Connect with us

Istaknuto

GLEDAMO, A NE VIDIMO

Published

on

Učitelju moj, da progledam.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Riječ Gospodnja.

(Marko 10, 46-52)

U ovonedjeljnom čitanju iz Evanđelja po Marku čitamo o čovjeku koji je bio slijep i koji je progledao, a onda je krenuo za Isusom. Farizeji su ostali nepomični, nesposobni vidjeti Isusa i ono što on govori.

Ovog slijepca, Bartimeja, gomila, svijet, društvo odbacuje i ne drži ga za dio sebe, nego ga baca na marginu gdje sjedi sam. Čim je progovorio pokušali su ga ušutkati.

Milijuni ljudi, u različitim fazama svojega života, sjede „slijepi“ uz neku cestu i ne vide kamo idu.

“Sine Davidov, smiluj mi se!” vikao je Bartimej Isusu.

Iskati milost, prositi milost ili bilo što drugo – teško je.

Jeste li ikada morali nešto prositi od nekoga? Vapiti za nečijom milošću?

Ako jeste onda znadete da su često oni od kojih ste nešto prosili okretali svoju glavu, a mnogi su vas i ušutkivali. Nije se od onih vremena puno toga promijenilo.

Ni danas svijet ne želi čuti glas onoga koji moli, koji vapi, koji prosi.

Ti nas glasovi uznemiravaju.

Ne daju nam mirno spavati.

Stvaraju nam neugodu.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Ma koliko mi željeli da bude drugačije naša kršćanska vjera ne pruža nam imunitet od teških trenutaka u životu. Naše crkve pune su vjernika koji pate i koji prolaze kroz najteže životne izazove.

To su ljudi koji su izgubili dijete ili bračnog druga, ljudi koji su sopčeni s ovisnošću u svojoj obitelji, ljudi koji se bore protiv najtežih bolesti, ljudi koji su siromašni, prevareni, opljačkani, izdani …

Ovaj popis nema kraja.

I bez obzira što naša vjera ne može spriječiti iskustvo svih ovih patnji, boli i muka, Božje obećanje o Kraljevstvu nebeskom i o novom životu, može nam uistinu pomoći i u najtežim trenucima u životu.

Često hodamo kroz život očiju širom otvorenih, a opet ne vidimo. Uprkos savršenom tjelesnom vidu, ponekad smo slijepi kada je Bog u pitanju. Nismo u stanju prepoznati Boga na djelu, jer smo rastrzani poslom, obvezama, bogatstvom, društvenim vezama, financijskim statusom. Živimo u svijetu koji nam na pleća gura bezbroj problema, a koji nas užasno pritišću.

Živimo stresne i pretrpane živote. Trebaju nam razna tehnička pomagala kako bismo samo bili u tijeku svih svojih obveza. Iz dana u dan, tako živeći, sve te stvari postaju prepreke našem duhovnom pogledu, zasljepljuju nas i ne vidimo ono što je bitno.

Ne vidimo da živimo u Božjem svijetu.

A to je svijet prepun milosti i dobrote, ali i grijeha i tuge. Ali iznad svega to je svijet za kojeg je Bogu bilo toliko stalo da je baš u taj i takav svijet poslao svoga jedinog Sina koji će baš za taj svijet i umrijeti.

gledamo1

No, mi ne vidimo iako smo zdravih očiju i dobrog vida. Ne vidimo Božju mudrost i zato tako često činimo krive poteze i na krivi način koristimo od Boga nam dane talente.

Trošimo dragocjeno vrijeme i energiju na aktivnosti koje nas iscrpljuju i koje slabe naš duh. Mi se svađamo i kritiziramo, vrijeđamo i krivo interpretiramo. Mi se krivo kunemo, lažemo, bacamo druge na marginu i koristimo se tuđom nevoljom. Potičemo svađe i sukobe, širimo ogovaranjem laži i klevete i podrivamo svako tuđe dobro nastojanje.

Okrećemo glavu od onog što je pravedno i dajemo prednost onom što je ugodno. Idemo „za maticom“, tražimo lakši put i izbjegavamo ljude koji nas upozoravaju na istinu.

Opravdanje pronalazimo na svakom koraku kako bismo osigurali sebi sve moguće privilegije i beneficije i u isto vrijeme okrećemo glavu od sirotinje, bolesnih, onih koji pate, onih koji su stari. Smetaju nam što postoje, jer troše ono što bismo mi mogli prisvojiti kada njih ne bi bilo. I što je najtužnije mi zatvaramo svoje srce kada je u pitanju njihova bol i slijepi smo na sve nepravde koje im se nanose.

Ali naš Bog od nas zahtjeva da dajemo onako kako smo primili, da služimo onima posljednjima među nama, onima koji vape za milosrđem. Najveći među nama nisu oni čije su oči bile nezasitne i koji imaju najviše. Naprotiv, najveći među nama su oni koji čije su oči otvorene na ljudsku patnju, oni koji su u stanju prepoznati u čovjeku koji pati ne nešto što donosi neugodu nego nešto što nam daje prigodu.

I mi poput Bartimeja, možemo prepoznati, čak i u trenucima naše najveće zasljepljenosti i u našoj najvećoj nevolji – Božje prisustvo. Zato ne trebamo nikada izbjegavati patnju, bježati od patnje, bila ona naša ili onih oko nas. Bol od koje najbrže bježimo može biti najbolja stvar, privilegija čak, za naše zdravlje i za našu snagu ali samo ako imamo povjerenja u Duha Svetoga koji će nas odvesti tamo gdje nas Bog najviše treba.

Mi možemo pogledati na one čije potrebe nije lako riješiti baš kao što su i učenici u današnjem čitanju gledali na slijepog prosjaka Bartimeja. Za njih je on bio smetnja, muka, gnjavaža – ne zbog svoje slijepoće nego zato što je on remetio njihove planove i rasporede.

I Isusovo vraćanje vida Bartimeju na prvi pogled djeluje kao samo još jedno Isusovo čudo. Jedna od onih priča koje završavaju happy-endom. Ali prava poruka je ispod tog površnog pristupa. Prava poruka je u Božjem zagrljaju onih koje su slomile životne tragedije, u Božjem potpunom predavanju drugima i u Bartimejevoj vjeri kojom ga je zazvao.

I čudo se svaki put dogodi kada mi prigrlimo nekoga u potrebi, kada sebe dademo drugome, kada se u vjeri okrenemo Isusu i zazovemo ga.

To je odgovornost sviju nas, ne samo onih kojima je to poziv ili zanimanje.

Međutim to uvijek ne rezultira sukladno našim očekivanjima.

Bilo bi predivno kada bi oni koji su slijepi ili nepokretni bili iscijeljeni kroz našu vjeru ali to se ne događa tako često kako bismo mi to željeli.

Možda je na nama uzviknuti: “Učitelju moj, daj da progledam.”

Jer mnogi među nama su slijepi. Slijepi ali to ne znaju.

Toliko slijepi da od sljepoće ni svoju sljepoću ne vide.

Naš današnji svijet je slijep. Izgubljen luta.

A Isus ulazi u tamu našeg svijeta baš kao i onog dana u Jerihonu.

Mnogi ljudi propuštaju prigodu vidjeti ga. Vidjeti njegov ulazak.

Propuštaju, jer gledaju očima, a ne dušom i srcem.

Jer gledaju, a ne vide.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno