Connect with us

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

Objavljeno

- datum

“Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća. Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.“                                                                                     – Vjekoslav Klaić

Deklaracija – povijesna prekretnica

Ovih dana Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. U drugoj polovici 1960-ih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika makroposrednika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), nepostojanje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika izazvali su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava Hrvatske – piše prof. Artur Bagdasarov na HKV-u.

Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili su u časopisu Jezik protiv gaženja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga miješanja djelatnika općila (medija) u tekstove izvornika… i sl. U Zagrebu 9. ožujka 1967. godine uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima.

U povjerenstvo Upravnoga odbora MH-a ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko

Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.)

Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ-a iz 1963. godine i predlože neke izmjene. Poslije duge rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je prihvaćen. Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.).

Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz opasku da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. U njoj se je tvrdilo da se ne ostvaruje rezolucija Novosadskoga dogovora iz 1954. godine o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak materinskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga “državnoga jezika”, pri čem u ulozi “državnoga jezika” nastupa “srpski književni jezik”. Taj se “državni jezik” preko administrativno-upravnoga aparata, općila (medija), porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoga zakonodavstva, diplomacije i političkih organizacija nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se je, po mišljenju autorā Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska jezična zajednica je tražila jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnlingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju zahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Deklaracija je osuđena od komunističke vlasti, a mnogi su njezini potpisnici partijski kažnjeni, izključeni iz Partije i izbacivane s posla.

Deklaracija – brana jugounitarizmu

Deklaracija je postala simbol etnojezičnoga otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu

Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: “Zvonimir, kralj hrvatski”. U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: “Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik”, a u Istarskom razvodu iz 1275.: “pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim”.

unitarizmu koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine. “… Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno.” (Stjepan Babić, Deklaracija – međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.) Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u jednu nerazdvojevu etnolingvokulturnu cjelinu. Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: “Zvonimir, kralj hrvatski”. U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: “Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik”, a u Istarskom razvodu iz 1275.: “pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim”.

Istarski razvod, 1275. – 1395.

Hrvatskim Ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno je određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu hrvatski jezik 1. rujna 2008. godine dobio je u međunarodnoj knjižničarskoj klasifikaciji posebnu šifru ISO 639-2 kao zaseban jezik s vlastitom etnolingvokulturnom samoupravom (autonomijom) za Hrvatsku. Hrvatski jezik je priznati jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama svijeta izučava odvojeno od bilo kojega drugoga, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.

Ali, vrijedi podsjetiti da i sada postoji internacionalna skupina društvenih djelatnika i dijela

Opskurna manjina i tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika

Jedana radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti njegovo samostalno postojanje, pravo na vlastiti etnolingvonim i posebni razvitak u Hrvatskoj. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Upravo u Deklaraciji se govori o “pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama”. Jugoslavenski jezični unitarizam stalno uzbuđuju javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unošenjem pomutnje i nestabilnosti u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i svatko razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka (procedura), ustanovljenih ustavom. Uzgred budi rečeno da riječ demokracija (grč. δημοκρατία – dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači ‘vlast naroda’, od δῆμος (dēmos) – ‘narod’ i κράτος (krátos) – ‘vlast’. Manjina na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini državljana nametnuti zamisao (koncepciju) povratka na staro, na tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji lingvonacionalizam, a u zadnje vrijeme i za lingvoekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national ‘narodni’, a ova od imenice nation ‘narod’ te dalje od latinskoga natio ‘rođenje, podrijetlo; pleme, narod’ i još dalje od glagola nasci ‘rađati se, potjecati, voditi podrijetlo’. Valja još jednom napomenuti da se je Jugoslavija raspala još 1991. godine, a od 22. prosinca 1990. godine hrvatski jezik predstavlja ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitinih sastavnica hrvatskoga istobita (indentiteta). Nakon referenduma u svibnju 1991. godine više od 90 % hrvatskih građana se je opredijelilo za samostalnu i neovisnu državu koja je u novom Hrvatskom državnom saboru usvojila Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Jezik Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba kao društveno-jezikoslovna pojava uplovila je ili mora uploviti u mirnije vode, u kojima nažalost u stalnim javnim raspravama ponovno i ponovno uzbuđuju etnojezične strasti, šireći u svijesti pojedinih ljudi nesigurnost na odabranom putu razvitka vlastitoga jezika. Jedan od sudionika Deklaracije, akademik Radoslav Katičić i knjizi Hrvatski jezik (Zagreb, 2013., str. 242.) piše: “Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.”

Deklaracija – nastavak hrvatskoga jezika

U uvjetima globalizacije i stupanjem u EU-u Hrvatskoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika sukladno prijedlogu Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća od 18. veljače 2016. godine (Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), a također usvojiti jezični zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna jezična odredba o njegovoj službenoj porabi. Za postojanje normiranoga jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i jezična politika, zaštita i regulativa, dakle vijeće za hrvatski jezik kao regulatorno središte ili tijelo pri Vladi i jezični zakon.

Nema više povratka na staro, nema opasnosti od tzv. SH/HS ili BCHS, ali ima od nas samih jer materinski jezik sve manje učimo, jer nam je draži sve češće engleski… Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije su alfa i omega razvitka društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.

Artur Bagdasarov

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Armenski trag kave u Europi

Objavljeno

- datum

 UZ 1. LISTOPADA  – Međunarodni dan kave      Ako ste u Armeniji u gostima, prvo što će vam ponuditi jest svježe kuhana crna kava. Kava je na armenskom surdž ili surč ovisno o zapadnoj ili istočnoj inačici armenskoga književnoga jezika. Kava je vrlo popularna u Armeniji. Ona je nezaobilazan užitak mnogih armenskih kavoljubaca. Piju ju na svakom uglu i u bilo koje vrijeme cijele godine.

Tradicija pijenja kave u Armenaca je još jedna prigoda za susret s bližnjima, za razmjenu vijesti i briga, čak i za gatanje. Iako kava u Armeniji ne raste, Armenci su pravi majstori u pripremanju napitka od kavenih zrna. Pili su kavu isprva pripadnici viših slojeva društva. Prema statistici u Armeniji potrašnja kave po glavi stanovnika iznosi prosječno tri i pol kilograma. Armenija uvozi približno više od deset tisuća tona kave, kavenih zrna i nadomjestaka za kavu – piše Artur Bagdasarov, prof. hrvatskog jezika iz Moskve.

Grant Sukiasjan, U kavani

Prema tvrdnjama nekih povjesničara, u 16. st. kavu su u Europu donijeli upravo armenski trgovci. Oni su prvi otvorili kavane u Londonu, Beču, Parizu i Pragu. Prva kavana u Londonu otvorena je 1652. god. u uličici sv. Mihaela, Cornhill (St. Michael, Cornhill). Vlasnik te kavane bio je Armenac (prema drugoj imačici – Grk) Pasqua Roseé (Harutiun). Roseé je bio sluga u engleskoga trgovca Daniela Edwardsa koji je uvozio kavu. On je također utemeljio 1672. god. prvu kavanu u Parizu.

Armenski trgovac iz Carigrada Johannes Diodato (Ovannes Astvacatur) (1640. – 1725.) 1685. god. je otvorio prvu kavanu u Beču. Kavu u Češku je prvi donio također Armenac Georgies Deodatus koji je došao iz Sirije. U Rimu je 1699. god. prihvatio katoličanstvo, dobivši ime Georgies Deodatus. Godine 1705. došao je kao siromah u Prag gdje je kasnije dobio dozvolu da se bavi uličnom trgovinom. Hodao je praškim ulicama u turskoj nošnji s malom pećicom, nudeći Pražanima skuhanu kavu. Armenski trgovac je uskoro vrlo dobro zaradio na prodaji kave. Ostao je u Pragu i tamo se je oženio. Godine 1707. dobio je od cara Josipa 1. (vladao od 1690. – 1711.) dozvolu za prodaju kave i iduće godine, u siječnju je otvorio u domu pod nazivom “Kod zlatne zmije” kavanu koja se je nalazila u praškom Starom gradu.

Armenska kava djelomice se razlikuje od drugih – zrna su mljevena u prah, što je moguće sitnije. Ako su mljevena krupnije, tada kava ne bi imala mirisni okus. Prije mljevenja zrnje valja pržiti od 5 do 15 minuta ovisno o vrsti kave. Kavu polagano kuhaju u džezvi, u koju dodaju hladnu vodu, jednu žličicu mljevene kave i slador (šećer) prema želji. Kava se zagrijava do ključanja i poslužuje se u malim šalicama.

Evo jedan od recepata za armensku crnu kavu s konjakom.

Potrebni sastojci:
• kava sitno mljevena
• slador (šećer) – jedna žličica
• armenski konjak – na vrhu čajne žlice
• voda – 35 ml.

Priprema:

U džezvu sipamo kavu i slador (šećer), potom dodajemo konjak i vodu. Kuhamo na laganoj vatri do stvaranje pjene. Ne treba se žuriti, kava se kuha na laganoj vatri, prije zakuhavanja voda ne smije dugo kipjeti. Pripremljenu kavu nalijevamo u šalicu i kušamo.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Otišao “srpskohrvatski”, dolazi “štokavski”

Objavljeno

- datum

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati – piše ruski kroatist Artur Bagdasarov.

Dr. sc. Robert Hodel, švicarski slavist, stručnjak za srpsku i rusku književnost, profesor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, na nedavno završenom 16. međunarodnom kongresu slavista u Beogradu u subesjedi za medije izrazio je zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika. Prema njegovim riječima na fakultetu u Hamburgu izučavaju se ruski, češki, poljski i štokavski, tj. nekadanji “srpskohrvatski jezik”. Uz ostalo profesor je također rekao i ovo: “Mi nismo podelili štokavski jezik, koji je prema mom mišljenju jedan jezik. Prvo iz praktičnih razloga, jer bismo smanjili broj studenata. S druge strane, ako ste vi sposobni da čitate delo hrvatskog autora u originalu, ne vidim zašto istovremeno ne biste mogli da se bavite i srpskom i hrvatskom književnošću.”(Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke).

Zanimljivo je da postoji s jedne strane zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika, a s druge pak strane ne rabe njihov etnolingvonim (nacionalni naziv jezika). Drugim riječima, prema profesoru, nacionalni jezik postoji i treba ga čuvati i razvijati, ali ime neka mu pak bude “štokavski jezik”. Ako postoji štokavski standardni jezik, tada valjda postoji i štokavski pravopis, gramatika, rječnik pa i dvojezičnik jer sveučilištarci ne samo da čitaju književna djela nego ih i prevode, raspravljaju o različitim temama, čak i na stranim jezicima itd. S kojega jezika autor prevodi djela srpskih književnika na njemački, sa “štokavskoga” ili pak srpskoga i što piše na prevedenim knjigama, s kojega su jezika ti prijevodi? Ako ćemo polaziti od praktičnih razloga i razumijevanja, tada ne treba npr. češki i slovački dijeliti na dva jezika jer govornici češkoga i slovačkoga standardnoga jezika sasvim se dobro razumiju i mogu u izvorniku čitati i jednu i drugu književnost. Broj bi sveučilištaraca na fakultetu valjda na takav način bio povećan. Možda treba tada radi praktičnih razloga vratiti naziv “jazyk československý” kako je to bilo nekoć u češkoslovačkom Jezičnom zakonu iz 1920. god.? Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Izočnost sveučilištaraca, stručnjaka ili razumljivost ili nerazumljivost nije uvijek dobar kriterij za novonastali umjetni naziv jezika koji pokušava na neki način zamijeniti prijašnji. Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto drugih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima pravo barem se isto jezično ponašati.

U članku 3. Uredbe o potvrđivanju Ugovora o kulturnoj suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke, s protokolom od 1997. god. čitamo: “(2) To vrijedi za širenje i poboljšanje znanja hrvatskog i njemačkog jezika u školama, na visokim školama i drugim obrazovnim ustanovama, uključujući ustanove za obrazovanje odraslih.” (UREDBA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O KULTURNOJ SURADNJI IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE, S PROTOKOLOM). U sporazumu o hrvatsko-njemačkoj kulturnoj suradnji još iz 1997. god. imali smo naziv hrvatski jezik, a sada netko hoće promijeniti taj naziv u štokavski jezik. U Hrvatskoj se jezik naziva hrvatski (hrvatski standardni jezik), postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u sklopu kojega djeluje Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Na odsjecima za kroatistiku hrvatskih filozofskih fakulteta djeluju katedre za hrvatski standardni jezik (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar). U članku 12. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god. stoji da je “u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Isto ili slično ima i Srbija, gdje postoji Institut za srpski jezik SANU, a na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu djeluje Katedra za srpski jezik s južnoslovenskim jezicima. Ispada da u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, postoji jedan službeni naziv jezika, a u pojedinim zemljama drugi. Pri tom, pod tim štokavskim jezikom strani član Srpske akademije nauka i umetnosti prof. R. Hodel u stvari podrazumijeva upravo “srpskohrvatski“ i nije, nažalost, jedini koji imenu jezika niječe nacionalno ime.

Treba li se čuditi da postoji “štokavski jezik”?

Treba li se katkada čuditi što inozemni slavisti na fakultetima pojedinih europskih sveučilišta izmišljaju ime jezika kad mi sami u svojoj državi niječemo vlastiti etnolingvonim. Primjerice, u suvremenim znanstvenim jezikoslovnim člancima možemo naići na naziv “standardna štokavštima” i to u članku jednoga zagrebačkoga jezikoslovca: “Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.).” (v. Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. – 2012. god. nema natuknice hrvatski jezik. Zanimljivo je pri tom da postoji natuknica čakavica i kajkavica, a natuknice hrvatski jezik nema (v. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).

Jedan mi je profesor u šali napisao: “Mislim da polako dolazi vrijeme kad bismo trebali početi skupljati novopredložene nazive za “srpskohrvatski”: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… Bit će toga, jamačno, još zdravomu razumu usprkos.” Treba li tada umjesto ukinutoga Vijeća za hrvatski jezik ustanoviti novo vijeće za “štokavski jezik” sa središtem npr. u Bruxellesu?

Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u sadašnjosti, ni u budućnosti postati neki drugi ili tzv. štokavski jezik. Hrvatski jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao je svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik tzv. regiona.

Artur Bagdasarov

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Krikor Bedros Agadžanjan – kardinal Katoličke crkve

Objavljeno

- datum

Njegova Uzoritost stožernik Katoličke crkve Krikor Bedros Agadžanjan

Krikor Bedros (Grgur Petar) Agadžanjan (arm. Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, tal. Gregorio Pietro Agagianian) rođen je 18. rujna 1895. god. u Ahalciheu, u Gruziji. Roditelji su mu bili armenski doseljenci iz grada Artvina (sadanja Turska). Od 1906. god. studirao je u Rimu gdje je na Papinskom sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) izučavao filozofiju i bogoslovlje.

Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1917. god., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificum institutum utriusque juris). Od 1919. do 1921. obnaša dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja. Godine 1921. vraćen je u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. god. – rektor Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. god. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a od 1928. god. – savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. god. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Dobio je krsno ime Krikor Bedros XV. (tal. Gregorio Pietro XV.). Papa Pio XII. (1939. – 1958.) 18. veljače 1946. god. proglasio ga je stožernikom (kardinalom) biskupom u biskupiji Albano, (blizu Rima) – piše Artur Bagasarov u hkv-u.

Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Na konklavi iz 1958. god. i 1963. god. stožernik (kardinal) Agadžanjan je bio jedan od pristupnika za izbor pape. Od 1958. do 1960. godina bio je proprefekt, a od 1960. do 1970-ih god. stožernik-prefekt (kardinal-prefekt) Svete kongregacije za širenje vjere. Sudjelovao je u radu na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Objavio je nekoliko pastirskih poslanica: Crkva i domovina (1946.), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949.), Armenska katolička crkva (1950.), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951.), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954.), Pastirski glas: Pastirske poslanice, Venecija, 1967. (na armenskom jeziku) i druge. Preminuo je Krikor Bedros Agadžanjan nakon teške bolesti 16. svibnja 1971. god. u Rimu. Stožernik Agadžanjan se je bavio znanstvenom djelatnošću. Bio je profesor, doktor filozofije, doktor bogoslovlja, doktor kanonskoga prava. Služio se je arapskim, engleskim, francuskim, grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, španjolskim i talijanskim jezikom. Agadžanjan je podupirao zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. (1963. – 1978.) s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom (1963. – 1983.) i Vrhovnim patrijarhom i Katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. (1955. – 1994.).

Papa Pavao VI. i Katolikos svih Armenaca Vazgen I. S desne strane Krikor Bedros Agadžanjan

Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Stalno je posjećivao armenske biskupije i kolonije u različitim zemaljama diljem svijeta, osnivao sirotišta i škole, gradio crkve i podupirao izdavačku armenokatoličku djelatnost.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno