Connect with us

Kultura i vjera

Aleksandar Radoev Ivanov: HPC kao nacionalna u Hrvatskoj moli za hrvatski narod

Objavljeno

- datum

 ARHIEPISKOP HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ALEKSANDAR   Potrebno je razjasniti neke skrivene činjenice o pravoslavlju u Hrvatskoj. Tim smo povodom zamolili Arhiepiskopa Aleksandra Radoev Ivanova, svećenika pravoslovne crkve rođenog i rukopoloženog u Bugarskoj.

Magistrirao je teologiju na Teološkom fakultetu sofijskog sveučilišta Sv. Kl. Ohridski. Kroz više od trideset godina službe u crkvi, bio je Mitropolitski đakon, župnik, protojerej, protoprezviter i egzarh. Arhiepiskop Aleksandar je Hrvatsku pravoslavnu crkvu obnovio 3. listopada 2013, a Tomos tj. ukaz o dodjeljivanju autokefalnosti Hrvatske pravoslavne crkve je 1. prosinca 2013. godine dobio od patrijarha Europske pravoslavne crkve Nicolasa.

Tako HPC postaje autokefalna i priznaje vrhovništvo patrijarha Nicolasa. To vrhovništvo je međutim samo simbolično i sastoji se u tome da arhiepiskop HPC-a treba patrijarha spominjati na liturgijskim molitvama. Godinu dana kasnije 13. prosinca 2014. Hrvatska pravoslavna crkva bila je registrirana i kod institucija Europske unije pod nazivom Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva s identifikacijskim brojem 461157715249-43 HPC u registru EU.

LUKAVO I SMIŠLJENO SKRIVENA PROŠLOST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite postanak Hrvatske pravoslavne crkve? Od kada, kako i zašto povijesna utemeljenost pravoslavlja u Hrvatskoj?

Hrvatska pravoslavna crkva u nekom je obliku uvijek postojala (kroz eparhije i mitropolije na teritoriju Trojedne kraljevine, podređene izravno carigradskom patrijarhu), samo to nekako ljudi ne znaju, ne percipiraju pa čak i odbijaju prihvatiti. Ali, stvari se ipak mijenjaju. Njezina prošlost je lukavo i smišljeno sakrivena. Crkva stvorena u 1920. (1922.) u stvari ima naziv: Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevine Srba, HRVATA i Slovenaca. Ova crkva koliko je srpska, toliko je i hrvatska i slovenska.

Zašto je po Vama Hrvatskoj potrebna HPC kao nacionalna crkva?

Jednostavno je. Svaka država koja ima državljane pravoslavce treba imati i nacionalnu pravoslavnu crkvu. Teško bi zvučalo kad bih rekao „državnu crkvu“, jer u hrvatskoj još zapravo nije bilo takve prakse, kakve ima u nekim pravoslavnim državama i protestantskim monarhijama. To bi možda bilo dobro, kad za to sazrije vrijeme. Hoće li crkvu država sama osnovati ili dopustiti nekoj drugoj crkvi da ju osnuje, svejedno je.

Bitno je da na svom teritoriju nadležnosti, pravoslavna crkva ima vlastiti statut/ustav i nezavisnu hijerarhiju. Znači, da ne bude ničiji „izdvojeni pogon“. Crkva je nezavisna, autokefalna, isto koliko je nezavisna i njena država. Teoretski, nestankom država nestaju i crkve, a osnivanjem država, osnivaju se i crkve. Koliko bi trebalo biti minimalno vjernika za osnivanje crkve, nije određeno. Primjerice 17 tisuća u Hrvatskoj je sasvim ozbiljan broj. Citiram: “Zapravo, od priznanja Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu.” (akad. Josip Pečarić).

Jesu li pravoslavne crkve vezane uz naslov države ili nacije. Možete li objasniti povijesna utemeljenja…

Smatram da je najjednostavnije rješenje za hrvatsku državu, državljanstvo = nacija. Kod složenih država, može biti i ima drugačijih rješenja, kao npr. Velika Britanija. U Republici Hrvatskoj svi su Hrvati (po državljanstvu), kao što je napomenula Predsjednica RH gđa Kolinda Grabar-Kitarović na početku svog mandata. Trebamo znati da pravoslavne crkve ne smiju biti etničke nego teritorijalne, odnosno trebaju obuhvaćati sve pravoslavne vjernike jedne države, neovisno o njihovom etničkom podrijetlu. U suprotnom, ulaze u etnofiletičku herezu. Etničke, jezične i kulturne posebnosti vjerničkog puka mogu uvažavati.

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.
Na početku 18 st. [Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, с. 470)] na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea “(do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766.), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv TURSKA pravoslavna crkva.

Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija. U tom razdoblju dok ne postoje bugarska i srpska crkva neprekidno su postojale tri pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj. Ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), po svojoj suštini je HRVATSKA pravoslavna crkva.

Molim Vas predstavite ukratko sadašnju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, uređenje, broj članova i pravni status!

Moramo ponoviti nekoliko zanimljivih činjenica. Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena. Sve vjerske zajednice (bez islamske), upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca. Na popisu stanovništva nema Hrvata budista, ali u Evidenciji je upisana budistička vjerska zajednica. Znači, čak ni njen osnivač nije budist. Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice. Napominjemo da u istom popisu samo je 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH.

Sjednica dijela episkopa Europske pravoslavne crkve održana je 30. i 31. siječnja 2016. u Briselu, uoči pripreme svjetskog sastanka Svetog sinoda EPC u srpnju 2016. Pod predsjedateljstvom Njegove svetosti patriarha Nikolasa, održana je u rezidenciji Arhiepiskopa Beneluksa, Jean de Marie. Na Sinodu surađivali su još: Mitropolit Daniel (Italija-Torino), Mitropolit Sergej (Rusija-Moskva), Mitropolit Damian (Rusija-Arzamas), Mitropolit Antim (Rumunjska), Arhiepiskop Atanasios (Francuska-Sans), Arhiepiskop Claude-Philipe de Tanna (Francuska-Nica), Arhiepiskop Aleksandar (Hrvatska-Zagreb), Episkop Teodoro (Italija-Luca), Episkop Natanail (Austrija-Wien), Episkop Jean-Baptiste (Francuzka-Nica), Episkop Francois (Francuzka-Pariz), Episkop Spiridon (Rumunjska), svećenici: Paolo(Italija-Torino), Patrick (Francuzka-Dordone), Jean de la Crois (Francuzka-Strasburg) i Jeremie (Francuzka-Pariz).

Rekli ste da je HPC autokefalna. Što to znači? Tko ovlašćuje za autokefalnost?

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala ju Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana zbog HRVATA pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je HRVATSKIM episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva, upisana je u registar transparentnosti Europske unije.

Patriarh Nikolas І., znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država, koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkve, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.

Autokefalna crkva donosi samostalne odluke u okviru kanona. Spominje se ime Patrijarha u liturgiji i ništa više u smislu podložnosti. Na ovaj način hrvatski narod dobio je obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dio kršćanstva u Hrvata.

Arhiepiskop Aleksandar drži panihidu na grobu Patrijarha Germogena i pobijenih svećenika HPC na Miroševcu

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite događaje s HPC u nekadašnjoj NDH? Posebice kako gledate na događanja ukinuća HPC krajem Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945.?

U RH još uvijek postoji ogromna jugoslavensko-komunistička krivotvorba povijesti. Ljudi ne znaju da je HPC već postojala u hrvatskoj povijesti. Tek o zadnjem razdoblju njezinog postojanja u doba NDH, o Germogenovoj HPC nešto više se zna, ali ona je još uvijek izgleda “zlokobno udruženje” (episkop Fotije, 2010.). To je pozicija jugo-komunističkog mislećeg obrazca. Najviše se zna o njezinom uništenju. Vojni sud komande grada Zagreba s predsjednikom, partizanskim kapetanom Vladom Ranogajcem, dana 29. lipnja 1945. osudio je Patrijarha Germogena “…jer je primio položaj ime i naslov (…) patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve (…) da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj (…)”.

Germogen, metropolit Hrvatske pravoslavne crkve, obnovljene 1942. godine, koji je skupa sa cijelim hrvatskim pravoslavnim svećenstvom ubijen u noći 29/30. lipnja 1945.

Samo nekoliko sati kasnije, Germogen je strijeljan, pored njega i sve svećenstvo HPC i mnogo vjernika, također i evangelički biskup, grkokatolički biskup te veliki broj katoličkih svećenika… Glavni muftija u Zagrebu je isto osuđen, ali još prije presude odrezanog jezika obješen je na zagrebačkoj džamiji, koja se nalazi na trgu, koji nosi naziv Trg žrtava fašizma. Možemo reći da su komunisti pobili sve vjersko-hrvatsko „o istom trošku i u jednom postupku“. U tom protuvjerskom ubilačkom paketu nastradala je znači kompletna Germogenova HPC. Svega 10 dana nakon tog događaja, u zagrebačku pravoslavnu crkvu stigao je svećenik SPC-a i njega “začudo” nitko nije dirao.

I dalje su svi svećenici HPC-a i ostali nabrojeni svećenici drugih vjeroispovijedi ostali u javnoj percepciji ratni zločinci, bez obzira na to što nikoga nisu ubili, niti pozivali bilo koga na ubijanja, nego su radili upravo suprotno, pozivali su na mir! Prisjetimo se slavne Tertulijanove uzrečice: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“.

Vrijedi posebno istaknuti, Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve 3. svibnja 2014. na naš prijedlog proglasio je patrijarha Germogena svetcem.

Kad smo precizni povodom naziva HPC moramo napomenuti da prvi dokument, koji sadrži naziv Srpska pravoslavna crkva, je Ustav SPC od 1. kolovoz 1947. Oni, koji smatraju HPC ustaškom crkvom, morali bi tada SPC nazivati komunističkom crkvom.

Kakva je razlika između HPC i ostalih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj?

U kanonskom smislu nema razlika. Mi smo autokefalni i jedini imamo statut, koji vrijedi samo u RH. Na ovaj način mi smo nacionalna pravoslavna crkva u RH. Bugarska, Makedonska i Crnogorska PC imaju ovdje samo dijasporne parohije. SPC ima u RH 5 eparhija, ali ne postoji bilo kakav odvojen organski dio SPC u Hrvatskoj, niti odvojen statut. SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica.

Poznato je da SPC moli za srpski narod, bez obzira na to što su im vjernici hrvatski državljani kojima je većinom materinji jezik hrvatski, što su svećenici hrvatski državljani, što dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna. Vidjeli smo to i na komemoraciji u Jasenovcu. A za koga moli HPC?

HPC kao nacionalna u Hrvatskoj jedina je PC koja moli za hrvatski narod. Na najvećem pravoslavnom dušnom danu 7. studenoga 2015. molili smo za duše zaslužnih pravoslavnih Hrvata – prvi puta u novijoj povijesti.

HPC je javno priopćila svoju potporu kanonizaciji bl. Aloizija Stepinca, u slučaju da je Katoličkoj crkvi potrebno mišljenje bilo koje pravoslavne crkve. HPC je nacionalna PC u Hrvatskoj, a i sam Stepinac je podupirao obnavljanje HPC. Crkveni poglavari moraju u ime Božje uvijek raditi na dobrobit hrvatskog naroda tražeći uvijek ono što bi narod ujedinilo, a ne ono što bi narod razdvojilo.

HPC nije dakle još registrirana, pa vjerojatno nemate ni mjesto za održavanje liturgije? Kako to rješavate i gdje održavate liturgiju?

Glede liturgijskog prostora, istina je da bi bilo puno lakše da je Ministarstvo uprave uredno obavilo svoj posao, kako što su ga obavile neke druge institucije. Kao arhiepiskop HPC zatražili smo i dobili pisane dozvole za dušobrižničku skrb za Hrvate pravoslavce, najprije u Zadarskoj općoj bolnici, a zatim u sveukupno 10 bolnica u Zagrebu. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nama je uskočila u pomoć kao dobri samaritanac te nam je 25. prosinca 2015. dozvolila služenje Božićne liturgije u njihovoj crkvi, ne tražeći ništa za uzvrat. Svetu liturgiju povodom blagdana Blagovijesti održali smo u konferencijskoj dvorani Grahorova 4.

Po Vašem mišljenju zašto hrvatska država toliko dugo odugovlači s registracijom HPC! U čemu je problem?

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, da bi neka zajednica vjernika (udruga) mogla biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica, prije toga mora pet godina postojati u statusu udruge, mora imati 500 članova i statut (čl. 21. st.1.). Postojeće vjerske zajednice (crkve) sa sjedištem u inozemstvu, uz zahtjev moraju priložiti suglasnost svog središnjeg tijela (čl. 21, st. 2.). Na ovaj način je u Evidenciju upisana Crnogorska PC. Mi smo formalno zatražili upis na isti način, ali smo odbijeni, jer ne ispunjavamo uvjete iz čl. 21. st. 1.!? Na ovaj način Ministarstvo uprave traži od postojeće crkve (vjerska zajednica) da postane Udruga (zajednica vjernika). To od nikoga nisu tražili pa stoga nije niti po zakonu, već je izvan zakona. Očekujemo da će nova vlada, odnosno ministrica uprave pogledati na zakonit način naš zahtjev za upis u Evidenciju vjerskih zajednica.

Potpuna registracija potrebna je svakoj crkvi radi lakše komunikacije s institucijama, lakše dostupnosti liturgijskog prostora, zapošljavanja svećenstva, osoblja i sl. Dio registracijskog procesa neke su institucije i ministarstva (Financije i MUP) obavile, a dio još mora obaviti Ministarstvo uprave. Taj dio je najbitniji, pa su tu i otpori najveći. Nakon upisa u Evidenciju, vjerska zajednica može sklopiti s državom ugovor o financiranju. Bez tog minimalnog sigurnog financiranja mi sad postojimo samo uz pomoć dragog Boga i domoljubnih hrvatskih kršćana. Ima i drugačijih načina rješavanja tog pitanja. Postoje već neki presedani – na primjer kod dokazivanja dovoljnog broja vjernika, može se uzeti u obzir popis stanovništva. Crkva također ne mora biti uopće upisana u Evidenciju, nego je moguće bez upisa sklopiti ugovor s Vladom RH. Ta dva presedana mogla bi se primijeniti i za slučaj HPC, jer smatramo da bi HPC trebala biti priznata kao tradicionalna vjerska zajednica u RH (Odluke Hrvatskog sabora – 1884 i 1887 o Grčko-istočnoj crkvi). Ipak je naša crkva upisana i u registru transparentnosti EU.

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre kakvi su Vaši odnosi sa katoličkim poglavarima. Jeli bilo susreta, razgovora i pojašnjenja statusa HPC u Hrvatskoj?

U Zagrebu postoji više mogućnosti da se teolozi i svećenici druže. Poznajemo skoro sve, koji su pri vrhu katoličke crkve. Sa svim pripadnicima klera katoličke crkve imamo odličan odnos. No, vjerujemo da će komunikacija biti jednostavnija po obavljenom upisu u registar.

I za kraj poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo Vašu poruku hrvatskim vjernicima pravoslavne vjeroispovijedi

Očekujemo da će u budućnosti većina pravoslavnih vjernika u RH biti upravo vjernici HPC. Kao prava crkva rado primamo sve kršćane koji se žele pridružiti našim molitvama, jer rečeno je “Gdje ste vi dvoje ili troje u mom imenu i Ja sam uz vas”. Tko želi moliti za svoju obitelj, hrvatski narod i samog sebe, slobodno neka nam se pridruži.

Tako mi molimo o Hrvatskom narodu: “Blagodanstveno i mirno življenje, zdravlje i spasenje, i u svjemu dobar uspjeh, podaj Gospode, pobožnom hrvatskom narodu i udjeli njemu u mnoga ljeta!”

Damir Borovčak/HKV
Fotografije: Damir Borovčak i arhiva HPC

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

17. studenoga sveta Elizabeta Ugarska – slijedila je put svog Gospodina od princeze do siromaštva i prezrenosti

Objavljeno

- datum

Današnja slavljenica, sveta Elizabeta Ugarska, slijedila je put svog Gospodina od princeze i kraljeve kćeri do siromašne i prezrene žene koja služi Boga i ljude, sve do same smrti.

Sveta Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan – piše Petar Horvatić u narod.hr.

Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.«

Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.

Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227 g. Ludovik je pošao u križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.

Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo.

 
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: “Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.

Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula”.

Napustila je svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev i nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi.

Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije, Grgur Ix. priznao je njezinu svetost, uzdigavši je na čast oltara. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Zaštitnica je franjevaca.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Znate li kako je izgledalo lice Krista u trenutku Uskrsnuća? Znanost još nema odgovor, zašto upravo ovako…

Objavljeno

- datum

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu

Fr. M. Piotrowski, u časopisu Ljubite jedni druge opisuje čudo slike Svetog lica u Manoppellu za koju kaže da je među najvećim trajnim Božanskim znakovima na zemlji.

Naime, i ova je slika baš kao i Torinsko platno, slika Gospe od Guadalupske, bacila znanost na koljena pred Božjim znakom.

Zaključak svih studija bio je: Ne znamo o čemu je riječ, ovo kao da nije naslikano na Zemlji, ljudskom rukom.

Iako je velik broj katolika koji nikad nisu čuli za ovu čudesnu sliku, Padre Pio, veliki mističar i svetac, za čudo Svetog Lica iz Manoppella rekao je da je riječ ‘o najvećem čudu koje imamo na svijetu’.

– Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom – ‘‘acheiropoietos“.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su! Samo je slika Gospe Guadalupske je usporediva s ovim dvama platnima.

Sve ukazuje na činjenicu da je sa rupcem koje se nalazi u Manoppellu pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban “svjedok” uskrsnuća, tim više što ono nosi “snimku” Isusova lica uhvaćenu u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Pravi Bog, koji je iz ljubavi prema nama postao pravi čovjek, tako da u svojoj muci, smrti i uskrsnuću mogao otvoriti za nas put prema nebu, ostavio nam dvije izvanredne slike: jednu otisnut na pokrovu u Torinu, a druga na rupcu iz Manoppella.

Oni predstavljaju zapis o najvažnijem trenutku u ljudskoj povijesti – o onom trenutku koji je vidio konačni poraz sotone, grijeha i smrti. Postavši pravi čovjek, Božji Sin je mogao uzeti na sebe grijehe i patnje svih ljudi koji su živjeli ili će ikada živjeti. (On to može jer u Bogu nema vremena, samo  vječno: “Sada”), “Naše je boli na se uzeo…” (Iz 53, 4). Budući da je bez grijeha, On je u svojoj muci i smrti na križu uzeo na se učinke grijeha i patnje svih ljudi. Dok doživljava najveću napuštenost i patnju u trenutku smrti, on prikazuje sve nas svom Ocu nebeskom. Na taj način On je pobijedio grijeh i smrt te je dobio od Oca dar uskrslog života.

Slika Svetog Lica na rupcu u Manoppellu i otisak tijela na platnu u Torinu nastaju kao rezultat Božje intervencije u trenutku uskrsnuća. U njima imamo čudesno svjedočanstvo onog trenutka kad je Isusovo čovještvo bilo proslavljeno.

Na Torinskom platnu imamo snimak njegova mrtvog tijela na samom početku njegove proslave. Tijelo je već počelo zračiti tu tajanstvenu energiju koja je uzrokovala da se projicira na platno u obliku fotografskog negativa, s tako preciznim detaljima.

Rubac Manoppella, s druge strane, je (pozitiv) otisak Kristovog živog lica. Proces proslavljenja nije potpun, jer je lice još uvijek obilježno modricama i oteklinama. Sjaj Uskrsloga beskrajno nadilazi naše poimanje. Tek u nebu ćemo biti u stanju gledati to lice u najvećem mogućem zadovoljstvu. Lice rupca Manoppella je lice Uskrsavajućeg Krista, u trenutku Njegove prijelaza iz smrti u život, u trenutku obilježavanja transformacije osakaćena tijela  “od kog svatko lice  otklanja… (Iz 53,3).Slika na rupcu u Manoppellu je snimak lica u trenutku prije nego se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,53).

Bog nam je ostavio vidljivu sliku o istinitosti njegova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Po ovom znaku je jasno nam je da je uistinu postao pravi čovjek, koji je preuzeo na sebe sve naše patnje i grijeha, i da je On doista umrijeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti i doveo nas do pune sreće u raju, piše fra M. Piotrowski, SChr.

Sv Faustina Kowalska, Dnevnik, 1784.:

Božansko lice Manoppella je bitan dokaz Isusova uskrsnuća. Ona poziva svakog od nas da se obratimo i da zauzmemo osobni odnos ljubavi s Uskrslim u svakodnevnoj molitvi, a posebno u sakramentima pokore i euharistije. Raspeti Isus doista je ustao od mrtvih i živi ​te u svom milosrđu grli svakog grešnika. On nas moli da redovito primamo sakramente ispovijedi i svete pričesti. “Kako želim spas duša! (…) Želim izliti božanski život u ljudske duše i posvetiti ih, samo ako bi bile spremne prihvatiti moje milosrđe. Najveći griješnici će postići veliku svetost, samo ako se se pouzdaju u moje milosrđe. Najveće dubine moga bića se prelijevaju od milosrđa na sve što sam stvorio. Moje je zadovoljstvo da djelujem u ljudskoj duši, da je ispunim svojom milosrđem i da je opravdam. ” (Sv Faustina, Dnevnik, 1784).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) BRAVO! Poljaci sloganom ŽELIMO BOGA rasturili europsku oligarhiju!

Objavljeno

- datum

 EUROPSKA OLIGARHIJA NA SEDATIVIMA, DOK SIPA MRŽNJU NA ISUSA …   Poljaci su stali na trn vladarima Europe zbog jasne poruke: Isus Krist je naš jedini vladar!

Ljevičarski mediji Europe raspisali su se o desničarenju, ekstremizmu, radikalizmu, konzervatizmu i svim mogućim negativnim zvukovima bjesnila zato što je jedna slobodna zemlja na svoj Dan neovisnosti, na svoj dan slobode izašla na ulice pod sloganom: Želimo Boga!

Sama činjenica da oni žele Boga i da su u stanju okupiti se u broju 60 tisuća za Gospodina, zlatnu oligarhiju Europe dovela je do stanja bunila.

ODJEDNOM DEMOKRATI POSTAŠE OLIGARSI…

Odjednom demokrati postadoše oligarsi. Odjednom tolerantni postanu bijesni te riječima mržnje bacaju zgražanje nad slobodom. Odjednom, oni koji pričaju o slobodi zabranjuju onima koji izabiru. Boga.

Da je svaki izbor Europi poželjan osim izbora – Bog, razotkriva se upravo u ovakvim događajima, kad jedna europska zemlja jasno pokaže Europi da nije zaboravila na sebe, na svoje korijene, tradiciju, temelje društva, na svoje vjerovanje,  kako se to zahtjeva od zemalja članica.

Pravo lice totalitarne Europe koja drhti pred Gospodinom zbog svojih opačina, otkriva se upravo na primjeru Poljske, države koja koristi svaku priliku da oligarsima pokažu da ne žele novi svjetski poredak s globalnim upravljačima na čelu, već da je Isus Krist jedini kralj njihove Zemlje kojem oni odgovaraju.

Poljska je uistinu odana Isusu Kristu i nije riječ o nikakvim opasnim konzervativnim strankama koje Poljsku vode radikalizmu. Već je riječ o čistoj politici pravde po Isusu koja je milosrđe i ljubav prije svega.

Posvećenost malenima, a ne velikima, što Poljaci pokazuju kako kroz vlasti i politiku tako i kroz narod   koji jasno šalje poruku da je  protiv europske oligarhije, banaka i tlačitelja, protiv ideologije smrti i protiv lažne demokracije koja hrani i udiže laž  i ropstvo a zabranjuje slobodu – izbora.

Poljska je ove godine uspjela milijune Poljaka dovesti na granice Poljske te okružiti Poljsku molitvom Gospine krunice kako bi zaštitili zemlju od islamizacije i ostalih dijaboličnih EU projekata kojima je cilj razvodniti vjeru, stupove, i volju poljskog naroda. (U Hrvatskoj im je to uspjelo). Zato se Poljake zbog slavlja Dana Neovisnosti proziva ekstremistima, teroristima i radikalima, jer se namjerava manipulacijom dovesti ljude Europe u stanje da povjeruju da su svi oni koji vjeruju u Boga, zapravo – teroristi.

U stanje straha koje te priječi svjedočiti o svojoj vjeri, na jednak način kako se to priječilo u totalitarnim režimima. Zato je demokracija koju Europa danas plasira kao najveće političko dostignuće povijesti ništa drugo nego čisti sotonizam u kojem vukovi svijeta proždiru jaganjce. Nevine.

Zato se osuđuju i teroristima proglašavaju oni koji brane život. Oni koji provode politiku života, a ne agendu smrti. Oni koji su slobodni od svijeta i slobodni svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista, u milosrđe koje on predstavlja. Zato su ekstremistima prikazani oni koji ljube milosrđem, a uzdižu se vukovi koji same sebe postavljaju za idole čovječanstva.

Poljska je prošle godine pred nevjerojatnih 100 tisuća ljudi ustoličila Isusa Krista za kralja Poljske. Ove godine svijetu su poslali žestoku poruku: Mi želimo Boga, čime su se opet otvoreno suprotstavili sotonizmu Europe i pokazali se kao njezino svijetlo.

Od marša 60 tisuća ljudi pod zastavama Isusa Krista, europska oligarhija opat je zadrhtala, a to je vidljivo po izljevima bijesa u medijima njihovih struktura koji se tresu od njihova svjedočanstva pripadanja – samo Isusu Kristu.

Pogledajte i razmislite zašto Hrvati nisu ovako hrabri već dopuštamo da nas gaze i otimaju vjeru i narod, Boga i našu baštinu?!

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.