Connect with us

Vijesti

Europska vojska pred vratima

Objavljeno

- datum

Čelnici Europske unije često izražavaju želju za europskom vojskom. Nakon što je jedan megalomanski pokušaj da se ta želja ostvari prošao katastrofalno, sada taj projekt polako, korak po korak, dobiva konture.

Nekoliko godina poslije završetka Drugog svjetskog rata ugovorom su bili regulirani svi detalji buduće europske vojske za koju bi vojnike davali Francuska, Njemačka, Italija i zemlje Beneluksa: na primjer uniforme, ali i jasna zapovjedna struktura. Povjerenstvo koje bi činilo devet predstavnika slalo bi vojsku na frontu, a njega bi kontrolirao Europski parlament sastavljen od zastupnika država članica.

Vojne postrojbe na nižoj razini bile bi čisto nacionalno organizirane, a časnici koji bi im zapovijedali bili bi iz različitih zemalja sudionica. Puno toga već je bilo spremno za taj najambiciozniji projekt poslijeratne Europe – koji je u ljeto 1954. godine propao zbog otpora francuskog parlamenta.

Stalna strukturna suradnja

Nakon što ta Europska obrambena zajednica nije prošla, planovi za europsku vojsku desetljećima su bili u ladici. Sada su ponovo na stolu. Nedostatak zanimanja američke vlade pod Donaldom Trumpom za Europu povećana ugroženost kontinenta zbog Rusije i povlačenje Britanije iz EU-a najavljeno za ožujak 2019. godine, izazvali su novu dinamiku u projektu o europskoj vojsci.

Novi početak zbio se u studenom 2017. godine kada su 23 zemlje Europske unije dogovorilo „Stalnu strukturnu suradnju” u vojnim pitanjima. Ta bliža suradnja predviđa zajedničke projekte naoružavanja, ali i prisniju suradnju njihovih vojska. Ministri obrane EU-a smatraju da bi taj oblik suradnje mogao biti priprema za formiranje europske vojske, a paralelno s tim povećava se i suradnja na nacionalnoj razini.

NjemačkaFrancuska

Kao moguća jezgra europske vojske 1989. je osnovana njemačko-francuska brigada sa 6.000 vojnika. Ta pješačka brigada jedina je dvonacionalna velika vojna postrojba na svijetu – stacionirana je na četiri lokacije u Njemačkoj i tri u Francuskoj. Jedan njemački bataljun u sklopu te brigade koji se nalazi u Elzasu, jedina je borbena postrojba Bundeswehra koja je trajno stacionirana izvan Njemačke. Međutim, vojnici i jednog i drugog naroda služe zaista zajedno samo u bataljunu za opskrbu i po stožerima – sve druge postrojbe su razdvojene.

Pripadnici njemačko-francuske brigadePripadnici njemačko-francuske brigade

Još jedna zajednička stvar: od osnivanja brigade, njemački i francuski vojnici koriste isti tip puške. Ostala vojna oprema se i dan-danas, 30 godina kasnije, i dalje znatno razlikuje. Brigada nikada nije bila kao cijela postrojba u nekoj borbenoj akciji.

Njemačka Nizozemska

Samo nekoliko godina poslije formiranja francusko-njemačke brigade, 1995. godine, Njemačka i Nizozemska osnovale su njemačko-nizozemski korpus, kojem su, u slučaju potrebe, podređene jedna nizozemska i jedna njemačka divizija s ukupno oko 40.000 vojnika. Korpusu direktno pripadaju dva dvonacionalna bataljuna – za komunikaciju i za podršku.

U početku su vojnici obiju zemalja bili samo u stožeru, ali već neko vrijeme Njemačka i Nizozemska, korak po korak, povezuju i jedinice. Tako je njemački 414. tenkovski bataljun sada dio 43. mehanizirane brigade Nizozemske. A Njemački bataljun uključuje i nizozemsku kompaniju sa 100 vojnika koja se tamo obučava na njemačkim tenkovima.

Time se po prvi put međusobno integriraju njemačke i nizozemske postrojbe – od razine satnija, do divizije – skoro onako kako je to bilo planirano još pedesetih. Njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen govori o „odličnom primjeru izgradnje europske obrambene unije”.

Dvoje časnika iz Njemačke i Nizozemske pred zajedničkim zapovjedništvom u MünsteruDvoje časnika iz Njemačke i Nizozemske pred zajedničkim zapovjedništvom u Münsteru

Ne srastaju samo njemačke i nizozemske tenkovske postrojbe. Prvog siječnja 2014. godine nizozemska 11. zrakoplovna mobilna brigada s oko 2.000 pripadnika povezana je s njemačkom Divizijom brzih snaga. To znači da postoji tijesna suradnja i između njemačkih i nizozemskih specijalnih snaga.

Pomorska suradnja

Prekogranična suradnja nije samo politički cilj – Europljani na taj način žele i smanjiti troškove ili jedni drugima pružiti pristup vojnim sposobnostima koje partner nema. Na primjer mornarica: ove godine mogla bi početi dogovorena integracija cijelog njemačkog mornaričkog pješaštva (800 vojnika) u nizozemsku mornaricu. To podrazumijeva pravo korištenja nizozemskog broda za opskrbu i podršku „Karel Doorman”, koji je pogodan za amfibijske operacije.

Na kraju, vojnu suradnju u Europi ne ubrzava samo politička volja, već prije svega vojne potrebe. To važi za manje zemlje kao što je Nizozemska, ali i za teškaše u EU-u kao što su Francuska ili Njemačka.

Na primjer, poslije francuske intervencije u Maliju 2013. godine vojni planeri iz Pariza bili su šokirani kada su otkrili da Francuska više ne može sama duže vrijeme izdržati tako velike vojne operacije. Ubrzo nakon početka operacije „Serval”, saveznici su morali pomagati u transportu, ali i u izviđanju.

I u Bundeswehru se u ovom trenutku suočavaju s tim koliko su mjere štednje u proteklim desetljećima ograničile operativne sposobnosti trupa. Na primjer: sve podmornice Nijemaca trenutno su na suhom vezu pa posade mogu vježbati samo na kopnu. Najranije za pola godine treća po veličini vojska u Europskoj uniji ponovo će imati podmornicu koja funkcionira.

Izvor: DW

Komentari

Komentari

Vijesti

ĐUKANOVIĆ: SRPSKA CRKVA NEMA ŠTA TRAŽITI U CRNOJ GORI… kada će i hrvatski političari ovo smjeti reći!?

Objavljeno

- datum

 “Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam”   Očigledno je problem SPC da svakoga tko nije poput njih proglašava izdajnikom, poručio je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Kako piše Dnevni žurnal, Đukanović je naveo da SPC proglašava izdajnikom svakog tko nije “slijepi poslušnik interesa ruskog imperijalizma, velikosrpskog nacionalizma i agresivnog svetosavlja koji promovira SPC”.

“Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam”, rekao je Đukanović.

Đukanović je to rekao povodom izjave mitropolita Amfilohija da je “predsjednik Crne Gore, u borbi protiv ruskog imperijalizma postao ‘igračka’ u rukama zapadnoevropske, američke i NATO imperije”.

Đukanović kaže da se u sličnom kontekstu može protumačiti i izjava patrijarha srpskog Irineja, da je Crna Gora “istorijski srpska zemlja – srpska Sparta”.

Crnogorski predsjednik smatra da takve izjave služe da otežaju put Crne Gore emancipaciji i prihvaćanju vrijednosti moderne Evrope.

“Ovo su gluposti koje pokušavaju omesti Crnu Goru na putu njene emancipacije i usvajanja standarda koji će nas učiniti sastavnim dijelom suvremenog društva Europske unije”, zaključio je Đukanović.

Predsjednik Crne Gore takođe upozorava da za srpsku crkvu kao autonmnu organizaciju i njene interese u Crnoj Gori nikada neće biti mjesta dok je on na vlasti.

(Dnevni žurnal | Kurir.rs/Tanjug | Croative.net   Foto: NewEurope)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Spomen soba u Baćinu

Objavljeno

- datum

Autor

Spomen soba Domovinskog rata u Baćinu (župa Hrvatska Dubica)

Na području općine Hrvatska Dubica tijekom Domovinskog rata život je izgubilo 137 osoba (39 vojnih i 98 civilnih žrtava). U Spomen sobi Domovinskog rata u Baćinu su prikazana imena žrtava. Memorijalni prostor je otvoren 14. travnja 2017. godine. Navedena su imena 39 vojnih i 98 civilnih žrtava, koje su položile život na oltar Domovine na području općine Hrvatska Dubica.

Dana 21. listopada 1991. srpski „eskadroni smrti“ Kaline počinili su strašni zločin nad Hrvatima Pounja, u mjestima Hrvatska Dubica i Cerovljani. Eskadronom smrti je zapovijedao Stevo Borojević Gadafi.

Druga masovna grobnica po veličini iza Ovčare nalazi se u Baćinu. . U sebi je sve do 1997. g. skrivala 56 izmasakriranih tijela. Točnije, gomilu izmrvljenih kostiju. Ljudi su pobijeni rafalima iz automatskog oružja, a mrtva tijela ostavljena su nepokopana uz rijeku Unu. Kasnije su pokopani bagerom. Bager je leševe nemilosrdno prevrtao pa je većina tijela nađena bez udova i odsječenih glava. Identificirano je 36 osoba, njih 31 iz Dubice a pet iz Cerovljana. Nije se uspjelo identificirati dvadeset osoba, sahranjeni su u zajedničku grobnicu u Dubici.

Radilo se uglavnom o starcima iz hrvatskog Pounja od kojih nijedna osoba nije bila hrvatski vojnik. Više od 70 posto ubijenih u Baćinu su žene starice, invalidi ili osobe sa zdravstvenim poteškoćama. Likvidacija ljudi je bila planirana, izabrani su ljudi koji će biti likvidirani i izvršioci zločina. Još uvijek se traga za dijelom stanovnika kojima se gubi svaki trag u srpskom osvajanju tog sela u drugoj polovici rujna 1991. godine.

 

Godine 1991. na Banovini sve je bilo isto kao i ne tako davne 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.

Izvori navode da predsjednici/a i premijerka/i nikad nisu posjetili najveću masovnu grobnicu iza Ovčare!

Foto: Kamenjar/Wikipedija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Operacija Konavle, listopad 1992. godine

Objavljeno

- datum

Autor

Od 21. do 24. listopada 1992. g. izvršena je operacija Konavle kojom je oslobođeno šire područje Konavala. Operacija je započela iskrcavanjem Tigrova u Cavtatu. Izvršen je pomorski desant i oslobođen Cavtat.

 

“Nakon iskrcavanja na cavtatskoj rivi u 3,15 sati, ove snage predvođene vodičima Selakom i Martinovićem, brzim hodom izlaze na Obod, te preko u potpunosti spaljene Zvekovice, dolaze do sela Uskoplja odakle napreduju cestom prema četničkim položajima na rubu konavoskih brda.

  1. bojni 1. brigade ZNG i BG „Konavle“ koje su krenule prve. Ne smijemo zaboraviti ni snage PU Dubrovnik, ATJ Karlovac i ATJ Lučko koje su već bile ubačene na teritorij Konavala radi zaštite civilnog stanovništva i zaustavljanja upada četnika iz istočne Hercegovine.

U jednoj od svojih knjiga sjećanja „Tigrova odlučnost“, Ratko Dragović Klek, koji je zapovijedao snagama 5. bojne, opisao je plovidbu trajektom „Pelješćanka“ po jugu snage 4,5 bofora, raspored i zadaće postrojbi, te sam tijek borbenih djelovanja. Tako u njegovim svjedočanstvima nalazimo i poimenični popis 83 pješaka i 30 pripadnika zapovjedništva logističkog voda i minobacačke bitnice koji su sudjelovali u ovoj akciji.”

  1. listopada 1992. u oslobodilačkoj akciji poznatom pod nazivom “Operacija Konavle” oslobođen je i posljednji dio okupiranog dubrovačkog područja i južne Hrvatske.

Prije toga, u svibnju 1992. Postrojbe Hrvatske vojske bile su zaustavljene u prodoru prema istoku i Konavlama u selu Plat na samom pragu Konavala rušenjem dubokog vijadukta u Dubokoj Ljutoj. Prolazili su ljetni mjeseci 1992. tijekom kojih su u hercegovačkom zaleđu Dubrovnika vođene oružane, a na međunarodnoj sceni diplomatske bitke između Hrvatske i Srbije, sve s ciljem da se Konavle oslobode, odnosno da ih srpsko-crnogorska vojska zadrži pod okupacijom. Beograd je pred međunarodnom zajednicom okupaciju Konavala pravdao umjetno stvorenim pitanjem poluotoka Prevlake. Na kraju je 30. rujna 1992. u Ženevi potpisan Sporazum Tuđman – Ćosić. Njime je dogovoreno da će se do 21. listopada 1992. Podgorički korpus JNA bez borbe povući iz Konavala, a Hrvatska je zauzvrat pristala da Prevlaka postane demilitarizirana zona pod kontrolom Ujedinjenih naroda.

U iščekivanju postizanja ovog Sporazuma zapovjednik Zapovjedništva Južnog bojišta HV-a (sa sjedištem u Dubrovniku), general Janko Bobetko dao je kreirati planove za obje varijante – i oružano i mirno oslobađanje Konavala.

Operacija je trajala 4 dana, u razdoblju od 21. do 24. listopada, a cilj je bio spriječiti upad četnika iz Hercegovine nakon povlačenja JNA. Akcija je započela iskrcavanjem u Cavtatu u kojem je bio agresor. Cilj operacije bio je zauzimanje Konavoskih brda i izbijanje na granicu Hrvatske i BiH. Akcija je uspješno okončana.

Oslobođeno je 1.210 kvadratnih kilometara hrvatske zemlje i 1.080 hrvatskog pojasa teritorijalnog mora.

Foto: wikipedija

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno