Connect with us

Kultura i vjera

Davor Stipan: Naše babe su vidjele istinu

Objavljeno

- datum

Naše babe su vidjele istinu. I oči su im se caklile od nje. Mi smo danas zakinuti. Obmana je isuviše, ne treba nam zamjeriti. Ipak smo ljudi. Naše babe su više voljele. Ljubav im je bila žilava ruža navrh Svilaje koja studeni odolijeva. Danas pak, sve su ceste prekrite plastičnim ružama. Iz lunaparka. Onima koje dobiješ kad puškom zakrvljene cijevi nehotice derneš konzervu od rajčice.

Pa još ona svijetla… A tek onaj histerični smijeh koji uslijedi. I sve je lijepo. Takav je naš svijet. Poput fluorescentnog gumenog bombona punog sjajnih šljokica. Takva je naša ljubav. Opsjenarska. Suluda. Bespotrebna. To se najbolje vidi kad odemo u mrak obližnjeg parkirališta. Tamo često sikćemo od požude koja se tako smiješno raspline kad nam dežurni policajac obasja bijele udove. A ona ruža strši iz snijega noćima, jutrima, godinama. Tiha, moćna, vječna.

Valja se pitati zašto smo se priklonili laži. Što smo to vidjeli u njoj da nas tako silno obuzme? Zar su naše babe bile neljudi, vanzemaljci, proroci? Eto, do tih visina se savijaju upitnici. Posve je jasno da ne umijemo ljubiti poput njih. Stoga višestruko iskompleksirana današnjica ironizira i relativizira nešto poput babske ljubavi. Ne treba valjda napominjati da je ironija najjače, ako ne i jedino, oružje tužnih ljudi koji žive od instant rješenja. Naravno, vole instant hranu, dive se instant mislima i zapravo sve što nije instant, tj. sve što je dublje, sve o čemu treba temeljitije promišljati i višeslojno sagledavati, oni jednostavno ismijavaju. I taj smijeh je instant, dakako. On nije iskren, iskrena je samo zloba kao posljedica sveopće otuđenosti od samog sebe. Stoga novokomponirani (pod time mislim na horde zanesenjaka velevažnog otkrića svakojakih sloboda nakon francuske revolucije) stjegonoše ironiziranja nepoznatog, neprihvatljivog, ćudorednog i premašenog, često vole sami sebe svrstavati u skupine. Čak se u tim svjetonazorski i vizualno veoma homogenim čoporima često dade osjetiti međusobna ironija, da ne kažem mržnja. Pa tako pankeri mrze štrebere, štreberi mrze hipije, hipiji mrze tradicionaliste, tradicionalisti mrze moderniste, modernisti mrze petrarkiste, petrarkisti mrze hipstere, hipsteri mrze skinse, a skinsi mrze sve. Ponajviše sebe. A svima puna usta individualista. Ja ih tražim jako dugo i nalazim u dvjema oblicima. Prvi su imaginarni, budući da su skriveni u knjigama i njih je jako puno. Čak se i danas poprilično piše o njima; valjda zato što inspiriraju osrednje suvremene pisce. Tj. one učmale literarne primate čija imena s naslovnica skriče tako da i ne vidiš naslov (to je pitanje ega o čemu će biti riječi kasnije). Dakle, i dandanas članovi različitih čopora vole promišljati o individuama. Pritajeno pateći, diveći im se i žaleći u kutku svoje sobe što to oni sami ne mogu biti. Tada uzimaju Normabele i puno piju (i o tome nešto kasnije). Drugi oblik pojavnosti individualista su uspomene na naše babe. One koje su vidjele istinu. One koje su živjele i voljele bez sebeljublja i mržnje. O našim babama također možemo čitati u uspomenama koje nas golicaju i koje nam često govore o tome kako jedan cvijet može značiti više od čitavog proplanka. No što ili tko priječi nas da tako promatramo svijet? Odgovor je jednostavan – ego. Ako se izdvojimo iz čopora postat ćemo ružno pače. Bit ćemo obilježeni i žigosani strašnim pečatom postmoderne ironije. A to ne želimo, toga nas je strah. Zato nam je draže u sigurnosti egoističnih (zapravo kukavičkih) načela smjestiti sebe pod toplu dekicu ispraznosti i smijuljiti se svemu što nas želi otkriti. No ne bi se naravno smijuljili da nismo u čoporu. Čopor je lobi, čopor je zajednica, čopor su ovce koje polude ako se osamostale.

Svaka ideologija je čoporativna. Mahnita, zlurada i puna opačina. Primjerice, liberalno-tjelesno-materijalistička ideologija današnjice posve podržava da mlade mame svojim bebama otvaraju Instagram profile, a suvremene umjetnice na otvaranjima novih muzejskih postava iz svojih spolnih organa lansiraju obojene kuglice o susjednu plahtu. Uz glasne ovacije i ushićeno klanjanje auditorija, naravno. Kakve li moje zadrtosti! Ipak, lijepo mi je biti zadrt u svijetu koji nema kriterija. Naime, ideologije, osim što su čoporativne i time niječu legitimitet individua (zato što one ne slijede čopor), također su i amplitudne. To bi značilo se kroz čitavu postrevolucijsku povijest provlače raznorazne ideje koje nastaju, žive, dosežu vrhunac i na koncu – umiru. Ostatci i posljednji posthumni tabori još kratko vrijeme životare na ruinama propalih ideoloških tvorevina te i oni ubrzo gasnu kao da ih nije ni bilo. E sada, najčešće tvorci ideologija bivaju veoma misaono, manifestno i retorički potkovane ličnosti, od Robespierrea do Marxa. Međutim, da li im taj epitet garantira počasno mjesto u velikoj plejadi povijesnih (stvarnih i imaginarnih) individua? U potpunosti. S tom razlikom što se naših baba kao individua sjećamo po nesebičnom darivanju i ljubavi koja će nadživjeti sumrak civilizacije u kojem se dinstamo, dok se potonjih dvojice sjećamo po tome što je prvi izdahnuo pod giljotinom, a plahi dašak drugog je na izdahu, životareći u posljednjim uporištima uzaludnosti poput Sjeverne Koreje, Kine, Kube, pa i Hrvatske. Razlika je i u tome što su nas naše babe častile neproračunatom mudrošću i dubokim osjećajima, dok su nam potonji gušili religijska, svjetonazorska i moralna opredjeljenja i načela. O navedenom gušenju se dade napisati knjiga. Ovdje ću nenapisanu knjigu rezimirati. Subjekt A je zastavnik ljudskih prava, a subjekt B vjeruje u Boga. Živimo u društvu u kojem je subjektu A posve normalno da sebi svojstvenim aktivizmom pokušava kompromitirati subjekta B koji ne jede meso petkom i ne masturbira. Subjektu B nije jasno zašto smeta subjektu A, osobito zbog toga što se potonji zalaže za ljudska prava (pa i pravo na religijsku opredijeljenost i kršćanski život). Ubrzo subjekt B shvaća da subjekt A ne štiti ljudska prava već nalogodavce koji ga plaćaju da bi pod krinkom tih prava provodio ideologiju dokinuća ljudskih prava. Pametnom dovoljno.

Ideologija, kakva god bila, ne može nikada stati ispred ljubavi i topline naših baba. U njihovim očima su skrivene najveće istine našeg postojanja dok u nama hlapi sve ono što smo samozavaravanjem gradili dok ih gledamo. I ostaje nam samo vječnost njihove dobrote. Ideologije nemaju vječnost. Zato su amplitudne. Kako koja nestane, nova se rodi. No sve na kraju propadaju. Čini se da postoji nešto u našem biću što objašnjava nestalnost te pojave. Ja bih to objasnio ovako: ne možemo zauvijek voljeti svoju frizuru, ali možemo zauvijek voljeti svoju majku. Ili, ako volimo čitati, ne možemo zauvijek čitati istu knjigu, ali možemo zauvijek čitati književnost. Dakle, ne možemo zauvijek ostati po zvonom određene ideologije jer postajemo destruktivni, isključivi, indoktrinirani i zli. No zato možemo iskreno i nepristrano ljubiti ljude, po uzoru na naše babe. U tom slučaju, sasvim je jasno da je jedina istina i slamka spasa društvu današnjice i sutrašnjice – ljubav. Ona koja ne traži plaču, ona koja je toliko duboko u nama da smo ju i zaboravili. Paradoksalno, zaboravili smo ono što je vječno, istovremeno tražeći varljive i trenutne ushite u ideologiji. Ljubav je bila, ljubav jest, ljubav će biti. Sve ostalo nije vrijedno spomena. Zašto je to tako? Zato što ljubav nije ideologija. Pametnom, još jednom, dovoljno.

U današnjem instant svijetu teško možemo doći do nedvojbene informacije. To se najbolje vidi u kakofoniji većine internetskih portala koji zapravo nemaju za cilj informirati, već obmanuti. Ovisno o tome što nalogodavac kaže, tj. tko više plati informaciju koju treba plasirati. Stoga čitamo sve i svašta. Najstrašnije je to da se većina ljudi povodi takvim informacijama te ih uzima zdravo za gotovo. Po njima ravnaju svoju svakodnevicu te prenose to na djecu i prijatelje. Posrijedi je opet – indoktrinacija. No ovaj put ne toliko svjetonazorska koliko korporacijska. Evo nekoliko primjera. Znanost, medicina i tehnologija ubrzano napreduju, a sve je više tjeskobnih, opsesivnih, histeričnih i suicidalnih. Za ove posljednje valja napomenuti kako su Wertherove boli bile odveć ozbiljnog uzroka u odnosu na njihove. Danas se svakojaki poprilično često trpaju tabletama poradi marginalnih poriva. Tipa – debela sam/mršava sam, hoće me/neće me, imam premalo lajkova/imam previše lajkova (pa me to opterećuje te nastupa paranoja) i slično. Iako nije relevantno istraživanje, spomenuti ću da sam u jednoj srednjoj školi radio anketu među učenicima o tome što bi napravili da moraju izdržati mjesec dana bez mobitela. Oko polovice njih je odgovorilo da bi se ubilo. Zbog mobitela? Zbog nepristupa priglupim informacijama koje ne služe ničem osim da bi stvarale od njih nabrijane histerike i rađale u njima osjećaje vrijednosti koji su lažni i opskurni. Iako njihovi odgovori, dakako, ne garantiraju navedeni čin u zamišljenoj situaciji, ipak su odgovorili na navedeni način. Da li je to odraz posvemašnje manipulacije kojom se želi odmaknuti ljude od vječnih istina poput ljubavi i nesebičnog davanja? Da li je to prefrigani oblik korporativnih moćnika koji koriste slabosti ljudskih kognitivnih struktura pa u njima ciljano stvaraju plodno tlo za bezgraničnu zaradu? Također, pitam se koja je razlika između različitih vrsta ovisnosti. Sve one u stanovitoj mjeri uništavaju zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko. Zar je opravdano da na kutijama cigareta moramo gledati čađava pluća preminulih, a na „veselim“ i „primamljivim“ platformama društvenih mreža ne vidimo osobu koja je sama sebi izazvala frakturu čeone kosti zbog učestalog udaranja glavom o zid sanatorija jer je predugo bila izložena Facebook-u? Osobno znam adolescente koji su si radili iste i slične stvari zato što su im roditelji zabranili pristup mobitelu na tjedan dana. Radi loših ocjena u školi, naravno. No zašto je to tako? Zašto se to događa? Zato što nema kriterija. Nikakvog. Danas je dobro ono što je jučer bilo neprihvatljivo. Sutra će već današnje biti predmet poruge. Dakle, prevladava već navedeni nedostatak stalnosti i višak instantnosti o čemu sam govorio prije. Samo što je u prethodnom slučaju problemska situacija svedena na pojedinca. Kriteriji vrijednosti su se rasplinuli te nestali u oceanu opsjena kojima svakodnevno robujemo. Ne zna se što je dobro, što nije. Granice više ne postoje. Neki strašno „ingeniozni“ pojedinci srcedrapajuće izjavljuju da je dobro ono što je njima dobro. To nije i ne može biti istina. Zašto? Zato što ako subjekt A iz zadovoljstva i koristi ubije subjekta B jer je to njemu dobro, tada svi subjekti C mogu poubijati sve subjekte D jer je to njima dobro (prisjetimo se kako se čopori ne podnose). I gdje smo onda? Vrlo blizu društvu današnjice, nažalost.

No, da se vratimo na pružatelje informacija. Njih bih nazvao globalnim strašilima u vinogradu (vrlo utjecajnog) virtualnog svijeta. I, kako je već rečeno – manipulativnim indoktrinatorima. Njihove informacije to i nisu. One ne daju odgovore, već populističku laž radi trenutne zarade. Valjda i ne treba spominjati da je novac jedino mjerilo vrijednosti izvitoperenih obmanjivača. Dakle, zašto nema valjane informacije? Zato što multinacionalne kompanije, marketinške agencije, vladine i nevladine udruge, razni instituti, vijeća, povjerenstva i moćni pojedinci kontroliraju tržište kako bi, mimo svojih proklamiranih i javno obznanjenih i tobože plemenitih ciljeva, jednostavno – zarađivali. Makijavelistički. No dok je Niccolo Machiavelli, kao humanistički odgojen mislilac, ipak koliko-toliko nastojao u održavanju časti građana, za velesvjetsku oligarhiju važno je samo iskoristiti građane. Konkretno kako? Farmaceuti vuku na jednu stranu, liječnici na drugu stranu, političari pak na treću, apologeti ljudskih prava (ispričavam se na primjedbi koju sam jednostavno često uočio – to su oni vegetarijanci s naočalama bez dioptrije) na četvrtu itd. Da stvar bude kompleksnija, i farmaceuti i liječnici i političari i vegetarijanci su umreženi i kooperativni. Tako da, gdje god se okreneš, sve puca od informacija, no ni jedna nije valjana, jedinstvena, univerzalna. Dobra je čaša vina dnevno, ma dobre su dvije. Doktor Kari Poikolainen kaže da je i litra dnevno dobra. Ili ipak nije sve to dobro, jer kalorije vrište, glad se provocira, tkiva izumiru, postaje se alkoholičar. Pa kava. Ah ta kava. Pa je dobra za kolesterol, pa nije dobra za srce, pa je ovoliko dobra, pa onoliko nije dobra. Eto, tom suludom bombardiranju smo mi izloženi. No zašto je to tako? Zato što je sveti i univerzalni zakon zapravo samo jedan. On ne bira sredstva. Njegovo ime je novac. Pa trebaju zaraditi ovi, pa trebaju zaraditi oni, pa ovi oduzimaju od onih, a oni šire tržište kod ovih, pa nam sole pamet ovi, pa nas deplasiranom informacijom preplaše oni, koju su ipak dobili od ovih, da bi i jedni i drugi dobro živjeli, a mi podložnici strepili i ovisili o njihovim informacijama. Zato što su nas izmanipulirali i zato što smo slabi, ovisni i duhovno inertni. A ja osobno? Dođem doma, upalim Lucia Dallu te pijem vino koliko mi se prohtije. Stolno. Pomolim se te prebacim na krevet kad skužim da mi se ne da prati zube.

Davor Stipan  Foto: apoliticni.hr

Komentari

Kultura i vjera

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)

Objavljeno

- datum

Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu – donosi blog Christus Rex.

U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama“ (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju ‘osporavanje’“. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova redovnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je sistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

Premjestio je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih skolastikata, naređujući im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti modernističkim idejama“. On ih je poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.

,,Moramo izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema Crkvi i Papi i sve što umanjuje povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“
(Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography, Angelus Press, str. 345)

Nadbiskup Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima, posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje nam znanje o stvarnome“. U teologiji je inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“. U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.

Što se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv. liturgičara“, čuvanje jezika Crkve, nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.

Reformacija se pretvara u tornado

Krajem godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u nekim kućamaspiritanaca. Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:

,,Propast autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira, odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i televiziji. (…) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke filozofije i teologije.“

Na žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji podređeni!“ Ovaj stav otkriva nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja. (mons. Tissier, str. 348.).

U koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.

Nastavlja se…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

SOLIN DANAS: Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji – svečana SVETA MISA

Objavljeno

- datum

 Prasvetište Gospe od Otoka, početak u 9 sati     Središnji događaj susreta – svečano euharistijsko slavlje na Gospinoj livadi u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu počinje u 10 sati.

U suslavlju s ostalim biskupima i brojnim svećenicima, misu će predvoditi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić. 

Pjevanje predvodi veliki zbor sastavljen od više zborova iz naše Splitsko-makarske nadbiskupije pod vodstvom maestra don Šime Marovića.

(Zborovi: Sv. Stjepana – Opuzen; Sv. Marka – Makarska; Gospe od Otoka – Solin; Solinskih mučenika – Ninčevići/Solin; Sv. Ivana Krstitelja – Kaštel Stari; Sv. Frane Asiškoga – Imotski; Gospe Fatimske – Škrape/Split; Katedralni zbor sv. Dujma – Split uz pratnju puhačkog komornog sastava «Brass quintteta». Na orguljama svira don Ivan Urlić – orguljaš splitske prvostolnice).

Toga dana na istom mjestu u 9 sati je uvodni molitveni program u kojem sudjeluju obitelji splitske metropolije, a pjeva Papa band. Nakon svete mise koju će prenositi Hrvatska radio televizija, na Gospinom otoku organizirano je druženje svih sudionika hranu i koncert duhovne glazbe na kojem će nastupiti klapa “Sveti Juraj” HRM-a, Marija Husar Rimac, duhovno glazbeni sastavi Emanuel, RiM, Abba i zbor Mihovil.

A evo kako je bilo na velikom splitskom humanitarnom koncertu:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

NICEJA: GRAD PRVOG EKUMENSKOG SABORA: Otkrivena crkva na dnu jezera stara 1700 godina

Objavljeno

- datum

 DAR BOŽJI    Crkva stara 1.700 godina otkrivena na dnu jezera: Znanstvenici tvrde da tako nešto još nisu vidjeli!

Drevna crkva pronađena je u jezeru Iznik u Turskoj na lokaciji antičkog mjesta Niceje.

Procjenjuje se da je ispod površine vode stajala 1.600 godina. Prema pretpostavkama, izgrađena je oko 390. godine i trenutno se nalazi deset metara ispod vode, na 160 metara od obale jezera, na mjestu povijesnog grada Niceje, gdje je 325. godine definirano kršćansko vjerovanje.

Profesor Mustafa Şahin, šef katedre arheologije na Sveučilištu Bursa Uludağ, rekao je: “Kada sam prvi put video slike jezera, bio sam prilično iznenađen što jasno vidim crkvenu strukturu” – donosi Novi život.

Dodao je: “Radio sam na terenskim istraživanjima u Izniku od 2006. godine i nikada nisam vidio tako nešto”

On vjeruje da crkva označava mjesto na kojem je sveti Neophytos ubijen 303. godine i da je sagrađen u njegovu čast. Arheolozi su utvrdili da se bazilika urušila tijekom zemljotresa 740. te više nikada nije ponovno podignuta.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno