Connect with us

Lili Bencik

DR. ANTE CILIGA, SVJEDOK, KOJI JE BIO ZATOČEN U JASENOVCU I ZA TO VRIJEME NAPISAO KNJIGU ŠTORICE IZ PROŠTINE, NA ČAKAVSKOM DIJALEKTU RODNOG KRAJA

Objavljeno

- datum

DR. ANTE CILIGA, književnik, revolucionar, novinar, istarski i hrvatski domoljub

O Jasenovcu najbolje i  najpouzdanije svjedočanstvo istine je ono dr. Ante Cilige, bivšeg logoraša radnog i sabirnog logora Jasenovac, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti : uspomene iz logora” kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939-1945). Knjigu  je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu  objavio gosp. Ninoslav Mogorović iz Pule, 1998.godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga„ u Puli.

Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar, iskusni komunista i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), krajem 1941. bio je uhićen  u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942.

Dr. Ante Ciliga rođen je u Šegotićima  blizu Pule ,20.veljače 1898 godine. Njegova obitelj pripadala je istarskom, hrvatskom seljaštvu, na zasadama biskupa Jurja Dobrile, protiv vladajuće austrijske birokracije koja je pripadala njemačkom govornom području kao i protiv urbane buržoazije, koja je govorila talijanskim jezikom. Gimnaziju je pohađao u Mostaru, U jesen 1905, kada mu je bilo sedam godina, poslali su ga živjeti sa stricem, veterinarom, u Mostar, glavni grad Hercegovine. Tu je ostao devet godina, do ljeta 1914. i atentata  na prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu, koje je izvela srpska nacionalistička tajna organizacija Mlada Bosna, povezana sa Crnom rukom,  što je označilo početak 1. svjetskog rata.

Izbačen je iz gimnazije na početku I. svjetskog rata 1914. godine, zbog izražavanja protuaustrijskih stavova. Nastavlja školovanje u pazinskoj gimnaziji iz koje je istjeran 1915. godine opet zbog protuaustrijskih stavova. Pred kraj 1, svjetskog rata, bojeći se invazije na južnu Istru zbog pulske ratne luke, vlasti Austro-Ugarske monarhije  internirali su civilno  stanovništvo u Moravsku. Tako tamo nastavlja školovanje, gimnaziju završava u Brnu 1917.  godine, a 1918. .godine upisuje Više gospodarsko učilište u Križevcima. Visoko školovanje pohađao je u Pragu  i Zagrebu, a doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, s temom “O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida. Kritika i obrana marksizma na području filozofije”.

Bio je istinski istarski i hrvatski političar, revolucionar, novinar i publicist. Dvadesetih godina prošlog stoljeća bio je istaknuti komunistički  aktivist. Godine 1921. Ante Ciliga sudjeluje i jedan je od organizatora prvih otpora  protiv talijanskog fašističkog  terora u Istri. (Proštinska buna i Labinska republika).

Na Proštini, kraju malih istarskih raštrkanih sela, 20-tak kilometara od Pule, Ante Ciliga je od veljače do travnja 1921. godine bio na čelu ustanka , Proštinska buna izbila je protiv nasilja talijanskih squadrista, dobrovoljnih fašističkih odreda , koji su dolazili iz Marčane, upadali u mirna sela i maltretirali seosko stanovništvo. Gotovo u isto vrijeme pobunili su se i rudari iz Labinskog rudnika, pa je Ante Ciliga sudjelovao i u pobuni raških rudara i u osnivanju Labinske Republike. Prvi je ustao protiv fašizma u Europi, što se ne spominje, jer je kao humanist nepoćudan svima koji su zaprljali svoje ruke. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih squadri upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće , Ciliginu rodnu kuću, te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u pulski istražni zatvor, protiv 12-orice je pokrenut kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade amnestirani  i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.

Iz Beča je 1925. otišao u Rusiju jer je izbliza želio upoznati socijalizam. Zanosio se „radničkom diktaturom“. Od deset godina boravka u Rusiji, tri je godine bio u Moskvi, jednu je predavao političke nauke u Lenjingradu. Tri je godine bio politički zatvorenik. I dvije i pol bio je prognanik u gulagu na Uralu i u Sibiru. Na svojoj je koži iskusio „blagodati“ socijalizma.  Ciliga je 1935. uspješno iskoristio svoje talijansko državljanstvo da bi pobjegao iz sovjetskoga carstva, te je veljače 1936. dospio u Pariz,

O svojim patnjama u Rusiji napisao je knjigu »U zemlji velike laži«. Ta knjiga objavljena je u Parizu 1938. godine i prevedena je na važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Objavljena je i u Hrvatskoj, u nakladi »Ceresa« 2007. godine. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako „  revolucije jede i vlastitu djecu“, a ujedno i prvo informiranje Europe i svijeta o „sovjetskoj „slobodi. Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se „mnogim diže kosa na glavi“ kad čuju što je proživio  Ciliga, i kako mu uvijek smeta „diletantizam hrvatskih političara“ Valjda se i danas „prevrće“ u grobu!

Radosno je dočekao raspad Jugoslavije 1941.godine i došao u Zagreb. Međutim tu su ga ilegalni komunisti nekom trgovinom prokazali ustašama i on je ubrzo osuđen na smrt, pa pomilovan i upućen na izdržavanje kazne u sabirni logor Jasenovac!

U logoru je ispočetka i sam sudjelovao u teškom radu, a onda se zahvaljujući svom iskustvu boravka u Staljinovim logorima i gulagu u Sibiru uspio izboriti kako kod ustaških čuvara i zapovjednika, tako i zatočenika i zatočeničke uprave za povoljniji položaj, s boljom hranom i posebnim stanovanjem, pa je mogao i pisati.

Ante Ciliga: Štorice iz Proštine

U Jasenovcu je uspio završiti knjigu (pseudonim Tone Valić) Štorice iz Proštine, knjigu pripovijedaka iz zavičajnog života Istre na proštinskom čakavskom dijalektu..

Svoje utiske i doživljaje Ante Ciliga opisao je kroz dva načina promatranja; usporedbom Jasenovca sa Staljinovim logorima, komunističkog sistema i njemačkim koncentracijskim logorima nacizma. Prema karakteru, svrsi i načinu rada i usporedbom, Ciliga ocjenjuje da je Jasenovački logor originalna tvorevina Ante Pavelića. Kao i logori Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, tako je i ovaj logor Pavelićeve NDH imao proizvođačku funkciju putem zatočeništva i prisilnog rada, a logoraši zbog uvjeta života umirali su  bez posebnih ubilačkih sredstava i mjera. Upravi logora dovoljno je brinuti za proizvodnju i za osiguranje radne snage. Međutim za razliku od Hitlerovih logora smrti, Staljinovi i Pavelićev nisu  imali  namjenu isključivo kao tvornice  smrti, za masovno pogubljenje zatvorenika.

Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora.U Jasenovačkom logoru unutarnju vlast imali su Židovi. To je bila ta originalnost Ante Pavelića. U Jasenovcu su logorsku upravu držali židovi. Židovi su bili ta „ unutarnja vlast u logoru! I samog Ciligu je to prenerazilo i iznenadilo prigodom dolaska u logor.

Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, došlo je do izražaja  i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi,  Židovi logoraši držali brojne rukovodeće  položaje  dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije vodio  rasnom mistikom poput Hitlera.

Njegov najveći neprijatelj, ipak su bili Srbi, dok su mu Židovi bili najmanje važan i najmanje opasan protivnik.  I dok Ciliga opisuje svoje susrete i s Luburićem, ali i bivšim franjevcem Majstorovićem, kaže i to da su logornici koji su bili Židovi vrlo grubo postupali s nežidovskim logorašima te u njima nalazi starozavjetnu tvrdoću i nesmiljenost i odjeke Mojsijevih riječi prema kojima im Bog zapovijeda istrijebiti druge i zauzeti njihovo mjesto… Ciliga vrlo često  ističe židovsku oholost, netolerantnost i vjerski fanatizam. No, Ciliga primjećuje i fantastične oblike židovske organiziranosti, čak i u logoraškim uvjetima. Tako ističe da je jedina pomoć koja je izvana u Jasenovac stizala sistematski bila pomoć židovske općine iz Zagreba , koja je svakog tjedna u logor slala pakete. Paketi su stizali vlakom u četvrtak kako bi se dijelili logorašima uoči šabata. I Ciliga ističe divljenje Židovima zbog te požrtvovnosti i solidarnosti, ali mu i smeta što ne osjećaju grižnju savjesti kada spašavaju vlastitu kožu na tuđi račun. I u tome vidi utjecaj Mojsijeva učenja o izabranom narodu koji je nadmoćniji od drugih, pa će i danas Ciligine oštre kritike židovskog karaktera i židovskog ponašanja u jasenovačkom logoru naići na kritike.  Doduše, i Ciliga priznaje da su se Židovi u Jasenovcu trudili preživjeti i da za to nisu birali sredstva.  I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora   dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt , ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.

U svom dugom i burnom životu, umro je 20.listopada 1992. godine u Zagrebu, prošao je logore u Sibiru ( SSSR), logor Jasenovac, živio u okupiranoj Europi nakon puštanja iz Jasenovca, u Sjedinjenim američkim državama i prošao put od revolucionara do komunističkog disidenta.

Svagdje je bio gdje god se dizala revolucija. Bio je vizionar, novinar, publicist, povjesničar, socijalist, svjedok vremena, prognanik 60 godina, vuk samotnjak i neshvaćen, siromah, boem. Ante Ciliga svjedoči da je bit svih logora „razaranje dostojanstva i moralnoga integriteta čovjeka“

Dr. ANTE CILIGA , ISTARSKI I HRVATSKI DOMOLJUB

Po završetku 2.svjetskog rata postao je i žestoki kritičar Titova režima, uspoređujući ga sa Staljinovim. U eseju “Tito nije uspio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji”(objavljen u zborniku simpozija “Hrvatskoj naciji u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost.”, održanog u Chicagu 1955. godine) iznosi ocjene: “Kao što je Staljinova Moskva naslijedila imperijalizam cara, tako je Titov Beograd naslijedio imperijalizam Pašića i kralja Aleksandra.”; dokazuje da je “u stvari, Beograd želio i još želi steći imperijalističku jednakost s Moskvom: Titov režim prihvatio je dominaciju velikoruskoga imperijalizma nad narodima SSSR-a, te je za sebe želio priznavanje dominacije velikosrpskog imperijalizma nad narodima Jugoslavije i Balkana“; na drugom mjestu u eseju on napominje da Srbi “ne posjeduju one brojčane, geografske, ekonomske, tehničke, kulturne ili političke prednosti koje … Rusi imaju nad narodima SSSR-a. Srbi i neupućeni koji u Titovoj Jugoslaviji vide ‘mali SSSR’ ne uočavaju dovoljno dobro slabost te države.“.

1974  godine u Rimu počinje izlaziti časopis Na pragu sutrašnjice (na hrvatskom jeziku poslije izlazi i u Švedskoj)  gdje Ciliga objavljuje iznimno važne dokumente o povijesti Komunističke partije Jugoslavije,  te o hrvatskoj i južnoslavenskoj politici, tako se Ciliga  istaknuo u političkome životu hrvatske dijaspore

ANTE CILIGA : ŽiVOT NA POVIJESNIM RASKRIŽJIMA
autor: S Schwartz – ‎1995

»Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga.

Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga, pisao je Ciliga u  sjećanju na godinu dana koje je proveo u ustaškom logoru Jasenovac,  ratne 1942. godine.

U vrijeme komunističke vladavine Ciliga je bio persona non grata pa njegove trpke logoraške uspomene nisu mogle biti ni objavljene niti spominjane. No, i nakon pada komunizma Ciligin zapis bio je opasan, jer je u njemu Ciliga vrlo otvoreno progovarao o stvarnim odnosima koji su vladali u jasenovačkom logoru, odnosno  o funkcijama koje su u logoraškoj zakučastoj i neljudskoj hijerarhiji imali i sami logoraši, prvenstveno Židovi, ali i Srbi i Hrvati. Naravno, pravi gospodari logora , bili su ustaše, ali oni su i same logoraše uvodili u različite dužnosti kako bi u njihovo ime kontrolirali zatvorenike i osuđenike,  denuncirali ih, maltretirali i ubijali. Uostalom, sličan postupak uspostavile su i komunističke vlasti kada su zatvorenici sami na Golom otoku do besvijesti tukli svoje supatnike, a stražari su sve to promatrali sa strane. A Ciligini zapisi ne bi izazvali toliku pozornost da se u jasenovačkim uspomenama posebno oštro nije obrušio na brojnu židovsku zajednicu u Jasenovcu. A kada je budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u “Bespućima povijesne zbiljnosti” citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i ne samo izraelskih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje morao i izbacivati kako bi se Izraelske vlasti dobrohotnije ponašale  prema Hrvatskoj.

Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, do izražaja je došlo i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi,  Židovi logoraši držali brojne rukovodeće  položaje  dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom poput Hitlera.

DR. ANTE CILIGA I BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC

Ciliga je kao humanist bio pogođen sudbinama  ljudi u logoru Jasenovac u kojemu je . boravio godinu dana. Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac od njega je tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu. Nakon razgovora s Ciligom nadbiskup Alojzije Steinac je pisano ustvrdio kako je čitavi logor Jasenovac, a ne  samo neki zločini počinjeni u njemu, „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“.Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ta se ljaga nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od  nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.  25,listopada 1942.godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi  “Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci ,bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore “Oče naš koji jesi na nebesima” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti takvoj politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac.

Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: »Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.«

I na drugom mjestu, kao borbeni komunist, napisao je: »Stepinac je pravi svetac. Kada je Pavelićev režim počeo zloglasna djela protiv Srba, Židova i Cigana, Stepinac je svojim propovijedima kao maljem udarao tu nehumanu politiku.«

UMJESTO ZAKLJUČKA

Dr. Ante Ciliga Bio je često proganjan, pa se koristio raznim pseudonimima; Istrijanac, Jagić, Josip Kovač, Tone Proštinar, Tone Valić, Rošić, Anton Antonovič Zadvornij i dr. Svojim djelima ušao je u antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića.

Pročitajte više na: vecernji 

Jasenovac nije bio samo ustaški radni logor nego i partizanski logor smrti!

Dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi“ Sam kroz Europu“ spominje i dr. Spitzera, kao vanjskog liječnika u logoru Jasenovac. Dr Milan Spitzer bio je zagrebački Židov, koji se slobodno kretao i živio u Zagrebu kroz cijelo razdoblje NDH, skupa za ženom  i kćerkom!

Postavlja se pitanje; Ako je logor Jasenovac služio za likvidacije zatvorenika, čemu liječnik, čemu troškovi liječenja i lijekova za logoraše?

U Jasenovcu su pored Cilige bili Ratko Maček, Vladimir Velebit i mnogi znani i neznani i izašli iz Jasenovca živi i zdravi!

Dr.Ante Ciliga bio jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih ličnosti  što su potekle iz modernoga hrvatskog društva.

Dr. Ante Ciliga, jedna je od najneobičnijih ličnosti u novijoj istarskoj i hrvatskoj povijesti, ali i velikan koji nije dostojno vrednovan  i koji  je gotovo potpuno nepoznat široj javnosti u Hrvatskoj!

„ Dr. Ante Ciliga je bio samostalan i slobodan mislilac,  koji je čitav svoj život odbijao služenje kolonijalističkom i neokolonijalističkom sustavu vladanja svijetom i tražio emancipacijski put za slobodan i skladan razvoj svih naroda svijeta bez međusobnog ugnjetavanja i porobljavanja. Tito, na jednoj strani i Ciliga na drugoj, dva su potpuno suprotna i nepomirljiva koncepta. Ciliga nikada nije radio protiv interesa vlastitog naroda, a u korist Beograda, Londona, Rima, Haaga…ili Bruxellesa! Za njega bi bilo nepojmljivo masovno ubijanje vlastitog naroda zbog vlasti, posebice još k tomu u interesu tuđinaca, za njega bi bilo izručenje hrvatskih generala, dodvoravanje stranim centrima moći, lažno svjedočenje te izdaja vlastitog naroda i njegove države , nešto što bi se trebalo radikalno i najoštrije sankcionirati, a ne da se takvi uz pomoć, prije svega, (stranih) medija još nameću kao „progresivni i jedino prihvatljivi” likovi „hrvatske” politike!“ Napisao je Nino Mogorović, predsjednik Udruge „dr. Ante Ciliga“ iz Pule, koji ga je i osobno poznavao.

Komentari

Komentari

Lili Bencik

KOLIKO ĆE JOŠ PROJEKATA, PLANOVA I MEMORANDUMA NAPRAVITI SRBI U SVOJOJ ”VEKOVNOJ” TEŽNJI ZA VELIKOM SRBIJOM?

Objavljeno

- datum

NAKON PROČITANOG RAZGOVORA SA  POVJESNIČAROM STJEPANOM LOZOM, IZNENAĐENJE , POSTOJE JOŠ DVA DOKUMENTA O VELIKOM SRPSKOM  MITU,  NEOSTVARENOM I  MITOMANSKOM  VELIKOM SRBIJOM!

Toliko žrtava, toliko patnje i razaranja, i sve zato, jer se Srbi ne žele odreći svoga mita o Velikoj Srbiji, sve  na štetu drugih naroda u okruženju, a naročito Hrvata.

U javnost je Stjepan Lozo iznio projekat “HOMOGENA SRBIJA 1941” i ” Valerijanov memorandum! Srpske Pravoslavne Crkve”.

Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve”kaže Stjepan Lozo.

“Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandni alat za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba.  u drugoj do 8. kolovoza 180 000 a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300 000 Srba pobijenih u NDH.

NAČERTANIJE  IZ 1844 , GODINE ILIJE GARAŠANINA

Prvi puta se o Velikoj Srbiji počelo govoriti 1844. godine u Načertaniju ,Ilije Garašanina , srpskog književnika,  političara i premijera, poznatog  kao autora velikosrpskog programa Načertanije.

“Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na kraju 1844. godine – koji je važio sve do 1918. godine, a u određenim nijansama i bitnim smjernicama sve do danas. Osnovne postavke  toga programa jesu:

“Historijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne države”.

O kojoj to tradiciji “srednjovjekovne države” govore Srbi? Pa oni su nakon poraza na Kosovu polju 1389. godine, kada im je izginulo skoro cijelo plemstvo, bili pod turskom vlašću! Bili su turski vazali 500 godina! A jest im tradocija državnosti?

“Ovaj prvi pisani program vanjske politike Srbije trebao ju je predstaviti projekt Južnoslavenske države, a oslanjanjem na Francusku i Veliku Britaniju, ona bi trebala biti snažna prepreka prodora Rusije na Sredozemlje. ”

Koliko god je polazio od načela da “Balkan treba pripasti balkanskim narodima” s ciljem da “posle sloma Otomanskog carstva u Evropi treba sprečiti da ga ne zameni neka Velika sila, pre svega Austrija” u biti je cijeli Program bio koncipiran za stvaranje Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa vodećom ulogom Srbije.

Poznati su i velikosrpski projekti Srpske akademije nauka i umetnosti- SANU, MEMORANDUM 1,2 I 3, koji na osnovu srpske” ugroženosti” svojataju hrvatske teritorije i nakon izgubljenih ratova, propisuju kako  smanjiti štetu, opet okrivljavanjem Hrvata!

HOMOGENA SRBIJA 1941- TEKST

“Iskušenja srpskog naroda u ovome ratu, izazvana gubitkom države i slobode, dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:

1) da snagu države ne čini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog žiteljstva, pa ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost pogleda, smisao i ljubav za državu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrašnja sloga i duhovna povezanost naroda u času spoljne opasnosti, te spremnost njegova da za državu i njenu slobodu žrtvuje sve što ima pa i sebe sama;

2) da on tu istovetnost pogleda na državu, smisao i ljubav za državu i njenu nezavisnost može opet postići samo ako bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su mu za to dale Srbija i Crna Gora u prošlim ratovima i Grčka u sadanjem ratu.

Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost:

da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.

Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi, potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim se pruži prilika.

Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.

GRANICE

Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Ćustendilom.

2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorije Zetske banovine:

a) sva istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu za-štićavao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislići; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče6 i sve područje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.

b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju,

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička želj. pruga od Plaškog do Šibenika i severna želj. pruga od Okučana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lije vanjskog opštine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza: opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi želj. pruga Knin — Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako da granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza perušićkog istočni deo, preko koga prelazi želj. pruga; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opštine: Drež-nica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnički osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Stankovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Gra-dusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajnički osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti tako da želj. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Velić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica.

Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po duša, na kojoj je celo preduzeće Šipada,8. i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, i preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo — Banja Luka — Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laže, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo;

Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Rešicama.

5) Središnoj srpskoj oblasti — Drinskoj banovini — imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica.

Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do ispod Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj. Rimokatolička crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog sveštenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.

ODNOS PREMA OSTALIM JUGOSLOVENSKIM I BALKANSKIM DRŽAVAMA

Srbija ima da, verna svojoj prošlosti i svojoj misiji na Balkanu, bude i u budućnosti nosilac jugoslovenske misli, te prvi pobornik balkanske solidarnosti i Gledstonova principa »Balkan balkanskim narodima«. Vreme traži okupljanje manjih država u veće jedinice, saveze i blokove, a od Srba će to tražiti i njihovi prijatelji. Srbi će se tim traženjima rado odazvati, jer je to u duhu njihove istoriske misli na Balkanu. Srbi su tim putem pošli već onda kad su stvarali Jugoslaviju, i oni s toga puta neće natrag. Samo, kako je prvi korak na tome putu bio pogrešno učinjen u tome što su oni sve dali i u Jugoslaviju odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok su ostali — Hrvati i Slovenci i muslimani — pošli protivnim putem — da od Jugoslavije sve uzmu, a ništa da ne daju, to se sad ta greška mora ispraviti, a ispraviće se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, već u prvom času, i bez ičijeg pitanja, stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred označene, pa tek onda sa te osnovice, kao svršenog čina, pristupe uređenju svih ostalih pitanja i sa Hrvatima i Slovencima.

Jugoslavija bi, prema tome, imala biti urađena na federativnoj osnovi sa tri federalne jedinice: srpskom, hrvatskom i slovenačkom (Srbija, Hrvatska i Slovenija). I tek kad se to stanje sredi, kad se svi srpski krajevi povežu u jednu homogenu Srbiju i kad se sažive, onda bi se moglo pomišljati na uže zbli-ženje s Bugarima. Dotle bi se moglo s njima sarađivati na kulturnom i ekonomskom približavanju (prvo putem štampe, knjige, crkve, i društvenog upoznavanja, a drugo carinskom unijom).

Srbi, koji su se pre blizu pet vekova jedini na Balkanu ozbiljno oprli najezdi Osmanlija sa istoka na zapad,

Srbi, koji su u borbi sa turskom imperij om istrajali i prvi digli ustanak protiv Turaka,

Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moćiće to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji. Samo ta hegemonija mora da bude u veličini duha, u širini pogleda i daljini vidika, u smelosti političke misli, u odlučnosti političke akcije, za što su Srbi do danas dali dovoljno primera i dokaza u svim odlučnim časovima svoje prošlosti. I kao što je sadašnjost samo krajnja tačka prošlosti, i budućnost valja da im bude produžena linija prošlosti.

DRUŠTVENO UREĐENjE

Društveno uređenje u Jugoslaviji, zasnovano na neograničenom liberalizmu, bilo je u nesređenim poratnim vremenima zloupotrebljavano i iskorišćavano na štetu slabijih od strane jačih i od strane pojedinaca na štetu zajednice. To je remetilo potrebnu ravnotežu u privrednom životu, a vodilo rasulu nacionalnog i društvenog morala i javnog života, u Srbiji rad ima da bude osnov, cilj i smisao života svakog čoveka te da bude pravedno nagrađen prema kvalitetu i kvantitetu; kapital ima da bude sredstvo kojim će srpski narod da ostvaruje svoju istorisku misiju na polju narodne odbrane, narodne privrede i narodne kulture, te obezbedi svoj narodni opstanak, ali nosilac kapitala i kapitalizma ima da bude u prvom redu država.

I privatni kapital je narodna svojina, i ima da bude pod zaštitom, ali i pod nadzorom države, te da i on posluži dobru naroda i zajednice.

Država ima da stvori svakom svom državljaninu mogućnost rada i zarade, te da svakog osigura za slučaj bolesti, starosti i iznemoglosti.

Sloboda ličnosti, lične inicijative i lične imovine ima biti svakom državljaninu obezbeđena zakonom; samo ta sloboda ne sme biti zloupotrebljavana i iskorišćavana ni na štetu drugog čoveka ni na štetu zajednice.

Sloboda misli, sloboda vere i sloboda štampe ima također biti obezbeđena, ali ne sme biti zloupotrebljavana.

Crkva, kao organizacija, može biti u Srbiji priznata i pomagana samo ako je prema inostranstvu potpuno nezavisna i ako u Srbiji ima svog vrhovnog poglavara.

Na verskoj osnovi ne mogu se stvarati političke partije.

Štampa ima da služi narodu i državi, te podizanju javnog morala.

NARODNI PREPOROD

Da se postigne preuređenje države i njenog društvenog stanja, srpskom narodu je potreban opšti narodni preporod u svima njegovim redovima i na svim poljima narodnog života. Za taj preporod potrebno je pribrati i okupiti sve narodne snage, ne deleći srpski narod po klasama, jer se on deli samo po zanimanjima, koja valja sva da budu časna i po zajednicu korisna, te da sva rade u jednom istom smeru u punoj harmoniji, da se u svom radu dopunjuju i ispomažu. U prve redove valja da uđu intelektualci — prosvećeni sinovi srpskog naroda i njegova omladina, te da daju primere svoga pregalaštva, sa-mopregora, reda, rada i discipline, i da izgaraju na svojim dužnostima.

Stevan Moljević, u Nikšiću, 30. juna 1941 god.”Četnički dokumenti iz Drugog svetskog rata Dokumenat se nalazi u omotu na kome piše: Dr St.[evan] M.folje-vić] »HOMOGENA SRBIJA«.http://www.znaci.net/ zb/4_14_1_1.htm

Što reći na ovaj dokument?  Pitam se sa kojim pravom, se Srbi postavljaju kao da su hrvatske zemlje dobili na poklon ili u dotu, kao da hrvatski narod ne postoji, svojataju prostor koji  nije njihov, niti su ga dobili . Jednostavno u toj svojoj mitoligiji  i agresiji postali su  iracionalni! Na osnovu čega , kojeg prava sebe vide kao jedini narod na ovom dijelu zemaljske kugle, koji ima pravo na državu i domovinu?

Hrvati su prvi došli na prostore današnje Hrvatske, naseljavali se od 6. stoljeća, prihvatili katoličanstvo i rimskog Papu, te zapadno-europsku kulturu. Izašli su na Jadransko more i naselili se u bizantske gradove na obali , prihvatili  kulturu i običaje tih gradova.

Srbi su se kasnije naselili, ali u unutrašnjost, u primorje i obalne gradove su  se već naselili Hrvati. Od tada Srbi nikako ne mogu priznati Hrvatima pravo na Jadran i jadransku obalu, već stalno iznova nekim novim projektom ili memorandumom planiraju agresivni pohod na hrvatske krajeve.

Tko je bio Stevan Moljević pisac HOMOGENE ZEMLJE?

Dr Stevan Moljević (1883, Rudo- 1959 ,Srijemska Mitrovica), odvjetnik u Banjaluci, član Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, osnivač Francuskog i Engleskog kluba i predsjednik Srpskog kulturnog kluba u tom mjestu. 10, travnja 1941.godine  pobjegao je u Crnu Goru. Član je četničkog Centralnog nacionalnog komiteta (dalje: CNK) od kolovoza 1941. godine, do kraja siječnja 1944 ,godine.(Arhiv VII, Ca, k. 3, reg. br. 27/1). Član je Štaba četničke Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini ,(dalje: VK JVUO) početkom svibnja 1942. godine  uključen u tzv. civilni (politički) dio ) VK JVUO, u kome su se već nalazili Dragiša Vasić (podpredsednik Srpskog kulturnog kluba u Beogradu) i dr Mladen Žujović (član Republikanske stranke). Po povratku VK JVUO iz Crne Gore u Srbiju (početkom ljeta  1943. godine ) preuzima ulogu političkog rukovoditelja  četničkog pokreta Draže Mihailovića (dalje: četnički pokret DM) i savjetnika Draže Mihailovića po političkim pitanjima (do tada je to bio Dragiša Vasić). Sa Dražom Mihailovićem organizira (krajem siječnja 1944) četnički kongres u Srbiji (Valjevo). Autor je više političkih dokumenata četničkog pokreta Draže Mihajlovića  (»Deklaracija od 1. i 12. 1943«, »Poruka Hrvatima«, Poruka Muslimanima«, »Pred nama je jedan put« i dr.). i sa njim ostao sve do razbijanja četničkih jedinica od strane NOVJ (kraj travnja 1945.godine. ) Vlastima FNRJ  predao se 3. rujna  1945. godine .Osuđen je na 20 godina robije i poslije  pomilovan (Arhiv VII, Ča, k. 260, reg. br. 26-2/1 i 34-2/1).

VALERIJANOV MEMORANDUM

Valerijanov memorandumom dokument je Srpske Pravoslavne Crkve,  episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941.godine
njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije,generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih!

Taj  pamflet, s 24 fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je donio dr. Miloš Sekulić,  a fotografije su također bile krivotvorene. Nije isključeno, da su one djelo njemačke obavještajne službe. Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257-268.; Bićanićevje tekst izazvao bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34-39. i d.)Upravo taj dr Miloš Sekulić bio je četnički kurir posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Taj Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom kazuje da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo „osim pojedinačnih slučajeva“ „nikakvog značajnijeg progona Srba“.

I samo logičkim zaključivanjem, ne može se u roku tri mjeseca (od lipnja, do rujna 1941 godine) pobiti 300 000 ljudi?

Usporedbom popisa  stanovništva iz 1939. godine ,  i nakon rata lako se te brojke poništavaju.

Kao autonomna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, Banovina Hrvatska  brojila je 4.403.199 stanovnika. Od toga je bilo 3.235.830 Hrvata (3.061.680 katoličke i 174.150 islamske vjeroispovijedi), 847.005 Srba, 40.524 Slovenca, 62.647 Madžara, 96.023 Nijemca, 40.939 Čeha, 13.189 Slovaka, 5 498. Rusa, 7.468 Ukrajinaca, 5.414 Poljaka, 6.867 Talijana i 41.956 ostalih.
Izvan Banovine je, po službenim podatcima banovinskih vlasti, otisnutima na
dopisnici sa zemljovidom Banovine, u nakladi Seljačke sloge (Zagreb, 1939.),
ostalo 421.198 Hrvata, od toga 205.987 u BiH, 121.741 u Vojvodini, 31.227 u
Srijemu, 14.172 u Boki Kotorskoj, 19.354 u Sloveniji, 28.717 u Srbiji i Crnoj Gori,
te oko 800.000 izvan Jugoslavije (u Istri, Gradišću, Americi itd.).

Prvi poslijeratni popis stanovništva 1946.godine u Hrvatskoj je planirano popisati najmanje 300.000 ljudskih gubitaka, no pokazalo se kako je taj broj nerealan i nedostižan te rezultati popisa nisu obznanjeni.

Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945., tijekom Drugoga svjetskog rata okupacijske su snage i njihovi suradnici odgovorni za smrt 132.098 civilnih osoba na području Hrvatske. No po utvrđenim počiniteljima zločina, život je izgubilo 109.002 osobe. Ni jedna brojka nije ni blizu  onih lažnih 300 000 , koje SPC po valerijanovom memorandumu širi po svijetu.
Pročitajte više na:  – ZvonimirDespot/blog.vecernji.hr

Tu klevetu i stigmu ustaštva i zločinaca, Srbi šire i potenciraju i danas. Dovoljno je samo spomenuti izložbu o Jasenovcu u zgradi UN, koju su Srbi organizirali 26. siječnja 2018. godine. A hrvatska diplomacija ne poduzima ništa da se takvim propagandnim lažima suprostavi istinom.!

Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohteVölker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; to tako izgleda nakon što je papa Franjo dopustio da ta Crkva suodlučuje o tome je li naš veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem.

Lili Benčik

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Lili Bencik

IMAJU LI SVE ŽRTVE PRAVO NA SJEĆANJE NA SVI SVETE I DUŠNI DAN? IMAJU LI PRAVO NA DOSTOJNO OBILJEŽJE I PIETET?

Objavljeno

- datum

Goblje hrvatskih vojnika u Hlebivki, Galicija, o kojem se brinu mjestani, a ne naša, ni ukrajinska država (foto: Hrv. drž. arhiv)

 NARAVNO DA IMAJU, ALI MNOGIMA JE USKRAĆENO     Svi sveti je dan spomena na kršćanske mučenike, a slavi se još od 4. stoljeća,

Dušni dan je je nastao inicijativom benediktinskog opata Sv. Odilona 998.godine, a Vatikan ga je potvrdio 1311. godine.Na taj dan služe se mise za spas i pokoj duša umrlih.

Običaj je na dan Svi Sveti uređivanje i posjećivanje groblja, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na grobovima pokojnih članova obitelji. prijatelja, poznanika i velikana.

Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama, jer svijetlost svijeća umrlim dušama osvjetljava put i daje toplinu u mraku.

Nažalost mnoge obitelji ni na taj dan nemaju gdje upaliti svijeću za svoje pokojnike, jer ni  ne znaju gdje su izgubili život i gdje im kosti počivaju.

Hrvatski narod je kroz svoju tisućljetnu povijest stalno suočen sa agresijom na njegovu zemlju i njegove domove. Dok su pojedini krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlasti hrvatski su mladići bivali novačeni u tuđinsku vojsku i ginuli za kraljeve i careve.

PRVI SVJETSKI RAT

U 1.svjetskom ratu boreći se na strani Austro-Ugarske,  Hrvati su se uglavnom ratovali u Galiciji  (protiv Rusije) i na Soči  (protiv Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava. Veliki dio poginulih ostavio je svoje kosti u tuđini, neobilježenih grobova, bez imena i oznaka u Galiciji, na Soči i drugim bojištima! Njihovi bližnji nemaju gdje zapaliti svijeće, ni donijeti cvjetak.

“Cijelo stoljeće nije se znalo gdje su  razasute kosti, desetaka tisuća poginulih domobrana, tog topovskog mesa koje će diljem fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije. Utoliko je važnije, a gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Glybivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika na istočnom bojištu. U spomen na njih, pripadnike 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, sve ove godine uzdizali su se križevi sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, no njihova imena sve do danas – upravo kad svijet obilježava 100. godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata – nisu bila poznata.”

Pročitajte više na: Večernji.hr

Samo sedamdesetak metara dalje od groblja postoji i spomenik hrvatskim vojnicima, a lokalno stanovništvo svoju im je zahvalnost pokazalo postavili su  ulazna vrata deset metara visoka i široka, s natpisom “U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i hrvati, 1916.-1917.”

Pročitajte više na: Galicija: najveća klaonica hrvatskih vojnika u I svj. ratu

VIRIBUS UNITIS

A u noći sa 31.listopada 1918, na 1.studeni 1918. godine u pulskoj luci otišlo je na morsko dno oko 400 mornara, uglavnom Hrvata, koji su potopljeni sa brodom Viribus Unitis, nakon što su ga talijanski diverzanti minirali. Sa admiralskim brodom, na kojem se vijorila  hrvatska trobojnica, otišao je na dno mora i admiral Janko Vuković Potkapelski. Svega mjesec dana austro-ugarska flota bila je pod hrvatskim stijegom. U Istru, dio  Primorja i Dalmacije  ušli su  Talijani, a ostali dio “kao guske u magli ” ušao je u državu SHS. Ni ovim mornarima ne znaju se imena, nisu se vratili svojim obiteljima. Jedino se pojedine udruge sjete baciti vijenac cvijeća u more, u znak sjećanje na njihovu žrtvu.

DRUGI SVJETSKI RAT I PORAĆE

Drugi svjetski rat donijeo je nove žrtve hrvatskom narodu. Podijeljene  između partizanskih, ustaških, fašističkih i nacističkih. Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neljudskost  i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne, kao što je primjerice bio slučaj sa najmanje nekoliko tisuća žrtava savezničkih bombardiranja u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata. No žrtve savezničkih bombardiranja često su u jugoslavenskim iskazima žrtava rata označene kao žrtve nacističkog odnosno fašističkog terora.

Pročitajte više na: Vecernji.hr

Jugoslavenski režim manipulirao je brojem žrtava, radi ratne odštete, propagande, sve sa ciljem učvršćivanja  vlasti i homogeniziranja naroda. Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu poslani su podatci da je u logoru Jasenovac do potkraj 1943. ubijeno najmanje 600.000 osoba, najviše Srba, zatim Židova, Roma i Hrvata. Tako je neutemeljena procjena ušla i u međunarodni optjecaj i postala odrednicom za sva kasnija preuveličavanja žrtava logora Jasenovac. Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946., Sastavljeno  bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika koje kakvih komisija , nevjerojatnih pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, osnova  je na kojoj  se zasniva mit o logoru Jasenovac. Prema prvom popisu ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947. u logorima NDH život je izgubilo 25.773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15.792 i logora Stara Gradiška 2.927. Prema, podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. u svim logorima na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 89.851 osoba. No znatne su žrtve stanovništva Jugoslavije, i Hrvatske, i u logorima u Trećem Reichu i u logorima ostalih okupacijskih zemalja.

Manipuliranje žrtvama nastavlja se do današnjeg dana. Po popisima u logoru Jasenovac žrtve su viktimizirane više puta, jer su poginule i umrle daleko od Jasenovca i opet stavljene na popis stradalih u Jasenovcu. To je nedopuštena ponovna viktimizacija žrtava.

Jugoslavenski je režim krajnje neljudski, licemjerno, lažljivo , pokvareno i nepravedno, manipulirao sa brojem žrtava u 2.svjetskom ratu na području Jugoslavije do brojke od 1,7 milijuna žrtava. Međutim uspoređujući popise stanovništva prije i nakon rata, srpski se nacionalni korpus uopće nije smanjio, dok je hrvatski znatno izgubio na brojnosti.  Prikrivanje stvarnoga broja žrtava pogodovalo je politici njihova stalnog uvećavanja kao podlozi za tezu o stalnoj životnoj ugroženosti Srba zbog »urođene genocidnosti« Hrvata.

Konačni popis žrtava je bio dovršen 1964. godine i on je govorio o oko milijun poginulih (zajedno s poginulim pripadnicima kvislinških postrojbi). Zbog iznenađenja “malenim” brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu. Popis iz 1964  odmah je po dovršetku bio proglašen državnom tajnom tako da je postao gotovo potpuna nepoznanica za stanovnike Jugoslavije. Prvi put će izaći u javnost 1989. godine u časopisu Danas.[16]hr.wikipedia.org/…/Demografski_gubici_Jugoslavije_u_Drugom_svjetskom_ratu

Englezi su  predajom na Bleiburga u svibnju 1945.godine, Titovoj vojsci mnoštvo civila i vojnika različitih postrojbi, a ne samo ustaša, prekršili Treću Ženevsku konvenciju o statusu ratnih zarobljenika i odgovorni su za masovne likvidacije. Znaju oni to veoma dobro, jer su produžili tajnost dokumenata sa Bleiburga, za još 20 godina, dok svi sudionici ne umru.

Trećom Ženevskom konvencijom status ratnih zarobljenika priznat je i civilima (u slučaju zarobljavanja), koji prate oružane snage,  iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao i članovima posada trgovačke mornarice i civilnog zrakoplovstva. Pored ovih osoba status ratnih zarobljenika imaju i pripadnici oružanih snaga okupiranih zemalja ukoliko okupator odluči da pristupi njihovom interniranju.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67817

Cijelim putem po Sloveniji , prema Hrvatskoj otkrivaju se nakon 70- godišnje šutnje, stravični zločini počinjeni u osvetničkoj misiji po izravnom naređenju Josipa Broza Tita. Napunjeni su rudnici, rovovi sa likvidiranim  ljudima, koje se mjeri u desecima tisuća.

Citiram dio članka; http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:539789-Ruka-osvetnica-na-delu

“Kad se Veliki zločin primakao kraju, Tito je odlučio da napusti Beograd i da razvoj događaja prati iz Zagreba. Pet dana je svakodnevno primao izveštaje o masovnim likvidacijama u Sloveniji, petog je, povodom svog iskontruisanog rođendana, 25. maja, primio prvu štafetu mladosti, a šestog se uputio u Kumrovec. Da radost zbog onoga što se desilo prvo podeli sa svojim zemljacima:

– Mi smo zemlju očistili ne samo od njemačkih osvajača, nego i od domaćih izroda – kaže on 26. maja 1945.

Nekoliko sati kasnije na Kongresnom trgu u Ljubljani bio je još konkretniji:

– Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći – govorio je on hiljadama ljudi s terase Ljubljanskog univerziteta.

Posle mitinga, Titu je u Ljubljani priređen svečani ručak.

Sve ono što se tih dana događalo širom Slovenije, “stvari je izbliza pratio” Josip Broz.

– Novine iz tog perioda, kao što su “Slovenski poročevalec”, “Ljudska pravica”, potvrđuju da je Tito neprestano boravio u Ljubljani od 24. maja do 1. juna, što je dakako veoma indikativno – veli dr Ferenc. “Tito i Ranković u Mariboru i Celju”, “Tito i Ranković u Gorenjskoj”… samo su neki od naslova iz tog vremena. Obilazili su dakle teren, s njima je bio i slovenački šef Ozne Ivan Maček Matija. I nema sumnje da su razgovarali o tome. Šta su se, pak, dogovorili, za sada se ne zna. Nema pisanih tragova. No, ako se, pak, uzme u obzir Titov govor od 26. maja u Ljubljani, stvari su mnogo jasnije. Govor je objavljen na prvoj strani lista “Slovenski poročevalec” (novine Oslobodilne fronte Slovenije) od 27. maja 1945. pod naslovom preko cijele strane “Dostojno ćemo braniti i odbraniti svoje tekovine”.

“Što se tiče onih izdajnika”, rekao je Tito, “koji su bili u svojoj državi, u svakom narodu posebno, to je stvar prošlosti… Samo manjem dijelu izdajica je uspjelo pobjeći pod okriljem pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina više nikada neće ugledati naše divne planine, cvjetna polja. Ako bi se ipak to dogodilo, biće veoma kratkog vijeka”…”

Ljudi su ubijani i bacani  u rudnike -Huda i mnoge druge jame  po  Sloveniji , fojbe u Istri , samo da se zamete svaki trag. Znači da su znali da čine teško kazneno djelo protiv čovječnosti, kada su za sobom pomno zatirali tragove. Tim žrtvama nema tko upaliti svijeću, ni donijeti cvijeće.

DOMOVINSKI RAT

Ne bi bilo Srebrenice, ni Vukovara, ni Škabrnje, ni mnogih drugih mjesta, da su zločinci iz 1945. kažnjeni!

Stravični zločini počinjeni u Domovinskom ratu 1991-1995 izravna su posljedica nekažnjenih zločina počinjenih poslije završetka  2. svjetskog rata  od strane yugokomunista, pod izravnom Titovom kontrolom. Čak su bili i ubrzavani!!!

Yugokomunistički duh nekažnjenih zločina protegnuo se i na zločine počinjene u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj, gdje hrvatsko Pravosuđe ni nakon 27 godina nije ” uspjelo ” kazniti počinitelje. Nečovječno. stramotno, nemoralno i nepojmljivo u 21.stoljeću!

Hrvatske žrtve srbočetničke agresije, potpomognute sa JNA,  nemaju jednak tretman sa partizanskim žrtvama počinjenim od strane Ustaškog režima.

Izraziti primjer je Ploča poginulih pripadnika HOS-a koja je morala biti izmještena. Nesrazmjer velikog kamenog cvijeta Jasenovca i male ploče na zidu zgrade vrtića u Jasenovcu simbolično pokazuje nesrazmjer borbe Davida i Golijata. Gdje je Hrvatska David, koja je uspjela pobjediti Golijata Srbiju i JNA koja je bila 3. armija po snazi u Europi!

Iza Domovinskog rata ostala je još  uvijek nepoznata sudbina 1.508 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 414 smrtno stradalih osoba, po podacima Ministarstva branitelja! Ni tim žrtvama nema se gdje zapaliti svijeća i donijeti cvijetak!

Hrvatske” političke elite” nažalost, još  uvijek su  yugokomunističkog mentaliteta, sakrivanja komunističkih i  srbočetničkih  zločina ili njihovog umanjivanja,  umjesto da stoje čvrsto na poziciji njihova otkrivanja i javne osude!

ZLOČIN JE ZLOČIN MA TKO DA GA JE POČINIO, I SVAKA ŽRTVA ZASLUŽUJE PIETET I POKOJ VJEČNI U MIRU GOSPODNJEM.

Lili Benčik

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Lili Bencik

NEPOSTOJEĆE ŽRTVE NA POPISU U JASENOVCU, A KOJE U JASENOVCU NISU NIKADA BILE

Objavljeno

- datum

KRIVOTVORENI POPIS ŽRTAVA JASENOVCA – DOKLE ĆEMO FINANCIRATI LAŽI!?

Nitko ne negira postojanje logora Jasenovac. Negira se broj zatvorenika i broj umrlih u logoru. Samo saznanje da su na popisu umrli na drugim mjestima ,je opravdana sumnja u manipulaciju brojem žrtava. Zato je traganje za istinom nužno potrebno! Evo dokaza da se manipulira žrtvama! Mještani mjesta Siverić pronašli su na popisu svoje mještane, koji Jasenovac nisu ni vidjeli! To je tek jedan mali dio, a koliko ih još ima ?

MJEšTANI MJESTA SIVERIĆ (Po Mili Prpa, Ul. Božidara Rašice br. 2 , 10000 ZAGREB) Zagreb, 03. siječnja 2009.g.

Uprava Spomen parka Jasenovac  44324 JASENOVAC

Poštovani! Priloženo Vam dostavljamo kopiju članka kojeg je objavio nas list SIVERIĆ u Bozičnom broju 2 (15) 2008.g. pod nazivom KRAĐA ŽRTAVA (Jasenovačka “istina” Jasenovac reseach instituta u New Yorku), a kojeg je prenijelo i nekoliko Internet portala, list Hrvatsko slovo i dr.
Iz tog članka se vidi da je taj Institut kojeg moralno i financijski podržava Kongres SAD-a na listu jasenovačkih žrtava uvrstio i (prema našem površnom istraživanju) 42 žrtve iz II: svjetskog rata iz našeg Siverića, koje nikakve veze nemaju sa Jasenovcem jer su nastradali u Dalmaciji, pretežno od angloameričkih bombardera, neki na kućnom pragu od četnika, a neki i u partizanskim jedinicama. Na spomenutu listu je umetnuto i nekoliko naših Siverčana, koji su, hvala Bogu, i sada živi i zdravi.

Prema čvrstim saznanjima nas Siverčana -iz mjesta Siverić niti jedna jedina osoba, bez obzira da li hrvatske ili srpske nacionalnosti, nije nastradala u Jasenovcu, jer beziznimno za svaku žrtvu sa sto postotnom sigurnošcu znamo gdje je poginula, od čije je ruke poginula i kada je poginula. To u našem Mjestu Siverić nikada nije niti najmanje bilo sporno. Uvrštenje naših siveričkih žrtava na Jasenovačku listu nas mjesšane Siverića naprosto je šokiralo! Da bismo nastalu situaciju umirili, kao istinoljubivim ljudima, molimo Vas da nam date sljedeće informacije.

1. Da li je Vasa lista, tj. Lista žrtava Spomen parka Jasenovac identična sa listom koju je objavio Jasenovac reseach institute New York na svojim internetskim stranicama.
2. Ako nije identična-da li se i na Vašoj listi nalazi neka od žrtava iz Siverića kao žrtva koja je nastradala u Jasenovcu.
3. Da li Spomen park Jasenovac surađuje s spomenutim Institutom u New Yorku na utvrđivanju Liste jasenovačkih žrtava, jer je malo za vjerovati da oni tamo samostalno istražuju to područje.
4. Da li ste spremni u Vaše ime spomenuti Institut upozoriti da niti jedan Siverčanin za vrijeme II. Svjetskog rata nije nastradao u Jasenovcu, i da li ste spremni od istih zatražiti da sve nase Siverčane po hitnom postupku skinu sa te liste, bez obzira da li su živi ili mrtvi
5. Kada će, i da li će službena Lista žrtava koju utvrđuje vaša Uprava Spomen parka Jasenovac biti objavljena na Internetu, kako bi mještani mnogih mjesta u RH i BiH, kao i
drugih područja provjerili da li je ta lista istinita ili je možda i ona sačinjena po principu spomenutog Instituta?

Mi, kao mještani mjesta Siverić, koji smo naprosto šokirani ovom spoznajom, nikada nećemo dopustiti da se manipulira sa našim časnim žrtvama, a još manje sa, i sada živućim, našim sumještanima. Mi smo istinoljubivi ljudi i ne želimo da se u Jasenovcu utvrdi niti jedna žrtva manje, ali niti vise od onoga kako se stvarno dogodilo. A najmanje da se preko naših časnih ljudi nesmiljeno u nečije političke svrhe povećava broj jasenovačkih žrtava, i to preko naših siveričkih žrtava, koje nisu imale ama baš nikakve veze s Jasenovcem.

Nikada nećemo pristati da se imena naših časnih siveričkih žrtava nalaze na toj lažnoj listi. I da bismo to ostvarili spremni smo se boriti, simbolično kazano, i do zadnjeg daha.Molimo Vas da nam na naše upite čim prije odgovorite, a u slučaju nikakvog odgovora ili odgovora koji nas svojim sadržajem neće zadovoljiti, uputit ćemo vam Otvoreno pismo i objaviti ga u sto većem broju medija.

Kao istinoljubivi ljudi želimo vam da u vašem radu i vi budete istinoljubivi, i da za svaku žrtvu prikažete samo istinite činjenice. Sve drugo bilo bi nečasno, a istina bi svejedno jednoga dana izbila na vidjelo, pa ma kako da je netko pokušava zaustaviti. Uvijek zadnju riječ o svemu ima ISTINA pa makar kasnila i stotinama godina.
Primite naše izraze štovanja. Za mještane Siverića Mile Prpa v.r.

2009-01-18 REAGIRANJA (br. 2)__ŽRTVE JASENOVCA_ Fwd: MJEŠTANI MJESTA SIVERIĆ —–Original Message—-From: Ante D..as Cc: dr..s Sent: Saturday, January 17, 2009 9:02 PM

Subject: POZDRAV! Već odavno san vidija da na stranici ” JASENOVAC RESEARCH INSTITUT ” ima toliko imena ljudi koji nemaju nikakvog dodira sa Jasenovcem !!! Tamo se spominje i ime mog rođenog djeda, AUGUSTIN DRNAS-ŠIMUNOV, kao žrtva Jasenovca. Mog djeda i još 51 mještanin sela Mravince streljala je njemačka vojska ( SS divizija Princ Eugen ), 27. rujna 1943. u Splitu! Tina i mene već odavno muči ta nepravda koja je tamo napisana, ali nismo znali kako da reagiramo…

Tamo san pronašao još puno, puno imena ljudi koji su iz mog mjesta i odgovorno tvrdim da nemaju nikakve veze s Jasenovcem. Neki su poginuli u partizanima, neki su streljani od Talijana i Njemaca, a neki su poginuli od raznih bombardiranja mjesta… Spominje ih se oko 50!

Da budem 100% siguran, imena sam već prepisao i  otići ću kod mog župnika, te ćemo
provjeriti u župnim knjigama točno za svakog spomenutog čovjeka gdje je poginija…

Drago mi je da su mještani Siverića reagirali, ne smijemo dopustiti da “svjetski centri moći” manipuliraju imenima naših poginulih i to upotrebljavaju protiv nas Hrvata, kako bi nas prikazali kao genocidan i ne znam ni ja kakav sve narod..
Pozdrav, Ante!

—————————— —————————— ——————-
From: Marijan Basic <marijan.ba…@gmail.com> Date:Jan 18, 9:09 am Subject: MJESTANI MJESTA SIVERIĆ To: Croatian News

Poštovani, kao što sam već spomenuo u ranijem dopisu, postoji taj “disclaimer” a i pravo na slobodu pisanja odnosno izražavanja… Fizički stranice se drže na području SAD-a, što znači da se u slučaju spora primjenjuje njihovo zakonodavstvo. Sumnjam da bi se američke vlasti ikada upustile u spriječavanje ovakve djelatnosti.
Najbolji način suzbijanja promidžbe je objavljivati činjenice, analize, intervjue sa preživjelima, razne vjerodostojne dokumente (npr. dnevnike, nadasve svu moguću dokumentaciju iz arhive NDH, SKH, SKJ itd.) *ali bez stranačkih boja* *pod jednom sličnom domenom npr.www.jasenovac-facts.com* Dakle neka vrsta online enciklopedije u kojoj će se objavljivati ozbiljne nalaze bez propagandističkih namjera.
*Istina je još uvijek najjači argument!”
2009/1/17 CroRadio.net <iv…@cyberdude.com>

2009-01-18 REAGIRANJA (br. 3)__SOLINSKA KRONIKA_ Fwd: MJEŠTANI MJESTA SIVERIĆ Solinska kronika, br. 131 (15. kolovoza 2005.) Solinski prilog razotkrivanju laži svjetskih razmjera
Piše: Marko MATIJEVIĆ

ŽRTVE DRUGOGA RATA POSTALE ŽRTVAMA ISTINE Na popisu jasenovačkih žrtava, koji je izradio newyorški Institut za proučavanje Jasenovca, prepoznali smo 167 osoba iz Solina koje su poginule u borbi ili su strijeljane ili umrle od posljedica ranjavanja. Na popisu su i neke osobe stradale u njemačkom bombardiranju Solina te dvoje koje su ubili partizani. Uz ime svakoga poginulog donosimo ime njegova oca ili majke, godinu rođenja te mjesto i godinu pogibije
Nedavno je Josip Kljaković Šantić u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju objavio šokantno otkriće o manipulaciji žrtvama Drugoga svjetskog rata. Naime, na internetskoj stranici http://www.jasenovac.org Instituta za proučavanje Jasenovca (Jasenovac Research Institute), koji je godine 1998. u New Yorku osnovala manja skupina američkih Srba i Židova, među imenima stradalih u ovome ustaškom logoru Kljaković Šantić je prepoznao imena umrlih u izbjegličkom logoru u El Shattu. Potaknuti njegovim otkrićem usporedili smo popis palih boraca negdašnjega solinskog UBNOR-a (Udruženje boraca narodnooslobodilačkoga rata) s popisom newyorškog Instituta.

Od 218 osoba iz Solina koji su poginuli u borbama na području bivše Jugoslavije ili su strijeljani ili umrli od posljedica ranjavanja tijekom Drugoga rata, prepoznali smo 167 za koje JRI tvrdi da su ubijeni u Jasenovcu. Štoviše, na popisu Instituta za proučavanje Jasenovca su i osobe stradale tijekom njemačkoga bombardiranja Solina u rujnu 1943. godine: Marko Bačić, Milan Bubić, Albina Novaković i Matija Žižić. Na popisu su i Marin Matijević i njegova sestra Ljubica koje su ubili partizani u studenom 1942. u Solinu. Vjerojatno je ovaj niz duži, ali zbog nesređenih podataka o civilnim žrtvama Drugoga rata navodimo samo one za koje pouzdano znamo kako i gdje su poginuli.

Valja napomenuti da su sastavljači popisa newyorškoga “istraživačkog” instituta griješili u prepisivanju. Tako je na više mjesta napisano Mato (Stipo, Lovro…) umjesto Mate (Stipe, Lovre…), Koja umjesto Kajo, tri puta je zamijenjeno ime poginuloga s imenom njegova oca, na više mjesta su zamijenjena slova č i ć, u više je slučajeva pogrešno navedena godina rođenja (npr. 1924. umjesto 1925. ili 1902. umjesto 1907.) te je jednom pogrešno napisano prezime (Škarić umjesto Škaričić).
Dakle, imena ove 173 osobe iz Solina iskorištena su, među inima, kako bi se “dokazalo” da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi i da bi se, u konačnici, podgrijavala teza o genocidnosti čitavoga jednog naroda. O tome nećemo govoriti na ovome mjestu, niti ćemo licitirati brojem ubijenih (odgojeni smo da zločincem nazivamo i onoga koji drugome želi smrt!). Tek želimo obiteljima poginulih, našim sugrađanima, udrugama boraca iz Drugoga rata i, konačno, čitavoj javnosti kazati da “netko” još jednom pravi žrtve od već ubijenih ljudi. Popis palih boraca negdašnjega solinskog UBNOR-a koji su ubrojani u jasenovačke žrtve

Banovac, Nikola (Mate), 1903., Studenci 1944.
Barišić, Ante (Jozo), 1923., Pevulje Gornje 1944.
Barišić, Kajo (Jozo), 1903., Solin 1942.
Barišić, Ljubo (Frane), 1909., Bisko 1943.
Barišić, Marin (Bariša), 1923., Hvar 1944.
Barišić, Marin (Luka), 1920., na rijeci Pivi 1943.
Barišić, Marko (Lovre), 1928., poginuo u borbi 1944.
Barišić, Mate (Telesfor), 1912., na Sutjesci 1943.
Barišić, Milan (Jozo), 1925., Posušje 1944.
Barišić, Miloš (Lovre), 1923., Knin 1944.
Blajić, Šimun (Ante), 1910., Račišće na Korčuli 1943.
Boban, Ante (Petar), 1910., Blato na Korčuli 1944.
Boban, Dujo (Marin), 1923., na rijeci Pivi 1943.
Boban, Ivan (Ante), 1902., Kučine 1943.
Boban, Ivan (Jerko), 1922., Prijedor 1942.
Boban, Jozo (Petar), 1911., Kamen 1943.
Boban, Kajo (Petar), 1905., Vrlika 1943.
Boban, Mijo (Jerko), 1914., Vis 1944.
Boban, Milan (Jerko), 1919., Split 1944.
Boban, Vica (Marin), 1925., Bare 1943
Boban, Srećko (Stipe), 1917., Split 1942.
Bojčić, Jure (Nikola), 1907., Donje Bare 1943.
Bojčić, Milivoj (Ivan), 1925., Sutjeska 1943.
Boljat, Marko (Andrija), 1908., Sutjeska 1943.
Boljat, Petar (Andrija), 1917., Bosansko Grahovo 1944.
Boljat, Vinko(Andrija), 1915., Split 1942.
Borjan, Žarko (Ilija), 1927., Miljevina 1943.
Bubić, Dragomir (Mate), 1924., Ivanjica 1944.
Bubić, Ivan (JOzo), 1915., Solin 1942.
Bubić, Ivan (Martin), 1904., Nevesinje 1943.
Bubić, Jela (Mate), 1919., Nevesinje 1943.
Bubić,Jozo (Nikola), 1884., Solin -Majdan 1942.
Bubić, Mate (Marin), 1919., Kifino Selo 1943.
Bulj, Jakov (Dujo), 1906., na rijeci Pivi 1943.
Crmarić, Ivan (Nikola), 1919., Zelengora 1943.
Čerina, Ivan (Nikola), 1925., Sutjeska 1943.
Čerina, Jakov (Grgo), 1912., Drniš 1942.
Čerina, Jerko (Jozo), 1913., Dragoš sedlo 1943.
Čerina, Jozo (Marin), 1912., Zelengora 1943.
Čerina, Jozo (Martin), 1912., Sutjeska 1943.
Čerina, Marko (Jozo), 1920., Zlopolje 1943.
Čukušić, Ante (Ivan), 1902., Vrlika 1943.
Delale, Drago (Ante), 1925., Dugi Rat 1943.
Delale, Nikola (Ante), 1923., Gornje Bare 1943.
Drašković, Ljubomir (Ante), 1924., Livanjsko polje 1944.
Drašković, Marija (Ante), 1919., Miljenina 1943.
Drašković, Mirko (Lovre), 1920., Šibenik 1942.
Drašković, Zdravko (Ante),1915., Crna Gora 1943.
Dude, Ante (Blaž), 1896., Sušak 1945.
Dude, Miloš (Silvestar), 1920., Sutjeska 1943.
Gizdić, Vjekoslav (Frane), 1902., Sutjeska 1943.
Gregorac, Dragutin (Josip), 1924., Sutjeska 1943.
Gregorac, Edo (Josip), 1921., Dicmo 1943.
Grubić, Anđelko (Stipe), 1921., Pelješac 1943.
Grubić, Klemento (Mijo), 1914., Zelengora 1942.
Grubić, Martin (Marin), 1909., Vidimlije-Glamoč 1942.
Grubić, Nedjeljko (Mijo), 1905., Lepoglava 1941.
Grubić, Veseljko (Mate), 1922., Vrlika 1943.
Grubišić, Davor(Dujo), 1940., Jahorina 1943.
Grubišić, Dujo (Dujo), 1915., Jahorina 1943.
Grubišić, Grgo (Dujo), 1922., Sutjeska 1943.
Grubišić, Ivan (Ante), 1911., Glamoč 1943.
Grubišić, Stipe (Jakov), 1915., na Ozrenu 1943.
Grubišić, Vicko (Martin), 1924., Vidimlije-Glamoč 1942.
Grubišić, Vinka (žena Duje), 1919., Jahorina 1943.
Jankov, Marin (Jure), 1907., Bosansko Grahovo 1944.
Jelaš, Drago (Manda), 1920., Prolog-Livno 1944.
Kaćunko, Silvestar (Ante), 1914., Sutjeska 1943.
Karaman, Ivan (Jure), 1926., Milna na Braču 1944.
Katić, Ante (Jozo), 1920., Zelengora 1943.
Katić, Ante (Marin), 1915., Ruduša 1941.
Katić, Ante, (Mate), 1926., Studenci 1943.
Katić, Frane (Ante), 1912., Zagreb 1944.
Katić, Ivan (Jozo), 1923., Sutjeska 1943.
Katić, Ivan (Marin), 1922., Livno 1943.
Katić, Ivka (Petar), 1924., na Cincaru 1944.
Katić, Jerko (Mate), 1924., Solin-Blaca 1944.
Katić, Kajo (Špiro), 1909., Golubić 1944.
Katić, Nedjeljka (udova Blaža), 1895., Sutjeska 1943.
Katić, Nikola (Jozo), 1911., Posušje 1943.
Katić, Srećko (Martin), 1919., Livno 1944.
Katić, Vojmir (Blaž), 1924., kod otoka Šolte 1944.
Kljaković Gašpić, Jozo (Mate),.,na Kozjaku 1942.
Kljaković Gašpić, Milivoj (Marin), 1927., Mathausen 1943.
Kljaković Gašpić, Nikola (Jozo), 1921., Tjentište 1943.
Kljaković Gašpić, Stipe (Ivan), 1920., Gornje Bare 1943.
Kljaković Šantić, Fabjan (Jerko), 1923., Bare 1943.
Kulić, Dujo (Josip), 1922., Bare 1943.
Maretić, Ivan (Stipe), 1927., Neum 1944.
Marušić, Jerko (Mate), 1916., Zelengora 1943.
Marušić, Martin (Mate), 1900., Donje Bare 1943.
Marušić, Milan (Stipe), 1924., Dragoš sedlo 1943.
Marušić, Milka (žena Jerka), 1922., Cista Provo 1943.
Marušić, Nevenka (Martina), 1925., Bare 1943.
Matijević, Mate (Marko), 1924., Podgradina-Vrlika 1944.
Meštrović, Ante (Mate), 1925., Zelengora 1943.
Mikelić, Fabjan (Kajo), 1922., Studenci 1943.
Milanović, Mirko (Ante), 1917., Grabovac 1944.
Milišić, Ante (Luka), 1876., Solin-Majdan 1942.
Milišić, Ante (Petar), 1923., na rijeci Pivi 1943.
Milišić, Dujo (Jerko), 1923., kod Čelebića 1943.
Milišić, Fabjan (Ante), 1915., Livno 1943.
Milišić, Ivan (Jure), 1926., Klis 1943.
Milišić, Kruno (Ante), 1921., Nevesinje 1943.
Milišić, Marin (Ivan),1922., umro od posljedica ranjavanja 1945.
Milišić, Marko (Petar), 1922., na Pivskoj planini 1943.
Milišić, Martin (Kajo), 1922., Vrlika 1942.
Milišić, Milan (Duje), 1924., na području Budnje 1943.
Milišić, Mileva (žena Ante), 1896., na rijeci Pivi 1943.
Milišić, Petar (Marko), 1900., Mratinje 1943.
Milišić, Rade (Ivan), 1919., Han kod Sinja 1944.
Ninčević, Branko (Marin), 1924., Nevesinje 1943.
Ninčević, Kajo (Stipe), 1915., na rijeci Pivi 1943.
Ninčević, Lovre (Ivan), 1913., Cigelj 1944.
Ninčević, Lovre (Marin), 1920., Miljevina 1943.
Ninčević, Marin (Luka), 1920., na rijeci Ugri 1944.
Ninčević, Mate (Stipe), 1923., kod Jablanice 1944.
Ninčević, Roko (Marin), 1910., Sutjeska 1943.
Ninčević, Stipe (Mate), 1890., Solin-Majdan 1942.
Ninčević, Vlado (Ante), 1915., Sutjeska 1943.
Novaković, Ante (Jerko), 1925., Crna Gora 1943
Parać, Boris (Petar), 1919., Golubić 1944.
Parać, Vojko (Marko), 1922., između Knina i Drniša 1944.
Pletikosić, Ante (Mate), 1905., Studenci 1943.
Pletikosić, Ivan (Duje), 1904., Sutjeska 1943.
Podrug, Blaž (Andrija), 1921., Jelsa 1943.
Podrug, Ivan (Ante), 1923., na rijeci Neretvi 1943.
Poljak, Ante (Martin), 1922., Ilirska Bistrica 1945.
Poljak, Milan (Mate), 1926., Grahovo 1944.
Poljak, Vjera (Mate), 1924., Konavli 1944.
Radić, Marko (Ivan), 1903., Bitelić 1944.
Reić, Ivan (Stipe), 1907., Knin 1943.
Roguljić, Albina (Božo), 1923., Pelješac 1944
Sesartić, Ante (Andrija), 1918., Beograd 1944.
Sesartić, Jozo (Jakov), 1925., Široki Brijeg 1945.
Sesartić, Marin (Ivan), 1908., Zelengora 1943.
Sesartić, Mijo (Ante), 1915., na Vlasenici 1943.
Sesartić, Vicko (Ante), 1910., Sutjeska 1943.
Spajić, Jozo (Jozo), 1923., Zelengora 1943.
Spajić, Luka (Mate), 1905., Sutjeska 1943.
Spajić, Marko (Šimun), 1925., Gornji Vakuf 1943.
Spajić, Milan (Šimun), 1921., Bare 1943.
Stojić, Frane (Marin), 1921., Jajce 1942.
Stožer, Zoran (Grgo), 1919., Jajce 1942.
Škaričić, Danijel (Mate), 1920., Dicmo 1941.
Vidošević, Milan (Mijo)), 1922., Sutjeska 1943
Vrgoč, Jozo (Bariša), 1913., Orlovača 1943.
Vrgoč, Kruno (Špiro), 1911., Miljevina 1943.
Vrgoč, Vicko (Bariša), 1911., na Tari 1943.
Vučica, Ante (Ivan), 1910., Dicmo 1943.
Vučičić, Antiša (Ivan), 1912., Aržano 1942.
Vučičić, Ante (Špiro), 1906., Sutjeska 1943.
Vučičić, Jozo (Mijo), 1904., Crni Lug 1944.
Vučičić, Marija (Jozo), 1925., Foča 1943.
Vučičić, Milan (Ivan), 1919., Muć 1943.
Vučičić, Mirko (Ante), 1918.,Sutjeska 1943.
Vuleta, Nikola (Mate), 1921., Vis 1944. V
ukšić, Jakov (Kajo), 1916., Bosansko Grahovo 1944.
Žižić, Ante (Špiro), 1907., Zelengora 1943.
Žižić, Ivan (Luka), 1912., Sutjeska 1943.
Žižić, Ivan (Vjekoslav), 1924., Klan 1943.
Žižić, Marin (Dujo), 1919., na rijeci Pivi 1943.
Žižić, Marin (Martin), 1924., Knin 1944.
Žižić, Mihovil (Ante), 1921., Sutjeska 1943.
Žižić, Stipe (Bariša), 1913., Gračac 1944.
Žižić, Špiro (Ivan), 1925., Otišić 1942.
Žižić, Zvone (Ivan), 1925., Knin 1944
REAGIRANJA (br. 4)__ŽRTVE JASENOVCA_ Knjiga Mladen Ivezic —–Original Message—-
8
From: Tomislav Nurnberger To: Damir Borovcak Sent: Sunday, January 18, 2009 3:52 PM Subject: Re: REAGIRANJA (br. 2)__ŽRTVE JASENOVCA_ Fwd: MJEŠTANI MJESTA SIVERIĆ

Povjesnik Mladen Ivezić: Jasenovac-brojke (VN, Zagreb, 2003.) Recenzenti: Akademik Josip Pečarić, Prof Dr. Ivan Biondić, Željko Olujić

Pogledajte zašto liberalkomunistička vlast nije dotirala ovu knjigu, ali je protiv njezina auktora poslala Ured za borbu protiv organiziranog kriminala. Ivo Goldstein auktora sudski progoni za rasizam. Sve to zbog povjesne istine. Kupnjom knjige pomoći ćete povjesnici, istini i Hrvatskoj.
Cijena 50 kn + poštarina Narudžbe:tan@hrvati-amac.com

2009-01-19, OTVORENO PISMO UPRAVI SPOMEN PARKA JASENOVAC MJEŠTANA MJESTA SIVERIĆ  UPRAVI SPOMEN PARKA JASENOVAC

Poštovani!

Kao što Vam je već dobro poznato, naš list SIVERIĆ broj 2(15) 2008. objavio je članak KRAĐA ŽRTAVA-Jasenovačka “istina” Jasenovac reseach instituta u New Yorku.

Iz tog članka se vidi da je taj Institut, kojeg moralno i financijski podržava Kongres SAD-a, na Listu jasenovačkih žrtava uvrstio (prema našem tek djelomičnom istraživanju) i 42 žrtve iz 2. svjetskog rata iz našeg Siverića, koje nikakve veze nemaju sa Jasenovcem jer su nastradali uglavnom u Dalmaciji, pretežno od angloameričkih bombardera, neki na kućnom pragu od četnika, a neki i u partizanskim jedinicama, a većina od njih je i pokopana na mjesnom groblju Sv. Petra Apostola u Siveriću. Na spomenutu listu je uvršteno i nekoliko naših Siverćana, koji su, hvala Bogu, i sada živi i zdravi.

Prema čvrstim saznanjima nas Siverćana -iz mjesta Siverić niti jedna jedina osoba, bez obzira da li hrvatske ili srpske nacionalnosti, nije nastradala u Jasenovcu, jer beziznimno za svaku žrtvu sa sto postotnom sigurnošću znamo gdje je poginula, od čije je ruke poginula i kada je poginula. To u našem Mjestu Siverić nikada nije niti najmanje bilo sporno.

Uvrštenje naših siverićkih žrtava na Jasenovačku listu nas mještane Siverića naprosto je šokiralo! Da bismo nastalu situaciju umirili, kao istinoljubivim ljudima, pismom kojeg smo Vam poslali preporučenom poštom 03. 01. 2009.g. molili smo Vas da nam dadete sljedeće informacije.

1. Da li je Vaša lista, tj. Lista žrtava Spomen parka Jasenovac identična sa Listom koju je objavio Jasenovac reseach institute u New Yorku na svojim internetskim stranicama.
2. Ako nije identična-da li se i na Vašoj listi nalazi neka od žrtava iz Siverića kao žrtva koja je nastradala u Jasenovcu.
3. Da li Spomen park Jasenovac surađuje s spomenutim Institutom u New Yorku na utvrđivanju Liste jasenovačkih žrtava, jer je malo za vjerovati da oni tamo samostalno istražuju to područje.
4. Da li ste spremni u Vaše ime spomenuti Institut upozoriti da niti jedan Siverćanin za vrijeme II. Svjetskog rata nije nastradao u Jasenovcu, i da li ste spremni od istih zatražiti da sve naše Siverćane po hitnom postupku skinu sa te liste, bez obzira da li su živi ili mrtvi
5. Kada će, i da li će službena Lista žrtava koju utvrđuje vaša Uprava Spomen parka Jasenovac biti objavljena na Internetu, kako bi mještani mnogih mjesta u RH i BiH, kao i drugih područja provjerili da li je ta lista istinita ili je možda i ona sačinjena po principu spomenutog Instituta?

Iako smo u našem pismu Vama od 03. 01. 2009.g. izričito tražili da nam čim prije odgovorite i dadete navedene informacije, a unatoč činjenici da je naše pismo objavljeno na brojnim Internet portalima, do dan danas (19. 01. 2009.g.) nismo dobili od Vas nikakav odgovor. Pretpostavljamo da za takvo ponašanje imate razlog. Qui tacet consentire videtur! Tko šuti čini se da pristaje (odobrava)!- ili, odgovaranje na nečije pismo više ne spada u kulturu poslovnog ili etičkog ponašanja.

Obzirom da nismo bili dostojni dobiti Vaš pismeni odgovor, možemo samo pretpostavljati da li Vaša uprava surađuje ili ne surađuje sa Institutom u New Yorku. Ali zasigurno znamo jedno-da Institut u New Yorku ne raspolaže, niti može raspolagati sa arhivskim dokumentima, jer se oni nalaze po raznim arhivama na prostorima ex Jugoslavije, i teško su dostupni i našim povjesničarima istraživačima, a kamo li onima u New Yorku. Iz čega bi se dalo zaključiti da su predstavnici tog Instituta (pa ma tko tamo bio) najvjerojatnije tu Listu žrtava dobili gotovu odnekud s prostora ex Jugoslavije.

Vi, kao Uprava Spomen parka Jasenovac koja se financira izravno iz Državnog proračuna RH, ako ništa drugo, trebali ste službeno upozoriti spomenuti Institut (iako oni to jako dobro znaju) da je njihova Victimus list u velikom dijelu neistinita i da vrijeđa dostojanstvo najprije onih istinskih žrtava u Jasenovcu, a potom da vrijeđa dostojanstvo svih onih koji su i sada živi, a nalaze se na toj listi, kao i dostojanstvo svih onih koji su poginuli koje kuda i nemaju nikakve veze sa Jasenovcem. Ali da se time vrijeđa i dostojanstvo i Vaše Domovine i Vaše države Republike Hrvatske, da se vrijeđa dostojanstvo najvećeg heroja u povijesti svijeta-ISTINE!. Ako ništa ne biste time postigli, trebali ste o tome izvijestiti Vladu RH. Ali Vi to niste učinili.

Zato, nemojte nas tjerati na pomisao da je taj institut u New Yorku samo (nečija) ekspozitura osnovana, pored ostalog, i s ciljem-da se sa tom lažnom Listom žrtava muzu dolari od Kongresa SAD-a koji je “moralni” i financijski sponzor Instituta.
Naš Siverić se nalazi pet stotina kilometara daleko od Vašeg Jasenovca, i mi nikada, ama baš nikad sa Jasenovcem nismo imali nikakvog kontakta ni kao mjesto ni kao pojedinci. Ovih dana stižu, činjenično dokumentirani, izvještaji i iz brojnih drugih mjesta u RH o sličnoj krađi žrtava u njihovim mjestima, i to na stotine, pa čak se na nekim listama ukradenih žrtava nalazi na desetke ili stotine partizanskih borca, koji su u obrani zemlje poginuli na frontovima i drugdje, ali ne i u Jasenovcu. A Vi na to niti da mrdnete prstom.

U cijeloj povijesti ljudske civilizacije nije bilo bestijalnije manipulacije imenima i mrtvih i živih ljudi, čime ne samo da su ljudi povrijeđeni duševno, već im se otvaraju i stare rane, a autori te liste pokazuju neljudskost, koja sramoti i one prave žrtve u Jasenovcu, koje nitko ne osporava, već svatko normalan prema njim izražava pietet. Ali lažnim listama žrtava bez obzIra tko ih je sačinio, sramoti se i sami Spomen park, pa je sve više ljudi koji zbog takvog postupanja ne mogu vjerovati da se je tamo dogodilo i ono što se je uistinu dogodilo.

Mi smo istinoljubivi ljudi i ne želimo da se u Jasenovcu utvrdi niti jedna žrtva manje, ali isto tako niti jedna više od onog kako se je stvarno dogodilo. Ni Vama ne bi bilo drago da netko na takvu listu stavlja imena Vama dragih i bliskih osoba, a znate da nisu poginuli u Jasenovcu nego negdje druge, ili su i sad živi i s vama sjede za zajedničkim stolom. Ne čini drugome ono što ne želiš da se učini tebi! Zato javno pozivamo: Molimo vas skinite imena naših mrtvih i živih Siverćana sa te sramotne liste, bez obzira tko ju je sastavio, jer ste za to plaćeni sredstvima nas poreznih obveznika. Isto tako i imena svih onih koji na tu listu ne spadaju, bez obzira iz kojeg su naroda i mjesta u RH, BiH ili bilo kojeg drugog prostora ili države.

Pozivamo sve građane s prostora ex Jugoslavije, ili da se nalaze u dijaspori, da provjere da li se na toj listi ili na Listi Uprave Spomen parka Jasenovac, nalaze njihovi bliski mrtvi koji nisu nastradali u Jasenovcu ili da li se i iz njihovih mjesta na toj listi nalaze i oni koji su još živući, njihovi prijatelji, njihova rodbina, očevi ili djedovi.
Zato kategorički tražimo da se službena lista Uprave Spomen parka Jasenovac-stavi na INTERNET, na javni uvid svima-ljudima i narodima!

Jer postoji vrijeme laži i vrijeme istine. Sada nastupa vrijeme ISTINE! Zato pozivamo sve one, bez obzira kojem narodu ili vjeri pripadaju, da provjere da li se netko iz njihovog naroda, prvenstveno (Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Kosovari, Romi, Hebreji i dr.) nalazi lažno na nekoj Jasenovačkoj listi, i da reagiraju poput nas Siverćana, koje zanima samo istina. Jer nas jedino Istina može osloboditi, pa ma kako da je crna. I najružnija istina je ljepša i od najljepše laži-jednostavno zato jer je Istina!. Kao čestiti i istinoljubivi ljudi samo u Istini možemo graditi našu budućnost! Pa i cijeli narodi koji neće prihvatiti Istinu kao svoj credo, ne mogu imati ni svoje budućnosti!
Za sve one koji na Jasenovačkim listama pronađu sebe ili svoje, kao lažne žrtve, bilo žive bilo mrtve, izvješćujemo ih da postoji zakonska mogućnost da se protiv autora liste ili institucije koja je takvu listu sačinila podnese i kaznena prijava. Također postoje i zakonske mogućnosti podizanja tužbe pred domaćim ili međunarodnim sudovima za nadoknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli. Tužba se u određenim slučajevima može usmjeriti i prema Republici Hrvatskoj, ako je netko lažno na listi koja je sačinjena u RH.

I na kraju, pitamo se samo što će sada učiniti i na čijoj će strani biti -Vlada RH?
Primite izraze našeg štovanja!
U Siveriću 19. siječnja 2009.
ZA MJEŠTANE SIVERIĆA
mile.prpa@zg.t-com.hr
Mile Prpa v.r

Još jedno reagiranje na popis jasenovačkih žrtava američkog Jasenovačkog istraživačkog instituta

Fran Vidas nije žrtva Jasenovačkog logora

Dragi i poštovani don Anto,

Velika me nevolja tjera da Vam se obratim. Životni put mojega oca Frana Vidasa opisala sam i dokumentirala u mojoj knjizi, urednik pater Vladimir Horvat. Zgranuta sam nad popisom koji je objavljen u Americi a svima dostupan na Internetu, pa Vam šaljem jednu od niza stranica na kojoj se nalaze imena mojih najmilijih, oca Frana Vidasa i sestre Ružice, koje su upisali na popis žrtava Jasenovca a da nikada nisu nogom stali u to mjesto – Jasenovac Research Institute. Neviđena psina koju su nam učinili neki “psi i neke kuje rata”. Upravo sam napisala pismo Predsjedniku države i Vlade naše tužne uplakane mile domovine Hrvatske, i tražim da se sa popisa brišu imena mojih milih, koje se krivotvorinama ponovno ubija.

Meni je 78 godina, ali ja ne ću umrijeti dok se ovo ne ispravi. Moji pokojnici nisu roba za potkusurivanje. Na sramnome popisu mahom su osobe koje su stradale kada i moji najdraži, a ima ih čitav niz. Ja sam nemoćna da se borim s rogatim, osim toga nisam tomu dorasla jer je to posao za ekipu stručnjaka, a ne za staru i nemoćnu ženu kao što sam ja. Pitam se gdje to mi živimo, kakvi nas ljudi vode. Kako je ta krivotvorina mogla živjeti toliki niz godina? Ja u zajednicu s takvima neću, daleko im kuća. Moj osvrt na ovu krivotvorinu poslala sam osobi koja će se potruditi da bude objavljena. Dragi don Anto, hvala Vam na svemu što ste činili i još uvijek činite za našu bijednu “na pasja kola” špotanu Hrvatsku. Neka Vas prate mir i dobro.

Sa štovanjem,
Ada Vidas-Car, Lovran

P.S. U prilogu je osvrt na informaciju skinutu s Interneta

Na popisu žrtava Jasenovca nalaze se imena mojega oca i moje sestre, kao i drugih meni znanih osoba koje su umrle na drugim lokacijama, pa to moram zabilježiti. Moj otac Fran Vidas umro je 10.02.1945. u Njemačkoj, mjesto Landsberg/Lech, gdje je bio zatočen. U osobnom dosjeu Personalakten 13142 njemačkog državnog arhiva stoji podatak: Ob Komm.J.d.Op.Zone Adriatisches Kustenland 29.7.1944.Triest, presuda IV 2744/44 politisch. Suđen na smrt, pomilovan da 20 g. robija i otpremljen u stočnom vagonu zajedno sa suosuđenicima.

Svećenik Ivan Marhonić i Fran Vidas vezani lancem, I.M. desnom za F.V. lijevom rukom. Moja sestra Ružica Vidas poginula je 19.4.1945. pogođena u kući od gelera njemačke granate, koja je pala u naš vrt. Koncem 2007. sve sam opisala u mojoj knjizi Fran Vidas, dobrotvor iz Hreljina – dokumenti i sjećanja. Zahtijevam da se krivotvorine isprave, da se moji pokojnici ne zlorabe, da ih se ponovno ubija lažima i smješta tamo gdje oni nikada nisu stupili nogom.

Na spomenutom popisu nalazi se još mnogo imena meni znanih ljudi, koji sa Jasenovcem nemaju veze, koji su poginuli 7. listopada kada su se 1943. godine njemačke trupe generala Romela povlačile iz Afrike preko Hreljina i tamo pobile 89 ljudi. Govorilo se da je to bila odmazda za ubijenoga njihova vojnika. Govorilo se i to da su Nijemci prošli kroz mnoga sela na svome putu, ali da su takav pokolj učinili samo na Hreljinu. Tog nesretnog dana mi smo se sakrili u konobu i tek kada je sve utihnulo vratili smo se u kuću. Došli su Nijemci i odveli tatu pa smo bili u brizi za njega. Kada se vratio, rekao je da su morali popisivati i pokapati mrtve. Imam kopiju toga popisa na kojemu u zaglavlju piše: Iskaz poginulih, dne 7. listopada 1943. u Hreljinu. Prva četiri broja piše: Nepoznati, a zatim slijedi popis.

Na popisu s interneta kao žrtve Jasenovca nalaze se osobe koje su tom prilikom u Hreljinu poginule a koje poznam. Nalaze se i one osobe koje su poginule 19.4.1945. kada je poginula moja sestra Ružica Vidas. Teško mi je povjerovati da bi to bila greška. Po meni je to zla namjera kojom se moje najdraže ponovno ubija. Dižem svoj glas protiv one psine, koju nam čine oni koji nam sude zbog crimena obrane vlastitih ognjišta, dok istovremeno sami idu u osvajačke pohode na najudaljenije lokacije kugle zemaljske. Pravde za koju je moj otac izginuo ovdje nema a niti “mira među maslinama” (HKV).

Na popisu koji je krajem 2007. godine objavila Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nalaze se 72.193 ubijene i umrle osobe, od čega 33.860 muškaraca, 19.327 žena te 19.006 djece do 14 godina starosti. Za 59.376 osoba kao mjesto smrti naveden je logor III Ciglana u Jasenovcu, za 12.790 logor u Staroj Gradiški, dok je za 27 žrtava mjesto izvršenja zločina ostalo nepoznato. Po nacionalnosti popis uključuje 40. 251 Srba, 14.750 Roma, 11.723 Židova, 3583 Hrvata, 1063 muslimana, 233 Slovenaca, 99 Slovaka, 99 Čeha, 55 Ukrajinaca, 26 Crnogoraca, 20 Mađara, 13 Talijana, šest Rusa, šest Nijemaca, četiri Poljaka i 262 osobe neutvrđene nacionalne pripadnosti. Uz osnovne životopisne podatke, popis Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac donosi podatke o stradanju (godina, način i mjesto smrti, naziv logora i stratišta, izvršitelj zločina) te rubrika s izvorima u kojima se svaka žrtva spominje, uz eventualna odstupanja i razlike među izvorima.

Autori Popisa Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac su kustosi Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović, a sam popis tiskan je u obliku knjige na 1888 stranica „Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945“. Urednica knjige i biblioteke Spomen područja Jasenovac je dr. sc Tea Benčić Rimay. Recenzenti knjige su dr. sc. Ivo Goldstein, dr. sc Igor Graovac, dr. sc Mario Jareb, dr. sc Mihael Sobolevski, dr. sc. Zorica Stipetic. Za ovu knjigu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u rujnu prošle godine dodijelilo je Spomen području Jasenovac, kojeg vodi Nataša Jovičić, nagradu “Josip Juraj Strossmayer” za izdavački pothvat s područja društvenih znanosti, objavljen u 2007. godini. Popis nije konačan nego je objavljen u obliku zaključenom s 31. kolovozom 2007. Imena su složena abecednim redom, kojemu prethodi uvodni tekst s objašnjenjima metodologije rada i statističkim rezultatima dosad obrađenih podataka.

U vijestima koje su pratile objavljivanje knjige „Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945“ naveden je bio poziv Spomen-područja Jasenovac građanima kada pročitaju popis da im se obrate s eventualnim primjedbama i dopunama. Međutim iz navedenih primjera vidljivo je da uprava Spomen područja Jasenovac uopće ne reagira na primjedbe!

Ali su zato veoma brzo reagirali da ospore knjigu i film Romana Ljeljaka MIT O JASENOVCU;

“Autor u filmu znatno umanjuje broj žrtava ubijenih u logoru Jasenovac, te poriče da je u logoru ustaški režim izvršio masovne zločine genocida i holokausta prema Srbima, Romima, Židovima, i Hrvatima koji se nisu slagali s politikom ustaša”, stoji u priopćenju.

Spomen područje Jasenovac također navodi kako je Leljak kroz film i knjigu “iskazao neskrivene simpatije prema ustaškom režimu, a NDH u početnoj fazi nastajanja prilikom proglašavanja rasnih zakona od milja naziva ‘mlada hrvatska država'”.

Roman Leljak, zajedno sa svojim suradnicima, među kojima treba istaknuti potpredsjednika Udruženja političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima iz Srbije Blažu Đurovića, koristi već prokušanu taktiku kojom gledatelje bombardira dokumentima, čime stvaraju lažni privid “znanstvenog” pristupa temi, upozorava se iz Javne ustanove.”Izražavamo zabrinutost zbog sve češćih slučajeva umanjivanja i poricanja zločina počinjenih u logoru Jasenovac, koji se događaju u javnom prostoru”, stoji u priopćenju (direktno.hr)

Moram napomenuti da je ovo priopćenje na tragu stvaranja dogme i njihove istine o Jasenovcu koju drže neprikosnovenom i u koju se ne smije dirati!

U nedostatku argumenata JUSP Jasenovac, ponavlja izlizane floskule, a Leljaku podmeće upravo onu metodu kojom je JUSP i postao neupitna dogma , i ne samo dogma već i krivotvoritelji popisa žrtava!

Međutim Roman Leljak ima neoborive dokumente koje je pronašao u beogradskim arhivima koji ruše upravo JUSP-ove dogme i to naravno izaziva frustraciju i paniku ,pa postaju živčani. Radi se o strahu partizanskih potomaka o razotkrivanju zločina njihovih predaka i o njihovu lažiranju i očitom krivotvorenju  broja žrtava, samo da bi pojačali priču o genocidnosti Hrvata! Nije za čuditi se, kada sve više izlaze na vidjelo zločini koje su partizanske jedinice počinile i kako su ih temeljito i pomno sakrivali, da će se za održati svoju ideologiju, poslužiti manipuliranjem i krivotvorenjem.

Lili Benčik

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno