Connect with us

Kultura i vjera

Knjiga ‘Božićno čudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, čudesan znak

Objavljeno

- datum

Dana 18. rujna 2018., u utorak, 19:30 sati, u Pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, održat će se predstavljanje knjige

prof.dr. don Josipa Mužića,

Božićno čudo na Okitu

Predstavljači su:

Dr. fra Ivan Macut,

Ivica Ursić, publicist

U glazbenom dijelu Sjemenišni zbor će izvesti nekoliko pjesama, pod ravnanjem časne sestre Lidije Matijević.

Također će bititi predstavljena i izložba fotografija Tonča Juričev Grgina, na temu fenomena božićnog cvjetanja klena kod crkvice Gospe od Karmela na brdu Okit.

Vidi više: Čudesan znak, fenomen: Stablo koje inače cvijeta u svibnju, procvjetalo točno na Polnoćku

Komentari

Kultura i vjera

U posljednjih 25 godina broj obraćenika s islama na kršćanstvo veći nego u posljednjih trinaest stoljeća

Objavljeno

- datum

U vremenu kada je stanje na Bliskom istoku veoma neizvjesno i nestabilno posebno je pogođena jedna skupina na tome području, a to su kršćani. Nevladine organizacije upozoravaju kako je stanje posebno alarmantno u Egiptu te Siriji.

Prošloga je tjedna u Europskom parlamentu u Strasbourgu održana  konferencija na temu „2000 godina kršćanstva na Bliskome istoku. Njihova patnja. Njihova budućnost“ na kojoj su sudjelovala trojica istaknutih gostiju: Jean Benjamin Sleiman, nadbiskup Bagdada, Anba Damian, biskup koptske ortodoksne crkve Sjeverne Njemačke te Michael Varton, predsjednik neprofitne organizacije „Open Doors“ Francuska koja radi godišnja izvješća o progonjenim kršćanima u svijetu te im osigurava i humanitarnu pomoć.

Na širem prostoru Bliskog istoka nalazi se 15 milijuna kršćana. Prije sto godina na tom prostoru među cjelokupnom populacijom bilo je 20 % kršćana, a danas ih ima samo 5 % cjelokupne populacije.

Biskup Damian rekao je kako je situacija uistinu alarmantna jer su kršćani ugroženi u samoj kolijevci kršćanstva. Damian pojašnjava kako je danas u Egiptu samo oko 10 % Kopta, dok je Koptska crkva jedna od najstarijih u svijetu. „Kršćani se smatraju građanima drugog reda. Bolno je gledati da se crkve raznose bombama za vrijeme misa i službi, da civili umiru i nitko ne odgovara za to“, rekao je. Biskup Damian navodi kako je jedno od rješenja problema svakako obrazovanje s naglaskom na obrazovanje mladih muslimana kako bi stasali u ljude koji mogu samostalno odlučivati za sebe, a ne slijepo pratiti ekstremiste koji pozivaju na nasilje.

Nadbiskup Bagdada: ISIS nije mrtav! Baš suprotno!

Svi se govornici slažu kako budućnost kršćana u samoj kolijevci kršćanstva ne izgleda obećavajuće. Nadbiskup Bagdada upozorava kako ISIS nije mrtav, upravo suprotno – pritisak na kršćane svakim je danom sve veći upravo pod utjecajem ISIS-a. „No, ne treba gubiti nadu jer postoji jedan pozitivan pokazatelj, a taj je da je u posljednjih 25 godina najveći broj obraćenika s islama na kršćanstvo – veći nego u posljednjih trinaest stoljeća. Svakako, najugroženija i najrizičnija skupina upravo i jesu obraćenici s islama jer je kazna u većini država Bliskog istoka za prelazak na kršćanstvo – osuda na smrt“, upozorio je nadbiskup Sleiman.

U Iranu prešlo na kršćanstvo 675 000 ljudi

Na biskupa se nadovezao Michael Varton, predsjednik francuske podružnice organizacije „Open Doors“ rekavši kako je u Iranu 675 000 ljudi prešlo s islama na kršćanstvo u posljednjih 25 godina.

Govornici su pozvali okupljene da učine sve što je u njihovoj moći da pomognu progonjenim kršćanima te da ne zaborave da je i Europska unija osnovana na kršćanskim temeljima.  

Područje vjerskih sloboda, te posebno progone kršćana, zabrinuto prati i hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, koja je krajem prošle godine organizirala i konferenciju o progonu kršćana na prostoru Bliskog istoka, na kojoj su prisustvovali i apostolski upravitelj Latinskog jeruzalemskog patrijarhata mons. Pierbattista Pizzaballa, nadbiskup Habib Hormuz Al-Naufali, nadbiskup katoličke kaldejske nadbiskupije Basra (Irak) te o. Ziad Hilal koji se nalazi na službi u Siriji.

Petir izražava zabrinutost novim prijetnjama prema kršćanima i mogućnosti daljnjeg jačanja ekstremističkih organizacija. “Iako je Daesh poražen, ne možemo se ne zapitati je li to zaista kraj i što slijedi dalje? Povijest nas podsjeća na žalosne lekcije iz kojih, nažalost, nismo ništa naučili te smo dopustili da kraj jedne ekstremističke grupacije zapravo označava početak nove. To ne smijemo dopustiti ovoga puta, posebice na izranjenom prostoru Bliskog istoka koji je kolijevka kršćanstva”, rekla je Petir.

Zastupnicu Petir zabrinjava jačanje rigoroznih zakona protiv preobraćenja s jedne vjere na drugu u pojedinim zemljama. “Vjerske slobode moraju u svakom vremenu, kulturi i civilizaciji biti temelj poštivanja drugih i drugačijih te jamac mirnog suživota”, kazala je Petir.

Izvor: hu-benedikt.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Čudo: Čistilište ipak postoji!

Objavljeno

- datum

Čudo koje se u 17. stoljeću dogodilo u Montserratu posvješćuje nam da čistilište postoji i kako su duše potrebne molitava vjernih.

U 17. stoljeću jedna je djevojka prišla benediktincu imena Millán de Mirando u samostanu Gospe od Monserrata, nedaleko od Barcelone u Španjolskoj. Molila ga je da izmoli tri mise za njezina pokojnog oca. Djevojka je bila sasvim uvjerena da će mise koje prikaže Bogu za njegovu dušu pomoći njezinu ocu na putu do raja i osloboditi ga patnji čistilišta. Benediktinca se dojmila djetinja vjera ove djevojke te je obećao slaviti misu već narednoga dana.

Tijekom toga misnog slavlja, djevojka je klečala. U trenutku kad je podigla pogled, ugledala je svoga oca blizu oltara na kojem je svećenik slavio misu. Opisala je prizor, rekavši da joj otac kleči u strašnom plamenu, pri dnu oltarskih stuba. Svećenika su upozorili na taj čudesni fenomen, pa je pozvao djevojku da na mjesto gdje vidi oca položi maramicu. Istoga trena maramica se zapalila – svi su to vidjeli, premda nisu mogli vidjeti oca djevojke. Zapaljena maramica označila je vatru čistilišta.

Djevojka je opet imala priliku vidjeti svoga oca tijekom druge mise za njegovu dušu. Vidjela je oca u šarenoj odjeći, kako stoji odmah uz đakona tijekom mise. U tom je trenutku njezin otac još uvijek bio u čistilištu, ali ga vatra nije više dodirivala.

Posljednji put je djevojka vidjela svoga oca tijekom treće mise za njegovu dušu. Tijekom misnoga slavlja on je bio odjeven u odjeću bijelu poput snijega, a u jednom trenutku dogodilo se nešto čudesno. Pred kraj mise, djevojka je uzviknula: „Eno moga oca, odlazi i uzlazi na nebo!” Tada je znala da se više ne mora brinuti za dušu svoga oca. Vjerovala je da je došao u nebesko kraljevstvo.

Čudo koje se u 17. stoljeću dogodilo u Montserratu posvješćuje nam da čistilište postoji i kako su duše potrebne molitava vjernih.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Naša pradomovina Hvarèzm: Prahrvatska rana Uvarêzmya-Chorasmia prije Aleksandra Velikog

Objavljeno

- datum

Obratite pozornost na zemlju Hvarèzm/Chorasmii (Khwarism) između Kaspijskog (čakav. Gornemori) i Aralskog (starohrv. Sinjemori(= Modro more)) mora (izvor: ovdje)

 VEZE S PRED-TANAJSKIM HRVATIMA    Prahrvatski i novi Aral (Aralski Hrvati, sušenje Arala i sjevernog Kaspija): – Aralsko more (ruski Aralskoe more, čakav. Obremôri) ili Aralsko jezero je bivše nutarnje more (sad par jezera) u središnjoj Aziji. Nalazi se izmedju Kazakstana na sjeveru i Uzbekistana (pokrajina Karakalpakstan) na jugu.

Od 1960-tih godina se područje Aralskog mora počelo naglo smanjivati i dosad je većinom skoro i presušilo jer su Sovjeti zbog navodnjavanja u okolne pustinje kanalima preusmjerili glavne pritočne rijeke Amu-Darya i Sir-Darya. Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

Aralsko jezero u nestanku je danas jedno od najzagadjenijih područja na svietu, jer su ga Sovjeti zlorabili za atomske probe i veće kemijsko odlagalište industrijskog odpada. Oko Kristovog doba su kroz par stoljeća uz Aral i deltu Amu-Darya boravili i rani Prahrvati, pri našoj preselidbi iz prapoviestnog Afganistana do antičkog Tanaisa. Samo na ovaj dio teksta o prahrvatskoj kulturi i njenim ostacima ovdje, smo obratili pozornost, a integralni tekst možete vidjeti na gornjoj poveznici.

Donedavno Aralsko more

Aralsko more (ranohrv. Sinyemori, čakav. Obremôri, kazački: Aral Tengizi, uzbečki: Orol Dengizi, ruski: Aralskoe more), nalazi se u srednjoj Aziji uz granicu Kazakstana na sjeveroiztoku i Uzbekistana (autonomni Karakalpakstan) na jugozapadu. Grubo prevedeno na hrvatski to ime znači„Otočno more“, zbog svojih (donedavnih) 230 otoka i još blizu 1.500 sitnijih otočića i školjeva.

Perzijski naziv antičkog Arala je bio Daryah Khorezm (Korizemsko more), a antičko-ranohrvatski Sinyemori i srednjovjeko-čakavski Obremôri (= ‘Tatarsko more’). Aral su odavna upoznali i naši rani Iranohrvati pod prahrvatskim imenom Sinyemori (= Modro more), koji smo taj isti naziv iz sjevernoiranske pradomovine prenesli i na novi Jadran, danas na umjetnom vukovskom prijevodu “Sinje more”, dok je dosad čakavski to i dalje ostalo naše izvorno Sinjemôri iz pradomovine (= novoskovani ‘Jadran’ tek od 20. stoljeća).

> Zarje Harwatye: prešućena hrvatska baština

Rana Uvarêzmya-Chorasmia

Horazmija (perz. Uvârazmiya, pračakav. Hvarizem) je bila klasična satrapija u okviru ranoga Perzijskog carstva Ahemenida, pa kasnije neovisno kraljevstvo koje je obuhvaćalo većinu današnjeg Uzbekistana uz rijeku Amu-Darja, s glavnim povijesnim središtem u plodnoj delti Amu-Darya na jugu Aralskog mora. To je vrlo plodna i bogata zemlja gdje se smatra kako je u antičko doba bila još plodnija, jer je tada Amu-Darya nosila veće obilje vode. Postoje još raniji pokazatelji, kako se jedan zapadni odvojak ove rijeke slievao i u Kaspijsko more. Arheonalazi pokazuju kako postoje ostatci pradavnih sustava za navodnjavanje koji datiraju iz 5. tisućljeća pr.Kr.

Postoje bar 2 pokazatelja kako su u Horazmiji postojala kraljevstva u kasnomu brončanom dobu tj. u 13. stoljeću pr.Kr. Prvo se u kronologiji spominje „horazmijski period“ koji datira od 1292. pr. Kr., a drugo su zapisi na avestanskom jeziku iz 14. ili 13. stoljeća pr. Kr. koji spominju Zaratustru kao zaštitnika horazmijskog kralja Histaspa. Iz tog doba ima malo poviesnih podataka, no poznato je kako je pradavna Horazmija imala dva glavna grada koja su dosad pronadjena i arheološkim iztraživanjima: današnji Toprak-Kale i Djanbas-Kale.

> Legenda o pomorskim Matanima i gradu Koryntija

Horazmija je do 522. pr. Kr. postala dielom Perzijskog Carstva, jer se spominje na Bagistanskim nadpisima kralja Darija Velikog (522.- 486. pr.Kr.) koji su uklesani 520. pr. Kr., što svjedoči kako je Darije nasliedio pokrajinu pri dolasku na vlast. Najvjerojatnije je Horazmiju osvojio već Kir Veliki, jer je njegov sin i Darijev predhodnik Kambiz II. uglavnom proširio carstvo na Afriku. Na Herodotovom popisu perzijskih satrapija gdje se pobliže spominju visine njihovih poreza ili trupe za Kserksovu vojsku, Horazmija je navedena zajedno s važnijom satrapijom Partijom, pa se stoga smatra kako je Horazmijom upravljao partski satrap. U doba Darija III. Kodomana je Horazmija opet postala neovisnim kraljevstvom koje je oko 327. pr.Kr. sklopilo mirovni sporazum s Aleksandrom Makedonskim. Malo kasnije horazmijski kraljevi su počeli kovati i vlastiti novac po uzoru na južnije seleucidske kraljeve, a njihove grobnice su nadjene kraj naselja Koj-Krylgan-Kale.

Naša pradomovina Hvarèzm

Još donedavna tj. krajem 20.st. do 1990tih je ostalo razmjerno nejasno i nesigurno skoro pola ranog tisućljeća naše antičke poviesti, kada su Prahrvati iz iranske Harauvatiye naizgled nestali nakon Aleksandrovog uništenja Ahemenidskog Carstva, a dotle su naši još jamačno boravili u istočnoiranskoj Harauvatiyi (potom grčka Arachosia). Nakon Aleksandra Makedonskog u doba helenističkih Seleucida i ponovo iranskih Arsakida, Prahrvati kao etnogrupa su prividno izgubljeni iz poviesne evidencije, sve do ponovne pismene pojave na azovskom Tanaisu u 2./3. st. po Kr.

Na antičkom Azovu ih već uzastopno navode 2 Tanajske ploče kao Horouathos/Horoathoi, pa Orosius Presbyter 418. (kao Horites), Zacharias Rhetor 559. (kao Hrwts), itd. Tek odnedavna je na prielomu tisućljeća konačno višestruko potvrdjena ova dosad manjkava poveznica (missing link), jer se prije nije znalo kako su i kuda rani Prahrvati iz dalekog Afganistana stigli do europskog Tanaisa, pa su iranisti često umišljali neke naše velebne selidbe posred Irana.

Stoga se danas može već smatrati dosta sigurnim kako su antički Prahrvati oko Kristovog doba tj. od 3.st. pr.Kr. do 1.st. po Kr. odselili iz helenističke Arachosije na sjeverozapad i tada podalje sa sjevera zaobišli helenističku Perziju pod Seleucidima. Odonda su većinom živili u starohrohrvatskom Hvarezmu, tj. oko donedavnog Aralskog mora s državnim centrom – priestolnicom na jugu u ranijoj močvarnoj delti Amu-Darya (= danas nova ljudska pustinja Aralkum).

Zbog učestalih nomadskih napada oko ravnog Arala, potom su odatle Prahrvati nakon Krista u 1.st. vjerojatno sa sjevera zaobišli Kaspi i uz donji Don sišli na Azov do Tanaisa. Zato je sada već manjeviše poznat selidbeni redoslied ranih Hrvata sliedeći: Afganska Harauvatiya/Arachosia(31.st.- 5.st. pr.Kr. >> aralski Hvarezm/Chorasmia (3.st. pr.Kr.- 1.st. po Kr.) >> azovski Tanais (2.- 4.st.) >> Velikaya Horvatiya u Ukrajini (4.- 6.st.) >> karpatska Bijela Hrvatska (6.- 9.st.), …itd. Na ovu ranohrvatsku prielaznu pradomovinu oko antičkog Arala i delte Amu-Darya, do danas već zajednički upućuje čak 7 raznih istosmjerno-neovisnih pokazatelja:

  1. Sovjetski arheonalazi: uz Aral i deltu Amu-Darya su ruski arheolozi iz SSSRa od sredine 20.st. našli zbog suše dobro očuvani niz osebujnih i znakovitih ruševina izduženo-velikih zgrada kakvih inače nema nigdje medju inim starim nomadima srednje Azije. Paleosociološki, oni smatraju da su to bile antičke zajedničke nastambe i spavaonice obiteljskih zadruga dinarskog tipa kao kod Južnih Slavena. Ovo su jedinstveni arheonalazi tog tipa za cielu golemu Aziju.
  2. Srednjovjeko ime Arala: Kada su carski Rusi u 17.st. osvojili Aral, zatekli su kod starosjedilaca osobiti stariji naziv Aralskog mora koji su preveli kao kalk na ruski “Sinye morje”(= Modro more). Ranohrvatski i staročakavski Sinyemôri dosad označuje naš ‘Jadran’ (= novi umjetni naziv), kamo su ga doseljeni Iranohrvati vjerojatno prenesli od prvotnoga ranohrvatskog Arala iz ranije sjevernoiranske pradomovine. Sam Aral se u kasnijemu čakavskom naziva Obremôri (= ‘Tatarsko more’).
  3. Toponim Kizyl-Arvat: Na jugozapadu klasičnog Hvarizema/Chorasmia u pustinji Kara-Kum južno od Arala i jugoiztočno od Kaspija (danas Tadjikistan) leži stari grad Kizyl’-Arvat čije je značenje “Crveni Hrvat”.
  4. Čakavski mjestopis: Naši jadranski pomorci koji su u prošlim stoljećima na drvenim jedrenjacima plovili svjetskim morima, razvili su naš posebni staročakavski mjestopis drugačiji od medjunarodnog, za dvjestotinjak prekomorskih toponima duž istočnih obala obje Amerike (vidi Staročakavska Amerika) i oko Azije (Hrvati u Aziji),- ali sve je to namjenski bio naš pomorski mjestopis primorja vidljivog iz brodova.
  5. Jedina iznimka toga izvan pomorstva je razmjerno bogat staročakavski mjestopis dvadesetak kontinentalnih toponima iz srednje Azije, što upućuje na drugu poviesnu baštinu mimo plovidbe, a ti primjeri su većinom iz širje okolice Aralskog mora: Seunubárška (Turkestan), Velaubárška (Kazakhstan), Meyubárška (Uzbekistan), Hlâmi-Ubárške (planina Alatau), Obraplâna (Ust-Urt: kraška zaravan Kaspi-Aral), Sypunôbrih (pustinje Karakum-Kyzilkum), Obrarýkva (rijeka Amu-Darya), Obrikukûr (močvarna delta Amu-Darya), Obreskôpje (otočje Aralskog mora), Obremôri (bivše Aralsko jezero), Zgornemôri (Kaspijsko more), Artubârška (istočnokaspijski poluotok Mangišlak), Obresolýne (istočnokaspijska laguna Kara-Bugaz), Ubârška-Valâda (sjevernokaspijski zaljev Kashagan (Northeast Caspian Gulf) …itd. – Vidi o tom još pobliže: Hrvati u Aziji.
  6. Srednjoazijske legende: Srednjoazijski stepski nomadi oko Arala iz iranskih i turkijskih etnogrupa svi imaju sličnu zajedničku legendu iz rane poviesti srednje Azije, a koju poredbeno navodi ruski etnogenetičar L.N. Gumilev (1967, 1989). Njezin je ukratko sadržaj: “… U pradavnim eonima vremena, odmah nakon stvaranja svieta i još prije početka poviesti, niz snježne su planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli Bljedoglavci (svjetlokosi). Oni su tu stvorili veliko i bogato staro carstvo Arwatistân ili Hirvatistân. Kada je trebala započeti povijest i svijetu se objavio Veliki bog – Allâh, ovi su Bljedoglavci ponovo zajahali svoje leteće konje i odjezdili u nepoznate daljine. Nakon njih ostadoše samo konji i njihove ruševine prastarih gradina, koje se zato još dandanas po njima zovuarwât ili hirvât …”.
  7. Iste su legende Kvarnera: S ovim aralo-nomadskim legendama srednje Azije je vrlo slična i komplementarna naša najveća i najstarija pučka legenda iz ranohrvatske prapoviesti očuvane na kvarnerskoj čakavici, koja je tek nedavno pobliže prikazana za javnost (R. Žic 2011 – u tisku): “Harèzm naslêdu Sunca (Čarjèni bojovniki). Ova se velebna epska legenda uzajamno nadopunjuje i potvrdjuje sa spomenutim aralo-nomadskim legendama, a pobliže obširno opisuje našu iztočniju pradomovinu Horezm, Perziju i Mezopotamiu, ter niz pradavnih zbivanja, naših uzastopnih ratovanja i selidbi kroz ove zemlje Starog Iztoka. To je najvažnija pučka predaja za naš rani praizkon, pa je stilom i opsegom slična i ravnopravna nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi, ali se korjenito razlikuje od inih skromnih slavenskih bajki o vilama, vukodlacima i sličnim seljačkim kreaturama kojima su nas kljukali jugoslavisti. U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino u neskladu s tim iz domaće pučke tradicije je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se čak skidalo i glave: ubijen M. Yošamya).
  8. Genski Dinarci u Aziji: jednako kao ranija jugo-cenzura na hrvatsku povijest i predaju, tako odnedavna po vanjskoj jugo-direktivi još postoji i vrlo žestoka ideološka cenzura na genomski izkon i biosastav Hrvata i inih nepodobnih naroda (npr. Iranaca i sl.), pa tako uz krivotvorbe Hrvati opet postaju silom genskim Slavenima (a arijski Perzijanci arapskim semitima). Za naš posebni hrvatsko-dinarski haplotip Eu7/I1b, moćni ideološki cezori dopuštaju (tj. obmanjuju) kako se taj nalazi uglavnom samo na Balkanu, a navodno ga nikako nema u nepodobnoj jugozapadnoj Aziji tj. u Iranu i oko njega. Medjutim – ruski, gruzijski i ini slobodni genetičari izvan kontrole idejnih moćnika, objavljuju nam kako se naš dominantni dinarski haplotip Eu7/I1b itekako obilno nalazi po Kavkazu sa 30 – 90% (Dargyni i Swaneti), na sjeverozapadu Kurdistana 32% (Delamiti), u iranskom Teheranu 33%, pa u srednjoj Aziji oko Arala 3 – 7%. O svemu tome naši dodvorni antropo-genetičari uporno šute, pa taktički zaobilaze i izbjegavaju tu nepodobnu temu. Bez obzira na sve, ovi disidentski nalazi ipak nam dokazuju kako su naši genski Dinarci nekoć obilno putovali prednjom i srednjom Azijom i tamo seksualno sudjelovali u proizvodnji danas idejno nepodobnih potomaka.

Zaključno, na antičko postojanje ranih Hrvata u srednjoj Aziji oko Arala u klasičnom Hvarizemu (Chovaresmia), istodobno upućuje čak 7 raznih neovisnih pokazatelja: 1. Sovjetski arheonalazi naših zadruga; 2. Nalazi tamo dinarskog genotipa; 3. Turanski grad Kizyl-Arvat (Crveni Hrvat); 4. Legede nomada o Prahrvatima; 5. Slične kvarnerske legende o Harèzmu; 6. Isto staro ime Jadrana i Arala (= Sinjemori); 7. Bogati čakavski mjestopis za okružje Arala.

Srednjovjeka Horezmija

Horezm (ili Horezem i Kvarizem) je klasična zemlja uz donji tijek rijeke Amu-Daryah južno od Aralskog mora, koja obuhvaća sadanji Uzbekistan, Tadjikistan, Turkmenistan i sjeverni Iran. Na zapadu se preko visoravni Ust-Urt vjerovatno pružala do iztočne obale Kaspijskog mora. Prama jugu je graničila s Velikim Horasanom, pa na jugoiztoku sa Sogdijskom Transoksaniom, a na sjeverozapadu s Alanskim kraljevstvom i na sjeveroiztoku s kraljestvom Huna. Glavni srednjovjeki grad toga je bio Stari Urgenč (Kuhna Gurgandj). U 17. stoljeću se glavni grad premjestio u Hiva, kada je osnovana država poznata kao Hivski Kanat.

Horezmijsko Carstvo (perz. Khwārezm shāhīān) je iransko ime islamske države koja se od 11.- 13.st. pružala na Iransku visoravan i središnju Aziju, tj. preko ozemlja sadanjeg Irana, Azerbejdjana, Afganistana, Pakistana, Uzbekistana, Tadjikistana, Turkmenije i Kirgizije. Središte carstva je bilo Horezm, a glavni grad je bio Gurgandj čije su ruševine u današnjem Turkmenistanu. Kasnija Horezmijska dinastija je bila turkijsko-mamelučkog izkona, dok su većinu pučanstva ove države još tvorili iranski narodi i perzijski je bio službenim jezikom. Osnivačem tog carstva se smatra Anuš Tigin Garčaj koji je proširio granice od Horezma prama oslabljenoj državi Seldjuka na jugozapadu, a njegovi nasljednici vladali su još približno stoljeće i pol tj. sve dok im državu nisu uništili Mongoli pod Djingis-kanom.

Horezm je još bio poznat i pod imenima Horazmija (Chorasmia), Hvarezmija, Hvarizm, Hvarazm i Horasam. Arapski geograf al-Hamavi Jakut je u svom djelu al-Baladan Mu’jem napisao kako ime “Khwarezm” potječe iz perzijskoga “Khwar “(خور) i”-konv “(زم) u značenju kuhano riblje meso, koje je bilo glavna hrana tamošnjeg pučanstva uz Aral i Amu-Darya. C.E. Bosworth se s tim ne slaže, navodeći kako (خور) znači “sunce”, a (زم) “Zemlja”. Naziv zemlje bi trebao doslovno značiti “zemlja gdje izlazi sunce”. Drugi tvrde da je u pitanju spoj iranskih riječi “khwar / Khar,” što znači “niska” i “zam / zem“, što znači “zemlja, domovina”. Stoga bi naziv Horezm iz toga trebao značiti “nizina”, što odgovara opisu jer je Horezm doista najniži dio srednje Azije, nakon još nižeg okružja uz Kaspijsko jezero na daljem zapadu.

Razni slični oblici khwar/khar/khor/hor se često rabe u Perzijskom zaljevu za ravnice i zaljeve ili močvarna područja npr. Khor Musa, Khor Abdallah, Hor al-Azim, Hor al-Himar itd. Naziv se pojavljuje i u ahemenidskim nadpisima kao “Huvarazmiš” kao opis za dio Perzijskog Carstva. S ranom iznimkom seleucidskog i partskog doba, odnosno u doba kad su Horezmom vladali lokalni vladari do 1878., ter osvajanja od Ruskog Carstva u 17.st., Horezm je inače većinom bio dio Perzije – bilo kao rana satrapija, bilo kao kanat Velikog Horasana ili perzijska pokrajina i zato se tradicijski smatra dielom perzijske kulturne sfere. Na ozemlju nekadanjeg Horezma danas žive razni srednjoazijski narodi: Uzbeki, Karakalpaki, Turkmeni, Perzianci, Tadjiki i Kazaki…

Pripremio M.S./Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno