Connect with us

Društvo

EKSKLUZIVNO: Tajni dokumenti CIA-e o agresiji Srbije na Hrvatsku

Objavljeno

- datum

Dok su Pupovac i hrvatska Vlada uznemiravali mir poginulih hrvatskih branitelja, problematizirajući legalni znak njihove udruge na kojem je pozdrav „za dom spremni“,  ispod radara glavnih medija prolaze dva suđenja i to glavnim organizatorima srpskog terorizma u Hrvatskoj.

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci  trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu, i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava„za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi  suđenja Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju  

A tko su  zapravo bili agresori i fašisti  pokazuje u detalje  dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)  u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA-iz izbor: Srbijansku MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje Srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988, dakle nekoliko godina prije Hrvatske samostalnosti.

Nakon Hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu  kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović  s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u  u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u  unutarnje stvari u Hrvatskoj u tzv. “Krajini” puno prije početka otvorenog sukoba.  Taj američki izvor posebno je naglasio da  bi svaki  istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge  Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990-1991.radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije 

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću,  specijalne jedinice MUP-a Srbije  od početka sukoba direktno su uključene u  borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH.  U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila da izvedu “elitni pješački  napad” i tako sačuvaju “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror,  protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA.Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića – “Badže”, za kojeg  navode da je  kao “Pomoćnik ministra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio izvijestio je u prosincu 1991. da je Stojičić bio i zapovjednik tzv.  Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage  krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP  preventivno je  preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv.  “Krajine” nastojeći  sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki  vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je  9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan  po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste 

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji Srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljovce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer  paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihalja Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatovićzvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

“Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki  dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci  mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila  gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojke Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik pa je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije,  iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Izvor: MAxPortal/Joško Buljan /Foto:press

Komentari

Komentari

Društvo

UŽIVO: POČELO IZRICANJE PRESUDE RATKU MLADIĆU Tužiteljstvo traži doživotnu kaznu zatvora, ispred sudnice provocirao muškarac sa zastavom Srbije

Objavljeno

- datum

SUĐENJE U HAAGU

NOVO 10:18 – Vijeće prelazi na prvu točku optužnice – genocid u šest općina.

Vijeće je utvrdilo da je veliki broj bosanskih muslimana i Hrvata ubijen u tim općinama. Vijeće je utvrdilo tko su bili počinitelji u tim općinama – Foči, Prijedoru i Sanskom Mostu – i zaključilo da je postojala namjera da se eliminira hrvatsko i srpsko stanovništvo. Vijeće je odlučilo da muslimani nisu predstavljali veliki broj stanovnika na tim prostorima, to jest mali broj Bošnjaka u cjelini, te stoga nije postojala namjera da se u potpunosti istrijebi grupa Bošnjaka u cjelini- rekao je Orie.

 
Orie je spomenuo i na zločine u Sarajevu, poput onog gdje je snajper u trbuh pogodio muslimanku koja je hodala s djecom te potom usmrtio njezinog sedmogodišnjeg sina. Te su zločine počinili pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, smatraju suci.

Vijeće je zaključilo da su pripadnici korpusa imali namjeru terorizirati civilno stanovništvo Sarajeva granatiranjem i snajperskom paljbom te je utvrđeno postojanje ratnog zločina ubojstva.


10:09 – Vijeće je utvrdilo da se tijekom cijelog razdoblja za vrijeme kojih su zločini počinjeni vodio rat u BiH. Također je utvrđeno da je u mnogim općinama, koje spominje optužnica, ubijen velik broj civila koji su bježali ili branili svoje domove.

Orie je podsjetio na ubojstvo više od dvadeset civila 1992. godine u Sanskom Mostu kada su snage VRS ljude natjerali da skoče u rijeku i potom pucali na njih. Samo jedan je preživio. Podsjetio je i na gušenje 24 zarobljenika koji su preminuli na putu u kamionu za logor Manjača. 

Sudsko vijeće utvrdilo je da su postojali zločini koji predstavljaju istrebljenje, što je potkrijepio primjerom ubojstva zatočenika tako da se na njih bacio plin i potom pucalo. Tako se ubilo između 190 i 220 zatočenika u jednoj noći.

Raspravno vijeće utvrdilo je da postoje elementi progona i istrebljivanja, kao što je to bio slučaj u općini Kotor Varoš gdje su protjerani i ubijeni hrvatski i muslimanski civili u lipnju 1992. godine. Isti obrazac dogodio se i u mnogim drugim općinama.

Raspravno vijeće utvrdilo je i da su mnoge žrtve zatočene i izložene nehumanom tretmanu u nekoliko logora gdje su uvjeti bili stravični, s malo hrane i vode, a ljudi su premlaćivani željeznim šipkama. Zatočenici su bili prisiljeni na međusobno silovanje, a u nekim kućama su silovane žrtve od samo 12 godina. Neke od njih bile su dodjeljivane vojnicima koji su ih potom silovali. 

Vijeće je utvdrilo da su zločini protiv čovječnosti počinjeni u općinama Banja Luka, Bijljina, Foča, Ključ, Bijeljina, Kotor Varoš, Ključ, Pale , Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac i Vlasenica.

—————————————-

10:05 – Vijeće je zasjedalo 530 dana i saslušalo 592 svjedoka i čulo više od 10.000 dokumenata dokaza – rekao je Orie.

Mladić je optužen pod devet točaka optužnice plus točka optužbe za genocid.

Za početak, Mladić je optužen za sveobuhvatni zločinački pothvat čiji je cilj bilo progon muslimana i Hrvata s područja BiH na kojima su živjeli Srbi. Drugi zločinački pothvat odnosi se na Sarajevo čiji je cilj bio teroriziranje civilnog stanovništva i nezakoniti napadi na civile Srebrenice. Treći zločinački pothvat odnosi se na eliminaciju i istrebljenje muslimana s područja Srebrenice.

Četvrti zločinački pothvat je uzimanje taoca, pripadnika UN-a kako bi se spriječili napadi na snage VRS.

—————————————-

10:00 – Počelo je izricanje presude, sudu se obraća odvjetnik Ratka Mladića Ivetić koji je tražio od suda da potvrdi kako su pročitali dokument obrane koji je predočio.

Sudac Alphonse Orie počinje s čitanjem sažetka presdue, za koji je neglasio da ne čini njezin dio.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

PADA LI KONAČNO Angela Merkel – i što to znači za EU i SAD?

Objavljeno

- datum

 Ostanak ili odlazak Angele Merkel – pitanje geopolitike    Pod skutima Angele Merkel se u zadnjem desetljeću na europskim prostorima, učvrstio nesmiljeni gospodarski liberalizam pod maskom, tobože, neizbježne globalizacije koji je zavladao i europskom društvenom strukturom, slomio europsku srednju klasu, radništvo pretvorio u prekarijat bez perspektive sa zamjenskom imigracijskom jeftinom radnom snagom dovedenom s razorenih bliskoistočnih prostora

Europska unija se pod vodstvom politike njemačke kancelarke nasilno i protuprirodno geoekonomski i geopolitički uvezuje sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u cilju stvaranja nekakvog nesuvislog imperija, kao replike Rimskoga carstva, koji bi bio poligon za ekonomsku, vojnu i političku ekspanziju europske moći i osnovica njenog nastupa prema Aziji

Koliko su njemačka kancelarka Angela Merkel i njen politički krug bili i ostali ključni za uspostavu i održavanje liberalnog gospodarskog i društvenog poretka unutar Europske unije uvezanog s geoekonomskim i geopolitičkim interesima SAD-a, jasno se vidi sada, u trenucima kada se ljulja njeno prijestolje “najmoćnije žene Europe”, kako su joj godinama sladunjavo tepali europski mainstream mediji pod kontrolom liberalnih gremija i njima pridružene ljevičarske elite.

Pod njenim se skutima u zadnjem desetljeću na europskim prostorima, učvrstio nesmiljeni gospodarski liberalizam pod maskom, tobože, neizbježne globalizacije koji je zavladao i europskom društvenom strukturom, slomio europsku srednju klasu, radništvo pretvorio u prekarijat bez perspektive sa zamjenskom imigracijskom jeftinom radnom snagom dovedenom s razorenih bliskoistočnih prostora.

Sve u cilju podčinjavanja vlastitih građana, ucjene radno ovisnog stanovništva, razbijanja tradicionalnih europskih socijalnih zajednica, nacionalnih posebnosti i na kraju i samih obitelji, kako bi se mogla provesti agenda denacionalizacije europskih država, oduzimanje njihovog nacionalnog suvereniteta i uklapanja u jedinstvenu centraliziranu federalnu Europsku uniju. Samo tako prilagođena gospodarska i društvena statifikacija Europe može se adekvatno uklopiti u nastavak procesa euroatlantske unifikacije sa SAD-om, čiji simbol predstavljaju famozni gospodarski i trgovinski sporazumi s Washingtonom, posebice TTIP.

Novac i ekonomski interesi

Pritom se Europska unija pod vodstvom politike njemačke kancelarke nasilno i protuprirodno geoekonomski i geopolitički uvezuje sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u cilju stvaranja nekakvog nesuvislog imperija, kao replike Rimskoga carstva, koji bi bio poligon za ekonomsku, vojnu i političku ekspanziju europske moći i osnovica njenog nastupa prema Aziji.

Kao strateški partneri tih integracijskih procesa koriste se, nažalost, zlokobne i opasne diktature arapskoga svijeta predvođene Saudijskom Arabijom i ostalim despocijama iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC), koje su u pozadini svih potresa, nereda i uništavanja na bliskoistočnim prostorima i koje nemaju nikakvu, baš nikakvu društvenu i političku kompatibilnost s europskim prostorima i zapadnim svijetom. Osim dakako, kada je riječ o novcu i ekonomskim interesima.

U tom kontekstu je i nasilna, strateški programirana imigracija s Bliskoga istoka iz prethodno razorenih bliskoistočnih arapskih država čije je stanovništvo – što poklano i bačeno u masovne grobnice, s posebnim akcentom na tamošnje kršćanske zajednice koje gotovo više ne postoje, što pretvoreno u skitnice po palestinskom obrascu i upućeno kao jeftina radna snaga i politički destabilizirajuća masa krvavim putevima migracije prema Europi. Dakako, europski partneri iz Saudijske Arabije i pridruženih diktatura pobrinuli su se da u migraciju instaliraju korpus islamističkog ekstremizma koji će svoje pravo lice tek pokazati na europskim prostorima.

U središtu svega toga – pretvaranja europskog gospodarskog i socijalnog sustava u veliki ekonomski kasino sa slomljenim nacionalnim suvremenitetima država članica EU-a, njene transformacije u nadnacionalni imperij čvrsto uvezan s interesima Washingtona i arapskog kapitala iz GCC-a i imigracijske navale s afričkih i bliskoistočnih prostora, nalazi se upravo politički krug oko njemačke kancelarke, koja se postupno pretvorila u de facto kancelarku Europske unije, a sudeći po sadašnjoj agendi razvoja EU-a, i s neskrivenim ambicijama da to postane i de iure.

Medijski dugo održavani prikaz Angele Merkel kao odmjerenog vođe ujedinjene Europe u tihom sukobu sa SAD oko zaštite europskih interesa, nakon svega što se dogodilo u europskoj politici iskazuje se kao prijevara. Upravo suprotno, politički krug oko njemačke kancelarke, dominirajući Europskom unijom, promicao je isključivo parcijalne njemačke, prije svega ekonomske interese na račun EU-a kao cjeline koju je, slizavši se s američkim geostrateškim i gospodarskim agendama, gurnuo u u podređeni položaj prema Washingtonu.

Snaga i stabilnost transatlantskih odnosa, kao strateškog sidrišta zapadnoga svijeta na ovaj način, stavljanjem europske strane u ekstremno podređeni položaj, samo je umanjena, a euroatlantskim integracijama nanesena nepovratna šteta. Sadašnja europska politika bazira se na goloj sili Bruxellesa i Berlina pod palicom Angele Merkel koja je u svojim rukama skupila sve poluge europske moći.

Glavni oslonac američkih interesa

Ne kaže bez razloga Ashoka Mody, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Princeton i bivši šef misije za Njemačku i Irsku u MMF-u – „da je Merkel uistinu djelovala kao europska kancelarka pri čemu je fokus uvijek držala na njemačkim interesima” i grubo manipulirala europskom ekonomskom politikom dok je gradila svoju poziciju gospodarice europske ekonomije. Mody čak otvoreno tvrdi da je “krajem 2011. godine Merkel projektirala zamjenu izabranih vlada u Grčkoj i Italiji tehnokratskim vladama bez izbornog legitimiteta”.

Mody navodi samo Grčku i Italiju koje su ključne slabe karike europske ekonomije, a sam sotona zna koliko je vlada manje važnih država članica sličnim političkim inženjeringom zamijenila iz ovih ili onih razloga, često iz čisto egoističnih interesa njemačkog kapitala pod maskom zaštite i unaprjeđenja interesa EU-a.

Takvim razvojem došlo je do apsurdne situacije da zapadni strateški euroatlantski odnosi ovise o sudbini jedne osobe i njene politike. Stoga pitanje ostanka ili odlaska Angele Merkel s pozicije njemačke kancelarke, nažalost, za Zapad postaje – pitanje geopolitike.

Njen pad i mogući izborni poraz, prema većini analitičara, doveo bi do masivnih poremećaja u geostrateškoj konstrukciji euroatlantskog poretka.Tako dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar, Joschka Fischer, članku pod naslovom “Zapad na rubu” za “Project Syndicate, ”objavljenom 3. listopada, dramatično upozorava:

“Tektonske ploče zapadnog svijeta počele su kliziti, a mnogi ne shvaćaju potencijalne posljedice… Jedina nada da ćemo biti pošteđeni tragične budućnosti je da Merkel zadrži svoj ured nakon 2017. godine. Budućnost Njemačke, Europe i Zapada može ovisiti o tome.”

I prema Fischeru je, dakle, Angela Merkel središnja figura geopolitike zapadnoga svijeta oko koje se prelamaju sve silnice euroatlantske politike. Posljedice njenog pada sasvim sigurno odrazit će se i na američke geostrateške opcije u Europi, jer su Merkel i njen politički krug , sada je potpuno očito, glavni oslonac američkih interesa.

Analitičar američkog think tanka “Hoover Institution” sveučilišta Stanford, prof. Russell A. Berman, također upozorava: “Politička pozornica u Europi se mijenja, posebice nakon Brexita. Merkel bi mogla osigurati kontinuitet vodstva za Njemačku i cijelu Europu, ali njen mogući odlazak može europsku politiku gurnuti u različitim smjerovima sa značajnim implikacijama za američku politiku. Nakon izbora u Berlinu, 18. rujna, budućnost bez Merkel je postala još izglednija.”

 

Što ako Merkel uistinu padne?

Nakon svega što je Merkel napravila u političkom životu Njemačke i EU-a, a posebice nakon dovlačenja imigracijske mase s Bliskog istoka, tijekom ove godine na pokrajinskim izborima njen CDU dosljedno pada u rezultatima. Tek sada s vidi da je kancelarka bila i ostala ključna europska veza s američkom politikom i da je u tom jačanju transatlantskog partnerstva, stvarne interese Europske unije i njenih članica podredila geoekonomskim i geostrateškim interesima SAD-a

Srećom, u samoj Njemačkoj i ostalim članicama Europske unije još uvijek postoje demokratski izborni procesi koliko god bruxelleska elita pokušavala njima manipulirati, postupno ih potisnuti i pretvoriti u rudimentalne ostatke demokratskog poretka. Njemački i europski građani svojim izbornim odlukama vraćaju udarce eliti.

Nakon serije katastrofalnih rezultata vladajuće njemačke koalicije CDU i SPD na pokrajinskim izborima, postaje sve izglednija mogućnost da kancelarka Merkel na njemačkim saveznim izborima 2017. godine ne uspije osvojiti svoj četvrti mandat. Stoga se kroz europsku i američku političku elitu sve više širi panika – što ako Merkel uistinu padne?

Naime, CDU kancelarke Angele Merkel, na nacionalnim izborima 2013. godine osvojio je čak 41,5 posto glasova, a samo zbog nedostatka četiriju zastupničkih mjesta, CDU je bio prisiljen formirati veliku koaliciju sa socijal-demokratskom strankom SPD. No, nakon svega što je njemačka kancelarka napravila u političkom životu Njemačke i EU-u, a posebice nakon dovlačenja imigracijske mase s Bliskog istoka, tijekom ove godine na pokrajinskim izborima CDU dosljedno pada u rezultatima.

U ožujku je CDU u Sachsen-Anhaltu pao za 2,7 posto, u Baden-Wurttembergu za 12 posto. Početkom rujna u Mecklenburg-Vorpommernu pao je za 4 posto, a u Berlinu za 5,7 posto, gdje su 18. rujna dobili svega 17,6 posto glasova. U svakom od tih izbora, Merkeličin koalicijski partner SPD također se suočio s gubicima na sličnoj razini. Istodobno jača Alternativa za Njemačku (AfD) koja postaje centar otpora vladajućoj liberalnoj politici i masovnom useljavanju. Tako je u Baden-Wurttembergu dosegla 15 posto, u Sachsen-Anhaltu 24,3 posto, 20,8 posto u Mecklenburg-Vorpommernu i konačno u glavnom gradu Berlinu, 14,2 posto.

Tek sada je, pri prijetnji izbornog poraza, uistinu ogoljena dugo medijski prikrivana činjenica da je upravo kancelarka Merkel bila i ostala ključna europska veza s američkom politikom i da je u tom odnosu i jačanju transatlantskog partnerstva, stvarne interese Europske unije i njenih članica podredila geoekonomskim i geostrateškim interesima SAD-a i pretvorila je u neku vrstu vazalske tvorevine Washingtona koja istovremeno svoju naraslu moć projicira u stvaranje nekakvoga novog carstva, okrutnog prema unutra i agresivnog prema vani.

 

Amerika treba pouzdane izvršitelje, a ne kreatore politike

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove ‘vladavine svjetskim morima’, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, omogućio je SAD-u neviđeno širenje moći i utjecaja Veza Njemačke i Rusije i nekakvo euroazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga, bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije, koje bi obuhvaćalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo

Angloamerička politika se danas u suštini zasniva na više od sto godina staroj Mackinderovoj geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između Euroazije kao centralne kopnene mase svijeta, Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju, Rimlanda, kao i na geopolitičkom učenju američkog admirala, povjesničara i geostratega Alfreda Thaylera Mahana.

Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike, i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju, te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Prema Mackinderu, onaj tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, a tko vlada njime, vlada i Euroazijom, središnjom svjetskom kopnenom masom, a time i cijelim svijetom.
Kontrola Heartlanda i Rimlanda

Američki, pak, admiral Mahan, postavio je temeljne geopolitičke postavke o značaju pomorske moći američke države za njeno globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci – „Tko vlada morem – vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju, Mahanovi sljedbenici drže da pomorske sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija, zahvaljujući svojoj pomorskoj moći mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, posebice nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heatlanda bude dostupna oružanim kapacitetima suvremenih ratnih flota.

Američka politika dugo je zapostavljala Mackindera i tek je pojava njegova sljedbenika, njemačkog geopolitičara Karla Haushopfera, skrenula pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha je, polazeći od Mackinderovih postavki, definirao pojam njemačkog životnog prostora – „Lebensrauma“ i doktrinu prodora na istok – „Drang nach Osten“, koja su u svojoj suštini – težnja za vladavinom nad Heartlandom.

Američka politika, spoznavši tijekom rata sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“, postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istovremene kontrole i Heartlanda i Rimlanda, uključujući i sve strateški važne pomorske tjesnace i kanale, od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala, omogućio je SAD-u u poslijeratnim godinama do tada neviđeno širenje moći i utjecaja. Dok su američka i britanska mornarica vladale morima, njihova politika geostrateški je manipulirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda – zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi.

Umjesto predlaganih savezničkih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon 1. svjetskog rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi, privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i srednje Europe – Francuske i Velike Britanije s Njemačkom.

Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom bio je s jedne strane preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Pax Americana“, uspostavljen je i atlantski most savezništva po kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan. (cijeli članak vidi na Geopolitika.news)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

KRAJ STANKOVIĆA? Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv jugo-novinara zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.