Connect with us

Zlatko Pinter

ANTUN GUSTAV MATOŠ – STIHOVI, SNOVI I ŽIVOT ZA DOMOVINU 

Objavljeno

- datum

Uz 145-u obljetnicu rođenja hrvatskoga velikana     Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš…

Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

I nitko nije znao s toliko žara i osjećaja pretočiti najtananije titraje vlastite duše u stihove, poeziju, u strasnu odu neizmjerne i žarke ljubavi; ljubavi koja čini da krv brže kola, srce tuče jače a obrazi se zažare.

Nitko kao Matoš…

Da je kojim slučajem po rođenju Nijemac, Francuz ili Englez, zasigurno bi bio priznata veličina u svjetskim razmjerima.

Ne znam što bi na to rekao, ali u jedno sam siguran: niti je sebe smatrao veličinom, niti je svoj narod doživljavao kao „mali“ – ma što to značilo. Pojedinci, pa i narodi, „veliki“ su toliko koliko su u stanju ostati svoji, oduprijeti se diktatu i boriti se za neke više ciljeve i ideale, za slobodu koje nikad dosta i oko koje se oduvijek vrte ljudski bitak i egzistencija.

A Matoš je to znao. Znao je da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake, pa i najveće žrtve.

Njegov otklon od uobičajenih društvenih normi i bontona, bijeg u tuđinu, skitničenje pod vedrim nebom obožavanog Pariza, žestoke polemike i rasprave, opora riječ i prijekor, vječiti bunt… i galama ako treba…sve je to bilo izraz njegove slobode, njegovog nepomirljivog moralnog stava i shvaćanja života i slobode. Jednako ponosan i gord u svojim danima kad je kao vojni bjegunac, bos, gladan i žedan obilazio pariška svratišta, ulice i trgove bez prebijene pare u džepovima, kao i onda kad su mu vješali lovorike i pozivali ga na svjetske izložbe, on je svojim životom pokazao što znači biti i ostati svoj.

Od prve knjige (Iverje: skice i sličice) iz 1899. godine i prve objavljene pjesme (Hrastovački nokturno – napisane na kajkavskom 1900.), nižu se antologijske pjesme (Notturno, Utjeha kose, 1909, Jesenje veče, Pjesme), prozna djela (Ogledi, Vidici i putovi, Cvijet sa raskršća, Naši ljudi i krajevi, putopis Oko Lobora).

U književnost ulazi 1892. godine, pripovijetkom Moć savjesti koja najavljuje početak hrvatske moderne.

No, ono što ga je obilježilo i učinilo velikim njegova je poezija. Poezija kakvu nikad nitko prije niti poslije njega nije pisao.

Ponekad oporo, s okusom gorčine, potom rezignirano, na mahove čak bijesno i svađalački, pa smireno, zaneseno…sanjalački i zaljubljeno, nižu se harmonični stihovi, skladna proza, razumljive i neposredne riječi iz kojih izviru strasne i žive emocije. Matoš ništa ne čini s predumišljajem, proračunato, po narudžbi, reda radi, književnost za njega nije zanat, ona je dio njegove osobnosti i izraz najdubljih osjećaja, nasušna potreba da se na vjetrometini zvanoj ljudski život uhvati za nešto, poput davljenika koji nagonski poseže za slamkom gledajući u njoj spas.

Dobar dio Matoševog proznog opusa vezan je za Pariz. Bio je zanesen i opčinjen gradom svjetlosti poput zaljubljenog dječaka koji proživljava iskustvo svoje prve ljubavi i ta je ljubav obilježila njegov život. Stoga ne čudi utjecaj francuskih autora i književnosti uopće na njegovo stvaralaštvo (Baudelairea, Huysmansa, Mallarmea, Barresa).

Moderna je u to vrijeme bila novi pravac u svjetskoj književnosti i nju su od početka karakterizirali sloboda stvaralaštva, umjetničke norme i esteticizam, ali i subjektivni izbor, supostojanje stilova i težnja ka što većem formalnom savršenstvu. Upravo je Matoš najzaslužniji za ulazak moderne u naš književni život.

O svome sinu, majka A.G.Matoša govorila je kako „nije volio sređen život“, pa je „najčešće boravio u stanovima izvan obiteljskog doma“. Uzdržavao se od novinarskih honorara i svojih knjiga, sam i svoj koliko je u tom i takvom svijetu to bilo moguće. Kao da se cijeloga života držao one maksime po kojoj je čovjek istinski slobodan tek onda kad nema što izgubiti.

Jedino što ga nikad nije napuštalo, bio je osjećaj neizmjerne ljubavi prema svome rodu i Domovini.

I prema njima je, doduše, znao ponekad biti grub – žesteći se i ropteći zbog slabosti i mana koje nije mogao ne vidjeti i prešutjeti, ali njegov puk mu nikad to nije uzimao za zlo. Bilo je to nalik na grdnju oca ili starijeg brata, nekoga tko svoju gorčinu i žuč prosipa samo zato što se njegov štićenik ponekad otme kontroli i zastrani, i kojega on već u sljedećem trenutku, poput pokajnika, obasipa nježnošću, pažnjom i ljubavlju kakvom se može ljubiti samo majka, dijete ili Domovina…

Najznačajniji književnik naše moderne, boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve. I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš. Naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

Što li bi rekao danas o nama i svojoj i našoj Hrvatskoj i bi li se pjesma kojom bi opjevao sadašnju golgotu Domovine po čemu razlikovala od 1909.?

Nikad to nećemo saznati. Ali u jedno možemo biti sigurni. Bio bi iskren. Jer on nije ni mogao ni znao drugačije.

Naš Matoš. Hrvatsko srce. Poeta. Boem. Mučenik. Velikan. Jedan jedini i neponovljivi Matoš.

Trubač sa Seine…

 

 

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.37.-39.)

Zlatko Pinter

 

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

HRVATI SE VIŠE NE MIRE S NAMETANJEM KOLEKTIVNE KRIVNJE

Objavljeno

- datum

(foto: Hrvatskoobrambenoštivo)

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.- Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KAD, TKO, GDJE I NA TEMELJU ČEGA JE UTVRDIO DA JE U NDH POČINJEN GENOCID I HOLOKAUST!?

Objavljeno

- datum

Slušam prije par dana kako naš vrli „demokrat“, saborski zastupnik i politički predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac javno traži (sa saborske govornice, pred kamerama HTV-a) kazneni progon novinara, publicista i istraživača ratnog logora Jasenovac Igora Vukića zbog onoga što je izrekao u 15 minuta gostovanja na HTV-u gdje je bio pozvan vezano za predstavljanje svoje knjige.

Kao nekad u najcrnjim staljinističkim vremenima – u buksu zbog verbalnog delikta! Alal vera Milorade!

No, na stranu to. Mene je u svemu (donekle) začudilo nešto drugo.

Naime, Pupovac je Vukićev „crimen“ pokušao ugurati u odredbu KZ Republike Hrvatske (Članak 325.) koja govori o „negiranju djela genocida i zločina holokausta“, i „poticanje na nasilje i mržnju“!?

Dakle, Pupovac polazi od činjenice da je u NDH i Jasenovcu izvršen genocid, pa je umjesno zapitati: KAD, GDJE I TKO JE TU ČINJENICU UTVRDIO I NA TEMELJU KOJIH PODATAKA?

Možda sam nešto propustio naučiti u životu, pa bih volio da mi netko kompetentan odgovori na to pitanje.

Da sam saborski zastupnik, ja bih prvom prigodom predložio amandman na KZ RH (Članak 325 a) u kojemu bi stajalo sljedeće:

„Tko zlonamjerno preuveličava ratne žrtve s namjerom lažnog optuživanja bilo kojeg naroda, vjerske, rasne ili etničke skupine za kazneno djelo genocida ili holokausta, kaznit će se istom kaznom kao i počinitelj kaznenog djela opisanog u prehodnom Članku KZ“.

I siguran sam da bi Pupovac i njemu slični prije došli pod udar odredbi takvog KZ, nego Igor Vukić i drugi istraživači KOJI SE BAVE UTVRĐIVANJEM ISTINE I SVOJE REZULTATE ISTRAŽIVANJA JAVNO PREZENTIRAJU I ZASTUPAJU.

Naravno, naši vrli zastupnici na čelu s predsjednikom Sabora Jandrokovićem (uz časni izuzetak Steve Culeja), već po običaju  nisu reagirali, jer u „svetu kravu“ Milorada se ne smije dirati, što god on govorio i koliko god lagao i vrijeđao. Jer, Milorad na svojim plećima drži na životu vladajuću koaliciju. Jadno i žalosno, ali je tako!

I zato Milorad može slobodno i do mile volje nastaviti sa svojom otrovnom propagandom i lažima u nedogled, bez ograničenja, pa i ponavljati nebuloze o „izvršenom genocidu“, o „20.000 – i više – ubijene i ‘umorene’ djece“ u Jasenovcu itd., itd.

Za početak, Milorad bi trebao odgovoriti: Gdje su pokopane „žrtve“ o kojima govori (uključujući i „20.000 djece“) i kako lažni popis JUS Jasenovac na kojemu je do sada pronađeno preko 14.000 lažnih „žrtava“ može poslužiti kao bilo kakav dokaz?

No, ima nešto što je gore čak i od njegove prljave, zloćudne velikosrpske propagande.

A to je naša šutnja – šutnja onih KOJI NE BI SMJELI NA OVO ŠUTJETI!

Je li normalno da se Pupovcu na ove zloćudne objede i podmukle otrovne laži ne odgovori?

Tko, kad, gdje, kako i na temelju čega je utvrdio da su u NDH počinjeni genocid i holokaust? Je li to legitimno pitanje, ili svakoga tko ga postavi čeka zatvor?

Koliko znam, u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda ni jedna država na svijetu nije osuđena za genocid (pa čak ni Srbija i „republika srpska“), nego pojedinci za koje je utvrđeno da su osmislili, planirali ili provodili to najteže djelo koje se sankcionira po međunarodnom pravu.

Isto tako znam (volio bih da me netko ispravi ako nisam u pravu), da u optužnici protiv Ante Pavelića podignutoj od Okružnog javnog tužilaštva za grad Zagreb (Broj: B 124/51, Zagreb od dana 7.V.1956., na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku) vezano uz zahtjev za njegovu ekstradiciju, nema tih kvalifikacija, niti ih je, kako već rekoh ikad utvrdila ijedna relevantna međunarodna ili domaća (jugoslavenska) institucija.

Zašto se nikad Anti Paveliću  nije sudilo – ni u odsutnosti!

Anti Paveliću se nikad čak nije sudilo – ni u odsutnosti! Ako je postojalo djelo genocida, odnosno, ako su te okolnosti činjenično utvrđene, kako je to moglo ostati nekažnjeno? Zašto u Jugoslaviji nikada nije proveden sudski postupak, utvrđene okolnosti njegove krivnje i potom mu presuđeno za ono za što ga se tereti i optužuje već više od 70 godina?

Tu nije teško zbrojiti dva i dva. Da su imali bilo kakvih elemenata za dokazivanje onoga što su tvrdili, komunisti bi itekako sudili javno – pa i u odsutnosti – i Paveliću i ostalima i od toga bi itekako napravili propagandnu predstavu, ali budući da je sve bilo na „klimavim nogama“, pametno su zaključili kako bi od takvih sudskih procesa imali više štete nego koristi.

Optužbe za genocid isuviše su ozbiljne stvari da bi se nekomu dopustila bilo kakva improvizacija.

I da se razumijemo. Nisu ovdje u pitanju NDH niti Pavelić, nego nametanje krivnje današnjoj Republici Hrvatskoj kao „sljednici ‘genocidne tvorevine’ NDH“.

To je prljavština koja se nama Hrvatima podmeće zadnjih 50 godina, od strane Vladimira Dedijera, Milana Bulajića, Vasilija Krestića, Antuna Miletića i sličnih propagandista srpsko-komunističkog agitpropa, a danas to rade Vučić, Vulin, Dačić i Milorad Pupovac.

„Nesvakidašnji i opasni nastup bivšeg novinara Igora Vukića“ (kako reče Pupi) nedavno na HTV-u bio je samo povod da se na njega sruči lavina optužbi i kleveta, uz prijetnje progonom, zbog istine koju je izrekao.

Ja sad javno postavljam sljedeća pitanja:

1.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da su u NDH izvršeni genocid i holokasut?

2.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je Ustaški pokret izvršio genocid i holokaust?

3.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je dr Ante Pavelić osmislio, planirao i provodio genocid i holokaust u NDH (1941-45)?

4.      Zašto nikad nije suđeno dr Anti Paveliću?

Pitanja ima još, ali neću ih sve postavljati, jer mislim da je i ovo dosta za 5-6 ili 10 godina zatvora (po Miloradu Pupovcu i njegovom „zakonodavtsvu“), a to bi za mene bila (u ovim godinama) vjerojatno doživotna robija.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

OVACIJE ZA IGORA VUKIĆA U DVORANI NA KAPTOLU

Objavljeno

- datum

foto: Zoran Filko  

Dvorana Vijenac, na Kaptolu 29a u Zagrebu bila je sinoć (7. lipnja) pretijesna kako bi primila sve one koji su došli pozdraviti istraživača Igora Vukića na njegovom drugom predstavljanju knjige Radni logor Jasenovac.

Za ovu prigodu odstupilo se od uobičajene promocije, onako kako smo ih navikli gledati. Naime, na pozornici su se pojavili autor Igor Vukić, nakladnik Josip Pavičić i novinar i televizijski urednik i voditelj Marko Jurič.

Nakon što je gospodin Pavičić kratko predstavio autora i njegovo djelo, obavijestio je nazočne kako će se promocija odvijati u formi dijaloga i to tako što će Jurič postavljati autoru pitanja koja su se najčešće u javnosti čula od njegovih oponenata i osporavatelja, a ovaj će pokušati na njih odgovoriti.

Započelo je s kontroverzama iz vremena komunističkog razdoblja, prije svega vezano za broj žrtava, pri čemu je Vukić detaljno objasnio kako nema dokaza da su ustaše vršile bilo kakva masovna smaknuća, te da to potvrđuju izjave samih logoraša i svjedoka događanja u Jasenovcu, ali i ekshumacije posmrtnih ostataka čiji je broj minoran u odnosu na službene brojke „žrtava“, pa i onaj što ih danas sadrži službeni popis JUSP Jasenovac (od 1945. godine do danas iskopano je manje od 500 ljudskih kostura).

Ostatak razgovora protekao je u opisima života u logoru – prije svega onih koji potječu iz autentičnih izvora, odnosno svjedočenja samih logoraša. Prikazana su i dva kratka isječka iz budućeg dokumentarnog filma u kojima bivši logoraši Jasenovca jasno potvrđuju kako to nije bio logor smrti nego radni logor – kaznionica u koju se stizalo po presudi i na određeno vrijeme, te da su zatočenici imali među ostalim razvijen kulturno-zabavni i sportski život, pravo na liječničku skrb i osobnu higijenu, uvjete za školovanje itd., itd.

Vukić je naglasio kako nitko ne tvrdi da je ustaški logor Jasenovac bio odmaralište, ali su daleko pretjerane i potpuno neutemeljene tvrdnje o masovnom teroru i likvidacijama, jer za takvo što niti u dokumentima ni u iskazima logoraša nema nikakvih dokaza.

Postoje svjedočenja o egzekucijama, ali one su jednako provođene nad zatočenicima i ustašama ako se kršila stega i propisani red. To potvrđuju presude u kojima su opisani kompletni sudski procesi vođeni prema tadašnjim zakonima.

Dvorana Vijenac, na Kaptolu 29a u Zagrebu bila je pretijesna / foto: S.Renić

Autor nije zaboravio pohvaliti i vrijedne istraživače dr sc Nikolu Banića i dr sc Mladena Koića koji rade na provjeri službenog mrežnog popisa žrtava JUSP Jasenovac i na tom polju postižu vrlo vrijedne rezultate, što također bitno doprinosi utvrđivanje konačne istine o ovom logoru.

Izrečeno je mnogo toga, ali 60 minuta bilo je premalo za odgovore na sva pitanja kad je riječ o temi koja hrvatski narod tako teško opterećuje već više od pola stoljeća.
Nakon promocije knjige, publika je strpljivo u redu čekala s kupljenim primjercima na autogram autora koji se u općoj gužvi trudio udovoljiti svakom zahtjevu.

Večer koju zasigurno neće zaboraviti nitko od nas, a vjerujem ni Vukić i njegovi suradnici.
Začudo, nije bilo nikoga s „druge strane“, iako su na vrijeme obaviješteni o mjestu i vremenu održavanja promocije knjige.
Dakle, ipak je dobro što se Jurič stavio u njihovu ulogu i nastojao autora isprovocirati – jer tako smo doznali mnoge stvari koje bi Vukić možda i izostavio da je sve išlo uobičajenim tijekom.

Jednom riječju, večer za pamćenje!

Hvala Igoru, gospodinu Pavičiću, Juriču i predivnoj publici koja je ovacijama pozdravila hrabrog istraživača.
Istina i činjenice najbolji su odgovor na klevete, podmetanja i objede.

Eppur si muove!

Dragi moji Hrvati, sve su prilike da se njihova kula sazdana od laži i krivotvorina dobro zatresla – iz temelja! I vrijeme je bilo.

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno