Connect with us

Društvo

DONOSIMO KAKO JE TEŽAK ŽIVOT IMAO JEDAN OD NAJMOĆNIJIH LJUDI NA SVIJETU!

Objavljeno

- datum

Koliko na nas utječe naše podrijetlo, naš genetski kod? Koliko na nas, kao osobu, utječu naš odgoj i okolina? Beskrajna je to rasprava među filozofima, psiholozima, psihijatrima i neurolozima. Ozbiljni ljudi s po nekoliko titula znaju se okrenuti psovkama tijekom rasprava o utjecaju prirode i odgoja na razvoj pojedinca. Svi imaju svoje argumente, tomove istraživačkih radova i desetke knjiga, ali rasprava nikad neće biti dovršena. Možda je ovo malo neobičan uvod u priču o Vladimiru Vladimiroviču Putinu, ali on je jedan od najboljih dokaza da čovjeka ponekad ne može ograničiti ni rođenje ni okoliš u kojem je odrastao.

Kako to piše Steven Lee Myers u novoj Putinovoj biografiji “Novi car”, Putinov otac dobio je pravo na jednu sobu – 16 četvornih metara – u oronulom komunalnom stanu na petom katu nekoć elegantne stambene zgrade iz 19. stoljeća, u Ulici Baskov na broju 12, nedaleko od lenjingradske središnje avenije, Nevskog prospekta i kanala Gribojedova, prenosi Express.hr.

Stan nije imao toplu vodu niti kadu

Putinovi su se ondje uselili 1944. godine, a nakon rata taj su skučeni prostor morali dijeliti s još dvjema obiteljima. Ondje će živjeti više od dva desetljeća. Stan nije imao toplu vodu niti kadu. Hodnik bez prozora služio je kao komunalna kuhinja, s jednim plinskim plamenikom nasuprot sudoperu. Zahod se nalazio u ormaru koji je bio uglavljen ispod stubišta. Stan je grijala peć na drva. U takvim uvjetima proveo je djetinjstvo, riječima stručnjaka, svoje formativne godine, tajni agent, političar, premijer i predsjednik.

Običnom smrtniku bila bi dovoljna samo jedna od tih titula, a Putin se može podičiti svima njima. A nekad davno nije izgledalo da će mršavi dječačić iz ruševina postići išta u životu osim života sitnog kriminalca, buntovnika na ulicama Lenjingrada.

“Oduvijek je bio mršav dječak. Jedno od njegovih najranijih sjećanja o pokušajima odvažnog bijega iz zatvorenog djetinjstva dogodilo se 1. svibnja 1959., možda, ili 1960. Sasvim se prestrašio gužve na ‘velikom uglu’ u Ulici Majakovskoga. Nekoliko godina poslije on i njegovi prijatelji putničkim su se vlakom zaputili u nepoznat predio grada u potrazi za avanturom. Bilo je hladno i nisu imali što jesti, a iako su potpalili vatru kako bi se ugrijali, vratili su se obeshrabreni, nakon čega ga je stariji Putin za kaznu istukao remenom”, piše Myers u knjizi.

Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom

Međutim, sudbonosni susret, susret koji će obilježiti tijek ruske, a možda čak i svjetske povijesti, odigrao se tamo negdje 1965. godine. Dok je Drugi vatikanski sabor raspravljao o tome jesu li svi Židovi krivi za razapinjanje Isusa, dok je Winston Churchill izdisao svoj posljednji dah, mladi Vladimir razmišljao je o odlasku s ulice izravno u teretanu. Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom, iako je mršavi dječak brzo odustao kad mu je, kako je rekao, udarac slomio nos. Umjesto toga okrenuo se borilačkim vještinama, očito, kako piše Myers, protivno željama roditelja, počevši vježbati sambo, sovjetski stil koji je kombinirao džudo i hrvanje te koji je bio prikladniji njegovu niskom stasu i “ratobornoj prirodi”.

Jedan od njegovih trenera bio je presudni utjecaj u njegovu životu. Anatolij Rahlin radio je u klubu Trud, nedaleko od Ulice Baskov, a 1965. Putin, koji je tad bio u petom razredu, odlučio se ondje učlaniti. Rahlin je morao uvjeriti Vladimirove roditelje da ne uče djecu ništa loše. Disciplina i strogost samba, a poslije i džuda, zaintrigirala je dječaka kao ništa dotad.

Borilačke vještine promijenile su mu život pružajući mu sredstvo da se suprotstavi većim, jačim mladićima.

Također su mu donijele novi krug prijatelja, posebno dvojicu braće, Arkadija i Borisa Rotenberga, koji će ostati uz njega ostatak života. Prijateljstvo s Putinom isplatilo se Rotenbergu i tijekom devedesetih, kad je dobio kontrolu nad Rosspiritpromom, tvrtkom za proizvodnju alkoholnih pića. Ali kad je Putin smijenio vodstvo Gazproma, Rotenbergu su procvjetale ruže. Na svakom koraku je Gazprom trošio više nego što je trebalo, a često su Arkadij i Boris Rotenberg basnoslovno zarađivali.

Braća su ulagala novac u kompanije koje se nisu bavile proizvodnjom i preradom crnog zlata, ali su zato imali praktički monopol na potrebne materijale. Koliko im se to isplatilo najbolje govori primjer eksploatacije nafte na jednom polju u Arktičkom krugu 2007. godine. Gazprom je odbacio dugogodišnji uvriježeni plan o gradnji kratkog naftovoda od petstotinjak kilometara i spajanju na postojeću infrastrukturu.

Godinama uspješno penjao političkom ljestvicom

Umjesto toga, odlučili su graditi naftovod dug gotovo 2500 kilometara po cijeni od 44 milijarde dolara što je bilo tri puta više od uobičajene cijene gradnje naftovoda. Sve uz, barem implicitno, odobrenje Vladimira Vladimiroviča. Šira javnost je prvi put vidjela Putina na Staru godinu 1999., kad je Boris Jeljcin predao vlast mladom i energičnom premijeru Putinu. Njih dvojica nisu mogli biti više različiti. Dok je Jeljcin bio visok i glasan bivši član Politbiroa, Putin je bio oniži, tihi pukovnik KGB-a. Iako je Putin radio u inozemstvu, bilo je to u Dresdenu, relativnoj zabiti Istočne Njemačke.

Međutim, Putin se već godinama uspješno penjao političkom ljestvicom. Devedesete godine i pad komunizma dočekao je na mjestu savjetnika za međunarodne odnose gradonačelnika rodnog Lenjingrada. Kraj devedesetih dočekao je kao jedan od najmoćnijih ljudi Rusije. “U svibnju 1998. prihvatio je već treći posao u Kremlju u manje od dvije godine. Nikad nije bio blizak Jeljcinu, a tad još nije bio dovoljno moćan da bi igrao ulogu u njegovim spletkama. Ovoga ga je puta Jeljcin postavio na mjesto prvog zamjenika direktora predsjedničke administracije zaduživši ga za odnose s 89 državnih regija. Taj je posao bio prirodni nastavak njegova rada u Glavnoj kontrolnoj upravi gdje je gomilao datoteke s informacijama o korupciji i malverzaciji regionalnih službenika”, piše Myers u Putinovoj biografiji.

Šetao se Putin godinama po raznim funkcijama u Moskvi. Od šefa tajne službe, pomoćnika, savjetnika, osobe od povjerenja, dok ga Jeljcin nije jednog kolovoškog dana pozvao na sastanak izvan Moskve. “Donio sam odluku, Vladimire Vladimiroviču, i želio bih ti ponuditi mjesto premijera”, rekao mu je Jeljcin. Putin je neobično mnogo promišljao u tišini. Njegovo je tiho ponašanje privuklo Jeljcina, no sad je izgledalo kao oklijevanje. “Ne volim predizborne kampanje”, napokon je rekao. Jeljcin ga je uvjerio da neće sam morati voditi kampanju. Taktike kampanje bile su mu najmanja briga. Stručnjaci mogu svladati političku tehnologiju. On jednostavno mora pokazati ono što Jeljcinu više nije uspijevalo: samouvjerenost, autoritet, vojno držanje za kojim je, kako je vjerovao, država žudjela.

Jeljcin ga je predlagao za svog nasljednika

U tom očaju posljednje je najviše zaokupljalo Jeljcinov um. Putin je odgovorio s “vojnom sažetosti”, prisjeća se. “Radit ću ondje gdje me postavite.” Jeljcinovo sljedeće pitanje svejedno ga je iznenadilo. “A na najvišem položaju?” Prvi je put, Jeljcin je rekao, Putin uistinu shvatio punu namjeru njegova plana.

Nije mu nudio žrtveni položaj kao prethodnim trima premijerima koji su potrajali tek nekoliko mjeseci u uredu. Jeljcin ga je predlagao za svojega nasljednika na mjestu predsjednika, što je bila potvrda kakva je umakla tako velikom broju Jeljcinovih starijih pomoćnika. Tek nekoliko dana kasnije Jeljcin je govorio svojim sugrađanima da sprema najopsežnije moguće promjene. “Odlučio sam imenovati osobu koja, po mojem mišljenju, može ujediniti društvo”, rekao je Jeljcin u televizijskom govoru 9. kolovoza. “Oslanjajući se na najšire političke moći, osigurat će nastavak reformi u Rusiji.”

Jeljcin nije eksplicitno imenovao Putina svojim nasljednikom, no spomenuo je izbore koji su bili zakazani za lipanj 2000. izrazivši želju da glasači također pronađu povjerenje za toga neobično malenog, relativno neiskušanog vođu. “Mislim da ima dovoljno vremena da pokaže svoju vrijednost.”

Russia's President Putin addresses the media in Sochi | Autor: MAXIM SHEMETOVfoto: MAXIM SHEMETOV

Bilo je to u vrijeme kad je rat u Čečeniji prešao i u susjedni Dagestan. Vrijeme kad je rusko gospodarstvo bilo na koljenima.

Putin se činio kao prijelazno rješenje do novih predsjedničkih izbora, kad će napokon Jeljcina maknuti iz Kremlja te dovesti pogodnije i podobnije ljude na čelo izvršne vlasti. Barem su se tako nadali ruski parlamentarci. Odlučni Putin uložio je golemi napor da bi natjerao vojsku na djelovanje, a jednom kad mu je to uspjelo, politički put do vrha mu je bio gotovo zajamčen. Sam Myers priznaje u knjizi da je Putinov nastup u Dagestanu nakon pobjede nad čečenskim pobunjenicima bio gotovo amaterski.

Samo je trebao pokazati da nije Jeljcin

Ali Putin je samo trebao pokazati da nije Jeljcin.  Da nije starac sklon ponekoj kapljici, a često i ponekoj litri više. Rusiju su, nekoliko dana nakon slavodobitne konferencije za medije u srcu pobune na Kavkazu, potresle eksplozije. Točno u 5 sati i 3 minute 13. rujna 1999. godine eksplodirala je bomba u podrumu deveterokatnice na adresi 6/3 Kaširskoja autocesta. Umrla je 121 osoba, a bila je to treća u nizu eksplozija stambenih zgrada tog krvavog rujna u Rusiji. Tijekom 12 dana tog krvavog rujna u Rusiji je ubijeno tristotinjak civila u četiri napada.

Putin je okrivio Čečene, ali ostala su brojna pitanja o mogućoj upletenosti najvišeg ešelona tajnih službi Rusije. Još stoji veliko pitanje je li netko blizak Putinu postavio bombe, je li ruska tajna policija ubila stotine sugrađana samo kako bi jedan njihov završio na vlasti. Kakav god odgovor bio na ta pitanja, teško je i zamisliti da bi Rusija danas bila takva kakva jest da Putin nije preuzeo vlast. Upravo zbog svih tih glasina, doista je neobično da jako malo ljudi izvan Rusije raspravlja o tim događajima.

Postoje glasine da je nekoliko obavještajnih agencija provelo vlastite istrage zbog eksplozije, ali nitko nije javno objavio rezultate istrage. Možda i najneobičnije od svega je što jako malo američkih parlamentaraca želi pričati o tim događajima. Godine 2003. je John McCain rekao da postoje realne optužbe da FSB, nasljednica zloglasnog KGB-a, stoji iza tih napada.

Međutim, američke vlasti ni američki mediji nisu previše pričali o napadima u Rusiji. Ruski mediji jedan po jedan su odustajali od praćenja ili istraživanja bombaških napada. Oni rijetki koji su odlučili istraživati na svoju ruku često su umrli pod ne baš potpuno razjašnjenim okolnostima. Ubijena su čak i dvojica parlamentaraca koji su sjedili u odboru za istraživanje napada. Uskoro je počela i invazija na Čečeniju te je Rusija dobila svojega anđela osvetnika u liku omanjeg bivšeg tajnog agenta.

Mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu

Tisuće vojnika prešli su u Čečeniju i odlučno započeli drugi rat protiv separatista. Rat se, pod ovim premijerom, činio drukčijim. Politička je elita, iščekujući nadolazeće izbore, strahovala od posljedica rata, no sad se činilo da i obični Rusi poput Putina žele “ubiti boga u tim banditima”.

Russian President Vladimir Putin rests after swimming during the hunting and fishing trip which took place on August 1-3 in the republic of Tyva in southern Siberia | Autor: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELLfoto: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL

U kolovozu, kad je došao na mjesto premjera, samo 2 posto ispitanika favoriziralo je Putina kao mogućeg predsjedničkog kandidata. Do listopada taj se broj popeo na 27. Proljeće iduće godine dočekao je na mjestu vršitelja dužnosti predsjednika, a koliko su mu kampanje mrske pokazuje i činjenica da je jedina platforma bila dokument objavljen na stranicama ruske vlade. Dokument je pripremio Centar za strateški razvoj, savjetodavna organizacija koju je osnovao German Gref, ekonomist iz redova Sobčakove uprave, Putinov bivši kolega i hrvatskoj javnosti iznimno poznati šef Sberbanka koji ovih dana Agrokor drži u šaci. Na kraju je Vladimir Vladimirovič osvojio 53% glasova birača i time je započela nova era u Rusiji.

Era koju je obilježio Vladimir Putin. Imao je on i svojih skandala, ali uhodana mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu.

Izvor: 24sata

Komentari

Komentari

Društvo

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

- datum

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno