Connect with us

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Uloga Srpske pravoslavne crkva u Domovinskom ratu

Published

on

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započima s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Teška gospodarska i politička situacija u Jugoslaviji i prijeteći raspad SFRJ je doveo SPC na političku scenu i dolazi do bujanja „svetosavskog nacionalizma“. Trojstvo svetosavskog nacionalizma: Bog na nebu, kralj u državi, domaćin u obitelji, postaje vrlo frekventna u govorima nacionalističkih prvaka. SPC je podržala nacionalističku retoriku Slobodana Miloševića, poticala Srbe na osvetu zbog stvarnih i izmišljenih zločina, provodila iskapanja i ponovna sahranjivanja žrtava. Srpski mediji su pratili vađenje posmrtnih ostataka i ponovnu sahranu. Srpski političari (Radovan Karadžić, Nikola Koljević) su sudjelovali u tim igrokazima kojima su poticali Srbe na osvetu. Treba spomenuti da neke žrtve nisu bile srpske već hrvatske nacionalnosti. Četnici su za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili nesrbe i bacili ih u jame pa su devedesetih govorili da se radi o ustaškim zločinima! Srpske laži su bile nevjerojatne.
Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu. Prijenos moštiju kneza Lazara započinje 28. srpnja 1988. godine a završava 9. rujna 1989. godine. Prijenos moštiju kneza Lazara je poslužio za homogenizaciju Srba i za promociju srpskog nacionalizma. Kneževe mošti su pokazivane u eparhijama: Zvorničko-tuzlanskoj, Šabačko-Valjevskoj, Šumadijskoj i Žičkoj. Jovan Velimirović (tadašnji vladika šabačko-valjevski) u svojoj poslanici rekao je: „Od kneza Lazara i Kosova, Srbi prvenstveno stvaraju „nebesku Srbiju“, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima’“.
SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.
SPC je glavni organizator proslave 600-te godišnjice Kosovske bitke a političko vodstvo Srbije je podržalo i priključilo se proslavi. Na Gazimestanu 1989. godine su zajedno zavijorile komunističke i crkvene zastave čime je potvrđeno jedinstvo SPC s komunističkim vodstvom Srbije. Srbijanako političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.
U Hrvatskoj je, također, održana proslava 600-te obljetnice Kosovske bitke na Kosovu polju (blizu Knina), uz crkvu Lazaricu. Organizatori proslave bili su Socijalistički savez Hrvatske (SSRNH) i Srpska pravoslavna crkva. Na proslavi, koja je održana 8. i 9. srpnja 1989. godine, nije bilo hrvatskih zastava već su bile zastava SPC-a i Srbije. Pod vodstvom SPC su se drugog dana proslave pojavile osobe obučene u četničke uniforme.
Nacionalističke istupe političara su stalno pratili predstavnici SPC-a. U beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikoliš govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”
SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji. Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991. nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.
SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.
Vođe “balvan revolucije” u Hrvatskoj su se često pozivale na riječi patrijarha Pavla i tako pravdali svoje postupke. U domu JNA u Kninu je snimljena slika (proslava srpskog referenduma o autonomiji) na kojoj su predstavnici SPC-a skupa s vođama pobune u Kninu (Milan Martić i Milan Babić).
Patrijarh Pavle
Pavle (građanskim imenom Gojko Stojčević) je bio episkop Kosova a od 1-og prosinca 1990. godine je imenovan vrhovnim poglavarom Srpske pravoslavne crkve, Patrijarh Pavle.
Prvo je patrijarh Pavle pozivao na mir ali to nije bio iskren poziv jer „sinod SPC-a“ na čijem čelu je on bio je zagovarao veliku Srbiju svim sredstvima, zagovarao je rat.
U kolovozu 1991. Pavle je u svojoj propovijedi u Predilovcima pozvao vjernike: ‘Ako je Božja volja da se ide u rat, onda se svaki Srbin mora viteški i herojski boriti, vjeran povijesnom duhu srpskoga naroda.’ Patrijarh Pavle je u rujnu 1991. godine poslao pismo lordu Carringtonu (posredniku EU-a): „Po drugi put u ovom stoljeću srpski je narod ugrožen genocidom i protjerivanjem s teritorija na kojima živi stoljećima… S novim proglašenjem neovisne Hrvatske započela je glede posljedica možda još ubitačnija nevolja Srba u Hrvatskoj…“
Patrijarh Pavle nije osudio srpske i srbijanske zločine u Istočnoj Slavoniji kao ni drugdje u Hrvatskoj već ih je poticao.
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.
Patrijarh Pavle je blagosljivao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba blagosivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.
„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a. Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.
Pred početak rata jedan od protivnika nacionalizma bio je zagrebački metropolit Jovan Pavlović. Metropolit Jovan se priključio episkopima i svećenicima SPC-a i napustio Hrvatsku početkom rata kao znak podrške agresorskoj politici Slobodana Miloševića. Metropolit Jovan je bio prvi, od visokog klera SPC-a koji je prihvatio realnost neovisne Hrvatske te se vratio u Hrvatsku i gradio nove međunacionalne i vjerske odnose.
Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.
Srpsku agresiju na Hrvatsku su podržavali dalmatinski episkop Longin, arhimandrit Filaret Mićević i sam patrijarh Pavle koji je pisao lordu Carringtonu (predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji). “Pravoslavlje” je 1. studenoga 1991.godine o pismu da je patrijarh napisao: „Srbi više ne mogu da žive zajedno sa Hrvatima” i da “delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. Patrijarh Pavle je izjavio: „Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.
Erdut su okupirali JNA i Srpska dobrovoljačka garda koju je vodio Željko Ražnjatović Arkan. Tijekom okupacije i nakon okupacije u Erdutu su počinjeni mnogi zločini ali to vodstvu SPC-a nije smetalo te su posjetili Arkanov centar za obuku srpskih dobrovoljaca. Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, vladika sremski Vasilije, vladika žički Stefan i vladika osječko-daljski i baranjski Lukijan posjetili su Centar za obuku srpskih dobrovoljaca u Erdutu 10. prosinca 1991. U svome obraćanju preko televizije Beograd istaknuli su da se Veliki sveti sinod SPC zalaže za mirno rešenje, ali ne na štetu srpskoga naroda koji je ponovo na meti ustaškoga zločina. S posebnim zadovoljstvom prihvatili su kazivanje da se ovdje nastavlja tradicija srpskoga naroda, ne da bi jačao nacionalizam, već da se probudi decenijama gušeno pravoslavlje!
Početkom travnja 1991. godine, episkop Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla: „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja.“
Agresiju na Republiku Hrvatsku 1991. godine SPC je popratila osnivanjem nove eparhije (osječko-poljsko-baranjsku) sa sjedištem u Dalju, jednom od sjedišta četničke pobune. Na čelo eparhije postavljen je episkop Lukijan koji je blagoslovio ubojice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.
Mitraljezac Filaret zaređen za episkopa!?
Srpski pravoslavni redovnik SPC-a Filaret (građanskim imenom Jelenko Mićević) se slikao sa strojnicom ispred četničkog oklopnog transportera (u rujnu 1991. godine u Komogovini (malo selo između Kostajnice i Gline). Mitraljezac Filaret zaređen je za episkopa mileševskog 1999. godine na Svetome arhijerejskom saboru SPC!? Tim činom je SPC pokazala kakva je crkva i da ne odustaje od velike Srbije.
Amfilohije Radović, crnogorsko-primorski metropolit SPC-a, je tijekom agresije na dubrovačkom području hrabrio crnogorske rezerviste i srpske teroriste pri razaranju dubrovačkog primorje i razaranja Dubrovnika.
U siječnju 1992. godine je održan Arhijerejski sabor SPC-a zbog prihvaćanja Vanceova mirovnog plana od strane Miloševića i objavljeno je slijedeće priopćenje SPC-a: „Srpski narod je već pola stoljeća politički razdrobljen i izdjeljen neprirodnim granicama koje rasjecaju njegov živi organizam. (…) Njih je isplanirala komunistička Internacionala, ostvarila neofašistička i ustaška okupacija, a utvrdila i produžila, protiv volje srpskog naroda, Titova komunistička diktatura preko svog izrazito antisrpskog AVNOJ-a. (…) Zbog toga, ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali umjetne i nelegitimne “avnojevske” unutrašnje granice…“
Episkopi su sa istog zasjedanja poručili: „Ničije pogodbe sa nositeljima vlasti u Srbiji, koja nema mandat istupati u ime čitavog srpstva, ili sa organima jugoslavenske federacije ili zapovjednim strukturama jugoslavenske vojske ne obavezuju srpski narod kao cjelinu bez njegove suglasnosti i bez blagoslova duhovne majke, Pravoslavne srpske crkve. ”
Dakle, SPC traži status političke stranke koja mora odlučivati o svemu. SPC je bila protiv prihvaćanja Vanceova plana jer je tim planom praktično priznata republička granica Republike Hrvatske.
Episkop Atanasije Jevtić je 27. travnja 1992. godine proglasio Slobodana Miloševića izdajnikom jer su prihvaćene avnojevske granice.
Amfilohije Radović se zalaže za ujedinjenje svih srpskih zemalja (travanj 1992. godine).
Na arhijerejskom Saboru, održanom od 14. do 28 svibnja 1992. godine, donijet je dokument nazvan “Memorandum SPC”, koji govori protiv “avnojevskih” granica, te uskraćuje podršku vlastima novoosnovane Savezne republike Jugoslavije (SRJ) koje su prihvatile te granice i službeno se “povukle” iz rata. Sa arhijerejskog sabora SPC, svibanj 1992., poručuje: „Srpska crkva se otvoreno ograđuje i distancira od ove i ovakve vlasti i njenih nositelja.”

Predstavnici SPC su tijekom rata davali i pomirljive izjave ali to nije bilo iskreno jer su na terenu predstavnici SPC propagirali velikosrpsku hegemoniju i davali podršku srpskim postrojbama koje su radile zločine. U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirale logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH. Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)
Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.
Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.
SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“ (6. kolovoza 1993. godine). „Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora. ”
SPC je 1994. godine odbacila plan Kontaktne skupine. Episkopska konferencija SPC je uputila “Poziv srpskom narodu i svjetskoj javnosti”, u kojem su izložene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i kojim pozivaju sav srpski narod da stane u obranu Republike Srpske:
„Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom povijesti pozivamo sav srpski narod da stane u obranu stoljetnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini… Mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o postotcima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.”(SPC, “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti”, 1994.)
Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:
„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.”
Daytonski sporazum je potpisao Slobodan Milošević umjesto predstavnika bosanskih Srba. Prije potpisivanja Milošević je tražio od patrijarha Pavla da odobri sporazum. Patrijarh Pavle je prvo potpisao dokument koji je kasnije proglašen nevažećim. Krajem 1995. godine najmanje deset episkopa SPC zatražilo je ostavku patrijarha Pavla. Na izvanrednom crkvenom saboru SPC, 21. i 22. prosinca 1995. godine je potpis patrijarha Pavla proglašen nevažećim.
Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.
SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.
Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zabranjeno.
Foto: commons.wikimedia.org

Komentari

Comments

Vijesti

Predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru

Published

on

By

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nas je počastila tiskovnom konferencijom o svom četvorogodišnjem mandatu pa je normalno osvrnuti se na njen mandat od 4 godine. I mi takozvani marginalci (domoljubi i branitelji), kako nas naziva predsjednica, imamo pravo kazati svoje mišljenje o njenom mandatu.

O predsjednici imam pozitivno mišljenje i mislim da je tri godine mandata odradila korektno, imala je jasan cilj (Inicijativa tri mora), promovirala je Hrvatsku na svjetskoj političkoj sceni (sastala se s kineskim predsjednikom Xijem, predsjednicima Trumpom, Putinom, kancelarkom Merkel i drugima), trudila se zaštititi nacionalne interese koliko joj Ustav RH dozvoljava. Okruženje nije bilo povoljno, naprotiv mediji su je stalno držali na nišanu a politički protivnici su je vrijeđali na najgori način. Budući da je vrijeđanje dolazilo od takozvanih lijevih, mediji su to odobravali i nikada nisu kritički o tome pisali.

Međutim, u zadnjoj godina mandata (4 godina) predsjednica se izgubila u vremenu i prostoru, pozvala je predsjednika četničke Srbije u posjet Hrvatskoj. Na upućene dobronamjerne kritike odgovorila je da je kritiziraju figure s margine političkoga spektra“ .

Osvrnuo sam se na riječi predsjednice 18. veljače 2018. godine člankom „Što traže hrvatski „Marginalci“ ?“ (https://croative.net/sto-traze-hrvatski-marginalci/) (vidi dolje što tražimo)

Pozivanje predsjednika četničke Srbije u Hrvatsku nakon sramotne izložbe u New Yorku, izložbe o genocidnosti hrvatskog naroda je sramotno. Na toj izložbi je istaknuto da su Hrvati ubili 700.000 Srba, da su ubili više od 20.000 djece u Jasenovcu itd. Do kada ćemo dopuštati te laži?

Danas, godinu dana nakon tog sramotnog posjeta možemo podvući crtu i pitati koji je rezultat posjeta, nakon godinu dana. Rezultat je NULA! Ponavljam rezultat je NULA!

Agresor (Srbija) na Hrvatsku nije dao podatke gdje su masovne grobnice, gdje su nestali, nije vratio dokumentaciju vukovarske bolnice, nije vratio matične knjige, filmove, kulturno blago, nije platio ratnu odštetu itd. Srbija i dalje ima Zakono o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske!? Zar to nije sramota? Srbija i dalje vodi pročetničku imperijalističku politiku a političari govore o napretku Srbije glede ulaska u EU!? Strašno i uvredljivo!

Bio je to strašan promašaj predsjednice na što su branitelji, takozvani marginalci, ukazali. Danas je sasvim jasno da su branitelji bili u pravu.

Predsjednica je podržala reformu školstva druga Jokića što je isto bio promašaj.

Predsjednica se nije jasno odredila prema Istanbulskoj konvenciji koja negira suverenitet RH,  niti Marakeškom sporazumu koji obvezuje.

Predsjednica nije nedvosmisleno podržala pravo naroda da iziđe na referendum, nije osudila manipulacije koje ministar Kuščević izvodi (brojenje potpisa i broj navodno nevažećih potpisa).

Po pitanju pozdrava „Za dom spremni“ ima pravo da to nije u izvornom obliku stari hrvatski pozdrav. Povezivati taj pozdrav s ustaštvom na kraju 20-tog stoljeća i sada u trećem tisućljećju je idiotizam. Kakve veze imaju branitelji u Domovinskom ratu i ustaše? Nemaju nikakve veze pa je nedopustivo dovoditi ih u neku vezu. Ustaše su poražene, pobijene i pomrle pa danas lupetati o ustaštvu je neprimjereno. Očito je da predsjednica nedovoljno zna povijest, da ne zna mnogo o Domovinskom ratu pa sluša svoje savjetnike koji postavljaju pitanje što Hrvatska ima s Dubrovnikom!

Stalno se izvrću činjenice, negiraju dokazi, negiraju dokumenti i naglašava ustaštvo samo zato da bi se prikrio kriminal, da bi se zadržale pozicije i privilegije. Veličanje zločinca Tita je pozitivno, poželjno i napredno bez obzira što je ubio pola milijuna Hrvata, što je devastirao Hrvatsku za vrijeme svoje diktature. Zbog toga se nikoga ne proziva!

Podržavati Hrvate u BiH na hrvatskoj televiziji i u hrvatskim komunističkim medijima je obično lupetanje od kojega nema koristi. Pitanje položaja Hrvata u BiH se ne rješava izjavama u medijima već razgovorima u centrima moći: u Washingtonu, Londonu, Brusselsu, Berlinu i Moskvi! Hrvatska vanjska politika je katastrofalna, izbor Komšića u BiH je strašan poraz hrvatske vanjske politike. Neka predsjednica sama ocjeni koliko je ona kriva za tu katastrofu (nečinjenjem i imenovanjem veleposlanika).

Nije upitno naše članstvo u EU, NATO-u i drugim asocijacijama upitno je što hrvatski predstavnici ne zastupaju interese hrvatskog naroda i države.

Predsjednica je odrasla osoba koja sama (tako kaže) bira svoje savjetnike i donosi odluke pa treba snositi i posljedice. Pozivanje na loše savjetnike je neprimjereno.

Predsjednicu napadaju mnogi kritičari, posebno su zanimljivi poluidioti s fakultetskom diplomom koji sve znaju a nisu do gležnja predsjednici. Slušajući i čitajući mnogobrojne komentara vidljivo je da se radi o mržnji, kod nekih o patološkoj mržnji.

Predsjednica je kazala: “Svaki zločin se treba osuditi, povijesno utvrđivanje istine je pravi korak naprijed. Jedan zločin se ne treba opravdavati drugim. Ne uspoređujem zločine. Zločin je zločin i treba ga promatrati individualno”, slažem se ali se pitam je li predsjednica misli ozbiljno, je li stoji iza svojih riječi? Nažalost, predsjednica ne misli ozbiljno jer ne brani otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu. Otkrivanje istine u Hrvatskoj naziva se fašizmom, pojavom ustaštva, revizijom povijesti i slično.

Predsjednica je komentirala osuđujuću presudu provokatoru Ercegu pa je govorila o slobodi govora, (Pitanje: zašto je komentirala nepravomoćnu presudu?). U slučaju Erceg se ne radi o slobodi govora, radi se o govoru mržnje kojega dotični širi. On ima pravo na svoje mišljenje ali njegovi javni ekscesi i njegov javni govor mržnje su neprihvatljivi. Nije prihvatljivo njegovo veličanje zločinca Tita i blaćenje branitelja bez obzira kako na to gledaju savjetnici predsjednice.

Predsjednica se susretala s našim iseljenicima širom svijeta ali rezultati su izostali!

Treba podsjetiti Predsjednicu da Hrvatska nije mnogo napredovala u zadnje četiri godine, nisu napravljene nužne reforme, situacija u pravosuđu je katastrofalna, zdravstveni sustav puca po šavovima, ne dozvoljava se demokratsko izjašnjavanje naroda (referendumi), nije promijenjen nakaradni izborni zakon, nije rješeno pitanje blokiranih, onemogućava se glasovanje Hrvatima izvan Hrvatske (mali broj mjesta za glasovanje, neuvođenje elektronskog glasovanja), vanjska politika je katastrofalna, u medijima imamo govor mržnje, širenje lažnih vijesti i cenzuru.  

Ponovno podsjećam na napisano 18. 2. 2018. godine:

Tko su ti „Marginalci“?

To smo mi koji smo branili Hrvatsku, to su udovice hrvatskih branitelja, to su domoljubi koji ukazuju na antihrvatsku politiku hrvatske vlade! Dakle mi „Marginalci“ ( s navodnicima i bez navodnika) smo protiv: uklanjanja HOS-ove ploče,  protiv Jokićeve kurikularne reforme, protiv usvajanja Istanbulske konvencije, protiv financiranja četničkih Novosti, protiv Frljizacije hrvatske kulture, protiv protupravnog financiranja Srpske pravoslavne crkve, protiv političkog imenovanja antihrvatskih konzula i veleposlanika, protiv uhljeba na svim razinama itd.

Što mi „MARGINALCI“ tražimo?

Mi „Marginalci“ tražimo: izmjenu izbornoga zakona, reformu pravosuđa, izmjenu ovršnoga zakona, reformu zdravstva, tražimo istinu o Jasenovcu, zaštiti hrvatskog književnog jezika,  zaštitu obitelji i naše pozitivne tradicije, tražimo procesuiranje zločinaca i udaljavanje antihrvatskih kadrova iz državnih službi (četničkih ubojica i silovatelja, udbaša i kosovaca). To mi „Marginalci“ tražimo bez odgode! 

Dr. sc. Marko Jukić

Hrvatski branitelj i domoljub (takozvani „marginalac“)

Komentari

Continue Reading

Vijesti

Hrvatski Sabor protiv hrvatskog naroda – SRAMOTA

Published

on

By

Dana 15. veljače 2019. godine Sabor je većinom glasova odbio raspisati referendum o promjeni izbornog zakonodavstva i o otkazivanju Istanbulske konvencije.

„Sabor je sa 105 glasova ‘za’, dva suzdržana i 16 protiv, potvrdio zaključak svog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da nisu ispunjene pretpostavke za raspisivanje dvaju državnih referenduma koje su inicirale građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.“

Protiv naroda su glasovali „domoljubni“ HDZ-ovci, „veliki katolici“, vitez, neokomunisti i antihrvatski sateliti Plenkovićeve vlasti.

Odlukom hrvatskog Sabora (koji vodi antihrvatsku politiku) je povrijeđen Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu. 

Vlada i Sabor negiraju Ustavno pravo naroda, Članak 1. Ustava RH:

(2) U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

(3) Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Jasno je zašto su vladajući protiv referenduma, Članak 87.:

(5) Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

Ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić kaže:

Kako je moguće da dva različita državna tijela (Hrvatski sabor i Ustavni sud) u isto vrijeme mogu biti nadležna odlučiti o istom pitanju (da li je ispunjena jedna od pretpostavki za raspisivanje referenduma)? Kako to da Hrvatski sabor zaključkom koji je donesen prekoračenjem ovlasti može derogirati Ustav i Ustavni zakon o Ustavnom sudu? Znači li takav presedan da će ubuduće Hrvatski sabor moći odlučivati o tome da li je prikupljen dovoljan broj potpisa, a Ustavni sud o ostalim pretpostavkama za raspisivanje referenduma? I kako to da nikada ranije nije proveden takav postupak??”

Njonjo i ostali uhljebi su protiv promjene izbornog zakona jer će izgubiti svoje privilegije. Političkom trgovinom oni (HDZ, SDP, HNS, SDSS i drugi) se uzajamno štite pa nema sankcija za kriminalne radnje, korupciju. Oni ne žele reforme, ne žele izgubiti svoje privilegije (što im sadašnji zakon osigurava) i tako uništavaju državu.

Po Ustavu RH Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, Članak 115.:

(1) Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

(2) Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.

Međutim praksa pokazuje da je Sabor postao potrčko Vlade (potrčko Ivice, Ive, Zorana ili Andreja).

To je potvrdio i drug Kuščević, koji je lijepo izjavio: “Vlada je usvojila jednoglasno i Sabor će usvojiti Izvješće, Ustavni sud kaže da je sva napravljeno u skladu s Ustavom i zakonima. Ovo što se danas koristiti u dnevno-političke svrhe da bi se postigla mala politička vidljivost, neka služi na čast onima koji to rade.”

Sramotno je da Sabor ne odlučuje o ničemu već izvršava naređenja trenutnog vladara Plenkovića.

Mediji javljaju:

Ministar uprave Lovro Kuščević odgovorio je na optužbe Mostovih zastupnika da su članovi Povjerenstva koji su provjeravali potpise referendumskih inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj – uništili kontrolne liste.

“Svi već znamo da su izjave Bulja, Grmoje u javnosti prihvaćene kao apsolutna istina, čudi me da im je promaklo i da ovako manipuliraju. Kompletna lista i popis se nalaze u aplikaciji koja je pohranjena u APIS-u. Svi listići, svaki glas i potpis se čuvaju u Saboru i moguće je u svakom trenu provjeriti je li neki potpis valjan ili nevaljan. Očito gospodi iz Mosta nije stalo od istine, da jest – bili bi se prijavili za uvid i vidjeli valjanost svog potpisa”, kaže ministar Lovro Kučević.

Dakle, može se provjeriti samo svoj potpis i drug Kuščević može raditi i tvrditi što hoće!

Mostovci otišli do Ministarstva uprave:

„Na poziv ministra Kuščevića otišli smo i do Ministarstva uprave, ali ni tamo nismo dobili uvid u dokumentaciju, ali smo dobili odgovor državne tajnice Josipe Rimac da zastupnici nemaju pravo uvida ni u potpise, ni u kontrolne liste bez privole 40-ak tisuća građana čiji su potpisi proglašeni nevažećima, rekao je Petrov.“

Drugarica Rimac im je kazala da moraju imati privolu 40.000 građana, koji su to građani?

Oni nemaju pravo uvida!? OK.

Ako oni nemaju pravo uvida pitanja su: Tko ima pravo uvida osim potpisnika? Je li Ministarstvo uprave pozvalo imenom i prezimenom potpisnike inicijativa da dođu provjeriti zašto su njihovi potpisi nevažeći?

Znaju li građani, koji su dali potpis, da je njihov potpis nevažeći? Zašto ih drug Kuščević nije pozvao da provjere svoj „nevažeći“ potpis kada samo oni mogu provjeriti svoj potpis?

Iz gore navedenog se može zaključiti da Ministarstvo uprave ne dozvoljava provjeru tobože nevažećih potpisa. Radi se o lažima i prevari najgore vrste. Inicijativama ne treba 40.000 potpisa već cca 3.200 potpisa pa je jasno da se radi o sramotnoj prevari.

Protiv volje naroda su, osim uhljeba iz HDZ-a, Plenkovićevi sateliti: pročetnički SDSS, antinarodni HNS, neokomistički SDP i otpadnici iz SDP-a i HNS-a.

Evo bisera vladajuće klike:

Jedan bjednik iz HNS-a govori o krivotvorenju potpisa. Neka pojasni imenom i prezimenom tko je krivotvorio, koliko je krivotvorenih potpisa, je li 40.000 potpisa krivotvoreno?

Sve rasprave bi bile izbjegnute da je drug Kuščević, inače veliki „domoljub“ i „veliki katolik“, dozvolio da predstavnici referendumskih inicijativa budu promatrači, samo promatrači, kod provjere potpisa. Sve bi bilo čisto i pošteno bez bespotrebnih rasprava.

Čemu služi Sabor?

Sabor se sveo na debatni klub gdje se iznose mišljenja, suprostavljeni stavovi, izvode igrokazi (takozvani performansi koji se danima pripremaju), gdje se pojedinci dive svojoj poluidiotskoj izvedbi, a u konačnici bez ikakve veze i potrebe jer je unaprijed odlučeno što će biti izglasano. Kokošari ne glasaju po savjesti već po naputku koje je donije stranka (bez obzira o kojoj se stranci radi).

Da se ukine Sabor narod to ne bi ni primjetio jer tu je Ivica, Ivo, Zoran ili Andrej. Suvišno je imati Sabor kada imaš Ivicu, Ivu, Zorana ili Andreja. Sabor je nepotreban i treba ga ukinuti jer je potrčko premijera i vladajuće klike (principijelne ili neprincipjelne koalicije). Umjesto da dajemo novac za saborske uhljebe dajmo za bolesnu djecu!

Biti protiv svog naroda je zločin!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Vijesti

KVIZ: Sličnosti hrvatskog i ruskog jezika

Published

on

Donosimo kratki youtube video sa zanimljivim kvizom koji ilustrira sličnosti hrvatskog i ruskog jezika, čak neke riječi koriste isključivo ovi narodi, što potkrepljuje tvrdnje o posebnim vezama Hrvata i Rusa.

Naime, prema povijesnim izvorima, upravo Hrvati su utemeljili Kiev, iz kojega je nastala Kii(e)vska Rus, kao temelj buduće ruske, odnosno ukrajinske države…

Pogledajmo zanimljiv video (u obliku simpatične kviz igraonice):

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno