Connect with us

Antun Babić

Antun Babić: PORUKA IVANU PENAVI – NIKAD ODUSTATI!!!

Objavljeno

- datum

Bivši hrvatski diplomat Antun Babić uputio je pismo potpore vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi. Prenosimo poruku u cijelosti!

Gospodine Penava, na Vašim je leđima velika odgovornost. Znam što znači biti organizator ili suorganizator javnih prosvjeda. Kao politički emigrant u Australiji bio sam često u situaciji koja je slična Vašoj. Stavljali smo na kocku naša radna mjesta, a ne tako rijetko, naše živote i naše obitelji u komunističkoj Jugoslaviji. Udba je proganjala i njih i nas.

Međutim, nikada nismo odustajali od naše ideje niti smo dozvolili da nam bilo tko određuje što ćemo govoriti na tim javnim prosvjedima, koji su se često održavani ispred Australskog parlamenta. Kad je bilo potrebno napadali smo i Vladu Australije zbog njezinog podržavanja zločinačke Jugoslavije, u kojoj su glavnu riječ imali Srbi, kao što, nažalost, danas Pupovac ima u Hrvatskoj.

Gospodine Penava, budite dostojan zamjenik hrvatskih velikana iz prošlosti. Hrvatski je narod kroz povijest opstao zato jer su se mnogi hrvatski junaci borili za svoj narod do zadnje kapi krvi. Nisu odustajali ni onda kad nije bilo nikakve šanse za uspjeh.

Gospodine Penava, za razliku od tih za hrvatski narod teških vremena, mi danas ipak imamo (kakvu takvu) hrvatsku državu. Vi ste danas gradonačelnik Vukovara, a ne neki Jugoslaven ili četnik. Vi ste taj koji može utjecati na budućnost ne samo Vukovara već i cijele Hrvatske. Istina, ponovno se nalazimo pred ponorom, ili još gore, pred nestankom. Međutim, to će se dogoditi samo ako mi to kao narod dozvolimo, i iako budemo išli u taj nestanak kao ovce na klanje.

Gospodine Penava, situacija u kojoj se nalazi hrvatski narod, ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH, toliko je opasna za našu budućnost da se mi Hrvati moramo probuditi iz eutanazije i prestati očekivati da će nas netko drugi spasiti. Osim nas samih neće nas nitko drugi spasiti. Svi drugi narodi, države i pojedinci vode računa samo o svojim interesima. Predsjednik Vlade Andrej Plenković nam laže kad kaže da iza nas stoje EU i NATO. To je tako samo dok se mi ponašamo kao njihove sluge i dok podupiremo njihove, a ne naše vlastite hrvatske interese.

Gospodine Penava, ne dozvolite da Vam bilo tko iz Zagreba diktira karakter prosvjeda u Vukovaru. Naravno, da svi stojimo iza Vaše poruke da će to biti miran i dostojanstven prosvjed. Međutim, to MORA BITI I JASAN POLITIČKI PROSVJED. Na tom se prosvjedu mora čuti i odlučna politička poruka izdajničkom hrvatskom državnom vodstvu koje nas vodi u propast. Također, na tom prosvjedu mora se čak do Australije i Argentine čuti poziv svih hrvatskim domoljubima da je došao zadnji trenutak za ujedinjenje iskrenih hrvatskih domoljuba.

Sve sadašnje tzv. hrvatske domoljubne stranke i organizacije totalno su zakazale. Istina, u njihovim redovima ima i neupitnih hrvatskih domoljuba. To, međutim, nije dovoljno za skidanje političkim putem s vlasti sadašnjih lopova, izdajica i tuđih slugu u Hrvatskoj. Hrvatski velikani iz prošlosti, a posebno branitelji koji su dali svoje živote u Domovinskom ratu, pozivaju nas iz njihovih grobova da prestanemo šutiti i klečati pred izdajica. Oni od nas traže da budemo junaci kao što su oni bili u daleko težim uvjetima.

Gospodine Penava, u zaključku Vas molim da osim Vas izaberete barem još jednog ili dva čovjeka (naprimjer – general Sačić ili Hrvoje Zekanović, ili netko treći), kojima vjerujete, a koji će desetinama tisuća Hrvatica i Hrvata na prosvjedu u subotu 13. listopada reći ono što žele čuti i zbog čega dolaze u Vukovar. Osim snažnog ultimatuma hrvatskim pravosudnim institucijama i Vladi RH da već od ponedjeljka 15. listopada mora krenuti vjerodostojan i djelotvoran pravni proces protiv svih agresora na Hrvatsku koji su počinili zločine u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj. Jednako tako, na tom prosvjedu mora se čuti i beskompromisna politička poruka i poziv na ujedinjenje, a ako treba i na politički ustanak hrvatskog naroda, u domovini i iseljeništvu.

Gospodine Penava, molim Vas da dobronamjerno primite moju poruku, koja je odraz pola stoljeća mojeg djelovanja u borbi za našu Hrvatsku. Ovisno o tomu koliko će biti politički uspješan prosvjed, koji ste Vi najavili u Vukovaru u subotu 13. listopada, VI OSOBNO ĆETE NAKON TOG PROSVJEDA UĆI U HRVATSKU POVIJEST KAO JUNAK, ILI, U SLUČAJU DA, OD STRAHA PRED PLENKOVIĆEM POKLEKNETE, POVIJEST ĆE VAS ZABILJEŽITI KAO DOBRONAMJERNOG ČOVJEKA KOJI SE NA KRAJU UPLAŠIO VELIKE ODGOVORNOSTI I NIJE IMAO HRABROST KOJU U TAKVIM TRENUTCIMA IMAJU PRAVE NARODNE VOĐE.

Ja se duboko nadam da će nakon prosvjeda u Vukovaru hrvatski narod imati još jednog velikog vođu, a ne slabića koji je obećavao puno, a onda na kraju iznevjerio.

Neka Vam dragi Bog pomogne donijeti pravu odluku.

Antun Babić

Komentari

Komentari

Antun Babić

Stvarali Veliku Hrvatsku – hrvatski narod tjerali u Irsku i Njemačku!

Objavljeno

- datum

Na današnji komentar ponukala me, između ostalog, i velika domoljubna aktivistkinja iz Petrinje dr. Viktorija Kaleb svojim Facebook komentarom od 20. listopada 2018. pod naslovom «Bacam rukavicu svim odvažnim muškarcima». Za razliku od odličnog komentara dr. Kaleb, ja ću odmah na početku reći da od danas skidam rukavice u svojim komentarima.

Najprije se želim ograditi što u ovom komentaru ne pišem o današnjim tzv. hrvatskim domoljubima u iseljeništvu. U meni taj komentar zrije već dugo vremena i napisat ću ga u skoro vrijeme. Ipak, ne smije se zaboraviti činjenica da je u iseljeništvu, a specifično unutar hrvatske političke emigraciju, u najgorim mogućim uvjetima, i kad nitko u svijetu u tu mogućnost nije vjerovao, održana baklja svjetla i nade u uskrsnuće slobodne hrvatske države. 

Glavni razlog zašto pišem najprije o Hrvatima u domovini jest činjenica da smo mi u Hrvatskoj baštinici ostavštine i rezultata najveće pobjede u povijesti hrvatskog naroda – Domovinskog rata od 1991. do 1995. Baštinici tada izborene slobodne hrvatske države. Za današnju generaciju tzv. hrvatskih domoljuba više od petnaest tisuća hrvatskih branitelja položilo je svoje živote na Oltar domovine, a nekoliko deseteka tisuća je ranjeno za tu državu. I mrtvi i ranjeni branitelji svima su nama ostavili tu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, da je očuvamo i izgradimo u državu pravde, poštenja i gospodarskog prosperiteta, a ako treba da u novom ratu za tu krvlju izborenu slobodnu Hrvatsku, ponovno položimo i na desetke tisuća novih i vlastitih života. Dakle, danas smo mi, današnja generacija, a pogotovo mladi ljudi, najodgovorniji pred Bogom i poviješću za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda – nas samih.  A što mi danas veliki domoljubi radimo? Gradimo Veliku Hrvatsku do Drine, a hrvatski narod nečinjenjem – tjeramo u Irsku i Njemačku. Tjeramo i – zaboravljamo.

Nema više nikakvog opravdanja za ponašanje današnjih tzv. Hrvatskih velikih domoljuba, za njihov oportunizam, za njihov konformizam, za njihovo srebroljublje, za lažno predstavljanje, za strah i kukavičluk, i na kraju za, ono što je najstrašnije: IZDAJU HRVATSKE I HRVATSKOG NARODA. Hrvatsku ne mogu izdati oni koji se, kao članovi današnje Vlade, ne osjećaju domoljubima, nego oni ljudi kojim su usta puna domoljublja.

PRKOSILI JUGOSLAVENSKIM I ZAPADNIM TAJNIM SLUŽBAMA

Dolje ću spomenuti sebe, ali sam kao primjer tisuća Hrvata u političkoj emigraciji od 1945. do 1990., ali samo radi usporedbe odnosa prema domovini između Hrvata u emigraciji i današnjih tzv. domoljuba. Na desetine tisuća onih koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i Križni put 1945. i pobjeći od partizanskih koljača, došli su u razne države svijeta, gdje im je život i dalje bio ugrožen. Sve do 1989. godine zloglasne jugoslavenske tajne službe progonile su ih i ubijale kao što lovci ubijaju divlje zvijeri u Africi. Kakva je bila reakcija političkih Hrvata u emigraciji, koju je Udba jednako pratila kao i disidente u Hrvatskoj? Oni se nisu uplašili. Dapače, bez vlastitog krova nad glavom, s plaćom najnižeg radničkog sloja, od rudnika, do plantaža šećerne trske, farmi šuma, izgradnji kanala i cesta, radnika i čistača u tvornicama, počeli su, na štetu svoje djece i cijele obitelji, stvarati hrvatske političke organizacije. Neustrašivo su prkosili jugoslavenskim tajnim policijama i svemoćnim zapadnim obavještajnim službama kao što su CIA-e, MI6, Mossad, KGB, BND itd., koje su blisko surađivale u razmjeni informacija o hrvatskim aktivistima u emigraciji.

Redovno su organizirali prosvjede u brojnim državama svijeta, pokretali hrvatske tjedne i mjesečne državotvorne novine, radio programe, hrvatske društvene klubove, nogometne klubove, folklorne skupine, izgrađivali velebne crkve, i tako u nedogled. U nekim zapadnim državama, odigrali su važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske. U rujnu 1991. u glavnom gradu Australije Canberri održan je prosvjed na kojem je sudjelovalo četrdeset tisuća Hrvata, koji za od Vlade Australije tražile da odmah prizna Hrvatsku. Posebno je, na primjer u Australiji, vlastima zadavala glavobolju upornost mladih Hrvata koji su se, gdje god su stigli, penjali i na najveće stupove i zgrade da bi skinuli jugoslavenske zastave. Nije bilo većeg zadovoljstva nego skinuti jugoslavensku zastavu, u vrijeme dok su nas u Australiji nazivali Jugoslavenima, a mi uporno odgovarali: «Do not call me Yugoslav, I am Croatian» (Ne zovi me Jugoslavenom, ja sam Hrvat). Sve su to iz svojih skromnih sredstava i džepova uglavnom financirali najsiromašniji hrvatski iseljenici, u čijim je srcima duboko tinjala nada da će na kraju Jugoslavija ipak propasti i da će se oni jednog dana, kad tada, vratit s djecom u svoja sela i krajeve diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

EKSPOLOZIJA ODUŠEVLJENA I ENTUZJAZMA

To je bio glavni razlog eksplozije oduševljena i entuzijazma koji su se 1989. i 1990. poput najvećeg uragana, proširili u svim sredinama u hrvatskom iseljeništvu, od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, svih zapadnoeuropskih zemalja, do Kanade, SAD-a i cijele Južne Amerike. Nažalost, i na tragediju hrvatske brige za svoje slavne i povijesne dane, kako u domovini tako i u iseljeništvu, nitko do sada nije snimio cjelovit film, pa ni Jakov Sedlar, o povijesnoj i jedinstvenoj potpori koju je hrvatska dijaspora dala svojoj domovini u njezinim najtežim trenutcima. Nije to bilo oduševljenje niti potpora za Franju Tuđmana i HDZ kao takve. Mi u emigraciji nosili smo domovinu u srcu i radili za Hrvatsku desetljećima prije pojave dr. Tuđmana i HDZ-a u Hrvatskoj. Mogao je to biti i netko drugi da je imao tadašnju hrabrost dr. Tuđmana I obratiti se Hrvatima u svijetu za pomoć. Uz početne rezerve,  Tuđman i Hadeze su u iseljeništvu su bili iskreno prihvaćeni, bez velikog i dugoročnog razmišljanja, kao ostvarenje nade da će se hrvatski narod u domovini jednog dana osloboditi straha u kojem je živio od dolaska komunista na vlast 1945. godine, i ući u otvorenu borbu ne samo s velikosrpskim Beogradom, njegovim četnicima i hrvatskim komunistima, nego i najvećim silama svijeta koje su čuvale Titovu Jugoslaviju.

Nakon što sam prestao igrati nogomet za hrvatske klubove u Sydney i Melbourneu i nakon ženidbe, uključio sam se u politički rad i borbu za Hrvatsku 1973. godine, kada sam u Sydneyju bio izabran za tajnika ogranka u Hrvatskoj zabranjene Matice Hrvatske. Ponavljam sebe uziman samo kao primjer jednog od tisuća hrvatskih domoljuba u Kanadi, SAD-u, zemljama Južne Amerike, Europe, Australije i Novog Zelanda. Svi smo mi imali istu želju i isti cilj.

Mi koji smo se upustili u to visoko rizično djelovanje za Hrvatsku, nismo imali svoj život. Dok su naše obitelji patile, naš je život bila Hrvatska. Preko vikenda putovali smo automobilima na tisuće kilometara, da bi se u ponedjeljak mogli vratiti na posao. Sve smo plaćali i financirali sami i iz vlastitog džepova. Nikada nam nije bilo, barem, meni, na kraj pameti da za to što radim za Hrvatsku naplatim od nekoga. Tog nekoga nije ni bilo, jer smo svi činili isto.

Godine 1997., zajedno s pokojnim kumom, dr. Antom Kunekom, u Melbourneu sam pokrenuo mjesečnik Hrvatska istina. Dr. Kunek je financirao prvi broj novina s 300 australskih dolara. Ja sam nakon toga 12 godina bio glavni urednik, tehnički urednik, tipkačica, prodavač pred mjestima gdje se okupljala hrvatska zajednica (crkve, domovini nogometna igrališta). U tih dvanaest godina ni jedan godišnji odmor nisam iskoristio za obitelj i sebe, nego za rad za Hrvatsku. U više sam navrata bio i fizički napadnut od strane ubačenih ‘velikih domoljuba’, a zapravo Udbinih agenata, o čemu se nadam više pisati u knjizi. U početku sam bezbroj puta morao cijeli sadržaj novina ispuniti vlastitim komentarima i člancima. Ako tomu dodam činjenicu da sam za tiskanje novina sadržaj pisao na običnom pisaćem stroju, i kuhinjskom stolu u malom satnu, onaj tko želi može si dočarati volju i trud koji je taj posao iziskivao. Sve sam to dvanaest godina, kao volonter, radio bez ičije pomoći sa strane. Hrvatsku istinu sam kasnije preimenovao u Hrvatsku slobodu.

MATERIJALIZAM JE GLAVNA MISAO VODILJA TZV. HRVATSKIH DOMOLJUBA

Kad sam se vratio u Hrvatsku 1990. Bio sam šokiran kad sam vidio da tzv. domoljubi i članovi, a posebno vodstvo, političkih stranaka, traže dnevnice i honorare za putovanja i napisane članke, a rat je godinu dvije dana kasnije već bjesnio. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se tako nešto u Hrvatskoj događa. Već tada sam trebao znati da su tzv. domoljubi u domovini prvenstveno motivirani materijalizmom, a «domoljublje» im služi kao vozilo do položaja, novca, političke moći, gospodarskog utjecaja, nepotizma i korupcije.

Godine 1994. napustio sam visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova i istupio iz HDZ-a, vjerujući da ću svojim vlastitim političkim angažmanom moći promijeniti već tada jako vidljiv krivi smjer u kojem su išli Hrvatska i hrvatsko društvo. Naravno, ostalo je povijest. Nisam, na moju veliku žalost, uspio, jer su tada protiv mene bili i lijevo krilo HDZ-a (većina), SDP, HSS, HSLS i ostale stranke.

Dr. Kaleb, možda više nego itko drugi u Hrvatskoj razumijem Vaš vapaj za «odvažnim muškarcima», a ja bih dodao i domoljubima, iz čijih bi se redova pojavio vođa, koji bi poveo hrvatski narod iz sadašnjeg zla i velike opasnosti. Nažalost, usprkos svim svojim nastojanjima da pronađem takvu osobu među tzv. hrvatskim domoljubima, nisam u tomu uspio u zadnje dvije do tri godine. Na kraju sam odlučio, usprkos svim svojim nedostatcima, staviti se na čelo jednog domoljubnog pokreta ili stranke. Poznato je da do danas u tome ne uspijevam, jer je većina današnjih tzv. hrvatskih domoljuba, a posebno oni koji sjede u Hrvatskom saboru, prodala vragu svoju dušu. Oni nas jednako varaju i vode u propast kao i Plenković i njegovi sljedbenici u svim političkim strankama. Oni jednostavno Hrvatsku ne nose u srcu, nego Hrvatsku vide kroz vlastiti džep i hedonizam (droga, prostitucija, jahte, skupi automobili, vile, putovanja po svijetu itd.) Sve sam više uvjeren da ja neću doživjeti toliko potreban preporod hrvatskog naroda u domovini. Iskreno se nadam da ćete Vi, dr. Kaleb, to prije ili kasnije doživjeti. No, iako nada umire zadnja, ta je nada sve slabija, ukoliko se kao narod ne trgnemo u zadnji trenutak.

PAD U VUKOVARU

U zaključku imam potrebu samo kratko opisati što mi se dogodilo nakon završetka prosvjeda u Vukovaru prošle subote. Prema ranijem dogovoru otišao sam na piće s jedinom prijateljem iz Zagreba. Prijatelj je izvrstan analitičar društvenog stanja u Hrvatskoj i osjećao sam se vrlo ugodno. Na kraju razgovora on je krenuo prema svojem automobilu a ja sam se uputio preko Mosta Jean-Michele Nicolier natrag prema mojem autobusu. Razgovarao sam na mobitel i nisam primijetio da je nogostup na mostu uzvišen i teško sam pao na desnu stranu tijela. Tijekom pada snažno sam se udario u desnu ruku i nogu. Dva ljubazna mlada čovjeka su me podigla s betona i ja sam nastavio uzdrman hodati prema kraju mosta gdje se nalazi spomenik francuskom dragovoljcu Domovinskog rata. Tamo sam se malo smirio i krenuo prema autobusu. Ruka i noga su me boljele, ali ni jedna fizička bol ne može toliko boljeti kao ona duševna koju sam kasnije u autobusu doživio.

Antun Babić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Antun Babić

ISTINA SE MORA REĆI I SAMO NAS ISTINA MOŽE OSLOBODITI OD DANAŠNJEG ZLA

Objavljeno

- datum

Raskorak između hrvatskih političkih elita, s jedne strane i hrvatskog naroda, s druge strane, toliko je velik i nezajažljiv da ga u ovom trenutku ništa ne može uskladiti i dovesti do prihvatljivog konsenzusa osim narodne političke revolucije, kako na ulici tako i na izborima. Odgovorno tvrdim da su osvojili i Svjetsko prvenstvo u Rusiji, ni Vatreni i Dalić ne bi bili u stanju promijeniti današnja dijametralno suprotna politička i domoljubna stajališta između hrvatskog naroda i političara koji zauzimaju čelne pozicije u državi.

Nažalost, danas Hrvatsku vode veće i opasnije narodne izdajice nego što su to čak bili Ivica Račan i njegova komunistička kompanija pred raspad Titove zločinačke Jugoslavije. Račan je bio jugoslavenski i hrvatski komunist, ali nakon raspada komunizma u istočnoj Europi više nije bio internacionalist, nego je bio prisliljen 1989. ući u borbu sa Srbijancima u Beogradu kako bi u Hrvatskoj spasio vlastitu glavu. Danas Hrvatsku vode globalisti i tuđe sluge, koje su bolje osjećaju u Bruxellesu, Parizu i Washingtonu, nego u Zagrebu. Tamo ih iskreno tapšu po leđima, a ponekad hvataju i za stražnjicu, zato što dobro obavljaju postavljene zadaće.

Narod ima pravo na javni i nenasilni prosvjed protiv loše politike i još lošijih političara

S druge strane, u Hrvatskoj ih po leđima tapšu bijednici i karijeristi koji kupe mrvice, kojih je sve manje, s njihovog stola. Hrvatska je u velikoj opasnosti. Na potezu je hrvatski narod. No isto tako netko se treba staviti na čelo tog naroda. Da sam mlađi i zdraviji ja bih to već sutra napravio. Nema se što više čekati. Naravno, prije toga stvari se moraju dobro organizirati da to neprijatelj hrvatskog narodas ne iskoristi za svoje interese. Ja tražim duboke sistemske i moralne promjene u Hrvatskoj kako bi se Hrvatska spasila. Ne zagovaram ni nasilje ni nasilnu revoluciju. No, u demokratskom svijetu narod ima pravo, između izbora, izići na ulicu i tražiti promjenu politike Vlade, ako ta politika nije u skladu s interesima naroda I ako je suprotna od obećanja koje su političari dali u predizbornim kampanjama. U tom pogledu, spreman sam pomoći koliko god mogu. Zbog narušenog zdravlja zadnjih desetak dana ne izlazim iz kuće. Sve pratim i sve vidim. Zato sam sve više ispunjen, ne strahom i pesimizmom, nego tugom i žalošću što nam se događaju strašne stvari samo dvadeset i nešto godina nakon veličanstve vojno-redarstvene pobjede Oluje na današnji dan 1995. godine.

“Ante, svi su oni isti”

Prijete mi smrću i vrijeme mi odmiće, zato moram progovoriti i o onima koji su danas bili uz KGK i Plenkovića u Kninu. Da je danas živa, kao izravni svjedok svega što se u to vrijeme događalo, kako u Kabinetu ministra obrane, tako i u drugim segmentima vojske, pa i šire politike, pokojna Janja, bojnica HV-a, bi rekla: “ANTE, SVI SU ONI ISTI”. A to mi je, dragi Bog mi je svjedok, govorila puno puta i dok je bila živa i u službi.

I osobno puno toga znam, pa mi je sve teže podnosti i gledati kako se nastavlja varati i pljačkati Hrvatska i hrvatski narod. Na našu tragediju, nije istinita izjava generala Rojsa od prije nekoliko godina : “TKO JE JAMIO, JAMIO JE”. Danas se Hrvatsku i hrvatski narod nastavlja pljačkati još više, ali na daleko sofisticiraniji način neko odmah nakon Domovinskog rata.

Danas nas na nezamislivo pokvaren i prema interesima Hrvatske potpuno neosjetljiv način pljačkaju obrazovana djeca i unuci komunista i udbaša. Njima danas nisu potrebni stanovi i automobili. Oni sve to imaju od svojih roditelja. Današnji pljačkaši Hrvatske i hrvatskog naroda, nastavljaju uništavati najveća poduzeća i strancima prodavati najvažnije hrvatske prirodne resurse, za koje od stranaca dobivaju milijune i desetke milijuna eura mita. O dionicama i izravnim pljačkama da i ne govorimo. Istovremeno donose zakone, od poreznih do svih ostali, koji imaju samo jedan cilj – otjerati što više obrazovanih mladih Hrvata i Hrvatica u svijet.

Kralo se i u vrijeme Domovinskog rata

Ne krade se samo danas, nego se još više kralo tijekom i poslije Domovinskog rata (katastrofalna privatizacija), a nemoral je bio na najavišoj mogućoj razini. Za Janju koja je bila duboko religiozna i moralna osoba, to je sve bilo teško gledati i proživljavati. Svi su uzimali gdje god su stigli, a ona je u vrijeme te krađe uzela normalan kredit za stan od banke i do smrti otplaćivala. Dok sam još nešto imao novaca, koji sam donio iz iseljeništva, u vrijeme rata sam joj pomagao da preživi.

Danas, kad pogledam unatrag, najteže mi pada činjenica da je i značajan dio velike iseljeničke pomoći, završio u džepovima lopova i pljačkaša, spomenimo samo Mesića i ček koji je “izgubio” na putu od Sydneya do Zagreba. Brojni hrvatski iseljenici su žrtvovali i svoje obitelji da bi pomogli Hrvatsku. Kako im je Hrvatska uzvratila – VELIKOM IZDAJOM I NEPRAVDOM.

Skrivali su se iza HDZ-a, Šuška i Tuđmana

Svi su se ti ljudi u vojsci i politici pokrivali članskom iskaznicom HDZ-a i “potporom ministra obrane Šuška i predsjednika države i HDZ-a dr. Franje Tuđmana”. Unatoč njegovoj golemoj zasluzi za obranu Hrvatske, polako dolazi vrijeme i za objektivno i stručno istraživanje, u kojoj je mjeri prvi predsjednik hrvatske države suodgovoran za pljačku hrvatskog gospodarstva do 1995. Nakon što je teško obolio Tuđman više nije kontrolirao situaciju u Hrvatskoj. Hrvatskom su tada vladali razni Gregorići, Valentići, Škegre, Mateše, Mikše, Vidoševići, Todorići, Pašalići itd. S druge strane generali HV-a i drugi visoki časnici su nakon Oluje očekivali i uzimali svoj dio plijena. Kad su neki od njih otišli u vojnu mirovinu nije ih više bilo briga ni za branitelje, ni za narod, a ni za državu. To se najbolje vidi i danas kad kao zaliveni šute nad novom političkom agresijom i gospodarskom pljačkom Hrvatske. Sve dok je HDZ-e bio na vlasti nastavili su uzimati što su mogli, a branitelji su se ubijali jer su bili gladni i odbačeni. Tako je i danas.

Da ne bi bio optužen, nedaj Bože, za jednostranost, nakon dolaska koalicije Račan- Budiša-Tomčić, hrvatsku je pogodila nova političko-ideološka katastrofa, koja je bila popraćena još većom pljačkom svega što je još ostalo u državnom vlasništu. Sjetimo se samo teških muljanja ministra financija Slavka Linića, za kojeg se govori da je bio blizak suradnik Božidara Kalmete. Linić je pogodovao velikom broju bivših komunista i jugomenadžera da se dodatno obogate pljačkanjem Hrvatske.

To nije mogao predvidjeti ni George Orwell

U subotu je također bilo teško gledati kako neki Haaški osuđenici uzimaju odličja iz ruku osoba koje su sudjelovale u njihovom progonu i izručenju Haagu. To ni George Orwell nije mogao predvidjeti. Zar čast (šutnja) i sve što su prije napravili za Hrvatsku može biti kupljeno za jedno odličje, ma kako visoko ono bilo ili za nekakvo poduzeće? Gdje su nestali povijesni hrvatski junaci kao što su bili Zrinski i Frankopani, kao što je bio Stjepan Radić, a posebno kardinal Alojzije Stepinac? Savili smo našu narodnu kičmu do zemlje.

Novi pljačkaši Hrvatske danas se sakrivaju ispod plašta NATO-a i EU. Tobože, to je garancija naše vječne sigurnosti. I ja sam svjestan važnosti sadašnjeg zapadnog vojnog saveza. Ipak o međunarodnoj politici znam dovoljno da mogu sa sigurnošću reći kako se taj savez može raspasti preko noći, a takve najave smo već vidjeli od strane glavnog sadašnjeg gazde NATO saveza, Donalda Trumpa.

Hrvatski narode, nešto nije u redu s našom pameti i našim karakterom. Lupamo se u prsa da smo veliki domoljubi, a kao slijepi i zaslijepljeni nastavljamo davati potporu (i gurati se oko njih) onima koji imaju zadaću uništit nas do kraja. Drago mi je što to ja osobno ipak neću doživjeti. Bilo bi to previše za moje srce i dušu.

Ante Babić/Croative.net

Zagreb, 5. kolovoza 2018.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Antun Babić

Antun Babić: Drug Tomac, sramite se!

Objavljeno

- datum

Hrvatska je danas više komunistička nego što je bila uoči raspada Titove Jugoslavije

Ovo što se danas događa u Hrvatskoj postalo je nepodnošljivo ne samo za svakog iskrenog hrvatskog domoljuba, nego i svaku osobu koja ima samo malo zdravog razuma.

Komunisti konvertiti i udbaši postali su veliki bogataši i najcjenjeniji ljudi u današnjoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj se danas iskrivljuje i namjerno lažno piše o svemu što ima veze s iskonskim i najdubljim hrvatstvom, te bližim i daljnim najsvjetlijim borbama za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, kao što je bio Domovinski rat. Posebno su na meti hrvatski domoljubi koji nisu, unatoč najvećim mogućim pritiscima, odustali boriti za duboke ideale poštene i pravedne hrvatske države, u kojoj će vladati istinski hrvatski domoljubi, a ne komunistički konvertiti i djeca udbaša i komunista.

Najveći hrvatski politički kameleon

Jučer sam bio strašno ljut kad sam pročitao razgovor najvećeg hrvatskog političkog kameleona od 1945. godine do danas, druga Zdravka Tomca, koji je objavljen na portalu Kamenjar. Naslov razgovora je “Danas su nam veliki problem djeca udbaša i komunista.” Iz tog razgovora sa sirenskim naslovom prenijeti ću samo jedno pitanje novinara i zastrašujuči odgovor druga Tomca:

“Kako prepoznati bivšeg Udbaša?

Nekad ih je teško prepoznati jer su vješti u mimikriji i glumi. Poznati su mnogi slučajevi kako su, posebno u dijaspori, glumili najveće Hrvate.”

Drug Tomac, koji je bio savjetnik osobe koja je osudila blaženog Alojzija Stjepinca, Jakova Blaževića i urednik Blaževićeve knjige “Tražio sam crvenu nit”, u kojoj je pisac također napadao hrvatsku emigraciju, pokušava na lukav način kazati kako se iz dijaspore u Hrvatsku vratio veliki broj udbaša, koje je lako identificirati – zato što su glumili najveće Hrvate u eigraciji, te da su oni najviše krivi za današnje zlo u Hrvatskoj. S druge strane, niti jednom riječi nije pokušao ni objasniti “kako je moguće prepoznati bivše Udbaše u Hrvatskoj, kojih je, prema procjeni slovenskog istraživaća Romana Leljaka, bilo više od šesto tisuća.

Drug Tomac, Vašim ste optužbama na račun Hrvata domoljuba u dijaspori, povrijedili na desetke tisuća hrvatskih domoljuba koji su od 1945. do 1990. nesebično žrtvovali sebe i svoje obitelj u borbi baš protiv Udbe i Vaše i Titove Jugoslavije. Bez njihovog vodstva i priprema za povijesni trenutak kao što je bio onaj iz 1989. i 1990., ni predsjednik Tuđman ne bi dobio potporu hrvatske dijaspore, a to bi značilo pobjedu SDP-a na prvim izborima 1990. godine.

“Jesu li Bruno i Zvonko i Bruno Bušić bili udbaši?”

Uostalom, druže Tomac, kad tako decidirano tvrdite da su “najveći Hrvati u dijaspori bili udbaši”, zašto javno ne objavite njihova imena. Ovako za mlađe generacije, koje nemaju nikakvih znanja o tomu što se u emigraciji događalo, ispada da su braća Bruno i Zvonko Bušić, ili jedan Vinko Nikolić, bili udbaši. Iako u emigraciji nisam glumio velikog Hrvata, nego sam obiteljski i financijski žrtvovao sve za Hrvatsku, i ja imam pravo osjećati se prozvanim Vašom komunističkom metodom ocrnjivanja Hrvata u emigraciji i dijaspori. Ako imate i jedan jedini dokaz protiv mene ili bio kojeg drugog Hrvata iz dijaspore, molim Vas da ga javno objavite. Neosporno je da je u dijaspori bilo dosta onih koji su radili za Udbu. No, prema procjenama ljudi koji o tomu nešto znaju to je bilo 0,5 posto u odnosu prema  Hrvatima komunistima i drugima, koji su radili za Udbu u vrijeme Titove Jugoslavije. Štetu

Jakov Blažević

koju ste svojevremeno Vi kao ideolog KPH nanijeli hrvatskom narodu nisu mogli učiniti zajedno ni tisuće udbaša.

Da sam na Vašem mjestu ne bi nikada više napisao niti jednu riječ obranu svoje komunističke prošlosti, a posebno se nebi služio lažima. Dvije godine ste bili najveći podupiratelj Andreja Plenkovića, i s njime se sastajali, a danas, kad to više nije oportuno, okrećete i njemu leđa kao što se okrenuli Vašim komunistima i Jugoslavenima sto puta. Niste Vi okrenuli leđa samo svojim komunistima, nego i prvom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu. Osobno sam pročitao Vaše izjave u Londonu nakon što su četnici u Vukovaru 1991. poklali 40 hrvatske djece, u kojima ste izbjegavali dati konkretan odgovor.

“Zvonko, dolaze ustaše – Hosovci, i sve će nas poubijati”

Druže Tomac, moram Vas ovom prigodom podsjetiti i na Vaš uzvik u Kabinetu tada ministra Vanjskih poslova prof. dr. Zvonimira Šeparovića 1991. godine, kad ste odmah na ulazu u Kabinet viknuli: “Zvonko, na Markov trg dolaze ustaše – Hosovci, i sve će nas poubijati”. Ja sam tada kao glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova sjedio iza vrata i bio u razgovoru s ministrom Šeparovićem. Taj Vaš strah od Hrvata i domoljuba Hosovaca neću nikada zaboraviti.

Druže Tomac, Vi se danas služite istim komunističkim metodama ocrnjivanja i lažima, kao što se Vaš mentor Jakov Blažević služio kad je 1946. sudio nadbiskupu Alojziju Stepincu. Tadašnji komunistički mediji pisali su kako je Stepinac bio “britanski agent” i da su iskaze protiv njega izjave davali njegovi najbliži suradnici.

Metode obmanjivana kojima se Vi služite, s kojima se služi današnja hrvatska vlast, i s kojima se služe prikrivena djecaudbaša i komunista u svim medijima, a posebno na nekim tzv. domoljubnim portalima, siguran je put u propast današnjeg režima u Hrvatskoj, kao što je bio siguran put u propast režima u Titovoj Jugoslaviji. Ja to vjerojatno neću doživjeti, ali doći će nova generacija istinskih hrvatskih domoljuba, koji će se izboriti za Hrvatsku za koju smo se borili u emigraciji i Domovinskom ratu. Možda će to biti i djeca preko tristo tisuća Hrvata koje su iz Hrvatske u zadnjih deset godina istjerali drugovi Milanović i Plenković? Sve se vraća, sve se plaća?

Druže Tomac, ne bojim se nikave Udbe, nikakvog suda. Za Hrvatsku sam sve dao i sada samo čekam sud Božji.

Objavljujem nekoliko fotografija iz komunističkog vremena. Posebno je indikativna ona na kojoj se vidi kako se krvnik kardinala Alojzija Stepinca, Jakov Blažević rukuje s Walterom Titom. Pametnome dosta (Gornja slika).

Antun Babić/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno