničenje a bio je i osnova za arbitražnu odluku. Tim sporazumom je Hrvatska trebala izgubiti morsku granicu s Italijom.

Slika – Sporazum Račan- Drnovšek

Slika – Hrvatsko stajalište o crti razgraničenja

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić je također napravila veliku štetu jer je crtu razgraničenja na kopnu, koja je osnova za povlačenje crte razgraničenja na moru, pomaknula s ušća rijeke Dragonje na kanal svetog Odorika. Pri dogovaranju crte razgraničenja sa susjedima hrvatski pregovarači su pokazali svoje neznanje (nisu htjeli uvažiti mišljenje stručnjaka), nezainteresiranost i izdajničke namjere. Bilo je slučajeva da pregovarači nisu znali što pripada Hrvatskoj! To se događa kada politika imenuje pregovarače a ne struka. Najveću štetu su napravile SDP-ove vlade (Račanova i Milanovićeva) ali nisu čisti ni drugovi iz HDZ-a.

Slika – Izdajnički potez hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, pomicanje kopnene granice na kanal sv.Odorika

Akademik Rudolf je pokazao skice i karte te pojasnio kako je hrvatska diplomacija odradila sramotan posao jer nije štitila hrvatske interese (Savudrijska uvala, Klek, Prevlaka). .

Slika – Razgraničenje s BiH

Pelješki most se gradi na hrvatskom teritoriju i tu nema nikakvih dvojbi!

Slika – Razgraničenje s Crnom Gorom

Sramotan sporazum o razgraničenju s Crnom Gorom.

Hvala akademiku Davorinu Rudolfu na izvrsnom predavanju o granicama Republike Hrvatske. Predavanje je bilo za pomorske kapetana ali bi ovakva predavanja trebalo održavati po školama, fakultetima i za građanstvo jer mnogi ne znaju na koji način se određuje međunarodna granica i koje su međunarodne granice Republike Hrvatske.

Dr. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Referendum za izmjenu izbornog zakona!

Objavljeno

- datum

„Svijet ne će biti uništen od onih koji čine zlo, nego od onih koji su ih gledali bez da su išta učinili.“ (Albert Einstein)

Što nam je pokazao petak 13. travnja 2018. godine?

U Saboru se u petak, 13. travnja 2018. godine, glasovalo za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Za konvenciju je glasovalo 110 zastupnika, 30 ih je bilo protiv a dva su bila suzdržana. To glasovanje je pokazalo kako saborski zastupnici ne poštuju volju naroda, pokazalo je da je 110 saborskih zastupnika protiv suvereniteta Republike Hrvatske.

Treba istaknuti zastupnike koji su glasovali protiv ratifikacije konvencije: Ante Babić, Milijan Brkić, Stevo Culej, Ivan Čelić, Marija Jelkovac, Anton Kliman, Miro Kovač, Tomislav Lipoščak, Davor Lončar, Franjo Lucić, Davor Ivo Stier, Ivan Šipić, Petar Škorić, Miroslav Tuđman, Miro Bulj, Sonja Čikotić, Slaven Dobrović, Nikola Grmoja, Tomislav Panenić, Božo Petrov, Marko Sladoljev, Ivica Mišić, Bruna Esih, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Goran Dodig, Branko Hrg, Ivan Lovrinović, Kažimir Varda te Hrvoje Zekanović.

Tog petka su uhljebi, izdajnici i neprijatelji Hrvatske digli ruku protiv suvereniteta RH, protiv samostalnosti RH, protiv Ustava RH. Oni su digli ruku za rodnu ideologiju, protiv naroda, protiv zdravog razuma, protiv naravnog zakona, protiv obitelji kao temeljne jedinke društva.

Očekivano protiv suvereniteta su glasali saborski zastupnici koji su inače protiv postojanja Republike Hrvatske (SDSS, HNS-GLAS, SDP,). Oni su bili protiv, ako se sjetimo devedesetih prošlog stoljeća, nastanka RH kao samostalne države.

HDZ je nekada bila domoljubna stranka koja je pod vodstvom dr. Franje Tuđmana izvojevala pobjedu na putu osamostaljenja RH. Sada je HDZ postala izdajnička stranka koja je protiv suvereniteta RH, koja negira naravne zakone, koja negira domoljublje i volju naroda.

Budući da Hrvatska nije morala ratificirati Istanbulsku konvenciju postavlja se pitanje zašto je toliko energije, laži, podmetanja i vrijeđanja uporabljeno za ratifikaciju! Rečeno nam je da nismo pročitali i da nismo razumjeli! Izdajnicima poručujem da smo pročitali i razumjeli da je usvajanje Istanbulske konvencije usvajanje rodne ideologije i čin veleizdaje jer ukida suverenitet Republike Hrvatske. Sramotno potcjenjivanje naroda i učenih pojedinaca koji su pisali i govorili zbog čega je IK neprihvatljiva. Svakom poluidiotu je jasno da Istanbulska konvencija ne štiti ženu od nasilja. Samo zakon, ako je dobar i ako se provodi u praksi, može zaštititi ženu od nasilja. Zakone imamo ali oni se ne provode! To premijeru i ministrima ne smeta, njima je normalno da imaju zakone koji su mrtvo slovo na papiru!?

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ najavila je prikupljanje potpisa za održavanje referenduma, na kojem bi se građani izjasnili jesu li za to da Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju (IK). Lijepo je rekao dr. Zlatko Hasanbegović: Ne treba nam referendumski egzibicionizam putem kojega će marginalne skupine tražiti svoj politički prostor.

Nije nam potreban referendum o otkazivanju IK! Pravni stručnjaci upozoravaju da je referendum upitan jer se radi o međunarodnom ugovoru. O međunarodnim ugovorima se ne može odlučivati na referendumu!

Potreban, nužan, nam je referendum o izmjeni izbornoga zakona tako da uhljebi koji su dobili 162 ili 300 glasova na izborima ne odlučuju o budućnosti Hrvatske. Apsurdno je i sramotno da saborski zastupnici s minornim brojem glasova ruše suverenitet RH. Potrebna je izmjena izbornog zakona tako da 8 pokvarenih manjinaca ne odlučuje o budućnosti Hrvatske!

Izmjenom izbornoga zakona, izborom onih koji će poštivati volju naroda koji ih je izabrao rješit će se pitanje IK. Jednostavno će biti otkazana!

Što je pokazalo preferencijalno glasovanje?

Preferencijalno glasovanje je pokazalo koliko je naš izborni sustav nepravedan i jadan pa je tako predsjednik Hrvatskog Sabora Gordan Jandroković dobio 808 preferencijalnih a ministar Božinović 472 preferencijalna glasa, dok su Bruna Esih (10.471) i Zlatko Hasanbegović (11.708) dobili više od 10 000 preferencijalnih glasova! Drugarica Marija Puh iz HNS-a, koja nas nastoji „podučiti“, je dobila čak 369 preferencijalnih glasova!

Gore navedeno je razlog da nam je nužno potrebna promjena izbornog zakona. Budući da uhljebi, izdajnici i neprijatelji Hrvatske ne će mijenjati izborni zakon nužno je da se raspiše referendum o izmjeni izbornog zakona.

Dosta nam je izbornih lista na kojima su uhljebi, poltroni, vazelinci i poslušnici. Dosta nam je takozvanih neprincipjelnih kalicija koje ruše smisao izbora te na sramotan način mijenjaju izborne rezultate.

Dr. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Predstavljanje knjige „Tko je ubio Zvonka Bušića“, u Splitu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt i Hrvatski časnički zbor grada Splita organizirali su predstavljanje knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića”. U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, koja je bila puna, knjigu su predstavili novinar i publicist Josip Jović i autor Tihomir Dujmović.

Novinar i publicist Tihomir Dujmović je objavio manje poznate i nepoznate činjenice o događaju koji je obilježio život Zvonimira Bušića i njegove vjerne Julienne. Knjiga je pisana temeljem dokumenata, novinskih natpisa i mišljenja stručnjaka. Kronološki se navode: prva akcija Julienne Bušić (bacanje letaka u Zagrebu 1970. godine), otmica američkog zrakoplova, tragični događaj pri nestručnom pokušaju deaktivacija bombe, suđenje, bijeg iz zatvora iz kojega nitko nije pobjegao, intervencije za oslobađanje iz američkog zatvora, oslobađanje i dolazak u voljenu Hrvatsku. U knjizi su navedeni motivi koji su potakli Zvonka Bušića na akciju, tekst predavanja Julienne Bušić: Tko je terorist i zašto?, i osvrt autora Tihomira Dujmovića na našu hrvatsku stvarnost: Uspomene na idealizam kojeg više nema.  

Tihomir Dujmović ovom knjigom objavljuje istinu o životu Zvonka Bušića i njegove Julienne. Zvonko Bušić jest pogriješio ali nije bio terorist kao dobitnici Nobelove nagrade za mir: npr. Nelson Mandela, Jasef Arafat i drugi. Zvonko Bušić je postavio eksplozivnu napravu ali nije ubio policajca. Policajca je ubila nestručnost i nemar osobe (Terry McTigue) koja je vodila akciju deaktivacije bombe na poligonu, 35 kilometara dalje od mjesta gdje je bila postavljena. Nemar je prouzročio smrt jednog policajca i ranjavanje trojice (i samog voditelja akcije) 4 sata nakon što je bomba donesena na poligon gdje je trebala biti demontirana.

To je knjiga o Zvonku Bušiću – hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru, to je knjiga o činjenicama koje se prešućuju. Istinu o događajima, motivima akcije otimanja američkog zrakoplova prešućuju djeca i unuci komunističkih zločinaca kao i oni koji se dive njihovim zločinima. Oni pišu u današnjim tiskovinama, oni rade na televizijskim i radio postajama, oni uređuju portale i nameću svoju istinu, svoju ideologiju i sve one koji ne misle kao oni proglašavaju: fašistima, ustašama, teroristima itd.

Ta neprofesionalna, antihrvatska, antiljudska piskarala pišu da je Zvonko Bušić bio terorist što je netočno. Zvonko Bušić je bio borac za hrvatsku neovisnost, sanjar neovisne Hrvatske, čovjek koji je skrenuo pažnju svjetskoj javnosti na položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Sudac koji je vodio sudski postupak je prije izricanja presude kazao: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Kasnije se sudac John R. Bartels zalagao za otpust Zvonka Bušića iz zatvora. 

Zvonko Bušić je priznao svoju krivnju i odslužio 32 godine u američkom zatvoru, dulje no što je zakonski trebao. Julienne Bušić je bila 13 godina u zatvoru, također dulje no što je trebala. Za Zvonka i Julienne Bušića su vrijedila stroža pravila jer se svu krivnju za pogibelj policajca prebacilo na njih da se ne plati odšteta udovici poginulog policajca (izgubila je spor s gradom New Yorkom).

Godine 1976. otmice aviona nisu bile rijetkost, otmicama se htjelo skrenuti pažnju svjetskoj javnosti, bile su udarna vijest u svjetskim medijima pa je i Zvonko Bušić otmicom aviona htio skrenuti pažnju svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne i prijatelji (Frane Pešut, Petar Matanić i Marko Vlašić) su tražili da svjetski mediji objave deklaraciju o hrvatskoj neovisnosti  (napisao ju je Bruno Bušić) i da bace letke iz aviona iznad europskih i američkih gradova te Solina i Zagreba. Deklaraciju su objavili New York Times, Chicago Tribuneu, Washington Post, Los Angeles Times.  Također su htjeli da vlasti u Londonu, Parizu, Montrealu, Chicagu i New Yorku izbace tisuće letaka s otisnutom deklaracijom. Njihovi zahtjevi su ispunjeni i oni su se predali vlastima u Parizu. Nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Kasnije su putnici svjedočili o njihovom korektnom ponašanju. Bombe u zrakoplovu su bile lažne, nisu bili naoružani. Nažalost, jedina prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bušić je u poruci objasnio gdje je bomba skrivena i kako je sigurno demontirati. Bomba je odnesena 35 km dalje i tamo su je pirotehničari nestručno išli demontirati te je došlo do eksplozije i pogibelji policajca kao i ranjavanja trojice policajaca.

Kada se Hrvat bori za slobodu onda je to terorizam a kada se Židov bori za svoju državu tada je to normalno, kada se Palestinac Arafat bori za palestinsku državu onda je to herojstvo bez obzira na nevine žrtve koje su stradale.

Zvonko Bušić se nije mogao vratiti u normalan život, nakon 32 godine tamnice, nije mogao prihvatiti život u Platonovoj pećini (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), nije mogao prihvatiti uskogrudnost, laži, samodopadnost i pljačku „velikih“ Hrvata. On je sanjao drugačiju Hrvatsku, (kao i mnogi drugi). Zvonimira Bušića ubila je hrvatska besćutnost!

Da bi se shvatio čin Zvonimira Bušića i njegove skupine (Julienne Bušić, Frane Pešuta, Petra Matanića i Marka Vlašića) treba pročitati knjigu, treba znati u kakvim okolnostima (udbaška ubojstva emigranata u Europi i šire) je živio Zvonko Bušić i kakav je bio položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji.

Hvala gospodinu Tihomiru Dujmoviću za otkrivanje i širenje istine o Zvonku Bušiću hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru.

Dr. sc. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno