Connect with us

Istaknuto

DODIRNI ME

Published

on

Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.

(Mk 1, 29-39)

„Onaj koji ujutro bježi od Boga,

teško da će ga naći u ostatku dana.“

(John Bunyan)

Svakog dana mi izravno stječemo određenu dobrobit od suvremene tehnologije. Našim automobilima, na dodir, upravlja računalo, poruke šaljemo i primamo dodirom zaslona mobitela, financijske transakcije, rezervacije hotela, vremenska prognoza  sve nam je to na – dodir.

Naš se je život revolucionizirao zahvaljujući tehnologiji. Mozak ti zastane kada promisliš koliko je „tehnoloških čuda“ ušlo u naše živote u samo nekoliko posljednjih godina. Tehnologija je iz temelja promijenila svakodnevni ljudski život. I možemo joj biti zahvalni za puno toga. Život nam je postao komotniji i kvalitetniji na mnogo načina. Ali…

Ali jedna je stvar iščezla.

Bolje reći mutirala je.

Zloćudno.

Dodir.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Nekada smo se, razgovarajući, često dodirivali, rukovali, grlili, tapšali se međusobno po ramenima, znali smo pomilovati nečije dijete po glavi… Međuljudski dodir bio je svakodnevna pojava. Danas, ni svoje vlastito dijete ne smiješ na javnom mjestu dodirnuti, jer će te proglasiti perverznom osobom.

I dok nam cjelokupno društvo tone u glibu svekolikog nemorala i svakakvih opačina, moderni komesari duha, želeći izbrisati pojam kršćanske etike i morala, lažnim moralom i nakaradnom etikom, progone – dodir.

Ali ne svaki. Progone dodir nježnosti, ljubavi, prijateljstva, sućuti, brige, skrbi.

S druge pak strane svi ostali „dodiri“ su i više nego poželjni. Dodir oholosti, bahatosti, sile, moći, novca, prezira, nemorala, razvrata. To su dodiri koji su smrtonosni za ljudsku dušu, za dušu koja vapi i koja zove Iscjelitelja: „Dodirni me!“

Jer nama, koji ležimo „u ognjici“, poput Petrove punice, očajnički treba Božji dodir. Mi trebamo konačno ustati i baviti se svojim poslanjem, a to je služiti Bogu i bližnjemu.

Isus Petrovu punicu ozdravlja ne izgovorivši ni jednu jedinu riječ. On nju jednostavno dodiruje, uzima je za ruku, pomaže joj ustati i dok ona ustaje ognjica nestaje. Isus ništa ne govori. Sve što ta žena treba jest njegov dodir.

I što ta žena tada čini?

„I posluživaše im.“

Feministkinjama se sada kosa diže na glavi, ali ovo veze nema s položajem žene u društvu. Ovdje nije poanta da žena služi muškarcu nego da kršćanin služi bližnjemu. Kada Isus dodiruje neku osobu, kako bi je ozdravio, onda je to služenje bližnjemu i onda taj koji je ozdravio ide dalje, služeći drugima.

Danas Isusova ozdravljenja i dalje dolaze do nas. Dolaze kroz Crkvu. Kroz Tijelo Kristovo.

„Kao što u jednom tijelu ima mnogo udova, i svi udovi nemaju isto djelovanje, tako smo i mi – makar mnogi – jedno tijelo u Kristu“ (1 Kor 12,12 i Rim 12,4)

Kada se okupljamo kao Božji narod i kada se molimo jedni za druge i kada slijedimo Krista, onda Isusov dodir dolazi do ljudi. I ozdravlja ih.

Ali iako u narednom dijelu današnjeg čitanja (1,35-39) riječ „dodir“ ne nalazimo, mislim da je tu riječ o onom dodiru koji je najvažniji od svih dodira.

Riječ je o Isusovoj potrebi za Očevim dodirom.

Nakon napornog dana Isus rano ustaje, „još za mraka“, prije svih u kući, odlazi na samotno mjesto i tu se moli Ocu. Isus traži Očev savjet. Očevo vodstvo.

Isus traži Očev dodir

Šimun i družina prekidaju Isusovu samoću i kažu: „Svi te traže.“

Koliko smo samo puta čuli ovu rečenicu?

„Svi te traže.“

Ovaj naš svijet, poput ovisnika, živi od toga da te „netko traži“, a poglavito kada te „svi traže“. To je ono kada te netko traži, jer mu trebaš kako bi taj ostvario neki svoj cilj. To je kada te netko traži kako bi nad tobom dominirao i kako bi te kontrolirao.

Ovaj svijet ne želi da se ti povučeš u osamu sa svojim Bogom i da (svijet) ne zna gdje si, i da ne može, u svakom trenutku, doći u „dodir“ s tobom. Ne, ovaj svijet polaže pravo na tebe, na tvoj život, na tvoju intimu, na tvoju dušu i ne želi da si ti u „dodiru“ sa svojim Ocem.

Na riječi Šimuna i družine Isus odgovara šokantnim odgovorom: „Hajdemo drugamo.“

Samo malo? Pa toliko je tih nesretnika koji su u svojim nevoljama nahrupili pred vrata kuće Petrove punice? Ljudi čekaju? Bolesni ljudi? Slomljeni? Opsjednuti? Očajni? Pa zar Isus nije mogao ostati još neko vrijeme među njima? Pomoći im? Pa zar je morao otići tako brzo?

Koliko samo znakova pitanja?

Dodirnime1

Ova kultura ima svoju logiku. Ta logika kaže da ako si tražen, ako si u trendu, ako si popularan, onda to moraš iskoristiti. Kapitalizirati. Po logici ove naše kulture Isus je trebao otvoriti „malu kliniku na kraju grada“. I dogodine sagraditi novi kat. Pa novo krilo. Jer posla bi bilo. Preko glave.

Ali Isus nije vjerski iscjelitelj. Isus nije „TV Healer“. Isus nije „televangelist“. Isus iscjeljuje jer vidi potrebne, bolesne, očajne. On iscjeljuje kao znak dolaska Kraljevstva Božjeg, ali njegova primarna misija nije ozdravljati kako bi se dojmio mnoštva. Isus je, prije svega, došao navijestiti radosnu vijest dolaska Kraljevstva Božjeg.

„Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ kaže Isus.

Koliko god je bio važan svaki Isusov potez, svaka njegova riječ, nikada ništa od toga nije bilo toliko važno da bi Isus zaboravio na svoju duhovnu vezu, na svoj „duhovni dodir“ sa svojim Ocem.

I ako je Isus, kao druga Božanska osoba, mogao naći vremena za razgovor s Ocem, koliko tek onda mi trebamo takve trenutke?

Ako je Isus, kao Sin Božji, toliko trebao Očev dodir, koliko tek onda taj dodir nama treba u životu?

Mi ga trebamo kao pojedinci, kao Crkva, kao obitelj i kao nacija kada donosimo odluke u životu, jer moramo znati tko smo i čiji smo i koji naredni korak trebamo poduzeti.

Bez Božjeg dodira mi smo osuđeni na lutanje.

I na propast.

Ivica Ursić

 

 

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno