Connect with us

Kultura i vjera

Aleksandar Radoev Ivanov: HPC kao nacionalna u Hrvatskoj moli za hrvatski narod

Objavljeno

- datum

 ARHIEPISKOP HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ALEKSANDAR   Potrebno je razjasniti neke skrivene činjenice o pravoslavlju u Hrvatskoj. Tim smo povodom zamolili Arhiepiskopa Aleksandra Radoev Ivanova, svećenika pravoslovne crkve rođenog i rukopoloženog u Bugarskoj.

Magistrirao je teologiju na Teološkom fakultetu sofijskog sveučilišta Sv. Kl. Ohridski. Kroz više od trideset godina službe u crkvi, bio je Mitropolitski đakon, župnik, protojerej, protoprezviter i egzarh. Arhiepiskop Aleksandar je Hrvatsku pravoslavnu crkvu obnovio 3. listopada 2013, a Tomos tj. ukaz o dodjeljivanju autokefalnosti Hrvatske pravoslavne crkve je 1. prosinca 2013. godine dobio od patrijarha Europske pravoslavne crkve Nicolasa.

Tako HPC postaje autokefalna i priznaje vrhovništvo patrijarha Nicolasa. To vrhovništvo je međutim samo simbolično i sastoji se u tome da arhiepiskop HPC-a treba patrijarha spominjati na liturgijskim molitvama. Godinu dana kasnije 13. prosinca 2014. Hrvatska pravoslavna crkva bila je registrirana i kod institucija Europske unije pod nazivom Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva s identifikacijskim brojem 461157715249-43 HPC u registru EU.

LUKAVO I SMIŠLJENO SKRIVENA PROŠLOST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite postanak Hrvatske pravoslavne crkve? Od kada, kako i zašto povijesna utemeljenost pravoslavlja u Hrvatskoj?

Hrvatska pravoslavna crkva u nekom je obliku uvijek postojala (kroz eparhije i mitropolije na teritoriju Trojedne kraljevine, podređene izravno carigradskom patrijarhu), samo to nekako ljudi ne znaju, ne percipiraju pa čak i odbijaju prihvatiti. Ali, stvari se ipak mijenjaju. Njezina prošlost je lukavo i smišljeno sakrivena. Crkva stvorena u 1920. (1922.) u stvari ima naziv: Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevine Srba, HRVATA i Slovenaca. Ova crkva koliko je srpska, toliko je i hrvatska i slovenska.

Zašto je po Vama Hrvatskoj potrebna HPC kao nacionalna crkva?

Jednostavno je. Svaka država koja ima državljane pravoslavce treba imati i nacionalnu pravoslavnu crkvu. Teško bi zvučalo kad bih rekao „državnu crkvu“, jer u hrvatskoj još zapravo nije bilo takve prakse, kakve ima u nekim pravoslavnim državama i protestantskim monarhijama. To bi možda bilo dobro, kad za to sazrije vrijeme. Hoće li crkvu država sama osnovati ili dopustiti nekoj drugoj crkvi da ju osnuje, svejedno je.

Bitno je da na svom teritoriju nadležnosti, pravoslavna crkva ima vlastiti statut/ustav i nezavisnu hijerarhiju. Znači, da ne bude ničiji „izdvojeni pogon“. Crkva je nezavisna, autokefalna, isto koliko je nezavisna i njena država. Teoretski, nestankom država nestaju i crkve, a osnivanjem država, osnivaju se i crkve. Koliko bi trebalo biti minimalno vjernika za osnivanje crkve, nije određeno. Primjerice 17 tisuća u Hrvatskoj je sasvim ozbiljan broj. Citiram: “Zapravo, od priznanja Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu.” (akad. Josip Pečarić).

Jesu li pravoslavne crkve vezane uz naslov države ili nacije. Možete li objasniti povijesna utemeljenja…

Smatram da je najjednostavnije rješenje za hrvatsku državu, državljanstvo = nacija. Kod složenih država, može biti i ima drugačijih rješenja, kao npr. Velika Britanija. U Republici Hrvatskoj svi su Hrvati (po državljanstvu), kao što je napomenula Predsjednica RH gđa Kolinda Grabar-Kitarović na početku svog mandata. Trebamo znati da pravoslavne crkve ne smiju biti etničke nego teritorijalne, odnosno trebaju obuhvaćati sve pravoslavne vjernike jedne države, neovisno o njihovom etničkom podrijetlu. U suprotnom, ulaze u etnofiletičku herezu. Etničke, jezične i kulturne posebnosti vjerničkog puka mogu uvažavati.

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.
Na početku 18 st. [Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, с. 470)] na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea “(do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766.), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv TURSKA pravoslavna crkva.

Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija. U tom razdoblju dok ne postoje bugarska i srpska crkva neprekidno su postojale tri pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj. Ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), po svojoj suštini je HRVATSKA pravoslavna crkva.

Molim Vas predstavite ukratko sadašnju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, uređenje, broj članova i pravni status!

Moramo ponoviti nekoliko zanimljivih činjenica. Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena. Sve vjerske zajednice (bez islamske), upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca. Na popisu stanovništva nema Hrvata budista, ali u Evidenciji je upisana budistička vjerska zajednica. Znači, čak ni njen osnivač nije budist. Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice. Napominjemo da u istom popisu samo je 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH.

Sjednica dijela episkopa Europske pravoslavne crkve održana je 30. i 31. siječnja 2016. u Briselu, uoči pripreme svjetskog sastanka Svetog sinoda EPC u srpnju 2016. Pod predsjedateljstvom Njegove svetosti patriarha Nikolasa, održana je u rezidenciji Arhiepiskopa Beneluksa, Jean de Marie. Na Sinodu surađivali su još: Mitropolit Daniel (Italija-Torino), Mitropolit Sergej (Rusija-Moskva), Mitropolit Damian (Rusija-Arzamas), Mitropolit Antim (Rumunjska), Arhiepiskop Atanasios (Francuska-Sans), Arhiepiskop Claude-Philipe de Tanna (Francuska-Nica), Arhiepiskop Aleksandar (Hrvatska-Zagreb), Episkop Teodoro (Italija-Luca), Episkop Natanail (Austrija-Wien), Episkop Jean-Baptiste (Francuzka-Nica), Episkop Francois (Francuzka-Pariz), Episkop Spiridon (Rumunjska), svećenici: Paolo(Italija-Torino), Patrick (Francuzka-Dordone), Jean de la Crois (Francuzka-Strasburg) i Jeremie (Francuzka-Pariz).

Rekli ste da je HPC autokefalna. Što to znači? Tko ovlašćuje za autokefalnost?

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala ju Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana zbog HRVATA pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je HRVATSKIM episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva, upisana je u registar transparentnosti Europske unije.

Patriarh Nikolas І., znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država, koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkve, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.

Autokefalna crkva donosi samostalne odluke u okviru kanona. Spominje se ime Patrijarha u liturgiji i ništa više u smislu podložnosti. Na ovaj način hrvatski narod dobio je obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dio kršćanstva u Hrvata.

Arhiepiskop Aleksandar drži panihidu na grobu Patrijarha Germogena i pobijenih svećenika HPC na Miroševcu

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite događaje s HPC u nekadašnjoj NDH? Posebice kako gledate na događanja ukinuća HPC krajem Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945.?

U RH još uvijek postoji ogromna jugoslavensko-komunistička krivotvorba povijesti. Ljudi ne znaju da je HPC već postojala u hrvatskoj povijesti. Tek o zadnjem razdoblju njezinog postojanja u doba NDH, o Germogenovoj HPC nešto više se zna, ali ona je još uvijek izgleda “zlokobno udruženje” (episkop Fotije, 2010.). To je pozicija jugo-komunističkog mislećeg obrazca. Najviše se zna o njezinom uništenju. Vojni sud komande grada Zagreba s predsjednikom, partizanskim kapetanom Vladom Ranogajcem, dana 29. lipnja 1945. osudio je Patrijarha Germogena “…jer je primio položaj ime i naslov (…) patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve (…) da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj (…)”.

Germogen, metropolit Hrvatske pravoslavne crkve, obnovljene 1942. godine, koji je skupa sa cijelim hrvatskim pravoslavnim svećenstvom ubijen u noći 29/30. lipnja 1945.

Samo nekoliko sati kasnije, Germogen je strijeljan, pored njega i sve svećenstvo HPC i mnogo vjernika, također i evangelički biskup, grkokatolički biskup te veliki broj katoličkih svećenika… Glavni muftija u Zagrebu je isto osuđen, ali još prije presude odrezanog jezika obješen je na zagrebačkoj džamiji, koja se nalazi na trgu, koji nosi naziv Trg žrtava fašizma. Možemo reći da su komunisti pobili sve vjersko-hrvatsko „o istom trošku i u jednom postupku“. U tom protuvjerskom ubilačkom paketu nastradala je znači kompletna Germogenova HPC. Svega 10 dana nakon tog događaja, u zagrebačku pravoslavnu crkvu stigao je svećenik SPC-a i njega “začudo” nitko nije dirao.

I dalje su svi svećenici HPC-a i ostali nabrojeni svećenici drugih vjeroispovijedi ostali u javnoj percepciji ratni zločinci, bez obzira na to što nikoga nisu ubili, niti pozivali bilo koga na ubijanja, nego su radili upravo suprotno, pozivali su na mir! Prisjetimo se slavne Tertulijanove uzrečice: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“.

Vrijedi posebno istaknuti, Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve 3. svibnja 2014. na naš prijedlog proglasio je patrijarha Germogena svetcem.

Kad smo precizni povodom naziva HPC moramo napomenuti da prvi dokument, koji sadrži naziv Srpska pravoslavna crkva, je Ustav SPC od 1. kolovoz 1947. Oni, koji smatraju HPC ustaškom crkvom, morali bi tada SPC nazivati komunističkom crkvom.

Kakva je razlika između HPC i ostalih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj?

U kanonskom smislu nema razlika. Mi smo autokefalni i jedini imamo statut, koji vrijedi samo u RH. Na ovaj način mi smo nacionalna pravoslavna crkva u RH. Bugarska, Makedonska i Crnogorska PC imaju ovdje samo dijasporne parohije. SPC ima u RH 5 eparhija, ali ne postoji bilo kakav odvojen organski dio SPC u Hrvatskoj, niti odvojen statut. SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica.

Poznato je da SPC moli za srpski narod, bez obzira na to što su im vjernici hrvatski državljani kojima je većinom materinji jezik hrvatski, što su svećenici hrvatski državljani, što dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna. Vidjeli smo to i na komemoraciji u Jasenovcu. A za koga moli HPC?

HPC kao nacionalna u Hrvatskoj jedina je PC koja moli za hrvatski narod. Na najvećem pravoslavnom dušnom danu 7. studenoga 2015. molili smo za duše zaslužnih pravoslavnih Hrvata – prvi puta u novijoj povijesti.

HPC je javno priopćila svoju potporu kanonizaciji bl. Aloizija Stepinca, u slučaju da je Katoličkoj crkvi potrebno mišljenje bilo koje pravoslavne crkve. HPC je nacionalna PC u Hrvatskoj, a i sam Stepinac je podupirao obnavljanje HPC. Crkveni poglavari moraju u ime Božje uvijek raditi na dobrobit hrvatskog naroda tražeći uvijek ono što bi narod ujedinilo, a ne ono što bi narod razdvojilo.

HPC nije dakle još registrirana, pa vjerojatno nemate ni mjesto za održavanje liturgije? Kako to rješavate i gdje održavate liturgiju?

Glede liturgijskog prostora, istina je da bi bilo puno lakše da je Ministarstvo uprave uredno obavilo svoj posao, kako što su ga obavile neke druge institucije. Kao arhiepiskop HPC zatražili smo i dobili pisane dozvole za dušobrižničku skrb za Hrvate pravoslavce, najprije u Zadarskoj općoj bolnici, a zatim u sveukupno 10 bolnica u Zagrebu. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nama je uskočila u pomoć kao dobri samaritanac te nam je 25. prosinca 2015. dozvolila služenje Božićne liturgije u njihovoj crkvi, ne tražeći ništa za uzvrat. Svetu liturgiju povodom blagdana Blagovijesti održali smo u konferencijskoj dvorani Grahorova 4.

Po Vašem mišljenju zašto hrvatska država toliko dugo odugovlači s registracijom HPC! U čemu je problem?

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, da bi neka zajednica vjernika (udruga) mogla biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica, prije toga mora pet godina postojati u statusu udruge, mora imati 500 članova i statut (čl. 21. st.1.). Postojeće vjerske zajednice (crkve) sa sjedištem u inozemstvu, uz zahtjev moraju priložiti suglasnost svog središnjeg tijela (čl. 21, st. 2.). Na ovaj način je u Evidenciju upisana Crnogorska PC. Mi smo formalno zatražili upis na isti način, ali smo odbijeni, jer ne ispunjavamo uvjete iz čl. 21. st. 1.!? Na ovaj način Ministarstvo uprave traži od postojeće crkve (vjerska zajednica) da postane Udruga (zajednica vjernika). To od nikoga nisu tražili pa stoga nije niti po zakonu, već je izvan zakona. Očekujemo da će nova vlada, odnosno ministrica uprave pogledati na zakonit način naš zahtjev za upis u Evidenciju vjerskih zajednica.

Potpuna registracija potrebna je svakoj crkvi radi lakše komunikacije s institucijama, lakše dostupnosti liturgijskog prostora, zapošljavanja svećenstva, osoblja i sl. Dio registracijskog procesa neke su institucije i ministarstva (Financije i MUP) obavile, a dio još mora obaviti Ministarstvo uprave. Taj dio je najbitniji, pa su tu i otpori najveći. Nakon upisa u Evidenciju, vjerska zajednica može sklopiti s državom ugovor o financiranju. Bez tog minimalnog sigurnog financiranja mi sad postojimo samo uz pomoć dragog Boga i domoljubnih hrvatskih kršćana. Ima i drugačijih načina rješavanja tog pitanja. Postoje već neki presedani – na primjer kod dokazivanja dovoljnog broja vjernika, može se uzeti u obzir popis stanovništva. Crkva također ne mora biti uopće upisana u Evidenciju, nego je moguće bez upisa sklopiti ugovor s Vladom RH. Ta dva presedana mogla bi se primijeniti i za slučaj HPC, jer smatramo da bi HPC trebala biti priznata kao tradicionalna vjerska zajednica u RH (Odluke Hrvatskog sabora – 1884 i 1887 o Grčko-istočnoj crkvi). Ipak je naša crkva upisana i u registru transparentnosti EU.

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre kakvi su Vaši odnosi sa katoličkim poglavarima. Jeli bilo susreta, razgovora i pojašnjenja statusa HPC u Hrvatskoj?

U Zagrebu postoji više mogućnosti da se teolozi i svećenici druže. Poznajemo skoro sve, koji su pri vrhu katoličke crkve. Sa svim pripadnicima klera katoličke crkve imamo odličan odnos. No, vjerujemo da će komunikacija biti jednostavnija po obavljenom upisu u registar.

I za kraj poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo Vašu poruku hrvatskim vjernicima pravoslavne vjeroispovijedi

Očekujemo da će u budućnosti većina pravoslavnih vjernika u RH biti upravo vjernici HPC. Kao prava crkva rado primamo sve kršćane koji se žele pridružiti našim molitvama, jer rečeno je “Gdje ste vi dvoje ili troje u mom imenu i Ja sam uz vas”. Tko želi moliti za svoju obitelj, hrvatski narod i samog sebe, slobodno neka nam se pridruži.

Tako mi molimo o Hrvatskom narodu: “Blagodanstveno i mirno življenje, zdravlje i spasenje, i u svjemu dobar uspjeh, podaj Gospode, pobožnom hrvatskom narodu i udjeli njemu u mnoga ljeta!”

Damir Borovčak/HKV
Fotografije: Damir Borovčak i arhiva HPC

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Anđeli čuvari su s nama i čuvaju nas – Oni su Božji dar čovjeku

Objavljeno

- datum

»Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka« – piše o njima sv. Ivan Damašćanin. »Svjetlo bez početka« sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svjetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: »Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog« (Mt 18,10).

Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: »Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim« (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar Anđela Čuvara.

Nekoliko iskrica francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta

Za francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta nitko se neće tako lako usuditi tvrditi da je bio skučen i ograničen duh. Bio je baš protivno: čovjek širokih vidika, snažan govornik, koji se odlikovao izvanrednim poznavanjem Svetoga pisma, djela svetih Otaca, a resila ga je kraj svega blistava stila i načina izražavanja i velika trijeznost i odmjerenost u mišljenjima i sudovima.

On je u govoru na blagdan Svetih anđela čuvara polazeći od svetopisamskog teksta: »Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom čovječjim« (Iv 1,51) – izrekao o svetim anđelima i ove divne misli:

»Onaj koji anđele čini sretnima, daje sreću i ljudima: mi i jedni i drugi pijemo na istome izvoru života, koji nije drugo nego vječna Istina, i svi mi možemo zajedno pjevati u divnom koncertu ovaj stih Psalmista: Sve je moje dobro, da budem sjedinjen s mojim Bogom (usp. Ps 72,28) i da u njemu postavim svoje počivalište.

Na tom je temelju veoma ugodno uspostaviti društvo čovjeka i anđela: jer postoji nepromjenljiv zakon da se duhovi koji se sjedinjuju s Bogom u isto vrijeme nalaze svi ujedinjeni zajedno. Oni koji crpe iz potoka sudjeluju u suprotnim brigama i dijele njihove sklonosti. No oni koji idu na sam izvor, na počelo svih bića, tj. na vrhovno dobro, nalazeći se svi u tom jedinstvu i sabirući se u tom središtu, primaju ondje jedan duh mira i jednu svetu ljubav jedni prema drugima; i to biva tako da je sva njihova radost u tome što su vječno udruženi u posjedovanju njihova zajedničkoga dobra: a što čini, kako kaže sv. Augustin, da svi zajedno sačinjavaju jedno te isto kraljevstvo i jedan te isti Božji grad. Iz toga je lako zaključiti da, budući da su ljudi, ne manje od anđela, stvoreni za uživanje Boga, ne sačinjavaju jedni i drugi nego jedan jedini narod i jedno jedino Kraljevstvo, hoću reći po ljubavi, koja je zakon nebeskih duhova i zakon smrtnih ljudi; i koja šireći se iz neba na zemlju čini jednu te istu družbu stanovnika jednoga i drugoga.

“Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku…”

Zaista, kažem vam, čitamo u Evanđelju, vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze (Iv 1,51). Koji je to prizor što nam ga tu Spasitelj predočuje? Odakle dolazi da su nebesa otvorena? I što žele reći ti anđeli koji uzlaze i silaze tako laganim letom sa zemlje na nebo, s neba na zemlju? Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku njihovih buntovničkih sudrugova? Zemlja više nije neprijateljica neba; nebo više nije protivno zemlji: prijelaz je od jednoga k drugome prekriven blaženim duhovima, kojih ljubav po službi podržava savršenu vezu između ovoga mjesta hodočašća i naše nebeske domovine.

Sv. Bernard: Oni su, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da Ga umirimo

I poradi toga razloga vidite ih uzlaziti i silaziti. Oni silaze od Boga k ljudima, oni uzlaze od ljudi k Bogu, jer ih sveti savez što ga obnoviše s nama zadužuje dvostrukim poslanstvom. Oni su Božji poklisari kod ljudi, oni su ljudski poslanici kod Boga. Kojeg li čuda! – kaže nam sv. Bernard: oni nisu samo Božji anđeli, nego i ljudski anđeli. Anđeli, tj. poslani: oni su, dakle, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da ga umirimo. Oni dolaze k nama, obremenjeni njegovim darovima; oni se vraćaju obremenjeni našim željama; silaze da nas vode, uzlaze da Bogu odnesu naše želje i dobra djela. To je zadatak i služba tih blaženih čuvara, to je što čini da uzlaze i silaze.«

Bossuet je bio svojevrstan pjesnik u prozi koji je svoje duboke misli znao zaodijevati u lijep stil. Možemo uživati i u jednom i u drugom: u sadržaju i u lijepoj formi u koju je oblikovan. Korisnije će biti ako budemo više pažnje posvetili sadržaju, nastojeći u nj što više proniknuti i na svoj ga konkretan život primijeniti. U ovom slučaju na temelju tih misli pojačati svoju vezu s anđelima, osobito sa svojim anđelom čuvarom. Da to isto u što većoj mjeri postignemo, navedimo još nešto, nešto iz života jednoga velikog čovjeka. To je iz djetinjstva pape Pija IX., Božjega sluge i kandidata oltara.

Čudesan primjer anđeoskog spašavanja djeteta, kojeg je doživio papa Pio IX

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže »da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje«.

Da naše poznavanje anđela bude još dublje, utemeljenije i životnije, navedimo još nekoliko misli jednoga od najvećih teologa današnjice, Hansa Ursa von Balthasara, jednoga od suvremenih proroka i učitelja koji se ne ustručava glasno i zauzeto naglašavati duhovne i teološke vrijednosti što ih neki razvodnjavaju ili dovode u pitanje.

U svom djelu Slava i križ Urs von Balthasar piše: »Anđeli koji su u Starom savezu igrali posredničku ulogu te koji su prema shvaćanju kasnoga židovstva i Pavla prenijeli Savez Sinaja, u Novom savezu ne mogu negoli gubiti teren u kojem ne sačinjavaju drugo do oružane pratnje Sina čovječjega na zemlji. Više nema nikakve posredničke potrebe jer Sin ima sa sobom svog Oca i jer on sam, u Očevu krilu, radi prema onome što vidi, čuje, dotiče kod svoga Oca. Pa ipak, anđeli ne mogu biti odsutni jer sačinjavaju dio nebeske slave Sina čovječjega, a nadasve jer očituju društveni značaj nebeskoga kraljevstva u kojem svemir mora biti promijenjen. To nije Kraljevstvo do onoga što će ga Sin osnovati i koje se utjelovljuje u njegovoj sveobuhvatnosti…«

U to će kraljevstvo biti dovedeni svi oni koji su bili otkupljeni ovdje na zemlji te koji će uskrsnuti nakon Krista uskrsloga. A u njemu imaju i anđeli svoje mjesto, kako to lijepo uči Poslanica Hebrejima: »Pristupili ste k Sionskoj gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu, sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, k Isusu, posredniku Novoga saveza, i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove« (12,22–24).

Hans Urs von Balthasar dalje piše: »Prema Luki, anđeli se ukazuju iznad jaslica kao bljesak Gospodinova silaska i poslije uzašašća kao sjaj njegova uzlaska. Kod praznog su groba pak sjaj njegova uskrsnuća. Nakon napastovanja i pobjede nad demonskim silama prilaze da služe Isusu i posvjedoče njegovu pobjedu…«

Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba »sa svojim anđelima« (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

Josip Antolović SJ

 

Molitva svetom anđelu čuvaru

Anđele čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani
da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem
sretno da u nebo dođem,
da se ondje s Tobom mogu
vijekom klanjat dragom Bogu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

75 godina adoracije u kapeli Corpus Domini

Objavljeno

- datum

Na prvi petak, 5. listopada 2018. godine obilježava se 75. obljetnica od početka adoracije Presvetom otajstvu u kapeli Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci.

Jubileju prethodi trodnevnica: 2. 3., i 4. listopada koju predvodi o. Nikola Stanković, isusovac. Na sam prvi petak 5. listopada svetu misu predvodite će u 17 sati  mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački – javlja tiskovni ured Nadbiskupije zagrebačke.

Vrijedno je spomena da je prije 20 godina postavljen ispred kapele euharistijski križ, koji je blagoslovio mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blaženi Alojzije Stepinac započeo je sveudiljno klanjanje na prvi petak, 1. listopada 1943. u danima opće kušnje i nevolje Drugog svjetskog rata “kad nas ništa drugo ne može spasiti osim molitve”. S radošću je najavio dan početka u okružnici “O vječnom klanjanju presvetom Otajstvu” 16. kolovoza 1943.: “Mi smo veseli da će se u našoj dijecezi, i to upravo u Zagrebu, gdje je i najveća potreba, u kapeli Corpus Domini, davati bez prestanka čast Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu…”.

U kapeli Corpus Domini na Trešnjevci u Zagrebu

Tu je radost on i živio dolazeći vrlo često u ovu kapelu sve do svog uhićenja 1945. godine. U istoj okružnici je zaželio: “Neka euharistijski Spasitelj iz ovog mjesta, iz ove kapele, izlije obilje svoga svetog blagoslova na naš grad Zagreb, čitavu našu nadbiskupiju i čitav naš hrvatski narod.”

Graditelji kapele Corpus Domini bilo je Društvo sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu i pomoć siromašnim crkvama, koje je sagradilo i kuću pod nazivom Dom Božje Providnosti.

Društvo su vodili laici, ugledne žene grada Zagreba, a savjetnik je bio biskup Josip Lach. Poslije 1947. to djelo su nastavile u svom samostanu sestre Pohođenja Marijina.

D.Borovčak/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)

Objavljeno

- datum

Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu – donosi blog Christus Rex.

U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama“ (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju ‘osporavanje’“. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova redovnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je sistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

Premjestio je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih skolastikata, naređujući im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti modernističkim idejama“. On ih je poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.

,,Moramo izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema Crkvi i Papi i sve što umanjuje povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“
(Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography, Angelus Press, str. 345)

Nadbiskup Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima, posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje nam znanje o stvarnome“. U teologiji je inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“. U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.

Što se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv. liturgičara“, čuvanje jezika Crkve, nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.

Reformacija se pretvara u tornado

Krajem godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u nekim kućamaspiritanaca. Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:

,,Propast autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira, odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i televiziji. (…) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke filozofije i teologije.“

Na žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji podređeni!“ Ovaj stav otkriva nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja. (mons. Tissier, str. 348.).

U koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.

Nastavlja se…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno