Connect with us

Tvrtko Dolić

ALEKSANDAR VUČIĆ OBJAVIO RADOSNU VIJEST Srbi u Hrvatskoj su besmislica

Objavljeno

- datum

Rahmetli Srbih Aleksandar Vučić ima novo pitanje za Region i šire. Što su to Srbi u Hrvatskoj? Pa, drveno željezo! To troje jednostavno ne ide zajedno. Ono “u” ispred Hrvatske jasno ukazuje o kakvoj se konstrukciji radi.

Ako Hrvatska propadne, hoće li nestati Srbi u Hrvatskoj? Svako zlo za neko dobro. Zašto se opcija konačnog rješenja aplicira samo prema Hrvatima? Nezgoda je što je danas hrvatska samosvijest proporcionalna broju Srba u Hrvatskoj. Kako sam po nacionalnosti više Nesrbin nego Hrvat, pitam se što čini to moje labavo nacionalno biće. Vidljiv je suicidan elemenat – ako odstranite Srbe, prestajem postojati!

Nekada smo se u Lijepoj našoj hrvali s germanizacijom, pomađarivanjem i talijaniziranjem. Zar ovo današnje hrvanje sa Srbima u Hrvatskoj nije korak natrag, sve u okvirima odlaska Hrvata sa svjetske scene. Posljednji Srbin u Hrvatskoj živjet će zajedno s posljednjim Hrvatom u Lijepoj našoj. Srbi su izmišljeni protiv Hrvata, ali se Hrvati nisu trebali uloviti na tu udicu, jer su Hrvati velika nacija još od antičkih vremena.   

Iza nas su još jedni dani mrtvih i svetih. Naravno da je među takvima Srba više nego Hrvata, ali živi odlaze na grobove svojima, pa neinformirani turisti steknu dojam da je genocid proveden nad Hrvatima. Ima nekoliko godina kako nisam sreo Srbina, uključujući Srbe u Hrvatskoj. Nije da se izbjegavamo, nego Srba jednostavno više nema. Tko ih može napripraviti za toliko genocida? Prije pet godina, tamo negdje iza Siska, moja široka hrvatska dinarska glavurda uočila je šiljatu pojavu kako se iskrada iz šume Brezovica i odmiče udoljem. Usko lice, uska glava, slika današnje Hrvatske, kao da ga napravio neki Karađorđević. Tko je taj lik sa stisnutim mozgom? Skriveni Srbin u Hrvatskoj, koji se sklonio u šumu? Koliko pamtim, svi su Srbi za Oluje i nakon Oluje protjerani iz Hrvatske. Oluja je za njih konačno rješenje, barem na papiru. Pritrčao sam iznenađen, a nesretnik se uplašio. Reagirao je pozitivno, pregazio Unu, i tako jednostavno prestao biti Srbin u Hrvatskoj. I onda taj novopečeni bosanski Srbin hoće natrag u zemlju iz koje je protjeran! Čovječe, samo sam te htio pozdraviti! I tako ponovno imamo konflikt na ligvističkoj razini. Je li taj lik Srbin u Hrvatskoj, Bosanski Srbin, ili ipak Srbin iz Srbije? Rahmetli Aleksandar Vučić je u pravu. Srbin je samo Srbin, i ništa više od toga. Iza Une, do Drine, i iza Drine. Svi su Srbi zapravo Srbi protjerani iz Hrvatske, koja opet ne postoji. I oni kojima je Kosovo kolijevka Srba i Srbije, protjerani su iz Hrvatske. Srbi su tako najportabilniji narod u povijesti. Nisu se prije Oluje spakirali, nego su stalno spakirani. Malo je teško za shvatiti, ali ako sve gledate kroz prizmu Srpske pravoslavne crkve, sve to ima smisla. Ako su Srbi protjerani iz susjednih zemalja barem na lingvističkoj razini, time generiraju svoje pravo na sve te zemlje. Dovoljno je da se unzipaju.

Iako je uska poput Srbina, još i trula i lako probavljiva, Hrvatska je iz nekog razloga Srbima i/ili Srbijancima kost u grlu. Srbi u Hrvatskoj skrojili su Hrvatsku po svojoj mjeri. Stiskali su je još više, ali je pokrenuta ta nesretna Oluja. Otrpjeli su Srbi i Hitlera i Staljina, ali ih još uvijek žulja naš prvi predsjednik Ante Pavelić. Veliki problem u svakom smislu, pa se to prenosi i na lingvističku razinu, unutar hrvatskog jezika, koji je po Srbima zapravo srpski, što nije daleko od istine, jer je ovakav hrvatski nikakav, kao i današnja Hrvatska do Une. Srbima je i ustaški hrvatski jezik zapravo srpski jezik. Da je hrvatski jezik promašaj, dokazuje njegova sličnost sa srpskim. A da zapravo ne postoji srpski jezik dokazuju Lužički Srbi – polovica njih govori češki, a druga polovica poljski. Jedna polovica te neobične etničke skupine tvrdi da je češki zapravo srpski jezik, a druga polovica tvrdi da je poljski jezik zapravo srpski. Veselim se budućoj tezi da je albanski jezik zapravo srpski. Srbi svi i svuda! Dakle, humanoidi prisutni u Hrvatskoj i duhovno (?) prisutni u Srbiji vode se i kao Srbi u Hrvatskoj, za njihove potrebe obrnute diskriminacije, odnosno lagodnog života bez rada i muke, a dalje od toga Hrvatska za dobar dio njih ne postoji. Oni su poput djece koja ne vole svoje roditelje, ali prihvaćaju nasljedstvo. U novoj reviziji Daytonskog ugovora, Republika Srpska u BiH treba postati Entitet Bosanskih Srba, što vjerojatno iritira oba Milorada, kao i Aleksandra Vučića, koji je podrijetlom Srbih, ali uspješno skriva tu pozitivnu crtu svoje zavičajnosti. Razvojačeni četnik više se niti ne sjeća da je bio ratoborni pobočnik vojvode Vojislava Šešelja.

Daltonska SPC ne prepoznaje Hrvatsku

Još nisam čuo da neki srpski svećenik za “pravoslavni” blagdan uputi čestitke Srbima u Hrvatskoj, ili na bilo koji drugi način spomene ili prizna postojanje Hrvatske, nego šalje dobre želje Srbima u Dalmaciji, Srbima u Slavoniji, i tako redom. Srbima u svim srpskim zemljama, kako ih vide. Ima tu u određenoj mjeri estetske pristojnosti. Zanimljivo je da mnogi Srbi i/ili Srbijanci ne prepoznaju Hrvatsku, ali je za iste postojala Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je kratko, ali je utisnuta u sjećanje svih Srba. Bože, kako su četnici bježali pred ustašama! Naša famozna ratna NDH otela se zaboravu jer je na svoj način veličaju Srbi i Srbijanci. Govorimo o godinama kada je Srba u Hrvatskoj bilo više nego Hrvata, a onda je manjina provela genocid nad većinom. A Srba je u NDH bilo toliko, da ih nakon genocida ostalo dovoljno za novi genocid, a neću se iznenaditi ako se među nama skrivaju Srbi za treći genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Eto, Milorad Pupovac, predstavnik preostalih, posljednjih Srba u Hrvatskoj, najviše se boji novog pogroma nad Srbima u Hrvatskoj. U terminološkoj zbrci koju Srbi proizvode, današnji pojam Hrvatske prihvaćaju samo uvjetno, koliko je potrebno za konstrukciju da su “iz Hrvatske tijekom Oluje protjerani”. Živjeli su u Republici Srpskoj Krajini, posve izvan Hrvatske, ali su ipak protjerani iz Hrvatske? Time se dovode u kontradikciju da su prognani iz zemlje koja zapravo ne postoji, koju su negirali, pa se može reći da su ih prognali Hrvati, ali ne može niti to, jer ne postoje niti Hrvati, koji su zapravo Srbi, pa su u tome začaranom krugu Ustaški pokret i obrana Hrvatske za Domovinskog rata zapravo nutarnje veleizdaje na razini srpstva. Nikako mi nije jasno zašto Srbi svoje nutarnje probleme Ustaškog pokreta prevaljuju nepostojećim Hrvatima?

Ponovno na najvišoj razini Srbije i Srpske pravoslavne crkve imamo četničku i velikosrpsku tezu da je Srbija tamo gdje žive ili su pokopani Srbi, gdje živi barem jedan Srbin, koji je slučajno preživio genocid, ili je neki Srbin tamo živio, pa i zanoćio, ili je slučajno tamo ukopan. Srbi se u našem susjedstvu pojavljuju kao proizvedeni kolektivitet tek krajem 9. stoljeća, kao odgovor Bizanta na Branimirov prelazak Rimu. Objektivno gledano, na fiziološkoj razini, Srbin ne može negdje provesti niti jedan dan a da ne zapiša teritorij. Cijela Zemlja je zapravo gigantski srpski pisoar. Veselim se izrazu lica posrbljene Angele Merkel kada će srpski gastarbajteri formirati nekakav novi Istočni Berlin, a nije tajna da su Srbi prisutni i u Beču, gdje će uskoro s njima ući u velike probleme kaplar Sebastian Kurz. Nositelji autonomaškog pokreta u Istri, u odnosu na hrvatsko državnopravno naslijeđe, bili su talijanski fašisti i jugoslavenski orjunaši, a danas su to uglavnom Srbi u Istri, koji su za sada podskupina Srba u Hrvatskoj, iako Istra nije hrvatska zemlja. Zanimljivo, Srbi u Istri osjećaju se Istrijanima, a Srbi u Hrvatskoj ne osjećaju se Hrvatima, niti 1 posto. Srpskom “istarskom” autonomaštvu pridodaju se i “Istrijani” podrijetlom Srbi, kao i Talijani priženjeni Srbima ili Srpkinjama. Već po poznatoj matrici, među predstavnicima talijanske manjine u Istri imamo osobe priženjene iz obitelji umirovljenika JNA, pa i KOS-ovaca. Odnosi su toliko isčašeni, da danas Hrvati moraju slijediti tu matricu, tražiti katoličku ravnotežu u Istri kroz tezu da je Istra talijanska, i da zajedno s okupiranim Slobodnim teritorijem Trst treba biti vraćena u državni sastav katoličke Italije, što je naš prvi predsjednik Pavelić svojevremeno mudro proveo. Bitka za Savudrijsku valu samo je slovenska obmana, koja nas treba udaljiti od pomisli da je došlo vrijeme da se katolička Istra i katolička “slovenska” obala priključe matici Italiji. Koga briga što ćemo mi Hrvati nekome pokloniti? Zašto su antifašisti u Hrvatskoj zapeli da Istra ostane u Hrvatskoj, dok istovremeno Hrvatsku ne priznaju? Kao, antifašisti su vratili Istru u sastav Hrvatske, a onda su Hrvatsku poništili. Zašto populacija hrvatske Istre i “slovenskog” primorja (Slobodna zona Trst) treba živjeti u Hrvatskoj ili u Sloveniji, ako bi istoj populaciji u Italiji bilo bolje, i još bi morske granice na sjevernom Jadranu bile značajno pojednostavljene. Kako se dogodilo da Tršćanski zaljev prestane biti talijanski? “Partizanski” pohod na Trst ostavio je svoj trag otimačine tuđeg.

Imamo nepristojnost da vodeći političari Srbije našeg kardinala i blaženika Alojza Stepinca, koji je na svoj način bio Jugoslavenčina, Srbin u Hrvatskoj, nazivaju ustaškim vikarom, u negativnom smislu, kao da se Ustaški pokret u svojoj pobuni protiv “nebeske Srbije” digao protiv samog Boga. Nasuprot primitivizmu čelnika Srbije, vrh Hrvatske treba hladno otvoriti pitanje državnopravnih temelja Srbije, koja se preklapa s teritorijem koji je stoljećima pripadao Turskoj, koji je korijenski Beogradski pašaluk, koji moćnoj Turskoj treba biti vraćen. Neću se iznenaditi ako Srbi pred Turcima ponovno pobjegnu u planine, a Hrvati ponovno izađu na Kosovo polje. Nadam se da su Hrvati danas pametniji, i da ih Izetbegović mlađi i Šešelj mlađi neće uvući u novi rat protiv Turske. Ako Srbi i/ili Srbijanci, i/ili Srpska pravoslavna “crkva”, ne prepoznaju Hrvatsku, zašto Hrvati trebaju prepoznati nekakvu Srbiju, ili Republiku Srpsku? Ako je povratak Sarajeva u Tursku uvjet naše kontrole nad Neumom, zašto bi to nas smetalo? Bilo bi krasno na našim zapadnim i istočnim granicama imati Italiju i Tursku, a kako bi prošle izmišljene slavenske nacije, koga briga za to? Do kada ćemo ginuti za imperije pastirskih skupina? I, kome trebaju Srbi u Hrvatskoj koji ne prepoznaju Hrvatsku? Zar nije bolje da umjesto njih prihvatimo izbjeglice s Bliskog istoka? Kojima ne pada na pamet negirati Hrvatsku, koji svoje prigodne čestitke upućuju na razini Hrvatske, uz poštivanje ove najuže Hrvatske do Une, koju nije uspjela pokoriti niti silna Turska. Vrijeme je da se zapitamo gdje je bio naš interes u potiskivanju Turske, i jesmo li ovako ostali i bez Bosne i bez Hrvatske? Vidite, dok je bilo Turske, Hrvati su kao katolici u njoj bili tiho, ali tada pravoslavnim Srbima nije palo na pamet formirati svoje paradržave u Hrvatskoj, uključujući BiH, niti uz podršku Beča.

Crne rupe hrvatstva i srpstva

Problemu identiteta različite znanstvene discipline prilaze različito. Što je to hrvatstvo, a što je to srpstvo? Hrvatstvo ima svoju evoluciju, od Edena na ovamo, dok je srpstvo ostalo u okvirima njegove početne zadaće s kraja prvog milenija. Jer, kada je riječ o srpstvu, nije to identitet na bazi nekog svojstva ili više njih, nego na osnovu zadaće, koja je od Bizanta postavljena prije tisuću godina. Srpstvo se održalo unutar sveukupne politike protiv Rima i Katoličke crkve, pa se tako rodilo u Bizantu i preživjelo Tursku, i komunizam. Rim je oslabio, Vatikan je postao strašilo za ptice, pa “Srbi antikatolici” trebaju nestati, evoluirati u nešto drugo, ali se to ne događa, nego Srbi i dalje obavljaju danas besmislene bizantske zadaće. Za dvije Jugoslavije i ta dva vala kreiranja besmislene jugoslavenske nacije, te sramotne rasne kategorije, Beograd je bio glavni grad, a Srbi dominantni, pa je jugoslavenstvo ipak ostalo okvir za posrbljivanje. I zato se raspalo. Jugoslavenstvo je bilo toliko “pravoslavno”, srpski pravoslavno, da su u drugoj Jugoslaviji muslimani odstranjeni u zasebnu naciju, da ne remete jugoslavenstvo na razini hristjana, odnosno jugoslavenstvo srpstva i srpskog pravoslavlja. Bizant, Turska, protestantizam, anglikanstvo i komunizam jačali su srpstvo, a nesretno (katoličko) hrvatstvo oslabljivao je i sam Rim, što zbog talijanskih interesa na Jadranu, što na razini nutarnjeg hrvanja s novim, kreiranim identitetima, poput slavenskog iliti slovenskog. Sve to nije oslabilo antihrvatski i antikatolički karakter srpstva. Usprkos tome, dogodilo se da relativno snažna i autonomna hrvatska nacija, katolička brana prema Istoku, postane marginalna u odnosu na sve te kreirane identitete. Srbi su ostali problem za sve zbog slabe kvalitete hrvatske nacije.

Svatko od nas je na svoj način Jason Bourne, koji ostaje normalan zato što zaboravlja i svoje mane, pa ga takva spasonosna slabovidnost može odvesti u ugodnu amneziju. Ludlumov Bourne u amneziji posve zaboravlja svoj identitet ubojice, onaj svoje skupine i svoj osobni, uključujući svoje osobno ime. Umjesto da uživa u toj blagodati, uporno traga za svojim identitetom društvenog smeća. Narod koji se ponašao kao opaki ubojica, i koji je to potisnuo u svome sjećanju, trebao bi postati bolji, u tome “suočavanju sa svojom prošlošću”, ali boljitak u našem susjedstvu ne prepoznajemo. Nitko ništa nije oprostio, nitko ništa nije zaboravio, osim što amnezija zahvaća isključivo Hrvate, kojima se natura definicija da su činili zlo, pa tek nakon što to prihvate, mogu se suočiti sa svojom recenziranom prošlošću. Takav hrvatski identitet zaista je fikcija, podmetanje drugih. Možda se naš hrvatski identitet održao samo na bolesnoj kršćanskoj razini preuzimanja nekakve krivnje, koja se prirodno uklapa uz razapinjanje? Jer, ako smo kao Iliri nekoga nagazili, to se može gledati kao dopušteno uspostavljanje reda u Domaji. Da smo ostali Avari i drugima počinili stostruko veće zlo, to bi se gledalo kao prirodna manifestacija takvog određenja. Teško se oteti dojmu da je hrvatstvo danas nekakav zadani oblik katoličkog defetizma i katoličkog pristanka na vlastito zatiranje. Institut kolektivne krivnje danas je pridržan samo za Hrvate i Poljake. Hrvatski identitet nosi sa sobom svoje istinske grijehe, napose one prema Ilirima i Avarima, ali je nekako proveden redizajn da te grijehe zaboravimo i na toj razini preuzmemo kasnije grijehe drugih.

U svih 8 debelih svezaka Opće enciklopedije JLZ iz 1981. nećete pronaći pojam “Srbi u Hrvatskoj”. Kako se samosvijest Hrvata gasila, posebno u formalno samostalnoj RH, tako su se pojavili Srbi u Hrvatskoj. Malo je neobično da su Srbi s ove strane Une “Srbi u Hrvatskoj”, a oni između Une i Drine samo Srbi. Kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje. Obje te prividno različite etničke skupine skupine mogao bi pokriti termin “Srbi u NDH”. Kada malo dulje razgovarate s nekim “Srbinom u Hrvatskoj”, shvatite da je zapravo samo Srbin. Vučić je u pravu. Dobro, a kada će konačno krenuti asimilacija tih Srba koji su različiti od nas? Eto, kažu da govorimo isti jezik, da smo istog podrijetla, a ipak je nemoguće asimilirati Srbina u Hrvatskoj, niti kada se tako predstavlja. U Hrvatskoj su Srbi manjina, i možemo dopustiti njihovo pozitivno nacionalno i vjersko okupljanje, u smislu da u Hrvatskoj Srbi koriste svoja manjinska prava, ali ako idemo protiv Vučića i dalje dopuštamo pojam Srba u Hrvatskoj u nekom zasebnom obliku u odnosu na manjinske Srbe, to može biti opasno, da ne kažemo kako je nekorektno prema Srbijancima. Vidite, u Srbiji nije dopuštena manjina niti nacija “Hrvata u Srbiji”. Pretvaraju ih u zasebnu naciju Bunjevaca, s gušenjem njihovog hrvatskog određenja i hrvatskog podrijetla. Bizant je prošlost, Turska će teško ponovno prijeći Drinu, a srpski i srbijanski rat protiv hrvatske nacije provodi se i dalje, na svim razinama. I još se bosanski Hrvati islamske vjere više osjećaju Turcima nego Hrvatima.

DNEVNIK DIVNE ZEČEVIĆ ZDUNIĆ

Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit

Divna Zečević Zdunić, hrvatska pjesnikinja srpske nacionalnosti, autorica je zbirki pjesama Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom (1997), u kojima je izrazila osjećaj osamljenosti, čime je zapravo izražavala svoj osobni otpor kolektivnom identitetu. Novost je njen dnevnik “Život kao voda hlapi” – selekcija njenih dnevničkih zapisa po izboru Marije Ott Franolić i uz filter Zdunića, supruga Divne Zečević i nasljednika autorskih prava, koji je do 2026. zabranio objavu nekih zapisa Divne Zečević o poznatim suvremenicima. “Šešelj je vukodlak, a vukodlaci stvaraju povijest u krvi” – zapisala je Divna 1. kolovoza 1991. “Pričaju neki da se vodi osvetnički rat. Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve.” Nadnevka 10. listopada zapisala je: “Vukovar je okružen i napadaju ga sa svih strana već 45 dana. Uskoro će 17 sati i vijesti. Poginulo je preko dvije hiljade ili dvije do tri hiljade srpske vojske u osvajanju Vukovara. Ljudi ginu ni za što. Ginu ljudi da bi sve bilo vraćeno zemlji kojoj pripada gradić… Nakon rata – prepolovit će se broj Srba u Hrvatskoj, najmanje je da će se prepoloviti; stradanja će se nastaviti i nakon rata, jer je mržnja protiv osvajača ogromna; stradat će i krivi i nedužni.” Jeli to bilo proročanstvo ili su originalni zapisi prošli neku kasniju recenziju? “U Osijek su došli neki Srbi iz Antunovca, protjerani, samo u papučama; sigurno da ima međunacionalnih lokalnih obračuna” – napisala je 21. studenog 1991. “Pao je Vukovar… U Hrvatskoj se sprema zakon o manjinama, kao da to nisu mogli odmah učiniti, možda ne bi došlo do ovog užasa, tko zna; ali – lako je moguće da bi došlo do osvajačkog rata usprkos svemu. Grupa ljudi – osjetila je silu u svojim rukama, armiju …”  

Bilo da smo preživjeli avanturizam grupe ljudi, bilo da smo pretrpjeli agresiju pomahnitalog srpstva, dnevnički zapisi Divne Zečević predstavljaju najviši izraz razumijevanja sa strane srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dalje od toga imamo nepremostive razlike u biću nacije, u koncepciji nacije. Divna Zečević pisala je na latinici, ali se dugo mučila s potrebom da svoje pjesme objavljuje na ćirilici, da ih nakon hrvatske prakse i potpune integracije u hrvatski život i hrvatsku znanost, prividno postavi u okvire srpske književnosti u Hrvatskoj. Glede najava da će njen odnos prema Domovini kao pjesničkoj izmišljotini izazvati reakcije, one su na svoj način opravdane. Naime, 3. svibnja 1991. Divna je zapisala: “Ne postoji ideja za koju bih poginula, najmanje za pjesničku izmišljotinu 19. stoljeća – domovinu! Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit. Država, međutim, ona pripada Hrvatima; ne bih ni za državu ginula, ni za hrvatsku ni za srpsku državu.” Duga je hrvatska državnopravna povijest, ali na razini duše ipak dominiraju Domovina i Lijepa naša. Mi imamo Domovinu, a Srbi Otadžbinu, i to će tako ostati. U osnovi toga ne leži pjesništvo. Tankoćutna Divna ipak nije prepoznala kulturološki i civilizacijski značaj doma i Domovine u hrvatskom identitetu i u svakodnevnom bitisanju većine Hrvata, pa nas ne treba čuditi nerazumijevanje od strane balvana Aleksandra Vučića, pobočnika Vojislava Šešelja, kao niti sveopća protuhrvatska histerija u Hrvatskoj i šire protiv našeg određenje za dom i Domovinu, određenja koje nije postavio prvi hrvatski predsjednik, nego se takvome određenju priklonio, što je civilizacijska obveza svih nas, svih Hrvata.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Tvrtko Dolić

Pavić – Plenković mirovinska reforma pretvara zaposlenike u starce, a umirovljenike u pokojnike.

Objavljeno

- datum

 MIROVINE NISU SOCIJALNA POMOĆ        Kako se približava saborska rasprava o još uvijek zagonetnoj mirovinskoj reformi, padaju predatorski prijedlozi s one strane razuma. Nametanjem teme proširivanja proračunskog dodatka na sve mirovine, finacijska mafija potiskuje u drugi plan javnu raspravu o zamrzavanju ili dekonstrukciji Drugog stupa kao privatnog i obveznog – zaista je drveno željezo.

Sve su države ukinule takvo tranzicijsko čudovište, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Skupe pozajmice, skupi krediti, pogrešno investiranje, skupe usluge upravljanja mirovinskim fondovima, da bi uslijedio pad omjera umirovljenika i zaposlenih na 1:1,26. I još se spremaju promjene na štetu osiguranika i nacije:

(1) Mirovinci predlažu proračunski dodatak 27% za sve mirovine. Kao da invalidninu dobiju i zdravi. Podignuta je uzbuna zbog 20 mirovina kombiniranog umirovljenja za koje tvrde da su niže u odnosu na iste parametre umirovljenja strogo na temelju državnog Prvog stupa. Iste kumulacije mlađeg osiguranika i starijeg osiguranika zapravo su neusporedive. Mirovinci idu dalje, pa državi nude preuzete državne obveznice za dionice: HAC 6%, ACI 50% i HEP 30%. Zašto ne 50% Apple-a? Mirovinci predlažu određivanje minimalne mirovine za 15 godina rada, a ako netko nema 15 godina rada, razlika do minimalne mirovine namirivala bi se iz socijalnog sustava a ne iz mirovinskog, uz primjenu imovinskog cenzusa – kažu da nisu svi s malim mirovinama sirotinja. Slično ministar Marko Pavić pribjegava socijalnom modelu, pa  predlaže povećavanje najnižih mirovina za 3%. Prisjetimo se da su banke pokušale progurati socijalni model rješavanja stambenim kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, što je bio udar na zdrav razum. Mirovinci i uhljebi mirovinskih fondova traže da se Drugi mirovinski stup oslobodi obveze usklađivanja mirovina s plaćama i s inflacijom.

(2) Ministar Marko Pavić kaže da za mirovine godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, koliko godišnje izdvajamo u državni Prvi stup iz naših bruto plaća. U privatan Drugi stup izdvajamo 5% iz naših bruto plaća, godišnje 5-6 milijardi kuna, skoro 2 pelješka mosta. Da smo prošle godine obustavili Drugi stup kao obvezan, za mirovine bi ove godine nedostajalo 11 milijardi kuna. Od uvođenja Drugog stupa 2002. bankama i njihovim osiguravajućim društvima prepustili smo naših 88 milijardi kuna, i tako osudili državni Prvi stup i proračun na prekomjerno zaduživanje, jer državni stup cijelo vrijeme namiruje sve mirovine. Dakle, na mirovine godišnje odlazi 10 peljeških mostova, a sveukupno nas je Drugi stup koštao oko 176 milijardi kuna, što je više od 50 peljeških mostova.

(3) Povisivanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina počevši od 2031. predstavlja nevjerojatan bezobrazluk. Netko sebi uzima pravo zajahati sve buduće hrvatske generacije. U mnogim zemljama na prosvjedima mirovinskih osiguranika imamo natpis: “Mi smo mirovine zaslužili, zaradili, izdvajali za njih iz svojih plaća”. To što smo izdvajali je naše i imamo svako ljudsko pravo uzeti svoje kumulacije sa 60 godina! Zašto je Andreju Plenkoviću i Marku Paviću svejedno što će se dogoditi s našim mirovinama? Razlog ste naslućivali – obojica su u istom eurouredu kasirali visoka europrimanja, i to namjeravaju ponoviti. RH – EU prijenos mirovinskih kumulacija provodi se u oba smjera i više puta, uz nama nepoznate izračune. To je taj mirovinski sustav koji je Plenković proučio i prihvatio.

(4) Do kasnih 90-ih prošlog stoljeća izračun nečije mirovine radio se na temelju najboljih 10 godina. Nakon što je pokrao mirovinske fondove, za potrebe privatizacijske pljačke, i ubrzano pretvarao sve stanovnike ove zemlje u umirovljenike, HDZ je riješio problem smanjivanjem mirovina, pa je 1998. uveo izračun mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Nakon povratka na vlast, Partija dodatno ruši mirovinski sustav i hrvatsku državu kroz uvođenje privatnog i obveznog !! mirovinskog stupa, koji četvrtinu mirovinskih izdvajanja preusmjerava u fondove pod kontrolom osiguravajućih društava četiri “naše” najveće banke: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen.

(5) Smanjeno punjenje državnog Prvog mirovinskog stupa nije moglo namirivati postojeće mirovine, pa je HDZ sakrio svoju i SDP-ovu sramotu tako što je uveo kompenzicijski proračunski dodatak 27% za one koji su umirovljeni samo na temelju Prvog stupa. Taj preračunati postotak trebao je iznositi 33,33%, jer je oduzimanje četvrtine stvorilo minus za trećinu u odnosu na smanjene kumulacije državnog Prvog stupa. HDZ je lukavo s istim dodatkom pokrio naknadu osiguranicima zbog izračuna mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Imamo poplavu lažnih pokazatelja i neprimjerenih naknada. Ministar Pavić reče da su prošle godine mirovine rasle za 2,75% i da su ove 2018. uvećane za 3,64%. Ponovno imamo krivo prezentirane pokazatelje. Rast cijena daje privid porasta proizvodnje, koja realno pada, pa u izračunima prosjeka mirovina prevagu odnose visoke plaće. U ovo vrijeme demografskog kolapsa, financijska mafija traži da se umirovljeniku omogući zapošljavanje, da se u skladu s njegovim primanjima umanji mirovina – da više ostane u mirovinskim fondovima.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Mirovinski fondovi postali su održivi – Srbi žive sve kraće

Objavljeno

- datum

OČEKIVANO TRAJANJE ŽIVOTA    Vijest da Srbi žive kraće od Hrvata unijela je krhku nadu u Lijepu našu. Manageri osiguravajućih društava zadovoljno trljaju ruke. Zbog stanja u našem zdravstvu pada i životni vijek Hrvata. U sjeni besmislene obrane od agresije kratko živućih Srbijanaca zavladali su mirovinci i drugi dugovječni paraziti. I još se dobna granica za redovno umirovljenje pomiče na 67 godina.

Raspada se mirovinski koncept međugeneracijske solidarnosti, koji se sveo na to da mladi rade za društvene parazite i da nešto sitno dobiju potrošeni starci. Utopio se u koncept solidarnosti sa stranim bankama, na svim razinama. Glavni je problem u tome što interese osiguranika i/ili umirovljenika zastupaju oni kojima paše da osiguranici izdvajaju što više i da nakon umirovljenja umru što prije, posebno ako nemaju nasljednika. Na fondove Drugog stupa nalijepila se cijela vojska raznoraznih uhljeba, što pojačava dojam da smo zemlja u kojoj najbolje žive oni koji ne rade baš ništa. Sva obvezna davanja na (bruto) plaću i iz plaće trebamo ukinuti.

Neočekivani prekid života

U moru sumnjivih demografskih pojmova imamo i to famozno “očekivano trajanje života”, koje je na svoj način besmisleno. Uzima se umjesto značajno nižeg prosjeka života, koji je konkretan pokazatelj stanja u naciji i državi. Očekivano trajanje života nekog pojedinca definira se kao broj godina koje može očekivati da će doživjeti uz trenutne razine smrtnosti. Dakle, tko vam budi nadu u dulji život? Fidel Castro! Realan je samo pojam neočekivanog prekida života. Zapravo smo za Castra i slične njemu očekivali tranzicijski prekid života, slično onome što je  doživio Nicolae Ceausescu. Tko nije želio da Tito doživi pad komunizma i onda umre kao što je umro Ceausescu? Mirovina je danas besmislica, a opet bi bilo dobro da diktatori, svi političari i svi ostali nametnici što prije odu u mirovinu. Kada je ugušio hrvatske djevojčice u Hudoj jami, pedofil Tito nije bio pijani mladić. Imao je 53 godine! Koja smo mi nacija kada takvog Tita nismo živog zazidali u nekom iscrpljenom rudokopu i pustili da se tako uguši. A kada je Tito ugušio Hrvatsko proljeće, trebao je biti u mirovini 10-15 godina. Imamo svu silu malih diktatora. Osim postojeće nakazne podjele rada, gazi nas ili potapa dugovječni ubojica u terencu ili na jahti, koji nakon toga hladno odlazi na kavu. U svibnju 1945. bila je dopuštena eutanazija, što su mnogi Hrvati iskoristili. U Zagrebu je prošle godine očekivano trajanje života postavljeno na 79,6 godina, za potrebe ciljanog obmanjivanja nacije, zbog podizanja dobne granice za umirovljenje na 67 godina, što je iznad realnijeg pokazatelja prosjeka života. Imamo paradoks karakterističan za sve lažne pokazatelje u RH: povećala se smrtnost mladih i povećalo se očekivano trajanje života. Tko tu koga? Krasno je kako nas banda farba. Znate, izvan granica Hrvatske, iz perspektive naših susjeda, očekivano trajanje života u Hrvata u Hrvatskoj ne prelazi 10 godina. Nisam siguran da nam dug život žele svi ti domaći društveni paraziti, iako smo grana na kojoj sjede.

Morituri mirovinski koncept

(1) Da to još jedanput naglasim, privatan i obvezan !! mirovinski stup je drveno željezo, tranzicijski paradoks, kanal za pljačku hrvatske nacije i svih državljana RH. (2) Fondovima smrtonosnog Drugog mirovinskog stupa upravljaju osiguravajuća društva četiri “naše” najveće banke u stranom vlasništvu: Zaba, PBZ, Erste, Raiffeisen. (3) Iz naših bruto plaća 5% posto, 5-6 milijardi kuna godišnje, prelijeva se u fondove osiguravajućih društava četiri spomenute strane banke. Ta ozakonjena krađa naših plaća traje dugih 16 godina, a nešto povrata dobilo je nekoliko prijevremenih umirovljenika – takvima se pripremaju visoki penali za prijevremeno umirovljenje. (4) Kumulacije u državni Prvi stup smanjene su za četvrtinu, pa je tako taj državni stup još teže namirivao mirovine. (5) Država se zbog toga skupo zaduživala kod spomenutih banaka, koje su praktično našu štednju pretvarale u državne obveznice i na njih ubirale visoke prinose. (6) Na štetu osiguranika i umirovljenika, banke su na mirovinske fondove prevaljivale svoje loše portfelje. Samo na Ledu mirovinski fondovi izgubili su 500 milijuna kuna. (7) U posljednjih 10 godina osiguravajuća društva su na temelju “usluga” naplatila 4 milijarde kuna. (8) Dominatan je zajednički interes banaka, njihovih osiguravajućih društava i svih tih parazita i uhljeba koji žive kraljevski na mirovinskim kumulacijama, i taj je interes posve suprotan interesima osiguranika i umirovljenika. (9) Paraziti žele da osiguranik u mirovinu ide što kasnije – dobna granica za umirovljenje povišena je na 67 godina. (10) Kada umre vlasnik bilo kojeg računa ili štednje, kumulacije se ne smiju dirati do konačnog rješenja o nasljeđivanju, čak niti uz raniju punomoć, čak niti onda ako je opunomoćenik ujedno i nasljednik. (11) Svi mirovinci, uključujući i neke bivše i sadašnje ministre, traže da se izdvajanje u Drugi mirovinski stup poveća na štetu izdvajanja u državni Prvi stup, koji praktično namiruje sve mirovine i namirivat će ih i u budućnosti. (12) Paraziti Drugog stupa (nisu to sami kombinirani osiguranici oba obvezna stup) traže proračunski dodatak 27% za sve vrste mirovina, a za to ne postoji zakonska osnova. (13) Proračunski dodatak na mirovinu uveden je isključivo za osiguranike samo državnog Prvog mirovinskog stupa, kao naknada za smanjeno punjenje Prvog stupa i pod obrazloženjem da se tako korigira prelazak na izračun mirovine na temelju cijelog radnog staža – dodatak je trebao iznositi minimalno 33,33%. (14) Mirovinci traže da se Drugi stup izuzme od obveze usklađivanja mirovina i plaća. U tome smislu proslavili su se i neki ministri – “stručnjaci” drže da treba usklađivati prosječnu plaću i prosječnu mirovinu. Dakle, ne da se vaša osobna mirovina uskladi s porastom plaća, nego da stagnira, a da se usklađuju prosjeci. (15) Nitko u ovoj državi ne poduzima ništa da se obustavi ubijanje nacije i proračuna kroz povećanu i neadekvatnu potrošnju i konzumaciju lijekova, koja je interes farmaceutske industrije i uvoznog lobija. Mirovinci su shvatili koliko je prekomjerno konzumiranje lijekova i sveukupno pogrešno liječenje umirovljenika značajno za održivost mirovinskih fondova. (16) Jako zanimljivo: ako u našu verziju zdravstva upumpamo više novca, mirovinski fondovi praznit će se sporije.

Idioti slave odlazak u mirovinu

Još uvijek vlada glupi narodni običaj da “sretnik” slavi svoj odlazak u mirovinu, kao da se ženi. Svakome tko doživi mirovinu trebamo čestitati na tome herojskom činu, ali se to ne treba odnositi na samu mirovinu i sastavljanje kraja s krajem u vrijeme kada ne(sretniku) padaju sve životne funkcije. Mnoge policijske priče počinju tako što neki policajac upada u opasnu situaciju na dan umirovljenja. Kao, toliko je čekao tu “predivnu” mirovinu, i sada riskira da izgubi glavu, odnosno da umre u pogonu. Štedio je za svoju osobnu Noinu lađu za put oko svijeta. Ukrca se posve pokretan, u dobroj kondiciji, a izađe iz svoje brodice u kolicima, kada shvaća da se ukrcao kao brodolomac. Stvorena je posve neprihvatljiva fama o nekim pojmovima iz našeg života, odnosno s kraja života. Mirovinci i brojni naši “stručnjaci” za mirovinski sustav govore o mirovinama kao da su one i starost nešto dobro. Stvorena je pozitivna klima o nečemu što je realno osuda na smrt. Mirovina označava kraj radnog vijeka, totalni raspad obrambenog mehanizma, i “očekivano brz odlazak” na onaj svijet, uz ribičiju i bez ribičije.

Mirovina može biti efikasno oružje

Kako svemu u životu prilazim pozitivno i afirmativno, došao sam na ideju kako provesti famozno Konačno rješenje za Srbe u Hrvatskoj, što bi donijelo kvalitetne promjene u cijelom svijetu. Srbina jednostavno nakon punoljetnosti trebamo poslati u prijevremenu mirovinu. Tako bi odlazio na onaj svijet baš u vrijeme kada radišni Srbin osniva obitelj. Osim što bismo tako preduhitrili novu četničku paradržavu u Hrvatskoj, izbjegli bismo udes da nam Srbi ponovno šefuju. Jeftinije je sve Srbe i sve Hrvate držati na proračunu, nego im dopustiti da nas duplo zaduže. Kao što to vrijedi za političare, tako je pametno profesionalne Srbe, sve profesionalne manjince, i sve te drugove i udrugare poslati u mirovinu već zbog toga da svojim “radom” ne proizvode ogromne troškove i velike gubitke. Kada se Hrvatska oporavlja? Prilikom primopredaje vlasti, kada političari nemaju priliku nanijeti nam neku štetu. Isto tako, suprotno svim predrasudama, Hrvatska je imala jako pozitivno ozračje upravo za pobune Srba u Hrvatskoj, kada su se izdvojili u zasebnu paradržavu i tamo proizvodili gubitke, vukući u ponor i samo Otadžbinu. Hrvate je tada ispunjavalo najveće zajedništvo. I još nas je obuzeo taj kristjanski poremećaj praštanja. Dobro, hrvatski lopovi ugrabili su svoju priliku, ali danas kradu još više u protuhrvatskom ozračju. Srbi nisu daleko odmakli u civilizaciji, a Hrvati su na svoj način anticivilizacijski determinirana etnička skupina – najbolje nam je kada imamo bezvlašće. Od moje ljubavi prema manjinama u Hrvatskoj veći je samo moj otpor prema obrnutoj diskriminaciji, koju trebamo svesti na umirovljenje manjinaca.

Srbima agresija više ne donosi dug život

U svezi braniteljskog paradoksa besmisla branitelja nakon što postanu branitelji i obrane zemlju, postavlja se slično pitanje ispravnog odnosa Hrvata prema naciji koja se potvrdila kroz bezbroj agresija na svoje susjedstvo. Agresija Srbije na susjedne zemlje u takozvanim Balkanskim ratovima, srpsko ubojstvo (tada našeg) Ferdinanda u Sarajevu iliti srbijanska agresija na Hrvatsku i Austrougarsku, poznata i kao Veliki rat, pa srbijansko ubojstvo Stjepana Radića, izlazak Srbije iz pakta s Hitlerom, četničko i orjunaško divljanje u hrvatskim zemljama, i sveukupni širi Drugi svjetski rat protiv Hrvatske, agresija Srbije 90-ih na RH i BiH, sve su to započeli Srbi, a otraga je bila financijska mafija poput one u našem mirovinskom sustavu. Hrvatska država isplaćuje mirovine i potvrđenim četnicima. Jeli to normalno i civilizacijski prihvatljivo? Zašto se mirovinci nisu pobrinuli da takvi odapnu ranije, tijekom umirovljenja u nekoj kaznionici? Kako se sustavno umanjuje odgovornost Nijemaca za Drugi svjetski rat protiv Hrvata i velika stradanja u tom ratu ne samo Hrvata, ispada da je Holokaust bio pozitivna mirovinska reforma! Smaknuto je jako puno židovskih umirovljenika, koji su opterećivali državne blagajne širom svijeta. Židovi žive dugo, kao da su loši ljudi, i svi imaju visoke mirovine. I još suspendiraju ekonomiju, potrošnju i život tako da velike svote stave negdje na stranu, da im se nađu po stare dane. Adolf Hitler, agent osiguravajućih društava, jednostavno je umirovljene cioniste upućivao za Izrael. Oni koji nisu mogli podnijeti dugi put, izlazili bi iz vlaka u Bosanskoj Gradišci. Jasenovac je voljom Nijemaca postao starački dom, koji je zajedno s Židovima trebao preuzimati njihove mirovine, ali se to nije događalo, pa se tako nametnuo problem održivosti mirovinskog sustava u NDH, kao i same takve države.

Pogodilo me to za Srbe

Eto, i mene osobno razdiru neke boleštine. Primjerice, želim nadživjeti Milorada Pupovca, ako mi računicu ne pokvari neki nesretan slučaj ili iznenadna opaka bolest. Milorad je odmrznut 1955. u jednom glečeru na Kajmakčalanu, kao osoba rođena i formirana prije nego što su nastale nacije. Otopio se u našem svijetu s toljagom u rukama. Zbog posve pragmatičnih razloga i etnobiznisa izjasnio se kao Srbin, što je na ovome prostoru manje više oznaka za one bez većeg civilizacijskog sadržaja. Na vijest da Srbi prosječno “žive” samo 40 godina, otišao sam do svoje sobe za cendranje i plakao kao ljuta godina. Znate, Milorad je samo prividno Srbin, pa će se njegovo vrijeme oduljiti. Ako dođe do nove agresije Srbije na Hrvatsku i BiH, nemojte slučajno Srbe progoniti i ne daj Bože ubijati, jer će ionako odapeti za godinu dvije. Slično Pupovcu, Aleksandar Vučić doživjet će 50 godina jer je posrbljeni Hrvat iz Bugojna. Kada kaže da su svi njegovi pobijeni, postavlja se pitanje kako je začet i rođen – njegovi su zapravo bili Hrvati, što opet za Hrvate nije nikakav kompliment. Najveći broj današnjih Srba neće niti dočekati mirovinu. Što se to dogodilo sa Srbima? Hrana je kod njih relativno dobra, nađe se i knjaza, pa i vina, padne gemišt ili špricer i taj okrepljujući Mrš na Drinu. Tko ne bi poželio živjeti u Srbiji na tri mora? Pad životnog vijeka u Hrvata i Srba dekriptira se kao loša zdravstvena skrb, a zapravo je obrnuto – pretjerano šopanje s “lijekovima” dovodi do pada imuniteta i zdravlja.

Vječiti umirovljenici Manolić i Mesić

Loši ljudi žive dulje, a Hrvati žive dulje od Srba. Kada su se u ljudskoj civilizaciji pojavile prve mirovine? Kakvo je bilo očekivano trajanje života u antička vremena? Noa je živio stoljećima mimo sva očekivanja. U vrijeme kada je dobna granica za umirovljenje bila 40 godina. Noi su se život i mirovina otegli na 950 godina. Abraham se rodio na kraju Noinog života i ušao u mirovinu prije nego što je Noa umro. Pogledajte te partizanske metuzaleme Josipa Manolića i Stipu Mesića. Toliko danas žive samo pedofili. Odsutnost savjesti produljava životni vijek. Obojica su poput štakora bježali s broda koji tone, i penjali se na neki drugi, da i njega izbuše. Manola je ranih 40-ih prošlog stoljeća mudro otišao u onu postrojbu kojoj je mirovinska otimačina bila ideja vodilja. Manola je hladno odvezao Alojzija Stepinca u mirovinu u Lepoglavi. Istresao je našeg mučenika i blaženika pred ulazom u kaznionicu kao vreću krumpira, bez zaustavljanja. Očekivao je da će komunjarske zatvorske strukture postupiti po obrascu umirovljenja na našem Križnom putu, ali se to slučajno nije dogodilo, pa je na istog radišnog Manolu pala zadaća trovanja tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa. Kada je izdao državu da se osveti Franji Tuđmanu, genetski partizan Stipe Mesić imao je točno 67 godina. Zapravo je tada trebao biti u mirovini dvije godine. Zašto hrvatski mirovinci nisu prstom mrdnuli da ubrzaju odlazak tri Josipa: Manolića, Boljkovca i Perkovića? Dok normalni ljudi u mirovini brzo odu na onaj svijet, loši ljudi tada živnu. Manolić i Mesić su u svojim uredima bivšeg premijera i bivšeg predsjednika formirali paradržavne linije djelovanja. Ulazili su i izlazili petokolonaši, printali su se Tuđmanovi transkripti i sav drugi protuhrvatski materijal, vodile su se tajne operacije. Znamo zašto mirovinci žele da dugo rade oni s visokim plaćama, ali zašto nitko ne poduzima ništa kada takvi odu u visoka umirovljenja isključivo na temelju državnog Prvog stupa? Jeste li ikada čuli nekog mirovinca ili podržavatelja triper koncepta privatnog i obveznog mirovinskog stupa, da prosvjeduje protiv partizanskih mirovina za one rođene za Drugog svjetskog rata i nakon njega?

Spas za sve je eutanazija zaposlenih

Nakon što je svima nama postalo jasno da mirovinski sustav oslonjen samo na državni Prvi stup nije održiv, najavljena javna rasprava o mirovinskoj reformi preusmjerena je na dvojbu o eutanaziji. Kako je dobna letvica za umirovljenje podignuta previsoko, na 67 godina, mijenja se i naš odnos prema mirovini, koja se svodi na nekoliko najgorih godina na kraju života. Primanja padaju na trećinu, slijedi kućni pritvor i izolacija unutar obitelji, odnosno potomaka i kopiladi, koji sve teže podnose te čangrizave starkelje, njihov zastarjeli sustav vrijednosti, prevladani način života, i zastrašujuće teme iz svih tih ratova i pogroma od strane velikosrba i orjunaša. Uđete u nečiji boravak, a kućni umirovljenik za televizorom pojačava ton do daske, vrti te svoje dokumentarce i s obožavanjem bulji u sve te guštere i zmijurine. Nije znao da se u ljudskom organizmu ne obnavljaju samo slušne stanice, pa je odabrao starost i mirovinu. Vjerovao je da je mirovina nešto ugodno. Ako trenutno nema neke emisije o prirodi, brzo pronalazi neki putopis ili neku povijesnu laž. Zar nije bolje dopustiti eutanazijuu, da se nesretnik zaputi na Nebesa još dok može s Petrom normalno razgovarati, bez cvikera i slušnih aparata. Nakon što je dobna granica podignuta na nedostižnih 67 godina, među osiguranicima se javljaju inicijative za obveznom eutanazijom nakon odlaska u “mirovinu”, uz ukidanje svih izdvajanja u mirovinske fondove, što se treba preseliti u neoporezivi dio bruto plaće – ovdje vas vreba mentalno okoštali Zdravko Rolex, kod kojega se ne obnavljaju niti moždane stanice – njegova je namjera da porez iz plaće sjedne na što veći oporezivi iznos, osim za one s jako visokim plaćama. Osjećate se zdravo i ne želite otići s 67 godina? OK, jednostavno radite na crno, uživajte na crno, živite na crno, bez ikakvih izdvajanja za ovu pljačkašku državu i sve te njene parazitske skupine. Spas nisu mirovina i smrt, nego da jednostavno nestanete unutar ove i ovakve države. Nemate OIB, adresu, mirovinu niti mirovinska izdvajanja, niti komunalne račune. Zar to nije raj na zemlji?

Zagrepčani su poluživi zombiji

Zagreb znači zagrob. Grad umirovljenika. Depresija je dominatna bolest u Zagrebu – lani se dogodilo 120 samoubojstava. U populaciji od 15 do 24 godina imali smo čak 7 samoubojstava. Taj poremećaj nije vodeći u hospitaliziranju, jer se jako malo političara prepoznaju kao poremećene osobe, pa ne traže odgovarajuću medicinsku pomoć. Utješno za mirovince i sve nas, prevladavaju samoubojstva u populaciji iznad 40 godina. Različiti odlasci mladih, zbog bolesti i potrage za poslom i boljim životom, dovode do toga da su Hrvati stara nacija, a Zagrepčani još stariji. Umirovljenici. Oronuli Agram-šetači klipšu okolo i šire stravu. Uz depresiju i opću klimu beznađa dominiraju kronične masovne nezarazne bolesti: one  dišnog sustava, pa bolesti mišićno-koštanog i vezivnog tkiva, kardiovaskularne bolesti, bolesti probavnog sustava, maligne bolesti a među njima karcinomi pluća i debelog crijeva. Kao faktori rizika i razlozi takvih oboljenja navode se nepravilna prehrana, nikotin i konzumiranje duhana pušenjem iliti spaljivanjem. Zašto Zagrepčani ne žvaču taj prokleti duhan, da tako smanje unos katrana? Kao što su to radili na Sandžaku, od kuda su doselili. Tu je i “prekomjerna konzumacija alkohola”, što je po meni jako sumnjiv pojam. Trebamo pod hitno uvesti pojam “očekivane konzumacije alkohola”. Smrtonosnije narkotike za sada nitko ne spominje, nije pristojno. Po novome, trgovina narkoticima ulazi u BDP, pa će uskoro nadrogirana Vlada RH izaći s novim “boljim” pokazateljima. Istovremeno država progoni uzgajivače marihuane, koja je lijek. Ako polazim od sebe, najveći problem je nedovoljna tjelesna aktivnost. Nužna je promjena stila života bez velikih novčanih ulaganja, što pomaže da se beznađe svede na manju mjeru. Nemojte gledati Gnjevnik, niti čitati okupirana dnevna novinska glasila.

Tvrtko Dolić   foto: wildcard

* Mišljenja iznesena u ovom tekstu osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Rasklimana Sveta stolica

Objavljeno

- datum

 ZLOSTAVLJANJE DJECE U PENNSYLVANIJI     Reže li papa granu na kojoj sjedi? Na nedopustiva zastranjivanja svećenika oglasio se isprikom i napadom na klerikalizam, čime otvara problem koncepta Katoličke crkve. Kada odlaze u svećenike mladi trebaju taj osjećaj misije i pripadnosti odabranima. Karel Wojtyla direktno je pozvan – čuo je da sam Bog izgovara njegovo ime.

Kako sam se odlučio za kritiku Katoličke crkve u ovo vrijeme antikatoličkih križarskih ratova zapadnih sila, evangelika, protestanata, judaista i islamista? Nije to laka odluka, jer je pravilo da Rim ruše barbari. Papa Franjo napada klerikalizam u smislu umišljenosti svećenika da su nešto posebno od drugih vjernika, a zapravo su samo ljudi – zastranjivanja i poremećenost time nužno ulaze u svećeničke redove. Papa me pomalo podsjeća na našeg nogometnog izbornika Zlatka Dalića i njegovo pozivanje na poniznost. Koja vražja poniznost? Stisni se kao klerik, stisni se kao čovjek – bolje da te nema. Zar nije vrijeme da se katolici ponovno usprave i otvoreno traže svoj dio svijeta i svoj dio života. Naravno da unutar katoličkog svećenstva ima opakih likova, ali je to posve normalno, jer svećenici ne dolaze po Duhu svetom, poput Isusa, nego ih “novače” među ljudima. Možemo reći da niti Duh sveti ne može Demiurgu preoteti svaku barabu, a nisam nešto siguran da se puno potrudio oko mene osobno. Isus je pretjerao s tim svojim preuzimanjem grijeha baš za svakoga. Ima tako pokvarenih ljudi da ih Duh sveti ne želi pridobiti na svoju stranu. Pape su zbog seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva danas izloženi svuda u svijetu, što je prirodno, jer se Katolička crkva proširila sve tamo do Patagonije. Crkveni raskol iz XI stoljeća može se gledati i kao podjela grijeha, u prošlosti i u budućnosti. Kada su se sjeverne europske nacije odvojile od griješnog Rima, bilo je zadovoljstva i na strani Svete stolice, koja se riješila griješnika na sjeveru. Katolička crkva naprosto se otimala za svoju prisutnost u tri Amerike, da bi na kraju dobila samo veći prostor za pospremanje.

Zlostavljanja od strane vjernika

Nakon zastranjivanja pojedinih katoličkih svećenika u Irskoj i Chileu, pod povećalom je kler u američkoj državi Pennsylvaniji. Kako priznaje sam papa Franjo, u posljednjih 70 godina, tamo su najmanje tisuću maloljetnih osoba bile žrtve seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva. To je zaista jezovito i otvara pitanje što poduzeti da neko pastoralno djelovanje ne preuzme sve deformacije društva iz kojeg dolazi i društva u koje ulazi. U svezi napada pape Franje na kler, javlja se strah koliko će nova doktrina da su svećenici samo ljudi dovesti do toga da svećenici lakše prihvate ljudske slabosti. Da se prestanu odupirati svojim ljudskim manama. S druge strane, u podsvijesti nekog svećenika njegova “uzvišena pastoralna misija” može biti izgovor za toleranciju prema vlastitom zastranjivanju. Bojim se da papa ulazi u jako riskantnu reformu, koja nameće određen doktrinarne prilagodbe. Mladi ljudi ulaze u kler zbog tog osjećaja posebnosti. Kako provesti “novačenje” mladih svećenika? Kao sjemeništarci najčešće su seksulano usmjereni na starije od sebe, kao i svi drugi njihovi vršnjaci, a što će im donijeti starenje, to nitko ne može predvidjeti. Pojave poput pedofilije ruše cijeli koncept Crkve. Jer, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku.

Misterij Trojstva

Mistična tajna Univerzuma: Otac, Sin i Duh sveti. Tko je Otac? Jer ako slijedimo Pavla, onda je Isus fantazam, emanacija Duha svetog. Grubo rečeno, Isus nije sin Božji, nije stvoren poput čovjeka u kojega Duh sveti ulazi (ili ne ulazi) po njegovom rađanju ili kasnije, nego nam prvotno dolazi iz same ishodišne duhovne plerome, koja u spletu okolnosti tadašnjeg rimskog imperija ulazi u odraslog sina Marije od Kafarnauma. Marija je rodila Sina Božjeg, a paraklit Isus je viša razina, jer nam širi Objavu Duha svetog kao njegova emanacija. Isus je pozvao na pobunu protiv očeva i Oca. Kao što reče provokativni darvinist Richard Dawkins, starozavjetni Jahve je najsurovije biće u Univerzumu – ljubomoran, sitničav, nepravedan, zlopamtilo, osvetoljubiv, krvoločan, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, sadomazohist, pakosni silnik. Duboke su to vode i opasno je u njih zaroniti, jer onaj koji stvara materijalni svijet, galaksije, crne rupe i raspade cijelih kozmičkih staza, zasigurno nije biće koje će dopustiti da kao sićušno stvorenje na Zemlji važem njegov značaj u odnosu na Duh sveti iliti Apsolut. Time se vraćamo na problem prapočetka. Kako je pokrenut ovakav Univerzum? Ako hipotetički odstranimo Stvoritelja, Bože mi oprosti na ovakvoj izjavi, onda duhovna pleroma ne emanira, a Duh sveti utapa se u ništavilo Kozmosa. Dobro prepoznajemo kroz svijest o zlu ili neprihvatljivom. Važno je shvatiti da Duh sveti nije rezerviran za svećenike, nego ulazi u čovjeka, i samo takvi ljudi trebaju ulaziti u svećeničke redove. A čovjek nije kreiran niti stvoren kao savršeno biće. Licenca i dizajn (savršenog) čovjeka trebali bi dolaziti iz duhovne plerome, ali se bojim da Stvoritelj unosi svoje korekcije. Poremećenost poput pedofilije može sustići svakog čovjeka, a klerik je na kraju samo čovjek.

Zlostavljanje vjere

Pojedinačno zlostavljanje od strane nekog svećenika prema drugoj osobi je kraj civilizacije, a događa se i zlostavljanje prema nekoj religiji ili konfesiji od strane drugih kolektiviteta i pojedinih diktatora. Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab piše o tome kako je u Njemačkoj ovih dana jezidsku azilanticu Ashawk Haji Hamid presreo starkelja Abu Humam iz ISIL-a, koji je tu mladu djevojku zatočio, silovao i mučio. Ashawk je bila u grupi jezidskih djevojčica koje je ISIL u kolovozu 2014. oteo u Mosulu. Pripadnici ISIL-a dijelili su međusobno djevojčice kao seksualno roblje i preprodavali – Ashawk je na tržnici za 100 dolara kupio isilovac kojemu je uspjela pobjeći. Izbjeglu Ashawk neće rado prihvatiti u svojoj blizini niti jedna tuđa religija. Njemačka policija nije uhitila Abu Hamama, najvjerojatnije zato što su zapadne sile kreirale ISIL. Religijsko zlostavljanje često je generirano izvan religijskih skupina. Jesu li vladajuće strukture u Pennsylvanji takve i toliko pakosne da im paše zlostavljanje djece katolika? Kada SAD, Izrael i priljepci ovladaju arapskim resursima, ISIL će jednostavno nestati, kao što je ispario i Osama Bin Laden. Hrvati su doživjeli istovremeni pogrom i klera i laika. Na kraju Drugog svjetskog rata nad Hrvatima je proveden genocid. Partizani i komunjare ubili su 515 katoličkih svećenika. Posao iz svibnja 1945. nastavlja se danas drugim sredstvima. Ubojice se nikada nisu pokajale za svoj zločin. Naprotiv, od strane antifa i drugih protuhrvatskih skupina generirana je nevjerojatna mržnja prema Katoličkoj crkvi a napose prema Crkvi u Hrvata. Kod nas najprije moramo prepoznati opći okvir zlostavljanja i progona katolika, pa tek onda provjeriti koji svećenici prelaze civilizacijsku granicu svoje pastoralne misije. Ne dajte da vas zavara pedofilija, koja je poremećenost, ali ne isključivo starijeg svećenstva u Katoličkoj crkvi. U suzbijanju i progonu Katoličke crkve koordinirano djeluju velike zapadne sile, anglikanci, protestanti, raznorazni jahvisti, pravoslavci i antife, a ne trebamo smetnuti s uma činjenicu da je Turska vodila dugi rat protiv Katoličke crkve, što se vidi i na karti hrvatskih zemalja.

Pedofilije ima svuda, pa i među svećenstvom

Pravo im budi. Neke loše slike o sebi šalje nam sama Crkva. Isus i apostoli bili su mladi ljudi, koji su propovijedali duboke društvene promjene, pobunu protiv očeva i Oca. “Tko se hrvao sa svijetom postao je velik tako što je svijet savladao, tko se borio sa samim sobom veći je jer je samog sebe nadvisio, a onaj tko se s Bogom bori veći je od svih.” – napisao je to Otac egzistenicalizma Søren Kierkegaard u svome djelu “Strah i drhtanje”, u kojemu na svoj način promatra psihološke pojmove u biblijskim “koordinatnom” sustavu. Već tijekom prvih stoljeća, kristjanstvo su preuzeli starci. Gašenje Crkve kao vojne sile stvorilo je dokolicu za različita zastranjivanja, uključujući pedofiliju. Crkveni dvori potisnule su spavaonice za križarske redove. Zašto je za Crkvu loše da svećenik ima svoju obitelj i nešto milodara preusmjeri u kućni proračun? Da ne spava u uškopljenoj vojarni. Celibat uništava Katoličku crkvu. Prva briga Crkve trebala bi biti obitelj, a sami katolički svećenici nisu obiteljski ljudi, u smislu da se žene i imaju djecu, što je u ostalim kristjanskim konfesijama dopušteno. Izgovaraju se da je njihova obitelj Crkva. Oni su posebni, a to može značiti svašta, od snažnog poziva vjere i žrtve za druge do sklonosti prema suprotnom spolu samo u smislu izrabljivanja. Najznačajniji apostoli Petar i Pavao bili su oženjeni. Kako su najviši katolički svećenici metuzalemi u raspadanju, neprijatelji Katoličke crkve u prvi plan dovode pedofiliju, koja se u “novačenju” mladih ne može predvidjeti. Naravno da među svećenstvom ima pedofila. Pedofilija je danas jedini dokaz da su katolički svećenici ljudi.

Inkvizicija i Križarski ratovi

Danas propaganda protiv katolika ide obrnutim povijesnim redoslijedom: pedofilija, Inkvizicija, Križarski ratovi. U svezi stvaranja neraspoloženja prema Katoličkoj crkvi, antife rado naglase Inkviziciju. Znate, nije to bilo ništa posebno – sve velike svjetske religije imaju slične sustave borbe protiv nutarnje hereze. S bulom “Ad extirpanda” pape Inocenta IV. iz 1252. pokrenuto je uspostavljanje reda u tadašnjem divljanju lokalnih “pravovjernika”. Nakon uvođenja Inkvizicije, smanjio se broj žrtava vjerskog discipliniranja. U brojnim slučajevima, Inkvizicija je spriječila narodna i vjerska smaknuća bez suda. Znate, vjerski fanatici morali su se u svojim prokazivanjima obratiti Inkviziciji, dolazilo je do istrage neugodne za sve strane, pa su zagriženi pravovjerci i pravoslavci odustajali od progona. Svećenstvo se počelo bojati “unutarnje kontrole” – nije lako pozvati strašne suce zbog bilo koga, ako ste se sami ogriješili o vjerske norme i sve ljudske zakone, pa vam se svaka istraga može obiti o glavu. Istina, Crkva je s discipliniranjem heliocentričnog dominikanca Giordana Bruna prešla dopustivu granicu, ali ne prema civilu, nego prema svome svećeniku. Što se veli, Bruno nije znao prezentirati svoja znanstvena saznanja politički mudro, na uspravnici prihvatljiv način. Zar nije isusovac Nikola Kopernik prezentirao svoj heliocentrični sustav skoro stoljeće ranije? Svaki problem od prije pola milenija, u kojemu se i svećenici i laici nisu mogli snaći, promatra se kroz povećalo današnje znanosti. Kristjanstvo je formalno pokrenulo Križarske ratove za oslobađanje Isusovog groba, a zapravo su se vodili ratovi za ovladavanje Putom svile i strateškim pozicijama, koje su preuzeli kalifati. Teutonski križarski red protegao se do Poljske, Litve i Novgoroda – ishodišno je osnovan u Palestini, u famoznoj luci Akra. Poraz famozne Crociate u Palestini doveo je do pokušaja ovladavanja svijetom morskim rutama izvan Mediterana. Bilo to pravo antifama ili ne, “nazadna” Katolička crkva promijenila je svijet i vrijeme.

Raspad jedinstvene Crkve i kriza papinstva

Razveselila me antifa “pamet” Jurice Pavičića. Veli da smo za vladavine Partije imali fotografije hrvatskih policajaca kako pomažu sirijskoj djevojčici da uđe u vlak, a danas kada je po Pavičiću na vlasti Crkva (!?) isti naglašava da hrvatski policajci pljačkaju migrante. Posve suprotno, naši problemi dolaze od toga što Crkva ne vlada, što Isusa razapinju svaki dan. Besposlen pop kobile krsti! Vjerski ratovi plamte na sve strane, a katolički svećenici mašu s grančicama mira. Dojam je da se Katolička crkva kroz raznorazne isprike najgorem ološu udaljila od reformi Grgura VII. Mi smo Talijanima prvi susjedi, Italija je domaćin katoličkom Pontifikatu iliti Mostu, Hrvati su uglavnom katolici, a u Hrvatskoj dominiraju komplementarne skupine. Vojne zrakoplove nismo trebali kupiti od Izraela, nego dobiti gratis od Svete stolice. Nekada su pape predvodili vojne pohode, a danas se ponašaju kao čelnici protuhrvatskih udruga. U svojoj dugoj povijesti, Katolička crkva pokušavala je ovladati istokom. To su zlatne godine Hrvata, koji su najprije u ime Bizanta, a nakon 9. stoljeća u ime Rima, širili kristjanstvo na sjeveroistok Europe. Tako veliko širenje nije mogla održati niti jedna religija, niti jedna vojna sila. Presudilo je Hegelovo pravilo u morfologiji civilizacija. Crkva se počela raspadati iznutra, kroz nekoliko različitih crkvenih raskola. U antička vremena, ekonomski interesi presvlačili su se u sukobe oko divinizacije Isusa i prirode njegove pojave. Odvajali su se gnostici, arijevci, manijevci, nestorijanci i more drugih kristjanskih pravaca. Rađanje islama i kalifata potisnulo je Bizant, da bi odvajanje Hrvatske od Bizanta u vrijeme Branimira označilo prevagu Rima, što za kristjanstvo nije dobro završilo. Da je Bizant ostao kristjanski dominantan, Carigrad bi teže pao u turske ruke. U vrijeme Križarskih ratova i u širem razdoblju “širenja riječi Božje i ovladavanja svjetskom ekonomijom”, odvojile su se zasebne nakupine pravoslavaca, protestanata, evangelika, i more drugih kristjanskih konfesija. Sve bi to bilo prihvatljivo da je Katolička crkva još uvijek snažna vojna asocijacija. Ovako, skoro sve europske katoličke zemlje uvučene su u NATO, u kojemu kolo vode evangelici, protestanti, judejci, pa i Turci.

Previše Talijana

Papa Franjo je Jorge Mario Bergoglio iz Argentine, ali talijanskog rodoslovnog podrijetla. Italija je u Velikom ratu bila na pobjedničkoj strani, a papa Benedikt XV. stolovao je od 1914. do 1922. Rođen je u Genovi kao Giacomo della Chiesa. Godine 1914. on je na liniji tada rastućih jehovaca – najavljuje dolazak Isusovog kraljevstva mira, a ono izbija Prvi svjetski rat. Svjedoci Jehove su se zbog svoje pogrešne “vremenske” prognoze skoro posve raspali, a višemilenijska Katolička crkva nekako preživljava. Italija i papa Talijan dopustili su formiranje prve Jugoslavije – gledali su da zagrabe što više “austrougarske” i hrvatske obale, a kako će Hrvati i ostali katolici u svemu tome proći, nikoga nije zanimalo. “Papa mira” iliti “papa nečinjenja” za života je dobio spomenik u Istanbulu – “Dobročinitelju naroda bez obzira na narodnost i vjeru”. Benedikt XV hladno je promatrao rađanje fašizma, šaljući na sve strane svoje plemenite poruke. Njegov nasljednik bio je Pio XI. – Talijan Ambrogio Damiano Achille Ratti. Nekako mu je promaklo ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. U prvim danima takozvane Šestojanuarske diktature, Pio XI ne ustaje u obranu nacija porobljenih u Jugoslaviji, nego s Mussolinijem uglavljuje Lateranske sporazume. Slijedeći papa Pio XII bio je Eugenio Pacelli iz rimske plemićke loze. Dolazi 1939. u paketu s Drugim svjetskim ratom. Pri zaposjedanju Svete stolice, naglasio je da Crkva ne osuđuje niti jedan oblik vladavine, ali nije priznao NDH – Mussolini je imao namjeru obnoviti Rimsko carstvo sve do Sirmiuma. Pio XII slabo je pratio komunističko suđenje Alojziju Stepincu i Crkvi u Hrvata, pa ne pokreće Stepinčevu kanonizaiju niti nakon što je naš mučenik otrovan u kućnom pritvoru. Stepinca je negdje zametnuo i slijedeći papa Pavao VI, ponovno Talijan, Giovanni Battista Montini, koji je bez srama primio Tita, najvećeg zločinca u povijesti ljudskog roda. Pali anđeo priznaje superiornost Stvoritelja, a njegov namjesnik na zemlji priznaje ravnopravnost Palog anđela! Stepinac je proglašen blaženim tek kada Svetu stolicu preuzima papa koji nije Talijan – Poljak  Karol Wojtyła iliti Ivana Pavao II. Slijedeći papa Benedikt XVI, seriozni Nijemac Joseph Ratzinger ostao je distanciran, a novi aktualni papa Franjo, Argentinac talijanskog podrijetla, pojavio se kao gitarist iz posljednjeg “Mad Maxa”, i za našeg mučenika Stepinca formirao komisiju, u koju je ušlo i pravoslavno srpsko svećenstvo, takozvani klir, što je poniženje za sve Hrvate, pa i za sve katolike – upravo se SPC kompromitirala za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH krajem prošlog stoljeća.

Maćehinski odnos papa prema Hrvatima

Pedofilija je poremećaj koji nema blage veze s Crkvom i treba se suzbijati na širem planu. Više me brine pedofilski odnos Svete stolice i snažnijih europskim nacija prema Hrvatima i sličnim narodima. Kako objasniti maćehinski odnos papa talijanske narodnosti? Ne samo da je blaženi Alojzije Stepinac zatočen i usmrćen od komunističkih struktura, bio je pretjerano suzdržan prema Anti Paveliću, veliki protivnik Hitlerovih rasnih zakona, i još je izrekao tvrdo NE Titovom zahtjevu da se Crkva u Hrvata hijerarhijski odvoji od Rima, odnosno od Svete stolice i papinstva. Čak u vrijeme otpora prema Beču i Pešti, Stepinac je bio skloniji Jugoslaviji nego preživljavanju Habsburške monarhije. Bio je solunski dragovoljac. Bilo je za očekivati da će se svaki papa počevši od Pia XII pokloniti Stepincu i njegovom istinskom mučeništvu, ali je to izostalo. Na neki način niti jedan papa 20. stoljeća nije dostojan da kanonizira Stepinca, pa je u tome smislu kolebao i Ivan Pavao II. Eto, Karol Wojtyla kanoniziran je prije Stepinca. Prisjetimo se i tog nevjerojatnog rata vatikanskih struktura protiv ukazanja Marije Majke u Međugorju. Nije sve u tome da Rim izbjegava priznati bogojavljenje za života vidjelica i/ili vidioca zato da ne potisnu papu u smislu prenošenja Božjih zapovijedi i Božje milosti. Zapadnoeuropske nacije protive se rađanju novih katoličkih svetišta, jer Lurd, Fatima i slična mjesta Gospina ukazanja donose velike novce. Koliko je taj biznis zapadnoeuropski kanaliziran pokazuje i redovan odlazak časnika HV-a u Lurd, što je na svoj način smiješno. Čak je i veliki Goethe rekao kako voli doći u Mariju Bistricu, gdje se osjeti da pripada Europi. Na kraju je Sveta stolica oduzima franjevcima svetište u Međugorju, nakon nekoliko pokušaja da se prisutnost Gospe preseli u Italiju preko suza na kipu donesenom iz Međugorja. Posebno je znakovit slučaj Dajla. Naime, porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana je Benedikt XVI. posebnim dekretom suspendirao na jednu minutu. Vrijeme je zaustavljeno samo zato da zamjenski biskup potpiše sporazum o predaji crkvenog posjeda u Dajli talijanskim benediktincima. Rim sa svojim novim suđenjem Stepincu afirmira Tita, onoga istog Tita koji je Stepinca osudio, zatočio i usmrtio zbog njegove lojalnosti prema Svetoj stolici.

SVIJET JE BISER

Fenomen Jezida i Jarsana

Radi razumjevanja šireg konteksta nasilja prema Ashawk Haji Hamid i Jezidima, ovdje ću napomenuti neke manje poznate činjenice o naciji / religiji Jezida. Danas žive podno obronaka iranskog Zagrosa i jugoistočno od mističnog edenskog jezera Van, uključujući Nimrud i pokrajinu Ninive, koja se smjestila na istočnoj strani Tigrisa, uz pritoku Khosr. Jezidi poštuju Palog anđela, koji je više Stvoritelj nego Duh sveti. Kreator Haq iliti Istina, najprije je stvorio svijet kao biser. Prije nego se razmahao Stvoritelj i počeo nabacivati stvari, odnosno sve materijalno, Kreator je pozvao u egzistenciju sedam anđela, sedam misterija, kojima je na čelu Malek Taus – Paun, sunce vjere, iluminacija samog Kreatora. Ljudi su dobri i zli, ali ne na sliku Kreatora nego su izraz karaktera samoga Pauna, koji je prilikom iskazivanja svoje tamne strane izgubio milost Kreatora. Pokajničke suze Palog anđela ugasile su vatru njegove paklene tamnice. Paun se vratio na tron ovoga svijeta. Na nesreću Jezida, drugo ime Pauna je Šejtan, što je u Kuranu naziv za Sotonu. Islam progoni Jezide, a islamisti drže da je u odnosu na Jezide sve dopušteno.  Danas je teško pronaći naciju ili religiju koja se prema Jezidima postavila korektno – mislim na one koji su s Jezidima došli u kontakt. Slično Jezidima, njima susjedni Jarsani vjeruju da se Univerzum dijeli na unutarnji (batini) i vanjski (zahiri). Imaju svoje zasebne zakone. Ljudi pripadaju samo vanjskom svijetu, a njihove živote vode pravila unutarnjeg svijeta. Kao i kod Jezida, božanska esencija pojavljuje se u vanjskom svijetu kao transmigracija duha. I Jarsani i Jezidi vjeruju u reinkarnaciju nakon smrti. Kod Jezida sedam svetih bića periodično reinkarniraju u ljudskom obličju – koasasa. Kod Jezida i Jarsana možemo prepoznati utjecaje susjednih religija. Religija Jezida sadrži neke odrednice sufizma. U jezidskoj “Knjizi iluminacije” nalazimo da je Paun bio prisutan kada je Noin potomak Nimrod (Nimrud) gurnuo Abrahama u vatru. Svijet je biser, a Jezidi su dragulj civilizacije. Isto tako, doktrinarni sukobi, hereze, indulgencija, simonija i raskoli, sve to čini veličanstvenu povijest kristjanstva i Crkve.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno