Connect with us

Vijesti

DOLAZI TRENUTAK HIPNOTIČKOG PLESA SMRTI

Objavljeno

- datum

 PONEŠTO O RUSKOJ PRAVDI: MIGRANTI NAPALI ŽENE U RUSKOM NOĆNOM KLUBU    Nećemo govoriti o Europi nego o Rusiji: Napasti žene na javnom mjestu je nedopustivo.

Grupa od približno 50 izbjeglica koje su deportirane iz Norveške zbog lošeg ponašanja odlučila se iskušati svoju silu na ženama u noćnom klubu u Murmansku. Rezultat je predvidiv:

Izbjeglice su se grupirale za napad na žene na isti način na koji su to učinili u Koelnu za Novu godinu.

Grupa ruskih muškaraca izvela ih je van da ih preodgoji i nauči da se Koeln nalazi 2500 kilometara dalje.

Izbjeglice su pokušale pobjeći ali su ih Rusi brzo pohvatali, izveli na ulicu i tako ih isprebijali da će to zauvijek upamtiti.

Policija je stigla da prekine tuču ali lokalni mjesne novine dodaju da su dodali još po par udaraca prije nego su njih trideset trojicu uhitili. Osamnaest ih je bilo u takvom stanju da su prevezeni u bolnicu.

Mi ne želimo romantičnu opreznu pravdu. U civiliziranom društvu napad na ženu ili na bilo koga drugog mora imati brze i teške posljedice.

Europo, lopta je na tvom sudu.

 

OGORČENI RUSI REAGIRALI SU NA NASILJE SPRAM ŽENA U KOELNU: GDJE SU BILI NJEMAČKI MUŠKARCI?

KULTURNI TOTALITARIZAM I POSTMODERNA ERA ČINE NEMOGUĆE – MIJENJAJU MUŠKARCA (A ONDA I ŽENE)

 

izvor: Alexander Maistrovoy/worldtribune.com   S engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Ovo je sjajan i misaon esej Alexandera Maistrovoya, ruskog Židova, emigranta koji propituje detalje vijesti objavljene u nedjelju: Izbjeglice napale žene u ruskom noćnom klubu. Bile su smjesta premlaćene i poslane u zatvor. Vijest je izazvala brojne i burne komentare. Tekst je veoma inteligentno pisan i preporučen za čitanje.

U mojoj prepisci koja se tiče događaja u Koelnu urednik jednih ruskih novina mi je poslao obeshrabrujući i zbunjujući upit: Gdje su bili njemački muškarci?

Doista, za nas koji smo odrasli u sovjetskoj Rusiji bilo je nezamišljivo da neki pijani mladić na javnom mjestu može ismijavati i napasti djevojke na novogodišnjoj večeri i to u centru Moskve ili Sank Petersburga. Da se to samo usudio teško da bi doživio jutro a da ne postane „mučenik“ u jednom sasvim drugom svijetu…

Etički kod koji nam je urođen na genetskoj razini tražio bi od nas da se umješamo i pomognemo ženi pogotovo u prilici u kojoj su normalni odrasli muškarci bili brojniji od nasilnika a nasilnici nisu bili teroristi ili vanzemaljci nego obični ulični punkeri.

Prema onome što se dogodilo u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji … ovaj kod je fatalno ugrožen. Veliki broj zdravih jakih muškaraca koji su čuli vrištanje i zvanje u pomoć i koji su gledali što se događa nisu pritekli u pomoć žrtvama. Malobrojni koji su pritekli u pomoć bili su i sami migranti iz istočne Europe ili zemalja Trećega svijeta.

Ali ovo je tek prvo pitanje u dugom nizu jednostavnih pitanja.

Očekivali bismo da će žene koje su saznale za nasilje nad djevojkama bijesno reagirati. Jer postoji i urođeni instinkt kod svake normalne žene da pritekne u pomoć djetetu da ga zaštiti, da zaštiti djevojku u opasnosti silovanja ili nasrtljivosti.

Opet zakazao genetski kod

Čuli smo i to da su žene krivile žrtve i branile silovatelje. Čuli smo Henrietteu Reker, gradonačelnicu Koelna kako izjavljuje: „Uvijek postoji mogućnost da se drži određeni razmak veći od dužine ruke.“ Claudia Roth iz stranke Zelenih optužuje da organizirana rulja preko interneta poziva na lov na obojene. Saznali smo da je desetina novinarki sakrila istinu jer su silovatelji bili „izbjeglice.“ Feministice? Njihov glas nismio čuli. Nismo čuli njihov glas ni u Švedskoj, Norveškoj ni Engleskoj gdje su na tisuće djevojaka bile pretvorene u „bijelo mesto.“

Umjesto protesta čuli smo nejasno ekspertno mrmljanje Irmgard Kopetzky koja izjavila:“da je seksualno nasilje stvar koja se događa kod svih ljudi i svih rasa. Brojke pokazuju da najveći broj seksualnih napada u Njemačkoj nema imigrantsko obilježje.“

Andrea den Boer, sa sveučilišta u Kentu vidi korijene problema u tome što je velika razlika u broju odraslih mladih muškaraca koji je nenormalan – 114 mladića dolazi na 100 djevojaka (Što reći na to?).“ Stvarno?

U Kini, Armeniji, Azerbaijanu ima mnogo više mladića nego djevojaka. Je li ikad itko čuo da se nešto slično dogodilo u Pekingu, Erevanu ili Bakuu? Zašto se za revolucije u Rumuniji, Ukrajini, Gruziji ili Moldavi nije dogodio nijedan slučaj grupnog silovanja djevojaka kao što se dogodio na Trgu Tahriri u Kairu?

Pandorina kutija je otvorena i pitanja se množe. A što je s političarima? Je li ijedan od njih bilo lijevi ili desni izrekao što misli o tome? Nije.

„Seksualni napad se automatski povezuju s migrantima i s masovnom migracijom,“izjavio je švedski premijer Stefan Loefven u Davosu. Sigurno! Prema izvještaju Švedskog nacionalno savjeta za prevenciju zločina – National Council for Crime Prevention 20 godina ranije, u 1996 najveći broj osuda za silovanje bio je izrečen osobama iz sjeverne Afrike i Iraka. Oni su bili osuđenji zbog silovanje u postotku od 17.5% većem od Šveđana.

Govorimo o općim prilikama koje su tipične za patrijarhalni muslimanski svijet Iraka, Avganistana ili Somalije gdje je žena koja nije muslimanka samo seksualni objekt i lagan i prirodan plijen, kurva.

Koptske su žene u Egiptu neprekidno izložene napadima jer us kršćanke. Koliko su još više izložene muškom nasilju europske žene navikle na slobodno odjevanje a koje nisu zaštićene od svoje obitelji.

Da se „izbjeglice“ ikada usude učiniti isto kod kuće u Alžiru, Iraku, Avganistanu ili Somaliji s muslimanskim djevojkama bili bi živi zakopani. Postoje izričiti i vrlo strogi zakoni klanske osvete tako da se nitko iz jednog klana ne usudi uznemiravati ženu iz drugog klana ili plemena a da nakon toga ne bi uslijedila neizbježna okrutna kazna.

Europske žene nemaju zaštite ni od obitelji ni od države. Država čak staje na stranu zločinca. Tako su one napuštene od svih.

Zašto su zapadni političari paralizirani strahom? Zašto se jedino političari iz istočne Europe usude govoriti istinu. Zašto samo Miloš Zeman i Bohuslav Sobotka, premijer Češke republike i slovački premijer Robert Fico, madžarski predsjednik Viktor Orban? Ne radi se samo o desnoj ili lijevoj ideologiji. Zeman, Sobotka, Fico su socijalisti. Radi se od zdravoj normalnoj percepciji svijeta utemeljenoj na istinskim europskim vrijednostima.

Kako se to dogodilo da su oni jedine političke vođe koji daju hrabre i odgovarajuće odgovore na realne situacije kao ove? Ove male zemlje, stisnute između mlinskih točkova velikih carstava preživjele su sovjetski despotizam i sad znaju koja je vrijednost slobode i dostojanstva. One su cijepljene protiv univerzalističkih ideologija. Interesantno je da su Češka i Slovačka jedine zemlje koje u svoju zemlju primaju istinske izbjeglice čija je sudbina strašna – kršćane i jazide iz Iraka i Sirije ali ne i zrele agresivne mlade ljude koji hrle u Europu radi lakog života i „bijelog mesa“.

Što se događa s našim svijetom u kojem su muškarci, žene, političari i elite izdajice svojih kčeri i svoje djece da bi se svidjeli onim novopridošlim s jačim instinktima i kultom muške snage?

Odgovor je tužan. Kultura postmodernizma postiže ono što čak nije uspio postći komunistički propagandni stroj. Degradirala je instinkt samoodržanja, prirodne reakcije urođene ljudima genetskim kodom. Ugasila im je sposobnost da osjete suosjećanje i zaštite žrtvu, ženu, djevojku ili djete. Apstraktna ideologija je ugušila i um i osjećaje.

Napustio sam SSSR kao mrzitelj sovjetskog totalitarizma. Sada shvaćam da su se kulturni totalitarizam i politička korektnost pokazali daleko pogubnijim.

Sovjetski režim je davao stroga pravila i utvrdio cenzuru. Međutim ljudi su ostali normalna ljudska bića. Oni su se ismijavali autoritetima, stvarali viceve o Brežnjevu, pravili satiričke filmove usprkos cenzuri. Naučili su čitati novine između redaka. To se najviše tiče inteligencije.

Kulturni totalitarizam je postigao mnogo više. Utvrdio je nemilosrdnu samocenzuru,pretvorio je ljude u sterilne zombije i iz njih isključio temeljni osječaj odgovornosti i dostojanstva. Izmijenio je istinsku narav čovjekovu. Doista to je bio jedinstven ekperiment nad vlastitim narodom.

Postoji mala životinjica mesožder u Sibiru, hermelin. On lovi zečeve i progoni životinje koje su teže, brže i jače od njega. Ne puzi, ne sjedi u zasjedi nego svoj plijen lovi u trku. Čini hipnotički akrobatski ples smrti ispred žrtve. Hermelin hipnotizira i omamljuje žrtve približavajući im se a onda ih zgrabi za vrat. Zec umire u šoku. Zašto plijen dopušta hermelinu da ga omami i ubije bez opiranja? Biolozi nisu uspjeli riješiti ovu zagonetku hermelinovog hipnotičkog plesa.

Zapadne elite su  su osudile unaprijed svoje narode svojim trikovima i akrobatskim skokovima na istu sudbinu na koju je hermelin osudio nesretnog zeca.

Dolazi trenutak hipnotičkog plesa smrti.

izvor: Rudy Panko/Russia Insider |

 

Komentari

Komentari

Vijesti

ĐUKANOVIĆ: SRPSKA CRKVA NEMA ŠTA TRAŽITI U CRNOJ GORI… kada će i hrvatski političari ovo smjeti reći!?

Objavljeno

- datum

 “Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam”   Očigledno je problem SPC da svakoga tko nije poput njih proglašava izdajnikom, poručio je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Kako piše Dnevni žurnal, Đukanović je naveo da SPC proglašava izdajnikom svakog tko nije “slijepi poslušnik interesa ruskog imperijalizma, velikosrpskog nacionalizma i agresivnog svetosavlja koji promovira SPC”.

“Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam”, rekao je Đukanović.

Đukanović je to rekao povodom izjave mitropolita Amfilohija da je “predsjednik Crne Gore, u borbi protiv ruskog imperijalizma postao ‘igračka’ u rukama zapadnoevropske, američke i NATO imperije”.

Đukanović kaže da se u sličnom kontekstu može protumačiti i izjava patrijarha srpskog Irineja, da je Crna Gora “istorijski srpska zemlja – srpska Sparta”.

Crnogorski predsjednik smatra da takve izjave služe da otežaju put Crne Gore emancipaciji i prihvaćanju vrijednosti moderne Evrope.

“Ovo su gluposti koje pokušavaju omesti Crnu Goru na putu njene emancipacije i usvajanja standarda koji će nas učiniti sastavnim dijelom suvremenog društva Europske unije”, zaključio je Đukanović.

Predsjednik Crne Gore takođe upozorava da za srpsku crkvu kao autonmnu organizaciju i njene interese u Crnoj Gori nikada neće biti mjesta dok je on na vlasti.

(Dnevni žurnal | Kurir.rs/Tanjug | Croative.net   Foto: NewEurope)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Spomen soba u Baćinu

Objavljeno

- datum

Autor

Spomen soba Domovinskog rata u Baćinu (župa Hrvatska Dubica)

Na području općine Hrvatska Dubica tijekom Domovinskog rata život je izgubilo 137 osoba (39 vojnih i 98 civilnih žrtava). U Spomen sobi Domovinskog rata u Baćinu su prikazana imena žrtava. Memorijalni prostor je otvoren 14. travnja 2017. godine. Navedena su imena 39 vojnih i 98 civilnih žrtava, koje su položile život na oltar Domovine na području općine Hrvatska Dubica.

Dana 21. listopada 1991. srpski „eskadroni smrti“ Kaline počinili su strašni zločin nad Hrvatima Pounja, u mjestima Hrvatska Dubica i Cerovljani. Eskadronom smrti je zapovijedao Stevo Borojević Gadafi.

Druga masovna grobnica po veličini iza Ovčare nalazi se u Baćinu. . U sebi je sve do 1997. g. skrivala 56 izmasakriranih tijela. Točnije, gomilu izmrvljenih kostiju. Ljudi su pobijeni rafalima iz automatskog oružja, a mrtva tijela ostavljena su nepokopana uz rijeku Unu. Kasnije su pokopani bagerom. Bager je leševe nemilosrdno prevrtao pa je većina tijela nađena bez udova i odsječenih glava. Identificirano je 36 osoba, njih 31 iz Dubice a pet iz Cerovljana. Nije se uspjelo identificirati dvadeset osoba, sahranjeni su u zajedničku grobnicu u Dubici.

Radilo se uglavnom o starcima iz hrvatskog Pounja od kojih nijedna osoba nije bila hrvatski vojnik. Više od 70 posto ubijenih u Baćinu su žene starice, invalidi ili osobe sa zdravstvenim poteškoćama. Likvidacija ljudi je bila planirana, izabrani su ljudi koji će biti likvidirani i izvršioci zločina. Još uvijek se traga za dijelom stanovnika kojima se gubi svaki trag u srpskom osvajanju tog sela u drugoj polovici rujna 1991. godine.

 

Godine 1991. na Banovini sve je bilo isto kao i ne tako davne 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.

Izvori navode da predsjednici/a i premijerka/i nikad nisu posjetili najveću masovnu grobnicu iza Ovčare!

Foto: Kamenjar/Wikipedija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Operacija Konavle, listopad 1992. godine

Objavljeno

- datum

Autor

Od 21. do 24. listopada 1992. g. izvršena je operacija Konavle kojom je oslobođeno šire područje Konavala. Operacija je započela iskrcavanjem Tigrova u Cavtatu. Izvršen je pomorski desant i oslobođen Cavtat.

 

“Nakon iskrcavanja na cavtatskoj rivi u 3,15 sati, ove snage predvođene vodičima Selakom i Martinovićem, brzim hodom izlaze na Obod, te preko u potpunosti spaljene Zvekovice, dolaze do sela Uskoplja odakle napreduju cestom prema četničkim položajima na rubu konavoskih brda.

  1. bojni 1. brigade ZNG i BG „Konavle“ koje su krenule prve. Ne smijemo zaboraviti ni snage PU Dubrovnik, ATJ Karlovac i ATJ Lučko koje su već bile ubačene na teritorij Konavala radi zaštite civilnog stanovništva i zaustavljanja upada četnika iz istočne Hercegovine.

U jednoj od svojih knjiga sjećanja „Tigrova odlučnost“, Ratko Dragović Klek, koji je zapovijedao snagama 5. bojne, opisao je plovidbu trajektom „Pelješćanka“ po jugu snage 4,5 bofora, raspored i zadaće postrojbi, te sam tijek borbenih djelovanja. Tako u njegovim svjedočanstvima nalazimo i poimenični popis 83 pješaka i 30 pripadnika zapovjedništva logističkog voda i minobacačke bitnice koji su sudjelovali u ovoj akciji.”

  1. listopada 1992. u oslobodilačkoj akciji poznatom pod nazivom “Operacija Konavle” oslobođen je i posljednji dio okupiranog dubrovačkog područja i južne Hrvatske.

Prije toga, u svibnju 1992. Postrojbe Hrvatske vojske bile su zaustavljene u prodoru prema istoku i Konavlama u selu Plat na samom pragu Konavala rušenjem dubokog vijadukta u Dubokoj Ljutoj. Prolazili su ljetni mjeseci 1992. tijekom kojih su u hercegovačkom zaleđu Dubrovnika vođene oružane, a na međunarodnoj sceni diplomatske bitke između Hrvatske i Srbije, sve s ciljem da se Konavle oslobode, odnosno da ih srpsko-crnogorska vojska zadrži pod okupacijom. Beograd je pred međunarodnom zajednicom okupaciju Konavala pravdao umjetno stvorenim pitanjem poluotoka Prevlake. Na kraju je 30. rujna 1992. u Ženevi potpisan Sporazum Tuđman – Ćosić. Njime je dogovoreno da će se do 21. listopada 1992. Podgorički korpus JNA bez borbe povući iz Konavala, a Hrvatska je zauzvrat pristala da Prevlaka postane demilitarizirana zona pod kontrolom Ujedinjenih naroda.

U iščekivanju postizanja ovog Sporazuma zapovjednik Zapovjedništva Južnog bojišta HV-a (sa sjedištem u Dubrovniku), general Janko Bobetko dao je kreirati planove za obje varijante – i oružano i mirno oslobađanje Konavala.

Operacija je trajala 4 dana, u razdoblju od 21. do 24. listopada, a cilj je bio spriječiti upad četnika iz Hercegovine nakon povlačenja JNA. Akcija je započela iskrcavanjem u Cavtatu u kojem je bio agresor. Cilj operacije bio je zauzimanje Konavoskih brda i izbijanje na granicu Hrvatske i BiH. Akcija je uspješno okončana.

Oslobođeno je 1.210 kvadratnih kilometara hrvatske zemlje i 1.080 hrvatskog pojasa teritorijalnog mora.

Foto: wikipedija

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno