Connect with us

Ivica Ursić

BESPLATNI ZAGRLJAJI

Published

on

Sjećam se … kao da je jučer bilo.

Split.
2009.g.
Veljača. 
Petak 13-ti. 
Negdje oko podne. 
Na mjestu gdje se susreću Marmontova i Riva. 
Nekoliko mlađih osoba s transparentima u rukama. 

Prosvjedi? Maškare?
Ne!

Besplatni zagrljaji.

Tko god je prošao mogao je zastati i dobiti besplatni zagrljaj. 
Ljudi su s nevjericom promatrali. 
S podozrenjem. Sumnjičavo. Oprezno. 
A onda su neki učinili korak prema grupi mladih. 
I zagrlili su se. 

Negdje oko podne. Na petak 13-ti. 
Jučer.

A danas? 
A sutra?

Možda se pitate što ova crtica sa splitske Rive, koju je tog petka, daleke 2009. godine, tako uredno čistila bura, ima veze s ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku?

Malo strpljenja molim.

Gospođa Rosemary priča kako je prije nekoliko godina susrela mladića kojemu je dijagnosticirano, prije dvije godine, da je HIV pozitivan i sada je bio hospitaliziran u uznapredovalom stadiju AIDS-a.

Mladić se je zvao Mark. Ona ga je u više navrata posjećivala, ali tog jednog dana Mark je bio posebno slabo. Priča gospođa Rosemary, da kada su se zajedno pomolili i kada se je ona spremala otići, Mark je digao svoj pogled prema njoj, suze su mu potekle niz lice i tiho je prozborio: „Je li vas strah zagrliti me na trenutak?“

Bio je to jedan od najdragocjenijih zagrljaja u mojem životu, svjedoči gospođa Rosemary.

Gubavci su za Isusovog zemaljskog života morali izvikivati: „Nečist, nečist!“ i morali su stajati podalje od nezaraženih, živeći uglavnom po katakombama ili na grobljima. Ljudi su im ostavljali hranu, ali ih nitko nije dodirivao. (Sjećate li se filma „Ben Hur“?)

Ovonedjeljno čitanje evanđeliste Marka govori o susretu Isusa s gubavcem koji je jako sličan ovom susretu gospođe Rosemary s mladićem oboljelim od AIDS-a.

“I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube i očisti se.”

Gospođa Rosemary priča da bi bila najsretnija osoba na svijetu da je mogla izliječiti Marka. Njezine ruke su bile pune sućuti za bolesnog mladića i u jednom trenutku joj je kroz glavu prošla pomisao da možda grleći ga, kada su ga svi, pa i njegova obitelj, napustili ona u biti uistinu iscjeljuje Marka.Suosjećanje u, od Boga danim, emocijama postaje duhovno iscjeljenje čak kada i nismo u stanju tjelesno ozdraviti neku osobu.

Na trenutak zastanimo i promislimo koliko je danas ljudi oko nas kojima je duhovno iscjeljenje toliko potrebito. Nisu svi ti ljudi ni gubavci kao u Markovom čitanju, a ne boluju svi ni od AIDS-a kao u priči gospođe Rosemary. Mnogi od njih su teško bolesni, ali bez vidljivih vanjskih znakova.

U Isusovo vrijeme, zadaća svećenika je bila proglasiti osobu koja je oboljela od gube – nečistom.

Ja se često nađem u situaciji kada moram dragim ljudima donijeti jako loše vijesti kada je u pitanju njihovo zdravlje. Ponekad je gore drugome priopćiti takvu vijest nego sam podnijeti neku bol.

Jedina molitva koju je moguće u tim i takvim trenucima moliti jest: „Bože pomozi! Ali neka bude volja tvoja!“

Mi nažalost teško preko usta prevaljujemo ovu drugu rečenicu. 
Prvu svakako, ali drugu jako rijetko.
Skoro nikako.

Dr. Leslie Weatherhead u svojoj knjizi „Božja volja“ govori o tome da Bog ima tri želje.

Bog ima prvotnu želju da mi na ovome svijetu živimo cjelovit, sretan i zdrav život. To je bila Božja želja i namjera za nas od kada smo rođeni. Život je dar kojeg nam je Bog podario. Svakome od nas.

Druga Božja želja je ona u određenim okolnostima. Mi smo stvoreni u slobodi svojih vlastitih želja i okolnosti koje nas okružuju u našim svakodnevnim životima. Kada ne bi tako bilo mi ne bismo bili ništa drugo nego obične lutke na koncu i Bog bi bio veliki lutkar koji manipulira s nama, štiteći neke ljude od opasnosti i ubijajući druge u prometnim nesrećama i prirodnim katastrofama.

Ali tako Bog ne djeluje. Bog nam daje slobodu izbora kako bi naši životi imali smisao i kako bismo preuzeli na sebe odgovornost.

Mi pojma nemamo koje su okolnosti nekome od nas donijele dijagnozu tumora. Mi pojma nemamo zašto je onaj gubavac dobio gubu. Mi danas, zahvaljujući znanosti polako otkrivamo uzroke moderne gube zvane rak.

Dr. Weatherhead nastavlja i spominje treću Božju želju, a to je njegova konačna želja, njegova konačna volja. Ona se u konačnici uvijek ostvaruje i zato Isus i ozdravlja gubavca.

Mi koji vjerujemo u život vječni, mi vjerujemo da će i osobe kao onaj oboljeli mladić o kojemu priča gospođa Rosemary, kao i svi oni teški bolesnici koje mi osobno poznajemo, a koji se bore sa svojom bolešću ili koji su od nje umrli, u konačnici – biti dobro. Njihova tijela prestaju živjeti na ovome svijetu i u ovome životu, ali njihove duše žive vječno.

Dakle u konačnici uistinu uvijek je po Božjoj volji.

Samo je pitanje vjerujemo li mi da je Božja volja za nas uvijek ono najbolje, pa makar u određenom trenutku mi to ne mogli razumjeti?

“Hoću“, odgovara Isus gubavcu, „budi čist!”

Isus je ušao u rizik i sam se zaraziti gubom i tako postati ritualno nečist, a sve da bi podigao ovog gubavca i iscijelio ga.

„I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj , nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“

Ljude oboljeli od gube trebao je pregledati svećenik i on je trebao objaviti da su zdravi, da su čisti, prije nego su se mogli vratiti normalnom životu u zajednici. Trebali su po Mojsijevom zakonu žrtvovati janje zajedno s brašnom koje je pomiješano s maslinovim uljem. Konačno iscijeljeni čovjek se je mogao vratiti među ljude i slaviti Boga na sav glas.

U Markovom Evanđelju dalje stoji: 

„Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.“ (Marko 1, 45)

Isus je bio Židov i on se je držao zakona koji su propisivali određenu proceduru, ali ovaj primjer nam pokazuje da ljude ništa nije u stanju zaustaviti kada žele svjedočiti što je Bog za njih učinio.

Ja sam u svojem životu došao u napast pomisli kako je Božja volja da ja patim. Priznajem. Moja je vjera u Božji plan za mene bila slaba. Ali tijekom svoje patnje došao sam do spoznaje da Bog koji šalje svog sina jedinorođenca da bude na križ razapet kako bih ja bio otkupljen ne želi moju patnju. Naprotiv, On moju patnju uzima na sebe i nosi je na križ.

Jer kakav bi to bio Bog Ljubavi i Milosrđa kada bi nam dao život samo kako bi nas kaznio s gubom ili tumorom ili AIDS-om ili potresom?

I ako taj naš život ne bi bio ispunjen smislom i ako u njemu ne bi postojao poziv na služenje i na ljubav prema svome bližnjemu i ako bi taj naš život bio samo nekakav test kojeg bismo trebali položiti ne bi li ušli u Raj, zašto bi nas onda naš nebeski Otac uveo u rizik da padnemo na tom ispitu?

Ako je to uistinu tako, onda bi nas Bog sve stvorio u Raju, pa tog rizika ne bi ni bilo.

To je jednostavno stvar zdrave logike, zar ne?

Ali Isusova istina je razvidna baš u ovoj priči s gubavcem.

Ja želim, poručuje nam naš Bog, da ti budeš zdrav. 
Ja sam došao da ti imaš život i to život cjelovit. 
Moja je želja i volja da ti podarim Kraljevstvo nebesko, da živiš cjelovit život sada na ovome svijetu, a onda u vječnosti. I to ti je dar, kojeg ti u svojim rukama donosi iscjelitelj koji se zove Isus Krist.

Međutim kada okolnosti postanu takove da se fizički život ne može više nastaviti na ovome svijetu, ruka nas Božja dodiruje i u smrti Bog nas prima natrag u svoju vječnu volju.

Baš ta realnost čini sve naše patnje smislenima i održava nas u našoj ljubavi prema Bogu. 

Uistinu jednog dana mi ćemo pronaći lijek za AIDS. Naravno mi ćemo pronaći čak lijek i za rak. Mi ćemo podizati ljude, podizati ćemo ih iznad okolnosti bijede i zla, rata i nevolje, iznad patnje i apatije, ali ćemo biti u stanju jedino iscijeliti naše ranjene duše kada dopustimo da do njih dopre Kristov dodir, koji će sve promijeniti.

Reče netko da „Krist nema ruku do li naših kojima obavlja posao na ovome svijetu“.

Možda to zvuči na prvu pomalo pojednostavljeno, ali je jako duboko. Sućut je naša zadaća kao kršćana. Na nama je pokazati milosrđe i ljubav, na nama je donijeti pravdu i mir, kako u našem narodu tako i svakom čovjeku.

Guba nije danas problem koliki je bio onih dan dok je Isus hodio ovom zemljom. 

Bogu hvala! Ali nama ni danas ne treba ništa manje Kristovog iscjeljenja kao i onih dana.

Kada je Bog u početku stvorio sve na ovome svijetu i kada je stvorio čovjeka, Bog nam je vjerovao. Dao nam je vlast nad svime što je stvorio. Ali mi smo se ponijeli kao loši gospodari. Zato je potreba za iscjeljenjem tako velika. Potreba za iscjeljenjem naših međuljudskih odnosa, za otklanjanjem bijede, za izlječenjem različitih teških bolesti, za zaustavljanjem zagađenja, za prestankom ratova i zločina.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ali jedna činjenica ostaje – Bog nam još uvijek vjeruje da smo u stanju riješiti sve te probleme.

Kroz nekoliko tjedana ući ćemo u Korizmu i prići ćemo bliže Kristu na križu.

Zamislimo prizor u kojem skeptik stoji u podnožju križa i pita:
„Što je sada, Isuse, sa svim onim što si učinio?“
A Isus odgovori: „Moji će učenici nastaviti!“
„A što ako oni ne uspiju? Ako te iznevjere, Sine Čovječji?“ skeptik će podrugljivo.
„Ja drugog plana nemam.“ uzdahnu Isus.

I zatim umre.

Mi smo jedini Isusov plan koji treba osloboditi ovaj svijet od gube, od bolesti srca, uma, duše i tijela, koje nas priječe biti cjeloviti u Kristu. I kao što je gubavac ozdravio i kao što je uvelike propovijedao i razglašavao, isto tako i mi moramo govoriti svakome o svome Spasitelju koji nas dodiruje i koji nas iscjeljuje.

Bog nam nije podario život, jer nije znao što bi drugo učinio. Naš život nije nekakav test na kojem prolazimo ili padamo. Naš život je dar, dar kojeg trebamo živjeti u punini. U punini u kojoj mi bivamo Krist jedni drugima ako preuzmemo na sebe rizik dodira, ukoliko postanemo odgovor nečijim molitvama, ukoliko kročimo kroz ovaj život u suglasju s Božjim nakanama. Mi smo Božji jedini plan i ukoliko ne ponesemo svoj križ i ukoliko ga ne budemo slijedili onda ćemo morati na kraju života, na ovome svijetu priznati, da smo iznevjerili onoga koji nas nikada nije iznevjerio.

I na kraju moram se vratiti na dno Marmontove gdje se ta ulica susreće s Rivom. U veljaču 2009. U taj petak. 13-ti.

Mladi su nas pokušali poučiti da jedan besplatni zagrljaj nepoznatoj osobi možda ne će ozdraviti tu osobu od neke njezine bolesti, ali sigurno može njezin dan učiniti cjelovitijim. 
Bog nam je sve dao kako bi smo sve to podarili drugima kao što je to on podario nama.

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno