Connect with us

Istaknuto

BOŽANSKI PARADOKS

Published

on

Živimo u svijetu paradoksa gdje su stvari rijetko onakve kakvima nam se čine. Svjedočimo događajima ili se susrećemo s argumentima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturiječnim, ružnim ili bolnim.

Sve velike životne misterije su u biti paradoksi.  

Život i smrt. Duh i materija. Stvarno i nestvarno.

Sa svim ovim čovjek se, htio ili ne htio, mora suočiti, i to iskreno i potpuno, želi li pronaći pravi odgovor.

I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače, moderno društvo se „uveseljava“, bolje reći „uveseljava ga se“, paradoksima kao što su: „izvoz demokracije na nosačima aviona“ ili „vama je dobro samo vi toga niste svjesni“ ili „mi se najbolje brinemo za vašu slobodu ako vas lociramo, identificiramo, uhitimo i transferiramo“.

Pod prozirnim plaštem fenomenologije u udarnim terminima javna televizija, (o drugim TV kućama ne vrijedi tratiti ni vrijeme ni prostor) po ne znam koji put, servira publici, dakle nama, njezinim vlasnicima, trivijalnost, šund, voajerstvo i bezočno razvija tezu kako smo u biti mi, gledatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo, nama to i serviraju.

I dok se nas, o našem trošku, eutanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira, za to vrijeme se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.

Živimo u paradoksu svih paradoksa, jer nas se uvjerava kako možemo biti sretni i mirno spavati, zato što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, danas, neki mrtvi a neki živi, prikovani za stup srama, jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo u miru posvetiti svekolikoj zabavi.

I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, u kojem smo vezani kao cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.

Slobodni i sputani igramo i plačemo, mi sudionici hrvatskog paradoksa u kojemu baklju demokracije nose njezini dojučerašnji progonitelji – komunisti.

Hrvatska mala zemlja za velike paradokse. Idealan promičbeni slogan. Istinit.

Ipak svi spomenuti paradoksi, kao i bezbrojni drugi nespomenuti, rezultat su najvećeg paradoksa od svih, iz čijeg nerazumijevanja ili neprihvaćanja sve za nas kreće krivim putem, a to je – Božanski paradoks.

Što je Božanski paradoks?

Iz Božje perspektive, dakle iz apsolutne perspektive, sve što postoji rezultat je Božje zamisli. Ali s ljudske perspektive, dakle iz relativne perspektive, sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg ograničenog razumijevanja stvari tj. „polu istina“.

Opasnost leži u našem ljudskom pokušaju uzimanja Božje perspektive kao svoje. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo sve. Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.

Na taj način, to čineći, postajemo „puni sebe“, naš ego raste i buja, jača i dominira i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“

Svima nam je jasno zašto je neprihvaćanje Božanskog paradoksa uzrok svih naših padova.

Ove je nedjelje blagdan Svetog Trojstva. Sveto Trojstvo je možda najveći kršćanski paradoks. Doktrinu Svetog Trojstva ne ćete naći u Novom Zavjetu. Nju je oblikovala Crkva kojoj su trebala četiri ekumenska koncila i preko stotinu godina raspravljanja dok nije „posložila“ doktrinu Svetog Trojstva.

Svetom Augustinu je trebalo 15 svezaka da bi opisao Sveto Trojstvo. Evo njegovih sažetih zaključaka.

„Otac je Bog. Otac nije Duh Sveti. Duh Sveti nije Sin. Samo je jedan Bog.“

Ako pozorno čitamo Sveto Pismo primijetit ćemo koliko je naša vjera paradoksalna i kako Isus izranja kao glavni predlagač, zagovaratelj takve paradoksalne vjere.

Kraljevstvo je Božje, kaže Isus, nešto veliko, ali on ga ipak uspoređuje sa zrnom gorušice. Sa zrnom najmanjim od svega zrnja. Kraljevstvo je Božje, rečeno nam je, nešto čisto, a ipak ga Isus uspoređuje sa ženom, koju su u to vrijeme držali nečistom. Dalje, takvo kraljevstvo je mjesto gdje su siromašni blaženi, posljednji prvi, u kojem u slabosti postajemo snažni, gdje se ponizni uzdižu, a oholi ponizuju.

Paradoks do paradoksa.

Dugo traju rasprave o Božanskom paradoksu i o paradoksu Svetog Trojstva. I dan danas mi imamo velikih problema s definicijom Boga i njegove trojedine naravi. Zar se je čuditi da i mi danas, kao i učenici nekada, posumnjamo?

„A neki posumnjaše.“ (17)

Zašto?

Zato što mi ljudi sve volimo analizirati, secirati, klasificirati. Mi ljudi pokušavamo definirati Boga na svoju „sliku i priliku“, zaboravljajući da smo mi stvoreni na Božju „sliku i priliku“, a ne obrnuto.

Mi želimo „pripitomljenog Boga“, kako ga naziva C. S. Lewis.

CIJELU EMISIJU ČUJTE OVDJE!

Ali „pripitomljeni Bog“ – nije Bog. On je jednostavno lažni bog stvoren na našu sliku i priliku, a sve kako bismo mi mogli preuzeti ulogu Boga. Bog se nama otkriva ali ni slučajno kao „pripitomljeni“ Bog. Naš Bog je kompleksan i prepun je paradoksa.

Mi se neprestano koprcamo bezuspješno pokušavajući objasniti ljudskom logikom veliki Božji misterij. Božji paradoks.

A nije naš posao objasniti Božju bit, misterij Svetog Trojstva, paradoks trojedinog Boga, ne, naš je „posao“ ljubiti Boga i živjet po njegovim zapovijedima.

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed; druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”

(Matej 22,37-40)

Tako postupajući i tako živeći u stanju smo razriješiti sve ostale paradokse koje život donosi pred nas.

 Ivica Ursić

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno