Connect with us

Istaknuto

(AUDIO) IVICA URSIĆ: A ŠTO SAD?

Published

on

Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.« Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Riječ Gospodnja.

(Marko 1, 4-11)

A ŠTO SAD?

I dok rijeka teče, i nebesa se rastvaraju,
i glas se čuje, ja se pitam:
„A što sad?“

Uvijek nakon nekih uzbudljivih događaja, nakon dovršenih značajnih poslova, nakon velikih uzbuđenja dolazi do neminovnog smiraja. Emocije se stišaju, duhovi se umire i uvijek netko postavi pitanje, koje je svima na umu.

“A što sad?”

Trebalo bi, dovršetkom nečeg, započeti nešto novo, zar ne?!

Trebalo bi analizirati dobro i loše iz prethodnog vremena, priznati svoje greške i krenuti ispočetka. Ali mi ne želimo priznati svoju grešnost. Ne. Ni slučajno. Jer MI ne griješimo!

Što nas to priječi biti iskrenima, prema sebi i prema svijetu, i priznati, pokajati se za sve propuste, greške, krive poteze? Ponos? Strah? Nesigurnost? Lijenost? Oholost? Puno je razloga i nikada nije u pitanju samo jedan. Zato i jest tako teško napraviti rez u životu, raskrstiti s dosadašnjim i krenuti nekim novim putem.

Napraviti rez?
Raskrstiti?

Dobro zvuči, ali malo koga to iskreno i zanima. Ljudi rezove znaju činiti ponajprije u poslovnom svijetu, pa čak i u emotivnom, ponekad u političkom, a skoro nikako u sferi duhovnosti.

Rijetki se tu okuraže.
Rijetki krenu ispočetka.

Ovaj naš svijet sve više sliči na beskrajnu duhovnu močvaru u kojoj smo do guše zaglibili. One kojima smo povjerili da nas izvedu na pravi put, čini se, nije ni briga. Puta oni i onako nikada nisu ni znali, ali su nas uvjerili u svoje sposobnosti od kojih ostade samo ta da svoje usluge i dalje masno naplaćuju.

I umjesto da se vratimo na pravi put, da potražimo pomoć onih koji znaju kojim nam je putem, i koji bi nas izvukli iz nevolja, mi, iako svjesni svojih loših postupaka, kao i katastrofalnih posljedica koje su neminovne, i dalje tonemo sve dublje i dublje u ovaj glib.

Promjene koje se predlažu u biti su kozmetičke prirode, kratkotrajne su, neučinkovite, jer pokušavaju riješiti posljedicu, a ne uzrok. Nemir je zavladao našim dušama, a kad mira nemaš onda nema ni izlaza iz problema.

Novi duhovni početak danas je, a to je oduvijek i bio, temeljni preduvjet ljudskog opstanka, a time i ljudske budućnosti, i što je najvažnije ljudske vječnosti u koju ulazimo kada se tomu najmanje nadamo.

Vrijeme je za duhovne promjene. Vrijeme je za drastične duhovne promjene, jer još samo malo i više ne ćemo ni znati kako izaći iz ove močvare, a kamo li ćemo imati snage za izlazak na pravi put.

Blato oko nas sve je dublje i dublje.
A mi tonemo sve više i više.

Isusovo krštenje nije neki sentimentalni trenutak kada se okupi familija, kumovi, kada kamere zuje i blicevi bljeskaju, kada se janje vrti i kolači peku. Ne, Isusovo krštenje je šokantan događaj, ali šokantan je događaj kada se krsti i neko netom rođeno dijete, neka djevojčica ili dječak, teenager ili odrastao čovjek.

Krštenje je šokantno, radikalno, ono je egzorcizam, ono je inverzija i invazija, a ne nešto slatkasto. Iza krštenja, kada se uzvanici raziđu, stol počisti i pod pomete, svaki odgovorni roditelj, kume i kumovi, obitelj, onaj koji se je krstio, svi oni moraju u glavi imati baš ono pitanje s početka.

„A što sad?“

Krstili roditelji maloga Ivana. Malo već velikog. I vraćaju se sretni i zadovoljni kući, ali mali Ivan plače. Plače ko kišna godina. Jeca. „U čemu je problem, dušo?“ pita brižna majka. Između dva jecaja, mali Ivan uhvati malo zraka i reče: „Svećenik je rekao da želi da ja odrastem u kršćanskom domu. Ali ja želim živjeti s vama!“

Baš kao što je za malog Ivana sve bilo jedna velika misterija tako je i nama misterija zašto se je Sin Božji trebao krstiti, kad znamo da je krštenje čin pokajanja za oproštenje grijeha. Pa i samom Ivanu je bilo pomalo neugodno što Isus od njega traži da ga on krsti. Sin Božji, Mesija, u svemu sličan nama osim po grijehu.

Nakon što se je Isus krstio, dakle nakon krštenja, rastvorila su se nebesa, Duh je sišao nad njega i čuo je glas: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Isus čuje Očev glas koji ga je uputio živjeti u istini i milosti. Svrha Isusovog krštenje postati će vidljiva tek u danima i godinama koje slijede nakon zbivanja na obalama Jordana.

Shavtiti ćemo da je Isusovo krštenje bilo demonstracija njegove poslušnosti Bogu i znak solidarnosti s nama griješnicima. Isus se je želio poistovjetiti s nama baš kao što se mi krštenjem želimo poistovjetiti s Isusom.

Ali krštenje je samo početak. Start.
Pitanje je kako ćemo nakon krštenja. Kojim putem? Prema kojem cilju?bapt001

„A što sad?“

Krštenje, baš kao i svi početci, pronalazi svoj smisao tek u zbivanjima nakon samog događaja. Početci su lagani, ali završetci su teški. Kada je Isus na križu izgovorio riječi: „Dovršeno je.“ to se je dovršilo njegovo krštenje. Po krštenju nebo se je rastvorilo, a po smrti hramska se je zavjesa razderala na dvoje, odozgo do dolje. Po krštenju Bog je rekao: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“, a po smrti rimski je satnik rekao: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.“

Značaj bilo koje odluke treba vremena da bi se u cijelosti shvatio. Krštenje je početak, uvod u knjigu koja čeka biti napisana. Naše krštenje čeka na svoje ispunjenje. Potreban je čitav naš život da bismo dovršili ono što smo započeli kad smo kršteni. Svi naši dani jesu dijelovi koji dopunjuju naše krštenje. Pokajanje, obraćenje i rast u posluhu i vjeri proces su čitavog života. Baš kao što je Isusov život dao smisao njegovom krštenju tako i naša krštenja čekaju da im se da smisao kroz naš život.

„A što sad?“

Da na to pitanje dati će naš život.

Ono što je bitno jest što ćemo mi učiniti kada izađemo iz vode našeg krštenja ili kada se voda na našoj glavi osuši. Čovjek je u biti kršten kada shvati tko je i čiji je. I kada to shvati u dubini svojega srca i kada to sa radošću prihvati onda zna i odgovor na pitanje: „A što sad?“

U svemu.
U poslu.
U ljubavi.
U politici.
U životu.

Audio verziju možete preuzeti ovdje

Autor: Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno