Connect with us

Kultura i vjera

Davor Stipan: Naše babe su vidjele istinu

Objavljeno

- datum

Naše babe su vidjele istinu. I oči su im se caklile od nje. Mi smo danas zakinuti. Obmana je isuviše, ne treba nam zamjeriti. Ipak smo ljudi. Naše babe su više voljele. Ljubav im je bila žilava ruža navrh Svilaje koja studeni odolijeva. Danas pak, sve su ceste prekrite plastičnim ružama. Iz lunaparka. Onima koje dobiješ kad puškom zakrvljene cijevi nehotice derneš konzervu od rajčice.

Pa još ona svijetla… A tek onaj histerični smijeh koji uslijedi. I sve je lijepo. Takav je naš svijet. Poput fluorescentnog gumenog bombona punog sjajnih šljokica. Takva je naša ljubav. Opsjenarska. Suluda. Bespotrebna. To se najbolje vidi kad odemo u mrak obližnjeg parkirališta. Tamo često sikćemo od požude koja se tako smiješno raspline kad nam dežurni policajac obasja bijele udove. A ona ruža strši iz snijega noćima, jutrima, godinama. Tiha, moćna, vječna.

Valja se pitati zašto smo se priklonili laži. Što smo to vidjeli u njoj da nas tako silno obuzme? Zar su naše babe bile neljudi, vanzemaljci, proroci? Eto, do tih visina se savijaju upitnici. Posve je jasno da ne umijemo ljubiti poput njih. Stoga višestruko iskompleksirana današnjica ironizira i relativizira nešto poput babske ljubavi. Ne treba valjda napominjati da je ironija najjače, ako ne i jedino, oružje tužnih ljudi koji žive od instant rješenja. Naravno, vole instant hranu, dive se instant mislima i zapravo sve što nije instant, tj. sve što je dublje, sve o čemu treba temeljitije promišljati i višeslojno sagledavati, oni jednostavno ismijavaju. I taj smijeh je instant, dakako. On nije iskren, iskrena je samo zloba kao posljedica sveopće otuđenosti od samog sebe. Stoga novokomponirani (pod time mislim na horde zanesenjaka velevažnog otkrića svakojakih sloboda nakon francuske revolucije) stjegonoše ironiziranja nepoznatog, neprihvatljivog, ćudorednog i premašenog, često vole sami sebe svrstavati u skupine. Čak se u tim svjetonazorski i vizualno veoma homogenim čoporima često dade osjetiti međusobna ironija, da ne kažem mržnja. Pa tako pankeri mrze štrebere, štreberi mrze hipije, hipiji mrze tradicionaliste, tradicionalisti mrze moderniste, modernisti mrze petrarkiste, petrarkisti mrze hipstere, hipsteri mrze skinse, a skinsi mrze sve. Ponajviše sebe. A svima puna usta individualista. Ja ih tražim jako dugo i nalazim u dvjema oblicima. Prvi su imaginarni, budući da su skriveni u knjigama i njih je jako puno. Čak se i danas poprilično piše o njima; valjda zato što inspiriraju osrednje suvremene pisce. Tj. one učmale literarne primate čija imena s naslovnica skriče tako da i ne vidiš naslov (to je pitanje ega o čemu će biti riječi kasnije). Dakle, i dandanas članovi različitih čopora vole promišljati o individuama. Pritajeno pateći, diveći im se i žaleći u kutku svoje sobe što to oni sami ne mogu biti. Tada uzimaju Normabele i puno piju (i o tome nešto kasnije). Drugi oblik pojavnosti individualista su uspomene na naše babe. One koje su vidjele istinu. One koje su živjele i voljele bez sebeljublja i mržnje. O našim babama također možemo čitati u uspomenama koje nas golicaju i koje nam često govore o tome kako jedan cvijet može značiti više od čitavog proplanka. No što ili tko priječi nas da tako promatramo svijet? Odgovor je jednostavan – ego. Ako se izdvojimo iz čopora postat ćemo ružno pače. Bit ćemo obilježeni i žigosani strašnim pečatom postmoderne ironije. A to ne želimo, toga nas je strah. Zato nam je draže u sigurnosti egoističnih (zapravo kukavičkih) načela smjestiti sebe pod toplu dekicu ispraznosti i smijuljiti se svemu što nas želi otkriti. No ne bi se naravno smijuljili da nismo u čoporu. Čopor je lobi, čopor je zajednica, čopor su ovce koje polude ako se osamostale.

Svaka ideologija je čoporativna. Mahnita, zlurada i puna opačina. Primjerice, liberalno-tjelesno-materijalistička ideologija današnjice posve podržava da mlade mame svojim bebama otvaraju Instagram profile, a suvremene umjetnice na otvaranjima novih muzejskih postava iz svojih spolnih organa lansiraju obojene kuglice o susjednu plahtu. Uz glasne ovacije i ushićeno klanjanje auditorija, naravno. Kakve li moje zadrtosti! Ipak, lijepo mi je biti zadrt u svijetu koji nema kriterija. Naime, ideologije, osim što su čoporativne i time niječu legitimitet individua (zato što one ne slijede čopor), također su i amplitudne. To bi značilo se kroz čitavu postrevolucijsku povijest provlače raznorazne ideje koje nastaju, žive, dosežu vrhunac i na koncu – umiru. Ostatci i posljednji posthumni tabori još kratko vrijeme životare na ruinama propalih ideoloških tvorevina te i oni ubrzo gasnu kao da ih nije ni bilo. E sada, najčešće tvorci ideologija bivaju veoma misaono, manifestno i retorički potkovane ličnosti, od Robespierrea do Marxa. Međutim, da li im taj epitet garantira počasno mjesto u velikoj plejadi povijesnih (stvarnih i imaginarnih) individua? U potpunosti. S tom razlikom što se naših baba kao individua sjećamo po nesebičnom darivanju i ljubavi koja će nadživjeti sumrak civilizacije u kojem se dinstamo, dok se potonjih dvojice sjećamo po tome što je prvi izdahnuo pod giljotinom, a plahi dašak drugog je na izdahu, životareći u posljednjim uporištima uzaludnosti poput Sjeverne Koreje, Kine, Kube, pa i Hrvatske. Razlika je i u tome što su nas naše babe častile neproračunatom mudrošću i dubokim osjećajima, dok su nam potonji gušili religijska, svjetonazorska i moralna opredjeljenja i načela. O navedenom gušenju se dade napisati knjiga. Ovdje ću nenapisanu knjigu rezimirati. Subjekt A je zastavnik ljudskih prava, a subjekt B vjeruje u Boga. Živimo u društvu u kojem je subjektu A posve normalno da sebi svojstvenim aktivizmom pokušava kompromitirati subjekta B koji ne jede meso petkom i ne masturbira. Subjektu B nije jasno zašto smeta subjektu A, osobito zbog toga što se potonji zalaže za ljudska prava (pa i pravo na religijsku opredijeljenost i kršćanski život). Ubrzo subjekt B shvaća da subjekt A ne štiti ljudska prava već nalogodavce koji ga plaćaju da bi pod krinkom tih prava provodio ideologiju dokinuća ljudskih prava. Pametnom dovoljno.

Ideologija, kakva god bila, ne može nikada stati ispred ljubavi i topline naših baba. U njihovim očima su skrivene najveće istine našeg postojanja dok u nama hlapi sve ono što smo samozavaravanjem gradili dok ih gledamo. I ostaje nam samo vječnost njihove dobrote. Ideologije nemaju vječnost. Zato su amplitudne. Kako koja nestane, nova se rodi. No sve na kraju propadaju. Čini se da postoji nešto u našem biću što objašnjava nestalnost te pojave. Ja bih to objasnio ovako: ne možemo zauvijek voljeti svoju frizuru, ali možemo zauvijek voljeti svoju majku. Ili, ako volimo čitati, ne možemo zauvijek čitati istu knjigu, ali možemo zauvijek čitati književnost. Dakle, ne možemo zauvijek ostati po zvonom određene ideologije jer postajemo destruktivni, isključivi, indoktrinirani i zli. No zato možemo iskreno i nepristrano ljubiti ljude, po uzoru na naše babe. U tom slučaju, sasvim je jasno da je jedina istina i slamka spasa društvu današnjice i sutrašnjice – ljubav. Ona koja ne traži plaču, ona koja je toliko duboko u nama da smo ju i zaboravili. Paradoksalno, zaboravili smo ono što je vječno, istovremeno tražeći varljive i trenutne ushite u ideologiji. Ljubav je bila, ljubav jest, ljubav će biti. Sve ostalo nije vrijedno spomena. Zašto je to tako? Zato što ljubav nije ideologija. Pametnom, još jednom, dovoljno.

U današnjem instant svijetu teško možemo doći do nedvojbene informacije. To se najbolje vidi u kakofoniji većine internetskih portala koji zapravo nemaju za cilj informirati, već obmanuti. Ovisno o tome što nalogodavac kaže, tj. tko više plati informaciju koju treba plasirati. Stoga čitamo sve i svašta. Najstrašnije je to da se većina ljudi povodi takvim informacijama te ih uzima zdravo za gotovo. Po njima ravnaju svoju svakodnevicu te prenose to na djecu i prijatelje. Posrijedi je opet – indoktrinacija. No ovaj put ne toliko svjetonazorska koliko korporacijska. Evo nekoliko primjera. Znanost, medicina i tehnologija ubrzano napreduju, a sve je više tjeskobnih, opsesivnih, histeričnih i suicidalnih. Za ove posljednje valja napomenuti kako su Wertherove boli bile odveć ozbiljnog uzroka u odnosu na njihove. Danas se svakojaki poprilično često trpaju tabletama poradi marginalnih poriva. Tipa – debela sam/mršava sam, hoće me/neće me, imam premalo lajkova/imam previše lajkova (pa me to opterećuje te nastupa paranoja) i slično. Iako nije relevantno istraživanje, spomenuti ću da sam u jednoj srednjoj školi radio anketu među učenicima o tome što bi napravili da moraju izdržati mjesec dana bez mobitela. Oko polovice njih je odgovorilo da bi se ubilo. Zbog mobitela? Zbog nepristupa priglupim informacijama koje ne služe ničem osim da bi stvarale od njih nabrijane histerike i rađale u njima osjećaje vrijednosti koji su lažni i opskurni. Iako njihovi odgovori, dakako, ne garantiraju navedeni čin u zamišljenoj situaciji, ipak su odgovorili na navedeni način. Da li je to odraz posvemašnje manipulacije kojom se želi odmaknuti ljude od vječnih istina poput ljubavi i nesebičnog davanja? Da li je to prefrigani oblik korporativnih moćnika koji koriste slabosti ljudskih kognitivnih struktura pa u njima ciljano stvaraju plodno tlo za bezgraničnu zaradu? Također, pitam se koja je razlika između različitih vrsta ovisnosti. Sve one u stanovitoj mjeri uništavaju zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko. Zar je opravdano da na kutijama cigareta moramo gledati čađava pluća preminulih, a na „veselim“ i „primamljivim“ platformama društvenih mreža ne vidimo osobu koja je sama sebi izazvala frakturu čeone kosti zbog učestalog udaranja glavom o zid sanatorija jer je predugo bila izložena Facebook-u? Osobno znam adolescente koji su si radili iste i slične stvari zato što su im roditelji zabranili pristup mobitelu na tjedan dana. Radi loših ocjena u školi, naravno. No zašto je to tako? Zašto se to događa? Zato što nema kriterija. Nikakvog. Danas je dobro ono što je jučer bilo neprihvatljivo. Sutra će već današnje biti predmet poruge. Dakle, prevladava već navedeni nedostatak stalnosti i višak instantnosti o čemu sam govorio prije. Samo što je u prethodnom slučaju problemska situacija svedena na pojedinca. Kriteriji vrijednosti su se rasplinuli te nestali u oceanu opsjena kojima svakodnevno robujemo. Ne zna se što je dobro, što nije. Granice više ne postoje. Neki strašno „ingeniozni“ pojedinci srcedrapajuće izjavljuju da je dobro ono što je njima dobro. To nije i ne može biti istina. Zašto? Zato što ako subjekt A iz zadovoljstva i koristi ubije subjekta B jer je to njemu dobro, tada svi subjekti C mogu poubijati sve subjekte D jer je to njima dobro (prisjetimo se kako se čopori ne podnose). I gdje smo onda? Vrlo blizu društvu današnjice, nažalost.

No, da se vratimo na pružatelje informacija. Njih bih nazvao globalnim strašilima u vinogradu (vrlo utjecajnog) virtualnog svijeta. I, kako je već rečeno – manipulativnim indoktrinatorima. Njihove informacije to i nisu. One ne daju odgovore, već populističku laž radi trenutne zarade. Valjda i ne treba spominjati da je novac jedino mjerilo vrijednosti izvitoperenih obmanjivača. Dakle, zašto nema valjane informacije? Zato što multinacionalne kompanije, marketinške agencije, vladine i nevladine udruge, razni instituti, vijeća, povjerenstva i moćni pojedinci kontroliraju tržište kako bi, mimo svojih proklamiranih i javno obznanjenih i tobože plemenitih ciljeva, jednostavno – zarađivali. Makijavelistički. No dok je Niccolo Machiavelli, kao humanistički odgojen mislilac, ipak koliko-toliko nastojao u održavanju časti građana, za velesvjetsku oligarhiju važno je samo iskoristiti građane. Konkretno kako? Farmaceuti vuku na jednu stranu, liječnici na drugu stranu, političari pak na treću, apologeti ljudskih prava (ispričavam se na primjedbi koju sam jednostavno često uočio – to su oni vegetarijanci s naočalama bez dioptrije) na četvrtu itd. Da stvar bude kompleksnija, i farmaceuti i liječnici i političari i vegetarijanci su umreženi i kooperativni. Tako da, gdje god se okreneš, sve puca od informacija, no ni jedna nije valjana, jedinstvena, univerzalna. Dobra je čaša vina dnevno, ma dobre su dvije. Doktor Kari Poikolainen kaže da je i litra dnevno dobra. Ili ipak nije sve to dobro, jer kalorije vrište, glad se provocira, tkiva izumiru, postaje se alkoholičar. Pa kava. Ah ta kava. Pa je dobra za kolesterol, pa nije dobra za srce, pa je ovoliko dobra, pa onoliko nije dobra. Eto, tom suludom bombardiranju smo mi izloženi. No zašto je to tako? Zato što je sveti i univerzalni zakon zapravo samo jedan. On ne bira sredstva. Njegovo ime je novac. Pa trebaju zaraditi ovi, pa trebaju zaraditi oni, pa ovi oduzimaju od onih, a oni šire tržište kod ovih, pa nam sole pamet ovi, pa nas deplasiranom informacijom preplaše oni, koju su ipak dobili od ovih, da bi i jedni i drugi dobro živjeli, a mi podložnici strepili i ovisili o njihovim informacijama. Zato što su nas izmanipulirali i zato što smo slabi, ovisni i duhovno inertni. A ja osobno? Dođem doma, upalim Lucia Dallu te pijem vino koliko mi se prohtije. Stolno. Pomolim se te prebacim na krevet kad skužim da mi se ne da prati zube.

Davor Stipan  Foto: apoliticni.hr

Komentari

Kultura i vjera

Bing Crosby, Sinatra i… božićne pjesme

Objavljeno

- datum

Autor

Upalivši nedavno radio shvatio sam da su “Božićni” hitovi već zavladali eterom tako da je pravo vrijeme da se i ja uključim sa svojim izborom.

Postoji više kategorija Božićnih pjesama, svaka zajednica je kroz svoju tradiciju uspjela proizvesti sjajna pjesme tako da će moj popis biti tek maleni dio onoga u čemu možemo uživati. Neki će prigovoriti potpunoj sekulariziranosti određenih pjesmi koje nemaju veze sa Kristom, dok će drugi pričati o teološkoj opravdanosti nekih pjesmi, ali ja se ipak neću previše zamarat tim problemom u ovom postu.

Frank Sinatra je svakako ime koje je teško izbjeći, a ja bih preporučio sjajan program koji je snimio zajedno sa Bing Crosbyem pod nazivom Happy Holidays with Bing & Frank (može se pronaći na internetu za preuzimanje), a kao najbolju pjesmu izdvojio bih “God Rest Ye Merry Gentlemen” koju možete poslušati u nastavku. Bing Crosby bio je i zvijezda velikog hita Going My Way u kojem glumi svećenika, film je imao i svoj nastavak The Bells of St. Mary’s gdje mu se pridružila i Ingrid Bergman kao časna sestra. Očito je da su tada mediji drugačije prikazivali katoličke svećenike.
https://youtu.be/Ib9GMyrvyms

 

God rest you merry gentlemen
Let nothing you dismay
Remember Christ our Savior
Was born on Christmas Day
To save us all from Satans power
When we were gone astray.

O tidings of comfort and joy, comfort and joy
O tidings of comfort and joy.

***

Vjerojatno je lakše pobrojati pjevače koji nisu snimili Božićni album nego one koji jesu, ponekad to rezultira sa dosta iznenađujućim verzijama(primjerice Bob Dylan,, ili Cubismo, a ja bih tu izdvojio sa hrvatskog prostora Božićni album Josipe Lisac iz 1992. godine (uz akademski zbor I. G. Kovačić), izvedbe su dostupne i na youtubu, primjerice Veseli se Majko Božja ili Kyrie Elesion.

Istočnije crkve imaju zanimljivih pjesmi, neke nažalost pate od određenih problema, ali recimo Divna Ljubojević i Melodi, odnosno Stupovi snimili su neke od meni zanimljivijih; Slava vo višnjih Bogu, Anđeli pjevaju, ili recimo Dobrodošao Kriste. Zanimljivije su i one istočnije i arapske. Nemam neko poznavanje tog područja, ali neka ovih par rečenica bude podsjetnik da Božićne pjesme/himne možemo potražiti i istočno;

No, da se barem pokušam vratiti našoj latinštini; Coventrc Carol, nešto modernija izvedba adeste fideles (A. Boccelli) i Gaudete u nastavku;

Gaudete, gaudete! Christus est natus
Ex Maria virgine, gaudete!

***

Tek sam obradio maleni dio(i geografski i vremenski) dostupnih pjesmi, ali svejedno ću završit post, sa hrvatskim narodnim pjesmama; Mehki snežek (Iznad naših se poljana), Klapa Jelsa -Veseli se Majko Božja, Klapa Maslina – Božić je, Slavonski dukati). Korisnik bobesic postavio je cijeli koncert OSS Buševca pa tamo možete poslušati mnoge narodne Božićne pjesme;

PS

Izbor pjesama je dosta nasumičan, ali nadam se da će nekome poslužiti ovaj post.

katoliksdnakace.blogspot.com |benedikt  foto Flickr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Drugu svijeću adventa zapali u svojim odnosima. Oni su potrebni svjetla

Objavljeno

- datum

Povodom Druge adventske nedjelje prenosimo kratku meditaciju fra Josipa Vlašića…

Drugu svijeću adventa
zapali u svojim odnosima.
Oni su potrebni svjetla.

Oni dobri odnosi –
da budu još bolji,
još čišći,
još svetiji,
još čvršći.

Svjetlo adventa potrebno je
i odnosima koji nisu dobri.
Možda još više nego onim dobrima?!
I oni trebaju biti obasjani.
I oni mogu biti preobraženi.
U njima zapali drugu svijeću
i vrati im nadu.

Kada sve učiniš
i vidiš da promjena odnosa
nije samo u tvojoj moći,
i kada drugi možda zatvara srce
i ne želi i ne vjeruje u promjenu,
ti zapali svijeću.
To će značiti tvoju spremnost za čekanje.
To će značiti i tvoju ljubav,
ali i tvoje povjerenje u čovjeka.

Kao što svjetlo pobjeđuje tamu
i toplina otapa led,
tako će biti i s tvojim odnosima,
iako ćeš možda trebati dugo čekati.
Baš zato drugu svijeću adventa
zapali u odnosima koji su ovijeni tamom
i okovani ledom.
Ona neka strpljivo u njima gori i izgara,
neka ih rasvjetljava i otapa.

Pažljivo i blago,
onako kako On u naš život ulazi,
prinesi svjetlo druge adventske svijeće
u sve svoje odnose
i moli Kralja koji je blizu
da te pouči kako trsku napuknutu ne slomiti
i ne ugasiti stijenj što tek tinja.

Nadaj se.
Voli.
Oprosti
Vjeruj.
To uvijek možeš.
I to je sasvim dovoljno.
To je druga svijeća tvoga adventa.
Neka gori u tvojim odnosima.
Zapali je!

fra Josip Vlašić

  • Prva adventska svijeća je postilica ili prorokova svijeća – simbolizira nadu ili iščekivanje,
  • Druga svijeća je pomirilica ili Betlehemska svijeća,
  • Treća svijeća je pastirska – slavi radost i veselje,
  • Četvrta svijeća je svijeća anđela i donosi – radost i ljubav

Priredio: Braslav Čizmić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Facebook cenzurirao sliku Djeda Božićnjaka koji kleči pred malenim Isusom nazivajući to ”nasilnim sadržajem”

Objavljeno

- datum

Foto: Jennifer Beahm Crawford / Facebook

Facebook je prekrio, odnosno cenzurirao sliku na kojoj Djed Božićnjak kleči ispred malenog Isusa uz upozorenje gledateljima da slika može sadržavati ”nasilan ili eksplicitan sadržaj”.

Drugo upozorenje ispod zamagljene slike Djeda kako kleči i na taj način štuje malenog Isusa navodi: „Ova je fotografija automatski cenzurirana kako biste mogli sami odlučiti želite li ju gledati ili ne“.

Korisnici mogu klikom miša kliknuti na tipku i tako otkriti sliku.

Facebook objašnjava značenje ”nasilnog i eksplicitnog sadržaja”:

„Isto tako smo svjesni toga da ljudi imaju različito poimanje toga što je nasilno i eksplicitno. Iz tog razloga dodali smo upozorenje za sadržaj koji je posebno nasilan ili eksplicitan kako on ne bi bio dostupan za gledanje publici mlađoj od 18 godina i tako da korisnici mogu biti svjesni nasilne ili eksplicitne prirode sadržaja prije nego što kliknu na fotografiju kako bi je gledali“, navodi ova društvena mreža.

„Pogriješili smo s te strane što smo dopustili sadržaj, unatoč brojim prigovorima“, piše u Facebookovim društvenim standardima te nastavlja govoreći da to čine kako bi Facebook bio siguran za korištenje cjelokupnoj društvenoj zajednici.

Ostaje nejasno zbog čega je slika malenog Isusa i Djeda označena kao ”nasilan i eksplicitan sadržaj”, piše Lifesitenews.com.

25. prosinca kršćani širom svijeta slave rođenje Isusa Krista koje se dogodilo prije otprilike 2018 godina. Kršćani vjeruju da je Isus Božji Sin i da je došao na svijet kako bi svijet spasio od grijeha i otvorio mu put do nebesa. To što je Bog postao čovjekom kršćani smatraju najvećim povjesnim događajem koji se ikada dogodio.

Sporna slika Spasitelja svijeta kao novorođenog djeteta i popularizirane verzije Djeda Božićnjaka je objavljena 01. prosinca 2015. Uz sliku objavljena je i pjesma u nastavku koja je služila kao objašnjenje dirljive ilustracije:

„Moj dragi i dragocjeni Isuse, nisam želio/la stati na Tvoje mjesto,

Ja samo donosim igračke dok Ti donosiš ljubav i nadu.

Ljudi mi daju popise želja i onoga čemu se nadaju, ali Ti čuješ molitve srca i daješ obećanja koja ćeš ispuniti.

Djeca pokušavaju biti dobra i pokušavaju ne plakati kada dolazim u grad, ali Ti ih voliš bezuvjetno ljubavlju koje ima u izobilju.

Ja ostavljam samo vreću igračaka i privremenu radost sezone, ali Ti daješ srce ljubavi, koje je ispunjeno svrhom i razlozima.

Ja imam velik broj ”vjernika” i ono što se može nazvati slava, ali nikada nisam izliječio slijepoga niti sam pokušao pomoći čovjeku u nevolji.

Imam rumene obraze i glas prepun osmijeha, ali nemam ruke s ožiljcima ili obećanje koje dolazi nakon toga.

Možeš pronaći nekoliko mene u gradovima ili trgovačkim centrima, ali postoji samo jedan- sveprisutni Ti da odgovoriš na vapaj grešnika.

Stoga, moj dragi i dragocjeni Isuse, klečim ovdje u molitvi, kako bih Te slavio i obožavao na ovaj Tvoj sveti rođendan“.

Facebook je poznat po tome što cenzurira pojedince i organizacije koji promoviraju vjeru. Društveno-medijski div je bio prisiljen ispričati se za brojne situacije kada je neprimjereno označio konzervativni kršćanski sadržaj kao ”govor mržnje” ili na drugi način neprimjeren. Facebook je došao na loš glas zbog toga što je omogućio i dopustio ljevičarskim organizacijama kao što su PolitiFact i Southern Poverty Law Center da utječu na politiku provjeravanja i odobravanja onoga što će se moći objaviti.

Facebook je cenzurirao i kršćanskog profesora teologije nakon što je on kritizirao video u kojem se LGTB ”ponos” prodaje djeci.

Nadalje, korisnički račun Elizabeth Johnson- kršćanke koja djeluje pod pseudonimom Activist Mommy je bio suspendiran nakon što je ona adresirala zbunjenošću u vezi spolova mentalnom bolešću. Društveno-medijski div je isto tako blokirao reklame za film „Gosnell: Suđenje jednom od najvećih serijskih ubojica Amerike“ tako što je film koji je govorio o serijskom ubojici koji je obavljao pobačaje bio označen ”političkim govorom”.

Društveno-medijski div je isto tako zabranio velik broj reklama koje su za život govoreći za te reklame da su ”previše političke” jer prikazuju slike trudnih majki, ultrazvukova, prijevremeno rođene djece i malenih stopala novorođenčadi u rukama njihovih majki.

Facebook je u međuvremenu ipak maknuo cenzuru sa slike.
Izvor: Novi život

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno