Connect with us

Vijesti

Dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: DEKOMPOZICIJA ILI TERITORIJALNO „SUŽAVANJE“ SRBIJE KAO TEMELJNI CILJ AMERIČKOG PREUSTROJA REGIJE

Published

on

Sredinom prosinca, kosovski je parlament usvojio tri zakona kojima je započet proces transformacije Kosovskih sigurnosnih snaga (KBS) u vojsku Kosova. Ovaj, posljednji u nizu vrlo samouvjerenih postupaka kosovskih vlasti izazvao je vrlo različite reakcije – dok su NATO i EU iskazali zabrinutost, nesumnjivu potporu kosovskim vlastima pružile su Sjedinjene Države i Velika Britanija. Reagirala je i Rusija koja je diplomatski upozorila na „konfliktni potencijal“ Kosova i kršenje međunarodnog prava, budući da formiranje oružanih snaga Kosova nema utemeljenje u Ustavu Kosova i krši (za Srbiju temeljni dokument) Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN-a iz davne 1999. godine kojom su Ujedinjeni narodi uspostavili međunarodnu civilnu i vojnu prisutnost na Kosovu. Prema Rezoluciji, uloga međunarodnih snaga sigurnosti KFOR-a bila je osigurati mir na način da se istovremeno omogući povlačenje jugoslavenske (SRJ) vojske i paravojnih formacija s Kosova, ali i da se izvrši demilitarizacija pripadnika OVK-a i drugih naoružanih skupina kosovskih Albanaca

Kosovo je najmlađa europska država, nastala na razvalinama bivše Jugoslavije, koja danas ima više – manje vrlo otvorena pitanja sa svim susjednim državama, izuzev s Albanijom. Zasigurno, najotvorenije je ono sa Srbijom, a kriza u odnosima dvaju naroda traje još od 80.-tih godina 20. st. Zapravo, kosovsko pitanje postalo je inicijalni okidač koji je pokrenuo raspad Jugoslavije i krvave ratove na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U slučaju Kosova, Sjedinjene Američke Države od samoga početka preuzimaju vodeću ulogu u rješavanju krize, te uz taktiku mirovnog posredovanja uvode dodatne mjere pritiska na Srbiju, uz jasno izrečenu prijetnju vojnom intervencijom. Nakon masakra u selu Račak, u siječnju 1999.g., a za koji su optužene srpske snage, uslijedili su pregovori u Rambouilletu (veljača-ožujak 1999.) na kojima su, prema američkoj preporuci, sudjelovali i predstavnici OVK na čelu s Hashimom Thacijem. Prema prijedlogu Sporazuma iz Rambouilleta Kosovo je dobilo visok stupanj autonomije, jer je značajan dio državnih nadležnosti prenesen na upravljanje pokrajinskim institucijama. Međutim, unatoč jakom američkom pritisku, srpska strana, iako spremna prihvatiti političke uvjete Sporazuma, odbila ga je potpisati ne želeći pristati na odredbe prema kojima se cjelokupni teritorij SRJ stavlja na raspolaganje NATO-u kako bi mogao pružiti logističku podršku svojoj misiji na Kosovu. Tako su Sjedinjene Države, Sporazumom iz Rambouilleta, započele, dva desetljeća dug proces, definitivne dekompozicije / dezintegracije Srbije. Naime, nakon vojne intervencije NATO-a u SR Jugoslaviji (Allied Force, 1999.), na Kosovu je uspostavljen međunarodni protektorat pod upravom Ujedinjenih naroda (UNMIK) i NATO-a (KFOR-a), uz aktivno sudjelovanje i drugih međunarodnih aktera kao i brojnih nevladinih organizacija i diplomatskih misija.

Kosovo je 17. veljače 2008. g. proglasilo nezavisnost od Srbije, a taj akt snažno je podijelio međunarodnu zajednicu, za koju se otvorilo pitanje je li to “jedinstven i neponovljiv slučaj ili je to presedan za daljnje secesionističke procese u regiji i šire.” Većina zapadnih zemalja podržala je neovisnost Kosova, dok su Rusija i Kina oštro osudile ovakvu jednostranu odluku zapadnih saveznika kao primjer kršenja međunarodnog prava. Rusija je zatražila poštivanje Rezolucije 1244 prema kojoj se jamči teritorijalni integritet Srbije. Možda je indikativno da je Afganistan prvi priznao Kosovo, zatim su to učinile Sjedinjene Države, kao i  većina članica EU-a, uz iznimke Španjolske, Cipra, Rumunjske, Slovačke i Grčke koje su zauzele stav da će priznanje nezavisnosti Kosova zapravo ojačati separatističke tendencije od Nagornog Karabaha, Abhazije pa sve do Tajvana. Nešto kasnije Grčka je zauzela neutralan stav, uz ponovljenu zabrinutost za mir na području jugoistočne Europe. Priznanje Kosova postalo je time ne samo političko, već i značajno pitanje međunarodnog prava. Sjedinjene su Države istakle posebnost kosovske nezavisnosti koja je, prema njihovom tumačenju, nastala kao rezultat procesa raspada bivše Jugoslavije, i zauzele stav da se radi o jedinstvenom slučaju koji ne može biti upotrijebljen kao model u rješavanju sličnih situacija. Gotovo desetljeće poslije, ruski je predsjednik, Vladimir Putin aneksiju Krima pravno temeljio na presudi Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosovo. Tako je u posthladnoratovskom razvoju odnosa na jugoistoku Europe, rješenje kosovske krize postalo jedno od najsloženijih pitanja s kojim se suočila međunarodna zajednica, posebno Sjedinjene Američke Države.

Nakon desetljeća turbulentnih odnosa u regiji, sam akt proglašenja kosovske vojske definitivno je potvrdilo kosovsku državnost, nepovratno poništio Briselski sporazum Srbije i Kosova iz 2013. godine kojim se trebao uspostaviti dijalog pod patronatom i uz jamstva Europske unije (ovim je činom bitno umanjen autoritet EU u regiji). Kosovski premijer Ramush Haradinaj, neposredno po prihvaćanju odluke o formiranju vojske, odlučio je Srbiji zadati dodatni udarac! Naime, Haradinaj je predstavio (također, vrlo samouvjereno) nacrt prijedloga „Sveobuhvatnog sporazuma između Republike Kosovo i Republike Srbije“ prema kojem se sva otvorena pitanja između dviju država trebaju regulirati po načelima sukcesije ili pravilima Arbitražne, tzv. Badinterove komisije, koju je EU (tada EZ) uspostavila 1991.g., s ciljem rješavanja spornih pravnih pitanja koja su se javila u procesu raspada SFRJ. Sjetimo se, petoročlano tijelo ustavnih sudaca na čelu kojeg je bio predsjednik Ustavnog suda Francuske, Robert Badinter, trebalo je dati odgovore na nastojanja republika da ostvare svoj međunarodnopravni subjektivitet. U prosincu 1991. g. Europska je zajednica usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji,  u kojoj se sve jugoslavenske republike koje žele međunarodno priznanje pozivaju da ga zatraže i da se obvežu na poštivanje obveza sadržanih u smjernicama. Navedeni dokumenti imali su znatan utjecaj na međunarodno priznanje novih država na prostoru bivše Jugoslavije, i na tumačenje i primjenu međunarodno-pravnih propisa vezanih uz priznanje novih država.

Prema mišljenju Komisije, bivše republičke granice postaju državne (ne pokrajinske) i ne mogu se mijenjati silom, već isključivo dogovorom. Komisija je odbila prihvatiti tvrdnju Srbije da suverenitet pripada narodima, zauzevši stav da on ostaje republikama, a manjinskom stanovništvu  (i pokrajinama) treba biti pružena zaštita u skladu s europskim standardima. Mišljenja komisije, kako vidimo, ne odnose se na status pokrajina, međutim, Haradinaj najnovijim prijedlogom traži da se davno uspostavljena pravila prošire i na Kosovo.

Prema Sputniku, pred Srbiju su postavljeni već uobičajeni zahtjevi – priznanje Kosova kao neovisne države, što bi omogućilo njezino članstvo u međunarodnim organizacijama, ali i novi (za Srbiju neprihvatljivi) – isplata ratne odštete proistekle iz sukoba na KiM, kao i materijalno obeštećenje žrtava rata,  te potpuna integracija sjevera Kosova (teritorij na kojem žive kosovski Srbi ostao bi bez ikakvih ingerencija Srbije). Prema Haradinajevom zahtjevu, Srbija bi trebala isplatiti odštete za mirovine, dinarsku i deviznu štednju u vrijeme SFRJ, odštetu za socijalna davanja, dječje doplatke, te prijenos električne energije. Jamstvo za provedbu ovog sporazuma trebaju dati Sjedinjene Države, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija i Europska unija.

Zaokupljene geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države, nakon 2000. g, na Balkanu bile prisutne posredno, kroz djelovanje savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog poretka (EU, MMF), a uz pomoć kojih se regija politički konstituira kao zapadna vrijednost. Naime, sve države Zapadnog Balkana odavno su predmet interesa i planova Sjedinjenih Država. Nakon što su se Rumunjska i Bugarska, 2007. g. pridružile NATO-u, administracija Georga Busha, mlađeg, usmjerila je svoju pozornost na “nedovršeni posao” na Zapadnom Balkanu. Izdvajanje Crne Gore (2006.) iz državne zajednice sa Srbijom, te proglašenje samostalnosti Kosova (2008.), definitivno su utjecali na promjenu geopolitičkih odnosa u regiji. Naime, teritorijalnim ”sužavanjem” Srbije, Sjedinjene su Države znatno oslabile njezin utjecaj na susjedne zemlje, time djelovale na uspostavu regionalne ravnoteže. Nadalje, trećim krugom proširenja tj. članstvom Hrvatske i Albanije u NATO-u (2009), SAD su sigurnosno ”zaokružile” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.

Kako Europska unija očito nije bila sposobna osigurati američke i europske geostrateške interese, Washington je pokrenuo agendu velikog povratka na Balkan. Ona će imati velike posljedice i za regiju i za Europsku uniju. Dok se Bruxelles oslanja(o) na meku moć (soft power), Washington, potpomognut Velikom Britanijom, primjenjuje mnogo grublji način realizacije svojih ciljeva, što bi na jugoistoku Europe moglo izazvati niz kauzalno povezanih sukoba, možda čak i oružanih. Iz svega postoji vjerojatnost stvaranja kontroliranog kaosa koji će na kraju američka politika riješiti u skladu sa svojim temeljnim interesima.

Spor Beograda i Prištine dug je preko tri desetljeća i jedan je od glavnih izazova za stabilnost Balkana.  „Recept“ za okončanje ovog spora i stabilizaciju prilika sadržan je u integraciji svih zemalja regije u Europsku uniju. SAD su se dugo oslanjale na EU, međutim, nakon neuspjeha (propasti) njenih vanjskopolitičkih u Siriji, Ukrajini, ali i na Balkanu, postavlja se pitanje je li Europska unija još uvijek postoji kao globalni, ali i regionalni čimbenik? Sjedinjene Države su svjesne da slabljenje utjecaja EU-a na zemlje Zapadnog Balkana može biti iskorišteno od strane Rusije i Kine za jačanje njihovog geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja u regiji.

Međutim, kako je EU prepuna vlastitih problema, proces integracije regije je nepovratno završen, stoga je vrlo otvoreno pitanje, što s otvorenim kriznim žarištima na Balkanu? Već prije nekoliko godina, John Kery, tadašnji američki državni tajnik u administraciji predsjednika Obame, navijestio je da će se Srbija vrlo skoro naći na „liniji vatre“ između Washingtona i Moskve. U skladu s ovom futurističkom najavom, Srbija je danas pod snažnim diplomatskim pritiscima velikih sila, ali i njihovih „proxy“ partnera, s ciljem slamanja njene vanjskopolitičke pozicije koja se temelji na zanimljivom, ali teško održivom odabiru srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Naime, Srbija sve teže balansira između Zapada i Rusije. Iako je od 2012. g. u statusu kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju, Srbija inzistira na vojnoj neutralnosti, čemu nikako ne ide u prilog njezino sigurnosno okruženje. Naime, Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska, a snage NATO-a snažno su prisutne i na Kosovu (KFOR, Bondsteel) i Makedoniji, što se svakako reflektira na njezin geopolitički položaj. Nadalje, Srbija je i članica Partnerstva za mir (PFP), te provodi reformu vojnog i sigurnosnog sustava prema zahtijevima i standardima NATO-a, međutim, istovremeno gradi i čvrste veze s Euroazijskom ekonomskom unijom, kao i s Turskom, a ono što osobito smeta Sjedinjene Države je činjenica da je Srbija odbila primijeniti režim obvezujućih sankcija prema Rusiji.

Srbija je, danas, jako podijeljena u svom nacionalnom biću! Naime, dok većina građana želi biti dio Europske unije, Srbi ipak teško zaboravljaju neke konkretne poteze Zapada prema njima – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore i Kosova, čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje“ Srbije. Srbija je, također, izložena daljnjim prijedlozima (ili zahtijevima) koji vode „kljaštenju“ nacionalnog teritorija –  Međveđa, Bujanovac već su dio dogovora o „trampi“, međutim, Srbija vrlo teško kontrolira prilike na Sandžaku, dok se sve češće otvaraju rasprave i o statusu Vojvodine. Bez obzira što su Crna Gora i Makedonija već u okrilju Zapada i što se radi o jednoj od najsiromašnijih europskih država, za Sjedinjene Države nova geopolitička arhitektura regije nije posložena bez ovladavanja nad suverenitetom Srbije. Stoga je za očekivati da će ideološki i vojni pritisak na Srbiju, kao i na države regije koje još uvijek nisu članice NATO-a jačati.  Naime, proces sigurnosne integracije (ulazak u NATO),  i u uvjetima snažnog zastoja procesa proširenja EU na regiju, bit će ubrzan. SAD i ključni europski saveznici svjesni su da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, koji uključuju i potiskivanje ruskih regionalnih opcija. Ipak, preslagivanje granica na jugoistoku Europe nikako ne može biti miran proces, ako se otvori, zasigurno će izazvati nove krvave ratne sukobe na prostoru regije.

Jadranka Polović, Mario Stefanov

Komentari

Vijesti

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Published

on

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, (Tje Guardian: Njenu obitelj rulja ‘lovi’ od kuće do kuće) prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin (ove godine hitno na sastanku Bilderberga, ZAŠTO?), tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

Komentari

Continue Reading

Vijesti

BOŠNJAČKO NAČERTANIJE: Pojavio se tajni Zulfikarpašićev dokument “BOING”, zbog kojeg njihovi mediji lude…

Published

on

Nakon što je portal Dnevnik.ba objavio, kako kažu, tajni, klasificirani dokument, navodni Memorandum Bošnjačkog instituta koji je otkriven navodno prije nekoliko  godina a stariji znatno više, i  u kojem su taksativno navedeni ciljevi bošnjačke nacionalne politike, od  plana marginaliziranja Hrvata,  potom i Srba, a onda i pripojenja Sandžaka, krenule su salve napada sa bošnjačkih portala, personalnih uvreda na račun novinara portala Dnevnik.ba i tvrdnji  da se radi o falsifikatu.

Tvrde da je sporni dokument pisan hrvatskim jezikom i da je to krucijalni dokaz da se radi o falsifikatu.

Iako se Dnevnik.ba ogradio, da ne može dokazati autentičnost dokumenta, ono što frapira, jeste podudarnost ciljeva, zacrtanih prije 19 godina, i onog što se događa danas a koji se gotovo savršeno poklapaju s onim do sada ostvarenim.

Dokument izgleda kao da ga je pisao obavještajac, koji je došao do saznanja o njemu.

Kao izvor dokumenta navodi se Fondacija Bošnjački institut Adila Zulfikarpašića koja , prema spornom dokumentu datira iz 1999.

Međutim, službeno Fondacija datira s novijim datumom, pa bi taj datum a ne hrvatski jezik trebao biti krunski dokaz da se radi o falsifikatu budući da Zulfikarpašić jeste koristio hrvatski izričaj u pisanju.

Opet, Zulfikarpašić je imao neregistriranu Fondaciju još od ranije u BIH tijekom rata. Ranije dok je živio u inozemstvu,  bio  je na čelu raznih fondacija, preko kojih se navodno obogatio, no  one opet nikada  nisu imale sjedište u BIH, a u ovom dokumentu tvrdi se da je potpisan u BIH.

Bez obzira je li tekst koji se nalazi u famoznom tajnom bošnjačkom dokumentu BOING, doista izvorno djelo Adila Zulfikarpašića,  ili je prijepis BH tajnih službi, ili pak podvala dobro upućenog analitičara događaja u BIH, od prije 19 godina,  ono što frapira jeste , da su ciljevi iz njega,i to gotovo svi, skoro ostvareni.

A upravo time  bi se hrvatska i srpska politička elita u BIH morale ozbiljno zabrinuti. Bilo bi doista, krajnje, krajnje, vrijeme.

Prenosimo tekst o BOINGU 1 , dokumentu koji je Dnevnik.ba danas ekskluzivno objavio:

FASCINIRA KOLIKO ODGOVARA SADAŠNJOSTI

JE LI MEMORANDUM “BOING” BOŠNJAČKO NAČERTANIJE Politički likvidirati Hrvate u BiH i eutanizirati Hrvatsku

Bošnjački institut Adil Zulfikarpašić navodni je autor Memoranduma BOING, svojevrsnog bošnjačko-muslimanskog „Načertanija“ koji se ovih dana ponovno, nakon što je 1999. godine sastavljen, pojavio na internetu.  Memorandum BOING navodno je nastao u lipnju 1999. godine, a idejni tvorac je, prema onom kako stoji u dokumentu, Bošnjački institut Adil Zulfikarpašić.

Dnevnik.ba se ograđuje od sadržaja dokumenta i naglašavamo kako  nismo sigurni u autentičnost samog Memoranduma BOING, međutim, objavljujemo ga pošto nevjerojatno korespondira sa stvarnim političkim i društvenim prilikama u BiH danas.

Također, naglašavamo ukoliko je Memorandum BOING post festum napisan onda je riječ o vrhunskoj analizi, a ukoliko je, pak, plan, onda se zaista uspješno i vrhunski provodi i ovom prilikom odajemo priznanje autoru.

Memorandum BOING, zapravo, je platforma za razvoj bošnjačke unitarističke i centralističke ideje kojom se bh. Hrvati pretvaraju u nacionalnu manjinu.

Neke od ključnih teza  Memoranduma BOING su one o umanjivanju odgovornosti Bošnjaka za zločine nad Hrvatima u BiH, osiguravanje Bošnjacima dugotrajnog i apsolutnog statusa žrtve kroz montirane sudske postupke, zagovaranje modela građanske države budući da su Bošnjaci većinski narod. Također,  navedeno je i kako bi bošnjački političari pred međunarodnom zajednicom trebali glumiti da su za izmjene Izbornog zakona BiH, a argumente Hrvata i Srba u BiH proglašavati fašističkim i separatističkim.

U nastavku pročitajte Memorandum BOING u cijelosti:

  • Umanjiti odgovornost Bošnjaka za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH hrvatske i srpske nacionalnosti osigurati Bošnjacima dugotrajan status apsolutne žrtve.
  • Ne dozvoliti da se baca ljaga na pripadnike Armije BiH, posebno na generale.
  • Bošnjački narod izolirati od informacija hrvatskih i srpskih medija, usaditi mu osjećaj pravednika i najveće žrtve. Jačati želju za osvetom. Obučiti ga da prekida protubosanski dijalog, da sve argumente Srba i Hrvata u BiH koji nisu na fonu unitarne BiH nazivaju fašističkim i separatističkim.
  • Izbjegavati nacionalnu retoriku. Kao većinski narod zagovarati građansku državu. Vezati nacionalni pokret uz novu bošnjačku nacionalnu stranku, koja će imati građanski, a ne nacionalni predznak, kako bi se za ovaj projekt pridobili i predstavnici međunarodne zajednice, posebno Amerikanci.
  • Iz pozicije žrtve vršiti snažne pritiske na predstavnike međunarodne zajednice u BiH. Od OHR-a međunarodnim lobiranjem i pomoću bošnjačkih prijatelja iznuditi izmjene izbornog zakona koje će onemogućiti antibosanskim snagama da ucjenjuju u federalnom parlamentu (ovaj je dio već ostvaren Petrischevim amandmanima)
  • Izmjenama izbornog zakona predstavničku demokraciju u Federaciji pretvoriti u pripadničku. Imenovati svoje ljude na sva mjesta koja pripadaju Hrvatima, tamo gdje to omogućuju nedostaci izbornog zakona.
  • Osigurati da visoki predstavnici u BiH budu politički ”mekani” i lako potkupljivi. Potkupiti sve buduće visoke predstavnike u BiH kapitalom iz prijateljskih zemalja istoka. Preko OHR-a iznuditi izvođenje vladavine Bošnjaka putem ”građanske vlade” u Federaciji. Ukoliko se Hrvati budu pozivali na zakone pritiskom na OHR putem naklonjenih članica PIC-a, suspendirati izborna tijela. U Ustavnom sudu Federacije postaviti svoje ljude koji će se proglasiti nenadležnim.
  • Pronaći podobne Hrvate i Srbe u Federaciji koji će nasjesti na priču o građanskoj BiH. Ako se takvi ne mogu pronaći kao benevolentni i lojalni ovoj ideji kupiti ih pozicijama, slavom i moći. Ako ne bude niti takvih, pronaći korumpirane i ucijeniti ih.
  • Među Hrvatima u BiH, kao slabom i neorganiziranom političkom korpusu pronaći ljude iz medija koji su voljni raditi za ovaj projekt.
  • Osnovati novinu na hrvatskom jeziku koja mora biti instalirana u Hercegovini, kako bi se odagnale sumnje da ju kontrolira Sarajevo. Pored novine, nastojati u svim ostalim medijima osigurati minimalno jedan probosanski orijentiran koji bi djelovao s hrvatskih područja, čime bi učinak bio veći.
  • Osnovati stranku s hrvatskim predznakom koja mora imati radikalnu hrvatsku retoriku, kako bi se odagnale sumnje da je stranka probošnjačka. Pogodnost kod hrvatskih radikala jeste politička srbofobija. Kooptirati u tijela nove građanske Vlade Federacije one Hrvate kojima je srbofobija jedini politički kredo. Za šefa te probosanske hrvatske stranke postaviti čovjeka ograničene ubrojivosti, koji je poslušan i ne vrluda, kako bi ga se moglo držati pod kontrolom, a čiji je probosanski politički kredo oformljen i provjeren ranije. Rezultate te stranke u medijima maksimalizirati. Nakon njenog ulaska u Vladu u Bosni joj osigurati podružnice, kako ne bi doživjela fijasko, te fingirati izborne rezultate iste stranke ubuduće bošnjačkim glasovima, kako bi stranka preživjela.
  • Preuzeti javne medije u državi. Preko njih kriminalizirati i držati u šaci sve one koji se budu odupirali ovom probosanskom projektu. Na čelo javnog emitera postaviti također intelektualno ograničenog čovjeka zadojenog ekstremno lijevim načelima. Kako bi se kod stranaca stvorio privid građanskih medija povremeno napadati benigne islamske grupe poput vehabija i sl. Davati im veliko značenje i predstavljati ih kao stalnu opasnost, a građansku bošnjačku ideju predstavljati kao jedinu koja se u stanju suprotstaviti radikalizaciji i islamizaciji bh društva. Za to vrijeme na terenu raditi na radikalnoj islamizaciji Bošnjaka, putem ubačenih NVO grupa s istoka, kojima je potrebno osigurati financiranje.
  • Politički eutanazirati Hrvatsku. Ponavljanjem priče o dogovoru Boban-Karadžić i Tuđman-Milošević novim liderima u Hrvatskoj dati do znanja da je BiH sklizak teren na koji ne trebaju ulaziti. Svaki pokušaj RH lidera koji bi bio na tragu jačanja položaja Hrvata u BiH prozvati preko javnih medija i denuncirati propagandom o obnovljenom Karadžić-Boban putu.
  • Poticati ostanak HDZ-a na vlasti u Hrvatskoj. Zbog grijeha prošlosti RH Vlada na čelu sa slabim i pokajničkim HDZ-om nije nikakva prijetnja bošnjačkoj ideji. Preko Bošnjaka u RH Saboru jačati identitet Bošnjaka u RH i ostanak HDZ Vlade. HDZ je sam po sebi, zbog međunarodno prihvaćene priče o podjeli Bosne, već eutanaziran. Sprječavati dolazak lijeve Vlade s državničkim načelima na vlast u RH. U slučaju dolaska takve Vlade na Vlast, jačati neprijateljstvo i nenaklonjenost Hrvatima u BiH prema ideji ljevice, propagandom o povratku komunista. Raširiti svijest među bošnjačkim liderima da ljevica u Hrvatskoj može biti opasnija za projekt unitarizacije BiH od RH desnice i dodatno ih obučiti za komunikaciju s njima.
  • Nakon iznuđenih izbornih amandmana (Petritsch op.a) u Federaciji uvesti građansku demokraciju po volji većine. Sve protubosanske snage držati u oporbi. Držanje Hrvata u oporbi pravdati višim patriotizmom. Imenovanje Federalne Vlade mimo Ustava pravdati potrebom da se spriječi kaos. Povike o konstitutivnosti Hrvata, koji će se javiti nakon toga, gušiti propagandom kako nisu samo HDZ Hrvati dobri Hrvati. Izbjegavati teme poput konstitutivnosti, Ustava, kolektivnih prava. Jačati teme poput programske i ideološke koalicije i sl.
  • Naše Hrvate gurati u medije, naročito na HRT, instalirati pod svaku cijenu na HRT provjeren probosanski kadar koji će osigurati termine probosanskim snagama na HRT (ovaj je dio već odrađen preko Marije Topić Crnoje op.a).
  • Činjenicu da je većina Hrvata i dalje vezana uz nacionalne stranke razbiti iluzijom o tome kako ih više od pola glasuje za vodeću građansku stranku.
  • Nakon ukidanja prava na predstavničku demokraciju Hrvatima u FBiH, slabiti i sotonizirati njihovo prirodno približavanje Srbima do čega će zasigurno doći uslijed unitarizacije u Federaciji. Približavanje Hrvata i Srba u BiH najopasnija je posljedica našeg cijelog projekta pretvaranja Federacije u građansku državu, koja može izazvati slovensko-hrvatski efekt već viđen u Jugoslaviji te dovesti do formiranja političke osovine u BiH, koja bi mogla promijeniti sudbinu BiH.
  • Sve Hrvate koji budu zagovarali suradnju sa Srbima u BiH javno prozivati kao srpske plaćenike. Na javnim medijima perpetuirati dokumentarne filmove o srpskim zločinima nad Hrvatima.
  • Koristiti jaki antisrpski sentiment u RH kako bi se diskreditirali hrvatski lideri u BiH koji komuniciraju sa Srbima. Svaki sastanak hrvatskih i srpskih lidera u BiH nazvati koalicijom i političkim paktiranjem, raditi paralelu sa Boban-Karadžić sastancima.
  • Jačati prijateljstvo s Hrvatima u Hrvatskoj na svima razinama. Dogovoriti s građanski orijentiranim Vukovarcima prijateljstvo Sarajeva i Vukovara. Iskoristiti antihercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj kao argument za negiranje protuhrvatskog raspoloženja kod Bošnjaka argumentima da Hrvati u RH i oni u BiH te da su oni u RH dobri, a naši u BiH loši.
  • Osmisliti SANU II i putem javnih medija u BiH i svojih ljudi u RH širiti propagandu o ”SANU-u II” i time plašiti Hrvate u RH i u Federaciji novim velikosrpskim projektom kako bi se osporio politički dijalog Hrvata sa Srbima.
  • Sve građanski orijentirane Srbe i Hrvate koji u početku nasjednu na ideju ovog projekta, a u međuvremenu ustanu protiv njega medijski izolirati i politički eutanazirati. (Ovo se već dogodilo Vlaisavljeviću i Lovrenoviću).Bošnjake koji ustanu protiv ovog projekta javno izopćiti i diskreditirati na sve moguće načine.
  • Svaki zahtjev za Trećim entitetom gušiti pričom o ”hrvatskoj Posavini” kao bošnjačkoj dudi varalici za Hrvate. Posavinu javno priznati kao jedini komad BiH koji pripada Hrvatima kako bi se zahtjevi za Trećim entitetom što intenzivnije gasili.
  • Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
  • Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Hercegovini.
  • U Međunarodnim krugovima propagirati stanje apartheida u Sandžaku i Hercegovini. Negirati priču o etnički očišćenom Sarajevu te o pola milijuna Hrvata i Srba koji nedostaju na većinskim bošnjačkom području u BiH. Priče o apartheidu na bošnjačkom području nazivati fašističkim i monstruoznim optužbama.
  • Posebnu pažnju posvetiti Mostaru. Pokušati preko suradnje s Turskom u Istočni Mostar nastaniti tisuće novih studenata koji trebaju biti budući bošnjački lideri Mostara i Hercegovine.
  • Posebnu pažnju posvetiti eksploatiranju snažne simbolike svećenika kod Hrvata. Budući da oni imaju ogroman utjecaj na katolike u BiH pronaći nekoliko svećenika koji će raditi za našu stvar i dati im medijske i svake druge privilegije. Pronaći najtaštije među njima, koji će za malo medijske pozornosti potpuno prigrliti bošnjački nacionalni program.
  • Razvijati svijest o genocidu u Srebrenici. Židovskim modelom eksploatacije genocida slabiti položaj Banjaluke. Negirati u međunarodnim kontaktima turski genocid nad Armencima, kako bi se osigurala dugoročna potpora Turske.
  • Iskoristiti pripadnost islamu kod Amerike; uvjeriti ih da pomaganjem Muslimana na Balkanu imaju dugoročno jak protuargument kod islamskih zemalja za sve optužbe kako je Amerika antiislamska.
  • Jačati suradnju s Turskom i koristiti njezine resurse moći u svijetu. Privatno na sastancima s Turcima izražavati im vjernost i pripadnost jednoj naciji. Javno se u BiH ograđivati od turkofilije, kako bi se zadržala patriotska probosanska pozicija.
  • Sve osobe iz srednjovjekovne bosanske povijesti, bili oni pravoslavci ili katolici, proglasiti drevnim Bošnjacima, kako bi se osigurao višestoljetni nacionalni kontinuitet i ujedno priskrbio imidž temeljnog naroda. Ujedno Hrvate i Srbe u BiH proglasiti doseljenicima.

Ovom planu potrebno je pristupiti odmah i bez odgađanja.
Bošnjački institut u Sarajevu – Fondacija Adil beg Zulfikarpašić,
Sarajevo, 17. lipnja 1999.

R. I. / Dnevnik.ba

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Šokantna izvješća kanadske tajne službe tvrde da Rusija krade Sjeverni pol

Published

on

Osuđujući, novi izvještaj Kanadske obavještajne službe tvrdi da Rusija polako krade Sjeverni magnetni pol proteklih 20 godina.

U izvještaju od 467 strana se navodi da se Vladimir Putin tajno urotio s desetinom ruskih milijardera kako bi pomaknuli zemljin Sjeverni magnetni pol još od 1999. Tada se vjerovalo da je on nadgledao razvoj ogromnih podzemnih magnetnih objekata u Sibiru, koji su polako privlačili spoljno jezgro planete od tekućeg željeza poznatog kao jezgra zemlje.

Zabrinjavajući izvještaj procijenjuje da će Sjeverni pol uskoro biti pozicioniran u ruskoj sjevernoj teritoriji do 2035.

,,Mi ne znamo zašto Rusija krade magnetni pol iz Kanadskog Arktika”,   kaže glasnogovornik Sigurnosne obavještajne službe i dodaje: ,,ali što god da je razlog, to može biti opasno za cijelo čovječanstvo i može imati ozbiljne poslijedice na našu trenutnu životnu sredinu”.

Eksperti spekuliraju da Rusija možda krade magnetno polje kao taoca u igri moći protiv Zapada.

,,Mi sada strahujemo da Rusija možda namjerava započeti naplaćivati ostatku svijeta korištenje navigacijskog sustava koji se nalazi na Sjevernom polu, što će im takođe ostaviti odriješene ruke u svim budućim konfliktima”, zaključuje vojni ekspert. (Webtribune.rs)

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno