Connect with us

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: Njemački novinari za neovisnu Hrvatsku

Published

on

Za stvaranje javnog mišljenja bili su važni mediji, bilo je važno da Europa i svijet dobiju informacije što se događa u Jugoslaviji. Njemački novinari Johann Georg Reißmüller, Carl Gustaf Strohm, i Hans-Peter Rullmann su dali veliki doprinos da se sazna istina o ratu u Jugoslaviji.
Johann Georg Reißmüller, (1932. – 2018.; njemački novinar, publicist i nakladnik) bio je veliki prijatelj Hrvatske koji je svojim pisanjem poticao njemačku vladu na priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije.
Bio je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitung, (FAZ), iz Beograda od 1967. do 1971. godine. Vidio je i shvatio kako funkcionira jugoslavenski socijalizam. Godine 1991. je snažno zagovarao međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije te je svojim tekstovima utjecao na javno mijenje ali i na njemačke političare (ministra Hansa Dietricha Genschera i kancelara Helmuta Kohla). Svojim pisanjem je neupućenima pojašnjavao da se radi o agresiji na Hrvatsku a ne o podijeljenoj odgovornosti “zaraćenih strana”.
Gospodin Johann Georg Reißmüller je 27. kolovoza 1991. Godine napsao: “Civilizirani svijet više ne smije samo pasivno promatrati krvoproliće u Hrvatskoj”. O njemu su napisali:
„Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije. “Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg. Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj. On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.
U svojoj kolumni Gojko Borić je napisao:
„U velikom nekrologu koji je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung (12. 12. 2018. godine) iz pera suizdavača ovih novina Bertholda Kohlera posebna je pozornost posvećena Reißmüllerovu djelovanju kao komentatora za vrijeme, kako se u Njemačkoj neutralno kaže, jugoslavenske krize.

Kohler piše: ‘Kad su Srbi početkom 90-tih godina pokušali s brutalnom silom spriječiti nesrpske narode da napuste Titovu državu, koja se počela raspadati već 80-tih godina, mnogi su na Zapadu krivnju za to prebacivali više na Ljubljanu i Zagreb nego na Beograd. Prije svega Pariz i London, ne naposljetku radi historijskih razloga, htjeli su po svaku cijenu spriječiti nezaustavljivo raspadanje Jugoslavije. ‘Secesionisti’ nisu uživali dobar glas ni u Njemačkoj što je dovelo do toga da su velikosrpski agresori često politički i moralno stavljani na istu razinu kao i njihove žrtve.
To Reißmüller nije dopustio. U veljači 1991. napisao je u uvodniku pod naslovom ‘Zablude vladajućega naroda’: ‘Bez obzira s koje strane promatramo jugoslavensku krizu i nevolju jugoslavenske države, kao glavni razlog tome pokazuje se srpski imperativ za vlašću. Mentalitet vladajućega naroda gura određene slojeve Srba da tretiraju druge narode u Jugoslaviji kao objekte svoje želje za tlačenjem.’‘ Naš njemački komentator upotrijebio je za Srbe njemački izraz Herrenvolk! A mi znamo da su nacisti svoj narod tako nazivali. I onda Kohler ističe kako Reißmüller nije vjerovao u opstojnost Jugoslavije pa je svojim komentarima pledirao za što brže priznanje dviju republika, Slovenije i Hrvatske.
Kohler dalje: ‘Njegovo djelovanje nije time dovoljno opisano: on je pisanjem pospješio priznanje. S dugom serijom uvodnika doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka na krzmajuće europske partnere. Nema mnogo slučajeva da je jedan novinar tako upućivao, čak gurao politiku u smjeru koji je želio. U ovom slučaju bilo je tako, kako su to potvrdili političari i diplomati koji su stajali pod Reißmüllerovom bubnjarskom vatrom.’ (završen navod).
Srbi su u Srbiji raspisali potjernicu za njim, s velikom nagradom.
Gospodin J. G. Reißmüller se perom borio za neovisnost Hrvatske, nije tražio ništa, nije htio primiti ništa osim počasnog doktorata Zagrebačkog sveučilišta 1995. godine.

Carl Gustaf Ströhm, (1930. – 2004.; novinar i publicist.).
Na početku agresije na Hrvatsku doselio se s obitelji u Zagreb i živio u Hrvatskoj gotovo jedno desetljeće. Bio je dopisnik i komentaror Die Welta za istočnu i jugoistočnu Europu. Od 1992. godine bio je kolumnist Večernjeg lista. Također je pisao za tjednik Glasnik i dnevnik Vjesnik, radio je reportaže i bio političkim komentatorom na Hrvatskoj televiziji. Pred kraj života imao je stalnu kolumnu u Hrvatskom slovu a povremeno je pisao i za tjednik Fokus.
Zbog promicanja ugleda i priznanja Republike Hrvatske predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman ga je 1995. godine odlikovao Ordenom Danice Hrvatske.

Hans-Peter Rullmann, (1934. – 2000.; novinar i publicist)
Bio je dopisnik njemačkih novina (Der Spiegela) i radijskih postaja iz Beograda. Komunističke vlasti su ga uhitile 10. ožujka 1970. godine zbog navodne špijunaže. Bio je osuđen na 6 godina zatvora, nakon revizije procesa u lipnju 1971. godine je oslobođen i nakon toga se vratio u Njemačku.
Izdavao je mjesečnik na engleskome jeziku That’s Yugoslavia (kasnije That was Yugoslavia: information and facts koja je izlazila od 1987. do 2014. godine).
„Rullmann je osnovao i “Njemačko-Hrvatsko Društvo” (Deutsch-kroatischen Gesellschaft e.V.) sa sjedištem u Hamburgu i bio njegovim predsjednikom sve do raspuštanja. Bio je urednik revije Hrvatska domovina u Hamburgu. Zbog njegove dugogodišnje predanosti borbi za ljudska prava u ondašnjoj Jugoslaviji i za pravo na samoodređenje naroda u njoj, američki su ga Hrvati listopada 1990. proglasili Hrvatom godine, iako nije bio Hrvat, a grad Los Angeles odlikovao ga je potvrdom o časti“.
Foto: faz.net, wikipedija

Komentari

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: Ratni zločini Armije BiH nad Hrvatima u Domovinskom ratu

Published

on

By

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. godine sukobljene strane su bili Srbi, Hrvati i Muslimani (Bošnjaci). Sve tri strane su počinile ratne zločine, imale logore i vršile etničko čišćenje. Hrvati su također napravili ratne zločine ali u daleko manjem obimu nego Srbi i Muslimani. Stradanje Bošnjaka je bilo najveće ali i oni su napravili zločine, silovanja, imali logore za zatočenike, vršili progone stanovništva i vršili etničko čišćenje. Postoji dokumentacija, postoje dokazi koji se često prešućuju ili negiraju.

Zločini Hrvata u BiH su jako dobro poznati (naročiti Ahmići, Stupni Dol, granatiranje istočnog Mostara ili progon Bošnjaka u Stocu) jer su mediji o njima mnogo izvještavali ali o zločinima nad Hrvatima se mnogo manje zna jer su prešućeni i ono što je najžalosnije nisu procesuirani niti u Hagu niti u BiH. Manje poznati zločini nad Hrvatima u BiH: u Kiseljaku kod Žepča, Trusini, granatiranje Viteza, zločin u Miletićima, zločinima kod Jablanice i Konjica, i drugdje.

Najviše muslimanskih (bošnjačkih) i hrvatskih zločina je napravljeno za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba (1992. – 1994.). Muslimansko-hrvatski sukob je bio na prostoru 20 općina u BiH: Bugojno, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Jablanica, Kakanj, Kiseljak, Konjic, Kreševo, Maglaj, Mostar, Novi Travnik, Rama, Travnik, Vareš, Visoko, Vitez, Zavidovići, Zenica i Žepče.

Na prostoru tih 20 općina je 1991.godine, prije rata u BiH, živjelo 863.000 stanovnika, od čega 254.000 Hrvata, 417.000 Muslimana, 120.000 Srba i 71.000 pripadnika ostalih nacionalnosti.

U Bosanskoj Posavini, Sarajevu i Bihaću nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka što se rijetko navodi. U pojedinim sredinama gdje je bilo sukoba bilo je i svijetlih primjera pomaganja i zaštite ali premalo.

Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH i drugi izvori navode slične podatke o broju stradalih:

  • Bošnjaci: poginulih civila 33.071; poginulih vojnika: 31.270;       Ukupno: 64.341.
  • Hrvati: poginulih civila: 2.163; poginulih vojnika: 5.439;             Ukupno:7.602.
  • Srbi: poginulih civila: 4.075; poginulih vojnika: 20.649;               Ukupno: 24.724.

Ukupan broj poginulih, ubijenih se kreće od 97.000 do 104.000.

Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH s prostora pod nadzorom Armije BiH protjerano je ili izbjeglo 527 tisuća Hrvata i Srba, dok je 586 000 Hrvata i Bošnjaka protjerano ili izbjeglo s prostora pod kontrolom Vojske RS, a s prostora pod nadzorom HVO-a 112 tisuća Bošnjaka i Srba. Prognanici, više od 50%, su se vratili u BiH ali mnogi se nisu vratili u svoje domove već žive u nekom od nacionalnih entiteta. Hrvati su prošli najgore jer su prognani iz Bosanske Posavine, područja Banja Luke, Srednje Bosne, Bugojna, Travnika… Izbjeglo je ili protjerano 144.000 Hrvata. Iz Lašvanske doline je izbjeglo ili prognano 66.000 Hrvata. Ovim brojevima nisu obuhvaćeni svi izbjegli ili prognani za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba.

Po popisu stanovništva iz 2013. godine, u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka je manje za 133. 000, Srba je manje za 279.000 i Hrvata je manje za 216.000. osoba.

U razdoblju od 1991. do 1995. godine u BiH  ubijena su ili nestala 7.762 Hrvata.

Tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba ubijeno je više od 1600 osoba koje spadaju pod ratni zločin (po definiciji međunarodne zajednice.). Među njima je 1088 civila.

Zločini Armije BiH nad Hrvatima tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba:

  • 12. siječnja 1993. pokolj Hrvata u selu Lužane (Uskoplje). Ubijeno je više civila, broj nepoznat,
  • 19. siječnja 1993. u selu Gusti Grab (općina Busovača) ubijeno 5 staraca,
  • 26. siječnja 1993. Dusina (Lašvanska dolina) ubijeno 4-5 vojnika, uhićen zapovjednik HVO. Prognano oko 3.000 osoba,
  • 23. ožujka 1993. u Orlištu (Konjic) su ubijena 4 civila,
  • 5. travnja 1993. u Sušnju (Zenica) ubijeno 17 civila,
  • 16. travnja 1993. Trusina (Konjic) , ubijeno 16 civila i 6 zarobljenih vojnika. (Isti dan kada  se dogodio zločin pripadnika vojne policije HVO-a u Ahmićima, dogodio se zločin u Trusini kojeg je napravila Armija BiH. Zločin u Ahmićima se stalno spominje a zločin u Trusinu se stalno prešućuje ili ponekad spomene!?),  
  • 18. travnja 1993. u mjestu Grm (Zenica) ubijeno 6 civila. Tri starca živa spaljena,
  • 24. travnja 1993. u Miletićima (Travnik) je ubijeno 5 civila,
  • 8. lipnja 1993. u Čuklama (Travnik) ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a,
  • 8. lipnja 1993. u Krpeljićima (Travnik) ubijeno 7 civila,
  • 8. lipnja 1993. u Maljini (selo Bikoši, Travnik), streljano 37 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila,
  • 10. lipnja 1993. u Vitezu, od granate ispaljene na dječje igralište poginulo 8-o djece (dob 9 do 15 godina),
  • 13. lipnja 1993. u Kraljevoj Sutjesci (Kakanj) ubijena 4 civila,
  • 13. lipnja 1993. u Drenovniku (Kakanj) ubijeno 17 civila (žena, djece, staraca),
  • 13. lipnja 1993. u Slapnici (Kakanj) ubijeno 9 civila,
  • 16. lipnja 1993. u Busovačkim Stajama (Busovača), ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 vojnika HVO-a),
  • 18. lipnja 1993. u Ljubinci, zaselak Jurići, ubijene 3 osobe,
  • 28. srpnja 1993. u Doljanima (Jablanica) ubijeno 37 osoba (8 civila i 29 vojnih obveznika),  
  • U Srpnju / kolovozu 1993. u Bugojnu (točan datum nepoznat) ubijen 21 zarobljeni pripadnik HVO-a. Ratni zarobljenici su bili evidentirani od Međunarodnog Crvenog križa,  
  • 16. kolovoza 1993. u Kiseljaku (Žepče) ubijena 43 civila, 23 civila su koristili kao živi štit i kasnije ih razmijenili za vojnike,  
  • 5. rujna 1993. u Zabilju (Vitez) ubijeno 13 zarobljenih osoba  (4 civila i vojnici HVO-a),
  • 9. rujna 1993. u Grabovici (Mostar) ubijena 32 civila,
  • 10. rujna 1993. u Vrbici kod Zavidovića ubijeno 6 civila,
  • 14. rujna 1993. u Uzdolu (Prozor) ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO-a),
  • 16. rujna 1993. u Hudskoj, zarobljeno 25 vojnika HVO-a, 22 ubijena tri zatočena u logoru,
  • 18. listopada 1993. u Kopijari ubijeno 6 civila i nepoznat broj pripadnika HVO-a
  • 30. listopada 1993. u Varešu ubijeno 17 civila, u selu Borovica zapaljeno 320 obiteljskih kuća, etničko čišćenje,
  • 13. studenog 1993. u Fojnici ubijeni fra Nikica Miličević-župnik i fra Leon Mato Migić. Ubojica Miralem Čengić, i njegovi saučesnici Nedim Zerdu, Samin Mušinbegović i Vahid Begić su blago kažnjeni a Alija Izetbegović ih je pomilovao,  
  • 22. prosinca 1993. zločin u Križančevu selu, ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Ubijeni su zarobljeni vojnici,
  • 9. siječnja 1994. Armija BiH upala u selo Buhine Kuće (Vitez) ubijeno 26 (27) osoba (civila i vojnika), ranjeno ih je 35 , nestalo je 17 civila, a 13 žena odvedeno je u susjedno Sivrino Selo gdje su zatvorene u logor i mučene.
  • Bilo je još pojedinačnih zločina koji ovdje nisu spomenuti.

Etničko čišćenje

  • Tijekom sukoba mnoga mjesta (gradovi i sela) su etnički očišćena od hrvatskog naroda – npr. Travnik, Bugojno, Vareš, Kakanj, Fojnicu…
  • Etničko čišćenje na području Bugojna. Prema popisu iz 1991. godine u općini Bugojno je živjelo 15.993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba je ostalo 1.374 Hrvata. Ubijeno je 119 Hrvata a ostali su protjerani.
  • Početkom lipnja 1993. nad travničkim su Hrvatima pripadnici Armije BiH izvršili mnoge zločine i protjerali hrvatski narod s većeg dijela općine. Protjerano je 19.600 Hrvata s područja općine. Imovina je opljačkana, kuće spaljene i uništene, crkveni objekti i groblja razrušeni….

Muslimanski (Bošnjački) logori (najpoznatiji):

  • Logor BH banka u Bugojnu
  • Logor Bugojčići
  • Logor Crna kuća u Vitezu
  • Logor KPD Zenica
  • Logor Gimnazija u Bugojnu
  • Logor Kloster u Bugojnu
  • Logor Salon pokućstva u Bugojnu
  • Logor Stadion u Bugojnu
  • Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu
  • Logor Mehurići Travnik
  • Logor motel Sretno u Kaknju
  • Logor Motel na Rostovu
  • Logor MUP Bugojno
  • Logor Muzej u Jablanici
  • Logor Muzička škola u Bugojnu
  • Logor Muzička škola u Zenici
  • Logor u OŠ Vojin Aleksić u Bugojnu
  • Logor Prusac
  • Logor Silos u Tarčinu
  • Logor Stara tvrđava u Travniku
  • Logor Šipad u Bugojnu
  • Logor Športska dvorana u Konjicu
  • Logor Četvrta osnovna škola Mostar   i mnogi drugi

Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH blizu 15.000 Hrvata je bilo zatočeno u 331 logoru Armije BiH, 10 tisuća civila i 5.000 vojnika. U tim logorima su ubijene 623 osobe. Ovi podaci se rijetko spominju i zločinci nisu kažnjeni!

Danas Bošnjaci svoje logore nazivaju sabirnim centrima. To je sramotno izvrtanje činjenica i negiranje muslimanskih zločina (ubijanja, maltretiranja, silovanja žena i djevojaka, prisilni rad.). Sve zaraćene strane su počinile ratne zločine u ratu u BiH. Neprihvatljivo je negiranje muslimanskih (bošnjačkih) zločina nad Hrvatima i Srbima a isticanje zločina druge strane. 

Ne ponovilo se, nikad više!

Foto: wikipedija

Komentari

Continue Reading

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: Pokušaj rušenja Batinskog mosta, 31. siječnja 1992. godine

Published

on

By

Batinski most je povezivao Baranju i Vojvodinu i preko njega je agresor dopremao ljudstvo i tehniku u Baranju. Cilj diverzantske skupine („Samostalna uskočka satnija“) bio je onesposobiti most (miniranjem). Skupina diverzanata je 31. siječnja 1992. godine ušla, preko Kopačkog rita, duboko u neprijateljski teritorij ali su imali nezgodu, pokvarilo im se amfibijsko vozilo i ostali su bez goriva. Diverzanti su nosili uniforme oficira i vojnika JNA ali su bili otkriveni nakon dva dana. Kada su bili otkriveni dio diverzanata je uspio pobjeći (9) i spasiti se (preplivali su Dunav), dio je u bijegu stradao (3) a dio je bio zarobljen (8 pripadnika) i osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne. Zarobljeni pripadnici skupine „Samoborska skupina“ su u zarobljeništvu proveli 707 dana kada su razmijenjeni za srpsku terorističku skupinu „Štit“. Srpska teroristička skupina je zarobljena u Turnju kod Karlovca. Razmjena je izvršena 12. siječnja 1994. godine kod Lipovca, kontrolna točka UNPROFOR-a.

Bio je to izuzetno hrabar pokušaj hrvatskih mladića u vrijeme kada je bila okupirana trećina Hrvatske, a kada se neprijateljska vojska nalazila nadomak svih velikih gradova osim sjeverne Hrvatske, te Kvarnera i Istre. Ova hrabrost će ostati zauvijek zapisana u kronologiji Domovinskog rata.
Foto: Batinski most

Komentari

Continue Reading

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: Ratni izvjestitelji tijekom Domovinskog rata

Published

on

By

Tijekom Domovinskom ratu je ubijeno 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara te 8 stranih novinara. Mnogi su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskom ratu, ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su radeći svoj posao novinara i snimatelja stradali.
“Do 17. listopada 1991. na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Prigodom Svjetskoga dana medija 3. svibnja 1994. Međunarodna federacija novinara objavila je da su dotad na području Hrvatske i BiH velikosrpske agresorske snage ubile 66, a ranile više od 200 novinara, snimatelja i članova tehničkih službi.”
Agresorska JNA je blokirala pristup informacijama zauzimanjem, blokiranjem ili uništavanjem odašiljača na cijelom području Hrvatske. Blokirala je pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac, okupirala odašiljač Belje te uništila odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ. Teško su oštećeni odašiljači: Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu te oštetili osam radijskih postaja. Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a te pomoć Slovenije i Austrije.
Tijekom agresije ubijeni su:
Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991. (mučen i ubijen u Dalju), izvjestitelj Glasa Slavonije,
Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, ubio ga je srpski snajperist), snimatelj HRT-a,
Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (kod odašiljača Belje, kojeg je branio),
Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991. (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA), snimatelj HRT-a,
Zdenko Purgar, ubijen 1991. godine, izvjestitelj tjednika Borovo,
Nikola Stojanac, 15. rujna 1991. (u blizini brda Oštra kod Gospića), šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka,
Siniša Glavašević, 20. studeni 1991. (Ovčara), novinar Radio Vukovara,
Branko Polovina, 20. studeni 1991. (Ovčara), radijski tehničar Radio Vukovara,
Pavo Urban, 6. prosinca 1991. (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa), fotoreporter,
Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD),
Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek) ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate, umro od posljedica ranjavanja, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja,
Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja,
Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a
Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja), izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac.
Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.

Mnogo je novinara i snimatelja izvještavalo o ratnim zbivanjima diljem Hrvatske. Ovdje ću spomenuti samo novinarsku ekipu Radio Vukovara i ratnog snimatelja Petra Malbašu. Za informacije o stanju i događajima u opkoljenom Vukovaru 1991. godine najzaslužniji su: Siniša Glavašević, Josip Estereicher, Alemka Mirković, Vesna Vuković, Branimir Polovina i Zdravko Šeremet.

Petar Malbaša (vanjski suradnik HTV-a) snimatelj-branitelj s prve crte bojišnice koji je pratio akcije Hrvatske vojske, te svjedočio mnogim događajima iz Domovinskog rata. Navedeni su djelovi iz razgovora s Petrom Malbašom kojeg je vodila Slavica Vuković (Večernji list, objavljeno 8. ožujka 2015. godine) „Plakao sam i snimao oca kad je na Dinari pronašao mrtvog sina“.

„Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih scena snimljena je tijekom operacije Zima ’94. Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk vodio je operaciju i izvukao oklopne snage na vrh Dinare, na 1780 metara visine.
– Bilo je 80 cm snijega i minus 20 stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu obrane Knina, Male i Velike Poljanice – i doživimo šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke, Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema nama. Mi smo ih zbrinuli – svjedoči Malbaša. U svom dokumentarnom filmu “Istinom do pobjede” koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među poginulima koji su kopali rovove pronašao sina, 21-godišnjeg Marka.
– Plakao sam i snimao potresnu scenu kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu punu snijega i govorio: “Sine moj, gdje su te ubili, na vrhu Dinare?!” Okrenuo se prema nama i zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina. Rekao je: “Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod”

Petar Malbaša je svjedok povijesnih događanja, svjedok zločinačke politike i pokvarenih političara:
„Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete na kojoj piše “Gotovina, sastanak”, originalne snimke brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče, govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela probleme.

– Kada je u javnost pušten brifing generala Gotovine, policija me privela u jedan sat noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb. Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije – govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu generala Gotovine.“
– On tada još nije bio ni svjestan što ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste poreze, sve mi račune blokirali… U Heinzelovoj sam tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija? Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me boli zbog toga – kaže Malbaša.“
Ovo je samo jedno svjedočanstvo kako se hrvatska vlast ponaša prema stvarnim braniteljima, svjedočanstvo kako se voli domovina s jedne strane i kako se izdaje domovina s druge strane.
Prvi novinar ubijen tijekom 1991. godine na hrvatskom tlu bio je Egon Scotland, dopisnik lista Süddeutsche Zeitung. Ubijen je 26. srpnja 1991. na prilazu hrvatskom selu Jukinac pokraj Gline. Na vozilo jasno označeno natpisom „Press“ je otvorena vatra, ispaljeno je 7 snajperskih metaka i novinar je pogođen u trbuh te je iskrvario na putu do sisačke bolnice. Za smrt novinara odgovorni su pobunjeni Srbi pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (tzv. Kapetan Dragan) koji je tada zapovijedao pobunjenicima na tom prostoru. Postoji svjedočanstvo:
„Audiosnimku na kojoj Dragan Vasiljković govori o tome kako je vodio napad na Glinu i okolicu u kojemu je ubijen moj suprug Egon Scotland, dao mi je japanski novinar Hiroshi Haji’, nedavno je u jednom hrvatskom mediju ispričala Egonova udovica, Christiane Schloetzer, također novinarka.
Egon je bio prvi ubijeni novinar u Domovinskom ratu, a do 1995. godine poginut će ih 23-oje, od kojih osam stranaca.
Istraživanje o ubojstvu dvojice ruskih novinara proveo je Vladimir Mukusev, ruski novinar i sveučilišni profesor, te objavio dvije knjige (prva “Crna mapa – priča jedne novinarske istrage” i “Ne pucajte, mi smo tvoja braća”). Novinari Viktor Nogina i Gennadyj Kurinoja su ubijeni 1. rujna 1991. u blizini Hrvatske Kostajnice. Novinari su se vozili automobilom s diplomatskom oznakama tadašnjeg Sovjetskog saveza prema Petrinji. U selu Panjani pobunjeni Srbi su ih opljačkali i ubili vatrenim oružjem te spalili automobil i njihova tijela. Kasnije su ostatke njihovih tijela odnijeli u šumu nekoliko kilometara dalje.
Za ubojstvo su Srbi optužili hrvatske stranu ali je „ruska Parlamentarna komisija s Mukusevim na čelu otkrilo je da su za ubojstvo krivi srpski pobunjenici. Nakon toga komisija je raspuštena jer se tadašnjoj ruskoj vlasti to saznanje nije nimalo svidjelo. Zbog toga su se ubijeni novinari, čiji ostaci nisu pronađeni, godinama vodili kao nestali.“
„Mukuseva otkrića prenijeli su ruski mediji, a ubijene je novinare ruski predsjednik Vladimir Putin posthumno odlikovao za “hrabrosti, žrtvu i borbu za istinu”.
Francuski novinar Pierreu Blanchetu je poginuo 19. rujna 1991. godine u Petrinji (Turkulinova ulica) kada je njegovo vozilo naletjelo na protutenkovsku minu.

Sjećanje španjolskog novinara (Globus 17. 11. 2017. godine):
Španjolski novinar Gervasio Sánchez je bio u Vukovaru do 23. rujna 1991. godine. Na naslovnici dnevnih novina Heraldo de Aragon 22. rujna 1991. godine osvanuo je naslov “Hrvatski Alamo” (njegov tekst poslan iz opkoljenog Vukovara). Kasnije je kazao:
‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ “Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.”
Na pitanje (intervju 2017. godine): “Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?” kazao je istinu:
“Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.”
“Tijekom boravka na Balkanu. Tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…”
Gospodin Gervasio Sánchez kazao je istinu o svijetu u kojem živimo, kazao je istinu o lažnoj humanosti, o lažima i iskvarenosti međunarodne zajednice. Intervju tjedniku Globus 17. 11. 2017. autor Miho Dobrašin:
POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’
Foto: večernji list, arhiva Gervasia Sancheza

Autor: Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno