Connect with us

Kultura i vjera

Davor Stipan: Naše babe su vidjele istinu

Objavljeno

- datum

Naše babe su vidjele istinu. I oči su im se caklile od nje. Mi smo danas zakinuti. Obmana je isuviše, ne treba nam zamjeriti. Ipak smo ljudi. Naše babe su više voljele. Ljubav im je bila žilava ruža navrh Svilaje koja studeni odolijeva. Danas pak, sve su ceste prekrite plastičnim ružama. Iz lunaparka. Onima koje dobiješ kad puškom zakrvljene cijevi nehotice derneš konzervu od rajčice.

Pa još ona svijetla… A tek onaj histerični smijeh koji uslijedi. I sve je lijepo. Takav je naš svijet. Poput fluorescentnog gumenog bombona punog sjajnih šljokica. Takva je naša ljubav. Opsjenarska. Suluda. Bespotrebna. To se najbolje vidi kad odemo u mrak obližnjeg parkirališta. Tamo često sikćemo od požude koja se tako smiješno raspline kad nam dežurni policajac obasja bijele udove. A ona ruža strši iz snijega noćima, jutrima, godinama. Tiha, moćna, vječna.

Valja se pitati zašto smo se priklonili laži. Što smo to vidjeli u njoj da nas tako silno obuzme? Zar su naše babe bile neljudi, vanzemaljci, proroci? Eto, do tih visina se savijaju upitnici. Posve je jasno da ne umijemo ljubiti poput njih. Stoga višestruko iskompleksirana današnjica ironizira i relativizira nešto poput babske ljubavi. Ne treba valjda napominjati da je ironija najjače, ako ne i jedino, oružje tužnih ljudi koji žive od instant rješenja. Naravno, vole instant hranu, dive se instant mislima i zapravo sve što nije instant, tj. sve što je dublje, sve o čemu treba temeljitije promišljati i višeslojno sagledavati, oni jednostavno ismijavaju. I taj smijeh je instant, dakako. On nije iskren, iskrena je samo zloba kao posljedica sveopće otuđenosti od samog sebe. Stoga novokomponirani (pod time mislim na horde zanesenjaka velevažnog otkrića svakojakih sloboda nakon francuske revolucije) stjegonoše ironiziranja nepoznatog, neprihvatljivog, ćudorednog i premašenog, često vole sami sebe svrstavati u skupine. Čak se u tim svjetonazorski i vizualno veoma homogenim čoporima često dade osjetiti međusobna ironija, da ne kažem mržnja. Pa tako pankeri mrze štrebere, štreberi mrze hipije, hipiji mrze tradicionaliste, tradicionalisti mrze moderniste, modernisti mrze petrarkiste, petrarkisti mrze hipstere, hipsteri mrze skinse, a skinsi mrze sve. Ponajviše sebe. A svima puna usta individualista. Ja ih tražim jako dugo i nalazim u dvjema oblicima. Prvi su imaginarni, budući da su skriveni u knjigama i njih je jako puno. Čak se i danas poprilično piše o njima; valjda zato što inspiriraju osrednje suvremene pisce. Tj. one učmale literarne primate čija imena s naslovnica skriče tako da i ne vidiš naslov (to je pitanje ega o čemu će biti riječi kasnije). Dakle, i dandanas članovi različitih čopora vole promišljati o individuama. Pritajeno pateći, diveći im se i žaleći u kutku svoje sobe što to oni sami ne mogu biti. Tada uzimaju Normabele i puno piju (i o tome nešto kasnije). Drugi oblik pojavnosti individualista su uspomene na naše babe. One koje su vidjele istinu. One koje su živjele i voljele bez sebeljublja i mržnje. O našim babama također možemo čitati u uspomenama koje nas golicaju i koje nam često govore o tome kako jedan cvijet može značiti više od čitavog proplanka. No što ili tko priječi nas da tako promatramo svijet? Odgovor je jednostavan – ego. Ako se izdvojimo iz čopora postat ćemo ružno pače. Bit ćemo obilježeni i žigosani strašnim pečatom postmoderne ironije. A to ne želimo, toga nas je strah. Zato nam je draže u sigurnosti egoističnih (zapravo kukavičkih) načela smjestiti sebe pod toplu dekicu ispraznosti i smijuljiti se svemu što nas želi otkriti. No ne bi se naravno smijuljili da nismo u čoporu. Čopor je lobi, čopor je zajednica, čopor su ovce koje polude ako se osamostale.

Svaka ideologija je čoporativna. Mahnita, zlurada i puna opačina. Primjerice, liberalno-tjelesno-materijalistička ideologija današnjice posve podržava da mlade mame svojim bebama otvaraju Instagram profile, a suvremene umjetnice na otvaranjima novih muzejskih postava iz svojih spolnih organa lansiraju obojene kuglice o susjednu plahtu. Uz glasne ovacije i ushićeno klanjanje auditorija, naravno. Kakve li moje zadrtosti! Ipak, lijepo mi je biti zadrt u svijetu koji nema kriterija. Naime, ideologije, osim što su čoporativne i time niječu legitimitet individua (zato što one ne slijede čopor), također su i amplitudne. To bi značilo se kroz čitavu postrevolucijsku povijest provlače raznorazne ideje koje nastaju, žive, dosežu vrhunac i na koncu – umiru. Ostatci i posljednji posthumni tabori još kratko vrijeme životare na ruinama propalih ideoloških tvorevina te i oni ubrzo gasnu kao da ih nije ni bilo. E sada, najčešće tvorci ideologija bivaju veoma misaono, manifestno i retorički potkovane ličnosti, od Robespierrea do Marxa. Međutim, da li im taj epitet garantira počasno mjesto u velikoj plejadi povijesnih (stvarnih i imaginarnih) individua? U potpunosti. S tom razlikom što se naših baba kao individua sjećamo po nesebičnom darivanju i ljubavi koja će nadživjeti sumrak civilizacije u kojem se dinstamo, dok se potonjih dvojice sjećamo po tome što je prvi izdahnuo pod giljotinom, a plahi dašak drugog je na izdahu, životareći u posljednjim uporištima uzaludnosti poput Sjeverne Koreje, Kine, Kube, pa i Hrvatske. Razlika je i u tome što su nas naše babe častile neproračunatom mudrošću i dubokim osjećajima, dok su nam potonji gušili religijska, svjetonazorska i moralna opredjeljenja i načela. O navedenom gušenju se dade napisati knjiga. Ovdje ću nenapisanu knjigu rezimirati. Subjekt A je zastavnik ljudskih prava, a subjekt B vjeruje u Boga. Živimo u društvu u kojem je subjektu A posve normalno da sebi svojstvenim aktivizmom pokušava kompromitirati subjekta B koji ne jede meso petkom i ne masturbira. Subjektu B nije jasno zašto smeta subjektu A, osobito zbog toga što se potonji zalaže za ljudska prava (pa i pravo na religijsku opredijeljenost i kršćanski život). Ubrzo subjekt B shvaća da subjekt A ne štiti ljudska prava već nalogodavce koji ga plaćaju da bi pod krinkom tih prava provodio ideologiju dokinuća ljudskih prava. Pametnom dovoljno.

Ideologija, kakva god bila, ne može nikada stati ispred ljubavi i topline naših baba. U njihovim očima su skrivene najveće istine našeg postojanja dok u nama hlapi sve ono što smo samozavaravanjem gradili dok ih gledamo. I ostaje nam samo vječnost njihove dobrote. Ideologije nemaju vječnost. Zato su amplitudne. Kako koja nestane, nova se rodi. No sve na kraju propadaju. Čini se da postoji nešto u našem biću što objašnjava nestalnost te pojave. Ja bih to objasnio ovako: ne možemo zauvijek voljeti svoju frizuru, ali možemo zauvijek voljeti svoju majku. Ili, ako volimo čitati, ne možemo zauvijek čitati istu knjigu, ali možemo zauvijek čitati književnost. Dakle, ne možemo zauvijek ostati po zvonom određene ideologije jer postajemo destruktivni, isključivi, indoktrinirani i zli. No zato možemo iskreno i nepristrano ljubiti ljude, po uzoru na naše babe. U tom slučaju, sasvim je jasno da je jedina istina i slamka spasa društvu današnjice i sutrašnjice – ljubav. Ona koja ne traži plaču, ona koja je toliko duboko u nama da smo ju i zaboravili. Paradoksalno, zaboravili smo ono što je vječno, istovremeno tražeći varljive i trenutne ushite u ideologiji. Ljubav je bila, ljubav jest, ljubav će biti. Sve ostalo nije vrijedno spomena. Zašto je to tako? Zato što ljubav nije ideologija. Pametnom, još jednom, dovoljno.

U današnjem instant svijetu teško možemo doći do nedvojbene informacije. To se najbolje vidi u kakofoniji većine internetskih portala koji zapravo nemaju za cilj informirati, već obmanuti. Ovisno o tome što nalogodavac kaže, tj. tko više plati informaciju koju treba plasirati. Stoga čitamo sve i svašta. Najstrašnije je to da se većina ljudi povodi takvim informacijama te ih uzima zdravo za gotovo. Po njima ravnaju svoju svakodnevicu te prenose to na djecu i prijatelje. Posrijedi je opet – indoktrinacija. No ovaj put ne toliko svjetonazorska koliko korporacijska. Evo nekoliko primjera. Znanost, medicina i tehnologija ubrzano napreduju, a sve je više tjeskobnih, opsesivnih, histeričnih i suicidalnih. Za ove posljednje valja napomenuti kako su Wertherove boli bile odveć ozbiljnog uzroka u odnosu na njihove. Danas se svakojaki poprilično često trpaju tabletama poradi marginalnih poriva. Tipa – debela sam/mršava sam, hoće me/neće me, imam premalo lajkova/imam previše lajkova (pa me to opterećuje te nastupa paranoja) i slično. Iako nije relevantno istraživanje, spomenuti ću da sam u jednoj srednjoj školi radio anketu među učenicima o tome što bi napravili da moraju izdržati mjesec dana bez mobitela. Oko polovice njih je odgovorilo da bi se ubilo. Zbog mobitela? Zbog nepristupa priglupim informacijama koje ne služe ničem osim da bi stvarale od njih nabrijane histerike i rađale u njima osjećaje vrijednosti koji su lažni i opskurni. Iako njihovi odgovori, dakako, ne garantiraju navedeni čin u zamišljenoj situaciji, ipak su odgovorili na navedeni način. Da li je to odraz posvemašnje manipulacije kojom se želi odmaknuti ljude od vječnih istina poput ljubavi i nesebičnog davanja? Da li je to prefrigani oblik korporativnih moćnika koji koriste slabosti ljudskih kognitivnih struktura pa u njima ciljano stvaraju plodno tlo za bezgraničnu zaradu? Također, pitam se koja je razlika između različitih vrsta ovisnosti. Sve one u stanovitoj mjeri uništavaju zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko. Zar je opravdano da na kutijama cigareta moramo gledati čađava pluća preminulih, a na „veselim“ i „primamljivim“ platformama društvenih mreža ne vidimo osobu koja je sama sebi izazvala frakturu čeone kosti zbog učestalog udaranja glavom o zid sanatorija jer je predugo bila izložena Facebook-u? Osobno znam adolescente koji su si radili iste i slične stvari zato što su im roditelji zabranili pristup mobitelu na tjedan dana. Radi loših ocjena u školi, naravno. No zašto je to tako? Zašto se to događa? Zato što nema kriterija. Nikakvog. Danas je dobro ono što je jučer bilo neprihvatljivo. Sutra će već današnje biti predmet poruge. Dakle, prevladava već navedeni nedostatak stalnosti i višak instantnosti o čemu sam govorio prije. Samo što je u prethodnom slučaju problemska situacija svedena na pojedinca. Kriteriji vrijednosti su se rasplinuli te nestali u oceanu opsjena kojima svakodnevno robujemo. Ne zna se što je dobro, što nije. Granice više ne postoje. Neki strašno „ingeniozni“ pojedinci srcedrapajuće izjavljuju da je dobro ono što je njima dobro. To nije i ne može biti istina. Zašto? Zato što ako subjekt A iz zadovoljstva i koristi ubije subjekta B jer je to njemu dobro, tada svi subjekti C mogu poubijati sve subjekte D jer je to njima dobro (prisjetimo se kako se čopori ne podnose). I gdje smo onda? Vrlo blizu društvu današnjice, nažalost.

No, da se vratimo na pružatelje informacija. Njih bih nazvao globalnim strašilima u vinogradu (vrlo utjecajnog) virtualnog svijeta. I, kako je već rečeno – manipulativnim indoktrinatorima. Njihove informacije to i nisu. One ne daju odgovore, već populističku laž radi trenutne zarade. Valjda i ne treba spominjati da je novac jedino mjerilo vrijednosti izvitoperenih obmanjivača. Dakle, zašto nema valjane informacije? Zato što multinacionalne kompanije, marketinške agencije, vladine i nevladine udruge, razni instituti, vijeća, povjerenstva i moćni pojedinci kontroliraju tržište kako bi, mimo svojih proklamiranih i javno obznanjenih i tobože plemenitih ciljeva, jednostavno – zarađivali. Makijavelistički. No dok je Niccolo Machiavelli, kao humanistički odgojen mislilac, ipak koliko-toliko nastojao u održavanju časti građana, za velesvjetsku oligarhiju važno je samo iskoristiti građane. Konkretno kako? Farmaceuti vuku na jednu stranu, liječnici na drugu stranu, političari pak na treću, apologeti ljudskih prava (ispričavam se na primjedbi koju sam jednostavno često uočio – to su oni vegetarijanci s naočalama bez dioptrije) na četvrtu itd. Da stvar bude kompleksnija, i farmaceuti i liječnici i političari i vegetarijanci su umreženi i kooperativni. Tako da, gdje god se okreneš, sve puca od informacija, no ni jedna nije valjana, jedinstvena, univerzalna. Dobra je čaša vina dnevno, ma dobre su dvije. Doktor Kari Poikolainen kaže da je i litra dnevno dobra. Ili ipak nije sve to dobro, jer kalorije vrište, glad se provocira, tkiva izumiru, postaje se alkoholičar. Pa kava. Ah ta kava. Pa je dobra za kolesterol, pa nije dobra za srce, pa je ovoliko dobra, pa onoliko nije dobra. Eto, tom suludom bombardiranju smo mi izloženi. No zašto je to tako? Zato što je sveti i univerzalni zakon zapravo samo jedan. On ne bira sredstva. Njegovo ime je novac. Pa trebaju zaraditi ovi, pa trebaju zaraditi oni, pa ovi oduzimaju od onih, a oni šire tržište kod ovih, pa nam sole pamet ovi, pa nas deplasiranom informacijom preplaše oni, koju su ipak dobili od ovih, da bi i jedni i drugi dobro živjeli, a mi podložnici strepili i ovisili o njihovim informacijama. Zato što su nas izmanipulirali i zato što smo slabi, ovisni i duhovno inertni. A ja osobno? Dođem doma, upalim Lucia Dallu te pijem vino koliko mi se prohtije. Stolno. Pomolim se te prebacim na krevet kad skužim da mi se ne da prati zube.

Davor Stipan  Foto: apoliticni.hr

Komentari

Kultura i vjera

PO UKAZANJU ISUSOVU   Posveti se Srcu Isusovu onako kako je to činila  sv. Margareta Marija Alacoque

Objavljeno

- datum

Isus je dao i 12 obećanja onima koji budu širili ovu pobožnost!

Sveta Margareta Marija Alacoque rodila se u Francuskoj 1647. U dobi od 24. godine stupila je u Red Sestara Pohođenja Marijina. Već je i prije stupanja u samostan imala više nadnaravnih viđenja a u narednom razdoblju ekstaze su postale i učestalije radi čega je pretrpjela mnoge neugodnosti od strane susestara.

Ostala je čvrsta u vjeri i njezina je ljubav prema Isusu sve više rasla. 1675. godine, u vrijeme tijelovske osmine, došlo je do važnog ukazanja u Kapeli Pohođenja. Margareta je ugledala Isusa koji joj je naredio da se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede Petak Srca Isusova. Usprkos najvećim protivljenjima i okrivljavanjima kojima je bila izložena, svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu. Drugom je prigodom Isus zatražio od Margarete da se svakog prvog petka u mjesecu pričesti te je tako nastala pobožnost Prvih petaka. Potporu i pomoć dobila je od poglavara mjesne isusovačke redovničke zajednice. Na njega ju je za vrijeme jednog viđenja uputio sam Isus. Najvažnije što je Isus želio prenijeti njoj, a onda i svim ljudima, je istina o njegovoj silnoj ljubavi prema čovjeku i istina o njegovu Srcu kao simbolu te ljubavi. Svetica je umrla 16. listopada 1690. godine a tijelo joj se nalazi u kapeli gdje joj se ukazao Isus. Sredinom 19. stoljeća papa Pio IX. službeno je uveo u Crkvu blagdan Srca Isusova koji se slavi prvi petak nakon blagdana Tijelovo.

Posveta Isusovu srcu sv. Margarete Marije Alacoque

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob.

Amen.

Isus svetoj Margareti obećava da oni koji budu štovali njegovo Presveto Srce daje ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Autor: Vjera

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Brašančevo (Tijelovo)

Objavljeno

- datum

BLAGDAN je Tijelova. Za Katoličku crkvu, Tijelovo se obilježava u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Svetkovina se pojavljuje u 13. stoljeću, no zapadno kršćanstvo počelo ga je obilježavati tek u 14. stoljeću. Postoji legenda prema kojoj je augustinska redovnica Julijana iz samostana u Belgiji, imala viđenje punog Mjeseca, na kojem je opazila mrlju.

Mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju nedostatkom blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament. Mjesni biskup je na njezinu molbu uspostavio blagdan, koji se u početku zvao blagdan Euharistije.

Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom je taj blagdan htio proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila smrt. Tek u 14. stoljeću, blagdan se proširio na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Tijelovo je katolički blagdan koji se slavi u četvrtak poslije nedjelje Presvetog Trojstva.

U nekim hrvatskim krajevima ovaj blagdan se zove i  Brašančevo  a potječe iz 18. stoljeća.

Riječ Brašančevo dolazi od riječi  brašno, od čega se pravi kruh a kruh u pretvorbi u sv. Misi postaje Kristovo Tijelo. Ovaj blagdan je ujedno i spomen na ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak.

Blagdan se pojavljuje u 13. stoljeću kada se augustinskoj redovnici sv. Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji u jednom viđenju punog mjeseca, na mjesecu pokazala mrlja.Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao jednu svetkovinu koja Crkvi nedostaje  a kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na zamolbu sv. Julijane mjesni biskup Robert de Thorote u svojoj biskupiji dao uvesti blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije.Sv.Julijana i njeni suvremenici širili su ideju toga blagdana  ucijeloj Crkvi.

Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo godine 1263. u mjestu Bolseni u Italiji. Jedan je svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv.Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon ova dva događaja tadašnji papa Urban IV.  08.09.1264. objavljuje bulu kojom ustanovljuje blagdan Tjelova (Euharistije)  želeći tu svetkovinu  proširiti na cijelu Crkvu.

No brza smrt ga je spriječila u tome.Tek u 14. st. papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Događaj, sličan onome u Bolseni, zbio se god. 1411. i u Hrvatskoj, u Ludbregu: Za najvažnijeg dijela sv.mise –pretvorbe-  kada se na svećenikove riječi i djelovanje Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo a vino u Krv Isusovu, svećenik je posumnjao u ovo čudo.

Tada je ugledao da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Silno zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem, brzo je spremio kalež sa svetom Krvlju iza oltara i završio misu. Taj događaj temeljito je ispitivao papa Julije II. (1503-1513.).Zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja nije uspio završiti istragu ali je dozvolio javno štovanje relikvije što čini i njegov nasljednik papa Leon X.

Svetkovina Tjelova je povezana sa procesijama. Prva Tjelovska procesija  održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća. Taj običaj se u 14. st. raširio po mnogim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.

Svojim sudjelovanjem u procesiji krenimo za Kristom,posvjedočimo svoju vjeru, sačuvajmo našu lijepu kršćansku tradiciju i običaje.(kamenjar.com)

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Proslava blagdana Sv. Trojstva u jednoj od nastarijih crkvica u Hrvatskoj

Objavljeno

- datum

Danas nje u Splitu u predromaničkoj crkvici sv. Trojice proslavljen blagdan Sv. Trojstva. Misu je predvodio župnik fra Tomislav Hrstić, koji je u vrlo nadahnutoj propovijedi povezao korijene i izvorište hrvatske kulture i identiteta s ovim blagdanom.

U svojoj propovijedi fra Tomislav se zapitao: Koji smo mi to, Hrvati, imali izvor? Dobro se je prisjetiti najstarije naše europske povijesti. Prvi pisani izvor gdje se spominje riječ ‘Hrvati’ je  Bijačka povelja koju knez Trpimir ovako započinje: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen… Ja Trpimir, iako grešnik, Božjom milošću knez Hrvata“. Dakle, put se ovdje spominje riječ Hrvat u znaku Presvetog Trojstva.

Drugi važan dokument za naš narod je Bašćanska ploča iz 1100. g. u Juran-dvoru kod Baške u crkvi sv. Lucije. Spominje se knez Zvonimir i njegova Darovnica ledine koju daje Sv. Luciji… prvi put na hrvatskom pismu, na glagoljici, koje počinje u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tih davnih godina jedan prvi pisani, povijesni dokument započinje u ime Presvetoga Trojstva našega naroda; slično je i u Zagrebačkoj katedrali, povodom osnutka biskupije. Ovaj proces pokrštavanja Hrvata u znaku Presvetog Trojstva, znači veliku milost i znak velikog sjećanja naše povijesti. To nemaju ni Nijemci ni Francuzi, ni Englezi ni druge poznate zemlje; ono što mi imamo – Presveto Trojstvo na početku naše kulture, naše pismenosti, naših izvora, našeg identitet, našega ostvarenja, rekao je fra Tomislav Hrstić i nastavio: „ali, kako to osobno čuvam, kako se s tim nosim?

Predromanička crkva Sv. Trojice – više liči na katakombu nego na kasnije romaničke/gotičke crkve

Danas kad se susrećemo s ljudima, jedva da se i pozdravljamo, … ispred crkva jednostavan je pozdrav ‘dobar dan, zdravo, ciao, alo, adio i sl., a gotovo da smo zaboravili pozdrav Hvaljen Isus i Marija… i potom polako gubimo ono što je prvotno nas kao ljude označavalo… da ne govorimo za društvo, Sabor, ljude koje nas vode, … braćo i sestre slabo svjedočimo našu vjeru, Božju prisutnost, a idemo svaki dan sve bliže Bogu… koliko čuvamo to dostojanstvo i što je tajna našega života pred Bogom i pred ljudima – zapitao se gvardijan Župe sv. Trojice.

Moramo biti zato svjedoci, jer kako je rečeno u prvom čitanju, Bog poziva svoj narod da će usaditi u njihovo srce svoje ime, da ga se sjećaju iz dana u dan, da znaju tko je njihov Stvoritelj, da svojega Boga i svoje vjere ne zaborave.”

Zato je ova svetkovina ustanovljena 800-te godine a papa Ivan XXII… je u četrnaestom stoljeću ovo odredio za cijeli svijet.

Božena Grgić, prva s desna…

Fra Tomislav Hrstić je istaknuo i gdju. Boženu Grgić koja je kao animatorica kroz organiziranja susreta i višednevni/noćnih bdijenja pred Presvetim, jako puno pridonjela reafirmaciji jedne od najstarijih ‘živih’ crkava u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe.

Ova proslava blagdana Presvetog Trojstva je nakon Mise nastavljena uz piće i kolače koje je jedan dio župljana pripremio.

Pripremio: P.R./Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno