Connect with us

Društvo

Dr. sc. Jadranka Polović: TURSKA VIŠE NIJE AMERIČKI TROJANSKI KONJ NA BALKANU

Objavljeno

- datum

Hrvatska je predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović, danas doputovala u Ankaru, gdje se susrela s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Nakon listopadskog sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, susret s turskim predsjednikom drugi je u nizu važnih radnih sastanaka hrvatske predsjednice, tijekom kojeg će biti razmatrane ključne globalne, ali i regionalne teme: od odnosa Europske unije i Turske, uloge Ankare u upravljanju migracijama, stanja na Bliskom istoku, međutim, u fokusu hrvatske politike svakako su prilike u Bosni i Hercegovini, osobito položaj Hrvata.

Naime, iako Hrvatska i Turska imaju dobre odnose, stanje u susjednoj BiH prijeti političkom blokadom nakon što je djelove izbornog zakona osporio Ustavni sud BiH. U interesu je obje zemlje potaknuti Hrvate i Bošnjake na trenutno zaustavljen dijalog, čemu može doprinijeti održavanje trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine – piše dr. Jadranka Polović u Geopolitika.news.

 
Očekivanja od ovog susreta su poprilična – hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović nada se uspješnom „lobiranju za postizanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i izmjenu izbornog zakona“. Moguću tursku ulogu u razrješenju bosanskog gordijskog čvora, domaći političari vide u osobnom prijateljstvu turskog predsjednika, Erdogana i bošnjačkog člana predsjedništva BiH, čelnika SDA, Bakira Izetbegovića, te u stereotipnom analitičkom stavu da Turska ima snažan utjecaj na bošnjačke političare unutar BiH. Da su prijateljstva u politici prilično nestabilna, dao je naslutiti i Bakir Izetbegović koji je naglasio da se radi o „pogrešnom razumijevanju mojih prijateljskih odnosa s predsjednikom Erdoganom i odnosa BiH i Turske“, dok je Erdogan rekao da je situacija u BiH, time i pitanje Hrvata, unutarnje pitanje te države vezano uz Daytonski sporazum. „Imamo stalnu težnju da pomognemo, ali bez direktiva kako treba raditi“, zaključio je turski predsjednik.

Posjet Predsjednice u svjetlu izmjenjenih geopolitičkih odnosa

Posjet hrvatske predsjednice doista je važn s obzirom na utjecaj koji turski predsjednik, Erdogan, ima na prilike u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji. Balkan je za Tursku prirodna sfera geopolitičkog utjecaja, u regiji živi osam milijuna muslimana koji Tursku doživljavaju državom – maticom. Međutim, politička savezništva su vrlo promjenjiva kategorija, zbog čega se odnosi Ankare i Washingtona snažno reflektiraju i na regiju. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, hrvatska bi politika svakako trebala uzeti u obzir činjenicu da je Turska, time i Erdogan, nakon zahlađenja odnosa sa Sjedinjenim Državama, izgubio „čarobni štapić“, odnosno svemogući utjecaj na bošnjačko vodstvo u BiH. Kolinda Grabar Kitarović dobro zna da Sjedinjene Države trenutno upravljaju Bakirom Izetbegovićem, te da „popravljanja“ položaja Hrvata u BiH ovisi o američkoj administraciji. Posjeta Erdoganu, kao i prethodna Putinu, jasno pokazuju da je hrvatska predsjednica diplomatski vrlo angažirana oko kontrole, pa i obuzdavanja utjecaja dviju država – Rusije i Turske čiji utjecaj u regiji nezaustavljivo raste.

Turska redefinicija odnosa prema SAD, EU i NATO-u

Sjedinjenim Državama to sigurno nije zanemarivo, budući da se pored „malignog“ ruskog utjecaja, Amerika sve učestalije suočava i sa „samovoljnom“ politikom Turske na Zapadnom Balkanu koja nizom vanjskopolitičkih aktivnosti, posljednjih godina propituje vlastite realne mogućnosti, te pri tom sve manje prati američke interese u regiji. Naime, Turska, strateški važna članica NATO-a i, do nedavno, neupitna saveznica Sjedinjenih Država, nastoji obnoviti svoju sferu utjecaja na Balkanu, regiji koja je do Prvog svjetskog rata pripadala Osmanskom carstvu. Nesumnjivo, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg pragmatično smatra i svojim značajnim tržištem. Što se tiče Sjedinjenih Država, Turska je, sve do nedavno, imala gotovo „odriješene“ ruke u kreiranju svog utjecaja u muslimanskim zemljama Zapadnog Balkana – Bosni i Hercegovini, Kosovu i Albaniji, međutim, nakon propalog državnog udara protiv Erdogana, u srpnju 2016. (prema Ankari, u organizaciji CIA-e i muslimanskog klerika Fethullaha Gulena), Turska je redefinirala svoj odnos sa Sjedinjenim Državama, Europskom unijom i NATO-om, svojim dojučerašnjim saveznicima, ali i s Rusijom, te, zanimljivo, i sa zemljama Balkana.

NATO puč pripremljen u bazi Bondsteel na Kosovu?

Odnosi između Sjedinjenih Država i Turske ozbiljno su narušeni još u mandatu Baracka Obame, ali su definitivno bitno pogoršani s događajima oko pokušaja puča koji su turskom predsjedniku Erdoganu pokazali da njegovi „saveznici“, zapravo, žele njegov odlazak. Naime, nakon turskog rušenja ruskog borbenog aviona SU-24, na granici sa Sirijom, u studenom 2015. Rusija i Turska našle su se na rubu rata. Međutim, Erdoganova isprika i namjera da ponovno uspostavi bliske odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, te da nastavi projekt izgradnje plinovoda „Turski tok“, bili su „kap koja je prelila čašu“, nakon čega je organizirano njegovo svrgavanje. Svoj opstanak, Erdogan može zahvaliti samo Vladimiru Putinu koji mu je dostavio važne obavještajne podatke o pripremi vojnog prevrata za koji je plan pripremljen u američkoj vojnoj bazi Bondsteel na Kosovu koja je pod zapovjedništvom NATO-a (KFOR-a).  Prema navodima turskih medija, mozak operacije bio je Fethullah Gulen koji je pokušao uspostaviti paralelne strukture s ciljem političke kontrole nad institucijama turske države, a provedbu su trebali osigurati visoki vojni dužnosnici, redom turski generali i pukovnici, velikom većinom Albanci po podrijetlu, te svi do jednog školovani na vojnim akademijama u SAD-u.

Nakon puča Sjedinjene Države odbile su izručiti Fethullaha Gulena Turskoj, pale su i optužbe za špijanažu, ali i uhićenja zaposlenika američkog konzulata u Istanbulu, nakon čega je američko veleposlanstvo obustavilo izdavanje američkih viza turskim građanima. Američka potpora Kurdima, turska nabavka ruskih raketnih sustava S-400 dodatno udaljavaju nekadašnje saveznike. Pod utjecajem vlastitog, krajnje destabiliziranog okruženja građanskim ratovima, „neuspjelim državama“, etničkim sektaškim sukobima koje predvode različite paravojne i terorističke skupine, inače proxy partneri zapadnih sila, kao i humanitarnih katastrofa, Turska je razvila novi tip vanjskopolitičkog promišljanja koji ju je, umjesto da luta na marginama nesigurnih zapadnih saveza: NATO-a i EU, „pomakao“ prema Euroaziji. Nova savezništva s Rusijom, Iranom i Sirijom rezultat su pragmatičnih turskih interesa, ali i novih geopolitičkih pogleda na ulogu i značaj Turske u međunarodnim odnosima.e

Već u knjizi „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“, objavljenoj 2003.g., Ahmet Davutoglu, ugledni sveučilišni profesor, dugogodišnji ministar vanjskih poslova, kasnije i turski premijer, definira platformu nove turske vanjske politike na početku 21. st.. Davotoglu smatra kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile, time i oblikovanje nove aktivne turske vanjske politike, osobito prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s oblastima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Davutoglu-ova tzv. ‘zelena transferzala’ i muslimanske političke elite

Što se tiče Balkana, Davutoglu navodi da je luk koji iz pravca sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalnog značenja za turske nacionalne interese. Ideja stvaranja jedinstvenog geografskog prostora na kojem žive muslimani, tzv. „zelena transferzala“ vrlo je prihvatljiva muslimanskoj intelektualnoj eliti . Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava da su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, posebno očuvanju i osnaživanju islamsko osmanskog naslijeđa, te poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora.

Turska ‘meka sila’, ulaganja i sapunice

Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, a ulaganja su proširena i na ostale zemlje u regiji. Do 2015.g., Turska je bila vodeći financijer škola i sveučilišta u BiH, Albaniji, Kosovu i Makedoniji, osnivani su brojni kulturni centri, izvršena je revizija udžbenika povijesti u kojima se naglašava osmansko razdoblje, potaknuta je obnova spomenika, a turske su „sapunice“ preplavile regiju. Turska je investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, njenom su zaslugom obnovljene zračne luke u Skopju i Prištini, u posjedu je bosanske aviokompanije, radi se o svojevrsnom konceptu soft power-a kojim je turska politika iskazala jasne političke i strateške interese prema regiji. Njeni dugogodišnji  saveznici – SAD i Velika Britanija „oslobodili“ su prostor takvom turskom utjecaju. Naime, Turska je u posthladnoratovskom razdoblju bila respektabilni saveznik SAD-a i NATO-a u regiji, za mnoge svojevrsni američki trojanski konj na Balkanu, te je sasvim slobodno mogla „zaigrati“ na kartu neoosmanizma, pri čemu joj je potpora stizala upravo od Sjedinjenih Države i zapadnih saveznika, a s ciljem spriječavanja širenja ruskog gospodarskog, političkog i vojnog utjecaja u regiji.

Erdoganova promjena paradigme na umjereni islam i obiteljske vrijednosti

Nakon zahlađivanja odnosa s Amerikom, te približavanja Rusiji, Ankara je počela provoditi samostalnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana, ali i šire koja nikako nije po volji Sjedinjenim Državama. Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua, politike koja je promovirala neosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Nova strateška doktrina vanjske politike Tursku je usmjerila prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati (na iznenađenju hrvatske politike) na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba koji, zapravo, imaju dugu zajedničku povijest. U proteklih dvadeset godina pod utjecajem prilika i geopolitičkih koncepcija SAD-a u regiji je procvjetao „vehabijski“ arapski islam, međutim, Erdoganova Turska vraća se temeljnim tradicionalnim obiteljskim vrijednostima na bazi umjerenog islama,  uvodi umjerenu islamsku demokraciju, te raskida s neosmanizmom, a s novim saveznicima na Balkanu jača svoje kulturne i gospodarske veze.

-nastavlja se-

Dr.sc. Jadranka Polović/Geopolitika.news

Komentari

Komentari

Društvo

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

- datum

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno