Connect with us

Vijesti

BITKA KOD LEPANTA A.D. 1571. I KRALJICA SVETE KRUNICE

Objavljeno

- datum

NA DANAŠNJI DAN    Danas slavimo BDM – Kraljicu svete Krunice kao podsjećanje kada je cijela kršćanska Europa molila krunicu i zagovor Blažene djevice Marije za spas od uništenja, od strane Otomanskog carstva koje je tada bilo na vrhuncu moći.

To je vrijeme tek 5 godina nakon što je Sulejman Veličanstveni umro prilikom opsade Sigeta. Na današnji dan 1991. godine u ranim poslijepodnevnim satima zločinačka JNA raketirala je zrakoplovima Banske dvore, želeći ubiti Predsjednika Tuđmana. Ne zaboravimo!

Lepantska bitka odigrala se 7. listopada 1571. u vodama oko grada Lepanta u današnjem Korintskom zaljevu.

Ta bitka je najveći sukob galija pokretanih veslima ali i njihovo zadnje pojavljivanje u velikim pomorskim sukobima. Ova bitka je najkrvavija pomorska bitka u povijesti – 28.000 poginulih sa obje sukobljene strane.

Koliko je žrtava bilo pokazuje i ime koje je dobila u turskoj historiografiji – BITKA UNIŠTENE MORNARICE. Ova bitka je bila najveća do tog doba pa broju brodova koju su u njoj sudjelovali. Taj rekord će držati 17 godina kada će je nadmašiti bitka španjolske Armade i engleske mornarice. Ono što je za nas bitno je da je to najvjerojatnije pomorska bitka u kojoj je sudjelovalo najviše Hrvata nego ikad prije (a i poslije).

Ne postoje službeni podaci ali se nagađa da je u njoj sudjelovalo oko 15.000 Hrvata (uglavnom galijota) a velik broj njih je svoje kosti ostavio na dnu mora.

No, krenimo od početka tj. od izbijanja Ciparskog rata.

Osmanlijsko carstvo je sve do izbijanja na Marmarno more imalo isključivo kopnenu vojsku. Tada su uvidjeli važnost mornarice pa je i počinju ubrzano razvijati gradnjom velikih brodogradilišta u Galipolju i na Suezu. Turska mornarica je odigrala važnu ulogu u osvajanju Carigrada 1453. Od tada Osmanska mornarica stalno raste i napreduje i dobija sve veću prevlast u Istočnom Mediteranu. Njena najveća boljka je nedostatak iskusnog časničkog kadra kao i nedovoljna tehnička opremljenost.

Venecija je iskoristila slabost turske mornarice i 1489. osvajaju Cipar koji je do tada pripadao Egiptu. Do tog vremena, mletačka mornarica je superiorna nad turskom ali dolaskom sultana Sulejmana I. Veličanstvenog, stvari se počinju mijenjati. Turci počinju sve više ulagati u mornaricu za što se osobno brine veliki vezir Mehmed paša Sokolović. Iskusni časnici se pribavljaju na zanimljiv način – otmicom i preobraćenjem. Jedan od važnijih turskih admirala Mehmed paša Piali bio je hrvatskog podrijetla a iz nepoznatih razloga je smijenjen s admiralske dužnosti neposredno pred Lepantsku bitku. Turci su imali sreću što su preobratili iskusnog admirala Hajredina koji je odgojio cijelu generaciju mornaričkih časnika te je sudjelovao u osvajanju sjeverne afričke obale. Njegova najveća zasluga je pobjeda nad flotom 1. Svete Lige 1538. kod Santa Maure kada je pobijedio unatoč brojčanoj nadmoći kršćanske flote.

Sultan Selim II. traži 1569. od Venecije Cipar što Venecija odbija. Počinje Ciparski rat.

Turci odmah pokreću invazijsku flotu od 300 galija i osvajaju cijeli otok osim grada Famaguste. Svjesni da ne mogu sami poraziti tursku mornaricu, Mlećani traže pomoć i nalaze je u papi Piu V. koji organizira 2. svetu ligu. Toj ligi se priključuju (osim Venecije i Papinske države) Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. U ligu su pozvani i francuski, portugalski, ruski i poljski kralj te austrijski car no oni se nisu priključili Svetoj Ligi. Za vrhovnog admirala Svete Lige izabran je Don Juan d’ Austria, polubrat španjolskog kralja Filipa II.

NAŠE GALIJE U BITCI:

U bitci su sudjelovale galije iz 8 gradova sa istočne obale Jadrana:

  • sv. Nikola iz Cresa,
  • Uskrsli Krist iz Krka,
  • Lav iz Kopra,
  • sv. Jerolim iz Hvara,
  • sv. Ivan iz Raba,
  • Žena iz Trogira,
  • sv. Tripun iz Kotora i
  • sv. Juraj iz Šibenika.

Grad Zadar je poslao svoju galiju ali je ona zarobljena u vodama Krfa prije nego što se uspjela priključiti glavnini flote.

Dubrovački brodovi (koji su za tadašnje pojmove bili generaciju ispred svih) su sudjelovali u sukobu, ali nisu se borili u samoj bitci. To oni zovu dubrovačka diplomacija. Službeno su ti brodovi zaplijenjeni u Španjolskoj a kapetanima je dana nadoknada za propale poslove. Čak su uspjeli uvrstiti članak u ugovor o sv. Ligi po kojem su Dubrovčani neutralni čak i ako sudjeluju u sukobima.

Dubrovačke nave i galijuni su bile jedne od najsuvremenijih brodova na Mediteranu. To su bili jedrenjaci sa izdignutim prednjim i stražnjim dijelom broda. Tijekom bitke ti izdignuti dijelovi služili su kao kule – utvrde. Na vrhu jarbola nalazili su se koševi iz kojih su strijelci pucali po napadačima. Na ovim brodovima se prvi put javljaju vratašca za topove na bokovima tako da su topovi bili smješteni na donjim palubama.

Dubrovčani u samoj bitci nisu sudjelovali (oko 30 brodova je došlo do Lepanta) jer se navodno zbog bonace nisu mogli priključiti borbi. Na kraju su dubrovački brodovi poslužili samo za logistiku i prijevoz trupa i namirnica na bojno polje u blizini Lepanta.

ARMADU SVETE LIGE sačinjavale su 209 galija, 6 galeaca i 28 transportnih brodova iz Dubrovnika). Imali su 80.000 ljudi posade od kojih 30.000 vojnika.

TURSKA MORNARICA se sastojala od 221 galije, 38 galeaca i 18 fusta. Imali su 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 odabranih vojnika (uglavnom janjičara). Turci su više išli na kvantitetu nego na kvalitetu. Kao što se vidi iz brojki, imali su više brodova i ljudstva ali su bili slabije opremljeni od kršćanskog brodovlja. Čak je i formacija bila više namijenjena zastrašivanju protivnika. Kršćanske galije bile su bolje opremljene topovima a i vojska na njima je imala ručno vatreno naoružanje. Ovo se pokazalo kao velika prednost jer se bitka nakon sudara brodova svela na iskrcavanje na protivničke brodove i na palubne borbe. Janjičari su bili superiorniji u kopnenoj borbi ali nenavikli na borbu po palubama, kršćanska flota je uspjela potopiti veći broj galija prije samog sudara čemu su osobito pridonijele španjolske galeace – ogromni brodovi tvrđave koji su obasuli tursku mornaricu topovskim salvama na samom početku bitke.

TIJEK BITKE:

Turci su namamili flotu sv. Lige u Korintski zaljev jer su željeli voditi bitku na ”domaćem” terenu. Turci su počeli bitku u srpastoj formaciji s izbočenim krilima a kršćani su krenuli podijeljeni u tri krila sa 6 galeaca (ploveće tvrđave) razmještenim ispred kršćanske flote.

Početak bitke je o tadašnjem nepisanom pravilu označen plotunom sa admiralskih brodova. Sukob je započeo pucnjevima s galeaca koje su odmah potopile nekoliko turskih brodova. Turci su krenuli u bitku s povoljnim vjetrom u krmu i sa suncem u očima. No, prije nego što su se sudarili s protivničkom flotom, vjetar mijenja smjer te im puše u prsa.

Lijevo kršćansko krilo pod vodstvom Augustina Barbarige se sukobljava s turskim lijevim kojim zapovijeda obraćenik Muhamed Široko. Turci isprva imaju prednost jer se borba odvija uz obalu ali kršćanska artiljerija uspijeva potopiti Širokov brod što potpuno demoralizira Turke pa kršćani u potpunosti uništavaju ovo krilo turske flote. U borbi je poginuo i Augustin Barbariga, mletački admiral. Na ovom krilu su se borile galije iz Cresa i Krka. Crešani su se istaknuli u bitci. Imali su jednu od najbržih galija u floti pa su često išli u izviđanja. Prije same bitke, doteglili su jednu galeacu na njen položaj a tijekom borbe su zarobili jednu tursku galiju. Kapetan broda je 3 puta ranjen u bitci ali je ipak uspio preživiti.

U centru su se dogodile odlučujući sukobi. Dolazi do dvoboja reala (admiralskih brodova) u kojem isprva Turci bolje prolaze. Tada na Don Juanovu realu dolazi pojačanje koje uspijeva ne samo odbiti napad nego i prenijeti sukob na Ali pašinu realu kojeg na kraju i ubijaju. Na Don Juanovoj reali nalazilo se 12 Peraštana (mjesto iz Boke Kotorske) koji su bili čuvari glavne zastave na admiralskom brodu, koliko su borbe bile silovite govori podatak da ih je osmero poginulo a ostala četvorica su bili ranjeni.

Na ovom krilu borile su se Koparska i Hvarska galija. Obje galije su zarobile po jedan turski brod, ukras sa pramca tog turskog broda (zvir) se i danas čuva u hvarskom kazalištu. U Kopru je dugo vremena stajala usidrena turska galija kao ratni trofej koja je dosta kasnije potonula zbog neodržavanja.

Na desnom kršćanskom krilu zapovijedao je Ivan Andria Doria čiji djed je bio admiral 1. svete lige koju je turska mornarica porazila 1538. kod Santa Maure. Njemu suprotstavljenom krilu turske mornarice zapovijedao je tuniski gusar Uluč-Ali. On se uspio uvući između desnog krila i centra te je napao centar kršćanske flote. Tom prilikom su potopljene trogirska i kotorska galija. Desnom krilu u pomoć priskače rezerva na čelu sa Santa Cruzom u kojoj se nalazila i šibenska galija. Vidjevši da je bitka izgubljena, Uluč-Ali pravi vješti manevar (nigdje nisam našao što je točno napravio ali se svi slažu da je to bilo vrlo vješto i uspješno) kojim se uspijeva probiti te sa 15 galija uspijeva pobjeći prema Carigradu.

GUBITCI:

Turska mornarica je izgubila sve brodove osim onih 15 koji su uspjeli pobjeći sa Uluč-Alijem. Od toga broja, 175 ih je potopljeno a 12 ih je zarobljeno i sačuvano. Velik broj ih je potopljen nakon bitke. Kršćani su izgubili 15 brodova i to uglavnom na desnom krilu. Turci su imali (grubi i neprovjereni podaci) 20.000 poginulih i 5.000 zarobljenih. Tom prilikom je oslobođeno 10.000 kršćanskih robova-veslača. Kršćani su imali 7.656 poginulih i 7.784 ranjenih. Više od 60% poginulih kršćana dolazili su iz Venecije (ovdje se ubrajaju i Hrvati).

POSLJEDICE BITKE:

Iako je turska mornarica bila potpuno uništena (kršćani su praktički imali otvoren put do Carigrada) zapovjednici flote sv. Lige nisu se mogli dogovoriti oko budućih ciljeva pa se flota ubrzo raspala i vratila u matične luke. Nije osvojen niti grad Lepant koji skoro pa da više nije imao nikakvu obranu. Famagusta na Cipru je pala mjesec dana prije bitke. Turci su nadljudskim naporima uspjeli obnoviti svoju flotu za godinu dana što im je dobro došlo u pregovorima koje su vodili s Mlećanima godinu dana kasnije kada je sklopljen separatni mir između Osmanskog carstva i Mletačke republike. Mlećani su bili prisiljeni na mir zbog enormnih gubitaka u Lepantskoj bitci, demografsko stanje u Dalmaciji je bilo katastrofično a galije su zahtijevale velike posade.

Velik vezir Mehmed paša Sokolović je jednom izjavio kršćanskom poslaniku: ”Osvajanjem Cipra mi smo vama odsjekli ruku a uništenjem flote kod Lepanta vi ste nam samo podsjekli bradu.”

Dominik Bačinić | hu-benedikt.hr

Komentari

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Pokolj u Joševici 16. prosinca 1991. godine

Objavljeno

- datum

Autor

U Joševici, selu kod Gline, su 16. prosinca 1991. godine srpske postrojbe ubile 21-g civila hrvatske narodnosti a jednog teško ranile (uspio je preživjeti). Nakon akcije hrvatske vojske („Vihor“) u kojoj su poginula 22 pripadnika agresorskih snaga su pripadnici paravojnih pobunjeničkih skupina (izviđačko-diverzantska skupina i djelovi paravojne skupine „Šiltovi“) u znak odmazde upali u selo gdje nije bilo vojske niti vojnih djelovanja. Ljude su ubijali gdje su ih zatekli (za stolom, u krevetu, na ulaznim vratima). Ubijeni su iz neposredne blizine iz automatskog vatrenog oružja. Ubijene osobe su bile starije životne dobi te četvoro djece u dobi od 10 do 16 godina. Pripadnici paravojne postrojbe „Šiltovi“ su nakon dva tjedna ubili još troje Hrvata.

Nakon pogibelji srpskih vojnika u borbama na Kupi (12, 13 prosinca) su episkop Nikanora i svećenik Srpske pravoslavne crkve na pogrebu održali huškački govor koji je bio poticaj za osvetu. Ubijeni su civili koji nisu imali nikakve veze s akcijom Hrvatske vojske, koji su bili nenaoružani i u svojim domovima.

O zločinu postoji dokumentacija, uviđaj na mjestu zločina je napravila srpska strana, 17. prosinca 1991. godine. „Uviđaj u Joševici obavili su istražni sudac Nikola Sužnjević, zapisničar Nada Rožić, kriminalistički tehničar Željko Simić, inspektor SJB Glina Dragiša Rebrača, te sudski medicinski vještak dr. Branislav Anđelković“.. Srpske vlasti nisu ništa poduzele iako je bilo jasno da se radi o ratnom zločinu protiv civila. DORH je tek nakon 17 godina podigao optužnicu protiv 6 osoba koje su nedostupne jer žive u Srbiji.

Prije agresije u selu Joševica je živjelo 150 stanovnika, tijekom agresija Srbi su ubili 32 Joševičana. Nakon pokolja Hrvata stanovništvo koje je stanovalo u selima oko grada Gline se iselilo (oko 7.000 stanovnika) i prostor je bio etnički očišćen od Hrvata.

Za ratni zločin u Joševici kod Gline 16. prosinca 1991. godine nitko nije odgovarao. Počinitelji žive u Srbiji ali nitko ništa nije poduzeo iako postoji istraga srpske strane iz koje je evidentno da se radi o ratnom zločinu nad civilima. Hrvatsko pravosuđe je tek nakon 17 godina (lipanj 2008. godine) podiglo optužnicu protiv 6 nedostupnih osoba. Sramotno i žalosno!

 

Foto: os-ikukuljevica-sk.skole.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

PRIJELOMNA VIJEST – AMERIČKI VELEPOSLANIK: Kosovska vojska je formirana, na redu je PRIZNANJE

Objavljeno

- datum

Američki veleposlanik u Prištini Philip Kosnett rekao je da je odluka o preoblikovanju KSS u vojsku povijesna za Kosovo – javlja Tanjug. On je dodao da je sada trenutak da se svi lideri i akteri fokusiraju na energiju u vezi sa dijalogom.

“Glasanje u Skupštini i ceremonija povodom transformacije KSB trebala bi biti prilika za ozbiljno razmišljanje i ponovno posvećivanje miru, stabilnosti i prosperitetu Kosova i njegovih susjeda. Sada je trenutak da se svi lideri i akteri fokusiraju na energiju u vezi sa dijalogom”, napisao je Kosnett na Twitteru.

Kosovski premijer Ramush Haradinaj jučer je ambasadorima Kvinte predstavio prvi nacrt “sveobuhvatnog zakonski obavezujućeg sporazuma između Kosova i Srbije”.

Prema pisanju prištinskog Zëri-a, Haradinaj je u razgovoru s veleposlanicima rekao da je to nacrt dokumenta, zapravo dokument koji pruža podršku za postojeći proces dijaloga, ali i predstavlja određene aspekte koji utječu na ubrzanje tog procesa.

Na svom je postu na Facebooku Haradinaj napisao da je dokument predan svim nositeljima institucija i predstavnicima svih političkih subjekata, kao i da će se u slijedećim danima i tjednima razgovarati o tom nacrtu dokumenta na svim stranama.

Tanjug Foto: US Embassy

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

IAKO POD SANKCIJAMA: RUSIJI OVAKO NEŠTO nije pošlo za rukom još od Oktobarske revolucije

Objavljeno

- datum

Ruski predsjednik Vladimir Putin u obilasku Nacionalnog centra za žitarice Lukjanenko u Krasnodar

Rusija je već dvije godine vodeći svjetski izvoznik pšenice što je posljednji puta bila prije Oktobarske revolucije, prihodi od poljoprivrednog izvoza premašuju one od izvoza oružja, a brojni kratkoročni i dugoročni faktori idu u korist daljnjeg jačanja njenih potencijala i pozicije na svjetskom tržištu – rečeno je na vladinom portalu Kremlin.eu

Izvan uobičajenih tema koje su posljednjih godina najzvučnije kad se priča o Rusiji, poput energetike, naoružanja ili neke nove špijunske trzavice u geopolitici, najveća država na svijetu pomalo u tišini stvara dominaciju na jednom tradicionalnom, pomalo zapostavljenom, ali nužnom i definitivno neizbježnom polju. Onom poljoprivrednom. Podaci američkog ministarstva za poljoprivredu pokazuju, naime, da je Rusija prije dvije godine zauzela poziciju vodećeg svjetskog izvoznika pšenice.

Prema Bloombergu, naime, Putin je postavio cilj da do 2020. Rusija može imati samoodrživu proizvodnju hrane, posebno žita.

A britanski tjednik navodi da se Rusija time vratila na mjesto koje je posljednji puta držala još prije Oktobarske revolucije – prenosi T-portal.

U trenucima kad ruska ekonomija zbog sankcija i svoje uske usmjerenosti na tek nekoliko sektora teško ostvaruje rast, dobre vijesti iz poljoprivrede svakako su razlog za zadovoljstvo. Proizvodnja u poljoprivredi je u posljednjih pet godina porasla za više od 20 posto, a donedavni ruski ministar poljoprivrede Aleksandar Tkačev izjavio je da su “žitarice naša druga nafta”. Zadovoljstvo je izrazio i predsjednik Vladimir Putin koji je u razgovoru s poljoprivrednicima rezultate agrara proglasio “prodornima”.

Mediji navode da su prihodi koje je Rusija prošle godine ostvarila poljoprivrednim izvozom lani premašili 20 milijardi dolara i time preskočili čak i tradicionalni ruski izvor prihoda – izvoz oružja, a u izvozu poljoprivrednih proizvoda glavnu riječ drže žitarice. Prema riječima analitičara za uspjeh na ruskim poljima poklopilo se nekoliko kratkoročnih i dugoročnih faktora.

Još od propasti Sovjetskog Saveza ruska se poljoprivreda mučila sa zastarjelom tehnikom uzgoja i proizvodnje. Daleko od interesa vrha politike koji se koncentrirao na energetiku, dugo je trebalo da se ruski poljoprivrednici riješe okova neefikasnosti koji su se vukli još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je veliki Sovjetski Savez zbog vlastitog neuspjeha u poljoprivrednoj politici bio primoran uvoziti hranu. Nakon niza raznih reformi od početka devedesetih dobar dio ruskih poljoprivrednih dobara našao se u rukama privatnika što je kroz godine potaknulo konkurentnost i donijelo efikasnost.

Ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio je rezultate ruskoga agrara prodornima

Zabrana uvoza poljoprivrednih dobara kao odgovor na sankcije koje su uvedene Rusiji 2014. godine donijela je dodatni poticaj ruskim poljoprivrednicima, a za nešto jaču konkurentnost na izvoznim tržištima kriva je i devalvacija rublja. Rusiji je tako uspjelo da u izvozu pšenice nadmaši i Sjedinjene Američke Države, i Kanadu, i Europsku uniju, te je osvojila tržište čak i usprkos globalnoj zasićenosti. Koristeći svoju zemljopisnu prednost posebno su ojačali na tržištima Bliskog Istoka, ali i Afrike gdje su američke konkurente mogli izbaciti i nižim cijenama.

Iako Rusija i dalje uvozi više hrane nego što je izvozi, plan vlasti da zemlja postane samoodrživa već je donio određene uspjehe. U posljednjih pet godina Rusija je uspjela zadovoljiti vlastite potrebe u proizvodnji svinjetine i peradi, a i budućnost izgleda svijetlo zahvaljujući globalnim trendovima.

Eksplodirala je proizvodnja ruske pšenice i ta je država postala najveći svjetski izvoznik te kjučne žitarice Autor: Russia Insight

Prvi je, naravno, rast stanovništva zbog čega će jačati potražnja i to na nekim posebno važnim tržištima za Rusiju poput Turske. Rast temperature i klima, zajedno s razvojem tehnologije, znače i dulje razdoblje za poljoprivredni uzgoj, više prinose i sve više raspoložive zemlje. Prema izjavama ruskih poljoprivrednika, proizvodnja se sve više pomiče prema sjeveru države iz južnih regija tradicionalno okrenutih agraru.

Čak i u kratkom roku Rusija ima popriličan poljoprivredni potencijal. Uspjesi u razvoju tehnologije koju samo treba primijeniti zajedno smilijunima hektara zemljišta koja su ostala neobrađena nakon propasti Sovjetskog Saveza znači da ruski poljoprivrednici imaju dovoljno prostora za brzi rast. Dapače, rast je posljednjih godina bio tako uspješan da su se ispriječili problemi nedostatne infrastrukture.

Pogledajte kako izgleda poljoprivreda na ruski način Izvor: tportal.hr / Autor: Tectron415

Skladišta i silosi ne uspijevaju ispuniti potrebe ruskih farmera nakon rekordnih berbi, a zastarjela je i transportna mreža kojom se žitarice dostavljaju prema lukama i dalje na izvozna tržišta. Ostvare li se očekivanja o selidbi poljoprivrede na sjever tamo će također trebati izgraditi skladišnu i transportnu infrastrukturu, a ta bi zemljišta bila još i dalje od luka koje se koriste za izvoz. The Economist dodaje da postoje i brige da bi se za poljoprivredu mogli zainteresirati i neki puno veći igrači od sadašnjih poduzetnika što bi otežalo konkurenciju.

U trenucima kad vanjska politika ruskog predsjednika Putina izaziva zaoštravanje odnosa s dobrim dijelom razvijene svjetske ekonomije, zbog čega je pogođena ruska privreda, uz izglede da cijene sirove nafte, glavnog izvora ruskih prihoda sa svjetskih tržišta, u duljem roku neće bitnije rasti, povratak Rusije “zlatnim” carskim vremenima izdašnog izvoza hrane čini se kao barem mala slamčica spasa za posustalu ekonomiju. No, hvatanje isključivo za slamčicu koju lako može slomiti bilo jačanje inozemne konkurencije, bilo vremenske neprilike ili nešto sasvim treće ne ulijeva previše nade čak niti u trenucima kad se pšenica iz ruskih silosa prelijeva u izvoz. Ruska vjera u naftu pokazala je koliko opasno može biti fokusiranje na jednu ekonomsku granu, ma koliko ona u određenom trenutku bila zelena. (Autor: Karlo Vajdić /Tportal)

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno