Connect with us

Društvo

Bitka koju je je Tito strogo krio: Četnike je 1945. uništio HOS!

Objavljeno

- datum

Što je to bilo na Lijevče polju, nismo nikad čuli za veliku bitku ustaša i četnika? – uslijedili su višestruki upiti naših čitatelja nakon što smo u “Slobodnoj” objavili pregled rehabilitacija četničkih vođa i nacističkih suradnika na srpskim sudovima zadnjih godina, većinom pogubljenih nakon 1945. zbog ratnih zločina, od kojih je nekolicina likvidirana u ustaškom zarobljeništvu nakon bitke na Lijevče (Lijevča, Lijevač) polju kod Banje Luke neposredno prije završetka Drugoga svjetskog rata.

Smutljivi Draža

U komunističkoj Jugoslaviji bitka kod Lijevče polja nije se spominjala tako da su povijesni izvori crno-bijeli, ustaški ili četnički, a vrlo često se u historiografiji isticalo kako su četnici u ratu surađivali s ustašama. Ovo zadnje nije potpuno pogrešno jer su četnici kao sljednici regularne vojske Kraljevine Jugoslavije sve do 1944. godine uživali potporu zapadnih saveznika, prije svega Velike Britanije, u koju se sklonila obitelj Karađorđevića, te SAD-a, premda su gotovo cijeli rat proveli na koljačkim pohodima protiv civila uz logističku potporu talijanskih fašista i njemačkih nacista; početkom rata kratko surađujući s partizanima te samo u pojedinim slučajevima s ustašama u Bosni i Hercegovini.

Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova đenerala Draže Mihailovića jedno mislio, drugo izvještavao, a treće radio.

Ipak, u poslijeratnoj historiografiji kao konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, koju ćemo također pojasniti, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan.

Jalovi planovi

Toga travnja 1945., kad se odigrala bitka na Lijevče polju, poraz njemačkog Trećeg Reicha i saveznika potpuno je izvjestan. Josip Broz od ljeta 1944. ima snažnu potporu antifašističke koalicije, partizanska vojska je od jeseni 1944. u Dalmaciji, a uz pomoć Crvene armije oslobodila je Beograd i probijala srijemski front. Vodstvo NDH u Zagrebu nema nikakve suvisle ideje o budućnosti njihove marionetske države, blude o predaji zapadnim saveznicima, a domobrani masovno bježe u NOVJ.

>> Bitka na Lijevče polju, ‘drugo Kosovo za Srbe’

Pavelić zbog toga spaja Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo u jedinstvene Hrvatske oružane snage. Četnici već nagrizeni borbama u Srbiji povlače se u sjeveroistočnu Bosnu, sad već prepušteni sebi, jer se kralj Petar na pritisak Britanaca okrenuo Titu.

Mihailović je pokušavao još u Kruševcu svoje snage “prisajediniti” Crvenoj armiji, ali je nakon Brozove intervencije ovaj plan propao i četnici se izmiču, a đeneral sniva o iskrcavanju saveznika na jadranske obale koji bi u njegovim vizijama uz pomoć četnika udarili na partizane u Srbiji. Čak planira ponuditi Hrvatima i Slovencima stvaranje trojedine vojske za borbu protiv komunista.

Otpor đeneralu

I postrojbe vojvode Pavla Đurišića poražene su u Crnoj Gori, pa se i on početkom prosinca 1944. povlači prema bosanskim planinama. Mihailović poziva četničke vojvode da mu se pridruže u Bosni sa svojim vojskama i javlja im da ih očekuje sa sto tisuća četnika spremnih za borbu.

Tako i Pavle Đurišić stiže sredinom veljače na đeneralov poziv do planine Trebave u sjeveroistočnoj Bosni. S njim je oko sedam tisuća četnika pod oružjem te oko tri tisuće ranjenika, tifusara i obitelji vojnika. Prvi Đurišićev šok uslijedio je kad ga je Draža dočekao u selu Kožuhe ne sa stotinu, nego tek s desetak tisuća četnika, većinom prisilno mobiliziranih srpskih seljaka, a Mihailović im je i dalje govorio o povratku u Srbiju i dizanju narodnog ustanka očekujući “promjenu smjera” zapadnih saveznika.

Đurišić i dio zapovjednika usprotivio se i predlažu probijanje prema Sloveniji, gdje su njemački nacisti već sklonili četnike popa Đujića i ljotićevce iz Dobrovoljačkog korpusa, omogućivši im prolaz preko teritorija NDH.

Dio četničkih vođa pristao je uz Đurišićevu ideju i prijedlog su iznijeli Mihailoviću koji ga odbija, ali nakon nekoliko dana inzistiranja otpušta ih i poručuje neka idu kamo žele. Nakon raskola Đurišiću se pridružuju Zaharija Ostojić, zapovjednik istočnobosanskih četnika, Petar Baćović, šef hercegovačkih četnika, te štapski časnici Luka Baletić i Mirko Lalatović, ali i Dragiša Vasić, prijeratni književnik i odvjetnik, a u ratu Dražina desna ruka i ideolog ravnogorskog pokreta.

Kreću na zapad s oko 17 tisuća četnika, računajući kako će se kroz bosanskohercegovački prostor NDH provući na zagovor crnogorskog političara Sekule Drljevića, prethodno jugounitarističkog opredjeljenja, koji je za vrijeme rata zagovarao crnogorsku kraljevinu pod talijanskim protektoratom.

>> Ustaški oklopni sklop je punom brzinom ušao u Doline, četnici su počeli bezglavo bježati

I on se našao u Zagrebu 1944., gdje osniva Crnogorsko narodno vijeće, jedan oblik vlade, kojoj je za “ozbiljnost” nedostajala vojna sila. Nju mu je ponudio Đurišić: crnogorski četnici će postati Crnogorska narodna vojska pod Drljevićevim vrhovništvom i Đurišićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će od vlasti NDH ishodovati slobodan prolaz na zapad i smjestiti ranjenike u bolnicu u Staroj Gradiški, a u planu je bilo i ujedinjavanje Pavelićeve i Drljevićeve vojske u borbi pritiv partizana.

Masovna predaja

Drljević je od vojvode Đurišića zatražio da sporazum objavi svojim četnicima, no on to nije učinio. Kad je Mihailović doznao za sporazum, proglasio je Đurišića izdajnikom kralja i naroda, oduzeo mu čin i zatražio da ga se privede na vojni sud. Čim je za Dražine namjere saznao Đurišić, pokreće trupe i ne obavijestivši Drljevića kreće na zapad, desnom obalom Save prema Lijevče polju, planirajući zauzeti Bosansku Gradišku, gdje bi se opskrbio namirnicama i nastavio prema Sloveniji.

Njegovo kretanje prate i vlasti NDH, ali i partizani. Ustaše su u paranoji jer pretpostavljaju da će Đurišić krenuti na Zagreb i srušiti Pavelića, partizanski izvori bolje su obaviješteni i znaju da je Đurišić otkazao poslušnost Draži i želi se dočepati Slovenije, dok četnici vjeruju kako radi sve u dogovoru s Mihailovićem i kreće u susret američkim “saveznicima”! Đurišićevi četnici 30. ožujka prelaze Vrbas kod sela Razboj i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila, a stanovnici okolnih mjesta bježe.

Četnici ne znaju da prema njima iz Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja.

>> Totalni potop četnika, “Drugo Kosovo” – u srazu s Hrvatskom vojskom

Iste noći Crnogorci masovno bježe iz četničkih jedinica i predaju se hrvatskim snagama, a dan poslije zrakoplovstvo NDH izbacuje letke i poziva ostale Crnogorce da napuste Đurišića. On, pokušavajući “moralizirati” vojsku, daje strijeljati nekoliko crnogorskih oficira kako bi primirio ostale i zaustavio pobunu, no postiže suprotan efekt, nasilno mobilizirani Crnogorci sada u tisućama bježe na drugu stranu.

Konačni obračun

S istoka je prema četnicima stizala Druga jugoslavenska armija, pa Đurišić bojeći se dvostrukog fronta odlučuje krenuti prema Lijevče polju, probijajući se kroz ustaške redove, gdje ih 4. travnja dočekuje 10-12 tisuća vojnika HOS-a, uz potporu oklopnjaka, pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića.

Ujutro 5. travnja četnici započinju frontalni napad na bunkere, no ustaše su pričekali da im se približe, a potom ih zasuli vatrom iz strojnica, minobacača i topova, što četnicima nanosi ogromne gubitke. Đurišić nudi pregovore, ali general Metikoš ga odbija, pa se noći s 5. na 6. travnja četnici pokušavaju probiti u nekoliko napada, ali ih HOS-ovci odbijaju.

Četnici su već u rasulu, a 7. travnja pokušavaju čamcima pobjeći na desnu obalu Vrbasa, no i taj plan propada, a topništvo im ponovno nanosi velike gubitke. Istog dana započinje opći napad na četnike ukopane oko Razboja. Četnici su okruženi sa svih strana te se predaju.

Dok Metikoš priprema konačni obračun, Perišić, Ostojić, Baćović i Lalatović planiraju s oko osam stotina ljudi preko Grmeča i Bihaća doprijeti do Slovenije. No, Metikoš pokreće opći napad kod sela Razboja, a na istočnu obalu Vrbasa šalje diverzante koji bi se trebali boriti s partizanima dok ne slome četnike, budući da je Druga jugoslavenska armija topovima tukla i po hrvatskim i po četničkim postrojbama.

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu “drugim kosovskim poljem”, ovim riječima: “Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.”

>> Četnički zločini nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata (1941.-1945.)

Nacisti su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu.

Svi smaknuti

O Perišićevoj predaji ustašama postoje barem dvije verzije: prema jednoj je uhvaćen dok se za vrijeme napada skrivao ispod nekih kola, a po drugoj, vjerojatnijoj, njegovu je kolonu 17. travnja presreo general Metikoš uručujući mu (krivotvorena?) jamstva Sekule Drljevića da se vrati u Crnogorsku narodnu vojsku i dobit će prolaz do Slovenije. Đurišić je pristao pa 20. travnja s oficirima i tisuću i po četnika, među kojima su bili i Vasić, Baćović, Ostojić i Lalatović, kreće u Staru Gradišku, gdje su svi pobijeni nekoliko dana uoči kapitulacije Trećeg Reicha.

Ali ni pobjednici ni ostali akteri ove bitke nisu preživjeli: general Metikoš, nekadašnji austrougarski pa jugoslavenski časnik, bio je jedan od predstavnika HOS-a koji je na Bleiburškom polju pokušao s Britancima pregovarati o predaji zapadnim saveznicima, no vraćen je u Jugoslaviju, osuđen na smrt i pogubljen 19. rujna 1945. godine, dok je general Marko Pavlović okončao život u svibnju 1945. samoubojstvom kod Klagenfurta, a Sekulu Drljevića i suprugu iz osvete su zaklali prebjegli četnici u studenom 1945. u logoru za raseljene osobe u austrijskom Judenburgu. 

Drugo ‘kosovsko polje’

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu ‘drugim kosovskim poljem’, ovim riječima: ‘Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.’

Do kraja skršeni na Zelengori

Jedna od posljednjih bitaka Drugoga svjetskog rata odvijala se na Zelengori 12. i 13. svibnja 1945. godine, kad je nakon sukoba s jedinicama Jugoslavenske armije skršen četnički pokret i time je faktički prestao postojati, simbolično, upravo na području Sutjeske, gdje su partizani u lipnju 1943. pretrpjeli strašne gubitke od ujedinjenih snaga sila Osovine, pokušavajući se iz Srbije prebaciti u Bosnu i Hercegovinu.

Ovog puta su se četnici pokušavali probiti iz Bosne prema Sandžaku i Srbiji, gdje su namjeravali podignuti ustanak. Do obračuna je došlo na rijeci Jezernici, a nakon višednevnog okršaja četnici su potpuno razbijeni. Većina visokih zapovjednika je poginula, jedan od rijetkih koji se izvukao je vojvoda Nikola Kalabić, a Draža Mihailović se prikrio kod Višegrada, gdje je i uhvaćen na proljeće 1946. godine.

Drljevićeva ‘Crnogorska narodna vojska’

Crnogorska narodna vojska formirana je pri kraju rata na području NDH, kao pokušaj da se od pripadnika četničkih postrojbi – pod vodstvom Sekule Drljevića, koji se zalagao za samostalnost Crne Gore i uživao potporu NDH – sastavi vojska nezavisne Crne Gore. Nakon bitke na Lijevče polju, tijekom koje su na Drljevićev poziv Crnogorci masovno napuštali četničke jedinice, u Staroj Gradiški su sastavljene tri brigade, potom preseljene u Okučane. Kompletna CNV premještena je u Sloveniju, gdje su nakon kraja rata strijeljani na području Zidanog Mosta, manji broj je unovačen u Jugoslavensku armiju, a nekolicina ih je uspjela pobjeći u inozemstvo.

Izvor: slobodna dalmacija

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Hrvatska je uvučena u hibridni rat na Balkanu koji traje već godinama i polako eskalira. Konačni cilj – Velika Srbija u najširoj formi

Objavljeno

- datum

Milorad Dodik poveo je hibridni rat protiv Bosne i Hercegovine – zaključio je Srđan Šušnica, kulturolog iz Banje Luke u razgovoru za jednu TV postaju:

“Dodikov režim obavio je sve pripreme za hibridni rat. Stvorio je paralelne strukture, paradiplomatsku mrežu, paraobavještajnu mrežu, parapolicijsku mrežu i samo nedostaje vojska koja bi trebala biti jedinstvena, ali uskoro bi se moglo očekivati stvaranje nekakvog zaštitnog vojnog korpusa u Republici Srpskoj.”

Šušnica je procijenio da je Dodik vojnom paradom za 9. siječnja, datum koji simbolizira odcjepljenje od BiH i stvaranje genocidne paradržave, uputio najotvoreniju provokaciji Sarajevu i NATO savezu. Procjenjuje da nastavak tek slijedi.

Cilj rata – velika Srbija

Tako je, eto, novovjeka složenica hibridni rat zaživjela i u neposrednom hrvatskom susjedstvu. Cilj tog rata je odcjepljenje Republike Srpske od BiH i spajanje sa Srbijom. Ali, to nije sve. Krajnji je cilj ujedinjenje svih srpskih krajeva u jednu državu.

Nije to još jasno izgovorio Milorad Dodik, nego jedno puno zvučnije ime, ruski filozof mistik, politolog i geostrateg, po mnogima idejni vođa Vladimira Putina, Aleksandar Dugin: “Vrijeme je za veliku Srbiju, početak srpskog carskog proljeća”, napisao je Dugin u svom posljednjem tekstu posvećenom Balkanu.

“Velika Srbija treba biti stvorena i bit će stvorena. Hrvati iz Hercegovine mogu se udružiti s Hrvatskom ako to žele. Ako ne žele, ne moraju”, dotaknuo se Dugin i Hrvatske i težnji za ujedinjenjem.

Scenarij ujedinjenja svih srpskih krajeva u najširoj formi, osim dakako Republike Srpske, Kosova, obuhvaća i dijelove Makedonije i Crne Gore, dakle ujedinjenje cjelokupnog pravoslavnog življa na Balkanu.

No, nisu ruski stratezi jedini koji zagovaraju raspadanje postojećih i stvaranje novih država velike Srbije i velike Hrvatske. Nedavno objavljeni tekst bivšeg britanskog konzula iz Banje Luke u uglednom Foreign Policy na temu stvaranja balkanskih velikih država svojom nepodnošljivom lakoćom prekrajanja granica već je podigao dosta prašine i dosta brojnoj zajednici ispravljača povijesnih nepravdi legao kao budali šamar.

Peace of cake – rekli bi Amerikanci. Podijeli Bosnu na tri, Makedoniju na dva i Crnu Goru na dva dijela i dobit će se tri velike države, Srbija, Hrvatska i Albanija, nakon čega će svi živjeti dugo i sretno u miru i sreći sve do svoje smrti.

>> Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

Steven Meyer, bivši šef CIA-e, objavio je poduži savjetodavni članak za Srbiju na temu čega se odreći na Kosovu kako bi se dobilo na drugim stranama. Sve skupa miriše na visoku kuhinju, u kojoj tradicionalno Europska unija najmanje odlučuje, a lokalne cjeline po stoljetnoj tradiciji služe kako topovsko meso.

Što je hidridni rat i čemu služi? To su prikrivene operacije uz korištenje neoznačenih snaga na teritoriju ciljane države kako bi se ta država gurnula u nefunkcionalno stanje, čime bi se postigli željeni geostrateški efekti uz potporu jake medijske kampanje.

Proklamirani cilj je sloboda i demokracija, dakako. Primjer je Ukrajina koja se našla usred hibridnog rata Amerike i NATO-a s jedne strane i s druge strane Rusije. Rat je hibridni jer ni jedna od spomenutih strana ne priznaje da ima svoje specijalne postrojbe na crtama frontovskog razgraničenja.

Rusi tvrde da je riječ o pobuni proruskog stanovništva protiv profašističkih struktura u Ukrajini, dok Amerikanci priznaju jedino da u Ukrajini imaju vojne instruktore koji pomažu regularnoj vojsci zemlje.

Rusko odvajanje Krima smatra se najboljim primjerom hibridnog rata u novije vrijeme, s „ljubaznim, zelenim ljudima” u glavnoj ulozi. Na Krimu, ključnoj strateškoj točki za kontrolu nad Crnim morem, ruski stožer je rasporedio specijalne snage koje su zauzele lokalni parlament i ključne strateške točne. Te snage koje će poslije nazvati malim zelenim nisu imale nikakve oznake, ali se po vrhunskoj opremi i gardu odmah moglo zaključiti da nisu ni pobunjenici ni rezervisti.

Rat u Ukrajini

Putin je za vikend 22. – 23. veljače 2014. u hibridnoj operaciji odcijepio Krim, a potom na brzinu organizirao referendum stanovništva o pripajanju Rusiji. Zapad je odgovorio sankcijama. Bila je to reakcija na hibridne operacije NATO-a, SAD-a, uz aktivno sudjelovanje Njemačke i Poljske koje se završile pučem i istjerivanjem legalnog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje.

Victoria Nuland, američka državna podtajnica za Europu, to je i potvrdila izjavom da je u prevrat uloženo oko pet milijardi dolara.

Glavni strateški cilj operacije poduzete dok je ruski vrh pratio Zimske olimpijske igre u Sočiju bio je istjerati ruske snage s Krima, gdje su po ugovoru imale pravo ostati još 30 godina. Taj cilj nije postignut.

Hibridne operacije ne moraju nužno barem u ranijoj fazi uključivati prikrivene vojne specijalne snage. Proteklih desetljeća od pada SSSR-a, američki stratezi su se specijalizirali u takozvanim obojenim revolucijama s ciljem obaranja nepoćudnih režima i postavljanja vazalnih u svim dijelovima svijeta. Primarni cilj su sve zemlje iz sastava bivšeg sovjetskog sastava, te zemlje na Bliskom i Srednjem istoku i Balkanu.

Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan, Armenija, Azerbajdžan na meti su kao bivši sateliti Rusije. Sirija, Libija, Irak, Iran, pa i Turska u posljednje vrijeme od pomirenja s Rusijom cilj su kombiniranih ratnih i hibridnih operacija na istoku, Makedonija, Srbija i Republika Srpska na Balkanu. Krunski cilj je dakako Moskva.

Izazivanje prevrata u metropoli Rusije i postavljanje vazalne, prozapadne vlasti bio bi kapitalni geostrateški uspjeh u vječitom hladnom ratovanju. Nakon Rusije ostao bi još jedan kapitalac, a to je Kina. No, ruski je režim izgleda dobro proučio lekciju i pod Putinom poduzeo kontramjere. Za sve nevladine udruge (NGO) donijeli su propis da se moraju registrirati kao strane agenture i točno prijaviti svoje izvore prihoda, ili napustiti Rusiju.

>> ‘Gde je SRBIJA: Kako bi Evropa izgledala 1973. godine da su NACISTI pobedili u Drugom svetskom ratu’

Kad je Washington prigovorio Moskvi da time krši demokratska prava, Putin je kratko odgovorio: Mi smo prepisali vaš zakon o stranim NGO organizacijama.

Iz ruskih medija poručuju ne pokušavajte s obojenim revolucijama, jer naši studenti izučavaju tu tehnologiju na fakultetima. Drugim riječima, znamo kako to ide. Rusija pod Putinom počela je primjenjivati tajne operacije u zemljama od strateškog interesa, Srbiji, Makedoniji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori.

Aleksandar Dugin, novovjeki ruski Raspućin, zalažući se za novo veliko srpsko carstvo, ili veliku Srbiju, spomenuo je dva preduvjeta koji se već ostvaruju i omogućavaju novu veliku podjelu karata. Prvi je raspad Europske unije. Dugin procjenjuje da je priča o ujedinjenom europskom carstvu gotova i da je pravi trenutak za ujedinjenje srpskih zemalja na Balkanu.

Drugi uvjet je smjena na čelu Sjedinjenih Američkih Država, odlazak Baracka Obame i dolazak Donalda Trumpa. Je li u pravu?

Teško je povjerovati da će Moskva napraviti kardinalne strateške previde. U priči o hidridnom ratovanju aktualnoj danas, iako postoji otkad je civilizacije i ratovanja jedna od ključnih poluga je islamski terorizam. Je li Europa pod udarom terorizma gurnuta u hibridni rat?

Je li Europa u hibridnom ratu u kojem se uz terorizam koriste i migracije s istoka kao sredstvo mijenjanja starih, razvijenih, demokratskih društava? Ako ćemo pitati mađarskog premijera Viktora Orbana, ili češkog predsjednika Zemana – to je to.

Mađarski stav je već poznat, ali kad je riječ o mirnim Česima, novost je da se razmišlja o zakonu koji bi građanima omogućio nošenje oružja i pucanje na teroriste na način na koji to rade građani Izraela.

Dodik – ledolomac

Već sama inicijativa pokazuje da je dio struktura uvjeren da slijedi hibridni napad korištenjem islamskog terorizma.
U svakom slučaju, zemlje sa samostalnom i razvijenom diplomatskom obavještajnom strukturom terorizam ne uzimaju kao spontanu akciju odmetnutih vjerskih fanatika, nezadovoljnih društvenom raspodjelom.

Po jednoj od definicija terorizam se koristi kao sredstvo upravljanja globalnim procesima. Na udaru nije samo EU, nego i Rusija sa svojih 20 milijuna građana islamske vjeroispovijesti i Kina sa svojom ujgurskom manjinom. Obje zemlje s terorizmom se zasad puno uspješnije nose u odnosu na Njemačku, ili Francusku.

Dok se hrvatska javnost utopljena u svoje svakodnevne banalanosti poput prepisivanja doktorske disertacije jednog ministra, ili novogodišnjeg putovanja predsjednice Kolinde Grabar u Sjedinjene Države, tek sporadično bavi najbližim susjedstvom, hibridni rat na Balkanu traje već godinama i polako eskalira.

O novoj rundi sukoba progovorila je svojevremeno i Angela Merkel procjenom da bi migrantski val mogao dovesti do rata na Balkanu, dok je sad već odlazeći američki šef diplomacije John Kerry ustvrdio da postoji tanka crvena linija koja dijeli interese sila u području.

Dva su očita mehanizma koji se u najbližem susjedstvu mogu aktivirati i međusobno sukobiti. Prvi je islamski fundamentalizam s već postavljenom strukturom islamističkih enklava bez kontrole središnje vlasti. Drugi je srpski nacionalizam pod kapom zaštitnika Rusije.

U slučaju sukoba Hrvatska kao granična NATO članica neće se moći izvući. Bit će u najmanju ruku logistička baza, ali s nepopravljivim štetama za gospodarstvo. Samo pogled na kartu pokazuje da će turizam poginuti prvi. Kad je riječ o Republici Srpskoj svi se slažu da je Dodik pod izravnim utjecajem Moskve. Bit će onako kako odredi Vladimir Putin i njegovi generali. Pritom je Dodik je u ulozi ledolomca.

Sve ono što srbijanski državni vrh ne smije i neće otvoreno reći, izreći će prvi čovjek Republike Srpske. Među ostalim, i da želi još specijalnije odnose sa Srbijom od postojećih. Tako se korak po korak uz aktivno sudjelovanje ruskih medija na srpskom polako napuhuje balon.

Hoće li eksplodirati ili će nova američka administracija utjecati na smirivanje tenzija, tek treba vidjeti.

Antun Masle /Slobodna Dalmacija foto Reuters
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno