Connect with us

Artur Bagdasarov

Artur R. Bagdasarov: Most prijateljstva i suradnje Hrvata i Armenaca

Objavljeno

- datum

Armenija – domovina svetoga Vlaha      U Stonu i Dubrovniku u organizaciji Matice hrvatske i Društva prijatelja Armenije u Dubrovniku ovih je dana predstavljena knjiga Armenija – domovina svetoga Vlaha autora dr. Artura Bagdasaroa i dr. Vinicija Lupisa.

Knjiga je izišla u izdanju Matice hrvatske – ogranak Ston. Strukturu knjige čini šest poglavlja: Armenske prepoznatljivosti, Etnolingokulturna baština, Vjera i crkva, Povijesni gradovi, Hrvatska i Armenija i Eseji. Sažetci su objavljeni na hrvatskom, armenskom, ruskom i engleskom jeziku. Knjiga (272 str.) odlično je likovno opremljena.

Prenosimo sažetak govora s predstavljanja jednoga od suautora knjige Armenija – domovina svetoga Vlaha. 

Veleštovani i dragi Hrvati, gospođe i gospodo, dobra vam večer!

Iznimno mi je drago što večeras mogu biti s vama. Drago mi je što imam čast, u prigodi predstavljanja naše knjige, reći nekoliko riječi o njoj te najsrdačnije zahvaliti organizatoru predstavljanja Matici hrvatskoj, ograncima Ston i Dubrovnik, zatim Društvu prijatelja dubrovačkih starina, samostanu sv. Klare i Dubrovačkoj biskupiji. Posebno želim zahvaliti Društvu prijatelja Armenije u Dubrovniku, njezinoj predsjednici gđi. Nairi Asatrjan.

Odmah treba reći da je ova knjiga spojnica između Istoka i Zapada, most koji povezuje i zbližava Armeniju i Hrvatsku tijesnim duhovnim i kulturalnim vezama.

Želio bih se osvrnuti na ideju oko nastanka ove knjige. Pregledavao sam, naime, hrvatske enciklopedije i uočio da su Hrvati dobro upoznati sa zapadnim kulturama i da manje znaju o kršćanskim kulturnim vrjednotama Istoka, posebice Armenije. Objavio sam nekoliko priloga iz povijesti armenske kulture i moji prijatelji rekli su mi da trebam nastaviti pisati o Armeniji jer na kraju može od toga nastati vrijedna knjiga o sličnim sudbinama dvaju naroda. Neočekivano sam naišao na članak mojega suatora Vinicija Lupisa „O armensko-hrvatskim kontaktima”. Javio sam mu se i zahvalio, te predložio da poradimo na

Artur R. Bagdasarov i Stjepan Krasić

Artur R. Bagdasarov i Stjepan Krasić

zajedničkoj knjizi. Tako je počelo naše virtualno prijateljstvo i zajedničko pisanje knjige. Zato koristim prigodu da i njemu zahvalim na upornosti, trudu i zanosu koji je ulagao i ulaže u traganje za istinom.

U našoj knjizi mogu se naći osnovni podatci o Armeniji, uglednim predstavnicima naroda, Crkvi, staroarmenskim spomenicima arhitekture, o armenskom jeziku i poslovicama. Tu će se hrvatski čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskanjem i pojedinim povijesnim gradovima. Posebna pozornost posvećena je tragičnim stranicama armenske povijesti, genocidu nad Armencima od strane Osmanlijskoga Carstva. Ne možemo predstaviti armensku povijest bez tih tragičnih događaja, kao što ne možemo predočiti suvremenu hrvatsku povijest bez velikosrpske agresije početkom devedesetih godina, uključujući i bombardiranje Dubrovnika. Tko zaboravlja nevine žrtve, zaboravlja i svoje pretke, a tko zaboravlja pretke nema ni svoje povijesti, što znači da nema ni svoje domovine. U biti knjiga je kratka enciklopedija Armenije i hrvatsko-armenskih odnosa. Ovo govorim samo radi uvida u to o kako širokoj temi je riječ u knjizi.

Postoje duboke duhovne, kulturne i povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Ja ću samo nabrojati nekoliko imena i prezimena: Dubrovčanin Đuro Armeno Baglivi, medicinski pisac i teoretičar, liječnik dvaju papa (Inocenta XII. i Klementa XI.), isusovac Josip Marinović iz Perasta koji je napisao u osamnaestom stoljeću prvu povijest Armenaca na Zapadu, fra Vincencije Kelez, pisac, misionar u Armeniji u devetnaestom stoljeću, dobar poznavatelj armenskoga jezika, Dubrovčanin biskup fra Bonifacije Stjepović – Drakulica, teolog, pravnik, čuvar franjevačke Kustodije Svete zemlje u šesnaestom stoljeću. Kongregacija mhitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve u svojoj tiskari u Beču objavila je više od dvije stotine hrvatskih knjiga. U njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko hrvatskih odnosa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća možemo navesti također i dopisivanje vojnoga graditelja Nikole Maštrovića s armenskim redovnicima kongregacije u Beču. Iz njihovih pisama jasno se vidi da je Nikola Maštrović katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge crkve na području oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio upravo zahvaljujući armenskoj katoličkoj zajednici u Beču. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer (1911. – 2000.) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvatskih sličnosti npr. u tropletu (troprutasti ili trokraki pleter) povezivao postanak glagoljice s armenskim pismom koje stvorio sv. Mesrop Maštoc oko 406. godine.

ARBagdsarNaša knjiga je nastavak tih prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza između Armenaca i Hrvata. Sličnih knjiga nema ili ima vrlo malo u svijetu, jer se obično u drugim knjigama ove vrste upoznajemo sa zemljama i njihovim kulturama uz pomoć prijevoda. To je prvi poduhvat u hrvatskoj povijesti pisan upravo na hrvatskome jeziku. Osim toga, knjiga je konkretan primjer narodne diplomacije, međuljudskih odnosa dvaju naroda.
Prečesto narodna diplomacija i obični ljudski kontakti čine mnogo više negoli službene diplomacije. Ova knjiga je opipljiv primjer kulturnih i prijateljskih odnosa, zajednički plod ruskoga kroatista i hrvatskoga povjesničara. Knjiga je pisana popularno-znanstvenim stilom i ima informacijsko-kulturološki karakter što će izazvati, nadam se, širok interes u Hrvatskoj. Knjiga je na stanoviti način simboličan produžetak biskupskoga štapa sv. Vlaha.

Prvo što uvijek pada na pamet ovdje u Dubrovniku i Stonu, dakako, naš je zajednički svetac Vlaho, kojega u Armeniji zovu Surb Barceg, a u Rusiji sveti Vlasij Sevastijski. Zovete ga parcem Dubrovnika jer je zaista zagovornik, odvjetnik i zaštitnik Dubrovnika. On se srastao ne samo s ovim lijepim krajem i narodom nego je i duhovno, kulturno zbližio naše narode. Njegov lik je prisutan ne samo na zastavi i po zidovima vašega grada nego i u našim dušama i srcima. Prikazujemo ga kako u ruci drži Dubrovnik – simbol slobode, vjere, ljubavi, tolerancije i kulture. On je u biti most našega prijateljstva i suradnje.

I na koncu sve vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na pozornosti. Neka vam naš sv. Vlaho podari mir, ljubav, osobnu i obiteljsku sreću. Kako se u vašoj pjesmi veli – u čast svetoga Vlaha: „Tako je bilo i tako će biti, iz dana u dan, iz vijeka u vijek!”.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Armenski trag kave u Europi

Objavljeno

- datum

 UZ 1. LISTOPADA  – Međunarodni dan kave      Ako ste u Armeniji u gostima, prvo što će vam ponuditi jest svježe kuhana crna kava. Kava je na armenskom surdž ili surč ovisno o zapadnoj ili istočnoj inačici armenskoga književnoga jezika. Kava je vrlo popularna u Armeniji. Ona je nezaobilazan užitak mnogih armenskih kavoljubaca. Piju ju na svakom uglu i u bilo koje vrijeme cijele godine.

Tradicija pijenja kave u Armenaca je još jedna prigoda za susret s bližnjima, za razmjenu vijesti i briga, čak i za gatanje. Iako kava u Armeniji ne raste, Armenci su pravi majstori u pripremanju napitka od kavenih zrna. Pili su kavu isprva pripadnici viših slojeva društva. Prema statistici u Armeniji potrašnja kave po glavi stanovnika iznosi prosječno tri i pol kilograma. Armenija uvozi približno više od deset tisuća tona kave, kavenih zrna i nadomjestaka za kavu – piše Artur Bagdasarov, prof. hrvatskog jezika iz Moskve.

Grant Sukiasjan, U kavani

Prema tvrdnjama nekih povjesničara, u 16. st. kavu su u Europu donijeli upravo armenski trgovci. Oni su prvi otvorili kavane u Londonu, Beču, Parizu i Pragu. Prva kavana u Londonu otvorena je 1652. god. u uličici sv. Mihaela, Cornhill (St. Michael, Cornhill). Vlasnik te kavane bio je Armenac (prema drugoj imačici – Grk) Pasqua Roseé (Harutiun). Roseé je bio sluga u engleskoga trgovca Daniela Edwardsa koji je uvozio kavu. On je također utemeljio 1672. god. prvu kavanu u Parizu.

Armenski trgovac iz Carigrada Johannes Diodato (Ovannes Astvacatur) (1640. – 1725.) 1685. god. je otvorio prvu kavanu u Beču. Kavu u Češku je prvi donio također Armenac Georgies Deodatus koji je došao iz Sirije. U Rimu je 1699. god. prihvatio katoličanstvo, dobivši ime Georgies Deodatus. Godine 1705. došao je kao siromah u Prag gdje je kasnije dobio dozvolu da se bavi uličnom trgovinom. Hodao je praškim ulicama u turskoj nošnji s malom pećicom, nudeći Pražanima skuhanu kavu. Armenski trgovac je uskoro vrlo dobro zaradio na prodaji kave. Ostao je u Pragu i tamo se je oženio. Godine 1707. dobio je od cara Josipa 1. (vladao od 1690. – 1711.) dozvolu za prodaju kave i iduće godine, u siječnju je otvorio u domu pod nazivom “Kod zlatne zmije” kavanu koja se je nalazila u praškom Starom gradu.

Armenska kava djelomice se razlikuje od drugih – zrna su mljevena u prah, što je moguće sitnije. Ako su mljevena krupnije, tada kava ne bi imala mirisni okus. Prije mljevenja zrnje valja pržiti od 5 do 15 minuta ovisno o vrsti kave. Kavu polagano kuhaju u džezvi, u koju dodaju hladnu vodu, jednu žličicu mljevene kave i slador (šećer) prema želji. Kava se zagrijava do ključanja i poslužuje se u malim šalicama.

Evo jedan od recepata za armensku crnu kavu s konjakom.

Potrebni sastojci:
• kava sitno mljevena
• slador (šećer) – jedna žličica
• armenski konjak – na vrhu čajne žlice
• voda – 35 ml.

Priprema:

U džezvu sipamo kavu i slador (šećer), potom dodajemo konjak i vodu. Kuhamo na laganoj vatri do stvaranje pjene. Ne treba se žuriti, kava se kuha na laganoj vatri, prije zakuhavanja voda ne smije dugo kipjeti. Pripremljenu kavu nalijevamo u šalicu i kušamo.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Otišao “srpskohrvatski”, dolazi “štokavski”

Objavljeno

- datum

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati – piše ruski kroatist Artur Bagdasarov.

Dr. sc. Robert Hodel, švicarski slavist, stručnjak za srpsku i rusku književnost, profesor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, na nedavno završenom 16. međunarodnom kongresu slavista u Beogradu u subesjedi za medije izrazio je zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika. Prema njegovim riječima na fakultetu u Hamburgu izučavaju se ruski, češki, poljski i štokavski, tj. nekadanji “srpskohrvatski jezik”. Uz ostalo profesor je također rekao i ovo: “Mi nismo podelili štokavski jezik, koji je prema mom mišljenju jedan jezik. Prvo iz praktičnih razloga, jer bismo smanjili broj studenata. S druge strane, ako ste vi sposobni da čitate delo hrvatskog autora u originalu, ne vidim zašto istovremeno ne biste mogli da se bavite i srpskom i hrvatskom književnošću.”(Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke).

Zanimljivo je da postoji s jedne strane zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika, a s druge pak strane ne rabe njihov etnolingvonim (nacionalni naziv jezika). Drugim riječima, prema profesoru, nacionalni jezik postoji i treba ga čuvati i razvijati, ali ime neka mu pak bude “štokavski jezik”. Ako postoji štokavski standardni jezik, tada valjda postoji i štokavski pravopis, gramatika, rječnik pa i dvojezičnik jer sveučilištarci ne samo da čitaju književna djela nego ih i prevode, raspravljaju o različitim temama, čak i na stranim jezicima itd. S kojega jezika autor prevodi djela srpskih književnika na njemački, sa “štokavskoga” ili pak srpskoga i što piše na prevedenim knjigama, s kojega su jezika ti prijevodi? Ako ćemo polaziti od praktičnih razloga i razumijevanja, tada ne treba npr. češki i slovački dijeliti na dva jezika jer govornici češkoga i slovačkoga standardnoga jezika sasvim se dobro razumiju i mogu u izvorniku čitati i jednu i drugu književnost. Broj bi sveučilištaraca na fakultetu valjda na takav način bio povećan. Možda treba tada radi praktičnih razloga vratiti naziv “jazyk československý” kako je to bilo nekoć u češkoslovačkom Jezičnom zakonu iz 1920. god.? Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Izočnost sveučilištaraca, stručnjaka ili razumljivost ili nerazumljivost nije uvijek dobar kriterij za novonastali umjetni naziv jezika koji pokušava na neki način zamijeniti prijašnji. Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto drugih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima pravo barem se isto jezično ponašati.

U članku 3. Uredbe o potvrđivanju Ugovora o kulturnoj suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke, s protokolom od 1997. god. čitamo: “(2) To vrijedi za širenje i poboljšanje znanja hrvatskog i njemačkog jezika u školama, na visokim školama i drugim obrazovnim ustanovama, uključujući ustanove za obrazovanje odraslih.” (UREDBA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O KULTURNOJ SURADNJI IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE, S PROTOKOLOM). U sporazumu o hrvatsko-njemačkoj kulturnoj suradnji još iz 1997. god. imali smo naziv hrvatski jezik, a sada netko hoće promijeniti taj naziv u štokavski jezik. U Hrvatskoj se jezik naziva hrvatski (hrvatski standardni jezik), postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u sklopu kojega djeluje Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Na odsjecima za kroatistiku hrvatskih filozofskih fakulteta djeluju katedre za hrvatski standardni jezik (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar). U članku 12. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god. stoji da je “u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Isto ili slično ima i Srbija, gdje postoji Institut za srpski jezik SANU, a na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu djeluje Katedra za srpski jezik s južnoslovenskim jezicima. Ispada da u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, postoji jedan službeni naziv jezika, a u pojedinim zemljama drugi. Pri tom, pod tim štokavskim jezikom strani član Srpske akademije nauka i umetnosti prof. R. Hodel u stvari podrazumijeva upravo “srpskohrvatski“ i nije, nažalost, jedini koji imenu jezika niječe nacionalno ime.

Treba li se čuditi da postoji “štokavski jezik”?

Treba li se katkada čuditi što inozemni slavisti na fakultetima pojedinih europskih sveučilišta izmišljaju ime jezika kad mi sami u svojoj državi niječemo vlastiti etnolingvonim. Primjerice, u suvremenim znanstvenim jezikoslovnim člancima možemo naići na naziv “standardna štokavštima” i to u članku jednoga zagrebačkoga jezikoslovca: “Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.).” (v. Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. – 2012. god. nema natuknice hrvatski jezik. Zanimljivo je pri tom da postoji natuknica čakavica i kajkavica, a natuknice hrvatski jezik nema (v. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).

Jedan mi je profesor u šali napisao: “Mislim da polako dolazi vrijeme kad bismo trebali početi skupljati novopredložene nazive za “srpskohrvatski”: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… Bit će toga, jamačno, još zdravomu razumu usprkos.” Treba li tada umjesto ukinutoga Vijeća za hrvatski jezik ustanoviti novo vijeće za “štokavski jezik” sa središtem npr. u Bruxellesu?

Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u sadašnjosti, ni u budućnosti postati neki drugi ili tzv. štokavski jezik. Hrvatski jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao je svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik tzv. regiona.

Artur Bagdasarov

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Krikor Bedros Agadžanjan – kardinal Katoličke crkve

Objavljeno

- datum

Njegova Uzoritost stožernik Katoličke crkve Krikor Bedros Agadžanjan

Krikor Bedros (Grgur Petar) Agadžanjan (arm. Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, tal. Gregorio Pietro Agagianian) rođen je 18. rujna 1895. god. u Ahalciheu, u Gruziji. Roditelji su mu bili armenski doseljenci iz grada Artvina (sadanja Turska). Od 1906. god. studirao je u Rimu gdje je na Papinskom sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) izučavao filozofiju i bogoslovlje.

Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1917. god., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificum institutum utriusque juris). Od 1919. do 1921. obnaša dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja. Godine 1921. vraćen je u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. god. – rektor Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. god. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a od 1928. god. – savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. god. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Dobio je krsno ime Krikor Bedros XV. (tal. Gregorio Pietro XV.). Papa Pio XII. (1939. – 1958.) 18. veljače 1946. god. proglasio ga je stožernikom (kardinalom) biskupom u biskupiji Albano, (blizu Rima) – piše Artur Bagasarov u hkv-u.

Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Na konklavi iz 1958. god. i 1963. god. stožernik (kardinal) Agadžanjan je bio jedan od pristupnika za izbor pape. Od 1958. do 1960. godina bio je proprefekt, a od 1960. do 1970-ih god. stožernik-prefekt (kardinal-prefekt) Svete kongregacije za širenje vjere. Sudjelovao je u radu na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Objavio je nekoliko pastirskih poslanica: Crkva i domovina (1946.), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949.), Armenska katolička crkva (1950.), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951.), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954.), Pastirski glas: Pastirske poslanice, Venecija, 1967. (na armenskom jeziku) i druge. Preminuo je Krikor Bedros Agadžanjan nakon teške bolesti 16. svibnja 1971. god. u Rimu. Stožernik Agadžanjan se je bavio znanstvenom djelatnošću. Bio je profesor, doktor filozofije, doktor bogoslovlja, doktor kanonskoga prava. Služio se je arapskim, engleskim, francuskim, grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, španjolskim i talijanskim jezikom. Agadžanjan je podupirao zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. (1963. – 1978.) s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom (1963. – 1983.) i Vrhovnim patrijarhom i Katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. (1955. – 1994.).

Papa Pavao VI. i Katolikos svih Armenaca Vazgen I. S desne strane Krikor Bedros Agadžanjan

Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Stalno je posjećivao armenske biskupije i kolonije u različitim zemaljama diljem svijeta, osnivao sirotišta i škole, gradio crkve i podupirao izdavačku armenokatoličku djelatnost.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno