Connect with us

Milenko Bernadić

BIT ŠPANJOLSKOG GRAĐANSKOG RATA U JEDNOJ SLICI: Prije 82 godine Narodni Front (ujedinjena ljevica) strijeljaju Spomenik Srca Isusova

Published

on

Strijeljanje spomenika Srca Isusova

Španjolska je trebala postati produženi ključni suradnik SSSR u komunističkoj revoluciji Evrope. Staljin šalje svog izaslanika Aleksandra Orlova u Barcelonu za koordinirati revoluciju Narodnog Fronta. Već 1931., između 10 i 13 svibnja, povodom dokinuća monarhije novim ustavom, spaljuju se 110 samostana i crkava u cijeloj državi.

Desnica se ujedinjuje i uspijeva dobiti izbore 1934., na što socijalisti potiču oružani ustanak na sjeveru Španjolske uz pomoć sovjetskog nauružanja. Ustanak ugušuje upravo general Francisco Franco. Socijalisti i komunisti, koji prihvaćaju demokraciju jedino kad oni dobivaju, započinju agitatorske i anarhijske aktivnosti narednih mjeseci. Štrajk za štrajkom uspijevaju prisiliti na novu izbore u veljači 1936. čiji rezultati nikad nisu objavljeni. Na prve glasine o mogućoj pobjedi ujedinjene ljevice, rulja izlazi na ulice i dolazi na snagu nova vlada.

[Paljenje crkava u Madridu 11. svibnja 1931]

Narednih mjeseci počinje kaos u cijeloj državi, paljenje crkava i ubijanje klera i desničara. Ubojstva su se brojala na stotine, sve dok jedna kap nije prelila čašu: 13. srpnja 1936. vladina policija ulazi u kuću jednog od glavnih vođa desnice, Jose Calvo Sotelo, vadi ga van i ubija na putu u kamionu.

Francisco Franco, general kojeg je vlada Narodnog Fronta poslala na Kanarske Otoke radi izolacije, diže ustanak 18. srpnja organizirajući prvi zračni most izmežu Sjeverne Afrike i Španjolske. Prebacuje kojih 20.000 svojih vojnika na Poluotok i započinje Ustanak Narodnog Oslobođenja, čiji su ideali bili: “obrana kršćanske civilizacije i domovine; uspostava reda i zakona; poboljšanje situacije radnika i nižih klasa; širenje nacionalne kulture i odbacivanje marksističkih i komunističkih doktrina. Vratila je Španjolskoj njen tradicionalni religiozni smisao, poništavajući sektarsko i masonsko djelovanje Republike”.

Ali komunisti nisu htjeli tako lako predati vlast. Upravo na današnji dan događaju se scene koje ih najviše karakteriziraju: da se zna što je bit komunizma: strijeljaju (!) Spomenik Srcu Isusovu u blizini Madrida koje se nalazilo na “Brdu Anđela” kojem mjenjaju ime u “Crveno Brdo”. Kraj spomenika je bila kapelica Vječnog Klanjanja Presvetom Sakramentu, u kojem je bilo petero klanjatelja. Prethodno su bili strijeljani iz mržnje prema vjeri njihovih progonitelja:

U samostanu kraj Spomenika instalirali su pritvor u kojem su strijeljali na desetine sumnjivih.

To je bio španjolski “građanski rat”, kako ga zove ljevica, i Ustanak Narodnog Oslobođenja kako su ga zvali pobjednici. Nešto što ljevica u Španjolskoj i cijeloj Evropi nikad nije zaboravila.

Ne zaboravi ni ti, i ne nasjedaj na bajke koje pričaju o povijesti.

Milenko Bernadić/Croative.net

Komentari

Milenko Bernadić

KAKAV CINIZAM! Španjolski predsjednik čestita Ramazan, a za Božić: „Sretni praznici!“

Published

on

Socijalist Pedro Sánchez nije predsjednik ni na demokratski način, preko direktnih izbora: naime, došao je na vlast prije malo više od pola godine opozivom u Parlamentu nakon sudske presude za jedan slučaj korupcije vezane za dotadašnju vladu. Međutim, iskoristivši rupu u zakonu, nije sazvao nove izbore, već došao na mjesto Predsjednika sa svojih 85 zastupnika (od ukupno 350), uz pomoć zastupnika ekstremne ljevice i separatista. Drugim riječima, prodaje državu radi svoje koristi. Nešto što nam nažalost nije nimalo nepoznato.

No, pitanje je da li će država uopće izdržati do idućih redovitih izbora 2020. Samo nekoliko dana nakon dolaska na vlast, Sánchez se tajno sastao sa Sorosom u predsjedničkoj palači – susret o čijem sadržaji mediji nisu informirali. Nisu ni mogli, ali nisu ni trebali: odmah se saznalo o čemu su govorili, što se moglo i pretpostaviti: Španjolska je postala ogromna vrata za slobodan ulazu u Evropu, bez vize, bez kontrole tko si i što si. Skoro 60.000 ilegalnih inmigranata ušlo je u Španjolsku prvenstveno preko mora i brodovima Open Arms, Aquarius i sl. (tko ih plaća?).

Jer, znali smo koji je Sorosov program: promocija pobačaja – makar je teško da Europi to promoviraju još i više, jer su postigli skoro sve -, „gay brakova“, eutanaziju i masovnu migraciju. Svakako, uz rušenje kršćanske tradicije EUrope, ili bolje reći, onog što je od toga još ostalo.

I tko će platiti izdržavanje tolikih osoba koji u ogromnoj većini žive od donacija? Običan puk, koji radi od zore do zore, koji lako stiže od prvog do drugog u mjesecu, ali mnogo teže od drugog do prvog. Upravo to je prvi razlog pobune žutih prsluka u Francuskoj, i razlog zašto će Macron izdržati do maksimuma prije nego li napustiti stolicu: jer su ovi protesti upućeni protiv elite koja surovo vlada protiv svih evropskih naroda.

No, zadnje skidanje maske pokazuje Sánchez upravo danas: u stanju je čestitati Ramazan, a ne Božić. Umjesto toga, želi “sretne praznike”, i sa više “jednakosti, pravde i napretka”.

Rekao bih da su ovi ljudi neprijetalji ne samo Europe, nego i duše europljana. Nismo li u stanju zbaciti ove ljude sa njihovih ugnjetavačkih mjesta… postati ćemo robovi i stranci u rođenim zemljama.

Stoga… Sretan Božić, i obuci se u žuto, čeka nas teška 2019, da te ne lažem…

Milenko Bernadić

Komentari

Continue Reading

Milenko Bernadić

Spektakularni uspon španjolske “ekstremne desnice”. Kako primjeniti recept?

Published

on

U nedjelju 02/12 bili su regionalni izbori u najnapučenijoj španjolskoj oblasti, Andaluziji, vrlo značajni zbog moguće ekstrapolacije rezultata na ostali dio zemlje.

Ta regija je tradicionalno – od početka demokracije nakon dokiranja Frankovog režima 1978. – glavno uporište španjolske socijalističke partije (PSOE), uvijek na vlasti bilo apsolutnom, bilo relativnom većinom u paktovima sličnog kroja.

Međutim, neviđena korupcija, ideološko sektarstvo te veliki broj ilegalnih imigranata koji je počeo nadolaziti na španjolske obale uz raširene ruke predsjednika Pedra Sanchez, također socijalista koji je došao na vlast ne preko izbora, nego opozivom u Parlamentu uz podršku separatističkih i ekstremno lijevih partija – kojima faktički prodaje državu da bi on ostao na vlasti – doprinijela je snažnom ulasku partije “VOX” (glas na latinskom) u institucije.

Dobiti 12 od ukupno 109 zastupnika u Parlamentu može ne izgledati previše, ali jest jako značajan ulazak u institucije ako se uzme dotad pretpostavljeni predominantni mentalitet andaluzijaca. Međutim tih 12 zastupnika u principu može omogućiti stvaranje nove ne socijalističke vlade.

Koji su glavni prijedlozi ove partije koju sustav karaktezira kao “ekstremna desnica”? Riječ je o najnormalnijim mogućim prijedlozima, kao što čitaoc može pretpostaviti: vratiti ilegalce odakle su i došli, zaustaviti islamizaciju zemlje, bitno spustiti poreze štedeći preko pojednostavljenja presložene španjolske administracije. Osigurati sigurnost na ulicima, podržati obitelj i štititi život, zaustaviti ideologiju gendera, pozvati se na kršćanske korijene i identitet Španjolske. Stvarati mentalitet zasluge, uskratiti donacije onima koji ne doprinose društvu.

Drugim riječima: doveli su na nivo politike ono što obični ljudi govore (i jadikuju) u kavanama i kod kuće. Postali su doista glas bezbrojnih žalbi izraženih u društvenim mrežama.

I onda: rezultat je bio nevjerojatan, iznad svakog očekivanja. Ekstremna ljevica, i ne samo ekstremna: više nego bijesna; predlaže ilegalizirati VOX, ali to je nemoguće. Ne mogu ih uhvatiti niti u jednom do njihovih nekorektnih prijedloga… jer u biti svi prijedlozi su savršeno “normalni”, i partija izaziva pravi socijalni preporod, i skoro rekli bismo novi modni trend.

Ali tko su glavni lideri VOX-a?

Santiago Abascal, negdašnji član narodne partije (nešto kao HDZ), koju napušta nakon mlitavosti i neprincipijelnosti iste. Kao mladić od 24 godine prkosi terorističkoj organizaciji ETA i zauzima mjesto općinskog poslanika unatoč izričitim prijetnjama smrću. Ovako je preuzeo službu u svoje vrijeme, usred napadaja radikalnih baskijaca. Općina nije imala za shodno staviti policiju na raspolaganje i osigurati uobičajen postupak preuzimanja dužnosti. Drugim riječima, ETA se ponaša kao čisto mafijaška organizacija koja silom nameće svoj modus operandi i u biti svoju politiku:

[Video uspostavljanj općinske vlasti uz proteste proetara]

Abascalov otac je 1981. primio izričitu prijetnju smrću od ETE, putem pisma koji prenosimo. U istom se navodi:

“Gosp. Abascal, prije izvjesnog vremena primili ste naše pismo u kojem Vam je traženo 10 milijuna peseta kao ekonomski doprinos borbi Baskijskog Naroda.

Do sada nemamo vijesti o spomenutom predmetu.

Pišemo Vam ponovno za priopćiti da imate zadnji rok od 15 dana stupiti u kontakt sa Gosp. OTXIA u baskijskim okruženjima San Juan de Luz, Biarritz ili Bayona za zadovoljiti našu ekonomsku molbu.

Isti rok je dan drugim kapitalistima koji se poput Vas uzdržavaju izvršiti suradnju.

Nakon isteka roka početi ćemo sa eliminacijom, što do sada nismo učinili jednostavno iz političkih razloga.

Na koncu Vas upozoravamo da nemamo nikakve teškoće za doći do Vas.

Euskadi, 3. Lipnja 1981.

SOCIJALISTIČKA BASKIJSKA VOJNA ORGANIZACIJA NACIONALNOG OSLOBOĐENJA (Na desno žig ETE; dolje revolucionarni poklici na baskijskom jeziku “Živila Socijalistička Baskija”, “Živjela Slobodna Baskija”, “Baskija i Sloboda”)

Jose Antonio Ortega Lara, državni službenik u pritvorima. 1996. bio je otet od ETE i čuvan u iskopanom podzemnom skloništu kroz 532 dana. Oslobođen 1997. Podrum je imao 3 m duljine, 2,5 širine i 1,8 visine. Osniva VOX 2014.

Ignacio Garriga, mulat porijeklom iz Ghane i Portugala. Veliki zagovornik borbe protiv ilegalne imigracije. Apsurd je reći da je VOX “ekstremna desnica” koja ne zna cijeniti bilo kojeg pristojnog čovjeka koji poštuje zemlju u koju dolazi.

[Garriga: Prvo Španjolska. Dolje: Plakat kojim ga predstavlja ljevica]

Alicia Rubio, profesorica u srednjoj školi koja se pobunila protiv nametanja rodne ideologije. Autorica knjige “Kad su nam zabranili biti žene… i proganjali vas jer ste muškarci”. Zbog toga – tj., jer je napisala knjigu pobune protiv političke korektnosti – članovi ekstremne ljevice su je dočekivali psovkama i prijetnjama ispred škole u kojoj je radila. Da, živimo u vremenu cenzure. Netko će reći da je i prije postojala cenzura. Da, nije se mogla tiskati pornografija napr. Danas to može, ali ne može ovo drugo. Danas se cenzuriraju dobre knjige, u tome je razlika.

[Antife sabotiraju predstavljanje knjige Alicie Rubio. Zar nisu oni branitelji “slobode”? Biće za pornografiju i tome slično.]

U redu, imamo dovoljno elemenata za donijeti sud o ovom političkom projektu. Sad dolazi bitno pitanje: koji je razlog uspjeha ove partije? Sažeti ćemo odgovor: jer se odvažio reći glasno i jasno ono o čemu se ljudi žale samo prko WhatsAppa i drugih mreža. I nije se zaustavio samo na žalbi, već izlazi sa konkretnim i logičnim prijedlozima.

Jedan od prvih razloga jest otvoreno suprotstavljanje masovnoj ilegalnoj inmigraciji i islamizaciji. Bez dlake na jeziku: rekao je glasno ono što toliki misle. Plus ostale logične mjere: podrška obitelji (Španjolskoj su potrebna djeca domaćih, ne robovi), smanjenje birokracije i poreza koji idu po pravili po leđima upravo onih koji rade ili vode manje ili srednje obrte.

Ali glavna crta iza svega toga jest: izrazito antisustavna i antiglobalistička partija. Počinje još jedna pozitivna revolucija u Europi, ovog puta u Španjolskoj.

No, sad se trebamo posvetiti onom glavnom: što sa Hrvatskom? Kako primjeniti neke od ovih “izuma” i procesa koji počinju uzimati maha u Europi?

Mislim da ta alternativa također već postoji u Hrvatskoj, makar u klici. Ali u klici ogromnog potencijala koji ne može znati za drugo osim za uspjeh. Radi se o koaliciji HKS-Hrast, u čije ime je neki dan izjavio Zekanović (u Croative.net: Svi Bannonovi ljudi u Hrvatskoj): “Ljevica i desnica su davno izgubili smisao, danas se vidi da postoje političke snage koje se bore za suvernost naroda, a s druge strane su globalisti koji se bore za interese krupnog kapitala i društvo bez identiteta. Želim biti na strani suverenista koji se bore za nacionalne države i narod”, i: “Moram naglasiti da Hrast osim suverenističke ima i kršćansku komponentu”.

Samo takvim jasnim i politički nekorekntim nastupom može se izazvati potrebni interes i kompromis. Kao što vidimo u praksi, ta alternativa mora imati duh Salvinija, Orbana, VOX-a… Već tradicionalna (i smrtno dosadna) dikotomija HDZ i SDP nije u stanju doprinijeti kulturnom preporodu. Svakako ni novi eksperimenti poput Mosta. Interesantno, ove su partije nekako iznikle na sinkronizirani način: Macron u Francuskoj, Građani u Španjolskoj, Most u Hrvatskoj. Radi se o ljuskama bez srži. Konstrukcije bez duha koje ne mogu zagrijati i koje maksimalno mogu trajati jednu deceniju, bez sočnog ploda.

Samo takav nastup može zagrijati i privući dobrovoljce za takve projekte. Jer, Hrast i slični njemu neminovno će morati hitno izgraditi dobro organiziranu mrežu dobrovoljaca koji će iz polja i sa asfalta iz svakog kuta voditi antiglobalastičku revoluciju kršćanskog zvuka potrebnu Hrvatskoj i njenoj bliskoj okolini. Kad mogu drugi, zašto ne i mi?

Hrvati moraju biti zvijezde u nečem mnogo važnijem od sporta. Ima barem stoljeće da želimo biti “kao Zapad”. Zašto jednom ne oponašati nešto izvana što doista vrijedi?

Milenko Bernadić   Foto: The Guardian

Komentari

Continue Reading

Milenko Bernadić

Uništenje Austrougarskog Imperija, negativno povijesno iskustvo. Kuda danas, Hrvatska?

Published

on

Kapitulacija Njemačke i Austrougarske u prvom svjetskom ratu potpisana je u jedanaest sati, jedanaestog studenog (jedanaestog mjeseca) prije točno sto godina, 1918. 11+11+11=33, broj masonskih stupnjeva.

Time se izrazila pobjeda masonerije nad kršćanskim imperijem Austrougarske, u ratu koji se perfektno mogao izbjeći, ali kojeg su zapadne sile vođenje masonskim ložama zahtijevale pod svaku cijenu. Trebalo je uništiti stari poredak u Europi i započeti novu eru gdje će Parlamenat, tj. čovjek, biti vrhunski zakonodavac mimo Boga.

Cilj masonskih sekti bio je od samog početka uništenje evropskih monarhija i Katoličke Crkve. Već nakon buržoaske revolucije, vođene masonskim geslom: “Sloboda, Bratstvo, Jednakost” (sloboda: onako kako čovjek odluči, ne polažući nikome račun, a najmanje Bogu; bratstvo, ali gdje Bog nije Otac; jednakost koja se obećava, ali gdje će biti veći onaj koji ima moć i novac), Napoleon nastoji provesti u djelo antikršćansku zamisao: Papa Pavao VI je poslan u zatočeništvo u kojem i umire; napada se Rusija u nadi ukidanja carskog režima. Ali Napoleon bježi iz Rusije ponižen i pobjeđen do nogu, umire u izgnanstvu na Sv. Jeleni (sam Papa Pio VII mu je poslao svećenike korzikance da budu uz njega u smrtnom času), dok se Papa Pio VII vraća iz izgnastva pobjedonosno u Rim. Govorili su “Pio VI i posljednji, a sada ponovno tu je Papa u Rimu, trijumfalno dočekan.

Shvatili su: Crkva se ne može uništiti iz vana, potrebno je infiltrirati se iznutra i trovati je lažnim naucima koji će se pokušati ubaciti u njen krvotok. Nacrt za koji su ostavili koliko vremena bude potrebno; ono što se događa u Crkvi zadnjih desetljeća izgleda potvrđuje nakane prodora.

No, vratimo se našoj temi. Napoleon ne uspjeva uništiti Austrougarski Imperij, koji se oporavlja i jača, ali to uspijevaju zapadne sile sto godina kasnije, pobjedom u prvom svjetskom ratu.

Protivno onom što se danas lažno protura, Austrougarska nije bila tamnica naroda. To je bio katolički imperij u kojem su mirno suživjeli Austrijanci, Mađari, Slovenci, Hrvati, Česi, Slovaci… Problemi su postojali, imali su svoje nesloge i previranja, ali postojala je jedna ideja iznad svake pojedine nacije: više nego ideja to je bila Katolička vjera, koja je plemenito držala u jedinstvu narode inače podijeljene zbog nacionalnih i govornih razlika.

Izuzetnu sliku ovoga o čemu govorimo predstavlja 23. euharistijski međunarodni kongres koji se održao u Beču, (naslovna slika gore) u nedjelju 15. rujna 1912.

‘U prisustvu Kralja nad kraljevima, meni se ne može odati počast’

500.000 duša došlo je sa svih strana Imperija, svečeno obučena za izvanrednu priliku čašćenja Boga Isusa Krista. Ali, uslijedila je ne mala neprilika: sastalo se nebo sa zemljom od prekomjernog pljuska. Do te mjere da organizatori predložiše Caru Franji Josipu odustati od svečane procesije. “Nikako, odgovori katolički car. Ti su ljudi učinili veliki napor za doći do Beča iz svih strana carstva, i ono najmanje što možemo učiniti jest da svi zajedno odamo dužnu čast Bogu”. I procesija se održala, koju je zadivljeno prenio dopisnik engleskog Tableta. Uz strahopoštovanje predočio je sve što se događalo, izvjaštavajući kako su tolike ljudi, žene i djeca, u misnoj i svečanoj narodnoj odori častili kao jedan Presveti Oltarski Sakramenat. “Vojnici su htjeli da nakon pozdrava Presvetom, pozdrave i svog Cara, na što im je Franjo Josip zapovijedio: ‘U prisustvu Kralja nad kraljevima, meni se ne može odati počast’. I vojnici su poslušali.”

[Tirolci u procesiji, nose uz svo dostojanstvo križ sa Kristom Kraljem. Dolje, nasmijani mladići na Susretu Mladih u Rio de Janeiro, 2013. Nose križ bez Raspela. Protestanti ne treba da se nelagodno osjećaju]

Ovo je krasna slika moralne, vjerske i kulturne veličine onog Imperija u kojem je učestvovala na svom mjestu i Hrvatska i hrvatski narod. To je ono isto carstvo za čije održanje se borio Ban Jelačić 1848 protiv liberalnih revolucionara u Mađarskoj. Onaj isti Jelačić kojem je Petar Petrović Njegoš poslao 2.000 crnogorskih vojnika u isti pohod iz solidarnosti borbe protiv pobunjenika i sa “bratjom Hrvatima”.

Tajne službe ubijaju okrunjene glave i predstavljaju to kao samoubojstvo

Skraćujemo. Takvo carstvo ondašnji – niti sadašnji – Zapad nije mogao voljeti. Moralo je biti uništeno, i u tu svrhu je potpomognuta teroristička organizacija Crna Ruka… ali iz Francuske, ne iz Rusije. Rusiji, u procesu modernizacije i napetoj borbi protiv boljševika nije mogao odgovarati sveopći rat. Ali i ruski car je trebao biti konačno svrgnut. Car Franjo Josip bio je emotivno potresen prvo navodnim samoubojstvom njegovog sina – samoubojstvo koje se predstavljalo kao očajnički čin nakon ubojstva njegove drage; nešto poput Romea i Julije – ali koje je prema naknadnim povijesnim istraživanjima bilo izvršeno, tj. ubojstvo, od francuske tajne službe. Kao što je i njegova žena, popularna Sisi, bila ubijena od talijanskog anarhiste na samom kraju XIX stoljeća. Nakon svega toga, ubijen je u Sarajevu prijestolonasljednik Ferdinand.

Sveti Papa Pio X pokušava zaustaviti Cara, jer naslu.uje što se sprema…

Sveti Papa Pio X naslućivao je veliko zlo koje se spremalo za cijelu Evropu, i posebno za Austrougarsko carstvo, sekularni zaštitnik Katoličke Crkve. Velika je veza bila između Pape Pia X i Cara Franje Josipa. Kad je nakon smrti Pape Lava XIII na konklavi bio izabran liberalni Kardinal Rampolla, Franjo Josip je iskoristio pravo veta na izbor Pape i nije dozvolio da Rampolla – za kojeg je sumnjao da će podržati politiku liberalnih snaga, nauštrb Austrougarskoj – bude prolašen za Papu. Tako je bio naknadno izabran Pio X. Taj isti Papa je tražio od Cara da pod bilo koju cijenu ne uđe u rat; teroristi trebaju biti osuđeni, ali jednako treba izbjeći pošast koja se spremala. Po svoj prilici Papa je imao nakanu zaprijetiti Caru i izopćenjem, nešto preko čega Car nikako ne bi htio prijeći… ali Pio X je naglo obolio i umro u kolovozu 1914. Postoje opravdane sumnje da je bio otrovan od promicatelja sveopće katastrofe.

I uslijedio je rat. I Carstvo uništeno. I ruski car ubijen, sa svom obitelji. I boljševici dolaze na vlast. I komunizam dolazi do granice Poljske, gutajući Ukrajinu. Staljin nakon nekoliko godina zatire svaki mogući otpor u Ukrajini gladomorom, koji je odnio kojih deset milijuna života. Zahtijevana je neshvatljiva ratna odšteta Njemačkoj, koja doprinosi dolasku nacista na vlast.

Hrvati prelaze iz katoličkog carstva u sekularnu Jugoslaviju

U Europi se pojavljuje uvjerljiva alternativa liberalnim i komunističkim strujanjima: to je bio Musolinijev fašizam i Hitlerov nacizam. Ogroman ekonomski napredak kojeg eksperimentiraju toliko Njemačka koliko Italija pod vodstvom spomenutih snaga doprinosi stvaranju ustaškog pokreta u Hrvatskoj. Ali nije više katolička vjera dominantna koncepcija koja se ustoličuje u Europi koja protestira pred surovošću liberalizma i divljanjem komunizma, već nacionalno veličanje lišeno transcedencije. Vjera umjesto da bude vodilja nacije, postaje slugom nacionalnog pitanja. Ali vjera ne može biti sluga političkog projekta, već ovaj ako nije utemeljen na nadnaravnoj dimenziji koja daje vjera u Isusa Krista, nužno vodi u propast i nezadovoljstvo.

Jednako i nova Hrvatska. I ona je u krajnjem slučaju dalji plod raspada Austrougarske, jer ipak pripada povijesno posljedičnom gibanju zadnjeg stoljeća. Koncepcija današnje Hrvatske je koncepcija moderne, zapadne države. Poimanje prema kojem ono što odluči Parlamenat, to je dobro i tako treba da bude. Ako se danas kaže “bijelo”, svi ćemo reći “bijelo” jer tako kaže ljudska vlast. Ako to isto sutra bude nazvano “crno”, jednako ćemo prihvatiti jer jednako je donešeno od vrhovnog autoriteta čovjeka. Ako je danas “brak” sve moguće sjedinjenja dvaju osoba; ako je nečiji spol već prema onom što taj isti (danas) osjeća, takav će i biti. Ako odobrimo da nerođeno dijete može biti ubijeno, tj. da trudnoća može biti “prekinuta”, tako će biti i tako je “dobro”, jer to je odlučio Parlamenat, čiji autoritet je iznad svega. Također iznad Boga, ako takav uopće postoji. I ako postoji, bit će sveden samo na privatnu sferu.

Strukturalna ranjivost Hrvatske posljedica njene bitne sekularne koncepcije koja zaboravlja svoje kršćanske korijene

To je koncepcija u biti jakobinske države pod čijim režimom se nalazi i današnja Hrvatska. Države koja više ne pripada katoličkom carstvu, već EU u kojoj je izgubila de facto svoju neovisnost. I ta država, Hrvatska, tone kao što tonu i sve druge države EU, osim malog broja centralnooeuropskih. Država koja nije u stanju zaštititi svoje gospodarstvo, svoju mladost koja – također sekularizirana i opijena jakobinskim vrijednostima – odlazi tražiti “kruha po svijetu”. To je, koliko možemo konstatirati, ista karakteristika koja se ponavlja već od prve Jugoslavije – 250.000 Hrvata u ono vrijeme ode samo u Argentinu; da ne govorimo o ostalom -, onda egzodus druge Jugoslavije, pa onda iz moderne Hrvatske i BiH. Nešto veliko je nedostajalo u sva ova tri glavna perioda za Hrvatsku!

Moj je stav, i mislim da je potvrđen sociološkim opažanjem i konstatacijom, da je strukturalna ranjivost Hrvatske posljedica njene bitne sekularne koncepcije koja zaboravlja svoje kršćanske korijene i ustave. Bez toga Hrvatska i Hrvati se rasipaju, i beznadno trpe, kao što se može konstatirati.

Ali pogledajmo našeg velikog susjeda, Mađarsku. Prije desetak godina počinje Orbanova revolucija. U mađarski ustav se unosi eksplicitna referencija na kršćansku tradiciju i identitet. Ne znači to da su Mađari, ili bilo koji građanin slične državne konstitucije, obavezan ići svake nedjelje na misu, ili nešto slično. Ne, nitko ne može vjerovati na silu. Ali je od sudbonosnog značenja da se jedna država postavi na takvom temelju u kojem njena kršćanska ideja ne može doći u pitanje. Da će se zakoni koje bude donosila nadahnjivati na toj tradiciji i da će je poštivati. Za opće dobro.

I mi vidimo da naš sjeverni susjed funkcionira, i iz dana u dan dobiva sve veću važnost u cijeloj Evropi. Ima velike neprijatelje, ali se drže na nogama, hrabro koračajući naprijed izazivajući pozitivnu zavist kod mnogih europskih građana, žrtve bešćutnog političkog kruga koji ih bezobzirno satire.

Primičemo se glavnoj poruci ove sažete dizertacije. Hrvatski Sabor je 1712 poslao prekrasnu poruku mađarskom kralju: “Niti silom, niti osvajanjem želimo se ujediniti s Mađarima, već po našoj preslobodnoj volji podvrgavamo se mi sami, ne kraljevstvu (Mađarske), nego njenom kralju.”

Ovom izuzetnom porukom potvrđuje se hrvatska neovisnost, ali i njena spremnost za biti jedno s projektom i idejom koji vrijede truda i može dati roda.

Hrvatska ne može opstati sama. Gutaju je. I, ako je istina da treba biti s nekim – a istina je, što nije teško vidjeti – zašto ne u krugu sa našim velikim susjedom, “kraljem” Orbanom, prijateljem koji zaslužuje najbolju suradnju? Hrvatska politika treba ostaviti dekadentnu liniju Pariza i Londona, i okrenuti se Budimpešti i Varšavi.

Oni koji sada s njom vladaju, to ne žele. Ali Hrvatska i Hrvati trebaju novu revoluciju, u boji stare i nepromjenjive. Revoluciju koja mora izrasti iz njenih korjena. I tu svatko od nas može učiniti više nego što može zamisliti. To je tvoje poslanje danas.

Poveznica za XXIII euharistijski kongres u Beču, 1912: Tradition in Action

Milenko Bernadić

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno