Connect with us

Istaknuto

DIŠITE DUBOKO

Published

on

Jesu li vam ikada u životu rekli: „A sada, dišite duboko.“?

Naravno da jesu. Od davnih školskih sistematskih pregleda, pa preko onih dana kada bi liječnik posumnjao da bi gripa mogla rezultirati upalom pluća i do onih trenutaka kada bi vas uhvatila panika, kada ste gubili dah i neko bi se brižan našao u vašoj blizini i savjet bi glasio: „Samo dišite duboko.“

Naravno kada osjećate jaki stres vi dišete jako plitko. Kratki su to udisaji. Kratki i plitki. I onda vaše tijelo želi nadoknaditi manjak kisika i vi uzdahnete. Vaše vas tijelo prisili na – duboki uzdah. Zaboravi čovjek kako disati, a kamo li kako duboko disati.

Trčimo od posla do posla. Od stresa do stresa. Od aktivnosti do aktivnosti. Od potrebe do potrebe. I prije nego što toga uopće i postanemo svjesni – ostanemo bez daha. Život nas šokira, udre nas „šakom u drob“, u grlu nas stegne i mi jednostavno prestanemo disati.

Isusovi učenici su vjerojatno u situaciji kada su ostali bez zraka. Što se sve nije izdogađalo u posljednjih 50 dana?

Oproštaj s Isusom.

Njegovo uhićenje i razapinjanje.

Sve te događaje pratili su glasni uzdasi i glasno izražavanje tuge.

A onda je uslijedilo Isusovo uskrsnuće i susret s Uskrslim.

Njihovo plitko i stresno disanje vjerojatno je postajalo sve dublje kako je Isus bivao više s njima i što im je više govorio o Kraljevstvu Božjem.

I baš kada su apostoli pomalo počeli dolazili do daha – Isus ih je ostavio.

Nestao je iz njihovog vidokruga i vratio se je onom od kojeg je i došao.

To im je sigurno slomilo srce. Opet su ostali bez zraka.

Opet su se čuli uzdasi. Uzdasi prepuni stresa i straha.

I što apostoli čine?

deepbreath

Čine ono što svi ljudi, u vrijeme kaosa i straha, i čine.

Sastaju se. Pokušavaju osmisliti nekakav plan.

Nekakvu strategiju ponašanja i postupanja.

Toliko toga moraju obaviti. Moraju se ustrojiti, moraju odabrati još apostola koji bi im pomogli u poslu kojeg je Isus ostavio u njihovim slabim i drhtavim rukama. Na koncu konca, oni bi sada trebali govoriti drugim ljudima o tome što je to nebeski Otac učinio kroz svog sina Isusa Krista.

Bila je to zastrašujuća misija. Duboki uzdasi su sigurno ispunjavali prostoriju, a nemirni i zabrinuti pogledi sigurno su bili na njihovim licima. Nisu mogli vjerovati da su sada oni ti koji imaju stvari u svojim rukama i da oni moraju nastaviti Isusovu misiju u odnosu prema odbačenima, siromašnima, bolesnima ali i prema moćnima, bogatima i silnima.

I sve to moraju činiti a da Isusa nema među njima.

Pa zar to nije dovoljno da se prestraše i da ostanu bez daha?

Ali prije nego što će apostoli spoznati što se zbiva, iz čista mira, začuju silan vjetar koji dolazi prema njima.

Vjetar je zapuhao kroz čitavu kuću i ispunio je svakoga od njih. Bili su ispunjeni nečim što je došlo od nekuda i od nekoga. Taj ih je vjetar ispunio snagom koju nisu razumjeli. Oni nisu tražili taj dah, a nisu ga ni očekivali. Ta moć, ta snaga, taj dah, ta hrabrost jednostavno je uletjela u sobu, ispunila ih je i to na način koji im je bio neočekivan i neobjašnjiv. Došli su licem u lice s Božjim darom, s Duhom Svetim, s Božjim Svetim Dahom.

I što su učinili? Jednom kada su shvatili da su u stanju opet disati, jednom kada su se oslobodili stresa i tjeskobe, jednom kada su osjetili da mogu doći do daha, otkrili su da razgovaraju o Božjim veličanstvenim djelima u njihovim životima.

Počeli su govoriti jezicima kojima nisu znali govoriti i pričali su kako nekada ne bijahu narod, a sada jesu Božji narod. Jednom nisu imali ni ime, ni vjeru, ni budućnost, ali sada, jesu Božji sinovi i kćeri, bijaše im dan dah vjere, pogled u budućnost u kojoj će biti blizu Bogu.

Ti povučeni, pod stresom, učenici otkrivaju kako su u stanju propovijedati, svjedočiti tko je Bog i što je Bog učinio s njihovim životima.

I ljudi su ih slušali. I bilo ih je sve više i više. Da, neki među njima su mislili da su apostoli pijani. Pa nije to ni za čuditi se, jer kako drugačije da masa sve te nagle promjene objasni?

Ali onda je Petar objasnio. I dok je propovijedao, svi ti ljudi, iz bliza i iz daleka, domaći i stranci, mladi i stari, počeli su – disati duboko.

Počeli su s namjerom udisati duh koji je lebdio oko njih i koji je sada ulazio u njih.

I Crkva je tada prodisala. I Crkva je tada rođena.

I ljudi od svuda, na svim jezicima, sa svim svojim tradicijama, počeše govoriti o Bogu i kako Bog djeluje u njihovim životima i u čitavom svijetu. A Duh Božji puhao je slobodno i slino, ispunjavao je njihova pluća, davao im hrabrost i snagu za koje nisu ni znali da postoje. I tijelo Kristovo, Crkva, bi ujedinjena i stade se pokretati.

Ali tu priča ne staje.

Tu priča ne završava.

Lijepa je to priča, puna smisla, snažna priča, ali prije svega priča koja ne ostaje zarobljena u prošlosti. U uspomenama.

Duh Božji djeluje i dan danas. Duh Sveti, Dah Božji, djeluje tu i sada. Kroz Sveto Pismo i kroz molitve, kroz glazbu i propovijedi, kroz iskustvo i naše međusobne veze i odnose. Božji Sveti Dah nas izaziva, tješi nas, pročišćava nas.

Priča Pedesetnice govori nam da ako smo otvoreni i udahnemo ovoga Duha, ako se usudimo moliti „O dođi Tvorče Duše Svet“, da ćemo svoja pluća ispuniti do vrha hrabrošću, snagom, strasnom vjerom za koju nismo imali pojma da je moguća u nama.

Kao ljude Pedesetnice, Bog nas poziva da iskusimo puninu života kojeg je Bog za nas namijenio svojim Svetim Dahom. Pozvani smo duboko disati, svjesno duboko disati u svakom trenutku svojega života.

Disati i čekati i nadati se Božjem Svetom Duhu koji će nas ispuniti. Iščekivati da se promijenimo kada nas Duh Sveti ispuni. Iščekivati da možemo vidjeti stvari koje nismo mogli ni zamisliti ili govoriti o stvarima za koje nikada nismo ni pomislili da posjedujemo hrabrosti izgovoriti.

I taj otvoreni pristup Duhu Svetomu – djeluje.

Dok sam kao profesionalni voditelj-prezenter različitih manifestacija vjerovao kako sve ovisi o meni i o mojim sposobnostima ja sam neprestano bio pod stresom, ruke su mi se znojile, želudac mi se je grčio, noge podrhtavale – ostajao sam – BEZ DAHA.

Prepustivši se Duhu Svetomu i svjedočeći „veličanstvena djela Božja što mi učini Gospodin“ ja više ni jedan od tih simptoma nemam.

Ja sada – DUBOKO DIŠEM, jer ne zborim ja nego sam ja samo oruđe u Božjim rukama.

Vjerujem da i vi imate svoje priče i primjere i zato vas molim – svjedočite ih. Javno i glasno. Jer se na ovaj dan Pedesetnice potvrđuje da je Duh Božji, Božji dah, Duh Sveti i dalje među nama, oko nas i u nama. To je dah života, hrabrosti i objave koji je u stanju ispuniti nas do prelijevanja i koji je u stanju povesti nas u pjesmu, u molitvu, u život – kroz svaki dan.

ČITAVU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

To je dah kojeg ne želimo propustiti.

To je dah kojeg željno trebamo iščekivati.

Zato, sjetimo se – duboko dišimo.

Veni Creator Spiritus

Mentes tuorum vista

Imple superna gratia

Quae tu creasti pectora.

Amen.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::

O dođi Tvorče Duše Sveti

pohodi duše kršćanske

Napuni višnjom milosti

Te grudi što ih satvori.

Amen.

 

Ti Tješitelj se nazivaš.

Ti dar si Boga svevišnjeg,

Vir živi, oganj, ljubavi,

I pomazanje duhovno.

Ti nagrado sedmostruka

Ti prste Božje desnice

Po ocu slavno obećan

Ti puniš usta besjedom.

 

Zapali svjetlo dušama.

I nalij ljubav u srca,

U nemoćima tjelesnim

Pokrepljuj nas bez prestanka.

Zla duha od nas otjeraj

I postojani mir nam daj

Ispred nas idi, vodi nas,

Da svakog zla se klonimo.

Daj Oca da upoznamo i vječnog Sina njegova,

I u te Duha njihova,

Da vjerujemo sveudilj.

Sva slava Ocu vječnomu

I uskrslomu Sinu mu

S Duhom punim utjehe

Nek bude sad i uvijeke. Amen.

Pošalji Duha svojega i sve će biti stvoreno. (Aleluja).

I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja).

Ivica Ursić

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno