Connect with us

Hrvatska pravoslavna crkva

CARIGRADSKA PATRIJARHIJA DODJELILA JE AUTOKEFALNOST UKRAINSKOJ PC-i, A GDJE JE HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA!?

Published

on

Prije završetka trodnevne sjednice Sv. Sinod Carigradske patrijarhije donio je odluku o dodijeli autokefalnosti Ukrainskoj pravoslavnoj crkvi.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, pravoslavna crkva u Ukrajini podijeljena je na tri dijela: otprilike pola dijaceza ostalala je pod Moskovskom patrijarhijom, dok je nekoliko tisuća parohija pristupilo Ukrainskoj pravoslavnoj crkvi Kijivskog patrijarhata koju je predvodio mitropolit Filaret (Denisenko). Najmanji dio dobio je naziv Ukrainska autokefalna crkva i bila je pod vodstvom mitropolita Makarija (Maletić). U navedenoj odluci obadvije crkve priznate su kao kanonske ali Tomos će dobiti kasnije. Moraju se najprije navedene dvije crkve ujediniti i nakon toga sazvati sabor i pozvati i crkvene općine, koje trenutno djeljuju na ukrainskom teritoriju a podređene su Moskovskoj patrijarhiji. Izabrani predsjednik tog sabora će dobiti Tomos kako bi bili ispunjeni uvjeti apostolskog pravila br. 34 „Episkopi svakog naroda biraju prvog između sebe”.

Najprije je donesena odluka za stavljanje van snage odluke Carigradske patrijarhije iz 1686. koja pripaja Kijivsku mitropoliju Ruskoj crkvi (Moskva). Tako je Mater-Crkva ukrajinskoj crkvi ponovo postala Carigradska patrijarhija, koja na ovaj način stječe mogućnost dodijele autokefalnosti svojoj podružnici (UPC).

Što kaže svjetska povijest o priznanju Hrvatske pravoslavne crkve

Autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila je pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijarhije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Austrijanski carevi nazivali su poglavara te crkve Carskim mitropolitom (Povelja Karla VI. iz 1717.), a nosio je i titulu Patrijarh Hrvatski.

To su činjenice!

>> BEOGRAD U PANICI – HOĆE LI SLIJEDITI ISTI SCENARIJ ZA HRVATSKU PRAVOSLAVNU CRKVU: Priznata neovisnost Pravoslavne crkve u Ukrajini

Po završetku I. sv. rata u Kraljevini SHS osnovana je nova crkva Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja dobija Tomos od Carigradske patrijarhije 1922. nakon što ju je podmitila sa 1,5 mln. francuzkih franaka. Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanju toj novoj crkvi.
Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke pravoslavne crkve i Carigradske patrijarhije.

I to su činjenice. Nije bitno sviđaju li se nekomu ili ne.

Kakvo je danas stanje pravoslavlja u RH.

U zadnjim godinama svi mi u Hrvatskoj pokušavamo dokazati kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutoj srpsko-jugoslavenskoj šabloni po kojoj su svi pravoslavci Srbi. Tako i svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca. U anketi nije postavljeno pitanje tko kojoj crkvi je član zato i nitko nije dao takvog odgovora.

Jedini relevantni državni dokument koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popisa stanovništva iz 2001.

Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.
Najviše ima Pravoslavaca bez nacionalnog predznaka– čak 195 969!

Ivica Račan je 2002. potpisao ugovor baš sa stranom SPC, koja u RH ima samo 40 000 članova i tada nije bila registrirana niti u matičnoj Srbiji negirajući skoro 200 000 potencijalnih članova HPC koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5 % cjelokupnog stanovništva.
To su činjenice.

Možda je to bio nalog iz Beograda da RH mora uzdržavati SPC kad već Srbija to ne čini.

HPC, koju smo mi – Hrvatski arhiepiskop Aleksandar i vjernici obnovili u jesen 2013., ispunila je davno sve uvjete za registraciju pa čak i one koji su očito nezakoniti.
Nemamo mi problema s crkvenim priznanjem jer sve odluke koje su Ruska PC, Bugarska PC, Rumunjska PC, Grčka PC i Carigradska patrijarhija donjele za priznavanje HPC 1942. su još uvjek na snazi nego imamo problem sa priznanja od naše države.

Republika Hrvatska do sada nije poštovala slobodu vjerskih načela Hrvatske pravoslavne Crkve i nije omogućila njezinu zakonsku registraciju kršeći crkveni kanon po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. To jest, obnavljanjem države obnavlja se i samostalna pravoslavna crkva.

Da je dogovoreno da će Carigradska patrijarhija dodjeljiti autokefalnost UPC je još prije više od mjesec dana objavio ukrainski predsjednik Porošenko i samo se je čekala odluka zato što je državi Ukrajini bitna njena samostalnost jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve bitna paradigma državnosti. To nije slučaj u Hrvatskoj gdje čak i mediji, koji prenose odluku Carigradske patrijaroije o UPC govore kako postoji sličan problem u Crnoj Gori i Makedoniji. SAMO! Uvjereni smo da će Makedonska PC i Grnogorska PC uskoro dobiti sva priznanja jer njima čuvaju leđa matične države – Makedonija i Grna Gora, a u Hrvatskoj zapravo država otvoreno uskraćuje prava hrvatskih pravoslavaca, koji čine 5 % cjelokupnog stanovništva.

Ta sramotna činjenica je uvrjeda za hrvatsku državu.

Nitko se niti ne usuđuje spomenuti RH i HPC – izgleda da srbijanski „guverner” u RH nije dozvolio da bilo tko govori o pravima njenih 200 000 hrvatskih pravoslavaca. Napomenut ćemo da smo prije mjesec dana dali izjavu za srbijanski Telegraf vezanu za autokefalnost UPC i autokefalnost HPC. Telegraf je tu izjavu ispravno objavio a u RH se nitko nije osudio niti spomenuti HPC.

Je li Republika Hrvatska samostalna država?

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Komentari

Hrvatska pravoslavna crkva

Bogojavljenje Gospodina našeg Isusa Krista

Published

on

Hrvatska pravoslavna crkva održat će svečani vjerski obred za Bogojavljenje (Teofanija) i Vodokršće, u nedjelju 6. siječnja 2019. s početkom u 10,00 sati, u prostoru Kraljevske akademije na adresi Grič 2, 10000 Zagreb.

>> BOŽIĆNA POSLANICA 2018. arhiepiskopa HPC, Aleksandra

Tradicija većine pravoslavnih crkava nalaže da se posvećivanje vode održava na otvorenom u rijeci, jezeru ili moru. U takvim prilikama svećenik baca križ u vodu, a pri tom puno ljudi skače u vodu kako bi ga izronili. Ovom prilikom obred će ipak biti manje atraktivan, prilagođen uvjetima i ambijentu gdje će se održati. Voda posvećena povodom Vodokršća čuva se u crkvi cijelu godinu.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: SRBSKI TEROR U TAMNICI NARODA

Hrvatska pravoslavna crkva poziva sve Hrvate pravoslavce (hrvatski pravoslavni etnos i demos) i sve prijatelje pravoslavlja da se slobodno pridruže održavanju obreda

>> KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Hrvatska pravoslavna crkva

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

NAKON ‘SABORA UJEDINJENJA’ U Kijevu svečano proglašena autokefalna Ukrajinska pravoslavna Crkva

Published

on

Foto: Mykola Lazarenko/Ukrainian Presidential Press Service via Reuters

“Moramo dovršiti ujedinjenje ukrajinskog pravoslavlja, njegovati našu ukrajinsku teološku izobrazbu i znanost, moliti za prekid rata i vladavinu mira u Ukrajini. Neka nam Bog u tome pomogne”, rekao je novoizabrani poglavar Ukrajinske pravoslavne Crkve mitropolit Epifanije.

Nakon što je 332 godine bila sastavni dio Ruske pravoslavne Crkve, Ukrajinska pravoslavna Crkva, nakon jučerašnjeg “sabora ujedinjenja” koji je okupio predstavnike tri pravoslavne Crkve koje djeluju na području Ukrajine, i formalno se odvojila od Ruske pravoslavne Crkve izabravši za poglavara mitropolita Epifanija, 39-godišnjeg biskupa Kijevske patrijaršije.

U svojem obraćanju okupljenom svećenstvu novoizabrani poglavar svima je uputio poziv na jedinstvo, te kazao kako su vrata Crkve otvorena svima.

“Uvjeren sam kako će Pravoslavna Crkva, ujedinjena i priznata, u dobroj vjeri i istini služiti ukrajinskom narodu, te moliti za njega i voditi ga putem spasenja. Moramo dovršiti ujedinjenje ukrajinskog pravoslavlja, njegovati našu ukrajinsku teološku izobrazbu i znanost, moliti za prekid rata i vladavinu mira u Ukrajini. Neka nam Bog u tome pomogne”, rekao je mitropolit Epifanije.

“Svima čestitam na uspostavljanju autokefalne Ukrajinske pravoslavne Crkve koja je upravo stvorena. Ovaj sveti dan ući će u povijest kao dan osnivanja ujedinjene autokefalne Crkve u Ukrajini. Dan naše konačne neovisnosti o Rusiji”, kazao je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko pred tisućama Ukrajinaca okupljenih ispred Hrama Svete Sofije u Kijevu.

Porošenko, koji je kao promatrač bez prava glasa bio prisutan na saboru, kazao je kako je Ukrajinska pravoslavna Crkva “Crkva bez Putina”, u kojoj se “neće moliti za ruske vlasti i ruske vojne trupe, jer oni ubijaju Ukrajince”.

Novoizabrani poglavar Ukrajinske pravoslavne Crkve rođen je kao Sergij Dumenko u okolici Odese na jugu Ukrajine, a ističe se njegova bliskost s dosadašnjim poglavarom Ukrajinske pravoslavne Crkva Kijevske patrijaršije mitropolitom Filaretom Denisenkom, kojega je 1992. godine Ruska pravoslavna Crkva izopćila, a Carigradski patrijarh nedavno rehabilitirao.  Mediji naglašavaju kako je, za razliku od mnogih ukrajinskih pravoslavnih poglavara koji su studirali u Rusiji, mitropolit Epifanije studij bogoslovije završio u Ukrajini i u Grčkoj. Biskupom je imenovan 2009. godine, a nadbiskupom četiri godine kasnije.

Iz Carigrada su poručili kako će Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi tomos o autokefalnosti, tj. crkveni akt kojim patrijarh i sabor jedne pravoslavne mjesne Crkve drugoj Crkvi priznaje status autokefalnosti ili autonomnosti, dodijeliti 6. siječnja, nakon zajedničke liturgije carigradskog patrijarha i poglavara nove Ukrajinske pravoslavne Crkve.

“Hvaleći Boga, ekumenski patrijarh s velikom radošću i zadovoljstvom objavljuje uspješan dovršetak rada sabora ujedinjenja, temeljnog za novu autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu. Njegova svetost, novoizabrani poglavar, kontaktirao je Njegovu Svetost, ekumenskog patrijarha, izrazivši poštovanje, te zatraživši blagoslov Majke Crkve za plodnost svoje poglavarske službe. Ekumenski poglavar Bartolomej pozvao je njegovu svetost Epifanija na suslavljenje Božanske liturgije u Fanaru, na svetkovinu Bogojavljenja kako bi mu predao Tomos ustanovljenja nove sestrinske autokefalne Crkve”, objavljeno je na stranici Cargigradske patrijaršije.

Nakon vijesti iz Kijeva, oglasila se i Moskovska patrijaršija čiji je glasnogovornik izjavio kako će “svećenici kanonski priznate pravoslavne Moskovske patrijaršije nastaviti vršiti službu u Ukrajini i nakon što je u Kijevu proglašena autokefalna Ukrajinska pravoslavna Crkva”, te upozorio kako će nakon stvaranja autokefalne Ukrajinske pravoslavne Crkve doći do još većih podjela između vjernika i većeg broja raskolničkih skupina.

Spomenimo kako su na “saboru ujedinjenja” sudjelovala i dvojica od devedeset biskupa iz Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije. Riječ je o mitropolitu Aleksandru Drabinku i Simeonu Šostakiju koji su prema stavu Moskve svojim činom sami sebe izopćili.

Pročelnik odjela za vanjske poslove Ruske pravoslavne Crkve mitropolit Hilarion Alfejev rekao je da njihovo sudjelovanje na saboru može samo “ražalostiti” vjernike, te ga usporedio s Judinom izdajom.

Mediji prenose kako su vlasti u Ukrajini objavile da će svaka župa moći slobodno odlučiti hoće li se priključiti Ukrajinskoj pravoslavno Crkvi, istaknuvši da po svaku cijenu želi spriječiti “vjerski rat” u zemlji, dok je predsjednik Porošenko naglasio da nitko neće prisiljavati” vjernike i svećenike da uđu u novu Crkvu.

Najvažnije o Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi i njezinom putu prema autokefalnosti

Ne ulazeći u detalje složenih odnosa Ukrajine i Rusije, spomenimo barem najvažnije događaje iz suvremene povijesti koji su vjersku situaciju u Ukrajini dodatno zakomplicirali.

U vrijeme komunističke vlasti Ruska pravoslavna Crkva protezala je svoju jurisdikciju na čitavu Ukrajinu na čijem je teritoriju postojao takozvani Ukrajinski egzarhat Ruske pravoslavne Crkve. Posljednji egzarh bio je mitropolit Kijeva Filaret Denisenko koji je u vrijeme političkih promjena u bivšem Sovjetskom Savezu želio osigurati što veću autonomiju Pravoslavne Crkvu u Ukrajini. Na sinodu Ruske pravoslavne Crkve u listopadu 1990. godine, biskupi su odlučili umjesto Ukrajinskoga egzarhata stvoriti Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu, priznajući joj “nezavisnost i autonomiju u administraciji”.

Dva mjeseca nakon proglašenja ukrajinske neovisnosti, Sinod Ukrajinske pravoslavne Crkve proglasio je vlastitu autokefalnost tražeći da to prihvati i Sinod Ruske pravoslavne Crkve, no biskupi koji su bili lojalni Moskovskoj patrijaršiji izabrali su nadbiskupa Vladimira za mitropolita Kijeva i cijele Ukrajine i Ukrajinske pravoslavne Crkve, a suspendirali kijevskoga mitropolita Filareta. Njihovu odluku potvrdio je i Sinod Ruske pravoslavne Crkve koji je Filareta izopćio iz Crkve. Unatoč svemu, 25. i 26. lipnja 1992. godine proglašena je Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, na čijem je čelu patrijarh Filaret.

Predsjednik Ukrajine Petro Porošenko u travnju ove godine obratio se Svetomu sinodu Carigradske patrijaršije i patrijarhu Bartolomeju sa zamolbom da pomogne u proglašenju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije, što je naišlo na snažan otpor prvenstveno Ruske pravoslavne Crkve, ali i Ruske države.

Za Jaroslava Simonova, ukrajinskog otpravnika poslova u Republici Hrvatskoj, riječ je o ruskoj “politici ucjene i zastrašivanja” utemeljenoj na stavu “da samo Moskovska patrijaršija ima pravo zastupati ukrajinsko pravoslavlje”.

U listopadu ove godine Carigradska patrijaršija objavila je kako je u tijeku proces priznavanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije, te kako je ukinuta odluka prema kojoj je 1686. godine tadašnja Kijevska mitropolija postala dijelom Moskovske patrijaršije.

Nakon što je carigradski patrijarh Bartolomej Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi Kijevske patrijaršije odlučio dati status autokefalne Crkve, te u Ukrajini postavio dva egzarha, Sinod Ruske pravoslavne Crkve odlučio je prekinuti molitveno spominjanje carigradskog patrijarha u bogoslužjima, susluženje s biskupima Carigradske patrijaršije, te sudjelovanje Ruske pravoslavne Crkve u svim tijelima kojima predsjedaju ili supredsjedaju predstavnici Carigradske patrijaršije. Vrlo brzo uslijedila je odluka i o prekidu euharistijskog zajedništva s Carigradskom patrijaršijom.

Pravoslavnu Crkvu u Ukrajini do jučer su predstavljale tri konfesije: Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije, Ukrajinska pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva. U zadnje vrijeme u Ukrajini broj vjernika Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne Crkve u stalnom je porastu.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net | Hrvatska Pravoslavna crkva

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

VELIKI RUMUNJSKI INTERVJU S HRVATSKIM ARHIEPISKOPOM †ALEKSANDROM

Published

on

Veliki interview kojeg je hrvatski arhiepiskop Aleksanadar dao rumunjskom mediju Luceafarul.net, na engleskom se može izvorno pročitati i ovdje!

(2) Što znamo o povjesti HPC?

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom Rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju Carigradskog patrijarha.

Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraja 18. st.

U razdoblju od 1400. do 1557. godine, uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – pravoslavni Bugari, Grci, Crnogorci, Albanci. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati.

Godine 1102. Hrvatska se po ugovoru pridružuje Mađarskoj. U Mađarsko-Hrvatskom kraljevstvu stoljećima postoje hrvatske institucije kao Hrvatski sabor, hrvatski ban … Taj ugovor traje do raspada Austro-Ugarske monarhije pod kraj I. sv. rata. Nakon toga Hrvatska postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

PATRIJARH HRVATSKI – poglavar PC u Hrvatskoj

Autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila je pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije  – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijarhije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njen poglavar nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Toj je Crkvi namijenjeno 5 odluka i 2 zakona, koje je donio Hrvatski sabor samo u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Karlovačka arhiepiskopija kao i sve institucije u Hrvatskom kraljevstvu i Austrijskom carstvu koristila je grgurevski kalendar.

Dana 17. lipnja 1920., u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca. Država donosi odluku za stvaranje crkve što je kršenje apostolskog pravila br. 30.

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve nakon što Vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je kršenje Crkvenim pravilima nazvan simonija kojeg osuđuje apostolsko pravilo br. 29.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku za pridruživanje novoj crkvi u novoj državi. Takvu odluku nije donjela niti Bukovinska eparhija. Sveti Sinod Crnogorske PC donio je odluku za pridruživanje novoj crkvi u sjednici bez kvoruma i suprotno vlastitog Ustava. Bugarsku PC, čije su sedam eparhija u Makedoniji pripojene novoj crkvi, nitko nije niti pitao.

Nakon stvaranja nove države svi su pravoslavci u njoj prisilno proglašeni Srbima a pravoslavlje postaje „SRPSKO-pravoslavna vjera”.

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., obnovljena je samostalna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, koja uključuje i povjestni hrvatski teritorij današnje Bosne i Hercegovine i koja je bila priznata od 86 država.

Još u prvih mjeseci svog postojanja NDH donosi odluku za  posebno oporezivanje Srpske Patrijarhije, a crkvenim općinama je zabranjeno održavati veze s njom. Zabranjen je izmišljeni termin „SRPSKO-pravoslavna vjera”  i zamjenjen prije korištenog u Hrvatskoj termin „grčko-istočna vjera” ili „pravoslavna vjera”.  Sve ove mjere prema SPC NDH poduzima ne zato što je pravoslavna crkva nego zato što je srpska, to jest crkva države Srbije. Samostalna država kao što je bila NDH nije mogla dopustiti na vlastitom teritoriju djelovanje neke strane crkve što bi značilo da je NDH srbijanski vazal. Istodobno država je jamčila slobodno djelovanje pravoslavaca (Hrvata, Bugara, Crnogoraca…) na vlastitom teritoriju. Ruskim izbeglicama (njih više od 20 000) i RPCZ bilo je dozvoljeno korištenje vlastitih crkava u Zemunu, Sarajevu, Petrovaradinu i Crikvenici.

Godine 1920. država je izravno stvorila Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a okrivljuje se Nezavisna država Hrvatska za to što je 22 godine kasnije uspostavila (zapravo obnovila) Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Razlika je u tome da NDH najprije donosi zakon, istodobno potvrđuje i Ustav (Statut) HPC i na temelju tog Ustava, u skladu sa zakonom, Crkva bira svog poglavara, a potom njegov izbor potvrđuje država. Kod Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prvi ustav stupa na snagu punih 12 godina nakon njenog „osnivanja”, pa tako i nitko ne zna na koji način i na temelju čega je nova crkva „stvorena” a kasnije „izabran” patrijarh Dimitrije.

Sve institucije u NDH koriste gregurijanski kalendar pa tako i HPC nakon prekida od 22 godine ponovo uvodi taj kalendar.

Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijaršije.

Na temelju odluke Sv. Sinoda Rumunjske PC za sudjelovanje u rukopoloženju novog episkopa HPC 15. kolovoza 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski Mitropolit Visarion Piu. Taj dolazak je njemu spasio život jer baš u tom vremenu II. i III. Ukrajinski frontovi vojske SSSR-a preuzimaju Kišinjev, a narednih dana i cijelu Rumunjsku. Iz Zagreba se Visarion Piu nikad nije vratio u Rumunjsku što bi značilo povratak u smrt, nego seli na zapad.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crvke.

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi.

Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande i započinju masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata nakon završetka rata. (Danas Hrvatska ima 3,8 mln stanovnika).

Uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a Patriarh Germogen i svi svećenici bili su uhićeni i pritvoreni. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Patriarh Germogen i svi svećenici okrivljeni su zbog pokušaja razbijanje jedinstva srpskog naroda kakvog u Hrvatskoj nema jer je u Hrvatskoj narod hrvatski, za kršenje Ustava SPC kojoj nisu pripadali a i u tom ustavu ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Nitko nije okrivljen za sudjelovanje u nekom ratnom zločinu, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Ne zna se gdje im je grob. Nedavno objavljeni dokumenti govore da su tjela najvjerojatnije spaljena.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Ipak su komunisti dosljedni jer se još 1942. oglasuje Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koja još uvijek vrijedi.

 

(2) Jednost HPC s ostalim pravoslavnim crkvama

HPC je dio jedne svete pravoslavne crkve i kao takva ne razlikuje se od ostalih PC – Rumunjske, Bugarske, Ruske, … Koristi ispravljeni Julijanski kalendar, dakle slavi Božić 25. prosinca isto kao Carigradska patrijarhija, Rumunjska PC, Bugarska PC, Grčka PC …

 

(3) Koje su najvažnije slave u HPC?

HPC održava bogoslužija ista kao u već navedenih PC.

(4) Kakvo je stanje pravoslavlja u RH?

Godine 1991. Republika Hrvatska stvorena je razdvajanjem od propale komunističke Jugoslavije i njena nezavisnost potvrđena je pobjedom nad srpsko-jugoslavenskim agresorom u Domovinskom ratu (1991-1995). Početak tog rata koji je vođen na hrvatskom teritoriju je kad srpski ustanici i Jugoslavenska narodna armija (armija dotadašnje SFRJ) zapravo pokušavaju sprječiti uspostavu samostalne hrvatske države i pokušavaju stvoriti Veliku Srbiju.

U prosincu 2002. predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan (SDP) podpisuje Ugovor od zajedničkog interesa sa „SPC u Hrvatskoj”. Sam pojam „SPC u Hrvatskoj” postoji jedino i samo u tom ugovoru. Ovim ugovorom tzv. SPC u Hrvatskoj darovana je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj. RH podmiruje i sve njene troškove poslovanja pa tako i plaće episkopa i svećenika, administracije, stanovi, režije … Nije to slučaj u Srbiji gdje se SPC mora samouzdržavati jer po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više!

SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj“, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj” nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onjih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana niti u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006. – dakle 4 godine nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj” djeluje protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC samo iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018. dobila protuzakonito više od pola milijarde kuna (više od 100 mln. $) samo iz hrvatskog državnog proračuna, a možda i više od mjesnih jedinica, iznajmljivana imovine…

(5). Obnavljanje HPC

Kad znamo na koji način je HPC uništena od komunista nakon završetka 2 sv. rata jasno je da je jako teško u suvremenoj RH obnoviti HPC koja je od komunista proglašena zlokobnim udruženjem kao što je još uvjek zločinačko sve hrvatsko što je postojalo za vrijeme NDH. Ustaški pokret djeluje na teritoriju NDH. Niti jedan od zloglasnih ustaša nije djelovao na teritoriju Srbije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH i Srbija nisu u ratu. Naprotiv one su saveznice i kao takve uspostavile su diplomatske odnose. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić surađivali su na temelju potpisanog ugovora o suradnji.

Sve je to nasuprot lažne slike SPC koja je sada „antifašistička” unatoč tome što je za vrijeme 2 sv. rata to bila jedina crkva u svjetu koja je službeno pozivala na ubijanje Židova pa tako su u Srbiji 1942.  poubijani svih 15 000 Židova i  Srbija je proglašena „Judenfrei”. Sv. Sinod SPC daje prisegu njemačkom zapovjedniku generalu Turneru. Srbijanski partizani i monarhistički četnici djeluju na teritorij NDH i nikako u Srbiji, dakle ne ratuju protiv Njemaca i/ili Srba nego protiv Hrvata. Te se činjenice zanemaruju i sad su Srbi „antifašisti” za razliku od Hrvata, koji su „fašisti” ili još gore -„ustaše“.

Sve te srpsko-jugoslavenske izmišljotine još uvijek postoje u hrvatskoj povijesti, dakle Hrvati čitaju hrvatsku povijest kroz srpske oči.

Tako smo mi Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u listopadu 2013. (do tada svećenik Bugarske PC) u RH stvorili podružnicu EPC sa sjedištem u Parizu. Dne 1. prosinca 2013. Sv. Sinod EPC svojoj podružnici dodjelio je autokefalnost i od tog trenutka ona postaje Hrvatska pravoslavna crkva u skladu sa 14 pr. IV. Halkidonskog sabora i 38 pr. VI. Trulskog sabora „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. Na ovaj način je u RH obnovljena HPC bez potrebe bilo kave dozvole od SPC u čijoj je dijacezi sad teritorij RH (nekanonski i nezakonito).

 

(6) Koje su najvažne crkve i manastiri u RH?

Sve 400 pravoslavne crkve i nekoliko manastira sad su u vlastništvu tzv. SPC u Hrvatskoj.

(7) Što možete reći o dijalogu HPC s ostalim lokalnim i tradicionalnim PC?

HPC je dobila priznanja od većine državnih institucija u RH – Predsjednica RH, MUP, Ministarstvo financije… Nedostaje nam samo priznanje od strane Ministarstva uprave. Na temelju ove registracije HPC mora dobiti crkve, stanove i sve ostalo od države kao i financiranje. Već više od pet godina Ministarstvo uprave uspješno odbija registraciju. Sadašnji treći postupak traje već 31 mjeseci unatoč tomu što po zakonu odluka mora biti donesena u roku od mjesec dana. Dakle mi imamo problem sa priznavanjem od vlastite države a ne sa priznavanja od strane ostalih PC. Sve odluke za priznavanja HPC koja su donesena 1942. od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijarhije su još uvjek na snazi.

Mi, Hrvati – pravoslavci smo zapravo kao onjih prvi kršćani koji su se morali skrivati u katakombama kako bi mogli preživjeti i djelovati. Napominjem da se to ne događa u I. stoljeću nego u XXI. i ne u nekoj divljini na kraj svjeta nego u srdcu uljuđene kršćanske Europe.

HPC nema u svom posjedu niti jednu crkvu i uzdržava se isključivo donacijama Hrvata iz Hrvatske i cijelog svijeta i posluje kao prve kršćanske občine – drži bogoslužija na otvorenom ili u posuđenim prostorima.

Svima je jasno da HPC ne dobija registraciju zbog političkih razloga. Vlada RH se brine za SPC (kukavičje jaje u RH) koja je crkva susjedne Srbije. Bez hrvatskog uzdržavanja SPC bi bankrotirala.

(8) Koje knjige moramo pročitati kako bismo saznali više o povjesti HPC

Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984.,

Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996.

Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA bila je, jest i bit će, Zagreb, 2017. ISBN 978-953-59546-0-6 (176 str.), objavljena u svibnju 2017., a u ožujku 2018. su objavljena dopunjena i proširena izdanja na engleskom i ruskom jeziku – THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-4-4 (240 str.) i ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-5-1  (248 str.),  kao i Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: Činjenice i kratka povijest ISBN 978-953-59546-3-1 (48 str.) i njeni prijevodi na engleskom THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-2-0  (52 str.) i na ruskom ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-3-7 (56 str.).

Naše knjige na engleskom su već dobili svih 751 zastupnika u Europskom parlamentu. Uskoro će knjige na ruskom dobiti i znanstvene ustanove i crkve, koji koriste ili razumiju ruski jezik. Knjige su dobili i veleposlanici pravoslavnih država u Zagrebu. U stvari veći dio od naklade naših knjiga (10 000) bit će poslan po svijetu kako bismo proširili ispravnu hrvatsku povijest.

(9) Koja je glavna uloga i značaj pravoslavne crkve u hrvatskom društvu u ovom trenutku?

Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutom srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 150 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u Hrvatskoj“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC). U anketi takvo pitanje nije postavljeno zato i nitko nije dao takav odgovor. Dakle 2011. nitko se nije izjasnio koje crkve je član.

Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popis stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.

        Najviše je pravoslavaca bez nacionalnog predznaka – čak 195 969!

To su zapravo vjernici (potencijalni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer kad bi ti ljudi htjeli biti članovi neke od registrirane četiri strane pravoslavne crkve, odavno bi to i učinili. U većinski pravoslavnim državama kao što su Rusija, Rumunjska, Bugarska, Grčka … na ovaj način – bez nacionalnog predznaka izjašnjavaju se zapravo svi pravoslavci državljani tih država. Tamo niti ne postoje neke strane pravoslavne crkve jer bi to bilo protivno crkvenim kanonima. Svim tim pravoslavcima nije niti razumljiv taj pojam „pravoslavlje s nacionalnim predznakom”, koji ne postoji nigdje drugdje na svietu, osim na teritoriju bivše Jugoslavije, koji suprotno kanonskom pravu svojata SPC.

Hrvatska pravoslavna crkva je hrvatska zato što djeluje u Republici Hrvatskoj, ona je pravoslavna Crkva čija je dijaceza teritorij RH i njeno pravoslavno stanovništvo – njoj se slobodno mogu pridružiti svi pripadnici hrvatske nacije bez obzira na etničko podrijetlo, jer rečeno je: Gdje ste vi dvoje ili troje u Mom imenu i Ja sam uz vas (Mt.18:20).

Ustav (statut) HPC vrijedi isključivo i samo na teritoriju RH i ona moli za hrvatski narod jer je u RH narod hrvatski. U bogoslužju HPC koristi hrvatski jezik, koji je službeni jezik u RH (članak 12. Ustava RH).

Kanonski nepostojeća „SPC u Hrvatskoj“ tvrdi da su njeni članovi Srbi, na srbijanskom jeziku moli za srpski narod kakvog u RH nema i čak propovjeda neku posebnu srpsko-pravoslavnu vjeru, što je etnofiletska hereza prepoznata i u svjetskom pravoslavlju. Postoji samo jedna vrsta pravoslavlja i ono nema etničko-nacionalni predznak. Svaka suprotna tvrdnja je hereza!

Sa stranom i kanonski nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“, Vlada RH podpisala je štetan (i ništetan) ugovor, a još uvijek nema razumjevanje za potrebe druge po veličini vjerske zajednice, koju čine čak 200 000 hrvatskih državljana, koji nisu bili i ne žele biti članovi SPC nego traže vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je druga po veličini vjerska zajednica nakon Katoličke crkve i čiji je broj vjernika dvostruko veći od sveukupnog broja članova svih registriranih vjerskih zajednica i koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5,5 % cjelokupnog stanovništva.

Republika Hrvatska do sad nije poštovala vjerske slobode domicilne skupine hrvatskih pravoslavaca – pripadnika Hrvatske pravoslavne Crkve i to beskrajnim odugovlačenjem  njezine zakonske registracije, u skladu s pozitivnim svjetovnim pravom i kanonskim pravom po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva.

Ne obazirajući se na tvrdnje SPC da u stvari HPC ne postoji jer će takva crkva biti stvorena (možda) u nekoj budućnosti kad to SPC dozvoli, zapravo HPC podržavaju svi državljani RH bez obzira na etničko podrjetlo i vjeru. Cjeli hrvatski narod nas podržava –  katolici, muslimani pa čak i ateisti. To je unikalna podrška koja nam daje snagu u našim nastojanjima u borbi za ostvarivanja prava hrvatskih pravoslavaca i ispunjavanja i zadnjeg uvjeta punine hrvatskog suvereniteta jer je postojanje samostalne Hrvatske pravoslavne crkve paradigma hrvatske državnosti.

Autor: Tudor PETCU/Luceafarul.net

Pripremio M.Skit./croative.net | Hrvatska pravoslavna crkva

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno