Connect with us

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: 16. listopada 1991. godine je poginuo Blago Zadro

Published

on

Heroj Domovinskog rata general bojnik Blago Zadro (1944 – 1991.) poginuo je 16. listopada 1991. godine na prvoj crti obrane Vukovara.

Obitelj Zadro se doselila u Vukovar iz Hercegovine. Blago Zadro se nakon školovanja zaposlio u tvornici Borovo, osnovao obitelj i bio radnički tribun.

U komunističkoj Jugoslaviji, u neprijateljskom srpskom okruženju, Blago Zadro je svjedočio domoljublje i svoju vjeru na što neki nisu dobronamjerno gledali. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru. Osnivao je ogranke HDZ-a po istočnoj Slavoniji, a predsjednik HDZ-a Borovo Naselje postao je ožujka 1990. Promijenio je ime svoje Mjesne zajednice „Bratstvo i jedinstvo“ u mjesnu zajednicu „Alojzije Stepinac“.

Hrvat iz Hercegovine, domoljub, katolik, brižni otac, radnik tvornice Borovo uzima oružje 1991. godine i staje na branik domovine. Blago Zadro nije imao vojnu školu ali je bio izvrstan organizator. Organizirao je obranu Borova Naselja. Na Trpinjskoj cesti je sa svojim suborcima spriječio prolaz srpskih tenkova 4. rujna 1991. godine kao i 14. rujna 1991. godine. Na Trpinjskoj cesti su uništeni desetci srpskih tenkova i transportera pa se Trpinjska cesta zvala „Groblje tenkova“.

Bio je izvrstan organizator, hrabar i odlučan zapovjednik koji je u borbu išao prvi, rame uz rame sa svojim suborcima. Kada je formirana 204 vukovarska brigada Blago Zadro je bio zapovjednik 3 bojne.

Poginuo je 16. listopada 1991. godine u akciji blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem koji je znalo samo četvoro suboraca. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u ljeto 1998. godine i sahranjeni na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. godine. Kasnije je pored oca sahranjeni sin Robert, koji je u Vukovaru vodio „Turbo vod“, koji je poginuo u borbama na Kupresu 10. travnja 1992. godine.

Ime Blage Zadre nosi Zapovjedno stožerna škola Ministarstva obrane RH, osnovna škola u Borovu Naselju, te ulice u Grudama, Splitu i Zagrebu.

Činom general bojnika Blagu Zadru posmrtno je odlikovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Pred televizijskim kamerama, 27. rujna 1991., je izjavio:

„Ja sam Blago Zadro, radnik PU Vinkovci. Zahvaljujem se gospodinu načelniku što me poslao da budem na prvoj liniji u Borovu i da branim Hrvatsku na ovom području”.

Neka mu je vječna slava! Počivao u miru Božjem!

Dr Marko Jukić/Croative.net     Foto: večernji

Komentari

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: Ratni izvjestitelji tijekom Domovinskog rata

Published

on

By

Tijekom Domovinskom ratu je ubijeno 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara te 8 stranih novinara. Mnogi su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskom ratu, ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su radeći svoj posao novinara i snimatelja stradali.
“Do 17. listopada 1991. na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Prigodom Svjetskoga dana medija 3. svibnja 1994. Međunarodna federacija novinara objavila je da su dotad na području Hrvatske i BiH velikosrpske agresorske snage ubile 66, a ranile više od 200 novinara, snimatelja i članova tehničkih službi.”
Agresorska JNA je blokirala pristup informacijama zauzimanjem, blokiranjem ili uništavanjem odašiljača na cijelom području Hrvatske. Blokirala je pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac, okupirala odašiljač Belje te uništila odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ. Teško su oštećeni odašiljači: Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu te oštetili osam radijskih postaja. Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a te pomoć Slovenije i Austrije.
Tijekom agresije ubijeni su:
Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991. (mučen i ubijen u Dalju), izvjestitelj Glasa Slavonije,
Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, ubio ga je srpski snajperist), snimatelj HRT-a,
Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (kod odašiljača Belje, kojeg je branio),
Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991. (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA), snimatelj HRT-a,
Zdenko Purgar, ubijen 1991. godine, izvjestitelj tjednika Borovo,
Nikola Stojanac, 15. rujna 1991. (u blizini brda Oštra kod Gospića), šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka,
Siniša Glavašević, 20. studeni 1991. (Ovčara), novinar Radio Vukovara,
Branko Polovina, 20. studeni 1991. (Ovčara), radijski tehničar Radio Vukovara,
Pavo Urban, 6. prosinca 1991. (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa), fotoreporter,
Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD),
Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek) ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate, umro od posljedica ranjavanja, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja,
Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja,
Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a
Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja), izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac.
Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.

Mnogo je novinara i snimatelja izvještavalo o ratnim zbivanjima diljem Hrvatske. Ovdje ću spomenuti samo novinarsku ekipu Radio Vukovara i ratnog snimatelja Petra Malbašu. Za informacije o stanju i događajima u opkoljenom Vukovaru 1991. godine najzaslužniji su: Siniša Glavašević, Josip Estereicher, Alemka Mirković, Vesna Vuković, Branimir Polovina i Zdravko Šeremet.

Petar Malbaša (vanjski suradnik HTV-a) snimatelj-branitelj s prve crte bojišnice koji je pratio akcije Hrvatske vojske, te svjedočio mnogim događajima iz Domovinskog rata. Navedeni su djelovi iz razgovora s Petrom Malbašom kojeg je vodila Slavica Vuković (Večernji list, objavljeno 8. ožujka 2015. godine) „Plakao sam i snimao oca kad je na Dinari pronašao mrtvog sina“.

„Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih scena snimljena je tijekom operacije Zima ’94. Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk vodio je operaciju i izvukao oklopne snage na vrh Dinare, na 1780 metara visine.
– Bilo je 80 cm snijega i minus 20 stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu obrane Knina, Male i Velike Poljanice – i doživimo šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke, Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema nama. Mi smo ih zbrinuli – svjedoči Malbaša. U svom dokumentarnom filmu “Istinom do pobjede” koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među poginulima koji su kopali rovove pronašao sina, 21-godišnjeg Marka.
– Plakao sam i snimao potresnu scenu kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu punu snijega i govorio: “Sine moj, gdje su te ubili, na vrhu Dinare?!” Okrenuo se prema nama i zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina. Rekao je: “Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod”

Petar Malbaša je svjedok povijesnih događanja, svjedok zločinačke politike i pokvarenih političara:
„Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete na kojoj piše “Gotovina, sastanak”, originalne snimke brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče, govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela probleme.

– Kada je u javnost pušten brifing generala Gotovine, policija me privela u jedan sat noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb. Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije – govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu generala Gotovine.“
– On tada još nije bio ni svjestan što ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste poreze, sve mi račune blokirali… U Heinzelovoj sam tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija? Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me boli zbog toga – kaže Malbaša.“
Ovo je samo jedno svjedočanstvo kako se hrvatska vlast ponaša prema stvarnim braniteljima, svjedočanstvo kako se voli domovina s jedne strane i kako se izdaje domovina s druge strane.
Prvi novinar ubijen tijekom 1991. godine na hrvatskom tlu bio je Egon Scotland, dopisnik lista Süddeutsche Zeitung. Ubijen je 26. srpnja 1991. na prilazu hrvatskom selu Jukinac pokraj Gline. Na vozilo jasno označeno natpisom „Press“ je otvorena vatra, ispaljeno je 7 snajperskih metaka i novinar je pogođen u trbuh te je iskrvario na putu do sisačke bolnice. Za smrt novinara odgovorni su pobunjeni Srbi pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (tzv. Kapetan Dragan) koji je tada zapovijedao pobunjenicima na tom prostoru. Postoji svjedočanstvo:
„Audiosnimku na kojoj Dragan Vasiljković govori o tome kako je vodio napad na Glinu i okolicu u kojemu je ubijen moj suprug Egon Scotland, dao mi je japanski novinar Hiroshi Haji’, nedavno je u jednom hrvatskom mediju ispričala Egonova udovica, Christiane Schloetzer, također novinarka.
Egon je bio prvi ubijeni novinar u Domovinskom ratu, a do 1995. godine poginut će ih 23-oje, od kojih osam stranaca.
Istraživanje o ubojstvu dvojice ruskih novinara proveo je Vladimir Mukusev, ruski novinar i sveučilišni profesor, te objavio dvije knjige (prva “Crna mapa – priča jedne novinarske istrage” i “Ne pucajte, mi smo tvoja braća”). Novinari Viktor Nogina i Gennadyj Kurinoja su ubijeni 1. rujna 1991. u blizini Hrvatske Kostajnice. Novinari su se vozili automobilom s diplomatskom oznakama tadašnjeg Sovjetskog saveza prema Petrinji. U selu Panjani pobunjeni Srbi su ih opljačkali i ubili vatrenim oružjem te spalili automobil i njihova tijela. Kasnije su ostatke njihovih tijela odnijeli u šumu nekoliko kilometara dalje.
Za ubojstvo su Srbi optužili hrvatske stranu ali je „ruska Parlamentarna komisija s Mukusevim na čelu otkrilo je da su za ubojstvo krivi srpski pobunjenici. Nakon toga komisija je raspuštena jer se tadašnjoj ruskoj vlasti to saznanje nije nimalo svidjelo. Zbog toga su se ubijeni novinari, čiji ostaci nisu pronađeni, godinama vodili kao nestali.“
„Mukuseva otkrića prenijeli su ruski mediji, a ubijene je novinare ruski predsjednik Vladimir Putin posthumno odlikovao za “hrabrosti, žrtvu i borbu za istinu”.
Francuski novinar Pierreu Blanchetu je poginuo 19. rujna 1991. godine u Petrinji (Turkulinova ulica) kada je njegovo vozilo naletjelo na protutenkovsku minu.

Sjećanje španjolskog novinara (Globus 17. 11. 2017. godine):
Španjolski novinar Gervasio Sánchez je bio u Vukovaru do 23. rujna 1991. godine. Na naslovnici dnevnih novina Heraldo de Aragon 22. rujna 1991. godine osvanuo je naslov “Hrvatski Alamo” (njegov tekst poslan iz opkoljenog Vukovara). Kasnije je kazao:
‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ “Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.”
Na pitanje (intervju 2017. godine): “Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?” kazao je istinu:
“Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.”
“Tijekom boravka na Balkanu. Tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…”
Gospodin Gervasio Sánchez kazao je istinu o svijetu u kojem živimo, kazao je istinu o lažnoj humanosti, o lažima i iskvarenosti međunarodne zajednice. Intervju tjedniku Globus 17. 11. 2017. autor Miho Dobrašin:
POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’
Foto: večernji list, arhiva Gervasia Sancheza

Autor: Dr. Marko Jukić

Komentari

Continue Reading

Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI: Njemački novinari za neovisnu Hrvatsku

Published

on

By

Za stvaranje javnog mišljenja bili su važni mediji, bilo je važno da Europa i svijet dobiju informacije što se događa u Jugoslaviji. Njemački novinari Johann Georg Reißmüller, Carl Gustaf Strohm, i Hans-Peter Rullmann su dali veliki doprinos da se sazna istina o ratu u Jugoslaviji.
Johann Georg Reißmüller, (1932. – 2018.; njemački novinar, publicist i nakladnik) bio je veliki prijatelj Hrvatske koji je svojim pisanjem poticao njemačku vladu na priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije.
Bio je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitung, (FAZ), iz Beograda od 1967. do 1971. godine. Vidio je i shvatio kako funkcionira jugoslavenski socijalizam. Godine 1991. je snažno zagovarao međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije te je svojim tekstovima utjecao na javno mijenje ali i na njemačke političare (ministra Hansa Dietricha Genschera i kancelara Helmuta Kohla). Svojim pisanjem je neupućenima pojašnjavao da se radi o agresiji na Hrvatsku a ne o podijeljenoj odgovornosti “zaraćenih strana”.
Gospodin Johann Georg Reißmüller je 27. kolovoza 1991. Godine napsao: “Civilizirani svijet više ne smije samo pasivno promatrati krvoproliće u Hrvatskoj”. O njemu su napisali:
„Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije. “Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg. Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj. On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.
U svojoj kolumni Gojko Borić je napisao:
„U velikom nekrologu koji je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung (12. 12. 2018. godine) iz pera suizdavača ovih novina Bertholda Kohlera posebna je pozornost posvećena Reißmüllerovu djelovanju kao komentatora za vrijeme, kako se u Njemačkoj neutralno kaže, jugoslavenske krize.

Kohler piše: ‘Kad su Srbi početkom 90-tih godina pokušali s brutalnom silom spriječiti nesrpske narode da napuste Titovu državu, koja se počela raspadati već 80-tih godina, mnogi su na Zapadu krivnju za to prebacivali više na Ljubljanu i Zagreb nego na Beograd. Prije svega Pariz i London, ne naposljetku radi historijskih razloga, htjeli su po svaku cijenu spriječiti nezaustavljivo raspadanje Jugoslavije. ‘Secesionisti’ nisu uživali dobar glas ni u Njemačkoj što je dovelo do toga da su velikosrpski agresori često politički i moralno stavljani na istu razinu kao i njihove žrtve.
To Reißmüller nije dopustio. U veljači 1991. napisao je u uvodniku pod naslovom ‘Zablude vladajućega naroda’: ‘Bez obzira s koje strane promatramo jugoslavensku krizu i nevolju jugoslavenske države, kao glavni razlog tome pokazuje se srpski imperativ za vlašću. Mentalitet vladajućega naroda gura određene slojeve Srba da tretiraju druge narode u Jugoslaviji kao objekte svoje želje za tlačenjem.’‘ Naš njemački komentator upotrijebio je za Srbe njemački izraz Herrenvolk! A mi znamo da su nacisti svoj narod tako nazivali. I onda Kohler ističe kako Reißmüller nije vjerovao u opstojnost Jugoslavije pa je svojim komentarima pledirao za što brže priznanje dviju republika, Slovenije i Hrvatske.
Kohler dalje: ‘Njegovo djelovanje nije time dovoljno opisano: on je pisanjem pospješio priznanje. S dugom serijom uvodnika doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka na krzmajuće europske partnere. Nema mnogo slučajeva da je jedan novinar tako upućivao, čak gurao politiku u smjeru koji je želio. U ovom slučaju bilo je tako, kako su to potvrdili političari i diplomati koji su stajali pod Reißmüllerovom bubnjarskom vatrom.’ (završen navod).
Srbi su u Srbiji raspisali potjernicu za njim, s velikom nagradom.
Gospodin J. G. Reißmüller se perom borio za neovisnost Hrvatske, nije tražio ništa, nije htio primiti ništa osim počasnog doktorata Zagrebačkog sveučilišta 1995. godine.

Carl Gustaf Ströhm, (1930. – 2004.; novinar i publicist.).
Na početku agresije na Hrvatsku doselio se s obitelji u Zagreb i živio u Hrvatskoj gotovo jedno desetljeće. Bio je dopisnik i komentaror Die Welta za istočnu i jugoistočnu Europu. Od 1992. godine bio je kolumnist Večernjeg lista. Također je pisao za tjednik Glasnik i dnevnik Vjesnik, radio je reportaže i bio političkim komentatorom na Hrvatskoj televiziji. Pred kraj života imao je stalnu kolumnu u Hrvatskom slovu a povremeno je pisao i za tjednik Fokus.
Zbog promicanja ugleda i priznanja Republike Hrvatske predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman ga je 1995. godine odlikovao Ordenom Danice Hrvatske.

Hans-Peter Rullmann, (1934. – 2000.; novinar i publicist)
Bio je dopisnik njemačkih novina (Der Spiegela) i radijskih postaja iz Beograda. Komunističke vlasti su ga uhitile 10. ožujka 1970. godine zbog navodne špijunaže. Bio je osuđen na 6 godina zatvora, nakon revizije procesa u lipnju 1971. godine je oslobođen i nakon toga se vratio u Njemačku.
Izdavao je mjesečnik na engleskome jeziku That’s Yugoslavia (kasnije That was Yugoslavia: information and facts koja je izlazila od 1987. do 2014. godine).
„Rullmann je osnovao i “Njemačko-Hrvatsko Društvo” (Deutsch-kroatischen Gesellschaft e.V.) sa sjedištem u Hamburgu i bio njegovim predsjednikom sve do raspuštanja. Bio je urednik revije Hrvatska domovina u Hamburgu. Zbog njegove dugogodišnje predanosti borbi za ljudska prava u ondašnjoj Jugoslaviji i za pravo na samoodređenje naroda u njoj, američki su ga Hrvati listopada 1990. proglasili Hrvatom godine, iako nije bio Hrvat, a grad Los Angeles odlikovao ga je potvrdom o časti“.
Foto: faz.net, wikipedija

Komentari

Continue Reading

Da se ne zaboravi...

10. hodočasnički spomen-pohod u Gvozdansko

Published

on

Misno slavlje u spomen na 441. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 13. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.

Misu u sklopu jubilarnog 10. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak u zajedništvu s domaćim biskupom Vlado Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i vlč. Antom Rotimom, a služio je đakon Vjekoslav Uvalić – prenosimo sa stranice Sisačke biskupije.

Uz više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik predsjednice RH general Marinko Krešić, ministar branitelja i izaslanik Vlade RH Tomo Medved, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

>> GVOZDANSKO – OBILJEŽAVANJE 8.-15. siječnja 2019.

Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić. Zahvalivši svima na dolasku, a posebno biskupu Huzjaku, Košić je podsjetio i kako je najzaslužnija osoba za obilježavanje ovog spomena g. Damir Borovčak koji je i pokrenuo ova hodočašća prije deset godina.U homiliji biskup Huzjak je istaknuo kako blagdan Krštenja Gospodinova govori o navještaju objave poslanja Kristova. „Ono označava početak i smisao njegova dolaska među nas ljude jer ono što se događalo u povijesti, kako je Bog naviještao spasenje od pada prvih ljudi, konačno se dogodilo utjelovljenjem Kristovim, a koje smo mi ovih božićnih dana i slavili. Krštenje Gospodinovo je objava ljudima jer su se pitali i za Ivana i za druge proroke, nisu li oni spasitelj. Zato upravo Ivan javno pred svima obznanjuje narodu tko je on i tko je onaj kojeg će on krstiti na rijeci Jordan: ‘Ja mu nisam dostajan odriješiti remenje na obući’. Ivan svjestan svog poslanja i da je došao pripremiti narod za Kristov dolazak, pokazuje njega i pred njim se klanja jer je svjestan toga da je to Bogočovjek i Spasitelj koji nas ne spašava radi naših djela i jer smo mi to zaslužili, nego zato jer nas ljubi od početka i jer nas gleda očima milosrdnim i sućutnim i brižnim. Zato Isusov ulazak u svijet jest objava njegova poslanja: ‘Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina’. On je taj koji objavljuje volju Božju, on je taj koji je Bogočovjek i koji svjedoči da je Bog s čovjekom, da je on Emanuel…

Zato sv. Pavao lijepo tumači odgovor na to poslanje Kristovo i govori da treba nastojat pobožno, pravedno i iskreno živjeti u ovom svijetu jer neizmjerna Ljubav Božja došla je k nama, ona je tu s nama“.U nastavku biskup Huzjak je rekao kako su upravo taj sustav vrijednosti imali i branitelji Gvozdanskog. „Nosili su u sebi Boga kao temelj i oslonac života, vjera im je dala snagu da mogu ljubiti čovjeka, svoj narod i svoju domovinu, ali i da budu pripravni dati život za vrijednosti koje u sebi nosi, da budu pripravni žrtvovati se jer znaju da se ne žrtvuju samo za ovo vrijeme nego da se žrtvuju za vječnost te da bi u vječnosti našli njegovu puninu.

Zato kad stanemo pred ovu crkvu, uputimo pogled na ostatke zidina tvrđave u Gvozdanskom te se u duhu prenesemo u povijest, vidimo da je tvrđava izgrađena upravo zato da bi čuvala identitet naroda i sustav vrijednosti koji je taj narod živio. Posada koja je bila u njemu nosila je u sebi snagu vjere i nošena tom snagom suprotstavila se sili osvajača koji je zatirao vrijednosti koji su oni nosili u srcima…

Zato kada gledamo ljude koji su branili Gvozdansko pitamo se što su to čuvali. Oni su prije svega čuvali svoj vlastiti identitet, identitet svoga naroda i svoje domovine, spremni žrtvovati živote za to. Oni su ostali uspravni, dokraja vjerni svojim idealima i svjesni da njihova žrtva nije uzaludna te da njihovo svjedočenje nije prolazni idealizam. Da je to doista tako bilo prepoznao je i Ferhat paša koji je našao smrznute branitelje i zadivio se snazi svjedočanstva tih ljudi te to posvjedočio time što je omogućio da ih dostojno pokopa katolički svećenik“, rekao je biskup Huzjak te dodao kako primjeri poput Gvozdaskog obvezuju i danas te su nam potrebni ljudi u društvu koji će ljubiti svoju domovinu i biti spremni žrtvovati svoj života ako treba za njezino dobro i boljitak.

Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a predstavljeno je i drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje knjige „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ autora Damira Borovčaka. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“. (D.B.)

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno