Connect with us

Zlatko Pinter

BITKA ZA GVOZDANSKO HRVATSKO JE JUNAŠTVO BEZ PREMCA U EUROPSKOJ POVIJESTI

Objavljeno

- datum

Rijetko koji narod u Europi ima tako bogatu i burnu povjesnicu kao Hrvati. I rijetko koji narod u Europi tako lako i brzo zaboravlja slavne trenutke svoje prošlosti.

Gvozdansko, koje se nalazi podno Zrinske gore (u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora) starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca. U vrijeme osmanlijskih prodora i nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.

U samo 6 godina (od 1571 do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada.

Svoj peti pohod i opsadu utvrde Turci su poduzeli krajem 1577. godine. Bitka je trajala više od stotinu dana (od 3. listopada 1577 do 13. siječnja 1578. godine).

Prema zapisima, osvajači su raspolagali s oko 10.000 uvježbanih vojnika koje su vodili Ferhad-paša Sokolović i Kapidži-paša, dok su nasuprot njima bili branitelji utvrde: 300 vojnika među kojima samo 50 iskusnih vojnika posade Zrinskih i 250 rudara koji su se pred turskom najezdom tu sklonili sa ženama i djecom. Zapovjednici obrane bili su kapetan Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Odsječeni od ostatka Hrvatske i prepušteni sami sebi, izmoreni glađu i strašnom zimom (od koje su kako kronike kažu „ugibali konji“ i „pucala stabla“), branitelji su odolijevali nadčovječanskim snagama i odbijali sve ultimatume za predaju utvrde – mada su im Turci obećavali slobodu. Dugotrajna opsada uz sve spomenute nevolje, na kraju je malobrojnu posadu Gvozdanskog dovela u bezizlazan položaj.

Osvajači su u ranu zoru 13. siječnja krenuli na juriš, ali iz utvrde na njih nije opalila ni jedna puška, iako su branitelji stajali na bedemima s oružjem u rukama. Unutar zidina zatekli su strašan prizor: smrznuta, nepomična tijela posade, žena i djece koji su radije izabrali smrt od zime i gladi nego da se predaju i postanu roblje. Branitelji su i dalje držali svoju mrtvu stražu na mjestima bojnog rasporeda, kao du su i tim posljednjim činom htjeli dati do znanja kako ne pristaju na predaju i ropstvo.

Budući da na takvo što u svojim pohodima do tada nisu naišli, turski zapovjednici bili su iznenađeni ali i zadivljeni besprimjernom hrabrošću i žrtvom Hrvata. Ferhad-paša zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu, uz vojne počasti.

U znak poštovanja prema braniteljima Gvozdanskog, malobrojne preostale kršćanske žitelje ovoga kraja oslobodio je teških nameta i poreza kakvi su bili raspisani za druge krajeve. Vidi: 

Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.

No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet.

Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti.

U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep).

Srpski teroristi nastavili su tradiciju svojih prethodnika, pa su u agresiji na Hrvatsku 1991. godine u Gvozdanskom ubili troje ljudi i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.

Gvozdansko: spomenik s popisom hrvatskih žrtava pobijenih od partizana za Božić (26. prosinca) 1941. izvor: HKV.hr

Od 2010. godine, započeli su redoviti Hodočasnički spomen pohodi na Gvozdansko (zadnjih godina pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske), kojom prigodom našim junacima iz daleke prošlosti, hrabrim braniteljima hrvatske Masade, poštivatelji njihove žrtve odaju počast i podsjećaju na te dane slave i mučeništva.

Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.

Hrvatska Masada – utvrda Zrinskih, Gvozdansko, oteta je zaboravu i očišćena od korova, trnja i šiblja.

Ne smijemo dopustiti da nam je ponovno otmu.

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost“, govorio je Otac Domovine.

Zlatko Pinter

Komentari

Zlatko Pinter

IMA NAS IMA… BILO NAS JE, IMA NAS I BIT ĆE NAS

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: 24sata.hr)

  A? ŠTO KAŽETE? JE L’ BILO DOBRO!? KAKO SE OSJEĆATE DAN POSLIJE – NAKON NAJVEĆEG NARODNOG SKUPA U HRVATSKOJ IKAD?

KAD STE POSLJEDNJI PUT NA JEDNOM MJESTU U GLAVNOM GRADU SVIH HRVATA VIDJELI POLA MILIJUNA LJUDI?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim…NEOPISIVO…VELIČANSTVENO…

I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.

I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom. Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:

S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom, ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.

Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: mega-media)

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

OČEKUJE SE JOŠ JAČI SEIZMIČKI UDAR S EPICENTROM U MOSKVI

Objavljeno

- datum

Ono što se ovih dana događa nemoguće je opisati riječima.

Hrvatska je na krovu svijeta, Hrvati u zanosu – i ne samo Hrvati; diljem svijeta se vijore naše zastave, a crveno-bijeli kvadratići postali su hit. Pjesma naša pjeva se na hrvatskom od krajnjeg istoka Azije do zapadne hemisfere.

Nema ni jednoga kutka svijeta koji ne zna za nas, a masovna potpora što ju javno iskazuju narodi drugih nacija, vjera i rasa od Japana i Kine preko Vijetnama, Samoe, zapadnoeuropskih zemalja do SAD-a, Argentine, Australije, daju nama i našoj nogometnoj vrsti fascinira, ispunjava ponosom i tjera suze na oči…

„Bacit ćemo se na glavu, pa što Bog da“, skromno kaže na posljednjoj konferenciji za tisak uoči finalnog ogleda s Francuzima naš zlatni izbornik, naš Leonida koji je svoje Spartance na radost i ushićenje svih nas doveo do posljednje, odsudne bitke i dodaje:

„Bez obzira što se dogodi sutra, promijenili smo Hrvatsku i sutra će biti potres tamo.“

Naši junaci u Moskvi, kao i uvijek – samozatajni, ali jednako tako hrabri, ponosni, odlučni i spremni zakoračiti na tron. Ne treba sumnjati da će srce ostaviti na travnjaku, jer to su nam toliko puta do sada posvjedočili.

Nogometni virtuoz Ivan Rakitić reče jučer na svojoj konferenciji za tisak kako bi u zamjenu za svjetsku titulu zauvijek okačio kopačke na klin, a Luka, kapetan momčadi, naš dragulj, maestro kojemu se svijet s pravom divi, naš gordi i šutljivi momak koji govori samo kad mora i uvijek s dozom nelagode, na pitanje o mogućnosti da kao najbolji igrač Svjetskog prvenstva dobije Zlatnu loptu, kaže kako ga zanima jedino uspjeh reprezentacije.

I tako razmišljaju svi: Od Subašića do Mandžukića, od Dalića do igrača na klupi, trenera, fizioterapeuta i ekonoma. To je ono što ih čini jakima, duh i srce kakvo nećete naći ni u jednoj momčadi na svijetu.

I je li onda čudno što smo svi s njima i što je svijet skočio na noge zaogrnut u crveno-bijele kockice?

Ta pozitivna energija koja nas je ujedinila, to ostvarenje divnog i nestvarnog sna, bajka što su je čarobnim igrama i svojim izgaranjem za nacionalne boje ispisali naši Vatreni u Rusiji, dani su za sjećanje. Ovaj naraštaj ima čast i zadovoljstvo osjetiti to i stoga smo beskrajno sretni i ponosni.

Ponosni smo i na naše navijače. Oni su slika Hrvatske – oni su ta ponosna, uljuđena civilizirana Hrvatska koja je pravi odraz našeg duha i mentaliteta.

Zato nas vole i prihvaćaju kao svoje gdje god okom kreneš, od naših domaćina Rusa, do najudaljenijih otočkih i prekooceanskih zemalja.

Zna svijet, znaju i osjećaju ljudi da je sve to izboreno časno, srcem i htijenjem, osjećaju bilo naših junaka i našeg naroda.

I HVALA IM što su nam uljepšali ove dane slave, ponosa i sreće koja se riječima ne da iskazati!

Ne dopustimo da nam išta pokvari te trenutke, ostavimo se negativnih emocija i poklanjanja pozornosti sitnim dušama kojima je svaki hrvatski uspjeh trn u oku.

Ugledajmo se na naše Spartance i njihovog Leonidu, budimo i ostanimo to što jesmo: ponosna i dostojanstvena nacija koja ne kleči ni pred kime, ma koliko on jak i moćan bio!

Idemo na glavu, pa što dragi Boga da!

Ovako nešto ne doživljava se svaki dan. Budimo dostojni tih trenutaka što su nam ih darovali naši zlatni dečki koji su dokazali da ljubav prema narodu i Domovini uz Božiju pomoć čuda čini.

I zato, neka se Zemlja zatrese i sutra – od Moskve do svih onih krajeva u kojima kucaju srca za Vatrene i Hrvatsku!

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno