Connect with us

Kultura i vjera

Aleksandar Radoev Ivanov: HPC kao nacionalna u Hrvatskoj moli za hrvatski narod

Objavljeno

- datum

 ARHIEPISKOP HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ALEKSANDAR   Potrebno je razjasniti neke skrivene činjenice o pravoslavlju u Hrvatskoj. Tim smo povodom zamolili Arhiepiskopa Aleksandra Radoev Ivanova, svećenika pravoslovne crkve rođenog i rukopoloženog u Bugarskoj.

Magistrirao je teologiju na Teološkom fakultetu sofijskog sveučilišta Sv. Kl. Ohridski. Kroz više od trideset godina službe u crkvi, bio je Mitropolitski đakon, župnik, protojerej, protoprezviter i egzarh. Arhiepiskop Aleksandar je Hrvatsku pravoslavnu crkvu obnovio 3. listopada 2013, a Tomos tj. ukaz o dodjeljivanju autokefalnosti Hrvatske pravoslavne crkve je 1. prosinca 2013. godine dobio od patrijarha Europske pravoslavne crkve Nicolasa.

Tako HPC postaje autokefalna i priznaje vrhovništvo patrijarha Nicolasa. To vrhovništvo je međutim samo simbolično i sastoji se u tome da arhiepiskop HPC-a treba patrijarha spominjati na liturgijskim molitvama. Godinu dana kasnije 13. prosinca 2014. Hrvatska pravoslavna crkva bila je registrirana i kod institucija Europske unije pod nazivom Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva s identifikacijskim brojem 461157715249-43 HPC u registru EU.

LUKAVO I SMIŠLJENO SKRIVENA PROŠLOST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite postanak Hrvatske pravoslavne crkve? Od kada, kako i zašto povijesna utemeljenost pravoslavlja u Hrvatskoj?

Hrvatska pravoslavna crkva u nekom je obliku uvijek postojala (kroz eparhije i mitropolije na teritoriju Trojedne kraljevine, podređene izravno carigradskom patrijarhu), samo to nekako ljudi ne znaju, ne percipiraju pa čak i odbijaju prihvatiti. Ali, stvari se ipak mijenjaju. Njezina prošlost je lukavo i smišljeno sakrivena. Crkva stvorena u 1920. (1922.) u stvari ima naziv: Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevine Srba, HRVATA i Slovenaca. Ova crkva koliko je srpska, toliko je i hrvatska i slovenska.

Zašto je po Vama Hrvatskoj potrebna HPC kao nacionalna crkva?

Jednostavno je. Svaka država koja ima državljane pravoslavce treba imati i nacionalnu pravoslavnu crkvu. Teško bi zvučalo kad bih rekao „državnu crkvu“, jer u hrvatskoj još zapravo nije bilo takve prakse, kakve ima u nekim pravoslavnim državama i protestantskim monarhijama. To bi možda bilo dobro, kad za to sazrije vrijeme. Hoće li crkvu država sama osnovati ili dopustiti nekoj drugoj crkvi da ju osnuje, svejedno je.

Bitno je da na svom teritoriju nadležnosti, pravoslavna crkva ima vlastiti statut/ustav i nezavisnu hijerarhiju. Znači, da ne bude ničiji „izdvojeni pogon“. Crkva je nezavisna, autokefalna, isto koliko je nezavisna i njena država. Teoretski, nestankom država nestaju i crkve, a osnivanjem država, osnivaju se i crkve. Koliko bi trebalo biti minimalno vjernika za osnivanje crkve, nije određeno. Primjerice 17 tisuća u Hrvatskoj je sasvim ozbiljan broj. Citiram: “Zapravo, od priznanja Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu.” (akad. Josip Pečarić).

Jesu li pravoslavne crkve vezane uz naslov države ili nacije. Možete li objasniti povijesna utemeljenja…

Smatram da je najjednostavnije rješenje za hrvatsku državu, državljanstvo = nacija. Kod složenih država, može biti i ima drugačijih rješenja, kao npr. Velika Britanija. U Republici Hrvatskoj svi su Hrvati (po državljanstvu), kao što je napomenula Predsjednica RH gđa Kolinda Grabar-Kitarović na početku svog mandata. Trebamo znati da pravoslavne crkve ne smiju biti etničke nego teritorijalne, odnosno trebaju obuhvaćati sve pravoslavne vjernike jedne države, neovisno o njihovom etničkom podrijetlu. U suprotnom, ulaze u etnofiletičku herezu. Etničke, jezične i kulturne posebnosti vjerničkog puka mogu uvažavati.

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.
Na početku 18 st. [Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, с. 470)] na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea “(do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766.), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv TURSKA pravoslavna crkva.

Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija. U tom razdoblju dok ne postoje bugarska i srpska crkva neprekidno su postojale tri pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj. Ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), po svojoj suštini je HRVATSKA pravoslavna crkva.

Molim Vas predstavite ukratko sadašnju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, uređenje, broj članova i pravni status!

Moramo ponoviti nekoliko zanimljivih činjenica. Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena. Sve vjerske zajednice (bez islamske), upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca. Na popisu stanovništva nema Hrvata budista, ali u Evidenciji je upisana budistička vjerska zajednica. Znači, čak ni njen osnivač nije budist. Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice. Napominjemo da u istom popisu samo je 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH.

Sjednica dijela episkopa Europske pravoslavne crkve održana je 30. i 31. siječnja 2016. u Briselu, uoči pripreme svjetskog sastanka Svetog sinoda EPC u srpnju 2016. Pod predsjedateljstvom Njegove svetosti patriarha Nikolasa, održana je u rezidenciji Arhiepiskopa Beneluksa, Jean de Marie. Na Sinodu surađivali su još: Mitropolit Daniel (Italija-Torino), Mitropolit Sergej (Rusija-Moskva), Mitropolit Damian (Rusija-Arzamas), Mitropolit Antim (Rumunjska), Arhiepiskop Atanasios (Francuska-Sans), Arhiepiskop Claude-Philipe de Tanna (Francuska-Nica), Arhiepiskop Aleksandar (Hrvatska-Zagreb), Episkop Teodoro (Italija-Luca), Episkop Natanail (Austrija-Wien), Episkop Jean-Baptiste (Francuzka-Nica), Episkop Francois (Francuzka-Pariz), Episkop Spiridon (Rumunjska), svećenici: Paolo(Italija-Torino), Patrick (Francuzka-Dordone), Jean de la Crois (Francuzka-Strasburg) i Jeremie (Francuzka-Pariz).

Rekli ste da je HPC autokefalna. Što to znači? Tko ovlašćuje za autokefalnost?

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala ju Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana zbog HRVATA pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je HRVATSKIM episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva, upisana je u registar transparentnosti Europske unije.

Patriarh Nikolas І., znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država, koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkve, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.

Autokefalna crkva donosi samostalne odluke u okviru kanona. Spominje se ime Patrijarha u liturgiji i ništa više u smislu podložnosti. Na ovaj način hrvatski narod dobio je obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dio kršćanstva u Hrvata.

Arhiepiskop Aleksandar drži panihidu na grobu Patrijarha Germogena i pobijenih svećenika HPC na Miroševcu

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite događaje s HPC u nekadašnjoj NDH? Posebice kako gledate na događanja ukinuća HPC krajem Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945.?

U RH još uvijek postoji ogromna jugoslavensko-komunistička krivotvorba povijesti. Ljudi ne znaju da je HPC već postojala u hrvatskoj povijesti. Tek o zadnjem razdoblju njezinog postojanja u doba NDH, o Germogenovoj HPC nešto više se zna, ali ona je još uvijek izgleda “zlokobno udruženje” (episkop Fotije, 2010.). To je pozicija jugo-komunističkog mislećeg obrazca. Najviše se zna o njezinom uništenju. Vojni sud komande grada Zagreba s predsjednikom, partizanskim kapetanom Vladom Ranogajcem, dana 29. lipnja 1945. osudio je Patrijarha Germogena “…jer je primio položaj ime i naslov (…) patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve (…) da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj (…)”.

Germogen, metropolit Hrvatske pravoslavne crkve, obnovljene 1942. godine, koji je skupa sa cijelim hrvatskim pravoslavnim svećenstvom ubijen u noći 29/30. lipnja 1945.

Samo nekoliko sati kasnije, Germogen je strijeljan, pored njega i sve svećenstvo HPC i mnogo vjernika, također i evangelički biskup, grkokatolički biskup te veliki broj katoličkih svećenika… Glavni muftija u Zagrebu je isto osuđen, ali još prije presude odrezanog jezika obješen je na zagrebačkoj džamiji, koja se nalazi na trgu, koji nosi naziv Trg žrtava fašizma. Možemo reći da su komunisti pobili sve vjersko-hrvatsko „o istom trošku i u jednom postupku“. U tom protuvjerskom ubilačkom paketu nastradala je znači kompletna Germogenova HPC. Svega 10 dana nakon tog događaja, u zagrebačku pravoslavnu crkvu stigao je svećenik SPC-a i njega “začudo” nitko nije dirao.

I dalje su svi svećenici HPC-a i ostali nabrojeni svećenici drugih vjeroispovijedi ostali u javnoj percepciji ratni zločinci, bez obzira na to što nikoga nisu ubili, niti pozivali bilo koga na ubijanja, nego su radili upravo suprotno, pozivali su na mir! Prisjetimo se slavne Tertulijanove uzrečice: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“.

Vrijedi posebno istaknuti, Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve 3. svibnja 2014. na naš prijedlog proglasio je patrijarha Germogena svetcem.

Kad smo precizni povodom naziva HPC moramo napomenuti da prvi dokument, koji sadrži naziv Srpska pravoslavna crkva, je Ustav SPC od 1. kolovoz 1947. Oni, koji smatraju HPC ustaškom crkvom, morali bi tada SPC nazivati komunističkom crkvom.

Kakva je razlika između HPC i ostalih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj?

U kanonskom smislu nema razlika. Mi smo autokefalni i jedini imamo statut, koji vrijedi samo u RH. Na ovaj način mi smo nacionalna pravoslavna crkva u RH. Bugarska, Makedonska i Crnogorska PC imaju ovdje samo dijasporne parohije. SPC ima u RH 5 eparhija, ali ne postoji bilo kakav odvojen organski dio SPC u Hrvatskoj, niti odvojen statut. SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica.

Poznato je da SPC moli za srpski narod, bez obzira na to što su im vjernici hrvatski državljani kojima je većinom materinji jezik hrvatski, što su svećenici hrvatski državljani, što dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna. Vidjeli smo to i na komemoraciji u Jasenovcu. A za koga moli HPC?

HPC kao nacionalna u Hrvatskoj jedina je PC koja moli za hrvatski narod. Na najvećem pravoslavnom dušnom danu 7. studenoga 2015. molili smo za duše zaslužnih pravoslavnih Hrvata – prvi puta u novijoj povijesti.

HPC je javno priopćila svoju potporu kanonizaciji bl. Aloizija Stepinca, u slučaju da je Katoličkoj crkvi potrebno mišljenje bilo koje pravoslavne crkve. HPC je nacionalna PC u Hrvatskoj, a i sam Stepinac je podupirao obnavljanje HPC. Crkveni poglavari moraju u ime Božje uvijek raditi na dobrobit hrvatskog naroda tražeći uvijek ono što bi narod ujedinilo, a ne ono što bi narod razdvojilo.

HPC nije dakle još registrirana, pa vjerojatno nemate ni mjesto za održavanje liturgije? Kako to rješavate i gdje održavate liturgiju?

Glede liturgijskog prostora, istina je da bi bilo puno lakše da je Ministarstvo uprave uredno obavilo svoj posao, kako što su ga obavile neke druge institucije. Kao arhiepiskop HPC zatražili smo i dobili pisane dozvole za dušobrižničku skrb za Hrvate pravoslavce, najprije u Zadarskoj općoj bolnici, a zatim u sveukupno 10 bolnica u Zagrebu. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nama je uskočila u pomoć kao dobri samaritanac te nam je 25. prosinca 2015. dozvolila služenje Božićne liturgije u njihovoj crkvi, ne tražeći ništa za uzvrat. Svetu liturgiju povodom blagdana Blagovijesti održali smo u konferencijskoj dvorani Grahorova 4.

Po Vašem mišljenju zašto hrvatska država toliko dugo odugovlači s registracijom HPC! U čemu je problem?

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, da bi neka zajednica vjernika (udruga) mogla biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica, prije toga mora pet godina postojati u statusu udruge, mora imati 500 članova i statut (čl. 21. st.1.). Postojeće vjerske zajednice (crkve) sa sjedištem u inozemstvu, uz zahtjev moraju priložiti suglasnost svog središnjeg tijela (čl. 21, st. 2.). Na ovaj način je u Evidenciju upisana Crnogorska PC. Mi smo formalno zatražili upis na isti način, ali smo odbijeni, jer ne ispunjavamo uvjete iz čl. 21. st. 1.!? Na ovaj način Ministarstvo uprave traži od postojeće crkve (vjerska zajednica) da postane Udruga (zajednica vjernika). To od nikoga nisu tražili pa stoga nije niti po zakonu, već je izvan zakona. Očekujemo da će nova vlada, odnosno ministrica uprave pogledati na zakonit način naš zahtjev za upis u Evidenciju vjerskih zajednica.

Potpuna registracija potrebna je svakoj crkvi radi lakše komunikacije s institucijama, lakše dostupnosti liturgijskog prostora, zapošljavanja svećenstva, osoblja i sl. Dio registracijskog procesa neke su institucije i ministarstva (Financije i MUP) obavile, a dio još mora obaviti Ministarstvo uprave. Taj dio je najbitniji, pa su tu i otpori najveći. Nakon upisa u Evidenciju, vjerska zajednica može sklopiti s državom ugovor o financiranju. Bez tog minimalnog sigurnog financiranja mi sad postojimo samo uz pomoć dragog Boga i domoljubnih hrvatskih kršćana. Ima i drugačijih načina rješavanja tog pitanja. Postoje već neki presedani – na primjer kod dokazivanja dovoljnog broja vjernika, može se uzeti u obzir popis stanovništva. Crkva također ne mora biti uopće upisana u Evidenciju, nego je moguće bez upisa sklopiti ugovor s Vladom RH. Ta dva presedana mogla bi se primijeniti i za slučaj HPC, jer smatramo da bi HPC trebala biti priznata kao tradicionalna vjerska zajednica u RH (Odluke Hrvatskog sabora – 1884 i 1887 o Grčko-istočnoj crkvi). Ipak je naša crkva upisana i u registru transparentnosti EU.

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre kakvi su Vaši odnosi sa katoličkim poglavarima. Jeli bilo susreta, razgovora i pojašnjenja statusa HPC u Hrvatskoj?

U Zagrebu postoji više mogućnosti da se teolozi i svećenici druže. Poznajemo skoro sve, koji su pri vrhu katoličke crkve. Sa svim pripadnicima klera katoličke crkve imamo odličan odnos. No, vjerujemo da će komunikacija biti jednostavnija po obavljenom upisu u registar.

I za kraj poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo Vašu poruku hrvatskim vjernicima pravoslavne vjeroispovijedi

Očekujemo da će u budućnosti većina pravoslavnih vjernika u RH biti upravo vjernici HPC. Kao prava crkva rado primamo sve kršćane koji se žele pridružiti našim molitvama, jer rečeno je “Gdje ste vi dvoje ili troje u mom imenu i Ja sam uz vas”. Tko želi moliti za svoju obitelj, hrvatski narod i samog sebe, slobodno neka nam se pridruži.

Tako mi molimo o Hrvatskom narodu: “Blagodanstveno i mirno življenje, zdravlje i spasenje, i u svjemu dobar uspjeh, podaj Gospode, pobožnom hrvatskom narodu i udjeli njemu u mnoga ljeta!”

Damir Borovčak/HKV
Fotografije: Damir Borovčak i arhiva HPC

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

(VIDEO) Velečasni Zlatko Sudac: Molitva i blagoslov za Vatrene – kad bi se političari ugledali na njih

Objavljeno

- datum

Velečasni Zlatko Sudac ekskluzivno je u emisiji Bujica izgovorio je molitvu za Vatrene, zahvalio im na svemu što su napravili na Svjetskom prvenstvu u Rusiji  i pozvao političare da se ugledaju na njih.

“Ljubljeni Isuse, blagoslovi ovaj narod i sve sportaše, posebno sada našu reprezentaciju. Ma što god bilo oni su već sada vratili naš hrvatski ponos. Neka idu dalje i nek’ ih tvoja ruka vodi. Blagoslovi svaki korak njihov korak, njihove obitelji, njihovo junačko srce.

Bože dragi, hvala ti za sve uspjehe dosad i za ono što će dogoditi.  Tebi predajem njih, Dalića, sve njih, junačka srca njihova.

Isuse,  hvala ti na radosti  koja si ovome narodu dao. Moja dragi Bože, gospo moja Međugorska, Fatimska, Lurdska, Guadalupska, tebi zagovaram

O kad bi se političari malo ugledali na njihov trud, o kad bilo malo poštenja više među saborskim zastupnicima.

Isuse moj, tebi sada predajem sve. Ti nas sada vodi i  ti nam povrati dostojanstvo i nacionalni ponos koji nam toliko treba. O tako nam treba.

I tako su lijepi u tom crnom dresu. Za dom, Za dom, dečki moji., a mi vas tako radosno očekujemo, spremni dođite nam s medaljom. Volimo vas dečki moji, nek’ mi vas Bog, nebo i anđeli čuvaju

Sretni s blagoslovom, blagoslovio vas nebo – U ime Oca i sina i duha svetoga. Amen!

 

TV Z1 Gordan Matković/foto. Screenshot

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Svećenici: ratnici za hrvatsku grudu i katoličku vjeru

Objavljeno

- datum

Osim svećeničkog poziva ovi su hrabri ljudi poveli hrvatski katolički puk u borbu protiv višestruko  brojnije i jače turske vojske, ali danas se o njima relativno malo zna, uči i govori.

Zanimljivo je koji su svećenici i biskupi u hrvatskoj povijesti bili narodne vođe i „ratnici“. Istaknuto mjesto među takvima pripada Petru Berislaviću rođenom 1475. godine u Trogiru. Bio je hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića Trogirskih. Istakao se po tome što je nakon poraza na Krbavskom polju uspio okupiti ostatke vojski hrvatskih velikaša i ponovno napasti Turke unatoč brojčanoj slabosti. U zapisima stoji da je zemlja tada bila opustošena a narod u zbjegu pred turskim osvajačima. On je 1514. godine postao hrvatski ban, preuzimajući tada ulogu čuvara naših granica od Jajačke banovine pa sve do južnih granica zaleđa Dalmacije. Budući je to bio veliki zadatak, trebao je podosta novčanih sredstava koje nije uspio dobiti od Venecije, niti od Karla Petog, te je rasprodao svoju imovinu kako bi namaknuo sredstva za obranu od turske najezde. Ipak je bio poštovan i cijenjen od pape Lava X koji mu šalje pomoć u opremi i zlatu te isti Lav X Hrvatsko kraljevstvo proglašava kao „Antemurale Christianitatis“. Ban Berislavić je porazio Turke u više borbi, kod Dubice i tri puta prilikom opsade Jajca kada je uspio razbiti tursku opsadu natjeravši osvajače u bijeg. Poznat je govor bana i biskupa Petra berislavića koji je održao ratnicima uoči bitke protiv Turaka.

„Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje vas. Naš je, dakle, cilj viši od njihovog“.

U ovom nizu hrabrih i časnih svećenika neizostavno je ime franjevca sv. Ivana Kapistrana koji je u svojem vojnom pohodu 22. srpnja 1456. godine oslobodio Beograd od turskog jarma. Za njega je zapisano da je bio jedan od najvećih propovjednika u katoličkoj crkvi. Rođeni je Talijan, ali je dugo boravio na našim prostorima, te je i umro i pokopan u Iloku iste godine nakon bitke za Beograd. Kao glasoviti propovjednik putovao je diljem srednje Europe propovijedajući, te su zabilježena i neka čudesna ozdravljenja kod polaganja križa na bolesnike. Danas se u Iloku nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana.

Za svećenika Marka Mesića nema dovoljno podataka, ali se zna da je poveo ustanak protiv Turaka, te je u borbama s svojom vojskom oslobodio Liku i Krbavu. Rođen je u Karlobagu 1640. godine a umro 1713, ali porijeklom je bio iz brinjskog kraja i po nekim zapisima plemićkoga roda. Zašto o ovome časnome svećeniku nema dovoljno podataka nije jasno.

Svećenik koji je vodio borbu sa Turcima je bio i korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. On je godine 1571. pred blagdan Velike Gospe, bio upozoren od južno dalmatinskih uskoka da je Ulcinj pod turskom opsadom sa kopna i mora, te su ugroženi i ostali gradovi do Boke Kotorske. Tada je Korčula bila pod Venecijom, a u gradu je vladao tek dva mjeseca mladi i neiskusni knez namjesnik. Po približavanju turske flote od dvadesetak brodova, korčulanski knez je pobjegao noću prema Zadru i ostavio grad i puk na milost i nemilost alžirskom potkralju „Uluz Aliju“. Točno na dan „Vele Gospe“ tursko se brodovlje obrušilo na grad u kojem su Antun Rozanović i brat mu Vicko organizirali obranu uz pomoć Korčulana i brojnih mještana iz okolnih sela. U gradu je zavladala panika i plač, a hrabri branitelji su boreći se iz sve snage odolijevali brojnijem i jačem neprijatelju. Ubrzo se tog jutra iz pravca Pelješca digla olujna bura koja je turskim gusarima zadala velike probleme, te su morali odustati od opsade. Bura je tog dana bila toliko snažna da je potopila i nekoliko turskih galija, nakon čega se Uluz Ali sa preostalim brodovljem sklonio prema zapadnome dijelu grada u uvalu Svetoga Nikole. Tamo se nalazio dominikanski samostan koji su Turci opljačkali i spalili, ali obranu Korčule nisu uspjeli probiti ni sa te strane. Nakon toga neuspjeha gusari su odustali od opsade i nastavili pljačkaške pohode prema Hvaru i srednjo dalmatinskim otocima. I danas se u Korčuli ovaj dan na Veliku Gospu osobito slavi, te je u spomen na govor Antuna Rozanovića kojim je ohrabrio Korčulane sagrađena zavjetna kapelica na samom ulazu u grad.

Danas smo svjedoci da se ovi hrabri svećenici i ratnici za hrvatsku grudu ne bilježe niti opisuju dovoljno u udžbenicima niti bivše, a ni ove države Hrvatske što je doista nedopustivo i tendenciozno. Naime nekoliko je razloga zašto se od vremena prije nametanja prve Jugoslavije prikriveno provodi pretjerana politička korektnost prema islamskoj manjini na ovim prostorima. To svojevrsno pretjerivanje proizlazi iz temeljne slobodno zidarske doktrine koja naglašava jedinstvo svih nacija i okupljanje u zajedničkim ložama ma koje vjere bili. Stoga nije teško zaključiti da se taj duh pretakao i na društveno političke i etničke odnose na prostorima tadašnje Srbije. Budući znamo da su ta tajna društva stoljećima inscenirali i nametali ratove, revolucije i osvajanja, njima je bilo i prihvatljivo da se narodi zatečeni u mirnodopskom stanju unutar neke države tako u masonskom duhu i ponašaju. Ti „nametljivci“ to rade uvijek i svugdje, pa smo mi u Hrvatskoj to doživjeli devedesetih u vidu „Mirne reintegracije“. Početak takvog ponašanja unutar srpskog naroda dogodio se 1790.  godine još za vladavine turskog sultana Selima III kada je u Beogradu djelovala tursko-srpska loža u kojoj su bili i Židovi. Malo je podataka iz toga vremena, ali srpski arhivi bilježe da je tada član te lože bio i mitropolit beogradski Petar Ičko. Razumljivo je da se  takav duh „tolerancije“ prema osvajačima poticao i crpio svoju snagu iz velike masonske lože u Istanbulu koja je stoljećima na neki način preko židovskih trgovaca i masona financirala turske pohode na ovome dijelu Balkana. Glavni čin te „politike“ tzv. meke islamizacije dogodio se osnivanjem SHS i kasnije Kraljevinom SHS kada je 1919. godine osnovana loža „Jugoslavija“. Tada je navedena doktrina bila cementirana kao neprekinuta nit kod višestoljetnih srpskih i drugih loža diljem ovih prostora. Naravno da se u novije doba ni Tito koji je bio masoniziran nastavio tako ponašati pa je Jugoslavija potencirala i gajila posebnu politiku prema nacionalnim manjinama, a Tuđmanu je kao čelniku najratobornijeg naroda protiv Turaka i inih osvajača nametnuta bila kao uvjet priznanju još jača politika tzv. poštivanja i politiziranja manjina. To je Hrvatskoj po ulasku u EU uvjetovano u još većem obimu pa danas imamo ono što je svima poznato kao „pozitivna diskriminacija“, mada niti jedna veća država nema tako ispolitizirane manjine unutar svog političkog sustava. Danas se ta svojevrsna „meka Islamizacija“ događa potaknuta putem istih masonskih struktura, a na vrijeme i godinama prije su snimljene i turske sapunice koje se moraju kupovati i prikazivati kako bi se omekšala snošljivost prema izbjeglicama koje ozbiljno prijete europskom tlu već dugi niz godina. Znano je da ta slobodno zidarska bratija ne odustaje nikada i plan se provodi pojačano čemu smo najbolje svjedoci i danas kada Hrvatska opet nema svoju politiku zaštite svojih teritorija. Zato smo prisiljeni oslanjati se na suradnju s europskim državama koje niti u povijesti nisu željele pomoći gore navedenim hrvatskim svećenicima i biskupima u obrani protiv Turaka.

Tekst: Smiljan Strihić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

TRIDESETODNEVNICA ZA HRVATSKI NAROD i za našu domovinu Hrvatsku

Objavljeno

- datum

Pozivamo vas da se pridružite u molitvi i sudjelovanju na 30 sv. misa za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Tridesetodnevnica počine u petak, 6. 7. i završava 4. 8. 2018. – javljaju iz Inicijative/MZ Obnova u Duhu Svetom ZG nadbiskupije.

Dragi prijatelji,

Obnova u Duhu Svetom pokrenula je 2015. godine tridesetodnevnicu za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Pozivamo vas da nam se ponovno pridružite u sudjelovanju na trideset sv. misa na tu nakanu. Tridesetodnevnica počinje u petak, 6. srpnja 2018. i završava u subotu, 4. kolovoza 2018.

U ovoj godini molit ćemo za novu Pedesetnicu, za novo izlijevanje Duha Svetoga u našem narodu i našoj domovini Hrvatskoj, da se obnovi lice naše zemlje.

Potičemo vas da sudjelujete najviše što možete i na način na koji možete. Oni koji nisu u mogućnosti sudjelovati na misi, mogu tih 30 dana moliti krunicu ili neku drugu pobožnost, ili izmoliti Slava Ocu ili Očenaš, ili prikazati post ili neko drugo odricanje na tu nakanu. Svaka, i najmanja molitva iznimno je važna i predragocjen prinos Bogu za sve nas.
Želja nam je da se zajedno, kao narod, u sili i snazi Duha Svetoga združimo u molitvi i zajedno prinesemo sve sv. mise, molitve, post, žrtve, hodočašća i zavjete na zajedničku nakanu za hrvatski narod u Hrvatskoj i u cijelom svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

S pouzdanjem da će Bog „učiniti puno izobilnije negoli mi možemo moliti ili zamisliti” (Ef 3, 20), neka se po ovoj tridesetodnevnici otvore nebeske brane i izliju slapovi milosti Duha Svetoga na naš narod i našu domovinu Hrvatsku! Obnova u Duhu Svetom, Molitvene zajednice

Nakana za misu (izmoliti prije početka mise):

Oče, prikazujemo Ti ovu misnu žrtvu (ili ovu molitvu) za naš hrvatski narod u domovini i u svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

Oče, molimo Te za novu Pedesetnicu u našem narodu, za novo izlijevanje Tvojega Svetoga Duha na sve nas, da se obnovi naša zemlja i naš narod u sili i snazi Tvojega Duha.

Oče, neka nas ljubav Tvojega Svetoga Duha ujedini, da nestanu sve podijeljenosti među nama i da budemo narod jedne misli, jednoga srca, u zajedništvu s Tobom; da svima bude znano da smo mi Tvoj narod, a Ti naš Bog, i da ni jedno oružje skovano protiv Tvojega naroda ne će uspjeti, jer Ti si s nama i Ti nas vodiš.

Duše Sveti, od Oca poslan, dođi s vatrom i sažeži sva utemeljenja zla koja se dižu protiv našega naroda i naše domovine Hrvatske, da procvjeta ova naša zemlja i naš hrvatski narod.

Oče, podigni vođe po svojem srcu u našem narodu, da nas vode i zastupaju u sili i snazi Tvojega Duha, na dobro našega naroda i naše domovine Hrvatske.

Oče, u sili i snazi svojega Duha, daj nam sa svom smjelošću navješćivati Tvoju riječ! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu Tvojega Sina Isusa Krista.

Oče, molimo Te, izlij svojega Svetoga Duha i na sve Hrvate koji ne žive na svojoj djedovini, koji su rasuti po svijetu, kojima je Hrvatska duboko u srcu; preobrazi njihove živote i obitelji, a sve one koji se trebaju vratiti, Duše Sveti, potakni da se vrate.

Oče, molimo Te i za sve one koji su otišli ispred nas – za sve pokojne branitelje i duše u čistilištu hrvatskoga roda, uvedi ih u Svoje kraljevstvo.

Oče, molimo Te i za sve one kojima je Hrvatska druga domovina, da žive u miru i blagoslovu s hrvatskim narodom.
Marijo, Majko naša i Kraljice Hrvata, Zaručnice Duha Svetoga, moli zajedno s nama za sve ove nakane i trajno budi naša zagovornica pred Prijestoljem Nebeskim. Tako neka bude.
Amen.

(Ovu molitvu nakane također možete moliti i prije bilo koje druge pobožnosti ili posta.)

Sve informacije i obavijesti o tridesetodnevnici možete dobiti na: www.obnovauduhu.hr
e-mail: [email protected]
Damir Zukan – mob. 098/773329, e-mail:[email protected]
Kata Čulo – mob. 098/9213497; e-mail: [email protected]

Pozdrav i Božji blagoslov svima

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno