Connect with us

Društvo

GVOZDANSKO, Sulejman I. Veličanstv​eni i hrvatski junaci – tri Nikole, Jurišić, Zrinski i Ožegović

Objavljeno

- datum

U očekivanju izvješća s obilježavanja 440 godišnjice junačke smrti branitelja hrvatske tvrđave Gvozdansko, donosimo jedan tekst o višekratnom hrvatskom junaštvu, iz tih, najslavnijih vremena (Stoljeće hrvatsko-turskih ratova – 16.st.)

Ovo nije turska sapunica: „U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala.“Jedno od najvećih hrvatskih junaštava je Gvozdansko o kojem se u udžbenicima povijesti uopće ne govori! Tri stotine muškaraca, žena i djece, mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali su zaleđeni u junačkoj obrani Gvozdanskog.Publicist Damir Borovčak objavio je knjigu: “GVOZDANSKO – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora.

Mile Prpa na portalu www.svijet.net piše o obrani Kisega i hrvatskom junaku Nikoli Jurišiću. Umjesto da gledamo filmove o hrvatskom junaštvu I trojici Nikola:- Nikola JURIŠIĆ, Kiseg, – Nikola ZRINSKI, Siget, – Nikola OŽEGOVIĆ, Gvozdansko, mi se napajamo sapunicama o turskom junaštvu i Sulejmanima koje prikazuju kao plemenite i dobre ljude. Svašta!!!

GVOZDANSKO – ZABORAVLJENO JUNAŠTVO!

A šal s ‘U boj, u boj’ se kriminalizira

U krvavom 16. stoljeću Hrvatska se borila za goli opstanak zbog neprekidnih ratova s Turcima. Brojnim poznatim i nepoznatim junaštvima ostaci ostataka nekad slavnog Hrvatskoga kraljevstva ipak su spašeni od silovitih turskih naleta. Tu je hrvatsku obranu i sam papa nazvao predziđem kršćanstva – Ante-murale Christianitatis. Iz tih je vremena u hrvatskome narodu ostala u povijesnom pamćenju turska opsada Sigeta 1566. g. i junačka smrt posljednjih preostalih branitelja na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim. To je junaštvo opjevano u operi Ivana Zajca s poznatom budnicom U boj, u boj…Ovih su dana mediji usmjereni na Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj. Šal s natpisom U boj, u boj, poklikom koji je hrvatski velikan Nikola Šubić Zrinski uzviknuo prije nego što je iz tvrđave Siget u 16. st. navalio na Turke, bio je nepoželjan u splitskoj areni Spaladium na utakmici Hrvatska – Kuba, piše Večernji list 21. siječnja o.g. pod naslovom Poklik ‘U boj… nije zabranjen opisuje se kako je Šibenčanin Ivan Papak ipak ušao u dvoranu, ali tek nakon što je takav šal ostavio na ulazu u dvoranu. Ni njemu nije bilo jasno zbog čega, jer Zrinski i bitka s Turcima nemaju nikakve veze s ustašama. Razlika je barem u 400 godina.

Kad ide rušenje crkve sv. Marka!?

No na snazi su oštre mjere protiv ustaškog znakovlja pa je neki neuki redar očito bio previše revan. Izvršni odbor Grada Splita izdao je nalog u kojem piše što je zabranjeno unositi u dvoranu, među inim i zastave na kojima je hrvatski grb s bijelim početnim poljem. To je rekao Petar Škorić, šef sigurnosti dvorane u Splitu, koji se pohvalio da je na internetu proučavao kako izgleda ustaški grb! Za zaključiti je kako hrvatski povijesni grb, kao i u komunizmu, postaje po nečijoj procjeni i nalogu nepoželjan. Nevjerojatno je koliko daleko seže glupost pojedinaca. Po primitivnoj bi logici nepodoban mogao postati i krov crkve Sv. Marka u Zagrebu, nasuprot Saboru i Vladi jer je na njemu, eto, hrvatski grb s bijelim početnim poljem. Krivotvorine o hrvatskoj povijesti, hrvatskom grbu, hrvatskom novcu, pokliču U boj, u boj… ili o pozdravu Za dom spremni, uvijek šire političari ulizice. Oni su spremni bez ikakvog povijesnog znanja tumačiti podobnost hrvatske baštine, pa zašto to sada ne bi mogli i redari na utakmicama?

Moćni su Zrinski s vlastitom kovnicom novca te bogate rudnike željeza i srebra

A hrvatska je povijest puna nedovoljno istraženih događaja, o kojima mnogi Hrvati nemaju pojma. Tako je nepoznato i da u Hrvatskoj postoji utvrda koja je doživjela sudbinu sličnu Sigetu, a izbrisana je iz hrvatskog sjećanja. U svjetskoj su literaturi nadasve poznata imena židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara ili teksaškog Alamoa. To su istoznačnice svjetskih razmjera za iznimnu hrabrost i žrtvu za domovinu, za junački otpor branitelja, za borbu do posljednjeg čovjeka. Tužno je i tragično što je u hrvatskoj povijesti namjerno zapostavljen isti takav primjer! Riječ je o utvrdi Gvozdansko i velikom hrvatskom junaštvu, kojeg se potrebno prisjetiti 13. siječnja svake godine. Župa Gvozdansko osnovana je davne 1334., a obnovljena 1769. g. Gvozdansko se spominje i 1488. g. kao posjed obitelji Zrinskih. Moćni su Zrinski tu imali vlastitu kovnicu novca te bogate rudnike željeza i srebra. Poznat je i prvi hrvatski novac kovan u Gvozdanskom. Kad su Turci 1556. g. osvojili utvrdu Novigrad, današnji Dvor na Uni, Gvozdansko je postalo ugroženo. Dolinom potoka Žirovnice vodio je na zapad stari put koji je time postao nebranjen i otvoren za turske provale. Gvozdansko postaje važna strateška točka na tom putu, kao štit pred tursko-vlaškim osvajačima s istoka. Od 1571. do 1577. g. tursko-vlaška vojska poduzela je četiri neuspješne vojne na taj starohrvatski grad. Svaki je put posada Gvozdanskog u dramatičnim okolnostima odbila napade i uspjela zadržati utvrdu. Obližnji rodni grad Nikole Šubića Zrinskog, utvrda Zrin, pao je već 20. listopada 1577. g. Tako Gvozdansko ostaje jedina brana od prodora Turaka u srednju Hrvatsku i dalje prema Europi. Tek nakon pete višemjesečne opsade, 13. siječnja 1578. g. Turci su osvojili utvrdu Gvoz-dansko. No nisu dobili bitku. Kako to?

Epopeja bez svjetskog uzora!

Još je prije tri godine, u glasilu Hrvatski vojnik, mjesečniku Hrvatske vojske (br. 68, siječanj 2006. g.) taj događaj podrobno prikazan na temelju kronika iz tog vremena. Utvrdu Gvozdansko branilo je oko 300 hrvatskih vitezova, 50-ak vojnika Zrinskih i 250 seljaka, rudara i žena s djecom. Obranom su upravljala četiri hrabra satnika: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Podno grada utaborila se vojska od 10 tisuća turskih napadača zajedno s vlaškim četama. Osvajanje Gvozdanskog započelo je 3. listopada 1577. i trajalo je nepredviđeno dugo – čak tri mjeseca, sve do 13. siječnja 1578. U vrijeme osvajanja, branitelji Gvozdanskog nisu bili u vezi sa slobodnim dijelom Hrvatske, pa pomoć ni u ljudstvu, ni u hrani nije stizala. Zalihe su bile potrošene, toga je bio svjestan i turski osvajač Ferhat-paša.
Ponudio je braniteljima Gvozdanskog da slobodno napuste utvrdu sa svom pokretnom imovinom i odu na slobodni prostor Hrvatske. Treće noći nakon ponude još uvijek nije bilo predaje. Tih noći u siječnju, zime Gospodnje 1578., drveće je pucalo od hladnoće u šumama oko Gvozdanskog, dok su konji na otvorenom počeli ugibati. Ferhat-paša je zapovjedio stražama da nalože još nekoliko vatri. Istovremeno su se vatre u utvrdi Gvozdansko noću 12./13. siječnja ugasile. Sve je utihnulo i tako uznemirilo turske straže. Zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde, turska je vojska bila u pripravnosti.

Turci su dobili grad, no ne i bitku

U zoru 13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je svojoj vojsci pokret prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli bedemima grada, na njima su vidjeli nepomične stražare kako stoje s oružjem u rukama. Provalili su gradska vrata i našli samo smrznuta tijela. Tri stotine muškaraca, žena i djece, mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali su zaleđeni u junačkoj obrani Gvozdanskog. Turci su dobili grad, no ne i bitku. Tolika hrabrost i izdržljivost zadivile su Ferhat-pašu, te je naredio da se pronađe katolički svećenik te da se branitelji pokopaju na kršćanski način. Bio je to čin posmrtne počasti i poštovanja.

Junačka obrana utvrde Gvozdansko gotovo je izostavljena iz hrvatske povijesti, no začudo ostavlja trag u književnosti. Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva. Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. g. ispjevao je najdulji hrvatski ep Gvozdansko, sastavljen od 21.406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Autor je želio očistiti hrvatsku povijest od laži i izopačivanja. Tresić završava svoj ep mišlju da nijedan narod nije prolio toliko krvi za obranu kulturnih stečevina čovječanstva kao hrvatski. Ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, u slobodnoj Hrvatskoj 2000. g., ali ni do danas nije dobio dostojnu pozornost.

Poviše sela uz cestu Glina – Dvor, na strmom brijegu još uvijek strše ruševine utvrde Gvozdansko. Hrvati katolici preživjeli su turska osvajanja što potvrđuje i crkva Sv. Filipa i Jakova, ponovno izgrađena 1796. g. Ipak se stradanja Hrvata u Gvozdanskom nastavljaju. Za Božić 1941. pokolj Hrvata čine oni čiji su vlaški preci prije nekoliko stoljeća pomagali Turcima. Selo su napali četnici, Hrvate su poubijali i protjerali, kuće opustošili i na kraju zapalili zajedno s crkvom. Istu su sudbinu 9. rujna 1943. doživjeli i stanovnici Zrina, koji se nikada kasnije nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. Crkva u Gvozdanskom obnovljena je tek 1963., a zatim ponovno srušena 1991.g. Tada su se dogodili novi zločini. Zaklani su Mate Grabarević sa suprugom Anom i Boško Šesto, te su zajedno s kućom zapaljeni. U svibnju 1999. g. podignut je spomenik s imenima 58 četničkih žrtava. Podiglo ga je Društvo prijatelja Zrina na ruševinama rodne kuće Martina Grabarevića u kojoj su mu 1941. Srbi ubili oca. Martin, povratnik iz Kanade, otkrio je spomenik. U Kanadi je 1982. g. napisao knjigu Kalvarija hrvatskog vojnika (obnovljeno izdanje, Zagreb, 1993.) u kojoj je opisao svoj životni put, kao i stradanja mještana Gvozdanskog u 2. svjetskom ratu.

U Gvozdanskom danas nema ni oznaka, ni povjesnice s opisom junačkih događaja. Nema ni mostića preko potoka Žirovnice, kojim bi se lakše stiglo do ostataka sablasne utvrde. U utvrdu je teško ući, čak i zimi, jer je sva obrasla trnjem i gustim raslinjem. Arheološka istraživanja nisu nikada provedena, iako se spominje da su branitelji pokopani podno zidina. Napunila se 440. obljetnica junačke obrane Gvozdanskog, mediji šute, ne istražuju, o tom hrvatskom junaštvu ne uči se ni u školama. No političari ipak nešto znaju. Obećano je da će se ceste do utvrda Zrin i Gvozdansko urediti još 2006. g. i da će započeti restauratorski radovi u koje će Ministarstvo kulture uložiti 2 milijuna kuna. Nakon toga Gvozdansko se trebalo proglasiti hrvatskim vojnim svetištem, uz podizanje cijelog projekta na nacionalnu razinu. Sve su to obećali vrhovni zapovjednik oružanih snaga i predsjednik RH Stjepan Mesić, na sastanku s izaslanstvom Društva prijatelja Zrina, održanom 21. studenoga 2005. g. u Zagrebu. No ništa od obećanog nije učinjeno!

U Gvozdanskom nema tragova nikakvih radova. Je li to možda zbog zločina koji su se tu događali od 1941. do 1945., a koji se lažno predstavljaju kao antifašistička borba? Hoće li se obećani projekt hrvatskog vojnog svetišta u Gvozdanskom ipak ostvariti? Hrvatima je ipak nužna preobrazba povijesnog sjećanja, ali i srca i duše.
(Piše Damir Borovčak)

Mile Prpa: Sulejman Prvi Veličanstveni i hrvatski junak Nikola Jurišić

 Ovih dana se na RTL svaku večer počeo prikazivati turski serijal Sulejman Veličanstveni u udarnom terminu u 20 sati za hrvatske gledatelje u zemlji, vjerojatno i u iseljeništu. Ništa posebno, serijal kao serijal s puno teatralnosti, puno šminke, haremske sentimentalnosti, dvorskih intriga i sl. s likovima koji osvajaju simpatije ili antipatije ovisno kakve su im uloge namijenjene. Međutim, to sve skupa ne bi bilo vrijedno spomena da taj serijal ne zadire i u samu hrvatsku povijest, koja se prikazuje jednostrano, samo sa turskog lica, a ne i sa hrvatskog naličja. Hrvatski gledatelji ne bi smjeli biti opsjednuti s tim serijalom, već bi trebali znati i poznavati hrvatsku povijest u vrijeme Sulejmana Veličanstvenoga. Upravo u tu svrhu pišem i ovaj članak da se gledateljima barem malo približi slika kako su Hrvati doživjeli Sulejmana, a još više kako su on i turska vojska doživjeli Hrvate.

Serijal govori o plemenitom, dobrom čovjeku, veličanstvenom, ali niti u jednoj vjeri ako je iskrena i istinita dobar i plemenit čovjek nikada ne bi osvajao i razarao tuđe gradove, proganjao i ubijao njihovo stanovništvo i sl.Nama je iz najnovije povijesti poznata takva „dobrota i plemenitost“ jednog generala Mladića i sl. koje su srpski mediji dizali u zvijezde. Zato prema tom serijalu i „istinama“ u njemu budimo vrlo oprezni. Sulejman Prvi za nas nikada nije bio „veličanstvni“ – bio je pravi pomornik hrvatskog naroda, odvodio je u roblje na stotine tisuća naših majki i njihove djece, a regrutirao je na desetke tisuća Hrvata u Janjičare.Svi gledatelji tog serijala to moraju znati i gledati na taj serijal – i kroz našu hrvatsku povijesnu istinu. Obrana Kisega u MađarskojDeset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji će uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545.Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci koji su mogli mirno proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lagan plijen.Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji sudošli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod.Nakon što je Jurišić je sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao:”Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.”

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u “mat poziciju”, nego su se hrabro i čudesno branili.Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:”Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši.”Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke. U 13.jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci supočeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeniTurci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije: ”Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti.” 30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.Nikolu Jurišića je zbog zasluga car i kralj nagradio barunskom titulom i vlašću nad Kisegom. Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu. Dakle, prvi koji su zaustavili Sulejmana Prvog Veličanstvenog bili su Hrvati braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj. Sulejman Prvi Veličanstveni je i završio svoj život u borbi sa Hrvatima, umrijevši pod zidinama Sigeta za vrijeme njegove opsade. Hrvati su mu bili i Alfa i Omega! I uvijek su mu bili i ružan san koji mu nije dao mirno spavati. Krvavo smo zaradili papinski naziv – Predziđe kršćanstva. Nažalost ni danas u hrvatskim povijesnimn čitankama nema ni riječi o takvom junaku kao što je bio Nikola Jurišić, nema ni riječi o herojima Gvozdanskog i brojnim drugim velejunacima iz ratova sa Turcima. Nastavlja se prešućivanje naše slavne povijesti i u samostalnoj hrvatskoj državi, kao što je to bilo za vrijeme obje Jugoslavije. Obje su propale, ali njihov mentalitet još je itekako živ i žilav u Hrvatskoj (BLOG Zvonimir Despot/VLM)

Komentari

Komentari

Društvo

U jme Isusovo

Objavljeno

- datum

 ISTINITA PRIČA    U godinama teškim, poslije ratnima, u godinama kada je partija došla na vlast i u kršćanskom selu, pretežno katoličkom, u  Biteliću.

Krajem listopada 1944. godine osvojili komunisti Cetinsku krajinu, pa i Bitelić, dođoše na vlast i u ciloj državi. Nekom drago,  a nekome nije.

Bitelićani su bili pripadnici svih vojska: ustaše, domobrani, partizani, a bilo ih je i u četnicima.

Ante Buljan,  rečeni Papa, rođen davne 1882. godine, sudionik 1. svjetskog rata, na strani Austrijskog carstva,  je imao sreću da se vrati živ u svoju obitelj. Iste sreće nisu bila i njegova djeca u 2.svjetskom ratu. Njegovu kći ubiše partizani na kućnom pragu. Nožem ju je zaklala Milica Đapić iz Bitelića, partizanka, sestra namještenog narodnog heroja Đure Đapića, u narodu već otprije poznata kao koljačica, koja svoj život ostavi u Butigama u onoj poznatoj bitci kada se i hrvatski ministar Rade Bulat našao u okruženju. Milica je tu ostavila svoj život nakon što je zvjerski ukrala nekoliko života.

Izgubi naš Ante rečeni Papa i sina jedinca u povlačenju Hrvatske vojske, ali nikada ne izgubi svoju vjeru i svoj ponos.

Nakon što su partizani i njihove sluge srušili poluizgrađenu novu crkvu i Biteliću i odnijeli sve pripremljene vace i ostalu građu, te izgradili zadružni dom, propade im zadruga utemeljena po uzoru na sovjetske sovhoze, osta još samo prodavaonica mješovite robe.

Dućan je vodio Petar Žarko, rečeni Pećo. Kako su svi Žarci bili partizanski orjentirani, tako je i Pećo bio patizan. Za zaslugu u sudjelovanju u partizanskoj vojsci je postao trgovac i voditelj-prodavač u dućanu u Biteliću.

Njegovi preci su prije 2. sv. rata bili katolici. I sam Pećo je odgojen u istoh duhu i uvjerenju dok nije zadojen komunističko-partizanskom ideologijom. Njegov susjed je bio remeta pa je tako znao sve svoje pretke, gdje su sahranjeni, znao je i raspored grobova u katoličkom groblju čime se ponosio.

Jednog prijepodneva, ranih šezdesetih godina, uputi se naš starac Ante u dućan kupiti osnovne potrebštine za svoju brojnu obitelj. Tog kasno proljetnog dana, u lipnju, odjednom se skupiše oblaci. Priveza Ante svog magarca u zaklonu dok obavi kupovinu u nadi da će nevrijeme brzo proći.

Uđe Ante u dućan i pozdravi starim hrvatskim pozdravom „Hvaljen Isus“, ne mareći na činjenicu da u Bitelić više od 10 godina od dolaska komunističke vlasti niti župnik nije smio doći, da su Bitelićani za sprovode, vjenčanja, pričesti i krizme morali ići po župnika u Hrvace.

Na to mu Pećo uzvrati: „Ovdje se pozdravlja samo sa „ZDRAVO“. Ante mu na to uzvrati: „Pećo, znan ja da si ti uvik bijo dobar virnik i da nisi zaboravio Zdravo Marijo, lipo je to od tebe čuti“.

Pećo se na njega još više naljuti jer je dirnuo u njegovu katoličku prošlost koje se on odrekao stupanjem u partizane, a koje se glasno odriče za sva vrimena te mu reče: „Papa, poštivan te ka starca, iako to ne bi triba jer je tvoja obitelj ustaška, ja san iz napredne partizanske obitelji i znan da Boga nije nikada bilo iti će biti. Uzdamo se samo u Partiju i Tita.

Dok oni tako raspravljaju, vani je nevrijeme sve jače, grmljavina se čuje u daljini. I munje sjevaju.

Odjednom sjevnu minja, grom grunu negdje u blizini a Pećo izusti: „U ime Isusovo“.

„I Marijino“, nadoda Papa.

Vrime se smirilo, natovari naš Ante rečeni Papa na svog magarca, brešno, šećer, ulje, manistru… i ostale potrebštine za svoju brojnu obitelj.

Nakon nekoliko dana, po svojoj dobroj navici, dođe Papa u gostionu Klen, u Buljanima donjim, koju je vodio Mate Buljan. Kao i obično naruči svoje pola litre vina i sidi prid gostionom pijckajući vino. Kad eto ti Peće Žarka.

Dođe Pećo bliže i pozdravi novim partizanskim pozdravom „Zdravo“, na to će mu naš dobri Ante rečeni Papa: „U ime Isusovo Pećo“.

Pećo ostane za tren kao skamenjen, pribra se i pozove gostioničara: „Matane, daj pola litre Papi“.

Kako je naš Papa bio redoviti gost u „Klena“ sve dok su ga noge nosile, osobito vikendom, kada god Pećo dođe u gostionu, prije nego i pozdravi prisutne, reče gostioničaru: „Matane, daj Papi pola litre“… dok nije izustio „U ime Isusovo Pećo.

Istinita priča

Zabilježio: Milan Buljan

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZABRANJEN U ‘SLOBODNOJ DALMACIJI’! ODGOVOR STJEPANA LOZE DAMIRU PILIĆU I HRVOJU KLASIĆU

Objavljeno

- datum

Fotografija s javnog suđenja Draži Mihajloviću 

Odgovor mr.sc. Stipe Loze na interview Damira Pilića u Slobodnoj Dalmaciji s Hrvojem Klasićem, zbog “skandaloznih povijesnih neistina i proizvoljnosti koje su u razgovoru iznesene”, a koji je Slobodna Dalmacija odbila objaviti (što će vjerojatno imati i pravosudni epilog), objavljujemo u cijelosti.

U „Slobodnoj Dalmaciji“ u izdanju od 3. studenoga o. g., u prilogu „Spektar“, objavljen je intervju kojeg sam dao novinarki Snježani Šetki, a koji je prenesen i na internet portal, pod naslovom „U NDH su Srbi vršili genocid nad Hrvatima…“. Kao odgovor na taj intervju na istom ste mjestu 10. studenoga o. g. objavili razgovor novinara Damira Pilića s Hrvojem Klasićem pod naslovom „Potpuna je besmislica da su Srbi u NDH provodili genocid nad Hrvatima“. Sutradan je taj članak prenesen i kao glavni materijal na Vašem internet portalu, pod huškačkim naslovom „Poznati povjesničar žestoko odgovara splitskom kolegi Lozi: Svi studenti povijesti morali bi ga se sramiti! Apsolutna je laž da su Srbi u NDH počinili genocid nad Hvatima“. U razgovoru Pilića i Klasića izneseno je mnoštvo proizvoljnih tumačenja o meritumu, skandalozno netočnih tvrdnji, protucivilizacijskih stavova pa i o nedužnim hrvatskim žrtvama te, molim lijepo, i uvredljivih komentara i kleveta na moj račun.

O političkoj poruci koju u velikom planu stvara taj vaš članak dovoljno govori činjenica da je jedan od najmalignijih zločinaca Europe, četnički ideolog genocida Stevan Moljević, prikazan kao „potpuno nebitna osoba“, te je prošao bez osude i negativnih konotacija, dok sam je prikazan kao negativac na kojeg treba uputiti čak i državnu represiju. Takva krivotvorina, koju čitatelj na prvi pogled ne može tek tako vidjeti, nisu je vjerojtno svjesni ni autori jer je ona posljedica njihovog pogleda na svijet iz četničkog staništa u kojem, čini se, trajno borave, fenomenološki je iznimno vrijedna, za mene smiješna jer znam tko je pobjednik, i vjerujem da ćemo se vrlo skoro čuditi da su postojala ovako crna vremena u kojima je takvo nešto bilo moguće.

Tko je Hrvoje Klasić?

Razgovor sa mnom objavljen je povodom predstavljanja moje nove knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt Homogena Srbija 1941.“. Knjiga ima renomiranog nakladnika, uglednog urednika profesora povijesti, te dvije recenzije istaknutih i uglednih povjesničara, doktora povijesnih znanosti. Hrvoja Klasića ne spominjem ni u razgovoru kojeg sam dao za vašu novinu, a i ni u jednoj od

2137 bilješki koje donosim u knjizi od 736 stranica. Ne navodim ga jer o toj materiji ništa nije ni pisao, što svatko može provjeriti (NSK, Crosbi, Hr.bibliografija…). Primjerice, od 17 naslovnih jedinica koje se vežu uz ime Hrvoja Klasića u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, samo se jedna odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata i to kraći članak u časopisu (ČSP) objavljen 2000. god. pod naslovom „Društveni život u Sisku u vrijeme Drugog svjetskog rata“. Ostali opus, i više nego mršav za sveučilišnog djelatnika koji voli učestalo soliti pamet drugima kao stručnjak opće prakse, potpuno je za temu irelevantan, a moglo bi se reći i inače. Klasić je, dakle, po referencama stručno nedovoljno kompetentan polemizirati u javnosti o onome o čemu ja pišem i govorim. On bi mogao sudjelovati u polemici sa mnom i po drugoj osnovi, odnosno kada bi imao osobna znanja o meritumu koja bi ga kvalificirala, a koja nije objavljivao. No Klasić ne da nije pokazao potrebna znanja, već je pokazao sramotno neznanje čak i o općim mjestima suvremene hrvatske povijesti, pa se njegovo javljanje može okvalificirati kao drzak postupak ideološki i politički instrumentaliziranog šarlatana kojemu je katedra dana kao pokriće. Novinar Pilić ga, naime, predstavlja kao povjesničara koji „predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća“ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U tom smislu, zanimljivo je pročitati da je upravo Klasić ta osoba koja je u javnosti iznosila tvrdnje kako „Josip Broz Tito nije bio diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije“; (https://narod.hr./hrvatska/tko-je-hrvoje-klasic…). Takva povijesno netočna i društveno bešćutna ekstremistička tvrdnja danas više nije primjerena ni kakvom Titovom mitraljescu iz splitskog SUBNOR-a. Dio javnosti to zna, no veći dio javnosti ne zna da je moj intervju sa Šetkom bio meta niza napada u najutjecajnijim medijima u Srbiji, pri čemu su mi posvećivane čitave naslovne stranice dnevnih novina. Osoba koju su Srbijanci pronašli da se iz Hrvatske javi i štogod negativnog o meni i tvrdnjama koje iznosim kaže bio je upravo Klasić. U vrlo utjecajnoj beogradskoj dnevnoj novini „Večernje novosti“ od 7. studenog o. g., Klasić me, nakon što bezbrižno kaže da o meni „ništa ne zna“, stavlja u kontekst u kojem poentira: „Mi imamo problem što bi se nekim stvarima trebala baviti policija i pravosuđe“ (www.novosti.rs./vesti/naslovna/društvo…). Tako Klasić u nedostatku znanja i argumenata na mene zaziva i represiju po vascijelom „regionu“, što ga kvalificira kao cinkera od formata. Budući da kao sitni politikant počešće cinka Hrvate i po Pupovčevim „Novostima“, koje doduše vidno sahnu, gdje ga promoviraju kao „povjesničara koji se bavi ustašama“

(www.portalnovosti.com/zlocudni…), onda bi se moglo reći da je on srpski, štoviše u krajnoj konzekvenci četnički cinker. I ne samo to. Klasić u jednom od najutjecajnijih srpskih medija govoreći o nezabilježenom velikosrpskom zločinu u selu Zrin kazuje kako je „U žestokoj bitci koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo 80 ustaša i 14 partizana. S obzirom na to da su se borbe vodile, doslovno, za svaku kuću, selo je pretrpjelo i velkiu materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi, partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi ponovno moglo stvoriti ustaško uporište. Civilino stanovništvo … njih otprilike 360, protjerano je u obližnje ustaške garnizone u Dvoru i Divuši.“ Članak je objavljen pod naslovom „Hrvatski istoričar:  U selu Zrin zločine su počinile USTAŠE, a ne partizani“ (www.blic.rs/vesti/svet/prećutkuju-ubistva…). Tako Klasić bez i najmanje naznake sućuti prema Hrvatima stradalim u tom nezapamćenom zločinu, zapravo poput kakvog agitatora podržava velikosrpski zločin u Hrvatskoj, ubijanje Hrvata, etničko čišćenje i u konačnici njihovo istrijebljenje. Mene takva uloga Klasića snažno asocira na ulogu Đure Vilovića, hrvatskog izroda, koji je različitim oblicima korupcije završio kao najteži zločinac u propagandi četničkog pokreta Draže Mihailovića, o čemu u knjizi iscrpno pišem. Bio je i osuđen, a život je završio plačući nad samim sobom.

Klasić nije ni pročitao knjigu o kojoj se govori

Pokraj toga što nema potrebne stručne reference, a ni neki drugi posjed nužnih znanja o meritumu, Klasić se u polemiziranje s tezama koje sam iznio upušta i bez minimuma koji bi ga kvalificirao za raspravu, a to je čitanje moje knjige. Novinar Pilić kao prvo pitanje pita Klasića: „Jeste li čitali intervju dr. Loze?“, a ovaj ponosno odgovara: „Jesam.“ te dalje odmah polemizira s knjigom koju nije ni uzeo u ruke. Takva vulgarna zamjena materijala, manipulacija je kakva je rijetko zabilježena i u takvoj guduri kao što je srbofilski dio akademske zajednice humanističkih znanosti postkomunističke Hrvatske. Klasić me tako na temelju novinskog članka optužuje da svoje tvrdnje baziram na samo dva i to poznata dokumenta, „Homogenoj Srbiji“ i „Valerijanovom memorandumu“. Međutim, ja govorim o „dva dokumenta“ jer me je o njima izrijekom pitala novinarka, dok je svakoj normalnoj i minimalno upućenoj osobi jasno da se šira argumentacije nalazi u knjizi, u kojoj doista i navodim stotine drugih dokumenata od kojih veliki broj i šire obrađujem. Tako neznanje šarlatana u glavi lijenčine postaje osnova po kojoj on misli da može javno arbitrirati u hrvatskoj znanosti i javnosti, bez rizika da bi snosio kakve posljedice. Takvi traljavci, Pilić i Klasić, nisu bili u stanju utvrditi niti moj znanstveni stupanj.

Klasić ne zna tko je Stevan Moljević i što je „Homogena Srbija“

Klasić pokazuje elementarno neznanje kada tvrdi da su „Valerijanov memorandum“ i „Homogena Srbija“ povjesničarima „poznati od trenutka kad su nastali“. „Homogena Srbija“ bila je desetljećima brižno skrivana, a prva verzija „Valerijanova memoranduma“ niti je bila poznata niti je do danas rasvijetljena u svim svojim aspektima. No on ne zna ništa ni o Moljeviću! Na pitanje o Moljeviću i „Homogenoj Srbiji“, Klasić odgovara: „…To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje“. Moljević je, međutim, ne samo bitna, već povjesno prvorazredno značajna osoba, kao što je i „Homogena Srbija“ krucijalna točka u razvoju velikosrpske ideologije u kojoj se prvi put snažno iskazuju protuhrvatske genocidne namjere i planovi potpunog uništenja Hrvata. Moja knjiga temeljito osvjetljava to pitanje.

Moljević je značajna osoba već od mladosti. I u Kraljevini Jugoslaviji istaknuti je srpski aktivist i jedan od najuglednijih pripadnika srpskog naroda, a takav ulazi i u Drugi svjetski rat. Već 1941. godine izrađuje projekt „Velike Srbije“ i ideologiju genocida nad Hrvatima, te sudjeluje u organiziranju četnika koji te godine čine genocidne zločine nezapamćenih razmjera nad Hrvatima u NDH. U lipnju 1942. godine velikosrpska crnorukaška mreža prebacuje iz Kaira u Jugoslaviju Vrhovnu komandu Kraljevine Jugoslavije, dakle jedne savezničke države, koju preuzima jedini ministar u zemlji, Draža Mihailović. To je tada najznačajnije vladino tijelo. Odmah u lipnju 1942. godine Moljević ulazi u tu Vrhovnu komandu. Taj po Klasiću „potpuno nebitan čovjek“ u ljeto 1943. godine postaje glavni čovjek za politička i propagandna pitanja Vrhovne komande, odnosno drugi čovjek po važnosti u četničkom pokretu Draže Mihailovića. Pokret tada broji stotine tisuća organiziranih pripadnika i uživa podršku neupitno najvećeg dijela srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve, a Moljević održava kontakte i sa savezničkim misijama. Iz rata Moljević izlazi kao vođa Ravnogorskog pokreta i ratni zločinac najvišeg ranga, pa je i drugooptuženi u procesu Draži Mihailoviću. Može li, dakle, biti većeg neznanja i veće blamaže za jednog povjesničara koji na sveučilištu predaje „suvremenu hrvatsku povijest“, kada kaže da je Moljević „potpuno nebitan čovjek“.

Ideologija genocida nad Hrvatima – izravna srpska očitovanja

Klasić ne pokazuje ni minimalno znanje o ideologiji i fenomenu velikosrpkoga genocida nad Hrvatima. Bit moje knjige, valjda i svake, iskazana je u njezinom naslovu „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima…“. U svojoj knjizi neopozivo dokazujem postojanje i oblikovanje te ideologije i razvoj propagande. Moljević se može locirati kao glavni ideolog genocida nad Hrvatima, a od 1942. godine vodio je i propagandu. On je i prije 1941. bio istaknuti protivnik hrvatskih nacionalnih interesa. Moljević 1941. godine planira da bi gotovo svi Hrvati istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag bili bi uništeni ili iseljeni. Genocid je razmatran na najvišim razinama tadašnje srpske politike i vlasti, pri čemu se izrijekom navodilo da treba „posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom“. Druga jednako teška očitovanja ovdje nema mjesta navoditi, za to valja uzeti knjigu u ruke. O patološkom i potpuno nastranom genocidnom raspoloženju kod vodećih srpskih ideologa govori i elaborat Vase Čubrilovića, Moljevićevog suradnika, kojeg piše u jesen 1944. godine. U njemu poziva partizansku vojsku, u koju su upravo tih dana masovno prelazili dotadašnji četnici, da „još u toku ratnih operacija mora planski i nemilosrdno očistiti od nacionalnih manjina“ razne krajeve naseljene nesrbima, koje onda treba naseliti „svojim, nacionalnim elementom“. Čubrilović u elaboratu dalje kazuje: „Neću ulaziti u detalje kako to treba izvoditi. Ako bi se ovo stajalište načelno usvojilo, od sveg srca bih stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustva…“. Čubrilovićeva ushićenost zbog mogućnosti da se „od sveg srca“ svojim znanjem i iskustvom (!) uključi u „radove“ eliminiranja kojeg milijuna ljudi patologija je nezabilježena u svjetskim razmjerima. Vasa Čubrilović bio je vodeći srpski akademik i živo je do 1990. godine, tako da je mogao pripremati i novi genocidni velikosrpski pohod pod vodstvom Miloševića na potlačene Hrvate. Upravo je Čubrilović s Moljevićem razmatrao projekt „Homogena Srbija“ prije njegovog umnažanja 1941. godine. Klasić, vidimo, o tome ništa ne zna.

Klasić je smiješan u poučavanju o „Valerijanovu memorandumu“

U istim danima kada Moljević umnožava „Homogenu Srbiju“, krajem lipnja 1941. godine, u Beogradu Srpska pravoslavna Crkva uz krug ljudi bliskih Crnoj ruci objavljuje „Valerijanov memorandum“. Memorandum u prvoj verziji izlazi s optužbom o 100.000 pobijenih Srba u NDH, u drugoj od kolovoza sa 180.000, u rujnu već s više od 300.000 pobijenih Srba, što je kasnije i drastično uvećavano. Taj je klevetnički mit nastao prije Jasenovačkog mita, pa on upućuje na prirodu i tog kasnijeg mita, kojeg su ionako druge kolege dobrano naherili i svaki čas će tresnuti o zemlju, ako već nije. Ja u knjizi dokazujem da patološki dimenzionirane brojke iza kojih je stala SPC u stvarnosti nisu pokrivene ni s 1 % (jedan posto) žrtava različite provenijencije! „Valerijanov memorandum“ prepoznao sam kao složeni propagandni projekt klevetanja Hrvata kojeg sam i odredio kao „stratešku klevetu Hrvata“, a što je ocjenjeno kao značajno znanstveno otkriće.

Klasić nema ni skromna znanja o tom fenomenu, ali mene i javnost ipak „znalački“ upućuje na „čak“ tri autora koji su pisali o „Valerijanovom memorandumu“. Ja se, međutim, u u knjizi kod „Valerijanova memoranduma“ na jedan ili na drugi način pozivam na 14 autora, među kojima su dakle i oni koje Klasić navodi, pri čemu se također pozivam i na druge izvore. I što će sad Klasić kad ovo pročita? Hoće li ga biti stid?

Laži o genocidu nad Srbima u NDH do ljeta 1941.

Želim reći da mi ni na kraj pameti nije osporavati zločine nad Srbima tamo gdje su se doista dogodili, no također želim i moram isticati da sam došao do nedvojbenih saznanja kako je tvrdnja o genocidu nad Srbima u NDH u početku, još 1941. g., pokrenuta kao velikosrpska laž, kao četnička ratna propaganda i strateška kleveta Hrvata. Zbog toga je pri bilo kojem govoru o daljnjim ubijanjima Srba u NDH potreban izniman oprez i suzdržanost, čak i tamo gdje postoje nekakve potkrijepe.

Iako su u SPC iznosili optužbe o stradavanju 100.000 Srba u NDH već do oružane pobune Srba 23. lipnja 1941. god. („Vidovdanske“ pobune, 23. VI. – 8. VII.), činjenice govore nešto sasvim drugo. Prema rezultatima preglednog istraživanja koje donosim u knjizi, na, primjerice, čitavoj obali od Boke do Kvarnera nije ubijen ni jedan jedini Srbin samo zbog toga što je bio Srbin. Ni jedan Srbin nije ubijen ni u zaobalju, u Metkoviću, zapadnoj Hercegovini, Imotskom, Sinju, dakle ne da nije ubijeno nekakvo nebrojeno mnoštvo Srba nego ni jedan! U Bileći su ubijena dva, u Trebinju 13, i to četnika, u Mostaru po svemu sudeći ni jedan, u Stocu ni jedan, i tako dalje. Klasić kazuje da se u „Valerijanovom memorandumu“ „konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim se brojkama može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne“. Možemo zaključiti da Klasić poret svega ostaloga nije vidio ni „Velerijanov memorandum“. O propagandnim lažima koje se u njemu iznose normalni ljudi i demokrati ne mogu „razgovarati“. U njemu se primjerice tvrdi da su već u ljetu 1941. godine u Gospiću „u samom mjestu kao i u svim selima pobile hrvatske ustaške vlasti gotovo sve Srbe“. Međutim prema prvom popisu rađenom u Jugoslaviji poslije rata, 1948. godine, što svatko može provjeriti, vidi se da u gradu Gospiću živi 1.200 Srba, a u okolnim selima još 8.860 Srba. Takva je, dakle, laž velikosrpske propagande bezočna i nema nikakve veze a stvarnošću. O čemu bi se tu moglo razgovarati? Ista se laž  navodi i za niz drugih gradova i kotareva od Bihaća do Imotskog o čemu ovdje nemamo mjesta dalje govoriti.

Tvrdnje da su ustaše masovno ubijali Srbe zbog čega su onda oni dignuli pobunu vrlo temeljito i uvjerljivo razobličujem kao propagandnu laž. Jednako tako razobličujem i propagandu konstrukciju, laž, da bi na Koritskoj jami (Golubnjači) u istočnoj Hercegovini 4. lipnja bilo ubijeno „140“, „200“, ili „320“ nedužnih srpskih seljaka. Drugi autori razobličili su i mit o ubijanju nedužnih srpskih seljaka u Gudovcu, o čemu također ponešto govorim. S masovnim ubojstvima Hrvata u NDH prvi su počeli Srbi i tko hoće o tome više znati neka uzme moju knjigu u ruke, a postoje i drugi autori koji o tome  dovoljno pišu, primjerice I. Gabelica. Teze koje Klasić iznosi o početku međunacionalnih nasilja u NDH pobijene su suvremenim znanjima i on zapravo prenosi srpsko partizansku propagandnu matricu koja je inicirana kao četnička, a mene javno osporava u onome što sam dokazao u svojoj knjizi koju on nije ni pročitao.

Tvrdnja Klasića da je u NDH ubijeno „300.000 Srba“ i to kako tvrdi „samo zbog toga što su Srbi“, vidna je potvrda propadanja izmišljotina protuhrvatske propagande. Do nedavno su službene brojke, pa i po Hrvatskoj, tvrdile da je samo u Jasenovcu ubijeno 800.000, a ukupno 1.500.000 Srba u NDH. Milorad Dodik, srpski politički vođa iz Bosne, i danas deklamira da je samo u kompleksu Jasenovac ubijeno preko 500.000 Srba, a SPC i njezini čelni ljudi tvrde isto, slično i još gore. Tako je zapravo pravi „revizionist“ Klasić koji brojke  spušta na niže. Sasvim je izgledno da će uskoro morati revidirati na još niže i napustiti i tu brojku od 300.000 ubijenih, koja je zapravo neznanstveno utvrđena, dogovorna aproksimacija utvrđena metodom o kojoj ovdje neću reći što mislim. Klasićevu tvrdnju da su toliki ubijeni „samo zbog toga što su Srbi“ morat će se također znanstveno potkrijepiti, pa makar rudimentarno dokazati, inače bi se takvim izjavama uskoro mogao baviti i DORH.

Klasićeva „apsolutna laž“ o srpskom genocidu nad Hrvatima u NDH

Na pitanje novinara: „Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?“, Klasić odgovara: „To je apsolutna laž.“ Laž bismo mogli odrediti kao namjerno izgovorenu neistinu. Tako me Klasić javno blati i diskvalificira kao lažova iako za to nema nikakvih argumenata. Kao osnovu za takvu giljotinu Klasić ističe: „Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima kao nekakav dokaz genocida naprosto je izvrtanje stvarnosti.“ Međutim, ja nigdje u razgovoru za novine ne kazujem da se „srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima“. O tome ne govorim ni u knjizi. No, o uništavanju Hrvata u brojnim selima po Dalmaciji govorila je jedna osoba u komentarima ispod moga intervjua, pa se ovdje susrećemo s nevjerojatnom i tragikomičnom kombinatorikom „znanstvenika“ u kojoj meni pripisuje misli trećih, nepoznatih  osoba iz komentara čitatelja.

No, o ovom krajnje ozbiljnom pitanju, o postojanju ne samo ideologije već i provedbe velikosrpskoga genocida nad Hrvatima u NDH nema nikakve dvojbe. O tome pišem čitavo poglavlje pod naslovom „Genocid na Jadranskom pravcu“. Poglavlje ima 13 potpoglavlja i 221 bilješku, te slikovni materijal i izvorno izrađen zemljovid s oznakama mjesta i prostora velikosrpskog uništavanja Hrvata. U tom poglavlju zorno je prikazan način i kronologija srpskog uništavanja Hrvata od Petrovca i Grahova do Lapca i Gračaca, te od sjeverne Dalmacije do istočne Hercegovine. Posebno sam donio prikaz genocidnih zločina nad Hrvatima po srednjoj Dalmaciji, pri čemu nedvojbeno dokazujem da su i one masovne pokolje Hrvata na Kamešnici i Mosoru izvodili četnici preobučeni u njemačke odore. Dovoljno govorim i o masovnim pokoljima, genocidnih dimenzija, Hrvata u istočnoj Bosni i Podrinju, katolika i muslimana, što je također bio teritorij NDH, pa je sasvim jasno da u mojoj tvrdnji da su „U NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima“ ništa nije sporno. Uostalom, dovoljno materijala za dokazivanje genocida nad Hrvatima u njegovoj četničkoj fazi, donijeli su već i neki drugi autori i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koje u knjizi navodim, primjerice Z. Dizdar. Klasić ni o tome, očito, nema pojma.

Nakon obrade četničke faze genocida ja u knjizi, u poglavlju „Demisija četnika i tranzicija ‘Homogene Srbije’“, osvjetljavam događanja s kraja rata i u dovoljnoj mjeri dokazujem postojanje i partizanske faze velikosrpskoga genocida nad Hrvatima (1944. – 1945. godine). Prepoznao sam genezu i oblik te povijesne pojave. Na samoj izvedbi genocida ne zadržavam se iscrpno, to na temeljima iznesenih smjernica treba biti predmet daljnjih istraživanja i monografija. Time bi se trebao baviti, i to sam već javno predložio, Hrvatski institut za memoriju genocida, ustanova koju je prijeko potrebno osnovati. I Klasić i Pilić na mojoj tvrdnji o postojanju partizanske faze velikosrpskog genocida nad Hrvatima zgroženo zastaju i prijeteći, slikovito, jedva dišu. Slično kako je Vesna Pusić disala kada je u javnosti iznijeto da joj je otac Eugen Pusić bio pravnik u službi NDH. Istina boli kada si odgajan u lažima na temelju kojih si još činio i bezakonja i progonio nevine ljude. Hrvatski narod, a ni znanost, ne trebaju više ni jedne sekunde čekati dok tipovi poput Pilića i Klasića nešto o ovim temema saznaju i shvate.

O Radi Končaru, ubijanju Hrvata i DORH-u

Klasić i nadalje, godine Gospodnje 2018., ustrajava na protucivilizacijskom i protučovječanskom iskazu da bi velikosrpski genocid nad Hrvatima, proveden u zastrašujućim razmjerima nad potpuno nevinim ljudima, na najmonstruoznije načine jedinstvene i u svjetskim relacijama, bio nekakva pravedna i shvaljiva osveta Srba prema kojoj treba imati razumijevanje. U smislu „dobili su što su zaslužili“. Jezivo. Iako Klasić i Pilić meni zbog iznesenih razultata znanstvenog istraživanja prijete represijom države, ja sam duboko uvjeren kako neće proći dugo vremena, a da će Klasića i njemu slične zbog takvih javno izrečenih stavova privoditi policija i saslušavati DORH. Batina i inače ima dva kraja, kao što su to Hrvati do sada više puta i pokazali.

Klasićevu i Pilićevu podmuklu i najgrublju insinuaciju da bih ja mogao na neki način stajati iza rušenja spomenika Radi Končaru, možda ću rješavati sudskim putem. Da je Klasić štogod jača kategorija filočetnika sigurno bih, ovako ću još vidjeti. Pilić mi se čini jači, no i njega mi je milo u njegovom odlasku, po mom sudu, u duševnu, političku i profesionalnu provaliju bez povratka. No, kod govora o Radi Končaru ja ovom prigodom mogu jasno i glasno reći da smatram da taj spomenik treba ukloniti s tog mjesta. To tim više imam pravo reći budući da sam se i u težim okolnostima, kada je klatno bilo na drugoj strani, zalagao da se ne razaraju zatečeni spomenici i spomen obilježja, jer znam njihovo društveno mjesto. Spomenik Radi Končaru treba ukloniti jer je urbanistički potpuno nadiđen, dok društveno postaje izraženi konflikt, a ne poticaj. S dozom respekta treba ga odnijeti u neki muzej. To je trebalo napraviti i prije, ali za dobre stvari nikada nije kasno. Razgovarajmo o tome. U najmanju ruku da nam ljudi zbog toga ne lome noge.

O dragim profesorima nekadašnjeg Odsjeka za povijest

Najniže udarce koji nemaju veze s meritumom rasprave, Pilić i Klasić mi pokušavaju zadati cinkajući me kao sitnu dušu zbog toga što spominjem moje drage i vrijedne profesore s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kakav je nekada bio. No ja s ponosom mogu ponoviti i dodati da je Ljubo Boban, iako komunist zdvojan četničkim lažima o hrvatskom narodu, pokazivao vedrinu i nadu kada mi je i osobno mogao prenositi svoje znanje. Znam da se radovao susretima sa mnom i na neki način me volio do svoje smrti, a ja sam njega poštivao. Isto tako mogu reći i za Petra Selema i Nadu Klaić koja me je neizostavno vodila u kantinu na jutarnju kavu dok god sam se zadržavao u prostorima Fakulteta. Mirjana Gross je bila ponešto suzdržanija prema studentima zbog svoga iskustva i temperamenta, ali sam ipak, sada ću to ovdje reći, nazočio trenutcima kada nam je pokazivala podlakticu s utetoviranim brojem zatovorenika iz nacističkog logora, Aušvica. Nauku tih ljudi o kritičkom mišljenju i zanatu povjesničara primao sam s velikim entuzijazmom i, naravno, kritikom. Postoje i druge iznimne osobe, moji profesori, koje nisam naveo, a koji su me zajedno s prije navedenima štitili i hrabro nisu dopuštali komunistima i onodobnom četničkom ološu da me se zbog tobožnjeg hrvatskog nacionalizma izbaci s fakulteta, a što su oni 1982. godine tražili. Odobrili su mi i prijelaz na jednopredmetni studij povijesti 1983. godine, koji je tada i obnovljen najviše mojom zaslugom, no crni krugovi duboke komunističke države i tu su mi stavili zapreku. Diplomu sam mogao dobiti tek nakon što se raspala Jugoslavija. U svakom slučaju, ja se i danas osjećam privilegiranim što su mi takvi ljudi bili profesori, a želim vjerovati da bi i svi oni bili ponosni na mene i na ovu moju knjigu da su među nama. Za neke od njih sam sasvim siguran da bi bili ponosni, a Ljubo Boban mi je ne neki način pisanje ove knjige ostavio u zavjet.

Ja sam u svom razgovoru za novine iznio svoje mišljenje da je sramota za današnji Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta kakvi pojedinci na njemu predaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. Nisam spominjao ni jedno ime, a evo sada se ovako javio Klasić. Sramota za Filozofski fakultet u Zagrebu. No dakle, Klasiću, tko će od tvojih studenata biti ponosan na tebe kad odeš s te katedre koju sada uzurpiraš u permanentnom znanstvenom i moralnom skandalu? Ja danas žalim tvoje studente i Filozofski falultet koji se spustio na takve grane da, nakon onakvih veličina kakve sam imao privilegiju slušati, danas na njemu predavaju ovakvi mizerni šarlatani. U dvorani u kojoj ti Klasiću predaješ primjereniji je zastor nego katedra. Svjedno, nekako mi se čini da se i ta smiješna predstava bliži kraju.

mr. sc. Stjepan Lozo

  • Mišljena iznesena u ovom članku su stavovi autora članka i ne moraju nužno odražavati mišljenje portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Višnja Starešina: Srećom, od vojske EU-a neće biti ništa

Objavljeno

- datum

Uoči silaska s političke pozornice kancelarka Merkel je u govoru u Europskom parlamentu ostavila u naslijeđe EU-u još jednu svoju viziju – viziju europske vojske. Parlamentarna većina joj je snažno pljeskala. Ne znam da li zato što uistinu dijele tu viziju? Ili zato što Mutti više nema vremena pretvoriti i ovu viziju u djelo?

U svakom slučaju, baština koju Merkel ostavlja Europi svojom migrantskom politikom već je preteško naslijeđe: podijelila je Europsku uniju i znatno ugrozila njezinu sigurnost. Stvaranje europske vojske na takvim temeljima, u takvoj politički duboko podijeljenoj Europi, bilo bi izravno ugrožavanje europske obrane.

Zato je sretna okolnost za Europu i njezinu obranu što Merkel definitivno odlazi. A ni drugom, ili, ako hoćete, prvom velikom zagovorniku europske vojske, francuskom predsjedniku Macronu zvijezde nisu sklone.

Ove vizije europske vojske osvježile su mi sjećanje na izvjesne pokušaje njezina korištenja u našoj bližoj prošlosti. U rujnu 1991. francuski general armije Jean Cot pokušao je upotrijebiti WEU (Zapadnoeuropsku uniju koja je nastala na viziji zajedničke europske obrane nakon Drugoga svjetskog rata) kao okvir za europsku vojnu intervenciju kojom bi se zaustavio rat u Hrvatskoj. I dakako druga, ili prva nakana mu je bila, ojačati francuski politički utjecaj kroz taj angažman. Napravljena je procjena, izračunato koliko aviona i koliko brodova treba da bi se zaustavili napadi JNA na Vukovar i Dubrovnik i iznad svega da bi je se zastrašilo i odvratilo od daljnjih nakana.

U vojnim kapacitetima svojih država članica (članstvo se gotovo poklapalo s članstvom EU-a, odnosno tadašnjeg EZ-a) ta imaginarna europska vojska je imala snage za više desetaka takvih intervencija. Ali nije imala političke snage za sazvati sljedeći sastanak o tom prijedlogu. A kamoli podići jedan avion da sruši jedan most na Dunavu.

Europski obrambeni savez WEU nastavio je tavoriti još dva desetljeća kao jedan ured, jedan tajnik, njegova tajnica i jedan fikus. I dok su tako tajnik i tajnica nesuđenog europskog obrambenog saveza zalijevali fikus u svome bruxelleskom uredu, najmoćnije europske države poslale su svoju elitnu vojnu špijunažu u formi europskih promatrača u promatranje rata u Hrvatskoj.

Ali Kadijević i Milošević su rekli – ne, nema promatranja. I vojni promatrači su se vozili promatrajući – samo od Zagreba do Varaždina i natrag – jedni druge i izvještavali o važnim saznanjima svoje državne centrale. A EU i WEU su zajednički izvještavali samo o onome što je već pisalo i u novinama. Toliko o snazi i zajedništvu.

Samo oni rijetki koji su se uspjeli prošvercati kao doktori ili humanitarci uspjeli su nakon pada i okupacije vidjeti Vukovar, tek kada im je to major JNA Veselin Šljivančanin dopustio i koliko im je dopustio. Potom se šefu generalštaba JNA Veljku Kadijeviću učinilo da nešto previše promatraju iz zraka. Pa je pilot JNA naciljao i srušio nenaoružani i jasno označeni helikopter europskih promatrača, ubivši cijelu posadu – četvoricu Talijana i jednog Francuza.

A što su učinili WEU i EU? Zamolili su Kadijevića da to više ne čini. A zašto EZ/EU nije uspio probuditi WEU ujesen 1991.? Zato jer su bili politički podijeljeni oko raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja novih država. Zato jer su u EZ/EU-u, pa tako i WEU-u, politički dominirale države pobornice očuvanja versailleskog poretka, odnosno Jugoslavije, predvođene Velikom Britanijom i Francuskom.

>> VL: Akcija Britanaca požurila je Tuđmana i Gotovinu

U skladu s njihovim političkim interesima, WEU bi tada bio probuđen da je trebalo bombardirati Hrvatsku. Ta politička uvjetovanost europskog obrambenog saveza do izražaja je došla nekoliko godina kasnije, u proljeće 1995. Iznenada, gotovo preko noći, probuđeni su tajnik WEU-a i njegova tajnica, da bi poslužili kao okvir u kojem će Francuska i Velika Britanija poslati u BiH svoje snage za brzo djelovanje, specijalne postrojbe s ratnim mandatom. Velika Britanija, koja je, za razliku od Francuske, uvijek svisoka gledala europski obrambeni savez, spremno je uskočila u okvir. Što je bio motiv? Spriječiti američki plan okončanja rata promjenom vojnog odnosa snaga, zaustaviti hrvatske vojne operacije Oluju, Maestral, Južni potez… Ali savezništvo je trajalo samo dok je trebalo probuditi EU i WEU.

Baš sam ovih dana prelistavala stare bilješke iz kojih se vidi međusobno sumnjičenje i nadmetanje na terenu između zapovjednika francuskih i britanskih snaga za brzo djelovanje, na rubu fizičkih incidenata. Jer došli su kao vojnici svojih država, u službi njihovih politika.

Nikada poslije WEU se nije probudio, da bi 2011. odumro prirodnim putem. I kad se već učinilo da je unutar EU-a napokon osviješteno kako je NATO pod jasnim američkim vodstvom jedini pouzdani i realni jamac europske obrane, uz poželjan veći europski angažman, da je osviješteno kako vojska ne može funkcionirati izvan okvira države niti imati pet različitih političkih zapovjednika, eto opet Merkel u padu i Macrona u opadanju – sanjaju zajedničku europsku vojsku. U Europskoj uniji podjeljenijoj nego ikad.

Kada bi mogli, sad bi je najradije poslali u boj protiv govora mržnje, populista i drugih fašista. Na Varšavu i Budimpeštu, preko Praga? Ili možda na Rim? Možda ojačanu specijalnim migrantskim postrojbama? Svakako uz burni pljesak hrvatske napredne elite.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno