Connect with us

Zlatko Pinter

DA SU OSVOJILI BEČ 1683. GODINE, “BOŠNJACI” BI POSTALI GOSPODARI EUROPE

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: gorapress.net)

 PORAZ “BOŠNJAKA” POD BEČOM, 12. RUJNA 1683.     Jeste li znali da su “Bošnjaci” (tj. bosansko-hercegovački muslimani) bili na korak do osvajanja Europe i to još daleke 1683. godine?

Niste?

Nisam ni ja, dok nisam pročitao članak o “11 genocida” koji se nad tim istim “Bošnjacima”, vjerovali ili ne “provode u kontinuitetu od 1683. godine do danas” (!?), dakle, ni manje ni više nego punih 335 godina! Mashala!

Do ovog “epohalnog otkrića” došli su djelatnici sarajevskog “Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima” mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i njihovi suradnici. I da ne bi sve prekrila “plava trava zaborava”, dadoše se oni odmah na posao i snimiše film, pravi pravcati film, nalik na dokumentarac (tko ne vjeruje nek pogleda:

U ovom vrlo zanimljivom video uratku, autori potanko obrazlažu sve vezano za temu, počevši upravo od “prvog genocida” koji je “izvršen nad “Bošnjacima” u vrijeme opsade Beča 1683. godine.

Evo kako to po prilici izgleda u interpretaciji jednog “domoljubnog” (bošnjačko-muslimanskog) portala koji njeguje novokomponiranu “bošnjačku” povijest ili (kako oni kažu) “historiju”:

“Prvi genocid nad Bosnjacima dogadja se tokom i poslije Velikog – bečkog rata izmedju turske i austro – ugarske carevine. 

Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki-kotorskoj, svi Muslimani-Bosnjaci koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu pravovremeno uspeli povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su pobijeni, protjerani, asimilirani ili prisilno prevedeni u kriscanstvo. Svi kulturni i sakralni objekti su unisteni a materijalna bogatstva oduzeta i opljackana. O prvom genocidu precizni i jasni dokazi o pokrstavanju postoje u franjevackim arhivama u Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Da su Bosnjaci zivjeli na ovim prostorima danas jedino podsjecaju razliciti toponimi i prezimena. 

Za prvi genocid najvaznije je reci da su ratovali Turska i Austro-ugarska a stradali su Bosnjaci.”

(Vidi: bosnjaci.net; istaknuo: Z.P. Napomena: citat prenesen bez ikakvih ispravaka uključujući i pravopisne pogrješke)

I kako današnji “Bošnjaci” ne bi kojim slučajem zanemarili ove “historijske činjenice” i opustili se previše, iznad teksta stoji i kletva: “Ko bude zaboravio da Bog da ga rodjena djeca zaboravila!”

Zanimljivo, zar ne? I humano, civilizacijski prihvatljivo!

No, vratimo se načas Beču i “Bošnjacima”. Oni su pod vodstvom osmanskog vezira Kara Mustafa Paše koji je u ime i za račun sultana Mehmeda IV jurišao na Beč te daleke 1683. godine, navodno, bili u redovima turske vojske i kanili Beč osloboditi od Bečlija.

Istražujući taj fenomen “bošnjaštva” i njihovu (eventualnu) ulogu u posljednjem (i neuspješnom) osvajanju Beča, naiđoh na jedan zanimljiv tekst koji afirmativno govori o sudjelovanju “Bošnjaka” u vojnoj katastrofi i teškom porazu desetak puta brojnije osmanske vojske pod prijestolnicom Austrije.

(Vidi: gorapress).

Izvor, naime, tvrdi kako je u atacima na Beč u redovima Osmanlija bilo 7.000 “Bošnjaka” pod zapovjedništvom Hizir paše (na popisu “bosanskih paša” vodi se kao “Hizr paša”), Turčina, Osmanlije koji je bio sultanov namjesnik u pokorenoj Bosni nekih godinu dana (1682-1683.), a “pašovanje” mu prestalo upravo nakon poraza Osmanlija i “Bošnjaka” pod Bečom. Očito se baš nije proslavio u “oslobađanju” Beča pa ga je sultan razriješio (a možda mu i glavu skinuo).

No, međutim, spomenuti tekst na sva usta hvali sudjelovanje “Bošnjaka” u oslobađanju Beča od Bečlija, koji su (kako se kaže) “bili jedina svijetla točka” u tom srazu Osmanlija s “nevernicima”. Veli autor članka kako je malo falilo (zera) da Osmanlije ne odnesu pobjedu (zahvaljujući “Bošnjacima”, bezbeli), kad… ne lezi vraže, eto ti Poljaka s 50.000 vojnika…

Tako se naši “Bošnjaci” vratiše kući s Osmanlijama podvijena repa…

Ne dopustiše Bečlije da ih se “oslobodi”.

A malo je falilo pa da sve završi potpuno drugačije.

Da su “Bošnjaci” uspjeli osloboditi Beč od Bečlija, danas bi nam Bakir beg Izetbegović II sarajevski bio možda sultan i ne bi njegov rahmetli babo (Alija Izetbegović I) morao dalekom potomku Mehmeda IV (Erdoganu I) “u amanet” ostavljati Bosnu.

Znalo bi se čija je!

Pitam se na kraju (bez trunke zluradosti), kad bi primijenili isti aršin na situaciju vezano za opsadu Sarajeva (1992-96.), jesu li onda “Bošnjaci” i svi drugi koji su branili ovaj grad ustvari izvršili genocid nad Karadžićevim trupama s okolnih brda?

Nisam u stanju dokučiti istinu, pa ovom prilikom javno molim mr Fatmira Alispahić, dr Selmu Rizvić i sve ostale stručnjake za oblast novokomponirane povijesti “Bošnjaka” da mi to obrazlože.

Vjerujem da oko toga neće biti problema, jer mr Alispahić se već jednom javljao vezano za moj tekst u kojemu sam pokušao elaborirati njihovu tezu o “11 genocida nad Bošnjacima” (https://kamenjar.com/hrvati-pogledajte-ovaj-prljavi-velikomuslimanski-pamflet-poucno-je/).

Jest da me je tada nazvao “ustašom”, ali, ne zamjeram. I on ima pravo na slobodno uvjerenje i izražavanje svojih stavova – ma kakvi bili.

Znam da su 1971. godine dekretom CK SK BiH nastali Muslimani koji su odlukom svoga “Prvog bošnjačkog sabora” (u Sarajevu, održan 27/28. rujna 1993. godine) sami sebe preimenovani u “Bošnjake”, ali nikako mi nije jasna metodologija kojom se njihova genealogija proteže na srednji vijek ili čak u daljnju prošlost. Znači, to može i retroaktivno – prvo izmisliš  narod, a poslije stvaraš njegovu povijest.

Povijest je na ovim prostorima prilično “rastezljiva” i “prilagodljiva”, ali, braćo mila i tu bi valjda trebala postojati neka granica!

Ili sam ipak u zabludi. Kod “Bošnjaka” takve sorte, granica očito nema!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

VELIKI DOGAĐAJ ZA HRVATSKU, HRVATSKI NAROD I CRKVU U HRVATA

Objavljeno

- datum

(Foto izvor: Wikipedia)

U bazilici svetoga Petra u Vatikanu, dana 17. studenoga 2018. godine) trebala je biti otkrivena klesana mramorna ploču na hrvatskom jeziku i glagoljskom pismu u spomen na pokrštenje Hrvata. Učinit će to u ime Republike Hrvatske predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Na vrhu same ploče – iznad natpisa – nalazi se hrvatski grb iz kojega se kao iz korijena izdiže križ s krstionice našega kneza Višeslava, a postavljena je na lijevom zidu, u hodniku koji vodi iz bazilike u sakristiju.

Ovim činom komemorira se za nas Hrvate izuzetno važan događaj: uvođenje narodnog staroslavenskog jezika u liturgiju, što je dopušteno 868. godine od pape Hadrijana. Od tada su uvedene i liturgijske knjige na glagoljici i jedino su se Hrvati u kontinuitetu zapadne rimske liturgije služili tim jezikom sve do II. Vatikanskog sabora (1962-65.) i uvođenja domaćih jezika u opću liturgiju.

U Papinskoj bazilici svete Marije Velike, zagrebački kardinal Josip Bozanić će u čast velikog događaja služiti i Misu na hrvatskom jeziku.

Pokrovitelji projekta su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski sabor, a sama inicijativa za postavljanje ploče došla je od vjerničkog puka. Ona se postavlja u ime hrvatskoga naroda i vlasništvo je hrvatskoga naroda.

Autor teksta koji je uklesan je Josip Bratulić, a ploča je izrađena u radionici bazilike svetog Petra i za to je posebno zaslužan rektor bazilike, kardinal Angelo Comastri.

Natpis na samoj ploči glasi:

“U spomen na evangelizaciju Hrvata, prvog od slavenskih naroda. Papa Ivan IV. poslao im je opata Martina 641.Papa Ivan VIII. blagoslovio je u ovoj bazilici kneza Branimira i njegov narod na blagdan Gospodinova uzašašća g. 879. – Sv. papa Grgur VII. okrunio je Zvonimira za kralja po rukama opata Gebizona g. 1076. – Sv. papa Ivan Pavao II., sve ovo spominjući, u ovoj je bazilici slavio sv. misu na hrvatskom jeziku g. 1979. – Spomen-ploča postavljena je ovdje 2017., u vrijeme pontifikata pape Franje.”

(Vidi: )

Ploča je postavljena još prošle (2017. godine), ali nije otkrivena iz tehničkih i proceduralnih razloga, čemu je kumovala i naša uobičajena birokratska šlampavost. Naime, Svetoj Stolici je trebalo službeno uputiti dopis u kojemu se formalno zahtijeva otkrivanje ploče. Da sramota bude još veća, na konačnom održavanju ovog ceremonijala inzistirao je sam Vatikan.

Zlatko Pinter/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

‘KRISTALNA NOĆ’ – DOGAĐAJ KOJI JE OZNAČIO POČETAK HOLOKAUSTA

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: narod.hr)

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel  Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora  ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

“GAZDA” JE TAMO GDJE JE ODAVNO TREBA BITI – A OSTALI, KAD ĆE ONI U REMETINEC?

Objavljeno

- datum

(Izvor foto: ivicatodoric.com)

Lopov je lopov, mafija je mafija, kukolj je kukolj a žito je žito.

Tako je to i tako je oduvijek bilo, samo što je problem u tomu kako odvojiti žito od kukolja a da pri tomu strada što manje mladica žita.

No, u jedno sam sasvim siguran: da se o ovoj zemlji vodilo računa, da su dosadašnje garniture na vlasti imale minimum časti, poštenja i odgovornosti za Hrvatsku, njezin narod i građane, “Gazda” nikad ne bi ni došao u priliku postati ono što jeste.

Da smo pravna država, “Gazda” ne bi dobio ni priliku uteći u London (nakon što je velikodušno “poklonio” Hrvatskoj svoje carstvo – pred kamerama i onako pompozno), nego bi ga zaskočili specijalci u njegovoj vili, pa ruke na leđa, glava dolje i dalje kako to već ide. Jednaki tretman imali bi i svi njegovi suradnici – svatko tko je pod sumnjom da mu je svojim činjenjem ili nečinjenjem omogućio lopovluk i malverzacije. A to jako dobro znaju i DORH i USKOK i MUP. Znaju tko je tko u ovoj zemlji. Nismo Kina od milijardu i pol stanovnika da se ne mogu evidentirati mutikaše, lopovi i profiteri.

Dakle, da su tijela izvršne vlasti radila svoj posao, ne bismo imali trakavicu koja traje mjesecima – oko izručenja. I ovog medijskog cirkusa koji prelazi sve razumne granice. “Gazda” bi već odavno “propjevao” i rekao sve (“što zna i ne zna” – kako je nekad u vrijeme komunizma govorila “Služba” zadužena za čuvanje režima), a i društvo oko njega. Kako i zašto je pušten da pobjegne, to je za sada enigma, ali idemo od sadašnje situacije, jer ono što je prošlo izmijeniti se ne može.

Ova gorka pilula koju moramo progutati ima svoje lice i naličje. Na jednoj strani medalje zrcali se lik “uspješnog gospodarstvenika” koji je u Hrvatskoj napravio “bum” i u samo nekoliko godina uspio iz vrlo skromne startne pozicije stvoriti gospodarsko carstvo u pravom smislu riječi. Živjelo se na visokoj nozi, gradilo se vile i bazene, kupovalo zrakoplove i helikoptere, zauzimalo čitave otoke na kojima su se baškarili “Gazda”, njegova obitelj i povlaštena svita, “Gazda” je financira izborne kampanje, organizirane su faraonske fešte (vjenčanja, rođendani itd.), kupovali su se dvorci… I te opskurne prispodobe s njime u glavnoj ulozi punile su naslovne stranice tjednika, “Gazdu” se slavilo kao “spasitelja” i “dobrotvora”, predsjednici države i Vlade (o drugim nižim dužnosnicima da i ne govorimo) padali su ničice pred njim…

A gdje su sad!?

Gdje je ta bagra, taj lopovski nakot, ta mafijaška kamarila koja je omogućila da Hrvatska postane talac Ivice Todorića i njemu sličnih megalomana!? Zašto i oni nisu u Remetincu!? Nisu li već odavno trebali (ako ništa drugo) završiti na stupu srama, na javnom popisu, prozvani i obilježeni kao potencijalni osumnjičenici u “aferi Agrokor”!?

Zar hrvatska javnost nema pravo znati zbog koga nam danas djeca odlaze tražiti koru kruha po bijelom svijetu!? Zar nema pravo znati tko su ti stvarni ratni profiteri koji su na krvi naše mladosti stjecali bogatstvo dok su naši najbolji sinovi ginuli!?

Crimen koji na duši nose “Gazda” i svi oni koji su ga stvorili NIJE OBIČNI KRIMINAL! Grijeh je to prema Bogu i ovom narodu! To je grijeh grijehova! To je najgori i najbezobzirniji vid pljačke, lešinarenja u jednoj zemlji koja je krvarila u ratu i borila se za preživljavanje!

Zato ovaj narod ne može čekati da ih stigne Božja kazna.

Bagru u zatvor! Sve redom! Tko god je krao i omogućio lopovluk! Oduzeti imovinu i osuditi na tešku robiju, ali tako da ostatak života provedu radeći najteže poslove – onako kako se to u uređenim zemljama postupa prema najtežim kriminalcima.

I tu nema lijevo-desno, nema stranke, nema ideologije! Lopov je lopov, zločinac je zločinac!

Narod čeka pravdu. Građani ove države očekuju istinu o svemu i zaslužene kazne za SVE krvopije koji mu krv sišu od 1990. do danas.

Bez izuzetka i povlastica. “Gazda” nije bio sam i nije kriv za sve. On je samo koristio slabosti sustava i veze s moćnicima. Svatko neka položi račun za svoja nedjela.

ISTINU NA SUNCE!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno