Connect with us

Tvrtko Dolić

ALEKSANDAR VUČIĆ OBJAVIO RADOSNU VIJEST Srbi u Hrvatskoj su besmislica

Objavljeno

- datum

Rahmetli Srbih Aleksandar Vučić ima novo pitanje za Region i šire. Što su to Srbi u Hrvatskoj? Pa, drveno željezo! To troje jednostavno ne ide zajedno. Ono “u” ispred Hrvatske jasno ukazuje o kakvoj se konstrukciji radi.

Ako Hrvatska propadne, hoće li nestati Srbi u Hrvatskoj? Svako zlo za neko dobro. Zašto se opcija konačnog rješenja aplicira samo prema Hrvatima? Nezgoda je što je danas hrvatska samosvijest proporcionalna broju Srba u Hrvatskoj. Kako sam po nacionalnosti više Nesrbin nego Hrvat, pitam se što čini to moje labavo nacionalno biće. Vidljiv je suicidan elemenat – ako odstranite Srbe, prestajem postojati!

Nekada smo se u Lijepoj našoj hrvali s germanizacijom, pomađarivanjem i talijaniziranjem. Zar ovo današnje hrvanje sa Srbima u Hrvatskoj nije korak natrag, sve u okvirima odlaska Hrvata sa svjetske scene. Posljednji Srbin u Hrvatskoj živjet će zajedno s posljednjim Hrvatom u Lijepoj našoj. Srbi su izmišljeni protiv Hrvata, ali se Hrvati nisu trebali uloviti na tu udicu, jer su Hrvati velika nacija još od antičkih vremena.   

Iza nas su još jedni dani mrtvih i svetih. Naravno da je među takvima Srba više nego Hrvata, ali živi odlaze na grobove svojima, pa neinformirani turisti steknu dojam da je genocid proveden nad Hrvatima. Ima nekoliko godina kako nisam sreo Srbina, uključujući Srbe u Hrvatskoj. Nije da se izbjegavamo, nego Srba jednostavno više nema. Tko ih može napripraviti za toliko genocida? Prije pet godina, tamo negdje iza Siska, moja široka hrvatska dinarska glavurda uočila je šiljatu pojavu kako se iskrada iz šume Brezovica i odmiče udoljem. Usko lice, uska glava, slika današnje Hrvatske, kao da ga napravio neki Karađorđević. Tko je taj lik sa stisnutim mozgom? Skriveni Srbin u Hrvatskoj, koji se sklonio u šumu? Koliko pamtim, svi su Srbi za Oluje i nakon Oluje protjerani iz Hrvatske. Oluja je za njih konačno rješenje, barem na papiru. Pritrčao sam iznenađen, a nesretnik se uplašio. Reagirao je pozitivno, pregazio Unu, i tako jednostavno prestao biti Srbin u Hrvatskoj. I onda taj novopečeni bosanski Srbin hoće natrag u zemlju iz koje je protjeran! Čovječe, samo sam te htio pozdraviti! I tako ponovno imamo konflikt na ligvističkoj razini. Je li taj lik Srbin u Hrvatskoj, Bosanski Srbin, ili ipak Srbin iz Srbije? Rahmetli Aleksandar Vučić je u pravu. Srbin je samo Srbin, i ništa više od toga. Iza Une, do Drine, i iza Drine. Svi su Srbi zapravo Srbi protjerani iz Hrvatske, koja opet ne postoji. I oni kojima je Kosovo kolijevka Srba i Srbije, protjerani su iz Hrvatske. Srbi su tako najportabilniji narod u povijesti. Nisu se prije Oluje spakirali, nego su stalno spakirani. Malo je teško za shvatiti, ali ako sve gledate kroz prizmu Srpske pravoslavne crkve, sve to ima smisla. Ako su Srbi protjerani iz susjednih zemalja barem na lingvističkoj razini, time generiraju svoje pravo na sve te zemlje. Dovoljno je da se unzipaju.

Iako je uska poput Srbina, još i trula i lako probavljiva, Hrvatska je iz nekog razloga Srbima i/ili Srbijancima kost u grlu. Srbi u Hrvatskoj skrojili su Hrvatsku po svojoj mjeri. Stiskali su je još više, ali je pokrenuta ta nesretna Oluja. Otrpjeli su Srbi i Hitlera i Staljina, ali ih još uvijek žulja naš prvi predsjednik Ante Pavelić. Veliki problem u svakom smislu, pa se to prenosi i na lingvističku razinu, unutar hrvatskog jezika, koji je po Srbima zapravo srpski, što nije daleko od istine, jer je ovakav hrvatski nikakav, kao i današnja Hrvatska do Une. Srbima je i ustaški hrvatski jezik zapravo srpski jezik. Da je hrvatski jezik promašaj, dokazuje njegova sličnost sa srpskim. A da zapravo ne postoji srpski jezik dokazuju Lužički Srbi – polovica njih govori češki, a druga polovica poljski. Jedna polovica te neobične etničke skupine tvrdi da je češki zapravo srpski jezik, a druga polovica tvrdi da je poljski jezik zapravo srpski. Veselim se budućoj tezi da je albanski jezik zapravo srpski. Srbi svi i svuda! Dakle, humanoidi prisutni u Hrvatskoj i duhovno (?) prisutni u Srbiji vode se i kao Srbi u Hrvatskoj, za njihove potrebe obrnute diskriminacije, odnosno lagodnog života bez rada i muke, a dalje od toga Hrvatska za dobar dio njih ne postoji. Oni su poput djece koja ne vole svoje roditelje, ali prihvaćaju nasljedstvo. U novoj reviziji Daytonskog ugovora, Republika Srpska u BiH treba postati Entitet Bosanskih Srba, što vjerojatno iritira oba Milorada, kao i Aleksandra Vučića, koji je podrijetlom Srbih, ali uspješno skriva tu pozitivnu crtu svoje zavičajnosti. Razvojačeni četnik više se niti ne sjeća da je bio ratoborni pobočnik vojvode Vojislava Šešelja.

Daltonska SPC ne prepoznaje Hrvatsku

Još nisam čuo da neki srpski svećenik za “pravoslavni” blagdan uputi čestitke Srbima u Hrvatskoj, ili na bilo koji drugi način spomene ili prizna postojanje Hrvatske, nego šalje dobre želje Srbima u Dalmaciji, Srbima u Slavoniji, i tako redom. Srbima u svim srpskim zemljama, kako ih vide. Ima tu u određenoj mjeri estetske pristojnosti. Zanimljivo je da mnogi Srbi i/ili Srbijanci ne prepoznaju Hrvatsku, ali je za iste postojala Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je kratko, ali je utisnuta u sjećanje svih Srba. Bože, kako su četnici bježali pred ustašama! Naša famozna ratna NDH otela se zaboravu jer je na svoj način veličaju Srbi i Srbijanci. Govorimo o godinama kada je Srba u Hrvatskoj bilo više nego Hrvata, a onda je manjina provela genocid nad većinom. A Srba je u NDH bilo toliko, da ih nakon genocida ostalo dovoljno za novi genocid, a neću se iznenaditi ako se među nama skrivaju Srbi za treći genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Eto, Milorad Pupovac, predstavnik preostalih, posljednjih Srba u Hrvatskoj, najviše se boji novog pogroma nad Srbima u Hrvatskoj. U terminološkoj zbrci koju Srbi proizvode, današnji pojam Hrvatske prihvaćaju samo uvjetno, koliko je potrebno za konstrukciju da su “iz Hrvatske tijekom Oluje protjerani”. Živjeli su u Republici Srpskoj Krajini, posve izvan Hrvatske, ali su ipak protjerani iz Hrvatske? Time se dovode u kontradikciju da su prognani iz zemlje koja zapravo ne postoji, koju su negirali, pa se može reći da su ih prognali Hrvati, ali ne može niti to, jer ne postoje niti Hrvati, koji su zapravo Srbi, pa su u tome začaranom krugu Ustaški pokret i obrana Hrvatske za Domovinskog rata zapravo nutarnje veleizdaje na razini srpstva. Nikako mi nije jasno zašto Srbi svoje nutarnje probleme Ustaškog pokreta prevaljuju nepostojećim Hrvatima?

Ponovno na najvišoj razini Srbije i Srpske pravoslavne crkve imamo četničku i velikosrpsku tezu da je Srbija tamo gdje žive ili su pokopani Srbi, gdje živi barem jedan Srbin, koji je slučajno preživio genocid, ili je neki Srbin tamo živio, pa i zanoćio, ili je slučajno tamo ukopan. Srbi se u našem susjedstvu pojavljuju kao proizvedeni kolektivitet tek krajem 9. stoljeća, kao odgovor Bizanta na Branimirov prelazak Rimu. Objektivno gledano, na fiziološkoj razini, Srbin ne može negdje provesti niti jedan dan a da ne zapiša teritorij. Cijela Zemlja je zapravo gigantski srpski pisoar. Veselim se izrazu lica posrbljene Angele Merkel kada će srpski gastarbajteri formirati nekakav novi Istočni Berlin, a nije tajna da su Srbi prisutni i u Beču, gdje će uskoro s njima ući u velike probleme kaplar Sebastian Kurz. Nositelji autonomaškog pokreta u Istri, u odnosu na hrvatsko državnopravno naslijeđe, bili su talijanski fašisti i jugoslavenski orjunaši, a danas su to uglavnom Srbi u Istri, koji su za sada podskupina Srba u Hrvatskoj, iako Istra nije hrvatska zemlja. Zanimljivo, Srbi u Istri osjećaju se Istrijanima, a Srbi u Hrvatskoj ne osjećaju se Hrvatima, niti 1 posto. Srpskom “istarskom” autonomaštvu pridodaju se i “Istrijani” podrijetlom Srbi, kao i Talijani priženjeni Srbima ili Srpkinjama. Već po poznatoj matrici, među predstavnicima talijanske manjine u Istri imamo osobe priženjene iz obitelji umirovljenika JNA, pa i KOS-ovaca. Odnosi su toliko isčašeni, da danas Hrvati moraju slijediti tu matricu, tražiti katoličku ravnotežu u Istri kroz tezu da je Istra talijanska, i da zajedno s okupiranim Slobodnim teritorijem Trst treba biti vraćena u državni sastav katoličke Italije, što je naš prvi predsjednik Pavelić svojevremeno mudro proveo. Bitka za Savudrijsku valu samo je slovenska obmana, koja nas treba udaljiti od pomisli da je došlo vrijeme da se katolička Istra i katolička “slovenska” obala priključe matici Italiji. Koga briga što ćemo mi Hrvati nekome pokloniti? Zašto su antifašisti u Hrvatskoj zapeli da Istra ostane u Hrvatskoj, dok istovremeno Hrvatsku ne priznaju? Kao, antifašisti su vratili Istru u sastav Hrvatske, a onda su Hrvatsku poništili. Zašto populacija hrvatske Istre i “slovenskog” primorja (Slobodna zona Trst) treba živjeti u Hrvatskoj ili u Sloveniji, ako bi istoj populaciji u Italiji bilo bolje, i još bi morske granice na sjevernom Jadranu bile značajno pojednostavljene. Kako se dogodilo da Tršćanski zaljev prestane biti talijanski? “Partizanski” pohod na Trst ostavio je svoj trag otimačine tuđeg.

Imamo nepristojnost da vodeći političari Srbije našeg kardinala i blaženika Alojza Stepinca, koji je na svoj način bio Jugoslavenčina, Srbin u Hrvatskoj, nazivaju ustaškim vikarom, u negativnom smislu, kao da se Ustaški pokret u svojoj pobuni protiv “nebeske Srbije” digao protiv samog Boga. Nasuprot primitivizmu čelnika Srbije, vrh Hrvatske treba hladno otvoriti pitanje državnopravnih temelja Srbije, koja se preklapa s teritorijem koji je stoljećima pripadao Turskoj, koji je korijenski Beogradski pašaluk, koji moćnoj Turskoj treba biti vraćen. Neću se iznenaditi ako Srbi pred Turcima ponovno pobjegnu u planine, a Hrvati ponovno izađu na Kosovo polje. Nadam se da su Hrvati danas pametniji, i da ih Izetbegović mlađi i Šešelj mlađi neće uvući u novi rat protiv Turske. Ako Srbi i/ili Srbijanci, i/ili Srpska pravoslavna “crkva”, ne prepoznaju Hrvatsku, zašto Hrvati trebaju prepoznati nekakvu Srbiju, ili Republiku Srpsku? Ako je povratak Sarajeva u Tursku uvjet naše kontrole nad Neumom, zašto bi to nas smetalo? Bilo bi krasno na našim zapadnim i istočnim granicama imati Italiju i Tursku, a kako bi prošle izmišljene slavenske nacije, koga briga za to? Do kada ćemo ginuti za imperije pastirskih skupina? I, kome trebaju Srbi u Hrvatskoj koji ne prepoznaju Hrvatsku? Zar nije bolje da umjesto njih prihvatimo izbjeglice s Bliskog istoka? Kojima ne pada na pamet negirati Hrvatsku, koji svoje prigodne čestitke upućuju na razini Hrvatske, uz poštivanje ove najuže Hrvatske do Une, koju nije uspjela pokoriti niti silna Turska. Vrijeme je da se zapitamo gdje je bio naš interes u potiskivanju Turske, i jesmo li ovako ostali i bez Bosne i bez Hrvatske? Vidite, dok je bilo Turske, Hrvati su kao katolici u njoj bili tiho, ali tada pravoslavnim Srbima nije palo na pamet formirati svoje paradržave u Hrvatskoj, uključujući BiH, niti uz podršku Beča.

Crne rupe hrvatstva i srpstva

Problemu identiteta različite znanstvene discipline prilaze različito. Što je to hrvatstvo, a što je to srpstvo? Hrvatstvo ima svoju evoluciju, od Edena na ovamo, dok je srpstvo ostalo u okvirima njegove početne zadaće s kraja prvog milenija. Jer, kada je riječ o srpstvu, nije to identitet na bazi nekog svojstva ili više njih, nego na osnovu zadaće, koja je od Bizanta postavljena prije tisuću godina. Srpstvo se održalo unutar sveukupne politike protiv Rima i Katoličke crkve, pa se tako rodilo u Bizantu i preživjelo Tursku, i komunizam. Rim je oslabio, Vatikan je postao strašilo za ptice, pa “Srbi antikatolici” trebaju nestati, evoluirati u nešto drugo, ali se to ne događa, nego Srbi i dalje obavljaju danas besmislene bizantske zadaće. Za dvije Jugoslavije i ta dva vala kreiranja besmislene jugoslavenske nacije, te sramotne rasne kategorije, Beograd je bio glavni grad, a Srbi dominantni, pa je jugoslavenstvo ipak ostalo okvir za posrbljivanje. I zato se raspalo. Jugoslavenstvo je bilo toliko “pravoslavno”, srpski pravoslavno, da su u drugoj Jugoslaviji muslimani odstranjeni u zasebnu naciju, da ne remete jugoslavenstvo na razini hristjana, odnosno jugoslavenstvo srpstva i srpskog pravoslavlja. Bizant, Turska, protestantizam, anglikanstvo i komunizam jačali su srpstvo, a nesretno (katoličko) hrvatstvo oslabljivao je i sam Rim, što zbog talijanskih interesa na Jadranu, što na razini nutarnjeg hrvanja s novim, kreiranim identitetima, poput slavenskog iliti slovenskog. Sve to nije oslabilo antihrvatski i antikatolički karakter srpstva. Usprkos tome, dogodilo se da relativno snažna i autonomna hrvatska nacija, katolička brana prema Istoku, postane marginalna u odnosu na sve te kreirane identitete. Srbi su ostali problem za sve zbog slabe kvalitete hrvatske nacije.

Svatko od nas je na svoj način Jason Bourne, koji ostaje normalan zato što zaboravlja i svoje mane, pa ga takva spasonosna slabovidnost može odvesti u ugodnu amneziju. Ludlumov Bourne u amneziji posve zaboravlja svoj identitet ubojice, onaj svoje skupine i svoj osobni, uključujući svoje osobno ime. Umjesto da uživa u toj blagodati, uporno traga za svojim identitetom društvenog smeća. Narod koji se ponašao kao opaki ubojica, i koji je to potisnuo u svome sjećanju, trebao bi postati bolji, u tome “suočavanju sa svojom prošlošću”, ali boljitak u našem susjedstvu ne prepoznajemo. Nitko ništa nije oprostio, nitko ništa nije zaboravio, osim što amnezija zahvaća isključivo Hrvate, kojima se natura definicija da su činili zlo, pa tek nakon što to prihvate, mogu se suočiti sa svojom recenziranom prošlošću. Takav hrvatski identitet zaista je fikcija, podmetanje drugih. Možda se naš hrvatski identitet održao samo na bolesnoj kršćanskoj razini preuzimanja nekakve krivnje, koja se prirodno uklapa uz razapinjanje? Jer, ako smo kao Iliri nekoga nagazili, to se može gledati kao dopušteno uspostavljanje reda u Domaji. Da smo ostali Avari i drugima počinili stostruko veće zlo, to bi se gledalo kao prirodna manifestacija takvog određenja. Teško se oteti dojmu da je hrvatstvo danas nekakav zadani oblik katoličkog defetizma i katoličkog pristanka na vlastito zatiranje. Institut kolektivne krivnje danas je pridržan samo za Hrvate i Poljake. Hrvatski identitet nosi sa sobom svoje istinske grijehe, napose one prema Ilirima i Avarima, ali je nekako proveden redizajn da te grijehe zaboravimo i na toj razini preuzmemo kasnije grijehe drugih.

U svih 8 debelih svezaka Opće enciklopedije JLZ iz 1981. nećete pronaći pojam “Srbi u Hrvatskoj”. Kako se samosvijest Hrvata gasila, posebno u formalno samostalnoj RH, tako su se pojavili Srbi u Hrvatskoj. Malo je neobično da su Srbi s ove strane Une “Srbi u Hrvatskoj”, a oni između Une i Drine samo Srbi. Kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje. Obje te prividno različite etničke skupine skupine mogao bi pokriti termin “Srbi u NDH”. Kada malo dulje razgovarate s nekim “Srbinom u Hrvatskoj”, shvatite da je zapravo samo Srbin. Vučić je u pravu. Dobro, a kada će konačno krenuti asimilacija tih Srba koji su različiti od nas? Eto, kažu da govorimo isti jezik, da smo istog podrijetla, a ipak je nemoguće asimilirati Srbina u Hrvatskoj, niti kada se tako predstavlja. U Hrvatskoj su Srbi manjina, i možemo dopustiti njihovo pozitivno nacionalno i vjersko okupljanje, u smislu da u Hrvatskoj Srbi koriste svoja manjinska prava, ali ako idemo protiv Vučića i dalje dopuštamo pojam Srba u Hrvatskoj u nekom zasebnom obliku u odnosu na manjinske Srbe, to može biti opasno, da ne kažemo kako je nekorektno prema Srbijancima. Vidite, u Srbiji nije dopuštena manjina niti nacija “Hrvata u Srbiji”. Pretvaraju ih u zasebnu naciju Bunjevaca, s gušenjem njihovog hrvatskog određenja i hrvatskog podrijetla. Bizant je prošlost, Turska će teško ponovno prijeći Drinu, a srpski i srbijanski rat protiv hrvatske nacije provodi se i dalje, na svim razinama. I još se bosanski Hrvati islamske vjere više osjećaju Turcima nego Hrvatima.

DNEVNIK DIVNE ZEČEVIĆ ZDUNIĆ

Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit

Divna Zečević Zdunić, hrvatska pjesnikinja srpske nacionalnosti, autorica je zbirki pjesama Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom (1997), u kojima je izrazila osjećaj osamljenosti, čime je zapravo izražavala svoj osobni otpor kolektivnom identitetu. Novost je njen dnevnik “Život kao voda hlapi” – selekcija njenih dnevničkih zapisa po izboru Marije Ott Franolić i uz filter Zdunića, supruga Divne Zečević i nasljednika autorskih prava, koji je do 2026. zabranio objavu nekih zapisa Divne Zečević o poznatim suvremenicima. “Šešelj je vukodlak, a vukodlaci stvaraju povijest u krvi” – zapisala je Divna 1. kolovoza 1991. “Pričaju neki da se vodi osvetnički rat. Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve.” Nadnevka 10. listopada zapisala je: “Vukovar je okružen i napadaju ga sa svih strana već 45 dana. Uskoro će 17 sati i vijesti. Poginulo je preko dvije hiljade ili dvije do tri hiljade srpske vojske u osvajanju Vukovara. Ljudi ginu ni za što. Ginu ljudi da bi sve bilo vraćeno zemlji kojoj pripada gradić… Nakon rata – prepolovit će se broj Srba u Hrvatskoj, najmanje je da će se prepoloviti; stradanja će se nastaviti i nakon rata, jer je mržnja protiv osvajača ogromna; stradat će i krivi i nedužni.” Jeli to bilo proročanstvo ili su originalni zapisi prošli neku kasniju recenziju? “U Osijek su došli neki Srbi iz Antunovca, protjerani, samo u papučama; sigurno da ima međunacionalnih lokalnih obračuna” – napisala je 21. studenog 1991. “Pao je Vukovar… U Hrvatskoj se sprema zakon o manjinama, kao da to nisu mogli odmah učiniti, možda ne bi došlo do ovog užasa, tko zna; ali – lako je moguće da bi došlo do osvajačkog rata usprkos svemu. Grupa ljudi – osjetila je silu u svojim rukama, armiju …”  

Bilo da smo preživjeli avanturizam grupe ljudi, bilo da smo pretrpjeli agresiju pomahnitalog srpstva, dnevnički zapisi Divne Zečević predstavljaju najviši izraz razumijevanja sa strane srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dalje od toga imamo nepremostive razlike u biću nacije, u koncepciji nacije. Divna Zečević pisala je na latinici, ali se dugo mučila s potrebom da svoje pjesme objavljuje na ćirilici, da ih nakon hrvatske prakse i potpune integracije u hrvatski život i hrvatsku znanost, prividno postavi u okvire srpske književnosti u Hrvatskoj. Glede najava da će njen odnos prema Domovini kao pjesničkoj izmišljotini izazvati reakcije, one su na svoj način opravdane. Naime, 3. svibnja 1991. Divna je zapisala: “Ne postoji ideja za koju bih poginula, najmanje za pjesničku izmišljotinu 19. stoljeća – domovinu! Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit. Država, međutim, ona pripada Hrvatima; ne bih ni za državu ginula, ni za hrvatsku ni za srpsku državu.” Duga je hrvatska državnopravna povijest, ali na razini duše ipak dominiraju Domovina i Lijepa naša. Mi imamo Domovinu, a Srbi Otadžbinu, i to će tako ostati. U osnovi toga ne leži pjesništvo. Tankoćutna Divna ipak nije prepoznala kulturološki i civilizacijski značaj doma i Domovine u hrvatskom identitetu i u svakodnevnom bitisanju većine Hrvata, pa nas ne treba čuditi nerazumijevanje od strane balvana Aleksandra Vučića, pobočnika Vojislava Šešelja, kao niti sveopća protuhrvatska histerija u Hrvatskoj i šire protiv našeg određenje za dom i Domovinu, određenja koje nije postavio prvi hrvatski predsjednik, nego se takvome određenju priklonio, što je civilizacijska obveza svih nas, svih Hrvata.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Drugi mirovinski stup kao privatan i obvezan je drveno željezo i neprekidna privatizacijska pljačka

Objavljeno

- datum

 PAD KRHKE NADE – MARKO PAVIĆ UZMIČE PRED HARANGOM PARAZITA     U dubokoj boli i s velikom tugom javljam vam da je ministar Marko Pavić kakvom smo se nadali naglo preminuo. Dotukla ga samilost prema stranačkim uhljebima. Na ovakav smrtonosan privatni i obvezni Drugi mirovinski stup naslanjaju se hranidbeni lanci SDP-a, a HDZ mora slušati banke koje je prodao.

Ovih su dana bivši ministri iz redova SDP-a iskazali nevjerojatno neznanje, ispod razine djeteta predškolskog odgoja. Jesu li zaista toliko glupi? Imate dojam da potrošeni političar po stare dane postaje dijete, a zapravo se iza te maske skriva nezajažljiva pohlepa i najcrnji lopovluk. HDZ je hladno čekao da lijeva haranga odradi ono što njemu i stranim bankama paše. Postojeći mirovinski sustav toliko je neodrživ da ga neće spasiti niti povećanje dobne granice za redovno umirovljenje na 67 godina.

Poraženi Marko Pavić prelazi na plan B

U svojoj prvoj najavi mirovinske reforme, ministar Marko Pavić otvorio je mogućnost da se osiguranik koji doživi mirovinu izjasni hoće li prihvatiti kombiniranu mirovinu po Prvom stupu i Drugom stupu, ili će svoju “štednju” prebaciti u Prvi stup i tako ostvariti zakonsko pravo na proračunski dodatak 27%. Riječ je o dodatku koji je uveden zbog smanjenog punjenja državnog Prvog mirovinskog stupa, ali je u postojećim zakonima to drukčije prikazano, kao naknada za prelazak na izračun mirovina na temelju cijelog radnog staža, da se tako s jednom naknadom pokriju dva problema. Činilo se da će uslijediti dekonstrukcija privatnog Drugog stupa kao obveznog, ali nade nema – uplašeni pokrenutom harangom mirovinskih parazita, premijer Andrej Plenković i ministar Pavić brzo su prešli na plan B: Drugi stup ostaje obvezan, samo osiguranici imaju pravo prilikom umirovljenja prenijeti svoju štednju u Prvi stup, i tako ostvariti pravo na proračunski dodatak 27%. Prevedeno, sve je to jedna bezobrazna muljaža – naknadu će dobiti svi umirovljenici. Naši novci bankama, a naknada dolazi iz proračuna, na teret svih nas. To znači da se najavljena reforma u korist osiguranika i države pretvara u reformu za potrebe stranih banaka – njihova osiguravajuća društva i dalje će raspolagati s mirovinskom štednjom nekog osiguranika sve dok ne ode u mirovinu – “prljavi” posao s umirovljenikom na razini Drugog stupa prebacivao se na neko društvo, a sada ga preuzima država i dodaje proračunskih 27%. Ima se! U Drugom stupu ostat će samo oni s najvišim primanjima, kojima prelazak u Prvi stup ne paše – mreža će imati svoj zaseban radni i umirovljenički raj. Naravno, naši novci i dalje će odlaziti u fondove banaka, a država će se i dalje skupo zaduživati kod tih banaka, za isti iznos. To je udruženi zločinački pothvat, koji će potrajati sve do sloma ove i ovakve SRH/RH. I, što je to nečija štednja u Drugom stupu? Ono što je uplatio? U obveznicama države? Prinosi su i tako potrošeni i/ili prokockani. Usprkos njegovim početnim dobrim namjerama, ministar Pavić brzo je upao u žrvanj interesnih skupina. Na jednoj je strani SDP-ov hranidbeni lanac, koji završava u stranim bankama i njihovim osiguravajućim društvima, a HDZ je te iste banke prodao, i na tome izgradio svoje hranidbene lance. Tu je i snažno jugoslavensko obavještajno-kriminalno podzemlje, koje isisava supstancu RH. Ministar Pavić prešao je na stranu Tame.

Jesu li komunjare i demonokršćani retardirani ili su samo lopovi?

Komunizam je bio veliko zlo. Mnogim je narodima podario genocid, a svima koje je zahvatio donio je dugo i mukotrpno umiranje, da bi formacijski krahirao zato što su se glupi komesari petljali u ekonomiju. Glede namjere ministra Pavića da privatni Drugi mirovinski stup obustavi kao obvezan, podigla se cijela vojska lijevih parazita i šire mreže uhljeba. Možda je ukazivanje na takvu namjeru bilo njegov blef, da primiri one koji znaju svu istinu o Drugom stupu? Teško je odvagnuti tko je blentaviji – novinar Jutarnjeg lista, voditelj neke polemike na HTV, neki bivši ili sadašnji ministar, aktualni premijer, saborski zastupnik SDP-a, ili neki samozvani analitičar. Nekoliko smo puta imali žalosnu i smiješnu situaciju da SDP-ovac ostrašćeno traži povećavanje izdvajanja u Drugi stup, viče o tome u televizijskom studiju ili u sabornici, a onda ostane preneražen s objašnjenjem da svako povećavanje izdvajanja u Drugi stup povlači za sobom smanjivanje izdvajanja u Prvi stup. Zna to dobro ministar Pavić, ali mu se očigledno fućka za sve. Bitna je fotelja! Ako povećamo izdvajanje u privatni Drugi stup na 10 posto, u Prvi stup odlazi isto toliko, a taj  državni stup cijelo vrijeme namiruje sve mirovine! Što, kako to, nisam znao, oprostite, imam poziv – komunjara se ugrize za jezik, zbriše i drugi dan dolazi nam s nekom svojom novom glupošću. Dakle, Pavić planira usporeno punjenje Prvog stupa kompenzirati s prenesenom štednjom. Krajnje je vrijeme da uvedemo za ministre obvezan tečaj elementarne matematike. Bojim se da ministar Pavić i ekipa nisu modelirali takav balans, i da će biti velikih iznenađenja. A to opet znači da će se zaduživanje države zbog mirovina nastaviti i vjerojatno dramatično povećati.

I Marko Pavić vidi samo polovicu slike

Jednom sam renomiranom političaru pokušao prikazati širu sliku naših plaća. Na bruto plaću sjeda 20% posto doprinosa, koje uplaćuje poslodavac. Iz bruto plaće mirovinci grabe 20%, a onda sjedaju porezi, blaže rečeno četvrtina porezne osnovice. Ako zbog jasnije slike za bruto plaću postavimo 100 kuna, to znači da poduzeće zapravo izdvaja 120 kuna, da 55 kuna odlazi državi, u doprinose, Prvi stup i poreze, a 5 kuna odlazi u mirovinske fondove pod kontrolom stranih banaka. Nije vam uzeto pola, kako vas uvjeravaju, nego imamo odnos 1:1 prema zaposleniku, što je put u pakao. Ako se ovakvo izdvajanje 15% iz bruto plaće u Prvi stup zadrži, a na toliko podigne izdvajanje u Drugi stup, onda neto zaposlenika konvergira prema 50 kuna, što daje smrtonosni omjer 1,2:1 u korist izrabljivača. Dodajte isti omjer zaposlenih i umirovljenika, pa je posve jasno da RH funkcionira kao beskrajno napuhavanje dugova. Sve sam to komunjari krasno objasnio, a on to ne može proniknuti, pa zaguljeno kaže: Ja sam ipak za to da se proračunski dodatak 27% dodijeli svim umirovljenicima, uključujući one koji će ići u kombiniranu mirovinu po oba obvezna stupa, prvom i drugom. Ali zašto opterećuješ državu i za dug banaka, odnosno opet sve nas? Tko smeta fondovima da povećaju mirovine svojim članovima? Fondovi su ubirali visoke prinose, banke su prevaljivale na fondove svoje loše portfelje, pa neka sada banke pomognu svojoj kravi muzari, barem s jednim obrokom trule slame. Na našu žalost, i premijer Andrej Plenković nema blage veze o ekonomiji, pa su mu banke lako upakirale svoj interes. Zašto na čelo ove države stalno dolaze nakaze kojima je gospodarstvo njihova osobna lisnica?

Što je to privatni i obvezni Drugi mirovinski stup?

Nije kvaka u rednim brojevima. Da ne dođe do zabune, taj bi se stup trebao zvati u skladu s njegovim nutarnjim konfliktom: Obvezni privatni mirovinski fondovi. Nije riječ o štednji, kako nas obmanjuju, jer je smisao štednje u tome da se u svakom trenutku može podignuti, oročenu štednju da ne spominjemo. Idejno je to monstrum Svjetske banke za tranzicijske zemlje i naivnu sirotinju takvih zemalja, za potrebe jačanja privatnog financijskog sektora. Zapravo je tako financijski sektor umrtvljen, jer je navikao da ga država beskrajno zalijeva. Kapitalističke banke vratile su se na “vitalnost” komunističkih banaka – čemu investicije i kreditiranje investicija kada svake godine sjedaju naše milijarde kuna, bez ikakvog rada i rizika? U mirovinskoj reformi bivše Partije iz 2002. postavljeno je da 5% posto iz naših bruto plaća, 5-6 milijardi kuna godišnje, odlazi u privatne fondove četiri strane banke: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen, koje su dodale svoja osiguravajuća društva, a ona su u posljednjih 10 godina isisala 4 milijarde mirovinskih kuna na ime upravljačkih “usluga”. Dugih 16 godina u te su se fondove slivale milijarde naših kuna, bez ikakvog povrata osiguranicima. Od prošle godine dogodila su se neka prijevremena umirovljena komibiniranih osiguranika oba obvezna stupa, ali se pokazalo da su tih nekoliko kombiniranih mirovina nepodnošljiv teret pokradenim fondovima Drugog stupa, odnosno njihovim parazitima, koji su navikli da nove uplate sjedaju a da se obveze prolongiraju za buduće vrijeme. Fondovi Drugog stupa zakonski su dužni namiriti četvrtinu mirovine, a cijela je reforma prihvaćena uz obećanje da će fondovi pametno investirati i osiguranicima vratiti dvostruko, 2 x 27%.

Država i državni Prvi mirovinski stup podmiruju sve

Kao što je to bilo uobičajeno i u prošlom stoljeću, sve mirovine u posljednjih 16 godina namirivao je državni Prvi stup, a za to su se vrijeme fondovi Drugog stupa nesmetano punili, bez obveza. Gdje se pojavio problem? Pa, uplate u državni Prvi stup smanjene su s 20% na 15% iz bruto plaće – četvrtina je preusmjerena u privatne fondove Drugog stupa. Kumuliranje u državnom Prvom stupu dramatično je smanjeno, za četvrtinu, pa je zbog niskog “vodostaja” zaustavljeno redovno usklađivanje mirovina s rastom prosječne plaće. Mirovinska reforma SDP-a nije bila samo komunjarska pljačka, nego i SDP-ov Trojanski konj za slučaj povratka HDZ-a na vlast. Nakon nekoliko godina glavinjanja i smrtonosnog zaduživanja zemlje zbog SDP-ove promašene reforme, vlada Ive Sanadera prepoznala je SDP-ovu podvalu, i nakon toga odlučila pomoći izigranim umirovljenicima: zakonski je uveden proračunski dodatak osiguranicima samo Prvog stupa, za otuđenu četvrtinu izdvajanja u kumulacije koje zaista namiruju mirovine, preračunato 27%, a kako je to prikazano u postojećim zakonima, to je druga priča.

Filozofija Miranda Mrsića i Davorka Vidovića

Obojica su imali prste u SDP-ovom dizajniranju ovakvog privatnog i obveznog Drugog mirovinskog stupa. Marksist ili nešto slično Davorko Vidović bio je ministar rada i socijalne skrbi u vladi Ivice Račana, dok je hematolog Mirando Mrsić bio ministar rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića. Možete samo zamisliti koliko su stranačkih uhljeba nalijepili na fondove Drugog mirovinskog stupa. Dodajte tome prijatelje, rodijake, kumove i cijelu mrežu i svu tu umreženost, horizontalno i vertikalno. Davorko Vidović diplomirao je filozofiju i sociologiju, pa možete pretpostaviti koliko se kuži u ekonomiju. A i ta filozofija na komunističkim i postkomunističkim fakultetima uvijek je bila presvučeni marksizam. Čast izuzecima, odnosno istinskim znanstvenicima, zagrebački Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti još uvijek su regrutni centri za protuhrvatski intelektualizam. U Otvorenom HTV1 od ponedjeljka, Davorko Vidović držao se kao da smo u Rusiji a on osobno sam Putin, uz neukusno vrijeđanje aktualnog ministra Marka Pavića – kao, Pavić primitivno upada takvoj veličini u riječ, a zapravo nitko nije mogao ništa reći da Vidović ne prekine njegovo izlaganje svojim ubacivanjem, ubacivanjem ničega. Višnja Fortuna, predsjednica Matice umirovljenika Hrvatske, upitala je prisutne zašto su sve države ukinule ili zamrznule ovakav obvezan Drugi mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske, uz napomenu da je Češka odbacila bilo kakvu mogućnost da ga uvede. A ono, Davorko Vidović najedanput šuti. Nikome ne upada u riječ. Niti da bekne! Ali, eto oni, Vidović i Mrsić i njihovi trubači, najedanput su pametniji od cijelog svijeta. Da spasi Vidovića i ekipu, voditelj Mislav Togonal žurno je prešao na drugu temu. Što se tu ima analizirati i propitkivati – sve je dobro proučila i nametnula Svjetska banka!

MIROVINSKA PETLJANIJA

Kategorije pljačke privatnih mirovinskih fondova

Privatni mirovinski fondovi namjerno su zakomplicirani, tako da se parazitske upravljačke strukture namnože i da se ta privatizacijska pljačka zamagli. Svim kategorijama fondova dopušteno je ulaganje u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja RH ili neke članice OECD-a, koji obuhvaća i EU. Oni osiguranici Drugog stupa kojima je do mirovine bilo ostalo manje od 5 godina, automatski su postali članovi nekog fonda kategorije C. Imamo 4 važnije odrednice. (c1) Preuzeta je obveza investiranja 70% uplata u državne obveznice i trezorske zapise. (c2) U korporativne obveznice i komercijalne zapise dopušteno je uložiti najviše 10% uplata. (c3) Najmanje 90% uplata mora biti uloženo u imovinu kojom se trguje ili imovinu koja se namiruje u kunama. (c4) Ulaganje u izvedenice dopušteno je isključivo radi postizanja valutne usklađenosti.

 

Oni osiguranici kojima je do mirovine ostalo 5 godina i više, a nisu se odlučili za za neki ponuđeni model, automatski su postali korisnici privatnog fonda kategorije B. Imamo 4 važnije odrednice. (b1) Najmanje 50% neto vrijednosti imovine takvog mirovinskog fonda mora biti uloženo u državne obveznice i trezorske zapise, a najviše 35% u dionice. (b2) U korporativne obveznice i komercijalne zapise dopušteno je uložiti najviše 30% uplata. (3b) Najmanje 60% uplata mora se uložiti u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. (4b) Korištenje izvedenica dopušteno je samo za potrebe efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda – takva formulacija otvara prostor za muljaže.

 

Mlađim osiguranicima Drugog stupa, kojima je do umirovljenja preostalo najmanje 10 godina, namijenjeni su fondovi kategorije A. Imamo 5 važnijih odrednica. (1a) Najviše 55% uplata moglo se uložiti u dionice. (2a) U korporativne obveznice i komercijalne zapise najviše 50%. (3a) U državne obveznice i trezorske zapise najmanje 30% uplata. (4a) Najmanje 40% u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. (5a) Kao i za kategoriju B, dopušteno je korištenje izvedenica za potrebe efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda.

 

Ta nevjerojatna petljanija otežala je kontrolu aplikacija i gomilanje parazita. Zakonski su ugrađeni visoki prinosi na državne obveznice, što stvara privid uspješnog upravljanja fondovima. Prevedeno, umjesto da namiri mirovine, država je dala svoje i naše novce bankama, za te naše novce plaćala visoke prinose, da bi se kod istih banaka zaduživala da nadomjesti reformski proizveden manjak u državnom Prvom stupu, pa onda skupo reprogramirala takva zaduženja. Nema tog četnika koji bi osmislio bolji plan za rušenje hrvatske države i za demografski kolaps. Samo na dionicama Leda fondovi su stradali oko 500 milijuna kuna. Samo za prošlu 2017. osiguravajuća društva naplatila su 370 milijuna za upravljačke usluge!

 

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Furio Radin, Jurica Pavičić i Ante Tomić stalno su u zaleđu

Objavljeno

- datum

 ONI KOJI NAM BROJE KRVNA ZRNCA NEKA PROVJERE SVOJA   Što reći u ovo vrijeme prebiranja krvnih zrnaca u Hrvata? Pa, izuzimajući hrvatski sport, Hrvatska je jedinstvena po tome što je vode osobe koje nisu Hrvati i ne pristaju biti Hrvati niti na političkoj razini. Cijelo vrijeme vise u zaleđu, i još se podsmjehuju kako nam propadne svaka šansa za zgoditak.

Neoprezan istup Furia Radina u Hrvatskom saboru iznenadio je mnoge koji su ga veličali kao civiliziranog Europejca. “Gospodine Podolnjak, možda bi bio jedan Srbin više da vi niste promijenili nacionalnost” – izjavio je Radin. Dnevno novinstvo fokusiralo se samo na takvu pojavu, osuđujući “prljavi govor u Saboru”. Radin drži da će Hrvatska biti bolje mjesto za život ako u njoj živi više Srba. Nije se izjasnio o potrebi Italije da više Hrvata i više Srba žive tamo.

Koja su krvna zrnca napala Podolnjaka?

Furio Radin slovi kao zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj, ali to nemojte uzimati doslovno. Kako u Saboru stoje odnosi, on je broker mandata, koji u svome portfelju drži samo taj jedan mandat talijanske manjine, ali s njim uspješno trguje, bez da ga novom kupcu zaista prepušta. Na parlamentarnim izborima osvojio je dvostruko više glasova od omraženog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, svih 1676 glasova! Zli jezici reći će da se tako mali broj glasova može gledati kao povijesno NE Radinu od strane talijanske manjine. Nemam nikakva saznanja jeli Radin etnobiznismen i koliko se potvrdio u tome smislu. Spomenuti istup Radina protiv Podolnjaka pokazuje da Radin nije čist, da ima poneko zrnce sa strane, uključujući Hrvate i manjince – Srbe, Rome i druge. Ako je promijenio prezime iz Radić u Radin, onda možemo govoriti i o seljačkim primjesama. Sjećam se da je u jednoj izbornoj utrci Damir Kajin predbacio Furiu Radinu da ne zna talijanski. Kada je Ivo Josipović napao koncepciju etnobiznisa, njegov savjetnik Siniša Tatalović predložio je da treba ukinuti posebnu izbornu jedinicu za manjine, i da njihovim predstavnicima treba oduzeti pravo glasovanja što se tiče proračuna i izglasavanja povjerenja vladi. Usprotivio se Furio Radin s izjavom da bi tada predstavnici manjina bili samo zastupnici za otpad. Radin je bio aktivan u obilježavanju 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i u svijetu. Kontroverze je izazvala navodna Radinova najava posjete Gianfranca Finija, “reformiranog fašiste”, nadnevka 21. rujna 2010. godine, na 90. obljetnicu Mussolinijevog posjeta Puli. Moja je osobna želja da se Furio Radin kao budući presvučeni profesionalni Hrvat u talijanskoj Istri bori za prava hrvatske manjine u Grande Italiji. Nešto se pitam, koliko se možemo veseliti dolasku bilo kojeg naroda? Nisu svi Talijani poštenjačine poput Furia Radina. Eto, u Međugorje su najprije pristigli pobožni Talijani. Gospa je na svim svojim kipovima u Italiji pustila suzu radosnicu. I, kako ta hodočasnička bajka završava? Pa, specijalni papski izaslanik Henryk Hoser izjavio je kako u Međugorje prodire napuljska mafija. Naravno da će se i naša Gospa skloniti u Irsku.

Čija je Istra?

Koliko je Radin iskren u svojim ostalim nastupima? Imamo fenomen da Talijan često proziva Hrvate za fašizam. A posebno Ustaški pokret, koji je u Italiji pronašao utočište, prije rata i nakon rata, da bi u NDH dogurao do treće razine vlasti na zahtjev Talijana. Imamo jedan još zagonetniji fenomen da zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj veliča oslobađanje Istre od Talijana. Možete li zamisliti tu scenu: Talijani ponovno okupiraju Istru, a suprotstavlja im se samo jedan čovjek, Furio Radin, koji kaže: ovo je Hrvatska! Malo morgen! Bojim se da su Hrvati ta jedina nacija kojoj možete prodavati jojca pod bubrege. Vidite, za razliku od Talijana Furia Radina, osobno sam za to da cijela RH uđe u sastav Italije, pod uvjetom da Talijani neće dekroatizirati Lijepu našu. Što bi nam falilo da smo posljednjih 73 godine živjeli u katoličkoj Italiji, uživajući najbolji kapitalizam, da se Bandito i Fiume natječu u Seria A, da papa bude stalno tu, među nama, bez ikakve potrebe da nam dolazi u posjetu svakih pedeset godina. I da se Furio Radin kao profesionalni Hrvat u Italiji bori za naša nacionalna prava.

Svako zlo za neko dobro – ako Talijani namjeravaju okupirati našu Istru, najprije moraju anektirati “slovensko” primorje. Da parafraziram Slavenku Drakulić, možemo reći da je Island po svome karakteru eskimski, ali kako je to Istra po svome karakteru hrvatska? Takozvano “partizansko oslobađanje Istre” mnogim je Talijanima u Istri donijelo smaknuća i progone, a ostalima daleko lošiji život nego da je Istra pripala Italiji. Svima je nama poznato što se sve događalo za partizanskog pohoda na Trst, u jeku kampanje protiv talijanskog karaktera Trsta. Jeste li ikada čuli da neki zastupnik talijanske manjine u Istri progovori o sustavnom poslijeratnom slabljenju hrvatskog i talijanskog karaktera Istre? O potiskivanju katoličkog karaktera Istre. Nakon niza pokolja nad Hrvatima i Talijanima Istre, partizani su zasuli Istru sa srpskim krvnim zrncima. Istrijani su se znali opako potsklizati kada bi nabasali na neko srpsko zrno. Pod izgovorom moguće kapitalističke kontrarevolucije, u Istri su nicali garnizoni JNA. U njih su stizali oficiri JNA srpske nacionalnosti, a takvi su najčešće umirovljeni u gradovima Istre, Kvarnera i Dalmacije. Zašto Radin šuti o svemu tome?

Posebna su kost u grlu ustaše. Za vrijeme talijanske okupacije ustaše nisu imali pravo ulaska u Istru, a nakon pada Mussolinijeve Italije, Istra je vojno i upravno postala njemački distrikt. Kako pored fašista i nacista u Istri posijati strah od ustaša? Na njih i Hrvate prevaliti talijanske i njemačke zločine! Žrtve talijanskih fašista, njemačkih nacista i srpskih četnika, od Trsta do Zemuna, vode se kao žrtve ustaša i Hrvata. Nađe se i onih inteligentnijih antifašista koji tvrde da su “posao iz svibnja 1945.” obavili ustaše. Pobili su civile, i tek onda se predali, pa su pravedni partizani po kratkom postupku osvetili hrvatske civile. To možemo iskoristit kao podlogu za kvalitetan antiratni film?

Sindrom Subašić

Ovih dana nije samo Furio Radin posvećen prebrojavanju krvnih zrnaca hrvatskih zastupnika i hrvatskih reprezentativaca. Svima nama postalo je očigledno da su europske reprezentacije krcate s naturaliziranim strancima sa svih kontinenata. I to nikoga ne smeta. Čak je i repka Rusije u svojim redovima imala Brazilca, izvrsnog Fernandesa, koji je veleizdajnički promašio penal, dok ga je na golu sa svojim slavenskim krvnim zrncima ometao Danijel Subašić. Imali smo i neobičnu situaciju da reprezentativci Švicarske Xhaka i Shaqiri rukama interpretiraju krila dvoglavog albanskog orla, kada zabiju Srbiji. Jesu li prošli kao Vukojević i Vida? Srbi u Stutgartu pjevali su “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata!” Što god da se dogodi, Srbima su meta Hrvati. U pokušajima da prekinu pobjednički niz Vatrenih na Mirovojki u Rusiji, da unesu razdor u našu repku, beogradski tabloidi prebrojavali su krvna zrnca oca hrvatskog vratara Danijela Subašića. Onog Subašića koji je od 10 penala u dva raspleta obranio čak polovicu. Frane Šarić u Večernjaku je napisao da Srbijanci iskazuju jal zbog svog neuspjeha na Mirovojki. Jutarnji list od subote objavio je čak dva teksta o diskriminaciji Srba u Hrvatskoj. Nasuprot iznesenim tezama, nitko od Hrvata nije protiv toga da se hrvatska genska baza obogati susjednim Srbima, Romima, i sličnim manjinama, ali pod uvjetom da takvi kao državljani i stanovnici ove zemlje nose potrebitu dozu domoljublja, da se osjećaju bilo Hrvatima bilo političkim Hrvatima. Majka AG Matoša bila je Mađarica Ersebeth Orovecz iz Kaćmara. Nakon Matošovog vremena, posve normalnog u tome smislu, zavladala je druga matrica – jedno jedino srpsko krvno zrnce u dugoj hrvatskoj genezi od dva milenija, pretvara Hrvata u ne-Hrvata. Belgijanci drže da su srpski geni kvalitetni i da bi takvi kvalitetno proširili belgijsku gensku bazu, ali kada neki Hrvat ili Hrvatica uđu u brak sa Srpkinjom ili sa Srbinom, onda se traži bezuvjetno prosrpsko priklanjanje cijele obitelji. Sudeći po njegovim kvalitetnim obranama, Danijel Subašić povukao je kvalitetne gene iz svih rodoslovnih linija njegovog obiteljskog stabla, i to je sva istina.

Kontrolno mjerenje Jurice Pavičića

Slavni pisac dosadnih knjiga ponovno nas pokušava prikazati idiotima, kojima je izbrisano pamćenje na jedan represivni komunistički i velikosrpski režim. Uvjerava nas da se za Tita nije vodilo računa tko je tko. I da je on, Jurica Pavičić odrastao u takvom svijetu. Pavičić je poput djeteta koje kaka i gleda vas u oči. Kako je onda funkcionirao nacionalni ključ u izboru dužnosnika? Pavičić nam zapravo želi reći da prilikom obavljanja “posla iz svibnja 1945. godine” egzekutori nisu uopće znali da su žrtve Hrvati. Jurica Pavičić presvlači svoj potrošeni titoizam za novo vrijeme.

“Najednom smo se probudili u svijetu u kojem se moj gimnazijski profesor Ognjen Ignjatović, za kojeg blagog pojma nisam imao da je Srbin, odselio iz stana u uglovnici na Rivi, pa u Kninu postao krajinski ministar. Probudili smo se u svijetu u kojem su te višegradski srpski militanti zbog ‘znanja’ o tvom podrijetlu mogli u Štrpcima izvesti iz crnogorskog vlaka i likvidirati. Probudili smo se u svijetu u kojem su te zbog tog ‘znanja’ merčepovci mogli odvesti u zagrebački Paviljon 21 ili te muž književnice Bjelobrajdić mogao iz tvog splitskog stana odvesti u Loru, a da ti se potom zagubi trag. Glava se u to doba gubila zbog tih pučkih ‘znanja’, a glava se gubila čak i onda kad bi ta ‘znanja’ bila pogrešna. Mirnom žrnovničkom građaninu Đorđu Gašpareviću nije pomoglo to što je doista bio arijevski Hrvat, kad je netko bolje ‘znao’ da on – pošto je Đorđe – jamačno mora biti Srbin. Zbog tog pogrešnog ‘znanja’ građanin je Gašparević završio mrtav na deponiju.” – tako nam Jurica Pavičić reinterpretira agresiju Srbije na RH i BiH. Slavenka Drakulić to je nazvala “ratom muškaraca protiv žena”. Ni Pavičić, niti Drakulić, niti Ante Tomić nisu prepoznali četničku agresiju na Hrvatsku. Po Pavičiću, četnik nije koljač nego “srpski militant”.

“Ovotjedni hrvatski nacionalni junak – Danijel Subašić – rastao je u vremenima kad se taj i takav svijet stvarao. Vratar hrvatske nogometne reprezentacije imao je šest godina kad je taj svijet prevladao. Imao je sedam godina kad su oni koji su ‘točno znali’ tko je tko u njegovu gradu Zadru u jednoj noći porazbijali desetke srpskih lokala i dućana, dakako – zato što su ‘točno znali’ da su srpski. U tom vremenu, u toj zemlji i u tom gradu hrvatski je nacionalni junak odrastao kao jedan od onih za koje se, eto, ‘nije moglo znati’, ali se ipak ‘znalo’ ‘tko je tko’. Odrastao je kao dijete pravoslavca iz Zagrada kod Benkovca, koji se, da stvari budu čišće, zvao Jovo. Ali, odrastao je i od majke katolkinje koja, da stvari budu zamršenije, nosi ime koje može i ne mora biti ‘naše’ – Boja.” Pavičić ne zna tko je Srbin a tko Hrvat, ali dobro zna koja se imena pojavljuju i kod Hrvata i kod Srba. Trkelja nam tako Pavičić, a nešto se pitam kako to da nije proniknuo da je Ognjen Srbin, kada se sam Pavičić toliko kuži u podrijetlo imena. Dijete rođeno u mješovitom braku u Njemačkoj nužno postaje Nijemac. Zašto je u Hrvatskoj nedopustivo da netko bude Hrvat čak i kada mu je majka Hrvatica?

Jurica Pavičić zapliće se u vlastite nebuloze. Nitko u RH nije prebrojavao Danijelova krvna zrnca, niti je hrvatski izbornik provodio bilo kakvu diskriminaciju. Doma je morao Nikola Kalinić, i ne zbog svog hrvatskog i srpskog imena, nego zbog neprimjereno iskazane taštine. Doma je morao i jedan Ognjen, koji je jamačno Hrvat, Srbin ili Ukrajinac. Uznemiravanje Subašića došlo je iz Srbije, u okvirima Labradora, a ako Jurica Pavičić i Ante Tomić ne pripadaju toj protuhrvatskoj bandi, neka konačno prestanu sramotiti hrvatsku naciju. Nitko ih ne čita zato što su pametni, nego da proniknemo što nam neprijatelj kuha. Kada se već upušta u takvo vaganje, zašto je tajna etničko podrijetlo samog Jurice Pavičića, “odraslog u titoizmu”, kako sam priznaje. Pavičić napominje da je “Subašić dijelio svlačionicu s ustašoidnim zemljakom iz Pridrage, Joeom Šimunićem. A što da nije znao braniti?” Pa, da nije znao braniti, ne bi ga kupio jedan Monaco. A da Zdravko Mamić ili neki drugi trgovac talentima nije kvalitetno “udao” Modrića, Rakitića i Subašića, ti se nadareni dečki ne bi usavršili u najboljim klubovima svijeta, pa tako hrvatska repka ne bi prošla niti prvi krug Mirovojke. Svijet tako stoji! Pavičić treba objasniti zašto je asimilacija normalna pojava, osim kada je riječ o kroatiziranju stanovnika Lijepe naše? Zašto bi Hrvati uzdizali “pola Srbina koji se cijeli osjeća Hrvatom” ako nije nadaren poput Jurice Pavičića? Bilo bi korektno da Pavičić ovih dana ostavi na miru žalujućeg Josipa Šimunića, kojemu je preminula njegova trogodišnja kćer Luciana.

Kante Tomić

Ante Tomić u svojim tekstovima skoro redovno spomene gnjev, prkos, tugu, očaj, i drame tipa “teški kamen lomi mu rebra”, jer se tako želi predstaviti kao tihi europski egzistencijalist iz Poskokove drage. Nakon što je dobio navijačku kantu dreka ravno na tintaru, Anti Tomiću je sve sranje, pa tako vidi i nacionalizam, osim srpskog i/ili jugoslavenskog. Za njega je svaki kolektivni sport nacionalizam, a napose navijanje za svoju repku. To je jedini razlog zašto navija protiv Hrvatske. Možete zamisliti koliko ga iritira okupljanje hrvatske nacije i većine stanovnika ove zemlje uz Vatrene. Kuda god krene, nabasa na šahovnicu! Užas! Naravno, po Tomiću, slično Pavičiću, mali Danijel nije upamtio agresiju Srbije i posrbljene JNA na RH i BiH, nego bi trebao plakati za onima koji su prešli u takozvanu RSK na dužnosničke pozicije. Što reći o tome nesretnom vremenu, kada su mnogi liječnici srpske nacionalnosti napustili bolnice u našim najvećim gradovima i otišli k svojima, onima koje su osjećali kao svoje i svojtu. Tada smo saznali tko su oni. Kao i Pavičić, Tomić je iznenađen što u vrijeme agresije Srbije na RH i BiH nismo blagonaklono gledali na Srbe. Baš je nekako neobično da Sarajevljani nisu obožavali vrhunske snajperiste s Pala. Gedžu Shootera! I još Tomić reče kako je Danijela Subašića stiglo sve ono što “je inače trebalo dopasti Slobodana Miloševića i Ratka Mladića samo da su ih naši uhvatili”. Beskrajan bezobrazluk pomiješan s manjkom inteligencije! Danijel Subašić ima svako pravo da se osjeti i osjeća Hrvatom i katolikom, da bude jedan od nas koji živimo u Lijepoj našoj, prepoznajemo karakter predivne zemlje, koju nam mnogi žele preoteti. Ante Tomić prepoznao je hrvatski nacionalizam u sadržaju koji mu se izlio na glavu. Njemu nije pomogla niti konkretna asimiliacija srodne supstance. U kojem se pravcu asimilacija odvijala?

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Judaist Hrvoje Klasić jednom obožavao partizana Franju Tuđmana

Objavljeno

- datum

 DEJAN JOVIĆ, HRVOJE KLASIĆ I TVRTKO JAKOVINA PONIŠTAVAJU HRVATSKU DRŽAVNOST    Nevjerojatno je da hrvatska država plaća cijelu vojsku osporavatelja hrvatske državnopravne povijesti i hrvatskog nacionalnog prava na nezavisnu državu. Plaćamo i sve te protuhrvatske rezerviste i parazite u društvenim institucijama i društvenim projektima. Hrvati financiraju krivotvorine protiv Hrvata.

Kakav se osjećam kada netko poput Hrvoja Klasića reciklira moje spoznaje iz ranih 90-ih i ranije? Malo živnem, a onda pročitam štivo i najčešće prepoznam da takvi nisu razumjeli baš ništa o čemu sam pisao. S drugim oružjem nastavljaju “posao iz svibnja 1945.”

Završni ukop kralja Tomislava

Izostanak lustracije opakih “komunjarskih putnika kroz povijest” Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Stipe Mesića i njihove udbaške posade samo je jedan problem u tome smislu. Jednako su opaki i opasni “povjesničari” poput Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine i Hrvoja Klasića, koji su osobe snažne nutarnje razapetosti – istovremeno su titoisti i judaisti. Goldstein je navodno bizantolog. Zanimljivo, ne bave se temama koje su formalno specijalizirali, pa niti judaizmom, nego su strogo posvećeni NDH i prevaljivanju njemačke odgovornosti za Holokaust na ustaše i Hrvate. Židov Ivo Goldstein u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu nije istaknuo kip ili fotografiju Jehove ili Davida, jer je takvo idolopoklonstvo kod Židova vjerski zabranjeno, pa je istaknuo Tita, valjda kao simbol Demiurga – Tito je prvak masovnog zločina. Jakovina se znanstveno uspinjao na tekstovima tipa “Socijalizam na američkoj pšenici”, da prevari Hrvate glede njegove misije, ali se ove godine sve razbistrilo, zapravo zamutilo – Tvrtko Jakovina zajedno s Dejanom Jovićem ušao je u projekt poništavanja hrvatske državnopravne povijesti. Po njima je Avnoj autentičan, a Zavnoh izmišljotina. Idu toliko daleko da osporavaju hrvatskog kralja Tomislava. Nakon toga su nešto utihnuli, jer ne mogu objasniti vremensku petlju: prva Jugoslavija formirana je nakon Prvog svjetsko rata na temeljima Avnoja koji se dogodio tek u Drugom svjetskom ratu ili nakon njega! Kao prigovor protiv mene osobno, u smislu da pogrešno interpretiram Franju Tuđmana, uzima se za mene zaista neugodna činjenica da Hrvoje Klasić ima slično mišljenje o Tuđmanu. Klasić i Jakovina su od onih “povjesničara” koji se dokumentacijski oslanjaju na krivotvorene partijske zapisnike. Za njih su partijski zapisnici jedina istina, a sve ostalo su izmišljotine. To je opasno već zbog činjenice da su obojica kao takvi dobili pristup komunističkim arhivima, da su imali na raspolaganju pisaće strojeve i papir iz tog vremena, pa su mogli proizvesti različite krivotvorine i tako pronaći “dokaze” za svoje “blistave povijesne procjene”, na granici poremećenosti.

Tito je supstancijalno preživio u ubojstvima

“Trebamo li na socijalističko razdoblje gledati kao isključivo negativno iskustvo ili na ponešto možemo biti i ponosni? I, jesu li hrvatski političari toliko uspješni da nemaju što naučiti od Josipa Broza Tita? ” – pita nas Klasić. Zašto našu spoznajnu domenu ograničava na Tita. Ima tu još zločinaca: Staljin, Hitler, Musolini, Mladić, … Naravno da su “hrvatski” političari puno toga naučili od Tita. Događala su se politička ubojstva i nakon Tita, a Klasić u prvi plan dovodi Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, Milana Krivokuću, Ljubicu Solar, pa i obitelj Zec. Glede jezovitih smaknuća najvećih hrvatskih domoljuba od strane “hrvatske” države, Klasić spominje samo Antu Paradžika, kojega piše s “đ” – Parađik. Kao da kažete da je Krvoje Klasić titoistićko džubre. Komunjarska đukela? Omaklo mu se. Imate li vi dojam da bi upravo Krvoje postupio poput Tudžmana u njegovim velikim pogreškama: lažna pomirba, amnestija za četničke koljače, priznavanje Republike Srpske u BiH, i tome slično? Ovih smo dana čuli kako osoba koju Klasić jako poštuje izjavi: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Povijest nas uči da nije problem što je Tudžman s Miločevićem pregovarao o podjeli BjH, nego što je izigran uz nevjerojatne žrtve na hrvatskoj strani – Srbi su ogradili svoje, a Hrvati su stjerani k Božnjacima, da se unutar istog kantona razbukta mržnja između katolika i muslimana, na zadovoljstvo pravoslavaca, protestanata i ostalih nekatoličkih kršćanskih konfesija, a zasebna je tragedija činjenica da su bosanski muslimani podrijetlom Hrvati, i da danas u sarajevskoj Zetri isti ne vijore hrvatske zastave, nego turske i u nazočnosti sultana Erdogana.

Prijeki Tuđman

“Da ste 1943. ili 1945. godine pred Tuđmana stavili skupinu ustaša, gotovo je sigurno da bi oni okončali po kratkom postupku. Siguran sam da 1945. godine, kad se tim ljudima često presuđivalo po kratkom postupku, Tuđman nije dizao glas i borio se za njihova prava. Prema Klasiću, Tuđman je postao svjestan da ne može postati predsjednik ako uvažava samo svoju prošlost, pa je postao oportun. Bio je svjestan da mora dobiti podršku s onima protiv kojih je ratovao. Ovdje ću dodati da Klasić trkelja kao da je do pomirbe zaista došlo. Koliko pamtim, vanjska jugoslavenska agentura odglumila je ustaše, i to su Franjo Tuđman, Josip Manolić i Gojko Šušak dobro znali. Kada su se Manolić i Šušak posvađali u prisutnosti Tuđmana, Šušak je optužio Manolića da je bio sovjetski agent, a Manolić istog Šuška da je bio 20. čovjek Bugojanske grupe, onaj koji je “Bugojance” izdao. Najveće borce za Hrvatsku Tuđman i ekipa dali su smaknuti.

Tuđmanova krivotvorina

U stvaranju fame o hrvatskim komunistima i hrvatskim partizanima, Franjo Tuđman izmislio je Titov brzojav Vladi Janiću Capi, kao zapovjedniku Prvog partizanskog odreda – navodno je Capo Tuđmanu bio nadređen u beogradskom Generalštabu JNA. Adresa? Dostaviti u šumu Brezovica! “Sisački komunisti 22. lipnja ujutro (!) nakon što su čuli vijest da je Hitler napao Staljina, znali su da će se u skladu s tim odnos ustaša prema njima promijeniti i da im slijedi hapšenje. Zato organizirano odlaze u šumu pokraj Siska” – uvjerava nas vremenski prvoborac Klasić, koji oprezno korigira providnu komunjarsku obmanu, pa kaže da odred nije osnovan u šumi Brezovica. Tako gradi svoju uvjerljivost. Ako tvrdi da je odred formiran drugdje, onda nitko ne dovodi u sumnju njegovo postojanje. “Na tu su lokaciju otišli nakon što protiv grupe mjesec dana poslije osnivanja kreće velika ustaška ofenziva pa se cijela jedinica prebacila u šumu Brezovica” – veli nam Klasić. Mjesec dana kasnije! Znate, ako je Hitler napao Staljina, onda je Staljin postojao, umuje Klasić, pa tako ustaški napad na Prvi partizanski odred potvrđuje da je taj odred postojao. Neki je partizanski odred zaista bio prvi. Kako pronaći dokaze da su ustaše napale partizane u Brezovici? To je jednostavno – otvorite polemiku o tome jeli ustaše u napadu na partizane vodio Ante Moškov ili neki drugi ustaški zapovjednik. A sama ta rasprava podrazumijeva da se ustaški napad dogodio. Dodatna rasprava o tome jesu li ustaše upotrijebili vojne zrakoplove podrazumjeva da se napad ustaša na partizane zaista dogodio. Eto, tako se gradi revizija stvarne povijesti.

Problem prvoboračke nediscipline

Kako nam svjedoči prvoborac Klasić, Tito je za početak ustanka odredio 4. srpnja, pa je apsurdno da su njegovi pokrenuli ustanak već 22. lipnja. Otprilike, tko može kontrolirati bandite, kako su tada zvali “dečke i cure iz Siska”, kako ih Klasić vidi. Dakle, dogodilo se da nedisciplinirani Capo, onaj isti koji ignorira Tita i njegovu zapovijed, postane veliki titoist i velika faca u Generalštabu JNA. A svi znamo, da bi Tile banditu Capi odrezao jojca da je Capo bilo kada opstruirao balkanskog Maršala ili sovjetskog Velikog brata. Ovdje ću napomenuti da je bilo pokušaja da se na prosvjede u Beogradu na 27. ožujka projiciraju kumunistički “dečki i cure”, ali je takve pokušaje odbacio Vladimir Bakarić i javno izjavio da nitko od komunista nije sudjelovao, jer nisu znali kuda to vodi. Sreća naša da je Capo sve znao, čak prije nego što su informacije o Hitlerovom napadu stigle do famoznog Kobe, druga Staljina. Konstrukcija ide dalje, pa Klasić i ekipa danas upućuju čestitku jednonog Tileta drugu Capi za njegov rođendan, “prvom partizanu Jugoslavije”. Tito je bio plemenita osoba. Umirao je, a imao je samo jednu grižnju savjesti – zanemarenog prvoborca Capu. Godine 1991. pokojnog Cape sjetio se i Franjo Tuđman. Prema Klasiću, Tuđman je pohvalio ulogu Partije i Capino poštenje. Nitko nije pakovao drugu Tuđmanu. Povijesno polupismeni Klasić tvrdi da je NDH osnovana na rasnim zakonima, što je velika glupost, ispod razine predškolskog odgoja. Naime, kao i RH glede pridruživanja EU, bilo kako osnovana i nastala NDH morala je proći pristupne pregovore za pridruživanje eurozoni rasnih zakona. Poglavnik Ante Pavelić i ekipa morali su dokazati da je NDH civilizacijski dorasla uvođenju uzvišenih rasnih zakona.

Klasićev demografski oporavak

Apelira na povratak Srba koji su našu zemlju napustili svojevoljno ili pod pritiskom. Kao, Srbima je svejedno jesu li nezaposleni. Mogu raditi kao povjesničari, jer su za tu znanstvenu disciplinu genetski nadareni. Mišljenja sam da su Srbi u RH radno i civilizacijski kompatibilni, jer će uskoro svi zaposleni u RH biti političari. Mene je razveselila Klasićeva tvrdnja o demografskom potopu od strane ustaša, koji su za vrijeme “posla iz svibnja 1945. godine” koristili civile kao živi štit, prilikom svog povlačenja prema Austriji, pa su tako partizani ni krivi ni dužni ispali zločinci. Partizane su napose zbunljivali ustaše djevojčice, a Klasić upozorava na presvučene čuvare iz Jasenovca, za koje znamo da su bili kažnjenici raspoređeni na takve dužnosti. “U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države” – tvrdi nam Klasić. Jeste li razumjeli koliko je Klasić doslovce glup? Neprijatelji koje države? Tada SRH i druga Jugoslavija nisu postojali.

“Veliki dio katoličkog svećenstva aktivno je podržavao Ustaški pokret. I to ne samo do 1945. godine, nego i godinama kasnije. Nažalost, kako vidimo, neki i dan danas. Znajući što se događalo za vrijeme NDH mislim da je u sagledavanju odnosa novih vlasti prema Crkvi nezanemariv i aspekt ponašanja dijela katoličkog svećenstva tijekom rata.” – poji nam Klasić. Zaboravio je napomenuti da su partizani smaknuli 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, i 31 časnu sestru! Ne, o čemu pričam, časnim sestrama omogućeno je da rade u bolnicama, da peru drugove i brinu o njihovoj stolici! Koje li časti! Klasić se čudi što nas smetaju Titovi zločini. Napominje da je Churchill zapovjedio brisanje 60 tisuća ljudi u Dresdenu. Truman je zapovjedio bacanje atomske bombe! Ispovjednik Klasić tvrdi da jugoslavenski političari nisu ništa znali o političkim ubojstvima Hrvata diljem svijeta. Kako to može znati? Kako može tvrditi da SDP nije skrivao dokumente CK SKH? Strah me Labradora, ali u slučaju Hrvoja Klasića prije svega imamo posla s jednim velikim šarlatanom.

JUGOSLAVENSKI I VELIKOSRPSKI OKVIR DEJANA JOVIĆA

Hrvati su trebali rat

Dejan Jović nastavlja svoj “znanstveni” rat protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države, o trošku te države, na grbači svima nama, trujući našu djecu na fakultetima koji ga podržavaju. 

“Mit je da svaki narod želi svoju državu” – kaže nam Jović. Za primjer navodi Škote i njihov referendum, a znamo da nije obuhvatio samo Škote, da svi stanovnici Škotske nisu etnički Škoti, pa niti katolici. Jović tvrdi da niti Franjo Tuđman nije želio nezavisnu Hrvatsku. Iskazao je nezadovoljstvo u odnosu na Slovence, kada su gurali i Hrvatsku u pravcu nezavisnosti. Samostalnu RH Jović vidi kao ideju HDZ-a. Tvrdi da je samo 11% stanovnika SRH htjelo samostalnu državu. Kao, rat je bio potreban da bi se nezavisna Hrvatska priznala. Mržnja, time i mržnja Srba prema Hrvatima, proizvedena je s tim ratom! Jović napominje da je u predsjedništvu Jugoslavije jedino Stipe Mesić glasovao protiv povlačenja JNA iz Slovenije. Jović tvrdi da su Srbi htjeli Jugoslaviju a ne Veliku Srbiju.

Naravno, prema Joviću, hrvatski branitelji su nonsens, kao i naziv Domovinski rat. “Ne možete braniti nešto što ne postoji! Što su “branitelji” branili: granice Socijalističke RH, odnosno prvotne Narodne RH? “Branitelji” imaju materijalne koristi od svega toga, mirovine, prednosti pri zapošljavanju i drugo.” Jović napominje da “branitelji” zajedno s članovima obitelji čine oko 1,8 milijuna ljudi, a to je polovica biračkog tijela u RH. 

 

ZAŠTO TITOISTI ULAZE U MOJ PROSTOR?

Klasić je kompilirio neke moje prigovore Tuđmanu

Prepoznaje “glorificiranje Tuđmana u javnom prostoru”. Slušamo o Tuđmanu kao “ocu hrvatske države”.  A bilo bi “zanimljivo čuti zašto se mladi Franjo odlučio učlaniti u jugoslavenski orijentiranu Komunističku partiju a ne u najjaču hrvatsku nacionalnu stranku HSS? Zašto se kao Hrvat priključuje Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama? Ili barem hrvatskim domobranima. Zašto unatoč svemu što se događalo nakon Bleiburga, nakon politički montiranih procesa Hebrangu i Stepincu, te nakon rigidnog obračuna s  “neprijateljima” na Golom otoku nije odlučio vratiti partijsku knjižicu već naprotiv nastavlja godinama na posao odlaziti s crvenom zvijezdom petokrakom “na čelu”? Klasić kaže da bi bilo zanimljivo čuti čime se točno bavio mladi Tuđman u Generalštabu u Beogradu i kako je doživio priznanje da s nepunih 40 godina postane general JNA? Zašto je baš on postao predsjednik najjugoslavenskijeg nogometnog kluba, beogradskog Partizana. Tuđman je s Miloševićem kuhao puno toga, a sve je ostalo tajna. “Danas kada se većina građana Hrvatske i ekonomskih stručnjaka slaže da su pretvorba i privatizacija iz 1990-ih najčešće bili sinonimi za pljačku, bilo bi zanimljivo istražiti što je sve najmoćniji čovjek Hrvatske poduzeo da to spriječi, a odgovorne dovede pred lice pravde” – kaže nam Klasić. Problem je što Klasić sve negativno kod Franje Tuđmana prezentira kao maksime.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno