Connect with us

Antun Babić

Antun Babić: Hrvatska ima izdajničku i projugoslavensku diplomaciju

Published

on

Nakon odlaska Vesne Pusić s dužnosti ministrice vanjskih poslova i europskih integracija te dolaska koalicijske vlade HDZ-a i Mosta na vlast bio sam silno optimističan kako se više nikada neće ponoviti tako loše i izdajničko razdoblje u radu hrvatske diplomacije, kao u vrijeme Vesne Pusić. Po ne znam koji puta od povratka u Hrvatsku 1990. godine ponovno sam se teško prevario i duboko razočarao.

Nakon kratkotrajnog mandata dr. Mire Kovača, s kojim se nisam uvijek slagao, ali koji je nedvojbeni hrvatski domoljub, koncem 2016. došla je Plenkovićeva vlada i za ministricu vanjskih poslova postavljena je činovnica Marija Burić Pejčinović. Nakon njezinog imenovanja odmah sam izrazio veliku zabrinutost. Godinu dana kasnije pokazalo se da je u katastrofalnom i izdajničkom vođenju vanjske politike Republike Hrvatske Vesna Pusić dobila ozbiljnu konkurenta u ministrici Mariji Burić Pejčinović, koja zapravo provodi politiku predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

Izložba o Jasenovcu u Ujedinjenim narodima, nakon niza teških poraza hrvatske vanjske politike (osuda šestorice hrvatskih generala na Haaškom sudu, gubitak velikog dijela Savudrijske vale na Arbitražnom sudu, itd.), u cijelosti je razotkrila izdajničku i antihrvatsku djelatnost, tj. nečinjenje hrvatske diplomacije diljem svijeta. Nakon smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. godine hrvatska diplomacija postala je instrument za sustavnu  detuđmanizaciju u svim zemljama svijeta gdje djeluje hrvatska diplomacija. To znam iz osobnog iskustva kad sam 2004. u Veleposlanstvu RH u Dublinu vodio tešku borbu protiv veleposlanika Nenada Preloga, kuma Vesne Pusića, koji je pred Ircima sustavno blatio predsjednika Tuđmana.

Nagrada za protuhrvatsko djelovanje

Nažalost, pod utjecajem tada Tuđmanovog bliskog suradnika Hrvoja Šarinića i ministra vanjskih poslova Mate Granića, i u vrijeme Tuđmana u Ministarstvo vanjskih poslova infiltriran je veliki broj udbaša, Jugoslavena i djece komunista. Iako je teško za povjerovati, ali to je činjenica, negativna selekcija veleposlanika i drugih diplomata nastavlja se sve do danas. U toj negativnoj selekciji sudjeluje cijeli državni vrh. Uzmimo samo slučaj notorne progoniteljice hrvatskih domoljubnih diplomata dr. Vesne Cvjetković, koju je nakon odlaska Milanovićeve vlade predsjednica Kolinda-Grabar-Kitarović nagradila veleposlaničkim mjestom u Austriji. To je jednako kao da ste dobili na lutriji. Umjesto kazne, Vesna Cvjetković biva debelo nagrađena. Kakav je to onda primjer za ostale diplomate – budite protuhrvatski nastrojeni i bit ćete nagrađeni.

Bilo bi sasvim pogrešno tvrditi kako u Ministarstvu vanjskih poslova nema djelatnika koji se snažno osjećaju hrvatskim domoljubima i koji bi svoj posao radili savjesno i u interesu Republike Hrvatske, da se na čelu Ministarstva vanjskih poslova ne nalaze osobe, kojima nije teško, za dobru plaću, otvoreno raditi istovremeno za Republiku Srbiju i Republiku Hrvatsku. Tako nešto je bez presedana u cijelom svijetu. U drugim državama takav izdajnički rad je moguć samo ako je djelatnik Ministarstva vanjskih poslova tajno vrbovan kao špijun neke druge države. Nažalost, u Hrvatskoj se to radi otvoreno i bez ikakvih konsekvenci za osobu koja to čini.

Izložba u UN-u – «Jasenovac – pravo ne zaborava»

Zbog nametnutog straha hrvatski diplomati jednostavno ne rade ništa, ili što manje, na zastupanju interesa Republike Hrvatske, što je glavna dužnost svakog diplomata. Od nekoliko stotina hrvatskih diplomata u svijetu jedva da se može naći nekoliko primjera njihovih javljanja u medijima država primateljica, u kojima objašnjavaju ili negiraju još uvijek grozne napade na Republiku Hrvatsku i dostojanstvo i integritet hrvatskog naroda. Na primjer, i usporedbe radi,  prije uspostave hrvatske države 1991. godine, desetljećima nije bilo tjedna da u zapadnih zemalja nije medijima i političarima upućeno pismo u kojem su hrvatski iseljenici i politički emigranti opovrgavali laži koje je o Hrvatima u svijet slao Beograd.

Hrvatski diplomati u inozemstvu žive u strahu od Jugoslavena na Zrinjevcu

Nažalost, danas hrvatski diplomati bježe kao vrag od tamjana kad se u medijima država u kojima služe pojavi negativan i provokativan članak o NDH, genocidnosti hrvatskog naroda, ili pak povezivanje blaženog Alojzija Stepinca s ratnim zločinima u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatski diplomati u svijetu žive u strahu da bi njihova i najbanalnija reakcija na takve napise u stranim medijima mogla za njih imati teške posljedice u Zagrebu. Boje se da će biti optuženi da su hrvatski ekstremisti i ljubitelji NDH.

Da je tako vidimo i po tome kako su hrvatski diplomati u UN-u, na čelu s projugoslavenski i lijevo orijentiranim veleposlanikom Vladimirom Drobnjakom, mjesecima spavali i ignorirali pripremu «Jasenovac – pravo ne zaborava». Veliko protuhrvatsko značenje te izložbe u sjedištu UN-a ne smije se nikako podcijeniti. To je najgori i najstrašniji primjer oživljavanja srbijanske protuhrvatske promidžbe u svijetu. Treba istaknuti, kako će misije svih država svijeta pri UN-u o toj izložbi poslati službena izviješća svojim vladama. Izložba je pripremana mjesecima, a hrvatska diplomacija nije ništa, do zadnjeg trenutka, učinila da barem pokuša unaprijed ograničiti (damage control) katastrofalne posljedice izložbe u UN-u.

Ministrica Burić Pejčinović treba podnijeti ostavku

Hrvatski domoljubi u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta trebaju zatražiti da zbog tog velikog propusta i izdajničkog nečinjenja ministrice vanjskih poslova Marije Burić Pejčinović, koja je kao ministrica odgovarna za rad, ili loše rezultate, Ministarstva vanjskih poslova u europskih integracija, odmah podnese ostavku U svim drugim državama svijeta za takav veliki propust najmanje što bi se dogodilo je povlačenje veleposlanika iz Misije pri UN-u i ostavka ministra ili ministrice vanjskih poslova, a bila bi uzdrmana i cijela vlada.

Kako smo to radili mi u iseljeništvu i političkoj emigraciji?

Uz ovaj komentar objavljujem i moj članak koji sam, kao glavni urednik novina Hrvatska sloboda u Australiji, napisao tijekom velike beogradske i židovske kampanje protiv Hrvata u Australiji tijekom 1986. godine. Naravno, takve komentare pisali su i drugi hrvatski iseljenici u Australiji i diljem svijeta. Također želim napomenuti kako sam za vrijeme moje dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. uspio blisko povezati hrvatsku i židovsku zajednicu u australskoj državi Viktoriji i diljem Australije. O tom postignuću pisali su australski mediji, a parlament države Viktorije odao mi je priznanje za taj trud pomirenja između dvije važne etničke zajednice. Za razliku od brojnih drugih diplomata ja se kao hrvatski diplomat nisam nikada bojao ustrajno i nepopustljivo zastupati interese moje Hrvatske. Ako imate diplomate koji vole svoju zemlju, diplomacija je veliko i važno oružje u obrani interesa svake države. Velika je tragedija, i opasnost, što Republika Hrvatske nema, u velikoj većini, takve diplomate.

Priloženi članak

Protuhrvatska kampanja ljevičara u Australiji

«U prošlom smo broju Hrvatske slobode donijeli kratku vijest da se priprema nova hajka na nas Hrvate u Australiji. Izvor za tu vijest bio je članak u vrlo uglednom australskom dnevniku iz Melbournea The Age od 3. travnja o. g. U članku pod naslovom Da li mi skrivamo nacističke kriminalce najavljena je serija od pet programa na državnoj radiopostaji ABC u kojoj će biti izneseni podatci o navodnim „nacističkim kriminalcima“ u Australiji, od kojih neki i danas imaju vodeće uloge u emigrantskim političkim organizacijama. Iako u članku nismo mi Hrvati bili spomenuti niti jednom riječju, dalo se naslutiti da se radi o, u Jugoslaviji planiranom, napadu na vrlo aktivnu hrvatsku državotvornu zajednicu u Australiji. Naime, u članku je iznesen podatak da su priređivači programa imali na raspolaganju jugoslavenske arhive o „ratnim kriminalcima“.

I zaista, već u prvom programu 13. travnja 1986., a da taj datum nije slučajno izabran pokazat će kasniji razvoj događaja, vidjelo se odmah da je cijela serija režirana u Jugoslaviji i da je povremeno spominjanje Ukrajinaca, Mađara i drugih samo taktički potez priređivača programa. Kao što se i očekivalo, čitav prvi program, skoro sat vremena, bio je posvećen događanjima iz NDH i g. Srećku Roveru kojeg su voditelji programa, na osnovi jugoslavenskih dokumenata, proglasili „nacistom i ratnim zločincem“. Voditelji programa, kojem je dano ime Nacisti u Australiji, Australac Mark Aarons i Amerikanac John Loftus već su nakon prvog programa zatražili od australske vlade da ispita prošlost g. Srećka Rovera i da ga na temelju njihovih podataka, dobivenih od Jugoslavije, deportira u Jugoslaviju.

Prvi sat programa izazvao je prilično veliku pozornost ostalih australskih sredstava informiranja. U cijeli slučaj umiješao se i Izvršni odbor židovskog kongresa u Australiji. Predsjednik g. Leslie Caplan izjavio je nakon prvog programa da nije baš previše impresioniran optužbama iznesenim u programu. Gosp. Caplan izjavio je da je bio posebno iznenađen time što je u prvom dijelu programa imenovana samo jedna osoba, iako je bilo najavljeno da postoji lista od nekih 150 „ratnih kriminalaca“ u Australiji. O programu je komentirao predsjednik Udruženja cionista u Australiji g. M. Lieber koji je izjavio da on nije baš siguran da ima nacističkih ratnih kriminalaca u Australiji.

Osim Židova, na program su reagirali i Ukrajinci. Njihov predstavnik dr. M. Lawrinsky, inače predavač na sveučilištu u Melbourneu, izjavio je da zahtjevi za ispitivanjem prošlosti navodnih „ratnih zločinaca“ mogu pogoditi mnoge nevine ljude. Osim toga, on je rekao da je KGB davao podatke za slična ispitivanja u SAD-u i Kanadi i da Sovjeti imaju razloga da diskreditiraju etničke skupine iz država koje se sada nalaze pod okupacijom Sovjetske Rusije.

«Nacisti u Australiji»

Iako je to već u prvom programu bilo očigledno, sumnje Hrvata u Australiji da se iza programa Nacisti u Australiji nalazi Jugoslavija, pokazale su se potpuno opravdane nakon drugog programa u nedjelju 20. travnja. U tom je programu optužena cijela hrvatska državotvorna zajednica u Australiji zbog njezina protujugoslavenskog djelovanja. Voditelji programa išli su čak tako daleko da su na osnovi jednog članka u Hrvatskom tjedniku optužili cijelu hrvatsku zajednicu da priprema terorističke akcije protiv jugoslavenskih diplomatskih predstavništva u Australiji i njihovog osoblja. Jugoslavenski utjecaj u programu razotkriven je i po tome što je u napadima na hrvatsku zajednicu sudjelovao i jedan bivši australski policajac koji je bio jedan od sudionika hajke na Hrvate u Australiji 1973. godine. I tom je prilikom Jugoslavija dala australskoj vladi veliku listu imena Hrvata koje treba vratiti u Jugoslaviju zbog protujugoslavenske aktivnosti u Australiji. Da cijela stvar bude očiglednija, taj je bivši policajac napao i samu australsku policiju zbog toga što je ona navodno „digla ruke od nas Hrvata i što nam dozvoljava da radimo što hoćemo“.

I australska sredstva informiranja vrlo su brzo došla do zaključka o tome što se programom želi postići pa su prestala izvješćivati o programu. No, kad se očekivalo da će se prašina sleći i da će sve ostati na kontraverznom programu na radiju ABC, u ponedjeljak 21. travnja protuhrvatskoj kampanji u Australiji pridružio se i državni televizijski kanal ABC s programom Four Corners koji je bio snimljen u Jugoslaviji i Australiji. Bio je to do sada najgori prikaz NDH i hrvatskog ratnog režima na televiziji u Australiji. Naravno, uz slike o navodnim klanjima u Hrvatskoj za vrijeme rata prikazana je i proslava 10. travnja o. g. u Sydneyju i slika dr. A. Pavelića na pozornici. Reporteru ABC-a bilo je to dovoljno da zaključi da se cijela hrvatska zajednica u Australiji nalazi pod utjecaja sljedbenika dr. A. Pavelića.

Radnička stranka protiv Hrvata

Nakon tog programa na televiziji nikoga u hrvatskoj zajednici u Australiji nije iznenadila vijest da je i član lijevog krila vladajuće Radničke stranke u Parlamentu države NSW g. Walker zatražio od federalne vlade da uspostavi kraljevsku komisiju koja bi ispitala emigraciju nacista u Australiju poslije rata. Gosp. Walkeru pridružio se i član federalnog parlamenta i vladajuće Radničke stranke L. Kent, inače jugoslavenskog podrijetla i član lijevog krila te stranke. I on je zatražio da se uspostavi komisija koja bi ispitala dolazak „nacista u Australiju“ i, naravno, njihovu deportaciju u zemlje iz kojih su nakon rata pobjegli. Ministar za imigraciju i etnička pitanja g. C. Hurford odbio je te pozive za uspostavu kraljevske komisije, ali uz napomenu da australska vlada i dalje prati razvoj događaja.

Tko su sastavljači programa Nacisti u Australiji? Mark Aarons je, prema članku u dnevniku The Age, „član obitelji koja ima dugu povijest u djelovanju Komunističke partije u Australiji“. Kao što se očekivalo, Aarons je izjavio da to nije utjecalo na njega prilikom priređivanja programa. Drugi glavni priređivač programa, John Loftus, Amerikanac je irskog podrijetla koji je donedavno bio član specijalne komisije pri američkom ministarstvu za pravosuđe, čiji je zadatak bio pronalaženje prijašnjih nacista u SAD-u. O kakvom je čovjeku riječ vidi se po izjavi g. C. R. Allena, pisca jedanaest knjiga o fašizmu i rasizmu i vodećem američkom stručnjaku za pitanje skrivanja nacista u SAD-u. Prema pisanju australskog dnevnika The Sun od 18. travnja o. g., g. Allen je za Loftusa izjavio sljedeće: „On preuveličava otkrića rutinski kao kad čovjek pita koliko je sati. On tvrdi da ima senzacionalnih dokumenata svih vrsta, koji ustvari ne predstavljaju ništa novo.“

Jugoslavenska kampanja protiv Hrvata u Australiji

Najnovija kampanja Jugoslavije protiv Hrvata u Australiji predstavlja promjenu taktike. Naime, 1973. godine, i tada je na vlasti bila Radnička stranka koja ima vrlo jako lijevo krilo, Jugoslavija je htjela direktno diktirati Australiji što mora učiniti s Hrvatima. Kao predigru tadašnjim jugoslavenskim zahtjevima za izručenjem mnogih hrvatskih djelatnika, Jugoslavija je preko svojih agenata orkestrirala seriju bombaških akcija u Australiji i za ta teroristička djela optužila je Hrvate. Međutim, od tog vremena australske su vlasti došle do spoznaje da su se iza tzv. hrvatskog terorizma u Australiji nalazili jugoslavenski agenti pa je Jugoslavija sada prisiljena mijenjati taktiku. Budući da su Australci vrlo ponosni ljudi i da ne dozvoljavaju nikome da se miješa u njihove nutarnje stvari, Jugoslavija je odlučila da preko svojih ideoloških istomišljenika u australskim sredstvima informiranja i među članovima Radničke stranke pokuša zaobilaznim putom postići ono što joj nije uspjelo postići 1973. godine.

No, ako je suditi po reakciji hrvatske zajednice u Australiji i privatnim izjavama mnogih uglednih Australaca, Jugoslavija će i ovaj put doživjeti težak poraz u Australiji. Koliko zbog groznih slika o navodnim zločinima u Hrvatskoj za vrijeme rata (a nije isključeno da prikazane slike ustvari prikazuju ubijanje Hrvata 1945.) toliko i zbog do sada neviđene pristranosti i neobjektivnosti jednog televizijskog programa, došlo je do snažene reakcije u svim hrvatskim zajednicama diljem Australije. Stotine Hrvata nazvale su ABC radio i televiziju, a u subotu 10. svibnja u svim većim gradovima Australije bit će održane hrvatske demonstracije pred zgradama ABC radija i televizije. Iz glavnog grada Canberre doznajemo da su tamošnji Hrvati već poveli i sudski postupak protiv ABC televizije zbog klevetanja hrvatske zajednice u Australiji. ABC se našao i na udaru vrlo utjecajnih Ukrajinaca u Australiji. Trideset i jedna ukrajinska organizacija u Australiji dala je oglas u dnevniku The Canberra Times protiv ABC-a i te su istodobno povele sudski postupak protiv te radijske stanice.

U programu Nacisti u Australiji, pored g. Rovera, za kolaboraciju s Nijemcima optužuje se i Slovenac g. Lj. Urbaničić, ugledni i utjecajni član Liberalne strane u državi NSW. Jugoslavija traži izručenje g. Urbančića zbog njegove navodne suradnje s generalom Rupnikom u Sloveniji za vrijeme rata. Naravno, Jugoslavija ne traži izručenje četnika ili drugih Srba koji su služili Dražu Mihajlovića ili Nedića za vrijeme rata. I tu se vidi da se selekcija ljudi koje treba optužiti i onda tražiti njihovo izručenje vodila po velikosrpskom receptu iz Beograda. Hajka na Slovence i Hrvate u Australiji samo je odraz stanja u Jugoslaviji. Nadajmo se da će ova hajka na Urbančića otvoriti oči Slovencima u Sloveniji i u iseljeništvu koji još uvijek nezainteresirano prate našu hrvatsku borbu s velikosrpskom Jugoslavijom. Slovencima treba biti jasno da bez slobodne države Hrvatske nema ni slobodne Slovenije. Jugoslavija nam je zajednički i smrtni neprijatelj.

Cilj nije Rover, nego cijela hrvatska zajednica u Australiji

U zaključku treba reći da ova zadnja hajka na nas Hrvate u Australiji zapravo predstavlja ne baš malo priznanje čitavoj hrvatskoj zajednici u ovoj zemlji. Da mi Hrvati u Australiji spavamo i da ništa ne radimo, ne bi Jugoslavija nikada tražila izručenje g. Rovera. Jugoslaviju neće spasiti ni izručenje dr. A. Artukovića, a da o g. Roveru, koji je imao beznačajnu ulogu u NDH, i ne govorimo. Cilj nije g. Rover, već čitava hrvatska zajednica u Australiji koja je pokraj svih svojih slabosti danas najjača i najorganiziranija hrvatska državotvorna skupina izvan domovine.

No, svi ti napadi Jugoslavije na hrvatsku zajednicu u Australiji ne samo što nas nisu uspjeli razbiti i uplašiti nego su u nama izazvali još veću odlučnost da ustrajemo do kraja u svojoj opravdanoj borbi za slobodu i državnu suverenost Hrvatske i hrvatskog naroda. Ti jugoslavenski napadi ujedinili su Hrvate Australije do te mjere da smo danas složniji i pametniji nego bilo kada od rata. Da, pametniji, jer nam ti napadi pomažu u suzbijanju naših dugogodišnjih političkih slabosti bolje i djelotvornije nego svi naši vlastiti pozivi na odbacivanje svih vrsta ekstrema u našim redovima» (Ante Babić, Hrvatska sloboda, svibanj 1986. )

Antun Babić

    

Komentari

Antun Babić

NI FRANJO TUĐMAN NE BI BIO ZADOVOLJAN S DANAŠNJOM HRVATSKOM

Published

on

Ivan Koren, Franjo Tuđman, Antun Babić u Kanadi 1989. (foto: arhiva A.B.)

Danas sam na HTV4 gledao svečanu ceremoniju otkrivanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Za mene koji sam od 1990. bio jedan od suradnika dr. Tuđmana današnja je ceremonija bila vrlo žalosna i nestvarna. Više se ljudi okupi na kirvaju u najmanjem selu u Hrvatskoj, nego što ih je bilo danas u Zagrebu na otkrivanju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku.

Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Gordan Jandroković (nitko od njih nije bio suradnik dr. Tuđmana u vremenu stvaranja i obrane samostalne i nezavisne hrvatske države) natjecali su se tko će izreći više praznih i neuvjerljivih hvalospjeva u povodu obilježavanja 20. obljetnice smrti predsjednika Tuđmana. Morao sam se prisiljavati da nastavim gledati i slušati njihovo licemjerje kad su u pitanju život i djelo Franje Tuđmana.

TUĐMAN ANTIFAŠIST I EUROPEJAC

Predsjednica se požurila istaknuti kako je Franjo Tuđman bio antifašist. To je vjerojatno zbog njezinog djeda. Na drugim mjestima pak pjeva pjesme hrvatskog domoljuba Marka Perkovića Thompsona. Koja je zapravo prava Kolinda Grabar – Kitarović? Zar joj je toliko važan drugi mandat, ili je to radi po zadatku nekih skrivenih svjetskih krugova? Kako može vrijednosno opravdati hvaospjeve prvom hrvatskom predsjedniku, a za glavnog savjetnika imati Matu Granića, koji je radio Tuđmanu iza leđa, i htio se htio se pod svaku cijenu dokopati mjesta predsjednika države dok je Tuđman bio još živ.

Tuđmanova posveta Antunu Babiću na knjizi

Da bi opravdao sebe i svoju proeuropsku i antihrvatsku politiku, Andrej Plenković nije propustio naglasiti “da Tuđman bio Europejac”, što apsolutno nije istina. Tuđman je prije svega bio hrvatski domoljub, a Europu je video kao zajednicu samostalnih i suverenih država, a ne jedinstvenu europsku državu, s Vladom u Bruxellesu, što zagovara Andrej Plenković.

Zajedno s Amerikancima, tada glavne europske države, Ujedinjena Kraljevina i Francuska, činile su sve što je bilo u njihovoj mogućnosti da na početu velikosrpske agresije na Hrvatsku pomognu Miloševiću i Srbiji, te da spriječe međunarodno priznanje Hrvatske. Osim što sam kao prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova bio izravni svjedok te činjenice, na tu sam temu napisao i magisterijski rad na Dublinskom Sveučilištu. Tadašnjim europejcima trn u oku nisu bili ni račan, ni Gotovac, ni Savka i Tripalo, nego upravo dr. Franjo Tuđman.

Ma koliko god me poneki ljudi kritizirali, oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države u nemogućim uvjetima, do svoje ću smrti tvrditi da je Franjo Tuđman najuspješniji hrvatski vođa u modernijoj hrvatskoj povijesti, a ako se uzme u obzir činjenicu da je pod njegovim vodstvom stvorena samostalna, nezavisna i demokratska hrvatska država (naravno uz neprocjenjivu zaslugu hrvatskih branitelja i zahvaljujući zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske), onda se slobodno može reći kako je dr. Tuđman i najuspješniji hrvatski vođa u zadnjih tisuću godina.

TUĐMAN JE I GRIJEŠIO

Tuđman i njemački ministar vanjskih poslova Kinkel u Zagrebu 1993.

Da se razumijemo, nikada neću osporiti neke od značajnih pogrješaka dr. Tuđmana, prvenstveno kad je riječ o brojnim lošim ljudima, pa i udbašima, kojima je dao svoje povjerenje, a nije trebao. Dr. Tuđman nije bio ni demokrat u klasičnom smislu demokracije kakva je nekoć postoja u demokratskim zemljama na zapadu. Nije to mogao ni biti, jer nije nikada živio u demokratskom društvu, a odrastao je i ostario u komunističkoj tj. velikosrpskoj diktaturi. Međutim, danas vidim da nije bio takav ne bi bilo ni hrvatske države. Da i ne govorimo o Tuđmanovoj velikoj praznini kad je riječ o gospodarstvu u kontekstu slobodnog tržišta. Nije imao ni piuno iskustva s upravljanjem velikih sustava. Da je imao i više znanja na iz područja gospodarstva, nije imao vremena baviti se s tim važnim segmentom u vođenju države. Bio je prisiljen sve svoje vrijeme posvetiti obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Zbog teorijskog neznanja i praktičnog neiskustva iskustva o dobrim i lošim stranama kapitalizma, Tuđman je dozvolio privatizaciju državnih poduzeću i jeku rata. To se kasnije pokazalo jednom od njegovih najvećih pogrješaka. Netransparentnu te korupcijom i mitom podmazanu transformaciju gospodarstva u Hrvatskoj,  iskoristili su lopovi i pljačkaši, lijevi i desni, a zapravo svi bivši članovi Partije, koji su bili uz Tuđmana. Svi znamo tko su. Poriješio je što nije već 1995. proveo makar i blažu lustraciju udbaških i komunističkih kadrova.

Mogao bih još puno toga nabrojiti što bi se moglo upisati u negativnu bilancu Tuđmanovog vladanja. Ipak, unatoč toj negativnoj bilanci, s jedne strane, Tuđman je, s druge strane, postao velik i nezamjenjiv u hrvatskoj povijesti samo po jednoj stvari: uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju i sada dugovječnosti hrvatske države.

Ako na sljedećim predsjedničkim izborima pobijedim, ispraviti ću sve propuste dr. Franje Tuđmana, a posebno one koje je prouzročila katastrofalna politika SDP-a i HDZ-a od 2000. godine do danas. Jednostavno, sadašnja predsjednica ne zaslužuje drugi mandate, jer je predsjedničku dužnost isključivo podredila njezinim partikularnim I tajnim interesima.

NIKADA NISAM BIO TUĐMANOVAC

Iako nikada nisam bio, niti ću biti Tuđmanovac, jer sam oduvijek bio i ostao Radićevac, postao sam njegov suradnik 1990. godine zato jer sam nakon razgovora s njim u Kanadi 1989. godine bio uvjeren da je taj čovjek spreman boriti se za samostalnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu. Prije toga bio sam politički emigrant, koji je krenuo u otvorenu borbu za hrvatsku državu, u vrijeme kad gotovo nitko u hrvatskom iseljeništvu nije ni čuo za Franju Tuđmana. Dakle, meni nije 1990. bio potreban Franjo Tuđman da mi kaže što trebam činiti. Ja sam se u Hrvatsku 1990. vratio s jasnim državotvornim stajalištem i ciljem. Da su se tada Gotovac, Budiša, pa i Savka i Tripalo, izjašnjavali za hrvatsku državnu samostalnost (oni su, nažalost, tražili demokratizaciju Jugoslavije) oštrije nego što je to činio Franjo Tuđman, ja bih u tim trenutcima vjerojatno njima dao moju potporu, a ne Fanji Tuđmanu. Na sreću hrvatskog naroda dr. Tuđman je bio daleko ispred spomenutih “proljećara” kad je u pitanju bila državotvornost i hrabrost.

HRVATSKA DRŽAVA UVIJEK MI JE BILA NA PRVOM MJESTU

Onima koji danas imaju manje od četrdeset i pet godina, i koji govore da je Tuđman izdajnik a da je dr. Ante Pavelić bio najveći Hrvat, poručujem da o hrvatskoj politici od 1941. do 1995. godine. ništa ne komentiraju, ukoliko nisu završili povijest, jer sami sebe čine smiješnima. Oni nisu na svojim leđima osjetili bezumnost i nasilje komunističkog režima, a jako površno poznaju i događaje iz vremena Drugog svjetskog rata. Mene možete kritizirati do mile volje, a ja ću Vam uvijek odgovoriti jednako: MOJ ŽIVOTNI CILJ JE BIO STVARANJE SAMOSTALNE I TRAJNE HRVATSKE DRŽAVE. Taj je cilj ostvaren pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. To će ostati upisano i za idućih tisuću godina, ako do tada svijet bude postojao.

Želim također naglasiti kako nikada nisam kritizirao NDH kao iskren odraz želje hrvatskog naroda da ima svoju državu. Ako sam kritizirao dr. Antu Pavelića i njegovu politiku, onda je to bilo zbog strašnih posljedica za hrvatski narod, koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata. Da je NDH ostala kao država, s novim vodstvom, danas bi Hrvatska imala barem dest milijuna stanovnika, i mala Srbija ne bi nikada bila prijetnja stanovništvom brojnijoj i gospodarski nekoliko puta jačoj i razvijenijoj Hrvatskoj. Srbi su tek pod Titom postali čimbenik ne samo u komunističkoj Jugoslaviji nego i na međunarodnoj političkoj pozornici, jer su dobili zadaću čuvati Jugoslaviju kao tampon zonu između Sovjetskog Saveza I zapadnih demokracija.

DESETI TRAVANJ BIO JE IZRAZ ŽELJE HRVATSKOG NARODA

Da ne bude nikakve zablude, ja sam Pavelića javno kritizirao i tijekom mojeg političkog aktivizma u Australiji. No, nisam se nikada odricao ideje i prava hrvatskog naroda na svoju samostalnu državu. Iz tog razloga, i u tom kontekstu, nisam se prije 1990., kao vodeći član HSS-a u Australiji, ustručavao držati ni govor na proslavi 10. travnja u Sydneyu. Deseti travanj bio je odraz volje i želje hrvatskog naroda da sa svojih leđa skine tešku velikosrpsku i kraljevsku diktaturu. Nažalost, već nakon 11. Travnja 1941. U Hrvatskoj se gradila politika koja je na kraju dovela do teškog hrvatskog poraza 1945. godine.

Zaključno se želim vratiti današnjoj ceremoniji otvaranja spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, o kojoj bi mogao napisati esej od pedesetak stranica. Ipak ograničit ću se na samo moja tri uvjerenja.

Prvo, da je bio živ i da je vidio tko danas o njemu govori na otkrivanju spomenika, Tuđman se ne bi pojavio na toj ceremoniji.

Drugo, nakon što je dvadeset godina odugovlačio s podiznjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, gradonačelnik Milan Bandić danas se ponovno narugao Franji Tuđmanu. Spomenik prvom predsjedniku hrvatske države ne bi smio biti komad kamena koji nitko, osim njegovog tvorca, ne zna što zapravo predstavlja. Spomenik je trebao biti u toj mjeri prepoznatljiv da i školska djeca u prvom razredu znaju da je to spomenik dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku.

Treće, i najvažnije, duboko sam uvjeren da bi, da je danas živ, i dr. Franjo Tuđman rekao: OVO NIJE DRŽAVA ZA KOJU SAM SE BORIO.

Antun Babić

Fotografije: Arhiva Antun Babić

Komentari

Continue Reading

Antun Babić

PUT DO KONAČNE POBJEDE HRVATSKOG NARODA BIT ĆE VRLO TEŽAK I BOLAN

Published

on

Prije dva dana vratio sam se iz trodnevnog boravka u Budimpešti. Tijekom prijašnja dva službena posjeta, 1992. i 2017., nisam imao priliku razgledati grad i njegove znamenitosti. Ovog puta to jesam, hodajući svaki dan oko 15 kilometara (odlično sam se osjećao, što je dobar znak za nastavak moje borbe za spas Hrvatske), i bio sam duboko impresioniran.

Budimpešta kao grad toliko je u svakom pogledu daleko ispred Zagreba, da su danas jako smiješne one priče iz vremena komunizma “kako su Jugoslaveni živjeli u blagostanju, a Mađari u bijedi”. 

Ukoliko to i jest povijesna istina, onda su mađarski političari, za razliku od hrvatskih, napravili pravo čudo u zadnja dva i pol desetljeća. I na tomu im treba čestitati. Koliko Mađari i drugi narodi u toj zemlji vole svoju državu, najbolje pokazuje činjenica da osamdeset posto, od 120 000 Židova koji danas žive u Mađarskoj, podržavaju Viktora Orbana.

HRVATSKA JE DALEKO OD MAĐARSKE, A AUSTRIJU MOŽEMO SAMO SANJATI

Naravno, tijekom obilaska Budimpešte osjećao sam i tugu pri pomisli kako mi Hrvati, a prvenstveno naši političari, nismo iskoristili da od Hrvatske napravimo ne sadašnju Mađarsku, nego Austriju, u što smo se zaklinjali prije stvaranja samostalne hrvatske države. Ne samo da nismo stvorili Švicarsku, nego se sada dosljedno borimo s Albanijom, Makedonijom, BiH i Kosovom za zadnje mjesto u Europi.

cof

Na povratku iz Budimpešte u Zagreb, naš turistički vodič odveo nas je u obližnji grad koji se na hrvatskom jeziku zove Sveti Andrija (Szentendre), u koji su se tijekom 18. stoljeća doseljavali i Hrvati s otoka Hvara, gdje i danas postoje potomci, ali i običaji, hrvatskih otočana. Po svojem izgledu i arhitekturi, grad ima dosta sličnosti s našim Samoborom.

U Svetom Andriji smo ručali u jednom restoranu i tu me je čekalo posebno ugodno iznenađenje. Jedan dio stolica bio je ukrašen s hrvatskim grbovima i grbovima nekoliko hrvatskih gradova. Premda bi se to moglo protumačiti kao mađarsku nostalgiju za hrvatskim zemljama (što ponekad javno govore vodiči u Budimpešti), ja sam se ipak oduševio, jer danas svi u svijetu hrvatski grb poistovjećeju sa samostalnom hrvatskom državom, a ne nekom kraljevskom ili carskom unijom. Baš sam se dobro osjećao, najbolje u zadnje tri godine.

Tijekom boravka u Budimpešti nisam imao internet, pa tako nisam ni pratio političku situaciju Hrvatskoj. Kakvo je to olakšanje samo bilo.

KOJOJ KGK VJEROVATI?

Nakon prelaska granice na Goričanima, upalio sam mobitel, i odmah sam se probudio iz sna. U samo tri dana izbivanja iz Zagreba došlo do, prije ili kasnije očekivanih, tektonskih promjena na političkoj sceni. Predsjednica države KGK po ne znam koji puta je pokazala kako je veliki kameleon i da će jedan dan, kad je to za njezinu korist, biti globalistkinja, liberalka, podupirateljica Istanbulske konvencije, braniteljica NOB-a i partizana, braniteljica njoj lojalnih političkih propalih i karakterno sumnjivih savjetnika kao što je Mate Granić itd. Isto tako naša predsjednica nema problema ni odreći se svega što je govorila na nedavnoj UN-ovoj konferenciji o globalnim migracijama, zapjevati s Markom Thompsonom Perkovićem, Matom Bulićem, pokriti se u iseljeništvu s “onim drugim hrvatskim barjakom”, slaviti rođendan s Ivan Zvonimirom Čičkom, družiti se sa Zdravkom Mamićem … Za potrebe dobivanja glasova domoljubnih glasača za drugi mandat spremna je kritizirati i svoje Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, u kojem ima i svoje ljude. Naravno, nisu na odmet ni toplo hladni odnosi s premijerom Plenkovićem. Je li to znak kako i predsjednica misli da su Plenkoviću odbrojani dani, ili je to ipak poruka predsjedniku Vlade da ne dira njezine saveznike u HDZ-u, kao što je, primjerice, Milijan Brkić?

Vjerujte mi da ja osobno ne bih imao ništa protiv da KGK svaki dan pjeva s Thompsonom i Bulićem, ili da RH kao svoj službeni grb prihvati i onaj s bijelim početnim poljem. I jedan i drugi su dio naše povijesti.

Čekalo me i veliko iznenađenje da je ipak jedan globalni lider kao Putin dao odlikovanje Milandu Bandiću, najvećem i najnemoralnijem mešetaru u hrvatskoj politici od 1991. godine. Nemalo sam se iznenadio kad sam, s druge strane, pročitao kako za moralnu i političku kaljužu Zlatko Hasanbegović optužuje Milana Bandića, svojeg koalicijskog partnera u Gradskoj skupštini. Nadam se da je i moja mala nedavna konstruktivna kritika uspavanosti NZH natjerala Hasanbegovića da opali po Bandiću. No, nisam siguran je li dobro promislio prije nego što je navalio na svojeg partnera, preko kojeg je zaposlio i dosta svojih članova. NZH mogu vratiti povjerenje jednog većeg postotka hrvatskih domoljuba samo ako odmah raskinu koaliciju s Bandićem u Gradskoj skupštini.

U konačnici moram ipak biti zadovoljan. Put u Budimpeštu pokazao mi je da se dobro oporavljam, fizički i psihički, i da ću za dva do tri mjeseca biti u izvrsnoj formi za natjecanje u predsjedničkim izborima.

DOLAZI NOVA POVIJESNA PRILIKA ZA SPAS HRVATSKE

Međutim, ono što me posebno veseli su sve vidljiviji znakovi da se političko klupko u Hrvatskoj počelo polako odmotavati. Uvažena kraljica “Balkana” sve više pokazuje svoje pravo lice, ali ne ono nasmijano, koje je ionako namješteno samo za javnost. S druge strane, Plenkovićeva Europska unija u sve je većim problemima. Nitko tko je domoljub i tko je zdravog razuma više ne sumnja da HDZ pod vodstvom Plenkovića gubi sljedeće izbore, a Plenkoviću preostaje samo da moli čelnike EU i EK, da mu omoguće povratak u Bruxelles, pa makar to bila i niža činovnička dužnost. Međutim, nisam toliko naivan da povjerujem kako će patnje hrvatskog naroda biti u skoroj budućnosti riješenje. Ne, prije toga se moramo u cijelosti osvijestiti, jer će put konačne pobjede bit dug i bolan.

Dragi moji FB prijatelji, nemojte klonuti. U idućih šest do dvanaest mjeseci otvoriti će se novi povijesni prostor i nova velika prilika ne samo da Hrvatsku vratimo Hrvatima, nego da je i spasimo od sigurne propasti u koju sada pod KGK i Plenkovićem srlja. Osobno sam na vrijeme, još prije dvije godine jednako upozoravao na prevrtljivost KGK i servilnost Andreja Plenkovića moćnicima u Europskoj uniji i Europskoj komisiji. Samo ako se većina hrvatskih domoljuba oslobode zaljubljenosti u predsjednicu države, a članstvo HDZ odbaci strah od Plenkovića, možemo očekivati konačnu pobjedu hrvatskog naroda nad lopovima, globalistima, jugo-komunistima, udbašima i petoj koloni u Hrvatskoj.

Antun Babić

Komentari

Continue Reading

Antun Babić

Stvarali Veliku Hrvatsku – hrvatski narod tjerali u Irsku i Njemačku!

Published

on

Na današnji komentar ponukala me, između ostalog, i velika domoljubna aktivistkinja iz Petrinje dr. Viktorija Kaleb svojim Facebook komentarom od 20. listopada 2018. pod naslovom «Bacam rukavicu svim odvažnim muškarcima». Za razliku od odličnog komentara dr. Kaleb, ja ću odmah na početku reći da od danas skidam rukavice u svojim komentarima.

Najprije se želim ograditi što u ovom komentaru ne pišem o današnjim tzv. hrvatskim domoljubima u iseljeništvu. U meni taj komentar zrije već dugo vremena i napisat ću ga u skoro vrijeme. Ipak, ne smije se zaboraviti činjenica da je u iseljeništvu, a specifično unutar hrvatske političke emigraciju, u najgorim mogućim uvjetima, i kad nitko u svijetu u tu mogućnost nije vjerovao, održana baklja svjetla i nade u uskrsnuće slobodne hrvatske države. 

Glavni razlog zašto pišem najprije o Hrvatima u domovini jest činjenica da smo mi u Hrvatskoj baštinici ostavštine i rezultata najveće pobjede u povijesti hrvatskog naroda – Domovinskog rata od 1991. do 1995. Baštinici tada izborene slobodne hrvatske države. Za današnju generaciju tzv. hrvatskih domoljuba više od petnaest tisuća hrvatskih branitelja položilo je svoje živote na Oltar domovine, a nekoliko deseteka tisuća je ranjeno za tu državu. I mrtvi i ranjeni branitelji svima su nama ostavili tu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, da je očuvamo i izgradimo u državu pravde, poštenja i gospodarskog prosperiteta, a ako treba da u novom ratu za tu krvlju izborenu slobodnu Hrvatsku, ponovno položimo i na desetke tisuća novih i vlastitih života. Dakle, danas smo mi, današnja generacija, a pogotovo mladi ljudi, najodgovorniji pred Bogom i poviješću za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda – nas samih.  A što mi danas veliki domoljubi radimo? Gradimo Veliku Hrvatsku do Drine, a hrvatski narod nečinjenjem – tjeramo u Irsku i Njemačku. Tjeramo i – zaboravljamo.

Nema više nikakvog opravdanja za ponašanje današnjih tzv. Hrvatskih velikih domoljuba, za njihov oportunizam, za njihov konformizam, za njihovo srebroljublje, za lažno predstavljanje, za strah i kukavičluk, i na kraju za, ono što je najstrašnije: IZDAJU HRVATSKE I HRVATSKOG NARODA. Hrvatsku ne mogu izdati oni koji se, kao članovi današnje Vlade, ne osjećaju domoljubima, nego oni ljudi kojim su usta puna domoljublja.

PRKOSILI JUGOSLAVENSKIM I ZAPADNIM TAJNIM SLUŽBAMA

Dolje ću spomenuti sebe, ali sam kao primjer tisuća Hrvata u političkoj emigraciji od 1945. do 1990., ali samo radi usporedbe odnosa prema domovini između Hrvata u emigraciji i današnjih tzv. domoljuba. Na desetine tisuća onih koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i Križni put 1945. i pobjeći od partizanskih koljača, došli su u razne države svijeta, gdje im je život i dalje bio ugrožen. Sve do 1989. godine zloglasne jugoslavenske tajne službe progonile su ih i ubijale kao što lovci ubijaju divlje zvijeri u Africi. Kakva je bila reakcija političkih Hrvata u emigraciji, koju je Udba jednako pratila kao i disidente u Hrvatskoj? Oni se nisu uplašili. Dapače, bez vlastitog krova nad glavom, s plaćom najnižeg radničkog sloja, od rudnika, do plantaža šećerne trske, farmi šuma, izgradnji kanala i cesta, radnika i čistača u tvornicama, počeli su, na štetu svoje djece i cijele obitelji, stvarati hrvatske političke organizacije. Neustrašivo su prkosili jugoslavenskim tajnim policijama i svemoćnim zapadnim obavještajnim službama kao što su CIA-e, MI6, Mossad, KGB, BND itd., koje su blisko surađivale u razmjeni informacija o hrvatskim aktivistima u emigraciji.

Redovno su organizirali prosvjede u brojnim državama svijeta, pokretali hrvatske tjedne i mjesečne državotvorne novine, radio programe, hrvatske društvene klubove, nogometne klubove, folklorne skupine, izgrađivali velebne crkve, i tako u nedogled. U nekim zapadnim državama, odigrali su važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske. U rujnu 1991. u glavnom gradu Australije Canberri održan je prosvjed na kojem je sudjelovalo četrdeset tisuća Hrvata, koji za od Vlade Australije tražile da odmah prizna Hrvatsku. Posebno je, na primjer u Australiji, vlastima zadavala glavobolju upornost mladih Hrvata koji su se, gdje god su stigli, penjali i na najveće stupove i zgrade da bi skinuli jugoslavenske zastave. Nije bilo većeg zadovoljstva nego skinuti jugoslavensku zastavu, u vrijeme dok su nas u Australiji nazivali Jugoslavenima, a mi uporno odgovarali: «Do not call me Yugoslav, I am Croatian» (Ne zovi me Jugoslavenom, ja sam Hrvat). Sve su to iz svojih skromnih sredstava i džepova uglavnom financirali najsiromašniji hrvatski iseljenici, u čijim je srcima duboko tinjala nada da će na kraju Jugoslavija ipak propasti i da će se oni jednog dana, kad tada, vratit s djecom u svoja sela i krajeve diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

EKSPOLOZIJA ODUŠEVLJENA I ENTUZJAZMA

To je bio glavni razlog eksplozije oduševljena i entuzijazma koji su se 1989. i 1990. poput najvećeg uragana, proširili u svim sredinama u hrvatskom iseljeništvu, od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, svih zapadnoeuropskih zemalja, do Kanade, SAD-a i cijele Južne Amerike. Nažalost, i na tragediju hrvatske brige za svoje slavne i povijesne dane, kako u domovini tako i u iseljeništvu, nitko do sada nije snimio cjelovit film, pa ni Jakov Sedlar, o povijesnoj i jedinstvenoj potpori koju je hrvatska dijaspora dala svojoj domovini u njezinim najtežim trenutcima. Nije to bilo oduševljenje niti potpora za Franju Tuđmana i HDZ kao takve. Mi u emigraciji nosili smo domovinu u srcu i radili za Hrvatsku desetljećima prije pojave dr. Tuđmana i HDZ-a u Hrvatskoj. Mogao je to biti i netko drugi da je imao tadašnju hrabrost dr. Tuđmana I obratiti se Hrvatima u svijetu za pomoć. Uz početne rezerve,  Tuđman i Hadeze su u iseljeništvu su bili iskreno prihvaćeni, bez velikog i dugoročnog razmišljanja, kao ostvarenje nade da će se hrvatski narod u domovini jednog dana osloboditi straha u kojem je živio od dolaska komunista na vlast 1945. godine, i ući u otvorenu borbu ne samo s velikosrpskim Beogradom, njegovim četnicima i hrvatskim komunistima, nego i najvećim silama svijeta koje su čuvale Titovu Jugoslaviju.

Nakon što sam prestao igrati nogomet za hrvatske klubove u Sydney i Melbourneu i nakon ženidbe, uključio sam se u politički rad i borbu za Hrvatsku 1973. godine, kada sam u Sydneyju bio izabran za tajnika ogranka u Hrvatskoj zabranjene Matice Hrvatske. Ponavljam sebe uziman samo kao primjer jednog od tisuća hrvatskih domoljuba u Kanadi, SAD-u, zemljama Južne Amerike, Europe, Australije i Novog Zelanda. Svi smo mi imali istu želju i isti cilj.

Mi koji smo se upustili u to visoko rizično djelovanje za Hrvatsku, nismo imali svoj život. Dok su naše obitelji patile, naš je život bila Hrvatska. Preko vikenda putovali smo automobilima na tisuće kilometara, da bi se u ponedjeljak mogli vratiti na posao. Sve smo plaćali i financirali sami i iz vlastitog džepova. Nikada nam nije bilo, barem, meni, na kraj pameti da za to što radim za Hrvatsku naplatim od nekoga. Tog nekoga nije ni bilo, jer smo svi činili isto.

Godine 1997., zajedno s pokojnim kumom, dr. Antom Kunekom, u Melbourneu sam pokrenuo mjesečnik Hrvatska istina. Dr. Kunek je financirao prvi broj novina s 300 australskih dolara. Ja sam nakon toga 12 godina bio glavni urednik, tehnički urednik, tipkačica, prodavač pred mjestima gdje se okupljala hrvatska zajednica (crkve, domovini nogometna igrališta). U tih dvanaest godina ni jedan godišnji odmor nisam iskoristio za obitelj i sebe, nego za rad za Hrvatsku. U više sam navrata bio i fizički napadnut od strane ubačenih ‘velikih domoljuba’, a zapravo Udbinih agenata, o čemu se nadam više pisati u knjizi. U početku sam bezbroj puta morao cijeli sadržaj novina ispuniti vlastitim komentarima i člancima. Ako tomu dodam činjenicu da sam za tiskanje novina sadržaj pisao na običnom pisaćem stroju, i kuhinjskom stolu u malom satnu, onaj tko želi može si dočarati volju i trud koji je taj posao iziskivao. Sve sam to dvanaest godina, kao volonter, radio bez ičije pomoći sa strane. Hrvatsku istinu sam kasnije preimenovao u Hrvatsku slobodu.

MATERIJALIZAM JE GLAVNA MISAO VODILJA TZV. HRVATSKIH DOMOLJUBA

Kad sam se vratio u Hrvatsku 1990. Bio sam šokiran kad sam vidio da tzv. domoljubi i članovi, a posebno vodstvo, političkih stranaka, traže dnevnice i honorare za putovanja i napisane članke, a rat je godinu dvije dana kasnije već bjesnio. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se tako nešto u Hrvatskoj događa. Već tada sam trebao znati da su tzv. domoljubi u domovini prvenstveno motivirani materijalizmom, a «domoljublje» im služi kao vozilo do položaja, novca, političke moći, gospodarskog utjecaja, nepotizma i korupcije.

Godine 1994. napustio sam visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova i istupio iz HDZ-a, vjerujući da ću svojim vlastitim političkim angažmanom moći promijeniti već tada jako vidljiv krivi smjer u kojem su išli Hrvatska i hrvatsko društvo. Naravno, ostalo je povijest. Nisam, na moju veliku žalost, uspio, jer su tada protiv mene bili i lijevo krilo HDZ-a (većina), SDP, HSS, HSLS i ostale stranke.

Dr. Kaleb, možda više nego itko drugi u Hrvatskoj razumijem Vaš vapaj za «odvažnim muškarcima», a ja bih dodao i domoljubima, iz čijih bi se redova pojavio vođa, koji bi poveo hrvatski narod iz sadašnjeg zla i velike opasnosti. Nažalost, usprkos svim svojim nastojanjima da pronađem takvu osobu među tzv. hrvatskim domoljubima, nisam u tomu uspio u zadnje dvije do tri godine. Na kraju sam odlučio, usprkos svim svojim nedostatcima, staviti se na čelo jednog domoljubnog pokreta ili stranke. Poznato je da do danas u tome ne uspijevam, jer je većina današnjih tzv. hrvatskih domoljuba, a posebno oni koji sjede u Hrvatskom saboru, prodala vragu svoju dušu. Oni nas jednako varaju i vode u propast kao i Plenković i njegovi sljedbenici u svim političkim strankama. Oni jednostavno Hrvatsku ne nose u srcu, nego Hrvatsku vide kroz vlastiti džep i hedonizam (droga, prostitucija, jahte, skupi automobili, vile, putovanja po svijetu itd.) Sve sam više uvjeren da ja neću doživjeti toliko potreban preporod hrvatskog naroda u domovini. Iskreno se nadam da ćete Vi, dr. Kaleb, to prije ili kasnije doživjeti. No, iako nada umire zadnja, ta je nada sve slabija, ukoliko se kao narod ne trgnemo u zadnji trenutak.

PAD U VUKOVARU

U zaključku imam potrebu samo kratko opisati što mi se dogodilo nakon završetka prosvjeda u Vukovaru prošle subote. Prema ranijem dogovoru otišao sam na piće s jedinom prijateljem iz Zagreba. Prijatelj je izvrstan analitičar društvenog stanja u Hrvatskoj i osjećao sam se vrlo ugodno. Na kraju razgovora on je krenuo prema svojem automobilu a ja sam se uputio preko Mosta Jean-Michele Nicolier natrag prema mojem autobusu. Razgovarao sam na mobitel i nisam primijetio da je nogostup na mostu uzvišen i teško sam pao na desnu stranu tijela. Tijekom pada snažno sam se udario u desnu ruku i nogu. Dva ljubazna mlada čovjeka su me podigla s betona i ja sam nastavio uzdrman hodati prema kraju mosta gdje se nalazi spomenik francuskom dragovoljcu Domovinskog rata. Tamo sam se malo smirio i krenuo prema autobusu. Ruka i noga su me boljele, ali ni jedna fizička bol ne može toliko boljeti kao ona duševna koju sam kasnije u autobusu doživio.

Antun Babić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno