Connect with us

Društvo

GROMOGLASNA TIŠINA

Published

on

Gdje da nađemo svijet?

Gdje ćemo svijet čuti?

Ne ovdje, tu nema dovoljno tišine.

T. S. Elliot

Naziv današnje kolumne u biti tipičan je oksimoron. Jezična figura u kojoj se spajaju dva nespojiva, kontradiktorna pojma. Gromoglasnost i tišina. Ali zar naš čitav zemaljski život nije jedan veliki oksimoron?

Toliko smo željeli sunce i ljeto, vrućinu i turiste, noćenja i eure, da smo se na kraju balade, od puste želje kako popraviti svoje materijalno stanje, odrekli mira i odmora, a prije svega – tišine.

Jedini zvuk kojeg želimo čuti jest šuštanje različitih novčanica.

Jedan od fenomena modernog života svakako je – nestanak tišine. Danas je zagađenost ljudskog okoliša bukom jedno od velikih i prevažnih pitanja i problema koji se tiču svih nas.

Skoro da u urbanim sredinama više ne postoje oaze mira i tišine. Sve smo kontaminirali različitim zvukovima, šumovima, glasovima. Tišinu smo jednostavno protjerali. I ubili.

Sve nabrojeno uzima svoj danak. I to našoj duši.

Psiholozi tvrde da razvitak individualnosti i osobnosti zahtjeva produžena razdoblja samoće, razmišljanja i – tišine. Kršćanska tradicija jako puno drži do tišine kao duhovne discipline i kao namjernog napora izbjegavanja svakodnevne nesnosne buke, a sve kako bi se čulo ono što nam buka nije u stanju pružiti. A tišina jest.

Danas su najugroženija djeca, jer se neki roditelji boje tišine i čine sve što mogu da njihova djeca ne budu nikada bez nekog oblika zvuka oko sebe.

Susan Hill, engleska spisateljica, tvrdi da su naša djeca osiromašena, jer su im roditelji i društvo uskratili tišinu. Mi smo izdali svoju djecu, jer smo joj „konfiscirali“ tišinu.

Susan Hill objašnjava: „Tako je teško postalo pronaći oaze tišine koju mnoga djeca nikada nisu iskusila. Prilagođavajući se neprestanoj buci, čini se da smo se počeli bojati tišine. Zašto? Bojimo li se onoga što ćemo otkriti kada stanemo licem u lice, sa samim sobom? U tišini? Možda tamo ne će biti ničeg do velike praznine, možda ćemo otkriti da u nama ničega nema, a i da ničega nema ni izvan nas. Užasavajuća je to pomisao. Utopimo svoje strahove s malo buke, brzo.“

effata

Ako danas, u nekom javnom prostoru, restoranu, prodavaonici, frizerskom salonu, zamolite zaposlene neka malo smanje razinu buke koja izlazi iz njihovih audio ili video uređaja, primijetiti ćete nevjericu na njihovim licima, pa čak i prijezir, jer je maltretiranje ljudi bukom, pa makar se ona i glazbom nazivala, danas postala najnormalnija pojava.

Susan Hill („Silence, please“, 2009) opisuje divote tišine.

„U tišini knjižnice, okretanje stranice, potez pera po papiru, razdvojeni su, različiti zvukovi. Oni nam se sami predstavljaju, oni imaju osobnost. Oni su predivni. Nisu samo zvukovi prirode oni koji dobivaju na ljepoti postavljeni u kontekst tišine – svi su zvukovi lijepi.“

Susan Hill priznaje da je nemoguće postići potpunu tišinu. Ona ima za cilj ne podvrgnuti djecu umjetnoj tišini, nego joj je cilj da djeca osjete prirodne zvukove kao darove. Zvukove zbog kojih trebamo ugasiti televizor kako bi ih čuli.

„Ako se djeca ne nauče fokusirati i koncentrirati na tišinu, njihovi umovi će se razmrviti i njihovi temperamenti postati će iritantni, njihova sposobnost upijanja znanja i njegovog prosijavanja, vrednovanja i gradiranja ne će se u cijelosti razviti.

Čitanje knjige u tišini, promatranje kišnih kapi koje polako klize niz prozorsko staklo ili gusjenice koja puzi po listu kupusa, pokušaj osluškivanja zvuka mačke koja prede dok spava, postavljanje čudnih pitanja, kao: „Gdje sve te boje odlaze noću?“ i špekuliranje o mogućim odgovorima, sve ovo se najbolje ostvaruje u tišini gdje mašta može cvjetati i gdje se minijature života i svijeta oko nas mogu istraživati s najvećom pozornošću.“

Da, i mene zanima – gdje sve te boje odlaze noću?

Svi mi, ma koliko god godina imali, trebamo dar tišine kako bi zastali nad ovakvim pitanjima i kako bi konačno čuli što nam sve to neprestana i nametnuta buka otima i krati.

   CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

I kako se boriti za svoj komadić tišine?

Dok pišem ove retke, vani se čuje grmljavina. Čini se kako će nadolazeća kiša, praćena grmljavinom, konačno dovesti temperature zraka u jednu podnošljiviju razinu. Rujan to zaslužuje. Sanjam, već duže vrijeme, zvuk tihe kiše koja hladi vreli zrak, kiše koja pada ustrajno i natapa ispucalu zemlju. Za mene je to – tišina.

Ali bojim se da će priroda, koju smo doveli skoro do živčanog sloma, svojim nemarom i svojom pohlepom, reagirati nasilno. Španjolci kišu u ovo doba rujna zovu „la gota fría“ – „hladna kap“ i ta kiša zna biti rezultat mnogih nevolja i problema. To već tišina nije.

Eto to je ta dilema koja mi se nameće nakon što sam pročitao tekst iz evanđelja po Marku. Sve do jedne razine i grmljavina i kiša i vjetar za naše su uši ugoda, a već kada se ta granica prijeđe postaju smetnja i nevolja.

Isusu su doveli čovjeka koji nije bio u stanju čuti, a i mucao je. Znamo kako je priča završila. Jedna o brojnih u kojoj je Isus pokazao da je Mesija. Ali ljudi su željeli iscjelitelja, željeli su onog koji peče kruh i ribu, željeli su ovozemaljskog kralja.

Kad se Bog ne ponaša sukladno našim očekivanjima, planovima i idejama onda se mi pitamo, već pomalo i ljuti, „Zašto Bog šuti? Zašto tišina? Zašto gromoglasna tišna s Božje strane? Zašto Bog ne intervenira? Zašto se ne oglasi?“

Svijet u kojem bi Bog neprestano intervenirao, kako bi spriječio okrutnosti, nasilje, zla i opačine, bio bi svijet bez – tišine. Bez tišine u kojoj se možemo povezati s Bogom. Bio bi svijet neprestane buke i svijet bez – slobode. A svijet bez tišine i bez slobode je – besmislen.

Bog nam je podario moć biranja. Možemo birati između buke i tišine. Između zla i dobra. Između svijeta i Boga.

I Bog nikada ne šuti. Bog govori u onoj tišini koju je ovaj svijet prognao. Božja tišina govori više od svih riječi i zvukova ovoga svijeta.

To je gromoglasna tišina.

Čujemo li Božju tišinu?

Ivica Ursić 

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno