Connect with us

Istaknuto

ČEKAJUĆI MILOST

Published

on

(Lk 1, 1-4; 4, 14-21)

Još uvijek možete čuti kako neki međusobno čestitaju „Sretnu Novu Godinu“. Nisu se vidjeli, pa sada obavljaju taj ritual koji obilježava prijelaz iz jedne u drugu kalendarsku godinu.

Jeste li se ikada zamislili nad rečenicom: „Sretna ti Nova godina!“?

Što to mi točno pod tim mislimo?

Pošteno govoreći mi to izgovaramo manje više automatski i ne razmišljajući nešto pretjerano o smislu izgovorenog.

Običaj je, pristojnost nam nalaže, uvriježilo se.

Lijepo zvuči.

A i ne boli.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Od djetinjstva, kada su nas roditelji učili kako treba starijima čestitati, pa do kalkulacija u zrelosti kako ne bi smjeli, poglavito nekim važnim osobama, zaboraviti uputiti čestitku, mi svake godine, nekada pismeno, a danas uglavnom elektronskim putem, čestitamo ulazak u Novo Ljeto.

Dakle, što u sebi sadrži ta čestitka: „Sretna Nova godina!“

Ako vam je poznat njezin smisao onda je logično zapitati se:

„Je li ova prošla 2015. godina uistinu za vas bila sretna godina?“

Za neke od nas, možda i za većinu, 2015. godina je bila prepuna značajnih izazova. Kriza je pogodila, na ovaj ili na onaj način, skoro svaku prosječnu hrvatsku obitelj. Gubitak posla, kriza međusobnih odnosa, smrt bliskog člana obitelji, samo su neki od teških trenutaka kroz koje su mnogi od nas prolazili protekle godine.

Za milijune i milijune stanovnika širom svijeta prošla godina je bila daleko od „sretne godine“.

Jeste li znali da Biblija govori o „Sretnoj Novoj godini“?

I to na dva mjesta.

 

U Knjizi proroka Izaije (61) i u današnjem čitanju (Luka 4) u kojem čitamo o „godini milosti Gospodnje“.

Dok razmatramo biblijski tekst i dok pokušavamo dokučiti što nam to Bog poručuje, morali bi raspoznati tri konteksta o kojima bi trebali voditi računa.

Prvi, kako to Izaija razumijeva „godinu milosti Gospodnje“?

Drugo, kako to Isus razumijeva „godinu milosti Gospodnje“?

I konačno, kako to mi razumijevamo „godinu milosti Gospodnje“?

Iako se danas ne čita čitanje iz Izaije, ono se izrijekom spominje u dijelu čitanja Evanđelja po Luki, jer baš to čitanje Isus čita u sinagogi.

Izaija razumijeva „godinu milosti Gospodnje“ unutar proroštva o dolasku Mesije, koji će biti i osloboditelj i sudac.

„Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu.“  (Izaija 6, 1-2)

„Godina milosti Gospodnje“ uključuje slobodu za zarobljene i zatočene ali uključuje i „dan odmazde Boga našega“.

Za Židove Izajinog vremena bio je to navještaj kraja babilonskog sužanjstva.

Za njih je to bilo obećanje za izlazak iz doslovnog sužanjstva.

Nije zato ni čudo što se to očekivanje slobode prelilo i u kontekst Isusovog vremena. Isus sebe predstavlja kao ispunjenje Izaijinog proroštva i mnogi zamišljaju da će Mesija osloboditi Židove rimskog jarma.

Ali javlja se problem u svezi ovog iščekivanja. Ukoliko se ustvrdi da je Isus imao namjeru donijeti slobodu za svoj narod onda nas povijest prisiljava zaključiti da je njegova misija bila jedan veliki promašaj.

U godinama koje će uslijediti nakon Isusovog boravka na zemlji, u godini 70-oj, židovski Hram će biti spaljen do temelja. I ne samo to. Progoni Židova, koji će uslijediti tijekom povijesti, biti će veći i strašniji od svega što se je do tada događalo.

Ako bi Isusova misija bila osloboditi židovski narod od društvenog ugnjetavanja onda je njegovo poslanje apsolutni promašaj.

Ali, naravno, mi Isusovo poslanje ne držimo promašenim. Dapače.

Dakle, što je onda Isus obećavao kada je čitao iz Knjige proroka Izaije, u sinagogi, u Nazaretu?

Možda je bolje početi od onoga što Isus nije obećavao. Vrijedi obratiti pozornost na ono mjesto na kojem Isus prestaje čitati iz Knjige proroka Izaije i gdje kaže da je došao: „proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (19).

I tu Isus stavlja – točku i tekst dalje glasi: „Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede.“ (20)

Ali tako ne glasi cjeloviti Izaijin tekst.

Isus izostavlja ključni dio rečenice.

Rečenica glasi u cjelosti: „Da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega.“ (Izaija 61, 2)

Kada Isus kaže: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”  on ne spominje „i dan odmazde“. Zaključujemo da Isus ne obećava sud, ili ga barem, još uvijek ne obećava. Ono što Izaija predviđa kao mesijansko djelo Isus dijeli u dvije faze. Ono što nije bilo ispunjeno toga dana bilo je obećanje suda. Umjesto toga Isus predstavlja sebe kao onog koji proglašava Godinu milosti Gospodnje.

Ako je Isus sam ispunjenje Godine milosti Gospodnje i ako to ispunjenje u sebi ne sadržava sud prema židovskim neprijateljima i ako to u sebi ne uključuje početak mira za Židove, u što to onda Isus Židove uvodi?

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene.“

Ovaj se tekst, nažalost, jako često krivo tumači. Poglavito kada je riječ o izrazu „siromasi“. Grčka riječ za „siromaštvo“ odnosi se na siromaštvo svake vrste. Na mnogim mjestima u Novom Zavjetu ova riječ se jasno odnosi na društveno-ekonomski status, ali na drugim mjestima se odnosi na duhovno stanje, odnosno duhovno siromaštvo.

Naprimjer, kada se Isus obraća bogatima u crkvi u Laodiceji: „Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.“ (Otkrivenje 3, 17)

John Newton, u svojoj svevremenskoj pjesmi „Amazing Grace“, piše:

Milost koja sve vodi nas,

daje snagu i mir.

Oživjela je život moj,

bijah slijep, a sad vidim.

Vrijeme teče, prolazi sve,

milost nam Bože daj,

da živeći ne umremo,

da svjetlo budeš nama.

 

Sve pjesme naše za Te su

i molitve naše,

spasi, o Oče, narod svoj,

nek’ milost vodi nas!

Ova slijepoća se definitivno odnosi na – duhovno stanje slijepoće.

Naredna kriva interpretacija teksta jest teorija po kojoj je zadaća Crkve glavninu svojih nastojanja i djelovanja upraviti na pobiljšanje ljudskog života na zemlji i na rješavanje privremenih, ovozemaljskih problema s kojima se čovječanstvo suočava.

Danas se nastoji Crkvu pretvoriti u još jednu od brojnih humanitarnih udruga koja bi trebala voditi računa o onome što ne dospije društveno-politička vladajuća struktura.

Duhovno siromaštvo?

To polako postaje zadnja rupa na svirali.

A zaboravili smo što stoji u Svetom Pismu. A stoji da duhovno siromaštvo, ukoliko o njemu ne povedemo računa, nas čini Božjim oponentima i vodi nas u vječnu bijedu i jad.

Ali postoji i druga strana medalje koja nije ništa bolja. Postoje tumačenja da pošto nama ponajviše treba lijek protiv duhovnog siromaštva, da mi onda ne trebamo uopće voditi računa o potrebama svakodnevnog života.

I jedno i drugo je krivo. I jedno i drugo je zloporaba ovog dijela Evanđelja. I jedno i drugo je u suprotnosti s Isusovim učenjem i veze nema sa Svetim Pismom.

Pogledajmo samo situacije koje nastaju nakon prirodnih kataklizmi u siromašnim djelovima ove naše planete. Ljudi koji nisu umrli od posljedica potresa umiru od nestašice vode, hrane, lijekova.

Naravno da Crkva mora obaviti svoju ulogu u konkretnoj pomoći, ali mora i moliti za obraćenje onih koji vladaju ovim svijetom i koji su dopustili da u eri visoke tehnologije bogati, takve i još jače kataklizme, prežive bez mrtvih i s minimalnom štetom, a siromašni dođu na rub opstojnosti.

Čude li zato nekoga teorije da su brojne katastrofe izazvane ljudskom rukom (HAARP)? Rukom sebičnosti, pohlepe i „duhovnog jada i bijede“?

Za nas kršćane najznačajnije je što mi možemo učiniti za druge ljude jest pomoći im da prepoznaju Isusa Krista kao smisao svojega života, kao onog koji je u stanju spasiti ih od „vječnog siromaštva, jada i bijede“.

Ali jednako je važno reći da takvu poruku ne mogu od nas primiti mrtvi ljudi. Ukoliko ne pomognemo bližnjemu u njegovim svakodnevnim potrebama mi ne ćemo imati prigodu pomoći mu ni u njegovim duhovnim potrebama.

A kao Crkva trebamo činiti i jedno i drugo. Moramo biti pripravni dati čašu vode s jednom rukom – „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me.“ (Matej 25,35) i moramo biti pripravni drugom rukom dati živu vodu Kristovu –  “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” (Ivan 4,13-14).

Naša uskrata, bilo jednog bilo drugog, od ovo dvoje, grijeh je na našoj duši.

A sada se pokušajmo vratiti pitanju s početka – što nam to Isus predstavlja kada nas uvodi u „Godinu milosti Gospodnje“?

Isus nam predstavlja izobilje bogatstva Kraljevstva Božjeg.

„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Matej 5,3)

Isus nam obećava svo izobilje Božje ljubavi. Obećava nam slobodu od grijeha.

Čak ako su naše zdravlje, sreća i materijalno bogatstvo narušeni, to stanje „siromaštva“ ne utiče na naš status, status onih koji će nasljedovati Kraljevstvo Božje.

I baš zato što nas je Krist uveo u „Godinu milosti Gospodnje“ i mi zajedno s apostolom Pavlom možemo reći: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni.“ (2. Korinćanima 4, 8-9)

Ako se osvrnemo na tek minulu 2015. godinu i ako razmotrimo sve nevolje s kojima smo se suočili, vjerojatno ćemo zaključiti kako to za nas nije bila „Godina milosti Gospodnje“.

Ali zašto ne promislimo drugačije, u svjetlu riječi Svetoga Pisma.

Da, bili smo u svemu pritisnuti, ali Bog nije dopustio da se slomijemo.

Da, bili smo zbunjeni Božjom voljom, ali Bog nije dopustio da nas očaj savlada. Da, bili smo progonjeni, ali nas Bog nikada nije napustio.

I dok gledamo prema narednim mjesecima ove 2016. godine budimo sigurni da je to za nas „Godinu milosti Gospodnje“.

Da, zasigurno pred nama su novi izazovi.

Za neke među nama čak veći od onih s kojim su se suočili u prošloj godini.

I baš zato što ćemo se naći izloženi različitim kušnjama i problemima podsjetimo se svog onog izobilja koje nam je dostupno u Isusu Kristu.

Ako nas životne okolnosti i obore sjetimo se da samo uz Krista možemo ustati.

Da, ova je Nova 2016. godina uistinu „Godinu milosti Gospodnje“. Sve ono što je Isus najavio prije 2000 godina i kada nas je uveo u „Godinu milosti Gospodnje“, vrijedi i dan danas.

Zato neka vam je sretna 2016. godina – godina milosti Gospodnje!

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno