Connect with us

Hrvatska pravoslavna crkva

Arhiepiskop ALEKSANDAR: SRBSKI TEROR U TAMNICI NARODA

Published

on

„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

Jedini izvor koji govori o dolazak Srba na Balkanu je knjiga De administrando imperio(pisana u periodu 948-952 g.). Njen autor bizantski car Konstantin VІІ Porfirogenet(913-959), govoreći o pojave Srba u povjesti što se dogodilo u vrjeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „ Kada je Bugarska bila izpod vlašču cara, umro je knez Srba, koji je pobegao kod Cara”( ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).

Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren ind die Urheimat der Slaven, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.

Dok govori o Bugarima car Konstantin u pola rečenice spominje i neki knez Srba, ali niti ime tog čovjeka, otkud dolazi i zašto je pobjegao kod cara Herakla.

Evo što 970 godina kasnije srbijanska povijest govori o tom događaju:

 „…od severni dio Karpata, tamo izpod Avara su u 7 st. Srbi došli na Balkan tamo gdje su Iliri već bili i oružanom silom potisnuli Ilire.”  prot.dr. Radoslav Grujić (Pravoslavna srpska crkva – 1918)

( Milorad Tomanić. Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj – Beograd: Medijska knjižara Krug,. 2001. (Beograd: Standard 2). s.113)

NIKOGA NISU POTISNULI JER SU STOLJEĆIMA BILI VAZALI!!!

Prva je Hrvatska država stvorena 623 g., a Bugarska – 632 g.

Prva srpska država stvorena je punih 600 godina kasnije – 1217 nakon što u 1166 g. Bizantski car Manuil І Komnen poklanja svome vazalu (Stefan II Nemanja) oblast Dendra da bi širio krščanstva, što znači da većinu stanovnika još nisu bili kršćani.

1186 g. Gillome de Tir (povjestničar križara) bio je u posjeti tog teritorija i govori o njemu kao Raška. U njoj nema niti jedan grad, niti jedna tvrđava, nerazvijeni narod se bavi stočarstvom.

Manastir Hilendar na Atosu je ogromni komleks zgrada, čija je površina veća od sveukupne površine svih sgrada u Raški. Vrlo je zanimljivo kako su stočari-Srbi znali izgraditi manastira Hilendar što sad govori srpsko-jugoslovenska povijest kad u njihovoj državi nije bio niti jedan grad pa nije bilo niti graditelja. Naravno da nisu mogli to izgraditi i u slučaju da su bili graditelji jer je manastir sagrađen još u 10 stoljeću.

Za vrijeme svog postojanja od sveukupno 172 godina Srbija je bila skoro pa neprekidno Mađarsko-HRVATSKI vazal.

Manastir Hilendar

Godine 1879 na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobije mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu(čl.29), čl. 34. Berlinskog ugovora – Srbija dobije na poklon grad Niš i oblast oko njega i potpunu nezavisnost od osmanskog carstva, a čl. 30. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881 potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje čl. 30 Berlinskog ugovora. Odredbama ovog ugovora određeno je da Srbija neće moći zaključivati bilo kakve ugovore sa drugim zemljama bez prethodnog odobrenja Austrougarske. Neposredno prije potpisivanja Konvencije zaključen je Trgovinski ugovor, kojim je Srbija mogla svoju robu izvoziti samo u Austrougarskoj.

Potpisivanje ova dva dokumenta dogovoreno je prije Berlinskog kongresa. Srpski diplomat Jovan Ristić obećao je potpisivanje ova dva ugovora, izgradnju srpske željeznice za Austrougarske, kao i odricanje pretencije na Novopazarskog sanđaka u zamjenu za zastupanje srpskih interesa na zasedanju Berlinskog kongresa za dobivanje međunarodno priznatu nezavisnost. Godine 1882 Milan Obrenović je krunjen za kralja uz prethodno dobivenu dozvolu Austrougarske, koja je osigurala da sve svjetske sile prihvate Srbiju kao kraljevinu. Cijena potvrđivanja je potpuni gubitak suvereniteta, austrijanska vojska nije morala tražiti dozvolu za prolaz kroz srbijanski teritorij, kod srbijanskog kralja bio je austrijanski izaslanik tzv. poklisar od koga su morali kralj i vlada Srbije dobivati mišljenje prije no što bi poduzeli nešto…

Djelovanje Tajne konvencije produljivano je više puta na snagu do 1903 g. jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.

Na ovaj način je Srbija do 1903 g. Austro-ugarski, odnosno Hrvatski vazal, jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.

Naravno i vjernici SPC (tada Beogradska arhiepiskopija) morali su slaviti Austrougarskog  cara, koji je stvarni vladar Srbije. Nije to nešto novo nego je sve u srbijanskoj tradiciji – napomenut ćemo da g. 1217 Stefan II Nemanja dobije kraljevsku krunu od pape, a dvije godine kasnije nekanonično proglasuje autokefalnost Ipekske arhiepiskopije. Jer papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladara, čija država ima arhiepiskopiju njega su lagali da to već imaju, a kasnije Nikejskom patrijarhu su rekli da moraju dobiti autokefalnost jer papa je već dodjelio kraljevsku krunu. Kako je Srbija postala samostalna kad je njen vladar bio dvostruki vazal – i Bizantu i mađarsko-HRVATSKOM kraljevstvu? Ali tako je to u srbijanskoj tradiciji – mali narod nikako ne može pobjediti puno većih i jačih susjeda pa pokušava zaraditi kao njihov vazal.

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)

„Nije moguće  da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

GENOCID NAD ALBANCIMA

The New York Times, 31. December 1912.

“SERVIAN ARMY LEFT A TRAIL OF BLOOD; Thousands of Men, Women, and Children Massacred in March to Sea, Say Hungarian Reports.”

Međunarodna komisija Carnegie svjedoći o masovnom ubijanju Albanaca u Balkanskim ratovima(1912-1913) sa strane vojske Srbije i Crne gore i paravojnih formirovanija. Samo su u vilaet Kosovo u prvih par mjeseci ubijeni više od 25 000 Albanaca. Sveukupno na svim teritirijama pod kontrolom srpske vojske u Kosovo i Makedonija ubijeni su više od 120 000 Albanaca. Ovo etničko čiščenje (pravi genocid) ima cilj promjena etničkog karaktera tog teritorija. Ipak mjestni Bugari mogli su postati Srbi i tako izbjeći smrt, ali Albanci nisu mogli ništa birati – mogli su samo umrjeti. Sva su albanska sela spaljena i cjelokupno mirno stanovništvo pobijeno uz najodvratna mučenja. Izpod glavnog mosta na rjeku Vardar u Skoplju bila je hrpa mrtvih tjela Albanaca sa odrezanih glava.

Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan War
 

„Mi smo učinili predomišljeno ubojstvo jedne čitave nacije. Bili smo uhvaćeni u tom kaznenom djelu, te zaustavljeni. Sada ćemo morati trpjeti kaznu…”  Kapetan Dimitrije Tucović

Dimitrije Tucović: Serbien und Albanien: ein kritischer Beitrag zur Unterdrückungspolitik der serbischen Bourgeoisie

Izmađu Bugara i Albanaca u Makedoniji ne samo da nije bilo problema nego su surađivali u borbi protiv Turaka i kasnije protiv Srba, protiv kojih podižu tzv. Ohridskog ustanka. Dolazi 100 000 srpske vojske i žandarnerije, koja spaljuje više sela i poubija one koji nisu pobjegli. 30 000 Bugara i Albanaca bježe u Albaniju.

Jedna od najpoznatih bugarskih narodnih pjesama iz Makedonije slavi poginulog ratujući protiv Turaka kod Kruševa 1903 vojvoda  VMRO Pito Guli, čiji je otac Albanac. Pito Guli-a slavi i sadašnja državna himna Republike Makedonije. Sin od Pito Gulija Lakja Guli je najpouzadanji pomoćnik vođe VMRO Todor Aleksandrov koga ubiju Srbi 1924.

Na početku I Svjetskog rata se Srbija hrabro bori protiv Austro-ugarske, ali YU-povjest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2 300 000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200 000. Protiv njih Srbi  mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspjeva zaustaviti austrijanaca oni načevaju pogranjične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne odvraća na provokacije.

Zbog izravne pretnje sa strane Rusije 1.10.1915 Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. 13.10.1915 je naredna pogranična provokacija kad mali odred srpske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već sljedeći dan stiže bugarski odgovor –  protiv srpskih 350 000 vojnika(Timočka armija i 2 Srpska  Armija) napada І Bugarska armija sa 145 000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona.  Istodobno  II Bugarska armija kreće u napad protiv Srpske makedonske armije i francusko-britanske  vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, 3 i 4 BA su u Dobruđi gdje očekuju napad sa strane Rusije, koji se je i nešto kasnije dogodio.

Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda III Austro-ugarska armija ratuje protiv I Srpske armije, a istočno od Beograda XI njemačka armija – protiv 3 Srpske armije.

Samo devet dana nakon ulaska u rata, u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš gdje zarobljuje 60 000 srpskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20 000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135 000 hrabrih Srba. 

Odmah nakon pada Niša 200 000 srpska vojska pod vodstvom kralja Petra bježi kroz albanskih planina da bi na Jadranskoj obali stigli samo 95 000. Preostali dio spske armije(150 000) pokušava usporiti napad Bugara da bi mogao kralj pobjeći.

Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi I Bug. armija, djelovi II Bugarske  armije i djelovi XI Njemačke armije (sveukupno 156 000 vojnika) ratuju protiv srpske armije (150 000) s početkom 14. studeni 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povjesti na Kosovom polju u kojoj sudjeljuju više od 300 000 vojnika s obe strane  završava s teškim porazom srpske vojske ( 36 000 poginulih) 4. prosinca 1915. Bugarskih žrtava skoro pa i nema.

Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojih I Bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Preuzima natrag okupiranog 2 godina prije od Srba povjestnog bugarskog teritorija (Niška oblast i Makedonija) sa brzinom od 12 km po danu.

Pravi pješački blizkrig !

Tako i nestaje Srbija na punih 3 godina.

Godinu dana kasnije srpska vojska(80 000) vraća se na bojištu. Kako bi mogli oni osloboditi državu, koju nisu obranilo 800 000?

Dok Srbije nema njeni saveznici britanci pokreću specijalnog rata protiv njenjih neprijetelja A-U(Hrvatska) i Bugarska. Najprije se naravno mora stvoriti pozitivni ugled Srba u svjetu pa zato je u 20 000 škola u Velikoj Britaniji (Kanada, Indija, Australija…) proširen izmišljeni Kosovski mit po kojem neki Srbi štite krščansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenom liku Obiliću, koji je ubio sultana Murata i o „caru” Lazaru, koji ne samo da nije car, nego nije niti kralj jer od 1371 g. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci zaboravili da su njihovi vitezovi nastradali u bitci kod Nikopolja 1396 gdje kršćanska vojska je poražena baš zbog sudjelovanje Srba na strani Turaka.

Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda kao genocidnog (suprotno činjenice što je u stvari žrtva genocida), a Bugari su okupatori bez obzira na to da baš Srbija dobije na poklon od svojih saveznika bugarski teritorij od više od 50 000 km2 gdje je stanovništo skoro 100% bugarsko – Niška oblast, Vardarska Makedonija.

Što se događa s onjih 135 000 zarobljenih srpskih vojnika?

Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!

CRNA GORA

Ipak kao i uvijek Srbi, koji gube sve bitke. Nisu dobili rat nego kao saveznici pobjedničke Antante dobiju na poklon zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka (Hrvata nitko nije niti pitao). Dobiju na poklon i drugog saveznika – do tad nazavisna Crna Gora, čija vojska 3 godina prije pokušava sprječiti prodor austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju zaokružavanju srpske vojske, koja pod vodjstvom kralja Petra bježi izpred Bugara. Nije im uspjelo sprječiti austrijanaca, ali su bježeći Srbi dobilli na vrjeme pa im je uspjelo sa brodovima Antante pobječi na otok Krf.

Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnoj Gori ubije više od 9 500 crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima.  Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.

VARDARSKA MAKEDONIJA

Nakon završetka I Svjetskog rata Kraljevstvo SHS dobije na poklon i Vardarska Makedonija i bugarskih Zapadnjih pokrajina. Nakon 1 prosinca 1918 u Vardarskoj Makedoniji počinje prisilna srbizacija bugarskog stanovništva i pokušaj uništavanje borbe VMRO. U stvari ova politika počinje još u prvih dana Balkanskog rata(1912). Dok Bugarska armija ratuje protiv Turaka u Trakiji srbijanska vojska ulazi u Makedoniju i pokreče zatvaranje bugarskih pravoslavnih crkava i bugarskih škola.

Godine 1912 u Makedoniji djeljuju 7 bugarskih mitropolija podređeni Bugarskoj egzarhiji– Ohrid, Debar, Bitolja, Skopije, Veles, Strumica i Nevrokop kao i 8 episkopije – Solun, Voden, Kostur, Lerin, Kukuš, Ser, Drama, Melnik uspostavljeni na temelju plebiscita, koji provodi turska vlast pod nadzorom Carigradske patrijaršije baš zato što se je mjestno stanovništvo oglasilo da je iznad 2/3 bugarsko( omjer bugari grci je 8:1, Srba nema). Odmah srbijanska vojska protjeruje ili ubije svih 833 bigarski svečenika i preuzima 761 bugarskih crkava. Svi nadpisi i druga svjedočanstva za bugarsku prošlost su odmah krivotvoreni ili skroz uništeni.

Karnegijeva anketa(1912-1913) svjedoći: „Prvo što rade Srbi kad dođu u njeko mjesto je da zatvore školu i u njoj urediti vojarnu. Zatim pozivaju učitelja i njima kažu da nemaju šta raditi ovdje kad ne bi sebi proglasili Srbima. Onji, koji to ne prihvate protjerani su u Bugarskoj ili strpani u zatvor“

GODINE 1900 U MAKEDONIJI ŽIVE 700 SRBA (Karnegijeva anketa). To je 0,0011 % stanovništva.

Namjesto protjeranih bugarskih svečenika u narednjih godina stižu srpski svečenici iz Srbije. Tako ispada da  svatko od 700 Srba u Makedoniji dobije vlastitog srpskog svećenika.

Po završetku Rusko-turskog rata 3 ožujka 1878 potpisan je mirni ugovor u San-Stefano i na ovaj način obnovljena Bugarska država na teritorij, koji je u stvari dijaceza Bugarske egzarhije (220 000 km2). Godinu kasnije Berlinski kongres vraća pola ovog teritorija Turskoj. (Na Berlinskom kongresu nije pozvan bugarski predstavnik). Ovom prilikom opet padaju 20 000 bugarskih glava. Nepravdu koju je učinio Berlinski kongres pokušava ispraviti Balkanski rat u 1912 g.

Bugari u Makedoniji se nisu time pomirili i odmah pokreću otpor protiv Turaka. Godine 1893., 23. listopada, bugarski intelektualci u Solunu utemeljuju Unutarnju makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (VMORO). Naime, pozivajući se na 23. članak Berlinskog ugovora, koji predviđa provođenje reformi za davanje prava drugim narodnostima u Osmanskoj imperiji, organizacija za svoj cilj postavlja osvajanje političke autonomije Makedonije revolucionarnim putem – što bi bio prvi korak punog oslobođenja ostalih makedonskih i trakijskih Bugara pod osmanskom vlašću i njihovo pripojenje slobodnoj državi.

Na Solunskom kongresu Unutarnje makedonskoodrinske revolucionarne organizacije, održanome u Solunu 1896. g., Makedonija i Odrinska pokrajina podijeljene su na revolucionarne okruge i središta, sjedište organizacije ostalo je u Solunu, a u Sofiji je bilo predstavništvo u inozemstvu. Neposredno poslije kongresa, Goce Delčev i Gjorče Petrov napisali su Ustav organizacije, u kojem su je nazvali Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komiteti (BMORK).

Zbog taktičkih razloga, kako bi se prikrio javno iskazan bugarski karakter organizacije, a što povećava zabrinutost velikih sila da će ona stremiti ujedinjenju Makedonije i Odrinske pokrajine s Bugarskom (kao što je 1885. g. došlo do ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije), naziv je promijenjen u Unutarnja makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMORO).

(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, br. 4/2016. g.)

 Čete ove organizacije traže oslobađanje Makedonije uz dio Trakije i pripajanju tog teritorija Bugarskoj.

Zbog novonastaloj sutuaciji pod kraj 1919 VMRO šalje Okružno br. 9 za obnavljanju djelovanja na teritorij okupiran od Srbije i Grčke. Aktivisti organizacije stavljaju naglasak na klauzule Neuilliyskog ugovora (Neuilly-sur-Seine – 1919) , prema kojim Srbija mora dati nacionalna manjinska prava Bugarima, nacionalne škole i crkve.

VMRO otvara predstavništvo u Italiji i uživa njenu potporu. U Beću i Budimpešti isto imaju razumjevanju za problema Bugara u Kraljevstvu SHS i isto pružaju potporu. Isti sporazum VMRO potpisuje i s Turskoj. Potporu pruža i Albanija. Stjepan Radić u ime HSRS potpisuje sporazum sa VMRO za suradnju u borbi protiv srpskog hegemonizma.( Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika. Ubojca Račić nikad nije suđen za ovog zločina, njega amnistira kralj Aleksandar.

Ugledni svjetski znanstvenici i političari javno podupiru VMRO. U tom smislu vrlo bitno je to što piše Lloyd George (predsjednik britanske vlade od 1916 do 1922).

„Po mišljenju največih autoriteta najtragičnij je događaj potiskivanje manjine suprotno ugovora iz 1919 onaj odnosno 600 000 makedonaca, koji sada žive na teritorij Jugoslavije. Ogromna večina tih ljudi je bugarskog podrjetla i jezika tojest to su Bugari makedonci. Baš zbog ove činjenice na mirovnoj konferenciji predstavnici Italije, V. Britanije i SAD-a povodom izrade Jugoslovenskog ugovora za manjine zalažu se – prvo, da ova oblast uživa osobni režim. Kad su njihovi napori propali zbog čvrstog protivljenja Francuzkih i Jugoslovenskih predstavnika traže postavljanje posebnog rezidenta Ljiga naroda. To su više puta pokušavali, ali napori su uvjek ostali bez rezultata zbog protivljenje francusko-jugoslovenske oporbe čak i u 1922 g.“

Стоян Бояджиев-Македония под сръбско иго, 1913-1941, София, 1993.

https://forum.kotle.ca/showthread.php?tid=633&page=2

VMRO prolazi kroz tri etapa(faze). Najprije traži oslobođenja od Turaka (kasnije od Srba) i  ujedinjenje s Bugarskoj. Nakon 1919 na temelju Njojskog ugovora traži autonomiju, a nakon što je 1937 potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu izmađu Bugarske i Jugoslavije vođa VMRO Ivan Mihajlov proglasuje novi lozung – nezavisna Makedonija na djelovi Bugarske, Grčke i Jugoslavije.

21 srpnja 1921 srbijanska vlada objavljuje deklaracija u Europi protiv VMRO kao revanšistka, banditska i teroristična organizacija, koja ratuje protiv srpskog naroda i njegovih povjestnih interesa na Balkanu. 15 kolovoza VMRO objavljuje vlastiti memorandum u koji naglasuje da nikad nije bio protiv srpskog naroda nego je protiv velikosrpskih šovinista, koji nakon Bukureštkog(1913) i Njojskog ugovora(1919) dljeljuju kao asimilatori i koljači Bugara u Vardarskoj Makedoniji.

Za početak naoružanog otpora VMRO smatra se Instrukcija №303 (19 kolovoz 1920)  srpskog vojnog zapovednjištva u Skoplju, koja propisuje odlučne mjere protiv bugarskih četa, koji stižu iz Bugarske i Albanije. U periodu 1919 – 1934 čete VMRO provode 467 akcije i ubiju 263 vladine osobe.

Srbijanska vlada organizira vlastite čete, ali oni ne ratuju protiv čete VMRO protv kojih nemaju šanse nego izvode napade na mirnog stanovništva što znatno prouzročuje povečavanje otpor mjestnih Bugara. Kod tzv. Studentskog suđenja u Skoplju (1927) odvjetnik bugarskih mladića dr. Ante Pavelić objavljuje ovih činjenica: U razdoblju 1919 – 1924 svi stanovnici Štipa(njih 25 000) prošli su kroz srbijanski zatvor, a 50 000 ljudi u Vardarskoj Makedoniji optuženi su zbog političkog djelovanja, ubijeno je više od 14 000 ljudi. (Srbijanski izvori potvrđuju da su izmeđuju dva svjetska rata u Makedoniji ubijeno više od 40 000 Bugara.)

U nastavku svojeg iskaza on je naglasio da budući da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca žive i Bugari, i oni moraju imati ista prava kao i ostali građani. Sama tvrdnja da u Makedoniji žive Bugari, dr. Antu Pavelića stavlja u nezavidan položaj, jer prema Živojinu (Žiki) Laziću, šefu državne sigurnosti i jednome od osnivača Udruženja protiv bugarskih bandita 1923. g. u Štipu, takav iskaz graniči s državnom izdajom.

(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)

Godine 1929., 19. travnja, dr. Ante Pavelić i gradski zastupnik Zagreba, Gustav Perčec, tajnik Hrvatske stranke prava, odnosno drugi čovjek poslije Pavelića, u Vidinu, preko Rumunjske stupaju na bugarsko tlo. Otud vlakom odlaze u Sofiju i 20. travnja ih na glavnom kolodvoru dočekuje oduševljena velika skupina od 10.000 ljudi. Povorka se uputila prema središtu grada, do hotela ispred Dvorca, putem praćena pjevanjem hrvatske himne Lijepa naša domovina, makedonskim pjesmama i bugarskim marševima.

U sjeni impresivnog mitinga u Sofiji ostao je, zbog svojih posljedica, jedan važan susret. Naime, dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec su se u Bankji, mjestu pored Sofije, sastali 21. travnja 1929. g. s vođom VMRO-a – Vančom Mihajlovim.

Dogovorena je suradnja i objavljena deklaracija:

„…obe strane zbog nemogučeg terora na kojeg su podvrgnuti Hrvati i Bugari u Jugoslaviji njima nalaže da koordiniraju vlastitu legalnu djelatnost za pridobijanje ljudska i nacionalna prava, politička sloboda i potpuna državna nezavisnost Hrvatske i Makedonije.”

Kasnije se Ante Pavelić sastaje sa IvanomMihailovim u Genevi i dogovaraju konkretna djelovanja protiv srpskog despotizma. G. 1930 Ante Pavelić pomaže VNRO kod kupnje 1 000 pušaka, a VMRO šalje stručnjake pirotehnike da educiraju ustaša u logoru u Janka Pusta(Mađarska).

Zbog Sofijske deklaracije Ante Pavelić i Gustav Perčec osuđeni su na smrt(u odsutnosti).

Suradnja VMRO i ustaškog pokreta dostiže svoj vrhunac atentatom na kralja Aleksndra  Karađorđevića 1934 kad je njega ustrjelio Vlado Černozemski.

Godinama kasnije, u razgovoru za talijanski časopis “Storia Illustrata” (Ilustrirana povijest) s novinarom Antoniom Pitamizom, Vančo(Ivan) Mihajlov govori:

“…ono što je učinio Vlado Černozemski ne može se nazvati ubojstvom: To je tako jasno svakome tko nešto zna o režimu kralja Aleksandra i planovima skovanima u Beogradu. Vlado je bio izvršitelj kažnjavanja, naručenog prokletstvom, potocima suza i krvlju makedonskih Bugara, Hrvata, Albanaca i drugih građana i seljaka drugih naroda u Jugoslaviji, među kojima su i Srbi… Iza ubojstva Karađorđevića stoje nebrojeni zločini, njegovi i njegova režima. Što se tiče srpskoga naroda, ja protiv njega nemam ništa.”

Od svibnja 1941. g. do jeseni 1944. g., Ivan Mihajlov sa suprugom Melpomenom (Menčom) Krničevom utočište nalazi u Zagrebu, gdje su gosti hrvatskog državnika dr. Ante Pavelića. U ove tri godine hrvatski glavni grad pretvara se u mjesto otkud legendarni lider VMRO-a šalje poruke svojoj subraći u Makedoniji.

Makedonska se nacija službeno pojavljuje za vrijeme drugog svjetskog rata kada je Titov partizanski pokret prihvatio koncept Jugoslavije kao federacije ravnopravnih nacionalnih država, uključujući i Makedoniju. Ona je 2.8. 1944. proglašena državom na zasjedanju ASNOM-a, te je pod nazivom Narodna Republika Makedonija, a kasnije Socijalistička Republika Makedonija bila u jugoslavenske federacije sve do njenog raspada 1991. godine. U jeseni 1944 stvoren je i makedonski jezik na temelju makedonskog dijalekta bugarskog jezika kad je namjerno traženo izbacivanje slova, koja postoje u bugarskog jezika(ъ, ь, ю, я ) i nametanje slova, koji postoje u srpskog da bi mogao taj jezik biti sličan srpskom.

Prvi puta u svjetskoj povjesti zna se kad je neki jezik stvoren.

http://sh.wikipedia.org/wiki/Republika_Makedonija

Ivan Mihajlov je 9. ožujka 1944 u hrvatskom glavnom gradu razgovarao s predstavnikom Njemačke telegrafske agencije. Objavljujemo dio ovog dokumenta koji se čuva u Središnjem državnom arhivu u Sofiji (ЦДА, ф. 176 к, оп. 15, а. е. 78, л. 1–8, 227–234).

Razgovor predstavnika Njemačke telegrafske agencije, dr. Heinza Grunerta s Ivanom Mihajlovim u Zagrebu, 9. ožujka 1944. g. Izvornik i kopija. Strojopis.

“Makedonija, izjavio je g. Mihajlov, je samo zemljopisni pojam. Njezini žitelji samo iz praktičnih razloga koriste regionalno ime Makedonci, kao što neki u Hrvatskoj kažu da su Bosanci, Dalmatinci i sl., u Njemačkoj – Prusi, Bavarci itd., ili u drugim područjima Bugarske – Tračani, Dobrudžani, i sl.

Makedonska nacija ne postoji. Nacije su na Balkanskom poluotoku oformljene već prije 1500 godina. Današnji Makedonci nisu ništa drugo doli makedonski Bugari…

Teorija o postojanju makedonske nacije – s vlastitim jezikom itd. – je boljševički izum. Zahtjeve za autonomijom i neovisnošću Makedonije zagovarala je naša organizacija, jer se nije moglo otvoreno tražiti ujedinjenje s Bugarskom a, osim toga, jer se drukčije nije moglo jasnije istaknuti ideju o integritetu Makedonije. Za nas je pitanje slobode Makedonije toliko važno koliko i pitanje o integritetu Makedonije, oni su nerazdvojno međusobno povezani, stoga ujedinjenje samo pojedinih dijelova Makedonije s Bugarskom ne predstavlja oslobođenje Makedonije.

Budući da smo bili prisiljeni, zbog taktičkih razloga tijekom desetljeća služiti se sloganima o autonomiji i neovisnosti, neke su osobe mlađe generacije netočno shvatili zadaće naše borbe i tako su postali plijen boljševizma…”

PLJAČKA I TEROR U HRVATSKOJ

Još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti (srbskoj) vojsci pod nazivom Jugoslavenska legija. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more). Na ovaj način ne poštivajući Ženevskoj konvenciji Srbi i Rusi ubiju više od 13 000 hrvatskih zarobljenika. Miroslav Krleža piše o ovom stravičnom događalu ali u stvari taj zločin zapravo nije istražen. Djelomično o njemu pišu neki ukrajinski autori(Володимир Криницький).

http://ukrnationalism.com/history/2477-stolittia-tomu-v-ukraini-serby-masovo-vbyvaly-khorvativ.html

Pod kraj rata neki Hrvatski političari  prihvačaju Jugoslovensku ideju za stvaranje državu SHS, ali hrvatski narod nije naivan i veći broj Hrvata( između njih više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba 4 prosinca 1918 srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi izpred Bugara sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatskih domobrana i mirnih građana.

To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom.

Sljedi ‘maestralno’ izvedena konverzija valute. Naime, pripajanjem austrougarskih zemalja kraljevini Srbiji počela je postepena promjena austrougarske krune u srpske dinare. Najprije su se uvele SHS krune koje su bile zapravo austrougarske krune na koje su se lijepile markice. Kod lijepljenja tih posebnih markica na novčanice, odmah je 20 posto donesenog novca oduzimano ‘za obnovu Srbije’. Kasnije 1919. godine, kao sredstvo plaćanja na cijelom teritoriju Kraljevstva SHS uveden je dinar. Novac je mijenjan na početku nostrifikacije u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20.1.1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako je kruna bila dvostruko jača od dinara jer je tečaj prema US dolaru 1918. godine bio 9,8 kruna za 1 dolar, dok se dolar mijenjao za 20 dinara. Slično je bilo i kod konverzije kune nakon propasti NDH.

Prva stvar, koja srbijanska vlada radi nakon prikupljana novca je uplačivanje 1,5 mln. Franaka Carigradskoj patrijaršiji za priznavanje autokefalnosti nove pravoslavne crkve u novoj državi.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvati-su-depresivci-a-srbi-propadaju-dostojanstveno-67043/

Na početku uz agresivnoj srbizaciji pravoslavaca srpski povjestničari  jako se trude na stvaranju slavne srpske povjesti. Da bi mogli argumentirati vlastiti asimilatorski zahtjevi prema nekog područja oni govore da su nekad tamo stigli neki Srbi. Tako i oni Morlaki, Lahi, Olahi, Torlaci, Stratioti, Vlasi, Bugari, Cincari… uz Grci koji su domicilno stanovništvo u dalmatinskih gradova proglašeni su Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji niti su srpskog podrjetla. (Sad u Srbiji još uvjek ima torlaci, cincari, gorani kakvih u RH više nema jer su postali Srbi). Razlog je da su to pravoslavci, koji nakon 500 godina u Hrvatskoj su naravno postali Hrvati. Po nametnutoj šabloni svi su pravoslavci Srbi, jer pravoslavlje je srpska vjera što je velika laž. Što su radili jadni Bugari, čija je država bila krščanska 350 godina prije no što su Srbi postali krščani. Što su radili i jadni Grci nekih 1 000 godina kad znamo da je Novi zavjet u originalu na grčkom(bez evanđelije po Mateja, koje je na aramejskom). Srbi su u stvari prije zadnji narod u Europi(zadnji su Litavci 1251), koji je prihvatio krščanstva i kakav su utecaj mogli imati nad pravoslavljem i opčenito nad krščanstvom dok sami oni nisu bili krščani?

Nikodim Milaš ( Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.)  kaže da su u Veneciji „još od 13 stoleća živjeli Slaveni, odnosno Srbi”. Ispada da su i svi Slaveni Srbi – što bi o tome rekli 200 miliona Rusa?

Sve navedeno su notorne velikosrpske gluposti, ali oni još uvjek postoje u hrvatskoj povjesti.

Neprekidno odnekud dolaze neke Srbi kao da postoji inkubator za Srbe, koji po potrebi njih izbacuje i šalje negdje.

Najzad uspjelo nam je doći i do ozbiljnjih demografskih dokaza da Srbi na području današnih RH i BiH zapravo nisu srpskog podrjetla nego su politički Srbi.

„Usprkos negativnom demografskom prirastu stanovništva i slabljenju biološke baze uslijed gubitaka stanovništva u brojnim ratovima, Srbija je u razdoblju od 1833. do 1945. godine učetverostručila državni teritorij, s tendencijom daljnjeg širenja na zapad, dok je, primjerice, u samo sedamdeset godina dvadesetog stoljeća (od 1921. do 1991. godine), na području Jugoslavije gotovo udvostručila svoj nacionalni korpus (povećala ga za 87,16%!)”. (Zlatko Pinter Politika mržnja i nasilje, e-portal HKV).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25931-z-pinter-politika-mrznje-i-nasilja-1.html

U zapadnjem djelu Kraljevine SHS traži se razbijanje hrvatskog naroda.

 Više su ljudi osobno svjedočili autoru da najviše nakon 1929 g. njihovi predci pravoslavni Hrvati u Srjemu prisiljavani su da postanu Srbi. Izmišljena je i nova muslimanska nacija na području povjestnog hrvatskog teritorija sadašnje BiH. Hrvati su ostali samo oni, koji su katolici. Tako je Hrvatska izgubila pola svog povjestnog teritorija i trečinu stanovništva.

Svjetski primjer je Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, ustrelio Stjepana Radića zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika.

Desetke tisuča Hrvata protjerani su i odlaze po svjetu – Argentina, Novi Zeland, Kanada, Australija…

Protuzakonito je srpska crkva stavljena u povlaštenom položaju kao „državna crkva”. Ona poduzima misiju srbiziranja nesrpskih narodnosti u novoj državi. Vjerska prava katoličkih vjernika su neprekidno negirani, katoličke su škole zatvarane, katolički tisak je stavljen na margini, Prekinute su veze sa Vatikanom. Katolička crkva niti fiktivno nije ravnopravna sa SPC. (Sadković, J. Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937. New York, 1987, 196)

Jugoslovenski režim je otvoreno antikatolički. Provodi se i politika na prisilni prelaz na pravoslavlju koja rezultira u to da između dva rata 200 000 Hrvata su prisiljeni preči u SPC. (Šuljak, N. D. Croatia,s Struggje Independence: A Dokumentary History. Arcadia, Californija, 1977, 277;  Falkoni, C. The Silence of Pius XII Boston, 1970, 268.)

Любомирова, Ирина. Религията и църквата в усташката националистическа доктрина, София, 1999.

Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio:

«… Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubijstava, 30.000 političkihhapšenja, 3.000 politièkih emigranata i bezbrojnu

masu političkih izgona. Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju hapšene žene, a nepopustljive kad se proglašuju službeno ‘prostitutkama‘, kada se djeca zatvaraju s provalnicima, i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečanstvenosti: Gesta Dei per Jugoslavennos!

Neprekidni teror prouzrokovao je otpor. Unutar Pravaške radničke mladež osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Pod budnim okom pročelnika za rad s mladeži, Stjepana Javora, počelo je u to vrijeme ilegalno naoružavanje mladeži. Radi pribavljanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu.

Ta je skupina, predvođena Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, po nalogu emigrantskog vodstva oko Ante Paveliæa, tijekom 1929. izvela niz diverzija i atentata u Zagrebu. Uhićeni su Marko Hranilović i Matija Soldin, a u svezi s tim uhićenjima bio je zatvoren i dr Mile Budak. Od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. godine trajao je proces pred Sudbenim stolom u Zagrebu, kao delegiranim stolom beogradskog suda za zaštitu države. Na smrt vješanjem osuđeni su Marko Hranilović i Matija Soldin. Obješeni su 25. rujna 1931. u Petrinjskoj ulici u Zagreb.

Zaključne rječi 22-godišnjeg Marka Hranilovića na karađorđevićskome sudu:

„ … Za svoj sam Hrvatski Narod spreman podnjeti sve muke i poniženja!…Gospodo sudci, ne pozivam se na muke preživljenje muke u policiji, da mi se uzmu u obzir kod donošenja osude, prem mi je barem 10 godina života tim mukama oduzeto, već mi je reći: Na 12-oj smo postaji križnoga puta, poslije kojega dolazi slavno Uzkrsnuće, u ovom slučaju Uzkrsnuće slobode, samostalnosti i Hrvatske Državne Nezavisnosti. Vi, gospodo, sudite po svojoj savjesti, bilo po višoj sili, a Uskrsnuće 1000-godišnje Hrvatske Države bit će mi najveća zadovoljština za sve pretrpljene muke i grozote. Vi, gospodo, sudite, ali sloboda i samostalnost Hrvatskoga naroda ostat će mi uvjek jedini i najveći cilj. Hrvatska će pripasti samo Hrvatima, jer to hoće Gospodin Bog i svi Hrvati. Neka živi njegovo veličanstvo Hrvatski Narod i njegovo narodno zastupstvo u inozemstvu!“

Arhiepiskop Aleksandar

Komentari

Hrvatska pravoslavna crkva

BOŽIĆNA POSLANICA 2018. arhiepiskopa HPC, Aleksandra

Published

on

                                                                                  „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje”(Lk. 2:14)

Ljubljeni u Gospodinu braćo i sestre, rođenje Kristovo je sveti blagdan radosti. Veseli se Božja crkva. Veseli se cijeli svemir.

Prebrodili smo sve kušnje 2018. godine –prebrodili smo sve tragedije koje su se dogodile na svijetu uzrokovane grijehom i zlom koji živi u nama i oko nas. Mi čujemo riječi: “Veliko je otajstvo pobožnosti: Bog se pojavljuje u tijelu” (1 Timoteju 3,16). To se dogodilo u toj svetoj noći, kada je Blaženi Isus rođen u Betlehemskoj špilji. Za Sebe, rođenog od Djevice rekao je: “Ja i Otac smo jedno” (Ivan 10:30). U njemu svijet je vidio i prepoznao Boga (Iv 14:9), Njemu je otkrivena tajna Božanskog Života.

U ovom trenutku, ljudsko srce uživa u sreći. Uživa i ljudska savjest koja nema uvijek snagu za prevladavanje zakona zla i vlastite slabosti. I ona već ima dobar vodič za dobro. Radost blagoslivlja i duhovno slabe ljude koje su na rubu duhovne slabosti. Ali Sam Sin Božji, čije rođenje s takvom radošću slavimo danas, rekao je: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ” (Ivan 14:23). Nema drugog načina da pokažemo našu ljubav prema Njemu, osim ispunjavanjem njegovih zapovijedi. Tako ćemo ustvariti duboki smisao naše radosti za današnji veliki blagdan.

U našoj radosti postoji nešto tužno, ali i nešto stvarno i opravdano. Žalosno je što nismo uspjeli dostići u životu naše Crkve i društvu, ono, što je cilj naših želja i težnji – upis u Evidenciji vjerskih zajednica kako bismo mogli obnoviti HPC u njenom punom sjaju u Božjem imenu i na dobrobit blagovjernog hrvatskog naroda. Ako smo patili, ako su nas posjećivale teške kušnje, ako nas brige i razočaranja još uvijek nisu napustili, još uvijek nam je drago što se negdje na horizontu toplo uzdiže dobrota nade Božjeg blagoslova.

Osvijetljeni svjetlom Kristove božanske ljubavi, prisjetimo se da smo i mi rođeni u ovom svijetu ne za sebe nego i da služimo Bogu i ljudima. „Pravu smo ljubav spoznali jer je Krist za nas dao svoj život. Tako smo i mi dužni dati život za svoju braću.” (I Iv. Posl. 3:16).

Hristos se rodi!

Blagodat Gospoda Isusa Hrista neka je sa svima vama.

Uz Božiji blagoslov za radost, zdravlje i spas:

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

HPC: BOŽIĆNA POSLANICA arhiepiskopa Aleksandra

Published

on

„Hristos se rodio – slavite ga! Hristos dolazi iz nebesa – u susret mu pohitite! Hristos je na zemlji – obodrite se! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Narodi veselo mu zapjevajte, On se proslavio!”(iz Kanon blagdana)

Ljubljeni u Gospodinu, djeca Hrvatske pravoslavne crkve,

Spasitelj svijeta je rođen.Zato danas cijeli svemir slavi.Danas je dan duhovne radosti i klanjanja neshvatljivom otajstvu Utjelovljenja koja je, kako kaže apostol, doista “velika … jer se Bog pojavio u tijelu” (1. Timoteju 3:16).”Jer Bog tako ljubi svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da Onaj koji vjeruje u Njega ne bi propaо, nego da ima život vječni” (Ivan 3:16).

U manifestaciji ove ljubavi danas smo na poseban način pozvani da OPET obavjestimo državnu vlast Republike Hrvatske da nas ima između 17 000 i 140 000. Zakonodavstvo RH u principu jamči prava svih vjerskih zajednica ali Hrvati-pravoslavci nemaju crkve gdje bi mogli moliti, ne mogu dobivati ni dušebrižničku skrb u Hrvatskoj vojsci, policiji, u bolnicama, zatvorima… tako se ne može ispuniti dužnost našeg Spasitelja koji nam je u svojim zemaljskim danima savjetovao da ne zaboravimo ni stranca, niti gladnog, ni žednog, bolesnog ili zatvorenika (Mt. 25: 31-46).

Nas, vjernika Hrvatske pravoslavne crkve, koji smo druga po veličini vjerska zajednica u Hrvatskoj, Predsednica države i Predsednik vlade RH ne pozdravljaju povodom Božića, koji slavimo 25. prosinca isto kao i Carigradska patrijarhija, Aleksandrijska patrijarhija, Antiohijska patrijarhija, Bugarska patrijarhija, Rumunjska patrijarhija …

Nepoznata činjenica je da je u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani sudjelovao 12 000 Hrvata pravoslavaca. Nije to iznimka jer su Hrvati-pravoslavci oduvjek bili dio hrvatskog naroda što dokazujemo u našoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će” jer  „Sve što je otkriveno, svjetlo rasvetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13). Poznat je ogroman broj Hrvata pravoslavaca, koji su imali jak utjecaj na hrvatsku povjest, kulturu i znanost – Petar Preradović, August Harambašić, Svetozar Borojević, Josip Runjanin…Nikola Tesla.

Braćo i sestre,

Pozivamo vas, svu vjernu djecu Hrvatske pravoslavne crkve, u našoj Domovini i daleko od nje, koji kao i mi volite Hrvatsku, da zajedno s nama molite Boga da uskoro bude registrirana naša Hrvatska pravoslavna crkva, koja je jedina autokefalna crkva u Hrvatskoj jer je to paradigma hrvatskih nacionalnih interesa i jer je to na dobrobit hrvatskog naroda.

U noći Kristova rođenja, svi smo osobno pozvani na susret – ne samo u domovima nego i u vlastitim srdcima – Krist je Spasitelj. Jer samo naš osobni susret s Gospodinom može promijeniti živote svakoga od nas, kako bismo se kretali na putu prema našem vječnom životu koji nam je obećao. Samo iskustvo vjere u djelima čini nas istinskim Kristovim učenicima i sljedbenicima, djecom nebeskog Oca i stanovnicima Njegovog Carstva, koje je naša nebeska Domovina.

Blagoslov Rođenom u Betlehemu, Gospodin i Spasitelj neka je sa svima vama! Amen!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Published

on

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. [Crkva(εκκλησία) ili prijevod s grčkog ‘skupština’ ili zajednica vjernika] Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.(1)

Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako pomogli bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.(2)

Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumentima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.(3)

U razdoblju od 1400. godine do 1557. uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”.(4) To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno, to su pravoslavci koji u bogoslužju koriste  starobugarski jezik i ćirilićno pismo.(5) U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju.(6) Moramo nadodati da još prije kraja 14 st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod Turke uništena je nekanonska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijaceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.(7)

Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira (8), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove Crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(9)

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv tursko islamske države Osmansko Carstvo (kraj 17 st.), austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš stiže do Plovdiva. Car Leopold uputio je poslanicu svim narodima i pokrajinama da je svrha rata, povedenog protiv Turaka, oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica, koje su imali prije pada u tursko robstvo. Stoga poziva narode “po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske”.(10) Kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se masovno pridružuje multi-etničkoj vojsci Austrijskog Carstva (Österreich) ili Habsburške Monarhije. Nažalost, grof Pikolomini, austrijski vojskovođa, umire od kuge, i tada Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi – bježe na sjevernu obalu Dunava na austrijski teritorij.(11) Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva pravoslavnu (grčko-istočnu) Crkvu za „narod iz Ilirika”.(12) Odlučio je da će poglavar ove Crkve postati  dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černojević.

U Beču je 3. ožujka 1707. godine održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara pravoslavaca u Austrijskom Carstvu ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa pravoslavaca u Austrijskom Carstvu određeni Srijemski Karlovci.(13) Osim pravoslavna (grčko-istočna), ova Crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne Crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje Crkveni poglavar.

U Austrijskom Carstvu i nakon Nagodbe iz 1867. u Austro-Ugarskoj, postojale su tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (Grčko-istočna).

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha, Karlovačka arhiepiskopija imaredni broj 7 na popisu autokefalnih (pravoslavnih) Crkava a SPC NE POSTOJI! (14)

Druga Pravoslavna (Grčko-istočna) crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu od Turaka, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji.

Treća Grčko-istočna crkva ima sjedište u Černivcima (Galicija).

U stara vremena korišteni su nazivi Crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Pravoslavne (Grčko-istočne) crkve u Austrijskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U Austrijskom Carstvu godine 1791., radi „de graeci ritus non unitis” pravoslavci stječu „ius civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojim crkveno-narodnim skupštinama svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno uređuju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (15)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., i 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujak 1887.(16)

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.(18)

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju novoj Crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada Kraljevstva uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(19) To je po Crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.). To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.(20).

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.(21)

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba(22).

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnovanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena(23).

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču(24). Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

SPC daje suglasnost za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve

Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve (25).

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina (26).

Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha. (27)

Oglasuje se i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (1942) : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.(28)

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrijedi.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve(29), a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.(30)

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ (31).

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi(32), koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve(33).

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:

Svećenici:

1.      1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov

2.      Sarajevski episkop Spiridon Mifka

3.      Protojerej Evgenij Jaržemskij

4.      Protojerej Aleksandar Volkovskij

5.      Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan

6.      Protojerej Serafim Kupčevskij

7.      Protojerej Anatolij Paradiev

8.      Protojerej Cvetin Čović

9.      Protojerej Risto Babunović

10.  iguman Miron Federer

11.  jerej Joco Cvijanović

12.  jerej Vasilij Jurčenko

13.  jerej Pavel Kozarski

14.  jerej Dmitrij Mrihin

15.   jerej Sevastijan Perić

16.  jeromonah Amvrosij Veselinović

17.  jeromonah Rafail Stanivuković

18.  jeromonah Vlasmin Pavlovskij

19.  jeromonah Venjamin Radosavljić

20.  jeromonah Mihail Milogradskij

21.  jeromonah Dimitrij

22.  jeromonah Ivan Mračkovski

23.  jeromonah Evgenij Pogorečkij

24.  jeromonah Petar Popov

25.  jeromonah Bogdan Popović

26.  jeromonah Nikolaj Semčenko

27.  jeromonah Petar Stefanović

28.  jeromonah Sergij Selivanovskij

29.  jeromonah Ljubomir Svrtilić

30.  jeromonah Emilijan Šimatović

31.  arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji Crkva pod ovim imenom.(34)

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska, koja je dana 25. lipnja 1991. godine proglasila državnu nezavisnost. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.

Većina pravoslavnih stanovnika su Hrvati… njih oko 137 tisuća

Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16.647 Hrvata po prvi se put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo pravoslavcima i to u doba kad HPC još ne djeluje.(35) Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica Republike Hrvatske (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom. Prema popisu stanovništva iz 2011. nešto manje od 53 000 hrvatskih državljana izjasnilo je da im je materinski jezik srpski i na temelju toga možemo zaključiti da su većina ostalih pravoslavaca s hrvatskim kao materinskim jezikom u stvari Hrvati pravoslavci  – njih oko 137 000. S tog gledišta, HPC je prema broju vjernika čak druga vjerska zajednica u RH (prva je KC). Također, nisu niti svi Hrvati srpskog podrjetla pripadnici SPC, ima ih koji bi se radije pridružili HPC.

 

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je dana 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna Crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravo-snažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je Hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.(36)

Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava  nezavisna, i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava – odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.(37)

Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj.

Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

 

IZVORI:

1,2,3,4- Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901

5. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F

http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm
[Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470)]

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

7. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

8. http://www.spc.rs/sr/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istoriju_protojerej_dr_radomir_popov

9.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

10. Štedimlija, S. M., Pravoslavni kalendar za godinu 1944, Zagreb 1943, str. 45-60.

11.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%8F_%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F

12.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg

13. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

14. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

15. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

16. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

17. http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

18. http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)

20. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

21.  Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.

22.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17

23.  Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.

24.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

25.  Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251

26.  Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

      Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа

27.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

28. Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)

29. Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.

30.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40

31.  Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198

32.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88

33.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.     

34. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

35. http://www.dzs.hr/

36. http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr

37.  http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno