Connect with us

Društvo

Diletanska diverzija na mariborski ukop žrtava Hude jame

Published

on

 PREPILJENE MATICE MATIČNE PETE KOLONE   Gnjile matice na gnjilom automobilu Saše Lekovića trebaju biti predmet analize ozbiljnog vulkanizera ili nekog dokonog forenzičara a ne glavna tema zasjedanja Hrvatskog sabora. Relativno gnjili Nenad Stazić prošao je još gore sa svojim gnjilim biciklom.  

Izvjesni Saša Leković i takozvani HND, u kojemu isti Leković šefuje na krilima obrnute diskriminacije, prepoznali su kao govor mržnje reakcije nekih internetskih portala na Lekovićev famozni slučaj Šaraf, koji je uistinu razumski teško prihvatiti kao zavjeru protiv pojedinačne osobe ili njegove manjinske ili interesne skupine. Stoga sam ipak odlučio time se i osobno pozabaviti, riskirajući da se potvrdim kao “dosadan tip”. Leković je izrekao i to svoje novo priopćenje opakog prizvuka: povest će se računa i o ranijim prijetnjama koje su mu upućene! Zadovoljan je i Vlaho Orepić, koji se prema Lekovićevom priznanju javio istome i s njim dogovorio susret. Naime, Orepiću je to zgodnije nego da se u sjeni uhićenja hrvatskih branitelja Orašja šire bavi petom kolonom, koja u RH nesmetano djeluje, ulazeći u sve naše evidencije i sav naš život, sve pod izgovorom brige za ljudska prava. Eto se i dokoni hrvatski kriminalisti, a napose forenzičari, imaju čime baviti – stigle su dvije matice/zavrtnji iz neke “ozbiljne” automehaničarske radnje nadaleko čuvene Stare Pazove. A da počinitelji, uhićeni hrvatski branitelji Orašja, jednostavno prepile rešetke na svojim ćelijama ili lance na svojim nogama? Nešto slično pokušali su golim i pretučenim prstima provesti nesretnici zabetonirani u Hudu jamu, ali eto nije išlo, pa se evo baš na dan komemoracije u Mariboru morao oglasiti Leković sa suštinom tog jezovitog problema, a njegova izjava zapravo je medicinska dijagnoza, pa i njegov osobni poziv da mu se neka psina zaista dogodi. Znate, istinski kršćanin mašta da umre na križu.

 

Međunacionalni animoziteti prešli su granicu prihvatljivog. Nobelovac ničega zvan Bob Dylan, odnosno Robert Allen Zimmerman,reče da Židov namiriše Nijemca kao što Srbin namiriše Hrvata. Zašto je Dylan zanemario činjenicu da Srbin jednako pouzdano namiriše i Albanca, odnosno Šiptara, kako Srbin pogrdno časti Albanca? To šesto čulo razvijeno je i kod

nekih Hrvata, u odnosu na Srbe, a u moj osobni detektor nemojte se posve pouzdati. Primjerice, meni osobno Saša Leković, Vesna Teršelič, Savo Štrbac i Vojislav Stanimirović zaudaraju na agresivno srpstvo i izvrnuto svetosavlje. I, svatko od nas ima svoje osobne razloge za nekakve zaštitne mjere na granici uljuđenosti. Tako znam svratiti u susjedstvo takozvanog Srpskog Hrvatskog Novinarskog Društva i preventivno se pomokriti na kotače parkiranih automobila, da razbijem koroziju s neželjenim posljedicama.Najčešće mokrim na lijevi kotač Saše Lekovića, a desni tada zalijeva neki Albanac ili slučajni vulkanizer prolaznik. Nikome nije drago da Sašini gnjili kotači otpadnu, da Saša onako srpski zdrav i nepismen kao dren, glupo sleti s ceste, pa da “hrvatska” policija u skladu s obrnutom diskriminacijom uvodi, policijsku uru i provodi velikosrpsku represiju.

 

Čija je Huda jama?

 

Preskupa obrnuta diskriminacija u Hrvatskoj jednostavno iscrpljuje i osiromašuje sve stanovnike ove zemlje. Znamo da se sprema nova srpska i srbijanska agresija na Hrvate i Hrvatsku, da će zlo ponovno doći, da uzgajamo svoje buduće agresore, jer je agresivno svetosavlje i velikosrpstvo tako konstituirano, posve izvraćeno u odnosu na originalnu kršćansku Rastkovu misiju. Naši slavenski susjedi, Slovenci katolici i Srbi pravoslavci, vežu se uz pravoslavnu Rusiju, a od Mađara nam stiže već poznati “katolički” zagrljaj. Ništa dobro nije nam došlo niti će doći od njemačkih protestanata, kao niti od austrijskih katolika, a vjerojatno niti od naših saveznika Amera, jer kod njih odnos prema Hrvatima i Hrvatskoj u konačnici ravnaju Židovi s dylanovskim predrasudama. Nakon što ponovno izginemo na ruskoj granici, uslijedit će novi Bleiburg. Mi smo nacija bez prijatelja, što ukazuje na ozbiljan defekt u našem nacionalnom vozilu. Za današnje mlake Hrvate suživot s agresorima i agresicima potvrđuje se kao nemoguć. Kuda odseliti? Natrag u Siriju?

 

U Mariboru je 27. listopada ove 2016. pokopan dio ostataka žrtava u Hudoj jami. Uz dragocjeno viktimološko slovo Romana Leljaka, o smaknućima je progovorio i sudionik likvidacija, Zdenko Zavadlav, načelnik Ozne za Maribor, u svojoj knjizi “Doživljaji jednog udbaša”. Zavadlav je nedavno izjavio da slovenska policija nije imala pod kontrolom stratišta i zločine koje su počinile partizanske postrojbe koje su došle iz drugih krajeva. Tvrdi da su te partizanske horde ubijale hrvatske izbjeglice na sve strane, bacajući ih u svaku rupu. Zašto to ne zanima Sašu Lekovića, iako je novinar i formalno šef HND-a? Neki su portali objavili odurno slovo raspadajućeg Ante Tomića o “gnjilim leševima Hude jame”. Tako sam sve više uvjeren i ubjeđen da je pogrešno relativno zdrav izmet istresti na gnjilog Antu Tomića. Hrvatsku još uvijek užasava primitivno izražavanje Mate Kapovića o Bleiburgu. Lik je nakon tog ruganja nevinim žrtvama zadržao svoju sveučilišnu poziciju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i promoviran u nedodirljivog društvenog arbitra! Možemo li Vesnu Teršelič pridodati kao petu kolonu? Jer vjerojatno nije Hrvatica! A koje je rodoslovno i drugo podrijetlo te žene, nitko se ne usudi provjeriti. To se uzima kao neprihvatljivo zadiranje u njenu privatnost, a na toj “privatnosti” temelji se njeno aktivističko djelovanje. Mnogi Srbi i osobe iz mješovitih brakova s valutnom klauzulom nedodirljivog identiteta postaju aktivisti “hrvatske” pete kolone. Teršelič se u RH pojavila zajedno sa svojim već formiranim protuhr vatskim djelovanjem, sve o našem trošku i iz kvote Unije i cijelog svijeta za Hrvatsku. Na komemoraciji u Mariboru “korektno” je tražila da se kazne (uglavnom već pokojni) počinitelji zločina. Kao, neka sud izrekne kazne toj trojici partizana koji su počinili zločin u ratu. Zapovjednu i kolektivnu odgovornost u tom slučaju nije prepoznala.

 

Slučaj Šaraf

 

Bilo je prirodno da se Leković kao predsjednik makar i nekakvog manjinskog novinarskog društva u RH pojavi na komemoraciji u Mariboru, već zbog toga da se snađe glede petokolonaških “novinarskih” podmetanja, ali je Leković iz nekog razloga otišao u Vojvodinu, ako hoćete u Srbiju i još je iz Novog Sada zapomagao o gnjilim zavrtnjima/maticama na kotačima svog gnjilog osobnog vozila, kao da se pod njim živ raspada na dnu Hude jame. Pa se njegovi “šarafi” prenose iz Srbije u Hrvatsku kao kosti Lazara Hrebljanovića, koji je zapravo umro prirodnom smrću, prije bitke na Kosovu, a onda je seljačić od Moravu na istom megdanu uskrsnuo ni manje ni više nego kao car, sve dokumentirano kroz guslarsku

razmjenu, kako se tada zvao Internet. Da bi u Hrvatskom saboru žgaravični Nenad Stazić zatražio pauzu zbog “pokušaja ubojstva Saše Lekovića”, možda i zato da bi se u drugi plan gurnuo mariborski ukop ostataka žrtava Hude jame. Kriminalisti će vam reći da je počinitelj neke kriminalne radnje najčešće iz obitelji, pa bi Saša Leković najprije trebao pripaziti svoje, bilo one iz svog novinarskog udruženja ili one iz svoje nacije ili manjine. Sam Stazić nedavno je na zavičajnoj pješačkoj Stazi preživio opak i lucidan atentat, kada je lukavi hrvatski pješak svojim volumenom opstruirao njegov bicikl, a i tada su se pojavile teze o prepiljenim “šarafima” na biciklu. Zamalo je uslijedilo izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora.

 

Neukus takvog prisjedanja ožalošćenim Hrvatima u formalno Hrvatskom saboru nameće detaljnu analizu izjave Saše Lekovića, koja je 27. listopada 2016. guslarski opjevana na Facebooku, a ovdje je priložena u zasebnom okviru, pa je pažljivije pročitajte. Isuse, čovjek je novinar pet stotina godina i bilo je za očekivati da mu u trenutku nesreće dođe neka pomisao, a ne cijela filozofska misao. Što je to “odličan automehaničar”? Novinar Leković štedi na zarezima! Kakvo pucanje? Nije Saša izvalio masku na kotaču nego veliku glupost. Iz svega nekoliko rečenica njegove kratke (dez)informacije izvire takva nepismenost da se pitam, kako je takav lik postao novinar? Šef novinarskog društva je nepismen! Barem na novinarskoj razini. Bože moj, čovjek je prije svega senzibilan na govor mržnje. Možda je Lekovićeva izjava načinjena po mjeri Nenada Stazića, ali možda baš zbog toga nije konzistentna. Svaka slična krivotvorina sadrži u sebi nekakvu kontradikciju, a Leković je nekako pronašao više rupa na prilično kratkoj cestovnoj dionici u Vojvodini.

 

Leković se prekombinirao

 

(1) Kako to tvrde ozbiljni vulkanizeri, suprotno izjavi Lekovića, automobil s labavim maticama na kotačima najprije vrluda, pa se tek onda trese, zapravo tresne na cestu. (2) Lekoviću se isto već događalo, ali ovaj put nije mogao pogoditi o čemu se radi. (3) Prema istoj izjavi, Leković je pokupio ostatke matica/zavrtnja s mjesta nezgode i valjda ih predao “prvom ozbiljnom automehaničaru”, koji je nakon toga ustanovio da su “dva zavrtnja/šarafa na desnom prednjem kotaču prepiljena do pola”. Bilo bi prirodno i ozbiljno da je “ozbiljni

automehaničar” pregledao samo ostatke koje mu je Leković predao, prije nego što je Leković prikupljene ostatke, poput Terminatora, sastavio u prepiljene matice. (4) Leković se prekombinirao, jer nije problem njegov “odličanautomehaničar”, nego vulkanizer. Naime, ovih je dana Leković bio dužan na kotače svog osobnog vozila staviti zimske gume – barem dva puta godišnje zavrtnji se skidaju i ti isti ili drugi stavljaju ponovno. Ako Leković sezonski mijenja i felge, radi olakšane montaže ili šminke, svejedno, teško je procijeniti kada su zapečene matice/zavrtnji popustili i kod kojeg vulkanizera labradorovca, iz koje pete kolone. (5) Posebno je smiješno Lekovićevo citiranje “ozbiljnog mehaničara” i njegove tvrdnje da oštećene matice/zavrtnji popuste nakon 300 km, koliko je od Zagreba udaljena granica s Vojvodinom, odnosno sa Srbijom.

 

Teško se oteti dojmu da se Lekoviću zapravo švindla svaki put kada uđe u dragu Otadžbinu, pa mu automobil u Vojvodini malo zanosi u desno – Leković valjda zaista vjeruje da je tamo na srpskom i/ili srbijanskom ozemlju. Lekoviću, Vojvodina i susjedne hrvatske zemlje su okupirani! Tamo su Nijemci posve istrijebljeni, a bunjevački Hrvati nasilno su konvertirani u naciju Bunjevaca! Naravno, u Hrvatskoj Lekovićevi kotači zanose u lijevo. Možda je sve samo zgodan Lekovićev izgovor da jednostavno prošverca automobil iz Srbije? Tko se usudi provjeravati kriminalistički dokaz, zapravo dokaz atentata? Leković je prenio samo registracijske pločice i prepiljene šarafe? Hoće li Srbija proširiti svoju pravnu jurisdikciju i na Lekovićeve šarafe? Što reći, nego požaliti da Udba nije operativno pismena koliko i hrvatska Desnica, jer je mogla jednostavno likvidirati Blaža Kraljevića tako da mu podvali avionske šarafe, umjesto da nesretnog borca za Hrvatsku raznese s avionskim

streljivom. Kolikoj smo petljaniji bili izloženi da se prikriju izvršitelji i naručitelji ubojstva Mire Barešića, a bilo je dovoljno da mu Josip Perković pokloni automobil Saše Lekovića.

 

Prva izjava Saše Lekovića o njegovom krameraju

 

Danas poslije podne nasred autoputa auto mi je ‘poludio’. Počeo se tresti a potom krivudati.  Uspio sam ga zaustaviti u zaustavnoj traci i shvatio da mi je prednji desni kotač iskrivljen i

prednja plastična ‘maska’ izvaljena iz ležišta. Kako je auto star prva misao bila je da je to uzrok. No, kako imam odličnog auto mehaničara koji mi ‘radi’ aute već gotovo 25 godina, a auto je bio na tehničkom i registraciji prije dvadesetak dana, ništa mi zapravo nije bilo jasno. Odšlepali su me do prvog ozbiljnog auto mehaničara koji je auto preuzeo, obećao da će ga pregledati i ustanoviti uzrok kvara što je prije moguće. Čovjek menakon nekog vremena obavijestio kako je ustanovio da su dva zavrtnja/šarafa na desnom prednjem kotaču prepiljena do pola i da je nakon 300 kilometara vožnje to uzrokovalo pucanje. (Naime, pokupio sam zavrtnje/šarafe, tj. njihove ostatke na mjestu nezgode i ponio ih sa sobom). Nije prvi puta da se netko ‘igra’ zavrtnjima/šarafima na kotačima mojega auta“.

Tvrtko Dolić 

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno