Connect with us

Kultura i vjera

GOVOR U JEZICIMA NA NACIONALNOJ TELEVIZIJI: Znanstvenici dokazali nadnaravno, to je osnova kršćanstva!

Objavljeno

- datum

 GLOSSOLALIA – MOLITVA U JEZICIMA   Darom jezika mole milijuni ljudi, a ipak postoje oni koji nikad nisu čuli za taj dar…

Kada se prepuste molitvi, potpuno spontano progovore jezicima koje ne poznaju i koje nikada nisu učili. Smatraju kako kroz njih u tim trenucima progovara Duh Sveti.  Provjereno je istražilo glosolaliju – fenomen molitve na drugim jezicima i enigmu koja pobuđuje interes ne samo vjernika nego i znanstvenika.

Dr. Andrew Newberg, američki neuroznanstvenik pri Sveučilišnoj bolnici T. Jefferson, proveo je znanstveno istraživanje posvećeno upravo molitvi na drugim jezicima i dokazao kako za taj jezik, kojim vjernici progovaraju, nije odgovoran mozak.

“Rezultati su bili zapanjujući. Jedna od glavnih stvari je povećanje aktivnosti u prednjem dijelu mozga, iza čela. Taj dio mozga se koristi kad smo koncentrirani, kad radimo. Kad govorimo, povećavamo aktivnost u tom prednjem dijelu”, rekao je dr. Newberg.

“Kad su ljudi tijekom molitve govorili, aktivnosti toga dijela mozga su se smanjile. Mi mislimo da je to dio iskustva, odnosno da to molitelji ne rade svjesno, nego da oni osjećaju kao da se nešto događa u njima”, objasnio je.
“Počeli smo sa studijom i preporučen mi je jedan isusovac. On je vrstan teolog koji je godina predavao na Sveučilištu i koji je, u crkvi u Ljubljani, čuo kako neke žene mole na glas. Kada se približio shvatio je da one mole na savršenom hebrejskom”, rekao je dr. Petar Kuzmič, rektor ETF-a u Osijeku i profesor na postdiplomskom studiju u Bostonu.

Profesor Kuzmič istraživanje je proveo na ženi koja je, kada joj je puštena kršćanska glazba, počela moliti na različitim jezicima. U tom je trenutku uspio spojiti nespojivo. znanost i vjeru. Pretraga je pokazala kako tada dio mozga koji je zadužen za govor nije bio aktivan.

“Molitva u drugim jezicima ili glasolalija bila je najnormalnija pojava u prvom stoljeću kršćanstva. Zatim je kroz cijeli srednji vijek, pa možemo reći čak i do početka 20 st., takva molitva bila stavljena pod tepih. Nekim utjecajnim figurama u ranijoj crkvenoj povijesti taj se tip molitve nije uklapao u njihovu ideju o prihvatljivom imidžu crkve jer im je on bio iracionalan”, rekao je za Novu TV obavezno pogledat)  mr. sc. Tomislav Vidaković, teolog i povjesničar.

>> IZMJERENA SNAGA SVETE MISE: Evo koliko vrijedi jedna!

Izjavu za Provjereno dao je i katolički karizmatik, teolog, Dražen Bušić koji je napomenuo da je dar jezika sama osnova kršćanstva te dar koji nam je Isus ostavio prije nego je otišao u nebo. Na tu temu (dar jezika) Dražen Bušić nedavno je objavio tekst koji prenosimo u cijelosti:

DAR JEZIKA: Karizma koju je Isus ostavio za kraj

Isus je među posljednjim riječima koje je rekao na Zemlji između ostaloga rekao i ovo: „Oni koji budu vjerovali… novim će jezicima zboriti…” (Mk 16,17). Ono što je ostavio za kraj očito je želio posebno naglasiti. Kao da je želio reći: „Ovo je super važno.“

Sv. Pavao je razumio koliko je važan dar jezika pa je rekao: „Želio bih da svi govorite tuđim jezicima…” (1 Kor 14,5). Na dan kad je nastala Crkva, na Pedesetnicu, svi okupljeni u Gornjoj sobi dobili su ovaj dar: apostoli, učenici i Isusova majka Marija. Isto iskustvo redovno bi se ponavljalo kad bi apostoli i učenici naviještali Evanđelje.

Tijekom stoljeća ovaj je dar bio rijedak, naročito nakon Milanskog edikta ali se povremeno javljao. Mnogi vjeruju da su ovaj dar imali sv. Franjo i sv. Ignacije Loyolski. Sv. Ignacije je zapisao u svom dnevniku da je ponekad govorio neke nerazumljive riječi. U 19. st. na raznim stranama svijeta u različitim crkvenim tradicijama dogodila se obnova ovoga dara koje je primilo mnoštvo vjernika najčešće na temelju jednostavne molitve, sa ili bez polaganja ruku. Prema nekim izračunima danas više od 120 milijuna katolika ima ovu karizmu a razumijevanje važnosti dara jezika u Katoličkoj crkvi krenulo je nakon II vatikanskog koncila posredstvom Karizmatske obnove.

Čemu služi ovaj dar?
1. Dar jezika (glosolaija) prije svega treba promatrati kao način komuniciranja s Bogom, kao jezik molitve, hvale i slavljenja. Dar jezika nam pomaže doći u Božju prisutnost na način kako su doživjeli apostoli, učenici i Marija.
2. Kad molimo u jezicima, posvješćuje nam se prisutnost Duha Svetoga, jača nam vjera, primamo duhovnu okrepu i osvježenje.
3. Ovaj dar nam pomaže moliti u situacijama kada razumom ne možemo otkriti što i kako treba moliti za sebe i druge. (Vidi: Rim 8, 26-27).
4. Ponekad se govoreći u jezicima dobije dar ksenoglosije. Osoba govori, najčešće propovijeda i naviješta Evanđelje na jeziku kojega nikada nije učila. To se dogodilo sv. Petru kad je propovijedao na Pedesetnicu na ulicama Jeruzalema. Slično iskustvo imao je misionar H. B. Garlock 1922. kad je upao u ljudoždersko pleme Pahna u Africi. Trebao je biti pojeden kada je odjednom, na svoje iznenađenje i onih koji su ga slušali, progovorio nekim nepoznatim jezikom. To je, vrlo vjerojatno bio jezik tih plemenskih ljudi. Govorio je 20 minuta i bio je oslobođen.

Isus je rekao: “Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko!” (Mt 18,3). S psihološkog gledišta govorenje u jezicima je djetinji govor koji karakterizira spontanost. Pomaže u oslobađanju od ljudskih obzira i strahova te u popuštanju različitih vrsta zakočenosti u društvenoj komunikaciji. Općenito rečeno, dar jezika podržava i produbljuje zdravo duševno ponašanje. Za dar jezika se kaže da je najmanji dar ali da je „vrata” za druge darove. To je zaista točno. Mnogi svjedoče da su nakon molitve u jezicima dobili dar ozdravljanja i druge darove koje do tada nisu imali.

Zaključak

Za razliku od npr. karizmi ozdravljanja i čudesa koje su u Crkvi bile neprekidno prisutne, dar jezika je neobjašnjivo nestao na duže vremensko razdoblje i nije ga bilo ponekad stoljećima. Teško bi bilo reći zašto je tome tako ali jedan od razloga je svakako zanemarivenje učenja o važnosti ovoga dara. Stoga, učimo o darovima Duha koji nam po sv. Pavlu poručuje: “O darovima Duha ne bih, braćo, htio da budete u neznanju” (1 Kor 12,1).

 

Autor: Vjera/ izvor: OVDJE
 

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno